BOŠNJACI I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA.

OD NADE I LOJALNOSTI DO GORČINE I OTPORA

Adnan Jahić
O odnosu Bošnjaka prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata
postoje relevantne analize i razmatranja čija naučna utemeljenost sugerira da je ovo
pitanje već dobilo odgovarajući tretman u historijskoj literaturi.1 Pa ipak, s obzirom na
obilje arhivske građe koja rasvjetljava spomenutu temu, kao i brojnost historijskih
činilaca koji su oblikovali njen sadržaj, nema sumnje da se naša saznanja o dotičnom
pitanju itekako mogu obogatiti novim zanimljivim i korisnim obavijestima, tim prije što
navedena tema još nije bila predmet cjelovite historiografske analize i obrade. Cilj ovoga
rada je podastrijeti nove činjenice i uvide koji bi mogli pomoći u razumijevanju
bošnjačkog iskustva sa ustaškom hrvatskom državom, ali i u rasvjetljavanju modela
ponašanja i djelovanja Bošnjaka u kritičnim godinama rata koji je bosanskohercegovačke
narode suočio sa nesvakidašnjim iskustvom krvi, propasti i uništenja.

Neupitna podložnost

Za razumijevanje odnosa Bošnjaka prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) od

prvorazredne važnosti je objasniti samu prirodu odnosa ustaškog režima prema
Bošnjacima. Suština tog odnosa nije bila tek u integriranju Bošnjaka u hrvatski državni
projekt, odnosno hrvatsku nacionalnu ideologiju – u negiranju posebnosti Bosne i
Hercegovine i nazivanju Bošnjaka cvijećem hrvatske narodnosti. U kasnim satima 4.
aprila 1941. godine ustaška Radio-postaja Velebit navijestila je skore proglase ustaškog
poglavnika dr. Ante Pavelića upućene "cjelokupnome hrvatskome narodu", uključujući
proglase upućene "hrvatskim vojnicima, katolicima i muslimanima, te svim pripadnicima

1
Pogledati: Rasim Hurem, "Pokušaj nekih građanskih muslimanskih političara da Bosnu i Hercegovinu
izdvoje iz okvira Nezavisne Države Hrvatske", Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine,
XVI/1965, Sarajevo, 1967, 191–221; Rasim Hurem, "Koncepcije nekih muslimanskih građanskih političara
o položaju Bosne i Hercegovine u vremenu od sredine 1943. do kraja 1944. godine", Prilozi, Institut za
istoriju radničkog pokreta Sarajevo, IV/1968, Sarajevo, 1968, 533–548; Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i
Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945, Zagreb, 1977; Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS
divizija. Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh, Sarajevo, 1987; Muhamed Hadžijahić,
Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana, Sarajevo, 1991; Š. Filandra, Bošnjačka politika;
Enver Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo, 1998; Nada Kisić Kolanović,
Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. – 1945., Zagreb, 2009; Jozo Tomasevich, Rat i revolucija u
Jugoslaviji 1941 – 1945. Okupacija i kolaboracija, Zagreb, 2010; Z. Hasanbegović, Jugoslavenska
muslimanska organizacija; Marko Attila Hoare, The Bosnian Muslims in the Second World War. A History,
London, 2013.
Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta!"2 Ustaški poglavnik se obratio hrvatskim
vojnicima, "katolicima i muslimanima", isti dan kada je Njemačka napala Jugoslaviju, 6.
aprila 1941. godine, pozivajući ih u "zadnji odlučni boj" za uspostavu nezavisne hrvatske
države, "koja će se protezati od Mure, Drave do Drine i od Dunava do sinjeg Jadranskog
mora ..."3 Četiri dana kasnije, po proglašenju NDH, budući doglavnik i vojskovođa
Slavko Kvaternik pozvao je bosanskohercegovačke muslimane da se svrstaju pod ustašku
zastavu, savjetujući ih da kao "najkorjenitiji i najplemenitiji dio hrvatskog naroda"
slušaju zapovjednika koji će preuzeti vlast u ime poglavnika.4 Očito, bošnjačka
podložnost smatrana je neupitnim sastavnim elementom uspjeha ustaške državotvorne
akcije. Bošnjaci su, kako se iz gornjih primjera može zaključiti, tretirani kao objekt
političke volje, kao marginalna grupa bez prava na vlastito političko očitovanje, baš kao i
dvije godine ranije, prilikom sklapanja Sporazuma Cvetković – Maček. Iz kasnijih
izvještaja političkih i vojnih zvaničnika NDH o raspoloženju Bošnjaka i držanju njihovih
predstavnika vidi se da je novoformirana totalitarna država od bošnjačkog naroda
očekivala isključivo bezuslovnu lojalnost hrvatskoj državi i bespogovornu poslušnost
ustaškim vlastima. Sarajevski novi list je upadljivim anterfileom objašnjavao Bošnjacima
da pravo vođenja politike i donošenja političkih odluka pripada samo poglavniku NDH.
Od Bošnjaka se očekivalo samo da se uzdaju u njegovo vodstvo i idu putem kojim je on
krenuo.
Ustaški poglavnik, sa svoje strane, nije štedio laskavih riječi u naporima na
pridobijanju bosanskohercegovačkih muslimana za političke ciljeve nove države. U
odgovoru na obraćanje zagrebačkog muftije Ismeta ef. Muftića 23. aprila 1941. godine
Pavelić je dao garancije Muftiću da će nova vlast sve učiniti da i "najudaljenije selce" sve
do rijeke Drine bude uključeno u NDH i da nijedan musliman "iz hrvatskih zemalja" ne
ostane "pod tuđinskom neprijateljskom vlasti". Obećao je da će se učiniti sve da se iz
onih krajeva "koji ne spadaju među povijestne hrvatske zemlje" mogne preseliti u
hrvatsku državu sav muslimanski živalj "koji je hrvatskog porijetla" i koji to zaželi,
naročito iz Novopazarskog sandžaka. Dodao je da će zbog njihovog etničkog porijekla
nova država voditi posebnog računa o muslimanima: "Bošnjački muslimani krv naše krvi,

2
Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978, 373.
3
Mladen Colić, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941., Beograd, 1973, 98.
4
Isto, 93.
oni su cvijet naše hrvatske narodnosti, i prema tome će biti gledani od cijeloga hrvatskog
naroda i od Hrvatske Države." Zaključio je opaskom o porijeklu svoje lične naklonosti
prema muslimanima kao dodatne potvrde njegovih dobrih namjera prema podanicima
islamske vjere:

"Ja sam prva slova naučio u Mektebu, koje mi je pokazao starac hodža musliman,
pred kojim smo u prvom razredu na podu sjedili tridesetak djece, svi muslimani
osim mene. Potom Vam može biti razumljivo kako sam srastao s braćom
bošnjačkim muslimanima. Još jedanput svima im bratski hrvatski pozdrav." 5

Pavelić, međutim, nije naročito mario za poglede "bošnjačkih muslimana" na

politiku i postupke nove vlasti, negirajući njihovo pravo na zasebnost političkog
usmjerenja izvan političko-nacionalnih okvira ustaškog pokreta. Govoreći u Hrvatskom
državnom saboru 29. februara 1942. godine, Pavelić je naveo da mu je više ljudi reklo, a i
pojedini stranci, da NDH ima više unutarnjih pitanja, uključujući i muslimansko. Pavelić
je negirao da u NDH postoji muslimansko pitanje, ističući da to pitanje imaju države koje
imaju kolonije. U tim kolonijama ima naroda muslimanske vjere, "koji niesu ista krv i
tielo s narodom u materi zemlji".6 Što se tiče muslimanske krvi "naših muslimana", ona je
hrvatska krv. Kao što je i islam hrvatska vjera, jer su na hrvatskoj zemlji njeni pripadnici
hrvatski sinovi.

Korijeni ushićenja i hlađenja

U Istorijskom arhivu u Sarajevu nalazi se pismo "četrdesetorice intelektualaca",

neobičnog stila i sadržaja, vjerovatno jedna od najranijih bošnjačkih reakcija na
proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Pismo je datirano 19. aprila 1941. godine, a
upućeno je reisul-ulemi Fehimu ef. Spahi. U njemu je od reisul-uleme zatraženo da,
zajedno sa viđenijim Muslimanima, u formi deputacije posjeti komandnog generala
njemačkog Reicha u Sarajevu i izrazi mu želju i molbu bosanskih Muslimana "da,

5
Poglavnik govori, Zagreb, 1941, sv. 2, 13.
6
Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje. Priredio: Ivo Bogdan, Zagreb, 1942, 47.
obzirom na našu većinu u Bosni [sic], Vođa Reicha prizna autonomiju Bosne, sa
Muslimanom na čelu".7 Inicijativa je obrazložena potrebom da Muslimani ne budu tek
rezignirani posmatrači koji mirno gledaju kako im se "ispred nosa" izvlači domovina "i
pripaja najnovije osnovanoj državi Hrvatskoj". "Čast braći Hrvatima, ali Bosna je naša!"
Reisul-ulema je upozoren da snosi odgovornost pred cijelim muslimanskim narodom i
historijom u slučaju pasivnog držanja i nijemog posmatranja tekućih događaja.
Teško je reći ko je mogao stajati iza citirane predstavke. Malo je izvjesno da joj je
autor dotična grupa. Jednako tako se ne zna da li su njoj pripadale osobe koje su krajem
aprila 1941. godine, zajedno sa grupom istaknutih sarajevskih Srba, nastojale osigurati
njemački protektorat s mogućom uspostavom autonomne uprave u Bosni i Hercegovini. 8
Izvjesno je jedino da se inicijativi u pogledu autonomije nije priključio reisul-ulema
Fehim ef. Spaho, te da su hrvatske vlasti odlučno reagirale protiv autonomista, naročito
srpskih članova delegacije.9 Čini se da je već tada posijano sjeme sumnje hrvatskog
državnog vrha u bezuslovnu lojalnost Bošnjaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Pa ipak, ni položaj Bosne i Hercegovine ni nacionalna ideologija NDH nisu
presudno odredili raspoloženje Bošnjaka prema novoj državi. Autonomija Bosne i
Hercegovine, čak ni kasnijih godina, nije bila predmet najšireg bošnjačkog konsenzusa.

7
HAS, FS, kutija 3, SF-701. Poštovani i dragi Reis ef.
8
E. Redžić, Muslimansko autonomaštvo, 15.
9
U historijskoj literaturi, u zavisnosti od korištenih izvora, zatičemo različite, čak suprotstavljene obavijesti
o aprilskoj inicijativi u prilog autonomije Bosne i Hercegovine. Prema Rasimu Huremu ("Pokušaj", 198),
radilo se o zajedničkoj rezoluciji muslimanskih (Uzeir-aga Hadžihasanović, Husein Kadić, Asim Šeremet) i
srpskih (Milan Božić, Vojislav Besarović, Dušan Jeftanović) političara upućenoj njemačkim vojnim
vlastima – rezoluciji za koju autor pretpostavlja da je izražavala neslaganje njenih autora sa uključivanjem
Bosne i Hercegovine u sastav Nezavisne Države Hrvatske (bez spominjanja autonomije). Šaćir Filandra
navodi da je riječ o prijedlogu koji je podrazumijevao pretvaranje Bosne i Hercegovine u posebnu jedinicu
kojom bi upravljala njemačka vojska, odnosno njemački Reich. (Š. Filandra, Bošnjačka politika, 173). Ni
on nigdje ne spominje autonomiju, ali spominje dr. Luku Čabrajića i dr. Vjekoslava Jelavića kao hrvatske
članove delegacije. Akademik Enver Redžić nudi protivrječne obavijesti kada prvo u djelu Muslimansko
autonomaštvo spominje zahtjev za autonomijom izložen Hakiji Hadžiću (bilješka 5), da bi poslije,
pozivajući se na vlastitu studiju, naveo kako se radilo o predstavnicima muslimanskog autonomističkog
pokreta koji su se obratili Nijemcima "sa zahtjevom da se uspostavi autonomni položaj BiH pod
protektoratom njemačkog Rajha". (E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 135). U
svojim memoarima Mustafa Mulalić navodi da ga je Milan Božić nagovarao da potpiše memorandum
njemačkim vlastima s ciljem uvođenja njemačkog protektorata nad Bosnom i Hercegovinom, ali je on to
odbio objašnjavajući da zahtjev za autonomijom pod okupacijom znači faktičko priznanje NDH i mirenje s
njenim postojanjem. (Adnan Jahić, "Zbivanja u Bosni i Hercegovini 1941. godine prema Hronici Mustafe
Mulalića", Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi, Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu,
Sarajevo, 2012, 176–177). Ishod cijele inicijative je bio hapšenje i likvidacija Božića, Besarovića i
Jeftanovića, jednomjesečni kućni pritvor Šeremetu, dok su Hadžihasanović i Kadić bili izuzeti od bilo
kakvog gonjenja. (Z. Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija, 742).
Proglašenje Bošnjaka Hrvatima nije ni problematizirano na kolektivnoj i institucionalnoj
razini. Temeljno pitanje ticalo se vjerskih i građanskih prava Bošnjaka i upravo u ovim
oblastima se pojavila nada u napredak u odnosu na bivšu jugoslavensku državu. 10 U tom
smislu, izgleda da je poglavnikova poruka reisul-ulemi Spahi, dostavljena 25. aprila
1941. godine, postigla željeni efekt. Nakon što je reisul-ulema Spaho obavijestio
sarajevski Ulema-medžlis, a ovaj kotarska vakufsko-mearifska povjerenstva i džematske
medžlise, kako je želja poglavnika da se muslimani u NDH osjećaju svoji na svome,
"slobodni, ravnopravni i zadovoljni",11 u Islamskoj zajednici se pojavilo pozitivno
raspoloženje prema novoj državi.12 Vjerovalo se da je prošlo vrijeme bezakonja i
nepravdi prema muslimanima.
Pozitivan odnos prema NDH posebno su demonstrirali sandžački Bošnjaci, koji su,
insistirajući na svojim historijskim, geografskim i etničkim sponama sa Bosnom i
Hercegovinom, tražili da se Sandžak priključi Bosni i Hercegovini, a time i Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj.13 Oni su u prvim mjesecima NDH, pismima i deputacijama, molili
hrvatske zvaničnike da ne dozvole pripajanje Sandžaka Crnoj Gori, "Velikoj Albaniji" ili
nekoj drugoj državi u kojoj bi opstanak muslimanskog stanovništva došao pod znak
pitanja.14 Pisali su i načelniku Generalštaba Turske vojske maršalu Fevziju Çakmaku,
podsjećajući ga na njegova iskustva sa sandžačkim stanovništvom dok je bio mutesarif i
zapovjednik vojne posade u Taslidži. "Zapazili ste, da je većina sandžačkog pučanstva
islamske vjere, a po jeziku, značaju i tradicijama sastavni dio naroda koji obitava u Bosni
i Hercegovini. K tomu još uočili ste, da je Sandžak po svojim prometnim i privrednim
10
Š. Filandra, Bošnjačka politika, 159–160.
11
"Poviestni proglas reis-ul-uleme od 26. travnja 1941", Hrvatska svijest, VII/1942, br. 111–112, 2.
Također pogledati: Mile Konjević, "O nekim pitanjima politike ustaša prema bosanskohercegovačkim
Muslimanima 1941. godine", 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1973, 267.
12
Manifestacija ovog raspoloženja bili su reisul-ulemin govor i dova zahvalnica za osnivanje Nezavisne
Države Hrvatske, za sreću i dugo vladanje poglavnika, a za vrijeme boravka u Sarajevu potpredsjednika
državne vlade dr. Osmana Kulenovića. Pogledati: "Impozantna manifestacija sarajevskih Hrvata povodom
boravka podpredsjednika vlade g. dra Osmana Kulenovića", Sarajevski novi list, I/1941, br. 2, 2. Pozdravnu
depešu prvim ljudima nove države uputila je Organizacija ilmije Nezavisne Države Hrvatske "El-Hidaje",
koja je okupljala uglednu visoku ulemu. Vidjeti: "Muslimansko svećenstvo pozdravlja svoje Poglavnika i
Nezavisnu Državu Hrvatsku", Sarajevski novi list, I/1941, br. 5, 5. Prvi čovjek ove organizacije s velikim
entuzijazmom je pisao o novoj državi, tumačeći je kao izraz Božije volje i blagonaklonosti prema
bosanskohercegovačkim muslimanima u burnim ratnim vremenima. (Mehmed Handžić, "El-Hidaja u
novim prilikama", El-Hidaje, 4/1941, br. 9–10, 221–223). Nisu izostali pozdravi i lijepe želje ni drugih
vjerskih foruma i udruženja, te vakufskih povjerenstava i džematskih medžlisa.
13
Nikica Barić, "Politika Nezavisne Države Hrvatske prema Srbiji", Istorija 20. veka, 29, br. 1, Beograd,
2011, 116.
14
Mirko Ćuković, Sandžak, Beograd, 1964, 50–60.
vezama pretežno upućen na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Hrvatsku." Ističući kako su
tlačenja i razbojništva, "koja su kroz posljednjih trideset godina dolazila iz srpskog i
crnogorskog hajdučkog legla", već upolovila brojčanu i životnu snagu sandžačkih
muslimana, u pismu je izraženo nadanje da će glasoviti turski maršal poraditi na tome
kako bi se Novopazarski Sandžak, umjesto podjele između Srbije i Crne Gore, pripojio
Bosni i Hercegovini, odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.15
Nakon što je Vlada NDH, pokoravajući se Mussolinijevom diktatu, 15. jula 1941.
godine naredila hrvatskim oružničkim posadama na prostoru Sandžaka da se povuku na
bosansku granicu, sandžački gradonačelnici su reagirali dramatičnim memorandumom
reisul-ulemi Spahi, poglavnikovom povjereniku Hakiji Hadžiću i zapovjedniku Vojne
krajine pukovniku Mati Rupčiću, moleći da se Mussolini privoli da Sandžak pripadne
NDH, a muslimanima daju puške da odbrane gole živote. U memorandumu su naveli da
su se svi sandžački muslimani obrazovanjem NDH "stopostotno" izjasnili za vraćanje
Sandžaka u svoj historijski sklop, za pripajanje Bosni i Hercegovini, a time i Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj. Što se tiče Srbije i Crne Gore, one nemaju nikakvo pravo na Sandžak.
Ako se hrvatska vojska povuče iz Sandžaka i Sandžak ostane izvan NDH, muslimani bi
se, pod eventualnom crnogorskom upravom, mogli suočiti sa vlastitim nestankom.
"Mnoga muslimanka u Sandžaku ostala bi udovica, mnoga bi majka zakukala, procviljelo
bi malo i veliko" i moguće je da bi s muslimanima Sandžaka "bilo jednom za uvijek
svršeno". Nigdje ne bi bilo "muslimanskog uha", nigdje ne bi ostalo ni "muslimanskog
pileta" u Sandžaku, jer bi mržnja prema muslimanima do kraja bila iskaljena. Jedini spas
za sandžačke muslimane je da čitav Sandžak u svojim historijskim granicama uđe u sklop
NDH, jer oni su se "svi do jednog" izjasnili za NDH "i ne mogu više natrag". 16 Ovako
intonirane poruke, sa manihejskim odnosom prema akterima ratne stvarnosti, odražavale
su strahove i nadanja sandžačkih Bošnjaka, ali i učinke ustaške propagande kojom se
nastojalo uvjeriti ih da im je jedina garancija opstanka ulazak Sandžaka u državni okvir
NDH. Na tome se posebno angažirao Hakija Hadžić preko ljudi koje je postavljao u
Sandžaku na različite dužnosti.17 Muslimani bivše države su podsjećani na nemile
događaje iz novije prošlosti i tegobna iskustva sa Srbima i Crnogorcima. "Potsjećani su
15
Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu. Zbornik dokumenata, tom I,
dokument br. 111, Beograd, 1993, 293–294.
16
Historijski muzej Bosne i Hercegovine (dalje: HMBiH), Fond: Ustaška nadzorna služba (dalje: UNS),
19a. Također pogledati: HMBiH, UNS, 261.
muslimani", piše Mustafa Mulalić, "na pokolje Koste Pećanca u Sandžaku i Maje
Vujovića u Hercegovini. Potsjećani su muslimani na prisiljavanja da sa Kosova i iz
Metohije sele u Tursku. Potsjećani su na prevjeravanja i pokolj u Plavu i Gusinju,
potsjećani na prozelitizam štampe i školskih udžbenika, na prisilan kult Svetog Save po
školama, na kult razbojnika Miloša Obilića, koji je rasporio sultana Murata, na kult
hajduka Veljke i Gavrila Principa kao nacionalnih heroja. Ulijevana im je nada da toga
više neće biti, da su muslimani došli do slobode u nezavisnoj hrvatskoj domovini koja ih
smatra svojim najplemenitijim elementom, svojim cvijećem."18
Prvobitna naklonost prema NDH, koju su izražavali kako pripadnici bošnjačke elite
tako i obični građani, posigurno je imala svoj korijen i u svijesti da je iza nove države
stajala Njemačka, te da je ista bila dijelom novonastajućeg međunarodnog poretka u
kojem su se Bošnjaci, temeljem vjerske solidarnosti, nadali većim pravima i razvojnim
mogućnostima za muslimanske narode u odnosu na postojeće prilike, nerijetko
posmatrane kroz prizmu mandatne politike Velike Britanije u Palestini. Neprekinuto
zanimanje za dešavanja u islamskom svijetu, koje je punilo stupce bosanskohercegovačke
štampe između dva rata, demonstriralo je još uvijek jake spone muslimana bivše
najzapadnije osmanske provincije sa ostalim muslimanskim zajednicama, čemu su
poseban poticaj davale vijesti o gaženju prava muslimana u pojedinim zemljama.
Međuratnom bošnjačkom društvu, naročito konzervativnim krugovima, nije nedostajalo
osjetljivosti i empatije za palestinske muslimane, ali i odijuma i kritike na račun britanske
uprave, čiji je režim smatran protumuslimanskim i procionističkim. Tuzlanski
konzervativni mjesečnik Hikjmet prenosio je vijesti o nasilju doseljenih Jevreja nad
palestinskim Arapima na očigled Engleza, o novom kaznenom zaonu u Palestini koji je
navodno tolerirao vrijeđanje islamskih svetinja, o batinanju gole školske djece u Nablusu,
o pristrasnosti i različitim mjerilima prilikom izricanja presuda Arapima i Jevrejima. 19
Ovaj list je palestinsku vladu nazivao "englesko-cionističkom", ne ostavljajući prostora
nadi da bi se položaj muslimana mogao unaprijediti dok su pod engleskom upravom.
Izražen interes za palestinski problem pokazivala je i spomenuta ilmijanska organizacija
"El-Hidaje". Kad su Britanci 22. novembra 1937. godine, za vrijeme ramazanskog posta,
17
Davor Kovačić, "Odnos policijsko-obavještajne službe Nezavisne Države Hrvatske prema Italiji 1941. –
1943. godine", Časopis za suvremenu povijest, god. 40, br. 3, Zagreb, 2008, 936.
18
GHB, M. A. Mulalić, Hronika, 112.
19
"Iz islamskog svijeta", Hikjmet, I/1929, br. 8–9, 279–283.
pogubili osamdesetogodišnjeg šejha Farhana Es-Sa'dija, koji je prvi upotrijebio oružje
tokom palestinske pobune 1936. godine, u Sarajevu mu je klanjana dženaza, proučena
hatma i dova, a o palestinskom pitanju i šejhu Farhanu govorio je u ime Glavnog odbora
"El-Hidaje" hadži Ali ef. Aganović, član Ulema-medžlisa za Bosnu i Hercegovinu. 20
Početak Drugog svjetskog rata i nezaustavljivi prodori njemačke vojne sile pobudili su
nade mnogih Bošnjaka da bi se u svijetu mogao uspostaviti novi poredak u kojem bi se
zaustavilo obespravljivanje i nazadovanje muslimanskih naroda, uključujući muslimane
Bosne i Hercegovine, koji su iskusili mnoge nepravde i poniženja u monarhističkoj
Jugoslaviji. Kraljevina SHS/Kraljevina Jugoslavija, u usporedbi sa Austro-Ugarskom,
poimana je u bošnjačkim masama kao neočekivana degradacija na polju pojedinačnih i
kolektivnih prava, naročito u oblasti sigurnosti i agrara, ali i vjere i identiteta, gdje je
vladina politika vrlo često tumačena kao izraz netrpeljivosti prema muslimanima u
Jugoslaviji. Nedim-beg Salihbegović, koji je obavljao poslove zamjenika atašea za
štampu u Poslanstvu NDH u Berlinu, u jednom poslijeratnom osvrtu na bošnjačke
političke i društvene prilike uoči i s početka Drugog svjetskog rata, sljedećim riječima je
opisao stanje, nade i stremljenja Bošnjaka u suton jugoslavenske države i u prvim danima
NDH:

"U septembru 1939 pada njemačka objava rata Poljskoj [sic] i praktično početak
2-gog Svijetskog Rata. Srbi masovno zauzimaju prosavezničko stanovište osim
ljotićevaca i komunista, koji sa različitih stanovišta gledaju simpatično na
Njemačku. Hrvati katolici i muslimani osim rijetkih iznimki su pronjemački
nastrojeni i kada stignu filmski žurnali o njemačkim pobjedama, u Sarajevu među
muslimanima vlada pravo oduševljenje i kina se ne pune samo muškarcima u
fesovima, nego i ženama u zarovima, jer slavljenje njemačkih pobjeda vrši se u
cijeloj obitelji, i u tim manifestacijama uzimaju učešća također žene.
Muslimanske mase instiktivno osjećaju da je svaka pobjeda Njemačke čavao u
mrtvački kovčeg kolonijalnih sila Engleske i Francuske i da svaka pobjeda
Njemačke znači slabljenje muslimanskih ugnjetavača Francuza i Engleza. Ratni
razvoj daje osjećaj muslimanskim masama, da će jednog dana doći red i na Srbe i
da ćemo i mi muslimani moći jednog dana živiti mirno na zemlji, koju su [...]

20
Amir Karić, Panislamizam u Bosni, Sarajevo, 2006, 161.
 [ostavili] naši predci bez straha od šikaniranja [Milana] Srškića i zebnji da jedna
vlada ipak donese odluku o našem masovnom raseljavanju. Ova situacija donosi
napetost između pravoslavnih sa jedne i muslimana s druge i nalazi svoju
kulminaciju nakon napada Njemačke na Jugoslaviju, kada sarajevskim ulicama
Srbi i Židovi demonstriraju protiv muslimana i traže njihovo uništenje.
Ovo je sve stvorilo psihološke predpostavke za prihvaćanje NDH-a po
muslimanima: strah od budućnosti ako Srbi ostanu odlučujući faktor, intuicija da
Njemačka uništenjem srži kolonijalističkih sila radi kao sredstvo Providnosti za
emancipaciju podjarmljenih muslimanskih naroda, ponovno uspostavljanje
cijelovitosti Bosne i Hercegovine i zaustavljanje pauperizacije muslimanskog
stanovništva, i vjerovanje da će nova država [NDH] biti uskrsnuće AUSTRO-
UGARSKE u smanjenom obliku, ali sa istim karakteristikama pravne države.
Naravno da muslimanske mase nisu mogle ni pomisliti da će doći do uspostave
jedne totalitarne katoličke klerofašističke države, koju bi muslimanske mase
sigurno odbile da su je mogle samo i naslućivati."21

21
BIS, ZDČ, 2.III-4/11. Elaborat Nedim-bega Salihbegovića o korijenima Handžar divizije i Odbora
"Narodnog spasa" upućen Adil-begu Zulfikarpašiću. Nedatirano. Također pogledati: Husejn H. Jahić, Moje
uspomene iz bivše jugoslavenske vojske, Osijek, 1941, 70–71. Srškić je u Salihbegovićevom elaboratu
spomenut vjerovatno zbog njegove uloge u razbijanju teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine i
rušenju vjerske i vakufsko-mearifske autonomije bosanskohercegovačkih muslimana za vrijeme
šestojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji. Opširnije o tome pogledati: A. Jahić, Islamska zajednica,
343-366. Što se tiče "odluke o našem masovnom raseljavanju", Salihbegović misli na aktivnosti državnih
vlasti Kraljevine Jugoslavije s ciljem iseljavanja albanskog i turskog stanovništva koje su rezultirale, 11. 7.
1938. godine, parafiranjem posebne Konvencije o iseljavanju iz "Južne Srbije" u Tursku jugoslavenskih
muslimana koji govore turski jezik i pripadaju turskoj kulturi. "Odredbe konvencije odnosile su se formalno
samo na 'tursko stanovništvo', ali indirektno i na Albance i sve muslimane koji su se izjašnjavali kao Turci,
ukoliko su željeli da se isele." (Safet Bandžović, Bošnjaci i Turska. Deosmanizacija Balkana i muhadžirski
pokreti u XX stoljeću, Sarajevo, 2014, 335). Salihbegović je u elaboratu opisao "sramotnu ulogu" dr.
Šefkije Behmena u pokušajima Stojadinovićeve vlade da se pripremi prisilno iseljavanje muslimana iz
Novopazarskog Sandžaka i dijelova Makedonije, što je stvorilo ogorčenje među muslimanskim svijetom u
Bosni koji je postao svjestan "da će i nama konačno doći red da budemo nasilno iseljavani". Usporediti:
GHB, ZRDA, K-5Ž [iz fonda O. Sokolovića]. Murtatluk braće Spaha, 5–6. O svemu što se dešavalo,
Salihbegović zaključuje, dr. Mehmed Spaho je morao šutiti, jer je iseljavanje bilo službena politika vlade
čiji su on i Behmen bili članovi, dok je istovremeno izbilo na površinu neprijateljstvo ostalog
"muslimanskog političkog svijeta" prema Jugoslaviji kao državi koja se želi riješiti svojih muslimanskih
podanika. Od planiranog iseljavanja muslimana, kako je poznato, nije bilo ništa, ponajprije usljed razloga
finansijske prirode i izbijanja Drugog svjetskog rata. O korijenima, okolnostima i toku aktivnosti s ciljem
iseljavanja neslavenskih muslimana iz Kraljevine Jugoslavije pogledati: Avdija Avdić, "Jugoslovensko-
turski pregovori o iseljavanju muslimanskog stanovništva u periodu između dva svetska rata",
Novopazarski zbornik, 15, Novi Pazar, 1991, 112–125; Vladan Jovanović, "Interministerijalna konferencija
Kraljevine Jugoslavije o iseljenju "neslovenskog elementa" u Tursku (1935) ", Prilozi, Institut za istoriju u
Sarajevu, br. 35, Sarajevo, 2006, 105–124; Safet Bandžović, Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Sarajevo,
2006, 425–440; Zoran Janjetović, "Nacionalne manjine u očima srpske elite 1918–1941.", u: Srbi i
Jugoslavija: država, društvo, politika, Zbornik radova, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd, 2007,
118–143.
 Mnogi Bošnjaci su povjerovali da bi NDH mogla potisnuti negativno iskustvo sa
međuratnom Jugoslavijom obnavljajući sistem vrijednosti i odnosa koji je važio u
Dvojnoj monarhiji, pod jakim uplivom Trećeg reicha koji je doživljavan kao njen
politički i civilizacijski nasljednik. Tragična figura ministra vanjskih poslova Nezavisne
Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović, nakon izručenja Jugoslaviji 9. septembra
1946. godine, zabilježio je u svom zatvorskom spisu o političkim kretanjima među
bosanskohercegovačkim muslimanima: "Hitler je još veća sila od cara Franje, rezonira
svijet u Bosni, koji se sjeća, naročito Muslimani i katolici kako su tad prilike bile dobre, u
doba jake Austrije. One [mase] ne uzimaju u obzir da se onda u svijetu zbog općeg
gospodarskog napretka dobro živjelo, nego misle da je dobar život u Bosni i Hercegovini
bilo djelo austrijskog utjecaja i reda po germanskom uzoru."22 Na njemački uspjeh,
početkom rata, gledalo se kao na jedini spas za muslimane. Gradonačelnik Foče Hamid
Muftić uputio je 12. maja 1941. godine zanimljivo pismo Adolfu Hitleru u kojem je
stajalo:

"Trideset hiljada Hrvata muslimana kotara Foče zahvaljuje velikom Njemačkom

Rajhu i Vama na oslobođenju i stvaranju Nezavisne Države Hrvatske. Želimo da
providnost Božja i dalje prati i čuva Veliki Njemački narod i vas te i u buduće
vodi Vas iz pobjede u pobjedu do konačnog ostvarenja Vaših ideala i savezničke
Italije o stvaranju novog reda u svijetu, a mi Hrvati kotara Foče obvezujemo se
Vama na vječnu harnost u kojima smo i dosada gledali spasioce naše od srpskog
šovi[ni]zma i engleskih izrabljivača."23

Pa ipak, prvobitna nadanja su vrlo brzo bila poljuljana neočekivanim postupcima

vlasti nove države. Reisul-ulema Spaho se ubrzo nakon poglavnikove poruke počeo
suočavati sa zbunjujućim informacijama koje su ozbiljno relativizirale prvobitni
entuzijazam. Već 24. maja 1941. morao je pisati državnom tajniku Ministarstva
pravosuđa Asimu Ugljenu, moleći ga da se ispravi nepravda prema Šukriji

22
M. Alajbegović, O bosansko-hercegovačkim muslimanima – elaborat. Citirano prema: Vladimir Dedijer,
Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima 1941 – 1945, Sarajevo, 1990, 604.
23
HDA, Zbirka mikrofilmova gradiva iz inozemnih arhiva koje se odnosi na Hrvatsku (dalje: ZMGIA-H),
HR-HDA-1450, D-277, H310495.
Karamehmedoviću, gruntovničaru u Maglaju, koji je po povratku iz vojske zatekao svoje
radno mjesto popunjenim, jer se u bivšoj državi izjašnjavao kao Srbin. 24 Džematski imam
u Ljubuškom obavijestio ga je 18. septembra 1941. da su bez ikakve procedure otpušteni
iz službe stalni radnici u Duhanskoj stanici u Ljubuškom: Abdulah Orman, Mustafa
Kadragić, Hazim Ćerić, Hasan Osmić i Reško Hrnjičević. 25 U pismu ministru prometa i
javnih radova Hilmiji Bešlagiću od 27. novembra 1941. reisul-ulema se požalio kako su
od osnivanja NDH odnosi između duvanjskih muslimana i katolika loši, za što je okrivio
ustaše i mjesne katolike koji, kako je naveo, rovare protiv muslimana, naročito državnih
službenika.26 Dodao je kako je prvih dana NDH najuglednijim muslimanima Duvna
prijetila opasnost po život od strane ustaša, ali da je zločine spriječio dolazak italijanske
vojske.
Protokom vremena sve je manje bilo mjesta vjeri u ravnopravan tretman Bošnjaka u
novoj državi. Kada su bošnjački prvaci u Travniku zamolili zapovjednika 9. pješačke
pukovnije da izmjesti srpske taoce iz zgrade mjesne Fejzije medrese, zatražili su da se
pokaže isto onoliko obzira i uvažavanja koliko je pokazano prema travničkoj
Nadbiskupskoj gimnaziji.27 I iz drugih sredina su stizale pritužbe da ravnopravnosti
katolika i muslimana nema u praksi političkih i vojnih vlasti nove države.
Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Prijedoru uputilo je visokim
bošnjačkim zvaničnicima predstavku od 22. septembra 1941. godine u kojoj je navelo
više primjera diskriminacije prijedorskih Bošnjaka. Požalilo se da za prve ljude državnih
ustanova dolaze isključivo katolici. "Pod izgovorom da se ne gleda ko je katolik a ko
musliman, svi naši napori da bar na jedno mjesto za šefa dovedemo muslimana, ostali su
bez uspjeha." Po nalogu ustaškog logora u Prijedoru, u kojem su također samo katolici,
hapse se muslimanski mladići pod optužbom da su komunisti, premda se u većini
slučajeva pokazalo da za to nema nikakvih stvarnih dokaza. Usto, đacima muslimanima
24
HAS, FS, kutija 3, SF-702. Mustafa Mulalić navodi da su muslimani koji su se u Kraljevini Jugoslaviji
izjašnjavali kao Srbi bili obuhvaćeni istom antisrpskom kampanjom i ograničavanjem građanskih prava kao
i pravoslavni. "Među prvim žrtvama pogroma bio je novinar Mahmud Robović iz Travnika i Muratbeg
Čengić u Višegradu. Pogrom je počeo najprije pretresanjem stanova, oduzimanjem jugoslovenskih
odlikovanja, ćirilicom štampanih knjiga, oduzimanjem ćirilskih pisaćih mašina, predajom radio-aparata i
vozila." (GHB, M. A. Mulalić, Hronika, 140).
25
HAS, FS, kutija 3, SF-753. Također pogledati: HMBiH, Fond: Nezavisna Država Hrvatska (dalje: NDH),
1131. Otpuštanje Muslimana činovnika i kancelarijskih radnika u Kaknju – žalba reisul-uleme Spahe.
Datum: 8. 5. 1941.
26
HAS, FS, kutija 3, SF-778.
27
HAS, FS, kutija 3, SF-737. Datum: 19. august 1941.
uskraćuju se potvrde o političkom vladanju i radnoj službi, neophodne radi upisa u školu.
Također, ustaški logor oteže, i po nekoliko mjeseci, sa izdavanjem potvrda muslimanima
koji traže državnu službu. Vlast ukida punu gimnaziju u Prijedoru i svodi je na nižu,
mada se time pogađaju siromašni muslimani, kao i muslimani iz obližnjih kotareva
Bosanskog Novog, Sanskog Mosta i Ključa, dok se istovremeno u Banjoj Luci, pored
pune državne gimnazije, osnivaju još dvije nove privatne gimnazije pod patronatom
Časnih sestara dragocjene krvi Isusove. Povjerenstvo je skrenulo pažnju i na druge oblike
diskriminacije. Ustaški logor je u saradnji sa prijedorskim kotarskim predstojništvom,
izigravajući uredbu o prijelazu na drugu vjeru, štitio lica koja su prelazila na katoličku
vjeru, dok su na osobe koje su prešle na islam vršeni pritisci da ponovo promijene vjeru i
pređu na katoličanstvo. Animozitet prema muslimanima posebno je, prema potpisnicima
predstavke, došao do izražaja za vrijeme pobune u prijedorskom kotaru. Ustaški logor u
Prijedoru je, ne pitajući bilo koga od muslimana, naoružao muslimane uključujući "i
najgori muslimanski ološ", "pa čak i cigane", upotrebljavajući ih zajedno sa "divljim
ustašama" u likvidacijama "mirnog građanskog stanovništva grčko-istočne vjere", a s
ciljem da se prikaže da su jedino muslimani činili zločine i da je katolička crkva jedino
sigurno mjesto "za zaštitu ovih ljudi od muslimanskog zuluma". Prikazivanje muslimana
u ružnom svjetlu ide tako daleko da su pojedine "pokretne ustaše katoličke vjere"
privodile pred sudove žene pohapšenih pobunjenika kako bi svjedočile da njihovi muževi
nisu pobjegli u šumu zbog "korektnog ponašanja ustaša", već od "zuluma muslimana
ustaša koji pristaju uz ustaše te pljačkaju i ubijaju bez milosti". Muslimani se prikazuju
kao razulareni zlikovci koji ne poštuju nikakve obzire čovječnosti u izljevima svoje
mržnje prema pravoslavnom stanovništvu:

"U obližnjoj ispostavi Kozarcu, divlje ustaše, kojima se sada ne može uhvatiti
traga, sa naperenim puškama sile muslimane mještane da sjekirama ubijaju
pohapšene seljake grčko istočne vjere, a poslije se to prikazuje kao likvidiranje
nekih starih računa između ovih seljaka i muslimana. Znanjem toga logora i
divlje ustaše nose fesove te se stvara zabuna da sve zlo dolazi od muslimana. Čak
i ime Tomislava Dizdara nekakvog ustaškog zapovjednika koji je prvi izdao
naredbu za mjesno ubijanje iskorišćava se da se prikaže kao da je taj zapovjednik
musliman.
 Siromašni mještani muslimani stavljaju se pod prijeki sud osuđuju se na smrt i
strijeljaju zato što su navodno iz vilica poubijanih ljudi išćupali nekoliko zlatnih
zuba, dok se niko i ne osvrće na nestanak milionskih imetaka koji su usred
bijelog dana i to za vrijeme pobune raznešeni od drugih, o čemu je otišla pritužba
na nadležno mjesto."28

U uvodnom dijelu predstavke Povjerenstvo je navelo da ono predstavlja "svih

24.000 Hrvata muslimana ovoga kotara" a da je odluka o slanju predstavke donijeta na
širem sastanku "muslimana svih slojeva", održanom na izričito traženje prijedorskih
muslimana. Istaknuto je da stanje muslimana prijedorskog kotara odgovara u glavnim
crtama stanju "cijele Hrvatske bos[anske]. krajine", u smislu njihove zapostavljenosti i
nesklada stvarnih prilika sa nazivanjem muslimana "cvijetom Hrvatskog naroda" i
"srčikom ove države".
Trinaest dana po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske nekadašnji austro-ugarski
oficir Artur Haeffner pisao je novoimenovanom njemačkom vojnom izaslaniku u
Zagrebu Edmundu Glaiseu von Horstenau kako u činjenici da Hrvati imaju samo
neznatan majoritet u NDH leži stvarni razlog nastojanja ustaša da po svaku cijenu
Muslimane predstave kao Hrvate koji su prešli na islam. Da li to odgovara historijskim
činjenicama ili ne, ističe Haeffner, nema trenutno nikakve važnosti, jer stvarnost svjedoči
u prilog njihove neupitne posebnosti. Bosanskohercegovački Muslimani su tokom
stoljeća, objašnjava Haeffner, pod utjecajem u ovim ljudima "duboko usađene
muhamedanske religije", kao i zbog znatne pomiješanosti krvi "sa maloazijskim
elementima" postali "samostalna etnička grupa". Zaključio je tvrdnjom kako ne treba
sumnjati da će Muslimani u NDH "poći za Hrvatima", jer ovi sada vladaju. Iz čiste
ljubavi, međutim, oni to neće učiniti i sigurno je da će samo težiti da zaštite svoje

28
ABH, Zbirka NOR-a (dalje: NOR), Neprijateljska dokumenta (dalje: ND) 1941, 174/7774. Deklaracija
Muslimana iz Prijedora. Predstavka je upućena: reisul-ulemi Fehimu ef. Spahi, potpredsjedniku Vlade
NDH Osmanu Kulenoviću, bivšem ministru Džaferu Kulenoviću, doglavniku Adem-agi Mešiću, ministru
prometa i javnih radova u Vladi NDH Hilmiji Bešlagiću, zagrebačkom muftiji Ismetu ef. Muftiću,
vladinom povjereniku Hakiji Hadžiću, predsjedniku Ulema-medžlisa u Sarajevu Mehmedaliji ef.
Ćerimoviću, predsjedniku Vrhovnog šerijatskog suda Hasanu ef. Beširoviću, rektoru "musl[imanske].
teološ[ke]. akademije" Šakiru ef. Sikiriću, državnom tajniku Asimu Ugljenu, poglavnikovom pomoćniku
Aliji Šuljku, predsjedniku "Narodne uzdanice" Edhemu Mulabdiću, "ravnatelju vakufa" dr. Hazimu
Muftiću, "rektoru poljoprivrednog šum[arskog]. fakulteta" Salihu Omanoviću, posjedniku Husagi Ćišiću,
Muniru Šahinoviću, Suljagi Salihagiću, "kemičaru" Ibrahimu Ruždiću, teologu Mehmedu ef. Handžiću,
posjedniku Uzeir-agi Hadžihasanoviću i podžupanu Ahmedu Krupiću. HMBiH, UNS, 130.
specijalne, muslimanske interese. O nekoj asimilaciji Muslimana od strane Hrvata ne
može biti ni riječi, "jer Musliman ostaje Musliman". I kao što nije bio ni Srbin kada se
tako izjašnjavao, tako sada neće postati ni Hrvat. 29 Njemačkim i italijanskim
zvaničnicima bila su bliska i prihvatljiva ovakva Haeffnerova razmišljanja.

Rezolucije

"Hrvatska bosanska krajina" je bila područje na kojem su u prvim mjesecima NDH

do posebnog izražaja došli odsustvo stabilne državne uprave, gaženje elementarnih prava
ustaškom režimu nepoćudnih naroda i krajnje zanemarivanje raspoloženja stanovništva
prema postupcima nove vlasti. U novoj državi, koja je svoj autoritet gradila na
prijetnjama i zastrašivanju vlastitih podanika, vladavinu zakona zamijenila je vladavina
pojedinaca, koji su se osjećali svemoćnim u ulozi zaštitnika hrvatske države i izvršitelja
temeljnih zamisli ustaškog pokreta. Opterećena sumanutom idejom da se riješi cijelog
jednog naroda, NDH je otežano uviđala reperkusije svoje politike po vlastitu opstojnost.
Kada se srpsko stanovništvo, materijalno i fizički ugroženo, diglo na ustanak, na meti
ustaškog režima nisu bili samo pobunjenici, već čitava sela i naselja za koja se vjerovalo
da su u vezi sa pobunjenicima ili koja bi mogla biti njihov materijalni oslonac i regrutna
baza.30 Srbi su smatrani kolektivno odgovornim za pobunjeničku akciju, pa su masovno
zatvarani kao taoci kako bi se ugušio ustanak i spriječili napadi na željezničke pruge i
državnu imovinu. U slučaju počinjene štete, vojna vlast je nalagala strijeljanje talaca iz
obližnjih sela.31 Da će teror i odmazde nad pravoslavnim stanovništvom samo ojačati
pobunjeničke redove, upozoravali su i pojedini oružnički zapovjednici. "Umjesto da se
pristupilo otvorenoj borbi sa pobunjenicima t. j. sa onima koji su se digli na ustanak",
navodi se u izvještaju zapovjednika 4. oružničke pukovnije o stanju u istočnoj Bosni i
Hercegovini, "pristupilo se uništavanju njihovih sela i ubijanju njihovih porodica, pljački
29
Vasa Kazimirović, Nemački general u Zagrebu, Kragujevac – Beograd, 1996, 101.
30
Pero Morača, Jugoslavija 1941, Beograd, 1971, 281. Također vidjeti: Zbornik dokumenata i podataka o
narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda (dalje: Zbornik NOR-a), tom IV, knjiga 1, dokument
br. 240, Beograd, 1951, 533–534.
31
ABH, NOR, ND 1941, 31/9923. Proglas posebnog poglavnikovog opunomoćenika general-poručnika
Vladimira Laxe stanovništvu velikih župa Vrhbosna, Posavje, Usora i Soli, Pliva i Rama i Lašva i Glaž.
Datum: 8. 9. 1941.
i tome slično, što je imalo za posljedicu, da je otpor bivao sve žešći, pa su se
pobunjenicima priključili i oni, koji na to nikad nisu ni pomišljali." 32 Nakon dizanja
ustanka taoci su kraće vrijeme držani u kasarnama i drugim objektima, nakon čega su
nerijetko bili kolektivno likvidirani od strane ustaša.
U aprilu 1941. godine, stajalo je u jednom povjerljivom izvještaju Kraljevskog
italijanskog konzulata u Mostaru, građanstvo Mostara dočekalo je talijanske čete u
slavlju, jer su već bili podanici novoproglašene NDH. Hercegovina je bila kula ustaškog
pokreta, te zavičaj, ne samo poglavnikov već i većeg dijela ustaških ministara. A onda je
došla velika povijesna pogreška Hrvata, "koji su držali da mogu sazidati temelje hrvatske
države krvlju srbskih ljudi, žena i djece". Ovim svojim zločinima stvorili su si ne samo
zaklete neprijatelje već su otuđili i "zdravi dio hrvatsko-muslimanskog pučanstva",
izgubivši, pritom, simpatije italijanske vojske. Od prolivene krvi nastala je mržnja, nered,
bijeda i neminovna potvrda da se građanska i vojna vlast mora povjeriti italijanskim
četama.33
Po uspostavi NDH na prostoru bivše Vrbaske banovine vlast je voljom poglavnika
preuzeo banjalučki advokat dr. Viktor Gutić, koji je, prema nekim svjedočenjima, još u
Kraljevini Jugoslaviji imao jasne predstave o Bosni i Hercegovini kao hrvatskom
nacionalnom prostoru iz kojeg će biti iskorijenjeno srpsko stanovništvo.34 Okruživši se
licima upitnog morala i stručnosti, Gutić je uspostavio strahovladu koja je korjenito

32
Zbornik NOR-a, IV/1, dokument br. 245, 546–547.
33
Autor dalje ističe kako se preživjelo srpsko stanovništvo natjecalo da stekne blagonaklonost Italijana u
Hercegovini. "Kuće, žene i srbska dobra stavljena su na raspolaganje našim četama samo da spase svoj
život. Krvave rane srbskih obitelji morale su izazvati milosrđe kod naših vojnika i prezir prema režimu
kojim je prouzrokovano toliko nevolja." Mjesecima poslije stanje je bilo još gore, a četnici Srbi su također
pokazali da nisu mnogo bolji "od svoje subraće iste balkanske rase". (ABH, NOR, ND 1941–1945 [2].
Brzojavka br. 317, 9. Datum: 12. 3. 1943). Opširnije o odnosu italijanske vojske prema NDH i zločinima
ustaša nad srpskim stanovništvom pogledati: Kosta Nikolić, Italijanska vojska i četnici u Drugom svetskom
ratu u Jugoslaviji 1941–1943., Beograd, 2008, 45–77. Usporediti: Ivica Šarac, Kultura selektivnoga
sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH do talijanske
reokupacije (travanj-rujan 1941.), Mostar, 2012, 25-243.
34
Hrvoje Magazinović, Kroz jedno mučno stoljeće, Valjevo, 2010. U crnoj kući sa dr Viktorom i Blažom
Gutićem, http://novo-videlo.com/images/biblioteka/hrvoje/hrvoje.pdf. Prilikom saslušanja zbog krađe i
drugih malverzacija 30. 6. 1943. godine, u arhivi činovnika Josipa Kana pronađen je spisak lica koja su na
Antunovo, 13. 6. 1939. godine, položila zakletvu Viktoru Gutiću da će u slučaju državnog preokreta
sudjelovati u djelima ustaškog prevratničkog pokreta i izvršavati svako naređenje nadređenog stožernika,
potom da će srpska dobra uzeti ili uništiti, a "srpski pogani ciganjski živalj" sve do jednog pobiti, neke
javno, a neke tajno. Na spisku se nalazilo, među 70 potpisnika, 15 muslimanskih imena, od kojih je
najistaknutiju ulogu u dolazećoj Gutićevoj strahovladi imao Smajo (Asim) Đelić, podvornik Finansijske
direkcije i zapovjednik Kastela u Banjoj Luci, Gutićeva desna ruka i dželat. I ostali su uglavnom bili
krvnici i pomagači prilikom likvidacija. (ATK, Zbirka: Ustaška nadzorna služba [dalje: UNS], 5946/64).
mijenjala zatečene društveno-nacionalne odnose stvaranjem ambijenta u kojem su ataci
na živote, imovinu, čast i vjeru srpskog stanovništva postajali svakodnevnica, a
nepovjerenje sve dublja pukotina koja je razdvajala narode i vjere Bosanske krajine.
Kasniji hrvatski zvaničnici su u svojim izvještajima donosili rekonstrukcije ispunjene
napadom i osudama Gutićevog režima. Gutićevu "krvavu igru" prihvatio je "talog
čovječanstva", u kojem su probuđeni "najgori instikti", čineći ga spremnim da se,
naoružan od vlasti, a pod vodstvom ustaških jedinica koje dolaze iz emigracije, uključi u
"krvavo kolo" istrebljenja nevinog srpskog stanovništva. Pošto municiju treba štediti, to
zločinačka rulja kolje svoje žrtve, baca ih u duboke provalije i zatrpava kamenjem, "ili ih
žive spaljuje u obkoljenim kućama". Potoci i rijeke crvene se od ljudske krvi, a leševi
ubijenih, žicom vezanih ruku, užasno unakaženi, često noseći pogrdne natpise, "plove ne
nalazeći mira ni nakon smrti".35
U tom "talogu čovječanstva", iz kojeg su se uglavnom regrutirale tzv. divlje ustaše,
nalazili su se i katolici i muslimani, često deklasirani elementi, špekulanti i besposličari,
ljudi kojima su se bavili sudovi bivše države, nalazeći u Gutićevoj protusrpskoj retorici
oslonac za sudjelovanje u zvjerstvima i pljačkanju "grko-istočnjaka". Gutić ih je
ohrabrivao da slobodno, bez straha od zakona, uništavaju srpsko stanovništvo i prisvajaju
njihovu imovinu. "Ako je kome potrebna krava, konj ili vo, ima toga svega u Srba,
uzmite, ne bojte se."36 Pozive na anarhiju mnogi su objeručke prihvatali, poput 117 ustaša
koji su pred italijanskom vojskom pobjegli iz Hercegovine, većinom muslimana iz
Mostara i Gacka, a koji su počinili velika zlodjela u Jajcu i okolini. 37 Ipak, kada se u
35
ABH, NOR, ND 1941. Kompilacija izvještaja Zapovjedničtva 3. hrvatske oružničke pukovnije, organa
vlasti i uprave na prostoru Banje Luke i Bosanske krajine, 21. U proglasu Okružnog komiteta KPJ za
Prijedor, Bosanski Novi, Bosansku Dubicu i Bosansku Gradišku od januara 1942. godine Srbima, Hrvatima
i Muslimanima dotičnih srezova stajalo je: "Ustaše su zalazile u sela, palili ih, ubijali nejač i starce. Mrtve i
nedopečene ljudske lješeve razvlačili su psi i krmci po našim selima." (Zbornik NOR-a, tom IV, knjiga 3,
dokument br. 22, Beograd, 1952, 63).
36
Citirano prema: Dušan Lukač, Ustanak u Bosanskoj krajini, Beograd, 1967, 64.
37
Amir Obhođaš, Mario Werhas, Bojan Dimitrijević, Zvonimir Despot, Ustaška vojnica 1. Oružana sila
Ustaškog pokreta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945. (Prva knjiga, travanj 1941. – rujan 1943.),
Zagreb, 2013, 82. Autori navode kako je, usljed terora kojeg je sprovodila ova ustaška grupa, veliki župan
Velike župe Pliva i Rama dr. Bahrija Kadić pao u nemilost kod dotičnih ustaša, pa su ga morali čuvati
vojnici, dok je kotarski predstojnik Štefanić bio prinuđen mijenjati stanove "kako ga ustaše ne bi uhvatile".
I drugi izvori govore da su glavne zločine u Jajcu vršile ustaše porijeklom iz Hercegovine. Prema izvještaju
zapovjednika 3. domobranske pukovnije, stacionirane u Banjoj Luci, glavna zlodjela u Jajcu i njegovoj
okolini vršile su ustaše pod zapovjedništvom Ive Herenčića, koji je u julu 1941. od domaćih ustaša u
civilnim odorama (tzv. divljih ustaša) osnovao Mostarsku bojnu. Lokalne ustaše u Jajcu su potkazivale
nedužne građane Herenčićevim ustašama, koje su ih izlagale "nemilosrdnom uništavanju". (Hazim
Eminefendić, "Teror i zločini ustaša u Jajcu", Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji, knjiga I,
kasno ljeto 1941. godine započelo s politikom smirivanja stanja u dijelovima NDH
zahvaćenim pobunom srpskog stanovništva, jedan broj eksponiranih zločinaca, poput
Ibrahima Jogića zvanog Baška i hodže Bećira Borića, izveden je pred pokretni prijeki sud
i osuđen na smrt strijeljanjem.38 Početkom augusta 1941. godine Gutić je povučen sa
mjesta povjerenika za bivšu Vrbasku banovinu i ustaškog stožernika u Banjoj Luci, 39 ali
se njegov utjecaj na prilike u Bosanskoj krajini i dalje osjećao. "Njegove zamisli
ostvaruju razni ustaški dužnostnici, te ustaške postrojbe bilo po njegovim neposrednim
uputama, jer često dolazi u Banja Luku, bilo po uputama danim preko njegovih
pouzdanika i prijatelja."40
Ustaški zločini i prateća odmetanja srpskog stanovništva, koja su bivala sve
izraženijom prijetnjom žiteljima muslimanskih naselja, stvorili su duboke brazde
nepovjerenja između katolika i muslimana, koji su jedni druge smatrali odgovornim za
srpsku pobunu i poremećene odnose u društvu. U izvještaju Krilnog oružničkog
zapovjedničtva Banja Luka o raspoloženju naroda od 25. marta 1942. godine navodi se da
je velika većina Srba bila na putu da se prilagodi novoj državnoj stvarnosti nakon 10.
aprila 1941. godine, ne samo pod pritiskom prilika nego i radi toga što su bili razočarani
"u stvaralačku snagu Srbije". Međutim, uslijedili su događaji "na štetu grko istočnjaka"
koji su poremetili njihovo prilagođavanje. Posljedica toga je narastajući jaz između
katolika i muslimana:

"Nitko neće da nosi odgovornost za te događaje, muslimani prebacuju na

katolike, a katolici na muslimane. Tu nastaje razdor, koji zauzima sve oštrije
forme, pa čak zadire u suštinu stvari, te se muslimani otklanjaju sve više od

Donji Vakuf, Jajce, Šipovo, 1981, 126–127). Italijanskom reokupacijom II zone početkom septembra 1941.
Herenčićeva Mostarska bojna se povukla iz Mostara u rejon Jajca.
38
Opširnije: Nikica Barić, "O djelovanju Povjerenstva za ispitivanje i uspostavljanje javnog mira i poretka
u velikim župama Krbava i Psat, Sana i Luka, te Pliva i Rama tijekom 1941. godine", Bosna i Hercegovina
1941: novi pogledi, 51–66.
39
Prema Rafaelu Brčiću, Gutić je bio smijenjen jer je došao u sukob sa najvišim ličnostima njemačke 718.
pješačke divizije u Banjoj Luci te drugim najvišim vojnim i političkim predstavnicima njemačkog
okupatora u NDH i Srbiji. (Rafael Brčić, "Pozadina specijalnih vojnopolitičkih mjera njemačkog okupatora
i ustaša na Kozari", Kozara u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji [1941–1945]. Radovi
sa naučnog skupa održanog na Kozari [Mrakovica] 27. i 28. oktobra 1977. godine u okviru proslave Titovih
jubileja i 35-godišnjice kozarske epopeje, Prijedor, 1980, 180). Prema Vasi Kazimiroviću, Gutić je bio
povučen iz Banje Luke u Zagreb zbog sukoba sa nekim viđenijim Muslimanima, koji su dobro stajali sa
Pavelićem, a ne zbog zločina nad srpskim stanovništvom. (V. Kazimirović, Nemački general, 106).
40
ABH, NOR, ND 1941. Kompilacija, 23.
 Hrvata. Povrh toga i nova upravna podjela zemlje njih buni, jer pocjepanošću
Bosne gube svoj jači položaj, postajući neznatne manjine. Prekrštavanja
grkoistočnjaka smatraju po svoju budučnost pogibeljnim, bojeći se, da se to isto i
njima ne dogodi."41

Navedeni razdor, kao indikacija bošnjačkog nezadovoljstva i udaljavanja od

ustaškog režima, bio je prepoznatljiv i u tonovima izjava, pisama i predstavki vjerskih
zvaničnika muslimana i katolika koji su uglavnom insistirali na zločinima druge strane
nad pravoslavnim življem. Tako je džematski imam iz Velike Kladuše Zuhdija ef. Rizvić
dao izjavu baš-vaizu Ulema-medžlisa u Sarajevu da je u julu 1941. godine, prije prelaska
na islam "ijednog vlaha u mom džematu", došao u Veliku Kladušu Ventura Baljak,
ustaški poručnik sa ustaškim letećim odredom, "koji su izključivo sačinjavali katolici iz
Slunja i njegove okolice", nakon čega je sa svojim ustaškim odredom "jedne večeri sav
vlaški živalj u Vel[ikoj]. Kladuši uveo u mjesnu grko-iztočnu crkvu i pobio". Pri vršenju
ovih zlodjela ustaše su ubijale "vlahe" udarajući ih čekićem u glavu, "i pri tom ubijanju
nosili fesove i dozivali se muslimanskim imenima, Mujo, Huso i t.d." Zbog ovih zlodjela
"okolni vlasi" su se razbježali po šumama i da bi sačuvali svoje živote našli su jedini izlaz
u tome da pređu na islam, koji je pravno ravan katoličkoj vjeri u NDH, jer i oni koji su
imali potvrde od župnika da su predali molbe za prelazak na katoličanstvo "iztu veče su
bili poubijani".42 Sa druge strane, banjalučki biskup fra Jozo Garić isticao je vodeću ulogu

41
Isto, 14.
42
HMBiH, UNS, 538. Zapisnik sastavljen u kancelariji Ulema-medžlisa kod baš-vaiza sa g. Zuhdi-
efendijom Rizvićem, Džematskim imamom u Velikoj Kladuši, kotara Cazinskog, dne 1. studenog 1941.
Upravitelj Kotarske ispostave Velika Kladuša Karlo Hibner podnio je 25. 10. 1941. godine Redarstvenom
ravnateljstvu Velike župe Krbava i Psat i Mrakovom povjerenstvu u Bihaću detaljan izvještaj sa
rekonstrukcijom zbivanja koja je uglavnom bila podudarna navodima velikokladuškog džematskog imama.
Prema Hibneru, prvo je u drugoj polovini jula 1941. godine Kotarska ispostava Velika Kladuša, postupajući
po nalogu velikog župana Ljubomira Kvaternika, pritvorila 55 "grko-iztočnjaka" iz područnih sela i
zadržala ih do daljnje odredbe. "Međutim 30. srpnja 1941. g. došli su ovamo ustaše pod zapovjedništvom
ravnatelja ustaškog redarstva g. [Božidara] Cerovskog [koji je] sve ih iz zatvora preuzeo i u kamionima
odvezli 2 kilometra udaljeno od Kladuše i tamo poubijali." Nakon ovih došle su druge ustaše pod
zapovjedništvom ustaškog poručnika Venture Baljka te su odmah počeli hvatati pojedine pravoslavne
težake koji bi slučajno došli u Veliku Kladušu, da bi 5. 8. 1941. tokom noći još pokupili iz Velike Kladuše
sve muškarce, žene i djecu pravoslavne vjere, zatvorili ih u pravoslavnu crkvu, navodno povezali i
onesposobili, a potom u kamionima odvezli na isto mjesto kao i ranije i poubijali ih. Baljak je u Velikoj
Kladuši osnovao ustaški tabor "od 13 ovdašnjih ljudi" sa zadatkom da preuzmu upravu nad ispražnjenim
stanovima i posjedima, "te da s njime nastave dalje čišćenje". Sa svojim ustašama Baljak je svakodnevno
dogonio u Veliku Kladušu iz obližnji++h sela izvjestan broj ljudi, žena i djece grko-istočne vjere te ih
povremeno ubijao, u čemu su mu pomagale i lokalne ustaše, "a naročito navodno tabornik Arif Murtić,
njegov zamjenik Jozo Šućurović i ustaša Đuro Cinarić". Hibner je napomenuo da su svim operacijama
muslimana u zločinima nad pravoslavnim življem većeg broja kotareva Bosanske krajine.
Krvoprolića u kotarevima Bosanski Novi, Prijedor, Bosanska Krupa, Bihać, Bosanski
Petrovac, Varcar Vakuf i Ključ izvršili su "isključivo muslimani", a najstrahovitiji pokolj
se desio u kotaru cazinskom, gdje od 11.000 pravoslavaca po statistici iz 1931. godine
nije ostalo ni 3.000. U ovim kotarevima je neznatna manjina katolika, koji su "svi od
reda", napose svećenici, štitili nevino pravoslavno stanovništvo, prije nego što se među
njima "pokazao pokret za prelaz na katolicizam".43

masovnih likvidacija i pljačke rukovodili ustaški poručnici Ventura Baljak i Ile Antun, isključivo sa
ljudima koje su doveli djelomično obučene u vojničke uniforme, a najviše u građanskim i seljačkim
odijelima. Riječ je o građanima iz Slunja, Topuskog, Gline i Petrinje te seljacima okolnih sela, dok sa
područja velikokladuške ispostave u ubistvima nije sudjelovao nijedan jedini čovjek, "nego je samo
navodno Agan Mujagić iz Male Kladuše, kojeg je imenovao za ustašu logornik Ale Omanović, ubio
dvojicu braće Pejanovića u Gojkovcu, obćina Trstinja i tim slučajem je Mujagić sa jednog od njih skinuo
odijelo i odmah ga na sebe obukao". Hibner je također napomenuo da su gornji ljudi, koji su se nazivali
ustašama, "vršili ova ubojstva sa fesovima na glavama dozivajući se međusobno muslimanskim imenima,
tako da bi izgledalo ovdašnjim grko-istočnjacima, koji su ubijani, da ih ubijaju muslimani". Naglasio je da
su gore navedeni, vršeći pokolje na najokrutniji način sa sjekirama i čekićima, javno proglasili lokalnim
muslimanima i katolicima "da mogu isto ovako ubijati svakog Srbina i da mogu sve što je srpsko sa sobom
uzeti i u tu im svrhu dijelili razno oružje". Ova akcija se sistematski počela pretvarati u međusobnu pljačku
i otimačinu, "zbog čega se je poslije moralo pristupiti i strijeljanju zbog pljačke pojedinaca, te je tek iza
toga pojedinačnog strijeljanja ovdje pljačka onemogućena". (BIS, Zbirka dokumenata o genocidu nad
Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu [dalje: ZD]. Izvješće upravitelja Kotarske ispostave Velika Kladuša
Karla Hibnera Redarstvenom ravnateljstvu Velike župe Krbava i Psat i Zapovjedništvu Mrak u Bihaću,
139–144). Prema poslijeratnim svjedočenjima mještana i ustaša učesnika u zločinima nad srpskim
stanovništvom, koje je uglavnom sa područja cetingradske općine dovođeno u pravoslavnu crkvu u Velikoj
Kladuši, a zatim odvođeno i ubijano na lokalitetu Mehino stanje, glavni organizatori masovnih egzekucija
nad Srbima u augustu 1941. bili su spomenuti djelatni poručnik Poglavnikove tjelesne bojne Ventura Vital
Baljak te ustaše Nikola Rukavina i Marko Obajdin, dok su zločine neposredno vršile uglavnom ustaše iz
Slunja i Cetingrada, uključujući spomenute. "Baljak je pripremio bat", svjedočio je u augustu 1945. ustaša
Jože Mijo Butina, "s kojim je prvi četvoricu [uhvaćenih Srba] sam ubio pokazujući nama kako treba tući, a
tada je predao bat Ivici Salopeku iz Furjana, koji je tukao dok se nije zamorio. Tako su predavali i redali se
jedan za drugim dok nije došao red i na mene. Kada je došao red na mene ja sam primio bat od Marka
Bunčića Jožinog iz Marindolskog Brda i ubio sam batom tri muškarca i tri žene, koje su bile srednjih
godina i jednog dječaka od 13 godina. Tukao sam ih batom u zatiljak glave jer je tako zapovjedio Baljak.
Kada smo završili ubijanje sjeli smo u kamione i otišli u Kladušu, a Muslimani su ostali zatrpavati pobijene
žene i djecu ..." Slično svjedočenje je ostavio ustaša Ivan Skukan: "Narod su sa kamionima dovozili u
Kladušu, zatvarali u pravoslavnu crkvu, a po noći odvozili na Mehino stanje i tamo ubijali. Muslimani su
zatrpavali žrtve nakon obavljenog posla." (Đuro Zatezalo, "Radio sam svoj seljački i kovački posao".
Svjedočanstva genocida, Zagreb, 2005, 153, 155). Usporediti: Petar Zinaić, "Ustaški zločini u kotaru Slunj
1941. godine", Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, knjiga 1, Karlovac, 1988,
112–115.
43
Jure Krišto, Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 2001, 331.
Izjavu biskupa Garića o muslimanima kao isključivim izvršiocima zločina nad pravoslavnim stanovništvom
spomenutih kotareva demantiraju kako izvještaji nadležnih vlasti tako i svjedočenja izbjeglih mještana.
Pogledati: Vladimir Dedijer, Anton Miletić, Proterivanje Srba sa ognjišta 1941–1944. Svedočanstva,
Beograd, 1989, 263–268, 389–397, 417–424, 460–462, 476–480. Veliki broj tih svjedočenja ukazuje, pored
zamašnog učešća lokalnih muslimana, često deklasiranih elemenata, na prisustvo ustaša iz Hrvatske kao
inicijatora i izvršitelja masovnih zločina nad srpskim življem na prostoru Bosanske krajine u julu i augustu
1941. godine.
 Nova dimenzija razdora uslijedila je pojavom rezolucija koje su potpisivali ugledni
pripadnici bošnjačkog građanstva u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine tokom druge
polovine 1941. godine. Državne vlasti i katolički vjerski krugovi negativno su primili
njihovo potpisivanje, koje je ujedinilo Bošnjake različitih profesija te idejnih i političkih
usmjerenja na liniji kritike ustaškog režima u onoj mjeri u kojoj je on smatran
odgovornim za nesmirujuće talase nasilja i sve teži položaj Bošnjaka u NDH. Jedna od
rezolucija, navođena predstavka prijedorskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, opisana
je u jednom aktu kao deklaracija uperena protiv Hrvata katolika, kojom se nastoji
dokazati zapostavljanje Muslimana u korist katolika prijedorskog kraja, "pa su joj
svakako inicijatori tzv. Jugomuslimani".44 Državni tajnik Asim Ugljen nazvao je
sarajevsku rezoluciju izdanu 12. oktobra 1941. godine "običnim pamfletom", a potpisivati
pamflete "nije dostojno stanovitih ljudi – potpisnika. Ovako isto mišljenje izraženo je i sa
najvišeg mjesta." Ugljen je u pojavi sarajevske rezolucije prepoznao političko-interesnu
pozadinu u smislu nezadovoljstva dijela sarajevske muslimanske elite zbog neuspjelog
pokušaja donošenja novog ustava Islamske vjerske zajednice.45 Izvještaj Zapovjedničtva
2. domobranskog sbora od 22. januara 1942. godine spominje bijeljinsku rezoluciju kao
"letak" čiji su intelektualni začetnici bivši ustaški logornik za bijeljinski kotar Murat-beg
Pašić te profesor iz Bijeljine Enver Pozderović, "istaknuti separatist". 46 Banjalučki biskup
Garić opisao je sve rezolucije kao "pamflet pun paklenih kleveta i mržnje proti katoličkoj
Crkvi", "podvale i najpoganije klevete", ističući da su katolici imali pravo, a možda i
dužnost, da najoštrije reagiraju na njihovu pojavu.47 Kotarski predstojnik u Brčkom,
dostavljajući prijepis banjalučke rezolucije velikom županu Velike župe Posavje dr.
Vladimiru Saboliću, iznio je mišljenje da bi rasturanje iste zbog njenog sadržaja trebalo
"apsolutno zabraniti, te rasturaše kažnjavati".48 Hrvatske vlasti, ipak, nisu poduzele
44
ABH, NOR, ND 1941, 174/7774. Propratni akt uz prijepis prijedorske deklaracije zapovjednika Vojkre
Glavnom stožeru Ministarstva hrvatskog domobranstva. Datum: 6. 11. 1941.
45
Z. Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija, 755. Opširnije o dotičnim nastojanjima
pogledati: Zlatko Hasanbegović, "O pokušajima donošenja Ustava Islamske vjerske zajednice u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj", Časopis za suvremenu povijest, god. 33, br. 1, Zagreb, 2001, 75–90.
46
Zbornik NOR-a, IV/3, dokument br. 139, 404. Originalni primjerak bijeljinske rezolucije je više od
mjesec dana bio van domašaja hrvatskih vlasti, da bi po naredbi zapovjednika 5. bojne Vojne krajine u
Bijeljini Krste Prpića od 8. 1. 1942. godine bio predat bijeljinskom kotarskom predstojniku od strane
Murat-bega Pašića, pošto je prethodno rasturana po gradu kopija iste "po nepoznatim licima". (HDA, Fond:
Velika župa Posavje [dalje: VŽP], HR-HDA-254, kutija 3, 189-194/1942. Izvješće o pronađenoj rezoluciji
"Riječ Muslimana grada i Kotara Bijeljina"). O Enveru Pozderoviću usporediti: HMBiH, NDH, 1656.
47
J. Krišto, Sukob simbola, 331–332.
48
HDA, VŽP, HR-HDA-254, kutija 3, 148/1942.
nikakve oštrije mjere protiv potpisnika i djelitelja rezolucija, ali nisu dopuštale njihovo
rasturanje, tretirajući ih kao ilegalni propagandni materijal.49
U literaturi je mnogo pisano o muslimanskim rezolucijama 1941. i njihovoj ulozi u
distanciranju Bošnjaka od ustaškog režima. Mnoge tvrdnje su date bez detaljnijeg uvida u
njihov sadržaj i okolnosti njihovog donošenja. Posigurno nema mjesta ocjenama da je
rezolucije sačinio jedan broj viđenijih Muslimana "u okvirima rezervi okupatora prema
ustaškoj nacionalnoj politici i vlastitih autonomističkih osećanja – u suštini bez namere
da prekine saradnju sa ustašama".50 No, jednako tako je neutemeljeno nazivati dotične
rezolucije antifašističkim.51 Potpisnici rezolucija nisu se žalili na postupke njemačkog i
italijanskog okupatora već na ustašku vlast i njenu nedjelotvornost. Visoke zvaničnike
Islamske zajednice koji su potpisali sarajevsku rezoluciju nije moguće smatrati
antifašistima u smislu protivljenja politici i težnjama osovinskih sila. Tokom cijele 1942.
godine Glasnik Islamske vjerske zajednice Nezavisne Države Hrvatske veličao je ratne
napore Njemačke kao borbu "protiv bezbožnog boljševizma i njegovih saveznika, lažnih

49
Tako je u selu Seonici kod Ostrošca početkom novembra 1941. oružnik Nikola Jovanović pronašao i
oduzeo sarajevsku rezoluciju bivšem načelniku Općine Ostrožac Jusufu Uzunoviću, koji je izjavio da je
"letak" dobio od nekog nepoznatog lica preko konjičke pošte prilikom Bajrama i da mu je tom prilikom
"dotični čestitao praznik". (ABH, NOR, ND 1941, 70/11241. Zapovjedništvo oružničkog voda V. T. broj
238. Jadranskom divizijskom području Mostar).
50
Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918–1978, Beograd, 1980, 208. Prema istom autoru, donosioci
spomenutih rezolucija, "sem dela naprednijih predstavnika među njima, nisu izražavali otpor Muslimana
ustašama, nastavljajući i dalje da ih služe, već vid odbrane da ustaše na njih ne prevaljuju izvršene zločine.
Bio je to pokušaj ograđivanja od zločina nad srpskim življem iz straha od budućih posledica". (Branko
Petranović, Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji [1941–1945], I, Beograd, 1983, 96).
51
Pogledati: Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka (VII–XX vijek), Sarajevo, 2001, 190. Također:
Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.),
Sarajevo, 2010. Nazivanje rezolucija antifašističkim imalo je, čini se, zametak u intencijama poslijeratnog
objavljivanja jednog broja rezolucija u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva u Federativnoj
Narodnoj Republici Jugoslaviji, koji ih je tumačio u smislu važnog doprinosa borbi za ideje i ciljeve za
koje se zalagao NOP sa Komunističkom partijom Jugoslavije na čelu. Nazivajući sarajevsku rezoluciju
"revolucionarnim gestom", s obzirom na iznesene konstatacije i zahtjeve, Šukrija Kurtović je iznio gledište
da je ona značila, pored osude ustaških zločina, i pripisivanje odgovornosti ustaškim vlastima, "a s njima i
okupatoru", za zlodjela četnika nad muslimanima. Pogledati integralni tekst Kurtovićevog komentara
sarajevske i drugih rezolucija u: "Dokumenti iz perioda narodnooslobodilačke borbe. Stav sarajevskih
muslimana 1941 godine", Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u Federativnoj Narodnoj Republici
Jugoslaviji, II/1951, br. 1–3, 23–26. Prema komentaru Uredništva Glasnika uz tekst banjalučke rezolucije,
njen sadržaj jasno govori o pravom raspoloženju "ogromne većine muslimana" ne samo prema zločinima
NDH, "nego i prema okupatoru pod čijim su pokroviteljstvom i inicijativi vršeni [...] zločini i bratoubilačka
klanja uopšte". ("Dokumenti iz perioda narodnooslobodilačke borbe. Stav banjalučkih muslimana u 1941
godini", Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, I/1950,
br. 11–12, 335). Ovi tekstovi su bacali nešto povoljnije svjetlo na djelovanje predratne i ratne bošnjačke
elite u vremenu kada je, voljom represivnog komunističkog režima, značajan broj njenih pripadnika bio iza
rešetaka.
demokracija".52 Rezolucije su bile zorna manifestacija rastućeg nezadovoljstva glavnine
bošnjačkog građanstva ustaškim sistemom vladanja i izraz straha za opstanak Bošnjaka u
dolazećim godinama. Smatrati jednakim lojalnost nametnutoj državi i saradnju sa
ustaškim pokretom u istoj mjeri je neosnovano kao i tvrdnje da su rezolucije 1941. godine
predstavljale "važnu prekretnicu u političkom osvješćivanju širokih muslimanskih
slojeva", kao i "odlučan korak naprijed u procesu njihova istrgavanja iz političke
dezorijentiranosti i pasivnosti ka aktivnoj borbi".53 Istovremeno, sasvim je na mjestu
ocjena Šukrije Kurtovića da su rezolucije bile, kako je zabilježio poslije rata, jedini glas
protesta, jedini krik protiv nečovještva i bratoubilaštva, makar su formalno imale razlog u
interesima i spasavanju muslimana – u vremenu kada ostale "naše buržoaske sredine
cijele Jugoslavije nisu dale nikakav a kamoli sličan glas od sebe". Hrabrost potpisnika je
neupitna ako se ima u vidu da su oni rezolucijama tražili vjersku toleranciju i
ravnopravnost za sve građane u "državi" koja je očito vodila i provodila sasvim drugu
politiku.54

Frustracije vjerskih zvaničnika

Krajem 1941. godine bošnjačko povjerenje u Nezavisnu Državu Hrvatsku već je

bilo na klimavim nogama. Osnivanje Dobrovoljačkog odjela narodnog ustanka bojnika
Hadžiefendića 22. decembra 1941. godine u Tuzli bilo je oblik prevencije od ustaničkih i
četničkih zločina na tuzlanskoj regiji, ali i zorna manifestacija bošnjačkog nepovjerenja u
političke i vojne strukture hrvatske države.55 U izvještaju Zapovjedničtva 3.
domobranskog sbora od 23. decembra 1941. o raspoloženju naroda na području Bosne i
Hercegovine istaknuto je kako je stanovništvo, i katoličko i muslimansko, izgubilo
povjerenje u vlast, "jer uviđa da ova nije u mogućnosti da uspostavi red i zavede bolje
stanje. Do sada se je polagala velika nada u naše domobranstvo i njegovo vodstvo, ali
52
UREDNIŠTVO, "Prva godišnjica u svojoj državi", Glasnik Islamske vjerske zajednice Nezavisne Države
Hrvatske, X/1942, br. 4, 98.
53
Muhamed Hadžijahić, "Muslimanske rezolucije iz 1941. godine", 1941. u istoriji naroda Bosne i
Hercegovine, 280.
54
"Dokumenti. Stav sarajevskih muslimana", Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u Federativnoj
Narodnoj Republici Jugoslaviji, br. 1–3, 24–25.
55
Adnan Jahić, Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, Tuzla, 1995, 40.
poslije gubitka 6 kotareva (Srebrenica, Vlasenica, Višegrad, Rogatica, Goražde i Foča) i
nemanja mogućnosti sa naše strane da se isti povrate, narod je izgubio vjeru u moć naše
oružane sile".56 Dalje je naglašeno kako se posebno kolebanje osjeća kod muslimana, a
uzroci tome su što su muslimani najviše izloženi osvetama četnika, pa smatraju da nisu
dovoljno zaštićeni, potom što ih komunisti, kojih među muslimanima ima mnogo, nastoje
što više odvojiti od hrvatskog utjecaja, te na koncu što neki italijanski zapovjednici
muslimane ne smatraju Hrvatima, već jednom posebnom narodnom grupom, a što služi
kao osnova muslimansko-srpskom zbližavanju. Slična zapažanja donosi i izvještaj
Zapovjedničtva 2. domobranskog sbora za drugu polovinu decembra 1941. godine. Južno
od rijeke Save hrvatski narod postaje sve više potišten i zabrinut za svoju sudbinu, jer se
pobunjenička akcija sve više pojačava, "a mi nismo u stanju i pored svih poduzetih mjera
– pružiti mu dovoljnu zaštitu od napadaja i pljačke pobunjenika, jer se svako selo ne
može braniti sa ovim snagama koje imamo". Muslimani su posebno nezadovoljni i
razočarani. Iz Banje Luke je primljen izvještaj da je rascjep između muslimana i katolika
"skoro gotova stvar". Impresionirani četničkim radom i uspjesima, muslimani se boje za
sebe, pa se dešavalo da uzimaju u zaštitu grko-istočnjake. U razgovoru oni sebe potpuno
odvajaju od Hrvata, tako da kažu: "Mi muslimani .... a vi Hrvati." Dodatno ih zabrinjava
problem prehrane, čemu su i sami krivi, usljed slabe radinosti i produktivnosti, "a
nestašica drva za ogrijev i ostalih primarnih potreba za život dovađa ih prosto do
apatičnosti prema N. D. H., te izvjestan broj simpatizira sa komunistima i grko-
istočnjacima".57
U navedenom izvještaju Zapovjedničtva 3. domobranskog sbora kao dodatni povod
neraspoloženju muslimana navedeno je i njihovo ubjeđenje da nije bilo dovoljnog
razumijevanja prema pravoslavnom stanovništvu koje je prelazilo na islam. Ovo
ubjeđenje dijelili su mnogi bošnjački prvaci. Općinski načelnik Velike Kladuše Hasan
Miljković i spomenuti džematski imam Zuhdija ef. Rizvić uputili su 18. oktobra 1941.
godine pismo zagrebačkom muftiji Ismetu ef. Muftiću u kojem su mu skrenuli pažnju na
naredbu Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja kojom su poništeni svi dotadašnji prelasci
na islam, a upravna vlast pozvana da ispita okolnosti pod kojima su pojedini pravoslavni
56
Zbornik NOR-a, tom IV, knjiga 2, dokument br. 193, Beograd, 1951, 538–539.
57
ATK, RP-NOB, 3-OJ66-41. Doglasno izvješče za vrieme od 16.-31. prosinca 1941. godine. Usporediti:
ABH, NOR, ND 1941–1945 [2], 95/9989. Očevidni izvještaj Zapovjedničtva III. domobranskog sbora za
drugih 15 dana mjeseca prosinca 1941. br. 47 taj. od 13. siječnja 1942. godine.
postajali muslimani. "Upravna vlast još do danas nije pozvala ni jednoga, jer zna, da ni
jedan grko-istočnjak nije prešao na Islam usljed terora sa strane muslimana." 58 Kao
primjer diskriminacije nad pravoslavnim koji su prešli na islam naveden je slučaj
učiteljice iz Topuskog Ajiše Aleksić, koja je predala molbu za premještaj u neko
muslimansko mjesto, da bi kao odgovor bila razriješena dužnosti i otpuštena iz službe.59
U literaturi se reisul-ulemi Fehimu ef. Spahi stavlja na teret da mu je bezmalo
glavna briga 1941. bila staranje za statusna prava muslimana koji su napustili judaizam i
pravoslavlje. "Dok Muslimani širom Bosne i Hercegovine krvare, vrhovni poglavar
Islamske vjerske zajednice traži da se broj pobijenih Muslimana nadoknadi brojem
pravoslavnih konvertita na islam."60 Ova tvrdnja ne odgovara istini, jer Spaho nije bio
neosjetljiv prema stradanju nevinog stanovništva, bez obzira na vjeru. 61 Sa druge strane,
Spaho se, doista, ne osuđujući konverzije kao ishodišta državnog nasilja i poremećenih
društveno-nacionalnih odnosa, obraćao zvaničnicima nove države tražeći
"ravnopravnost" za lica koja su prešla sa pravoslavne i jevrejske vjere na islam. Potkraj
septembra 1941. godine potpredsjednik Vlade NDH Osman Kulenović, pozivajući se na
pismo reisul-uleme Spahe, upozoravao je Veliku župu Vrhbosna da nikakva "prava i
povlastice" koje dobivaju oni koji prelaze na katoličku vjeru ne mogu biti uskraćene
osobama koje prelaze na islam. Reisul-ulema mu se žalio da su neki "grko-istočni"
ubijani samo zato što su prešli na islam. "Dalje [reisul-ulema] navodi da je u nekim
mjestima nekim židovima koji su prešli na katoličku vjeru odobreno da mogu skinuti
židovski znak, dok onim židovima koji su prešli na Islam nije dozvoljena takva
povlastica. Događalo se je i to da su neki grko-iztočni i židovi koji su prešli na Islam
otpremljeni, u sbirne logore, a dok se onim koji su prešli na katoličku vjeru to nije
dogodilo."62 Muslimansko građanstvo, uključujući ulemu, insistiralo je na činjenici da
ono niti je tražilo niti je poticalo pravoslavni živalj da prima islam, ali su izostale osude
prelaska iz vjere u vjeru pod pritiskom ustaškog režima, čiji se represivni i netolerantni
odnos prema "grko-istočnjacima" na polju vjere i tradicije u prvoj godini NDH prihvatao

58
HMBiH, UNS, 54. Bajramsko pismo muftiji.
59
Isto. Također pogledati: HMBiH, UNS, 538.
60
E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 320.
61
Denis Bećirović, "Nezavisna Država Hrvatska i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini tokom 1941.
godine", Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi, 44–45.
62
ATK, Zbirka: Mikroteka 1941–1945 (dalje: MT), MUP NDH 1942–1943, 365.
kao izraz nove realnosti sa kojim se valja pomiriti. Ovo vjerovatno objašnjava,
primjerice, potpis kojeg je imam Imamata Odžak hafiz Arif ef. Džananović stavio na
zapisnik sa sastanka u uredu Kotarske ispostave u Odžaku održanog 19. januara 1942.
godine povodom pitanja prelaska pravoslavnog življa na katoličku ili muslimansku vjeru.
Na sastanku je župnik iz Odžaka Marijan Ivandić, temeljem tačke 5 odredbe Ministarstva
unutrašnjih poslova NDH, kojom se zabranjuje bilo kakav pritisak u pogledu prelaska iz
jedne vjere u drugu, predložio da se svi svećenici i vjerska lica na prostoru Odžaka u
svemu pridržavaju navedene odredbe, ali da se nastoji i radi "taktičnim i promičbenim
načinom" na daljnjem prelasku pravoslavnih "na naše vjeroispovjesti". Iznijeto je
mišljenje da bi trebalo zamoliti nadležne crkvene vlasti da pošalju "naročite
vjerovjesnike" koji bi radili u tom pravcu.63 Pa ipak su muslimani sa primjetnom
nelagodom i zabrinutošću gledali na prisutne konverzije pravoslavnih, dijelom i usljed
glasina da će oštrica terora i netrpeljivosti nakon "židova i grko-iztočnih" biti usmjerena
prema muslimanima, čemu su davali doprinos neodgovorni istupi pojedinih zvaničnika,
ali i naglašena identifikacija ustaškog pokreta sa tradicijom i simbolima Katoličke
crkve,64 u čijim listovima je bilo članaka prema kojima bi NDH trebala biti isključivo
katolička država.65 Nije u pitanju bila samo poglavnikova izjava, prilikom govora
prelaznicima na katoličku vjeru iz Velike župe Baranja, da je "bolje ako je u Državi jedna
vjera",66 nego i niz drugih šovinistički intoniranih istupa zvaničnika i pobornika novog
režima na koje su Bošnjaci reagirali karakterističnom osjetljivošću i pritužbama vlastitim
predstavnicima i autoritetima. Tako je u Kupresu kotarski predstojnik poručivao: "Iza

63
HDA, VŽP, HR-HDA-254, kutija 3, 243/1942.
64
U jednom karakterističnom predavanju o odnosu između ustaškog pokreta i katoličanstva, vjerovatno iz
1944. godine, autor ističe da je ustaštvo po svojoj biti narodni pokret, ono hoće da izgradi i usavrši one
elemente u hrvatskoj narodnoj duši koji će učvrstiti i izgraditi hrvatskog čovjeka, da on uistinu bude Hrvat,
"Hrvat svoje prošlosti, svoje sadašnjosti i svoje budućnosti". Ustaštvo nije vjerski pokret niti je pozvano da
u tom pravcu odgaja čovjeka Hrvata. Ali ono, izgrađujući Hrvata ustašu, stvara sve preduslove da onaj
"koji je pozvan" može uzgajati Hrvata vjernika, konkretno Hrvata katolika. Autor dodaje da ustaštvo hoće
izgraditi ustaškog čovjeka na načelu narodne predaje i narodnog duha, "što sve niče iz duhovnoga načela, a
prvenstveno baš katoličkoga". (HDA, Fond: Ustaša. Hrvatski oslobodilački pokret, HR-HDA-249, kutija 5,
4. Odjel za odgoj i promidžbu 1944–1945, 4.5, Ustaštvo i katolicizam). O sponama ustaškog pokreta sa
učenjem i tradicijom katoličanstva opširnije pogledati: Irina Ognyanova, "Religion and Church in the
Ustasha Ideology (1941–1945)", Croatica Christiana Periodica, Institut za crkvenu povijest Katoličkog
bogoslavnog fakulteta u Zagrebu, vol. 33, no. 64, Zagreb, 2009, 163–174.
65
Fadil Ademović, Novinstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Štampa i radio u Bosni
i Hercegovini (1941-1945), Sarajevo, 2000, 306.
66
Zbornik NOR-a, IV/2, dokument br. 193, 541.
Srba dolazite na red vi muslimani." 67 A knez iz Doljevca kod Jajca Stipo Maričić govorio
je muslimanima: "Turska je propala, a sada je naša vlast i sve je naše. Vi nemate nikakva
prava. Mi Srbe koljemo i vas ćemo ili ćete se krstiti. Vaše žene neće biti više
pokrivene."68 Neprimjerene izjave fanatičnih pobornika ustaškog režima dobile su eho u
kasnijim optužbama na račun "crne internacionale", u kojima je podastirana bilansa
"naklonosti" hrvatske države prema muslimanima.69
Međuvjerska napetost katolika i muslimana bila je predmet posmatranja i analize
različitih aktera ratne stvarnosti, uključujući njemačke vojne, političke i obavještajne
krugove, koji su, u zavisnosti od izvora koji su koristili, višim instancama slali nekad
utemeljene, nekad manje utemeljene komentare i ocjene postojećih odnosa. U jednom
njemačkom razmatranju crkvenog pitanja u NDH, vjerovatno s kraja 1941. godine, autor
prenaglašava utjecaj bosanskohercegovačkih muslimana na hrvatsku politiku
potcrtavajući kako isti "premašuje značaj njihovog brojnog stanja". Zbog političkog
značaja kojeg imaju u Bosni i Hercegovini, muslimani su u svim vremenima bili
favorizirani od tadašnjih vlada, što ih je politički ojačalo i dalo im velike prednosti. Za
vrijeme "prevrata u Hrvatskoj", objašnjava autor, većina muslimana je stajala na strani
Pavelića, a protiv Srba. Iz ovih razloga, dodaje, kao i činjenice da su muslimani u Bosni i
Hercegovini, "ovih važnih hrvatskih oblasti naspram Srbiji", politički veoma mjerodavni,
postojeća vlada NDH je bila prinuđena "da nadaleko izađe u susret muslimanskim
interesima". Pored mnogobrojnih utjecajnih ličnosti u vladi, "imadu muslimani veliki
utjecaj i u hrvatskoj vojsci", a pravu snagu su pokazali svojim utjecajem na vjersku
politiku NDH. Upravo usljed muslimanskih pritisaka vlada NDH je morala obustaviti
prijelaz pravoslavaca u katoličku vjeru.70 Pritom su muslimani govorili katolicima da
pravoslavci, ako već moraju mijenjati svoju konfesiju, u Bosni i Hercegovini moraju
prelaziti na islam, "pošto ove zemlje iz osnove su muslimanske". Temeljem uloge
muslimana prilagođena je i retorika rukovodećih hrvatskih državnika, prije svih maršala
Slavke Kvaternika, kao i "u katoličkim vodama plivajućeg ministra vjeroispovjesti [Mile]

67
V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, 38.
68
BIS, ZD, Izvještaj imama iz Jajca Halima Malkoča, 343.
69
ABH, NOR, ND 1941–1945 [2]. Nekoliko dokumenata o djelovanju crne internacionale. Potpis:
Muslimani Bosne i Hercegovine i uvehlo cvijeće hrvatskog naroda. Prijepis letka u dopisu Župske
redarstvene oblasti u Mostaru Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost Zagreb. Datum: 13. 5. 1943.
70
HDA, HELM, HR-HDA-1521, kutija 36, knjiga XIII, 26.
BUDAKA", koji u posljednje vrijeme uvijek govore o jednoj katoličkoj i muslimanskoj
Hrvatskoj.71 Nasuprot njih, međutim, stoje katolički crkveni krugovi koji ne odustaju od
ideje prelaska muslimana u katoličku vjeru. Njemački posmatrač, koji je u poziciji
muslimana gledao faktor sprečavanja po interese Trećeg reicha nepoželjnog jačanja
Katoličke crkve, optimistično je navijestio neuspjeh svake akcije na pokatoličavanju
muslimana u NDH:

"Nema sumnje da kod katoličke crkve postoji namjera privesti hrvatske

muslimane u krilo katoličke crkve. Ovo proizlazi već iz toga, da sa katoličke
strane uvjek se naglašava da činjenice dokazuju da [su] muslimani u Bosni
izuzimajući nekoliko hiljada čistih Turaka, prešli na islam usljed turskog pritiska.
Isto tako i klerikalni krugovi trude se da iskoriste za sebe općenitu ljenost i
fatalizam muslimana. Međutim svi ovi argumenti ipak neće biti u stanju da
katoliziraju muslimane, a u prvom redu jer vlada biti će prisiljena da drži iste na
svojoj strani."72

U jednom drugom njemačkom izvještaju iz septembra 1942. godine pažnja se

usmjerava na muslimansku politiku u Sarajevu i okolini te se ističe da je držanje
Muslimana prema NDH i hrvatstvu uglavnom rezervirano i pasivno. Većina Muslimana
se ne osjeća Hrvatima, "već kao muslimanski Bosanci", temeljem religije, kulture,
posebnog domovinskog osjećaja te različite historije. I u ovom izvještaju autor potencira
prisutnu muslimansko-katoličku napetost. Muslimani pokazuju strah od utjecaja
klerikalaca, prije svega u slučaju napada na njihov unutrašnji život. Ova suprotnost je,
navodi se, tim značajnija pošto Muslimani uživaju relativnu većinu u Bosni, kao i u
Hercegovini. Njihov broj se kreće oko 800.000 žitelja, pri čemu nisu uzeti u obzir njihovi
gubici koje su im nanijeli ustanici. Muslimani se sada, s obzirom na njihov prijateljski
stav prema Nijemcima, kojeg su ispoljavali prije jugoslavenskog rata, osjećaju "u mnogo
čemu razočarani" pošto je njihova situacija danas gora nego što je bila za vrijeme
jugoslavenske vladavine.73

71
Isto, 21.
72
Isto, 27.
73
Zbornik NOR-a, tom XII, knjiga 2, dokument br. 149, Beograd, 1976, 732.
 Reisul-ulema Spaho je bio samo jedan od muslimanskih prvaka koji su sa
nezadovoljstvom i zabrinutošću posmatrali haotično kretanje unutrašnjeg života nove
države, čiji se krajnji izrazi i ishodišta tokom prve ratne godine još nisu mogli sagledati.
Pa ipak, činjenice govore da je u novembru 1941. godine realniji povod za Spahino
priključenje bošnjačkim kritičarima ustaškog režima, oličenim u potpisnicima rezolucija,
bio odnos Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja te drugih državnih tijela prema njemu kao
reisul-ulemi, nego zločini koje su ustaše i četnici vršili nad nedužnim civilima. 74 Do kraja
života ostao je lojalan Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali se iz njegovog pisma dr. Džafer-
begu Kulenoviću od 5. februara 1942. godine vidi da su ga posljednjih dana obuzimale
teške frustracije zbog nemoći hrvatske države da zaštiti Bošnjake i sredi stanje u Bosni i
Hercegovini. U pismu se Spaho žali na brojne propuste političkih i vojnih vlasti, od
nelogičnog spaljivanja namirnica nakon zauzimanja srpskih sela do promašaja
propagandnog aparata koji je dolijevao ulje na vatru neistinama o oslobođenju Foče i
Goražda. Kulenović je upozoren na rastuće nezadovoljstvo Bošnjaka indolentnošću
hrvatskih vlasti spram njihovih patnji i nevolja:

"Ja ću s Hadži Ali ef. [Aganovićem] danas, koliko nam ide od ruke intervenirati
ovdje i kod naše vojske i kod Nijemaca, ali sam smatrao potrebnim da o svemu
ovome obavijestim i Tebe, jer držim, da je ovdje po srijedi sabotaža ili čak izdaja
s nečije strane. Ne mogu vjerovati, da smo u ovolikoj mjeri nesposobni da
upravljamo sobom i svojom Nezavisnom državom. Naš svijet sve više gubi vjeru
u ovu našu Hrvatsku Državu i traži otvoreno, da se ide tražiti selameta u Berlinu.
U jučerašnjim ovdašnjim novinama izašao je jedan intervju sadanjeg nametnutog
gradonačelnika o njegovu boravku u Zagrebu. Tu među ostalim pripovijeda, kako
je bio kod Vojskovođe i kako je Vojskovođa muslimanima poslao selam. Svijet
psuje taj selam i kaže, neka nam mjesto selama pošalje vojsku, da nas brani." 75

74
U pismu državnom tajniku od 10. novembra 1941. godine Spaho se žali na odnos države prema njemu
kao reisul-ulemi i izjavljuje: "A čini mi se, da će vaši postupci /mislim ministarstva/ prema meni i mene
otjerati među rezolucionare." (HAS, FS, SF-777, kutija 3).
75
HAS, FS, SF-800, kutija 3. Dragi Džafere! "Nametnuti gradonačelnik" kojeg Spaho spominje bio je
Hasan Demirović (1897–1976), trgovinski stručnjak, potom industrijalac i suvlasnik pilane. U Sarajevu je
bio predsjednik Zemaljske štedionice, potpredsjednik FK SAŠK-a i član "Napretkove" zadruge. Bio je
gradonačelnik Sarajeva od augusta 1941. do maja 1942. godine.
 Pa ipak, tokom 1942. godine visoka ulema još uvijek nije u cijelosti izgubila vjeru u
spremnost države da zaštiti bošnjačko stanovništvo i olakša patnje civilima koji su
izbjegli četničke pogrome. Početkom septembra deputacija El-Hidaje je tražila od
Pavelića da muslimanskom stanovništvu omogući da se samo brani od četnika, da se
država postara u pogledu zbrinjavanja izbjeglica i siročadi te da se riješi pitanje prehrane
u pasivnim krajevima.76 Član Ulema-medžlisa hafiz Muhamed ef. Pandža 30. oktobra
1942. insistirao je kod Pavelića da se bojniku Muhamed-agi Hadžiefendiću omogući
osnivanje dobrovoljačke legije u onim muslimanskim mjestima u kojima ona ranije nije
bila formirana.77 Izostajala je, ipak, aktivnija podrška ustaškom režimu, a pojedini su
ispoljavali ozbiljne rezerve prema hrvatskoj državi, naročito od početka bošnjačkih
stradanja u istočnoj Bosni. U jednoj hrvatskoj karakterizaciji iz januara 1942. godine član
Ulema-medžlisa Ali ef. Aganović tereti se za neskrivene animozitete prema hrvatstvu i
hrvatskoj državi, naročito prema Hakiji Hadžiću, koji je, prema Aganoviću, "doveo
ovamo Hrvatsku".78 Aganović je, navodno, mladom hafizu Abdulahu ef. Neziroviću,
kojem je pošlo za rukom izbjeći četničko strijeljanje u Vlasenici te poslije desetodnevnog
lutanja šumom doći u Sarajevo, pošto ga je nesretnik zamolio za neki posao, zajedljivo
poručio: "Ti si se borio za Hrvatsku, nijesi se borio za islam! Neka Ti pomognu Hrvati!
Kod nas nema pomoći!" Slično je, tvrdi se, poručio i Tahiru Avdiću, ocu Ćamila Avdića,
talentiranog studenta teologije u Kairu, kada mu se dotični obratio za pomoć, a nakon
četničkog pokolja u Planoj kod Bileće. Manje rezervi prema hrvatskoj državi ispoljavao
je predsjednik Ulema-medžlisa Mehmedalija ef. Ćerimović, koji je u martu 1942. godine
pisao protiv "sotonske sabotaže" agitatora koji su nagovarali muslimanske seljake da ne
oru i ne siju, s obrazloženjem da će im sve, kada sazrije, biti oduzeto od strane vlasti.
Dotičnu agitaciju Ćerimović je označio kao jedan od brojnih pokušaja neprijatelja
hrvatskog naroda i NDH "da ometu pravilan rad oko uzgrađivanja i oko unapređenja naše
države".79

76
"Zapisnik VIII redovne glavne skupštine 'El-Hidaje', Organizacije ilmije Nezavisne Države Hrvatske",
El-Hidaje, VII/1943, br. 1–2, 46. Također pogledati: GHB, AIZ, IVZ u NDH (1942), V-9-7. El-Hidaje –
Organizacija ilmije Nezavisne Države Hrvatske u Sarajevu. Broj: 302/42. Svim jedinicama El-Hidaje, svim
članovima udruženja šeriatskih sudaca, svim džematskim imamima, svim jedinicama udruženja mualima.
Datum: 26. 10. 1942.
77
R. Hurem, "Pokušaj", 206.
78
ATK, UNS, 5644/64.
79
ATK, Fond: Odbor Islamske vjerske zajednice Bijeljina (OIVZBi), kutija 3, fascikla 1, 240/6.
 "Samovolja i izdaja"

Premda se ustaška propaganda trudila da prikaže NDH kao zemlju u kojoj su svi
Hrvati – katolici i muslimani – potpuno ravnopravni, ona je neprijeporno bila država u
kojoj su katolici vodili glavnu riječ, makar su pojedini muslimani zauzimali formalno
važna zvanja u upravi i poretku nove države.80 Prema jednom shematskom prikazu, u
Ustaškoj nadzornoj službi nije bilo nijednog muslimana.81 Također, nije ih bilo ni među
ustaškim oficirima i podoficirima u logoru Jasenovac. 82 Sa druge strane, ni samo
bošnjačko prisustvo u hijerarhiji uprave i vojne vlasti nije podrazumijevalo neupitnu
lojalnost političkim ciljevima i ideologiji nove države. Vlasti su se suočavale sa
navodima o protudržavnom djelovanju u pojedinim sredinama, poput Stoca, gdje je
traženo da se uklone sa položaja kotarski predstojnik i zapovjednik oružničkog voda zbog
navodnih simpatija i veza sa partizanima i četnicima.83
Već sredinom jula 1941. godine na adresu Ustaškog stožera Velike župe Usora i
Soli stizale su pritužbe za antiustaško ponašanje velikog župana Ragib-age Čapljića,
predratnog prvaka JMO iz Rogatice, koji se, prema svjedočenju činovnika Kadrije
Bešlagića, nije libio psovati ustaše i nazivati ih zločincima. 84 Glavnom ustaškom stanu u
Zagrebu je opisivan kao duševno neuravnoteženi srbofil koji čini sve kako bi onemogućio
"konstruktivan rad" na organizaciji ustaškog pokreta na području Velike župe Usora i

80
Pogledati: BIS, Carl Gustav Ströhm, Bosnien – Moslems zwischen Serben und Kroaten, 247–248. O
prisustvu Bošnjaka u državnim organima NDH i njihovom učešću u ustaškom pokretu vidjeti: M.
Hadžijahić, Posebnost, 34–41.
81
ATK, MT, Kvislinška arhiva (dalje: KA), 755–770. UNSA i njeni uredi. Shematski prikaz UNSA.
Također pogledati: Nihad Halilbegović, Bošnjaci u jasenovačkom logoru, Sarajevo, 2006, 33–37.
82
ATK, MT, KA, 755–770.
83
HDA, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog
pokreta (dalje: ZIG NDH), HR-HDA-1549, I-41, 760. Državno činovništvo u kotaru Stolac – protudržavni
rad. Datum: 12. 11. 1943.
84
ATK, MT, MUP NDH 1942–1943, 432. Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret. Pov. br. 5/1941.
Ustaškom stožeru Velike župe Usora i Soli Tuzla. Prema zapisniku od 19. 7. 1941. godine, Bešlagić je
izaslaniku ustaškog povjerenika za BiH Dragi Gregoriću izjavio: "Inače iz cijelog držanja g. [Ragib-age]
Čapljića razabire se neprijateljski stav prema Ustašama, tako da sam ja kao činovnik u Vel[ikoj]. župi često
bio prisiljen mnogo stvari koje su se ticale odnosa ustaša prema ostalim vlastima iznositi jedino pred g.
podžupana Dr. [Felixa] Niedzeljskog [sic] i tajnika g. Stilinovića, a sve u želji da se izbjegne svaki
nezgodni i ponovni sukob s g. Čapljićem, koji već i od samog spomena Ustaša postaje uzrujan tako, da se s
njime uopće ne može više mirno razgovarati."
Soli.85 Oružnički narednik Nikola Petrović krajem septembra 1941. izvijestio je
Zapovjedničtvo 4. oružničke pukovnije u Sarajevu da je Čapljić pred okupljenim
narodom Kalesije održao govor u kojem je izjavio da "ovo nije država ni srpska ni
hrvatska".86 Sumnja u Čapljićevu lojalnost je bila tolika da je terećen da je, dok je bio
veliki župan u Tuzli, slao partizanima so, "i nije izključeno i naboje", zbog čega su ga
njemačke vlasti, navodi se, pritvarale i držale pod paskom. 87 Čapljić, iskusni političar,
poručivao je svojim kritičarima da on nije obični činovnik, već čovjek čija politička moć
potiče od njegovog ličnog prijateljstva sa poglavnikom.88
U izrazito negativnom svjetlu ustaškim vlastima u Zagrebu opisivano je djelovanje
podžupana Velike župe Hum dr. Šefkije Balića, koji je u novembru 1943. godine, nakon
brojnih pritužbi, razriješen dužnosti i predat na raspolaganje Ministarstvu pravosuđa i
bogoštovlja u Zagrebu. Mostarski dojavitelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost
(GRAVSIGUR) tom prilikom je zabilježio: "Ovaj čin državnih vlasti izazvao je kod svih
rodoljuba veliko zadovoljstvo, jer je šteta, koju je ovaj čovjek počinio Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj neprocjenjiva."89 U jesen 1942. Balić je dovođen u vezu sa aktivnostima
"Akcionog odbora" u Mostaru, koji je nastojao naoružati hercegovačke Bošnjake uz
pomoć italijanskih vlasti i popraviti njihove odnose sa Srbima.90 Nakon ubistva bivšeg
domobranskog poručnika Hamdije Čengića, koji je u okolini Konjica, Kalinovika i
Nevesinja radio na organiziranju pročetničke muslimanske milicije, Balić je zaprepastio
lokalne pobornike NDH u Mostaru priređujući, zajedno sa mostarskim načelnikom
Salihom H. Eficom, dostojanstvenu dženazu spomenutom saradniku dr. Ismeta Popovca i
otpadniku od hrvatske države. Umjesto osude časnika koji se priklonio odmetnicima,
85
ATK, UNS, 5645/64. Ustaški stožer Velike župe Usora i Soli Tuzla. Pov. br. 7/1941. Glavnom ustaškom
stanu u Zagrebu.
86
ATK, RP-NOB, 3-OJ66-30. Oružnička postaja u Kalesiji. Broj 998. Zapovjedništvu 4. oružničke
pukovnije u Sarajevu.
87
ATK, RP-NOB, 3-OJ62-8. Izvještaj Ustaškog stožera Usora i Soli Zapovjedničtvu GUS-a od 26. ožujka
1943. godine o razvoju događaja oko Kladnja koncem ožujka. Prema navodima izvjestitelja 4. pješačke
divizije od 24. 3. 1942. godine, Čapljić je preko svog sestrića pripravnika tuzlanske kotarske oblasti
Mustafe Kurtagića "poslao pobunjenicima nekoliko vrijeća soli", koju su ovi tražili kao uslov da pristanu
na pregovore po pitanju izručenja njegove zarobljene kćerke. Kurtagić je Čapljiću donio odgovor da će mu
kćerka biti vraćena ako im on prethodno pošalje stanovitu količinu oružja i municije. (ATK, MT, KA.
Tajno izvješće 4. pješačke divizije br. 2864 od 26. III 1942).
88
ATK, MT, MUP NDH 1942–1943, 435. Svjedočenje Štefana Zagorjana, šofera Ragib-age Čapljića,
izaslaniku ustaškog povjerenika za BiH Dragi Gregoriću.
89
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-41, 770. Razriešenje dužnosti podžupana Šefkije Balića.
90
Adnan Velagić, Hercegovački Muslimani u koncepcijama četničkog pokreta (1941-1945). Historijski
kontinuitet, ideološki karakter, vojno-politička pozicija, Mostar, 2012, 203–206.
navodi se u izvještaju iz augusta 1943. godine, Balić i Efica su se dali u agitaciju "da se
ne pamti da je takav sprovod u Mostaru bio", a Balić je održao i protestni govor koji ne
dolikuje "ni njegovu drugu četniku", a kamoli njemu kao predstavniku vlasti u Mostaru.91
Balićevom smjenjivanju je prethodio njegov jednosatni govor, na skupu u Čapljini nakon
održanog Mevluda, u kojem je pozvao sve muslimane na otpor i borbu protiv ljudi "koji
su donieli malj iznad glave", ne spominjući uopće hrvatsku vlast i poglavnika i veličajući
samostalnost muslimana.92 Izvjesno vrijeme nakon Balićeve smjene pročulo se da je u
njegovom stanu održan sastanak uglednih muslimana s ciljem sastavljanja rezolucije
povodom njegovog uklanjanja s položaja podžupana. Glavni organizator akcije bio
mostarski načelnik Salko Efica.93
Više negativnih ocjena, također, podastirano je nadležnim instancama o
bijeljinskom načelniku Murat-begu Pašiću. Pašić se, prema vlastitom priznanju, u augustu
1941. oglušio o naređenje zapovjednika 5. bojne Vojne krajine Krste Prpića da se svo
naoružanje u posjedu naroda bijeljinskog kotara preda kotarskom predstojniku, osim
desetak pušaka koje bi ostale kod ustaša.94 Nekoliko mjeseci kasnije Prpić je opisao
Pašića kao političkog žonglera i manipulatora koji je po osnivanje hrvatske države radio
na uspostavi autonomije Bosne i Hercegovine, koji je bio među onima koji su uz
njemačku pomoć razoružali "sve hrvatske jedinice, koje su došle u Bijelinu", da bi potom
postao ustaški logornik "i kao takav učinio mnogo bezakonja proganjajuć i ubijajuć grko-
istočnjake", što je dovelo do skoro općeg ustanka pravoslavnog življa. 95 Pašić je iz
"bojazni pred ustankom grko-istočnjaka" inicirao potpisivanje bijeljinske rezolucije, ne
vjerujući u opstanak hrvatskog domobranstva na području bijeljinskog kotara, nakon čega
se ponovo snašao i postao doglasnik velikog župana.96 Prpić je napomenuo da je prilikom
njegovog podnošenja izvještaja državnom tajniku generalu Vilku Begiću "on [Begić] bio
91
HDA, HDS, HR-HDA-211, kutija 4, 670/354.
92
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-41, 763. Sastanak uglednih muslimana u Čapljini.
93
HMBiH, UNS, 2924. Sastanak mostarskih muslimana u stanu dr. Šefkije Balića.
94
ATK, RP-NOB, 3-OJ64-12. Ustaški logor u Bijeljini. Broj: 432/41. Glavnom ustaškom stanju – na ruke
Blaža Lorkovića. Potpis: logornik Muratbeg O. Pašić. Datum: 9. 8. 1941.
95
Stevo Popović navodi da se u ljeto 1941. pričalo da je Murat-beg Pašić, kao ustaški logornik u Bijeljini,
jednom prilikom rekao da će svi Srbi što ih ostane u Semberiji "moći na Božić da sjednu i ručaju za jednom
sinijom". (Petnaesta majevička brigada, Beograd, 1979, 14). No, u svom pismu Lorkoviću Pašić piše da su
Srbi bijeljinskog kotara, intelektualci i veletrgovci, "pobjegli" u Srbiju, dok su to isto učinili glavni
komunisti Srbi i Jevreji "još prije rata sa Rusijom". Ustaška vlast je u razne koncentracione logore
internirala oko 500 Srba i Jevreja, što varošana što seljaka, "koji su bili opasni". Preostali Srbi, mahom
težaci, mirni su i pokorni i rade svoj posao, bojeći se ustaša, "jer smo im strah i trepet, i ako im nismo činili
nikakova zlostavljanja". (ATK, RP NOB, 3-OJ64-12).
vrlo iznenađen, da Muradbeg do danas nije uhapšen i poslat u koncentracioni logor". 97 U
aprilu 1943. vlastima je prenijet sadržaj Pašićevog govora, pred bijeljinskom džamijom,
kako su Hrvati zavadili Muslimane sa Srbima, "ali je Drina njihova i uviek će ostati, a za
Bosnu i Hercegovinu će se boriti samo Muslimani pod zaštitom njemačke vojske".98
U oktobru 1941. godine zapovjednik Drinskog zdruga pukovnik Anto Grum tražio
je od 4. pješačke divizije da se Murat-beg Pašić ukloni iz Bijeljine "kao opasan po javni
red, mir i sigurnost", a kao obrazloženje je naveo uvredu poglavnika i hrvatske države,
pljačku, otimačinu, pozivanje naroda na nered i druga "učinjena nedjela". U Grumovom
izvještaju Pašić je opisan kao privatna osoba koja želi zadržati svoj utjecaj na državnu
vlast onako kako ga je imao dok je u Bijeljini bio kotarski predstojnik Ivan Tolj. 99 Pašić
se, u svim prilikama, vješto opirao pokušajima vlastite marginalizacije; nakon što je
Ministarstvo unutrašnjih poslova naložilo da se ispitaju pritužbe da je kao ustaški
logornik nametnuo mjesnim Srbima kontribuciju u iznosu od 100.000 kuna, Pašiću
naklonjeni veliki župan Velike župe Posavje dr. Vladimir Sabolić izvijestio je Ustaški
stožer u Brodu na Savi da ne stoje navodi protiv Pašića, "nego je to odredio kotarski
predstojnik Tolj u mjesecu lipnju 1941 u ime odštete za zapaljeni i uništeni konak
Muratbega Pašića po grkoistočnjacima u Svinjarevcu 1918". 100 Nijemci su također imali
obavijesti o Pašićevoj moći i utjecaju. U jednom izvoru se navodi kako je od osnivanja
NDH Murat-beg Pašić bio jedina stvarna vlast u Bijeljini, zajedno sa njegovom klikom,
koju su činili njegovi rođaci i prijatelji, uključujući Rifat-bega Zulfikarpašića, bivšeg
jeftićevca Muhamed-bega Preljubovića, zapovjednika muslimanske legije u Bijeljini
Nedim-bega Šahinpašića i novog ustaškog logornika Nikolu Krezića. Ukazuje se kako
oni "štite sve pripadnike porodica onih koji se nalaze kod partizana, ukoliko nisu
pravoslavci, pa i ove ako imaju novaca. Uhapšeni RADIĆ Rade iz Patkovače dao je

96
Za razliku od Prpića, veliki župan Velike župe Posavje dr. Vladimir Sabolić je tvrdio da je povod
bijeljinskoj rezoluciji bio postupak stanovitih hrvatskih vojnih krugova, uključujući zapovjednika
Bijeljinsko-zvorničke gromade (Drinskog sdruga) pukovnika Gruma, koji su se više brinuli "za postupak
naših ljudi prema grkoistočnjacima umjesto za zaštitu života i imetka našeg življa naročito muslimana koji
su najviše ugroženi". (ATK, MT, MUP NDH 1942–1943, 292–293. Izvještaj velikog župana Sabolića
nakon obilaska bijeljinskog kotara. Datum: 26. 1. 1942).
97
ATK, RP-NOB, 3-OJ66-51. Stožer V. bojne Vojne krajine. Broj 475 / taj. Zapovjedniku 6. pješačke
pukovnije.
98
ATK, UNS, 5875/64. Razpoloženje Muslimana u Bieljini. Broj: 122, dana 21. aprila 1943.
99
Alija Hamzić, Razaranje identiteta lokalne mikrosocijalne i etničke zajednice. Studija slučaja Koraj,
knjiga II, Tuzla, 2009, 139.
100
HDA, VŽP, HR-HDA-254, 123/1942. Datum: 14. 1. 1942.
PAŠIĆU Muradbegu, DAJIDŽIĆU Edhemu, sreskom načelniku u Bijeljini, i pristavu
SAVIĆU, političkom referentu, mnogo žita i novaca, pa je bio pušten iz zatvora." 101
Spretni i utjecajni Pašić bio je, nesporno, velika smetnja konsolidaciji ustaškog režima na
prostoru bijeljinskog kotara.
Bojnik Muhamed-aga Hadžiefendić i pukovnik Sulejman Filipović – dvojica
najodgovornijih za odbranu Tuzle – bili su na meti kritičara da ih ne vode ideali slobodne
hrvatske države, već samoljublje i vlastiti interesi. Pripadnici Hadžiefendićeve Domdo
pukovnije nerijetko su u izvještajima hrvatskih vojnih vlasti prikazivani kao neodgovorni
i nedisciplinirani vojnici koji nikoga ne mogu zaštititi, a Hadžiefendić kao čovjek kojemu
godi javna čast i društveni značaj. Važno mu je šta Nijemci misle o njemu, pa ponavlja da
je on predstavnik pola miliona muslimana i "da je neobhodna potreba za njegovom
legijom u ovim krajevima".102 Nepouzdanog domobranskog pukovnika Sulejmana
Filipovića ustaške vlasti su uhapsile u aprilu 1942. godine jer je bio "na vezi sa
Svetozarom Vukmanovićem – Tempom i Avdom Humom iz narodnooslobodilačkog
pokreta".103 Kasnija literatura ustaške provenijencije Filipovića je spominjala kao
izdajnika koji je početkom oktobra 1943. predao Tuzlu partizanima, nakon čega su ovi
strijeljali zapovjednika Domdo pukovnije Muhamed-agu Hadžiefendića.104
Vladajućim katoličkim ustaškim krugovima ponašanje je muslimana, nakon
prvobitne euforije, predstavljalo teško razočarenje, naročito njihov odnos prema hrvatskoj
nacionalnoj ideji i ustaškom pokretu, ali i njihova ukorijenjena sklonost da, zarad vlastitih
interesa, uspostavljaju odnose sa različitim akterima društveno-političke stvarnosti.

101
HDA, HELM, HR-HDA-1521, kutija 28. Pregled lica dužnostnika NDH, 46. Na sastanku izaslanika
Redarstvene oblasti iz Broda na Savi Antuna Petarčića i predstavnika majevičke četničke grupe na čelu sa
vojvodom Radivojem Kerovićem, održanom u selu Puškovcu kod Koraja 2. 6. 1942. godine, četnici su
optužili muslimane da su najveći krivci za sva zla koja su se desila srpskom narodu u posljednjih godinu
dana, ističući njihovo "u više slučajeva dokazano" paktiranje sa partizanima, što je potkrijepljeno
navodnom saradnjom političkog komesara Majevičkog partizanskog odreda Fadila Jahića Španca i Murat-
bega Pašića, koji je na Jahićevu molbu "poslao 40 naoružanih muslimana", koji su uzeli učešća u borbi na
strani partizana protiv četnika u februaru 1942. (u Vukosavcima ili narednim bitkama – ne precizira se u
četničkom izvoru). Dio "Pašićevih muslimana" je preživio okršaje i vratio se u Bijeljinu. (A. Hamzić,
Razaranje identiteta, knjiga I, 339). Pogledati: M. A. Hoare, The Bosnian Muslims, 338, bilješka 115.
102
ATK, RP-NOB, 3-OJ66-78. Zapovjedničtvo 3. pješačke divizije. Br. 4203 / taj. Hrvatskom generalu
kod 718. njem. pješ. divizije, Zapovjedničtvu 2. domobranskog sbora. Dogovor četnika s Njemcima.
Također vidjeti: ATK, RP-NOB, 3-OJ64-7. Ustaška nadzorna služba Br. 18389/42. Ministarstvu hrvatskog
domobranstva Zagreb. 23. travnja 1942.
103
M. Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka, 201.
104
Ratimir Gadža, "Hrvati muslimani – viši časnici", Odnos bosansko-hercegovačkih muslimana prema
Hrvatskoj. Posebni otisak iz časopisa "Republika Hrvatska", Buenos Aires, 1990, 29.
Potkraj oktobra 1943. godine ustaški logornik Miroslav Vlašić, u izvještaju o prilikama
među muslimanima u sjevernoj Bosni, pisao je da su "današnji muslimani stvarno jedan
teret na grbači hrvatskoga naroda, a njihova prevrtljivost i neiskrenost svojstvena je
moralno palom dielu naroda, kojega će biti vrlo teško dići i preporoditi". U svojim
zapažanjima Vlašić je otišao korak dalje od uobičajenih ocjena pa je zaključio da su
muslimani otišli "daleko od etičkih svojstava islama", te se našli "u teškom
materijalističkom duhu". Nacionalno su neodgojeni i neopredijeljeni, u ratnom previranju
okreću se samo onako kako njima odgovara. "Daleko su od ikakove idealne pobude i
smisla, koji pokreće jedan narod, da u ovako teškim prilikama izpolji sva svoja najbolja
nacionalna i moralna svojstva te da ih izključivo upotriebi na dobrobit domovine."
Posljednja ocjena je plastično reflektirala dubinu pukotine koja je, u sve većem opsegu,
dijelila Bošnjake i Hrvate pobornike ustaškog režima, njihova duhovna, moralna i
politička usmjerenja, njihove ideje, prioritete i interese.
Vlašić je naveo nekoliko primjera nepouzdanog držanja Bošnjaka na odgovornim
mjestima, uključujući slučaj Bosanskog Šamca, kojeg je branio od odmetnika sudija i
pričuvni domobranski časnik Šukrija Izetbegović. Kada su odmetnici navalili na Bosanski
Šamac, pripadnici Hadžiefendićeve bojne na čelu sa Izetbegovićem nisu ni pokušali dati
im otpora, nego su im se naprotiv pridružili, "a njihov zapovjednik navedeni Izetbegović
pozdravio je na ulazu partizane". Isto se desilo u Odžaku, Modriči i Gradačcu. U
"srednjoj Bosni" najbolji primjer prevrtljivosti muslimana su Gračanica i Tuzla, gdje se
otvoreno pristupalo odmetnicima, a ovi ih primali u njihove redove, što najbolje ilustrira
"moralno stanje među muslimanima".105

S odmetnicima protiv odmetnika

U prvoj godini NDH glavni uzroci rastućeg nezadovoljstva i udaljavanja Bošnjaka

od nove države bili su vjerska i građanska neravnopravnost, pogromi ustaškog režima nad
"nearijevcima" te nemoć političkih i vojnih vlasti da zaštite bošnjačko stanovništvo od
ustanika i četnika. Hrvatske državne vlasti su očekivale bezuslovnu lojalnost Bošnjaka

105
HDA, HDS, HR-HDA-211, kutija 5, 857/387.
usljed čega su ispoljavale krajnju neosjetljivost spram posljedica koje je njihova politika
imala po bošnjačko stanovništvo. U tom smislu su učestala hapšenja Bošnjaka, naročito
bošnjačke omladine, osumnjičenih za komunističku djelatnost, predstavljala dodatni
faktor nezadovoljstva, stvarajući iz dana u dan sve dublju usjeklinu u odnosima između
Bošnjaka i NDH, naročito ustaša i njihovih metoda vladanja.
Brojni su izvori koji o tome govore. Tako je 23. augusta 1941. u Trebinju po nalogu
kotarske oblasti uhapšeno 13 muslimanskim mladića zbog tobožnjeg komunizma. 106 U
izvještaju Hrvatskog ustaškog logora Brčko od 25. augusta 1942. godine navode se riječi
dr. Abdulah-bega Bukvice prema kojima je u prvim danima NDH raspoloženje brčanskog
muslimanskog stanovništva prema ustaškom pokretu bilo dobro, ali se onda pokvarilo
dolaskom novog kotarskog predstojnika Vjećeslava Montanija, kao i zatvaranjem
muslimanske omladine osumnjičene za komunizam. Prema tvrdnjama ustaškom pokretu
naklonjenog Bukvice, zatvorena omladina uopće nije bila komunistički orijentirana. 107
Aktivisti Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu budno su pratili ustaška i
njemačka hapšenja bošnjačke omladine i nastojali ih iskoristiti za pridobijanje Bošnjaka
za partizanski pokret.108 U jednom proglasu Muslimanima, Hrvatima i Srbima Bosne i
Hercegovine Muslimani se upozoravaju da im najbolja omladina čami u uzama
sarajevske policije i da im najuglednije ličnosti u različitim mjestima, nepoćudne režimu,
postaju žrtvama ustaških hapšenja, progona i likvidacija.109 Pitomci i stipendisti
Hrvatskog muslimanskog kulturnog društva "Narodne uzdanice" više puta su bili hapšeni
zbog imputirane komunističke propagande.110
Sumnjičenja i hapšenja omladine, imala ona oslonac u njenim vezama sa
komunistima ili ne, stvarala su kolektivno neraspoloženje Bošnjaka prema ustaškim
vlastima, koje se nisu mirile sa demonstracijama njihove društvene zasebnosti i
106
HAS, FS, SF-739, kutija 3.
107
ATK, MT, KA, 768. Hrvatski ustaški logor Brčko. Broj: V. T. 103/42. Ustaškom stožeru Posavje, Brod
na Savi. Bukvica je također naveo da on čini sve što može kako bi se muslimani približili ustaškom
pokretu, ali da je to veoma otežano. I sam je predlagao pojedinim uglednim muslimanima da se prihvate
poslova ustaških dužnosnika, no svi su mu rekli kako se zarad postojeće situacije u zemlji ne mogu primiti
nikakve javne dužnosti.
108
Zbornik NOR-a, IV/2, dokument br. 65, 157.
109
ATK, MT, KA, 659. U jednom popisu iz marta 1943. godine među nepoćudnim po poredak Nezavisne
Države Hrvatske iz Tuzle i njene okolice spomenuti su sljedeći Muslimani: Himzo Jamaković, Alija
Bekrić, Pašaga Osmanović, Jusuf Agić, Sakib Agić, Salih Hadžihasanović, Himzo Bešlić, Mehmed Tabučić
i Sefer Trumić. Uglavnom se radilo o namještenicima u rudnicima i preduzeću Croatia. (ATK, UNS,
5865/64. Krešimir 955).
110
Zlatko Hasanbegović, Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945., Zagreb, 2007, 225–228.
osjetljivosti u pogledu stanja i sudbine svakog svog pripadnika, bez obzira na njegovu
vojno-političku i ideološku usmjerenost. U Sarajevu je u junu 1943. godine anonimni
autor "iz redova J. M. O." iznio indikativno gledište o pozadini učestalih i opsežnih
zatvaranja Bošnjaka, stavljajući ih u kontekst frustracija ustaških zvaničnika zbog pojave
znamenitih rezolucija 1941. godine. "Bijesni zbog ovog našeg javnog istupa ustaški
zločinci počeše da nas perfidnim metodama sumnjiče kod okupatorske vlasti zbog
tobožnjeg ljevičarstva." Zaredale su denuncijacije, svuda gdje su prodirali četnici ili
partizani. "Na hiljade naših ljudi i žena, čak staraca i starica, bili su žrtve ovih denuncija i
platili glavom ili su odvedeni u logor. Isto tako preko 2.000 naše omladine oba spola,
naše uzdanice, denuncirano je i upleteno u razne planski skovane komunističke afere, te
je bez suđenja poslato u logor."111 Autor nije naveo da su se ista sumnjičenja i hapšenja
događala u Hercegovini, gdje su italijanske vojne vlasti zatvarale Bošnjake temeljem
denuncijacija četnika.
Pored zatvaranja bošnjačke omladine, i državna politika sporazumijevanja i
saradnje sa četničkim odredima, započeta potkraj aprila 1942. godine, imala je
nezanemarljive reperkusije po bošnjački odnos prema NDH. Mnogim je bilo neshvatljivo
da su dojučerašnji odmetnici i rušitelji državnog poretka, temeljem nove politike, postali
legalna vojska od koje se očekivalo da radi na sređivanju prilika u zemlji. Zapovjednik
njemačkih trupa u NDH pisao je sredinom novembra 1942. godine kako su u gotovo svim
dijelovima Hrvatske naseljenim srpskim stanovništvom zaključeni sporazumi između
četničkih predstavnika i hrvatskih vlasti na osnovu kojih se četnicima priznaju
dalekosežna prava. Hrvatska država snabdijeva u toku akcija protiv komunista četničke
odrede municijom i ostalim potrebama. Dodao je da bi do njemačkog razoružanja
četničkih jedinica moglo doći tek po raskidu ovih sporazuma od strane hrvatskih vlasti.112
Kada je sporazumom u Lipcu od 28. maja 1942. godine selo Lukavica kod
Gračanice potpalo pod četničku "samoupravnu vlast", mjesno muslimansko stanovništvo
je uputilo predstavku nadležnim hrvatskim vlastima tražeći da se njihovo selo izluči iz
zone četničke nadležnosti, a kao argument je navelo stalna četnička nasilja nad seljacima,
uključujući oduzimanje životnih namirnica koje su ovi nosili na pazar. Razočarenje
navedenim sporazumom je bilo tim veće što su mještani ranijih mjeseci, navodi se, više
111
V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, 359.
112
Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941·1944., Beograd, 1976, 53–54.
puta dokazivali svoju lojalnost NDH urednim odazivanjem na pozive vojnih vlasti i
dobrovoljnim učešćem u akcijama protiv odmetnika.113 U jednom hrvatskom pregledu
događaja od 1. augusta 1943. godine nezadovoljstvo je ilustrirano slučajem četničkog
komandanta Rajka Čelonje. On je u njemu opisan kao poznati "hrvatski krvopija", koji je
lično poklao na stotine muslimana u kotarevima Srebrenica i Vlasenica, zajedno sa svojih
120 krvavih drugova. "Nalazi se [Čelonja] sada u sastavu četničkog odreda vojvode
KOVAČEVIĆA, te preko njega surađuje sa domobranima od kojih prima i hranu. Narod
vrlo težko prima što se ovakovi krvoloci sklanjaju pod zaštitu naših oružanih snaga."114
Nezadovoljstvo politikom nenapadanja i sporazumijevanja između vojnih formacija
NDH i četničkih odreda izražavali su i pojedini hrvatski nacionalisti – muslimani, koji su
tvrdili da se četnici ne prestaju ponašati kao odmetnici, nastavljajući sa razbojničkom
akcijom protiv lokalnog muslimanskog stanovništva. Ustaški logornik u Zvorniku Ćazim
Tulić naveo je u svom izvještaju od 6. novembra 1942. više primjera ubijanja, pljačkanja
i maltretiranja ljudi na prostoru zvorničkog i bijeljinskog kotara, upozoravajući ustaški
stožer u Tuzli da lokalni živalj teško trpi teror i uvrede na koje ne može reagirati:

"Napetost a uz to i najveća potištenost vlada kod našeg naroda, ali ne zato što u
borbi gubi sinove, nego što mu se servira najgore poniženje koje je ikad Hrvatski
narod doživljavao i što ga uobće narod kao narod može doživjeti: Ima svoju
pušku na ramenu, očima gleda kako mu neprijatelj jednoga sina po jednoga
izabire i kolje, a nesmije reagirati, nesmije pucati na neprijatelja jer postoji t. zv.
primirje između neprijatelja Hrvatskog naroda i Hrvatske države i upravnih vlasti
Nezavisne Države Hrvatske.
Odmah napominjemo, da u ovim kotarevima nema partizana nego su odmetnici
samo četnici i sva zla koja se počine u ovim kotarevima počinili su ih četnici.
113
ATK, MT, KA, 686. Ministarstvo unutrašnjih poslova. T. Broj 5354/1942.-I-A-. Ministarstvu hrvatskog
domobranstva Zagreb. Datum: 4. 7. 1942.
114
Mjesečni pregled događaja prema zaprimljenim izvješćima u mjesecu srpnju o.g. Broj: 88, 1. VIII 1943.
Dokument unutar: Mensud Keleštura, Četnički pokret u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945, Zenica, 1999,
246. Rajko Čelonja (1913–1947) bio je četnički komandant u istočnoj Bosni. U augustu 1941. Jezdimir
Dangić ga je imenovao vojvodom, a potkraj marta 1942. postavljen je za zamjenika komandanta Štaba
Vlaseničkog narodnooslobodilačkog dobrovoljačkog odreda nakon partizanskog razbijanja četnika na
prostoru Vlasenice, Milića, Srebrenice i Bratunca. Spomenut je u čuvenoj izjavi Muharema Đozića od 27.
1. 1942. godine, prema kojoj je Čelonja sa oko 400 četnika 5. 1. 1942. ušao u Srebrenicu i "ubio oko
dvadesetpet muslimana". Izjava je bila poznata široj javnosti u NDH zbog uvrštavanja u knjigu Odmetnička
zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države,
koja je objavljena u Zagrebu u junu 1942. godine (str. 94).
 Ovo je naročito važno znati jer se četnici služe varkom i kod naših i kod
njemačkih vlasti, te govore kako oni idu u potjeru u borbu protiv partizana. Ovo
je zaista takova vješta smicalica kojoj gornje vlasti nasjedaju."

Borbeno raspoloženi logornik je zaključio izvještaj riječima da je stanje u

zvorničkom i bijeljinskom kotaru vrlo loše i zabrinjavajuće, ali nipošto bezizgledno, "jer
se sa malo novih snaga i ustaškom odlučnošću može izvršiti potpuno čišćenje od
odmetnika".115 Tri mjeseca kasnije, nezadovoljan razvojem događaja, Tulić je pisao
ustaškom stožeru u Tuzli o potrebi neodložnog rješenja postojanja četničkih odreda "i
suradnje naših vojničkih oblasti sa istima". Iznio je mišljenje, "poznavajući ovdašnje
prilike", da bi sve četničke odrede trebalo ili uključiti u sastav oružanih snaga NDH,
oduzevši im prethodno sve vanjske oznake četničke pripadnosti, ili ih, pak, razoružati, "a
ostale neposlušne smatrati običnim pobunjenicima".116 Generalno uzevši, ustaško-četnički
sporazumi pojačali su nezadovoljstvo Bošnjaka njihovim tretmanom u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj, ali i njihovu svijest o neophodnosti organiziranja vlastitih vojnih formacija u
cilju zaštite i odbrane civilnog stanovništva.117
Od druge polovine 1942. godine bošnjačko nezadovoljstvo se postepeno pretvaralo
u sve izrazitije ogorčenje režimom koji nije činio ništa kako bi unaprijedio svoj odnos
prema Bošnjacima. Tome su posebno doprinosila ustaška ubistva pojedinih bošnjačkih
civila koja državne vlasti uopće nisu namjeravale sankcionirati. Župska redarstvena
oblast u Jajcu izvijestila je u decembru 1942. godine Glavno ravnateljstvo za javni red i
sigurnost u Zagrebu da su u septembru 1942. ubijena "dvojica uglednih muslimana" kad
su se vraćali iz džamije u Donjem Vakufu. Ubistvo je izvršeno pod vrlo čudnovatim
okolnostima, u blizini straže jedne ustaške satnije. "Javno se priča, da su ovi muslimani
ubijeni po ustašama. Ustaško zapovjedničtvo u Bugojnu premda je znalo za sve ovo nije
sa svoje strane ništa do sada poduzelo, da se razsvjetle ova ubijstva."118
Neki zločini su djelovali tako negativno na Bošnjake da su pokolebali čak i
pojedine muslimane u ustaškom pokretu. Slučaj Josip Kurelac – masakr koji su dotični
ustaški natporučnik i njegovi saradnici počinili sredinom juna 1943. godine nad
115
ATK, RP-NOB, 3-OJ67-11.
116
ATK, RP-NOB, 3-OJ62-27.
117
E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 151.
118
HMBiH, UNS, 606. Također vidjeti: M. Hadžijahić, Posebnost, 43–47.
bošnjačkim i srpskim civilima u Srebrenici i okolnim selima – doveo je do protesta i
zahtjeva za namirivanjem pravde u zločinu u kojem nisu bili pošteđeni ni žene ni djeca. 119
Kotarski predstojnik Abdulah Bešlagić, poduzetnik Jusuf Kravić i općinski namještenik
Sulejman Mujezinović, sva trojica iz Tuzle, ogradili su se od zlodjela Kurelčevih ustaša i
istupili iz ustaškog pokreta. Na njihov istup reagirao je nadređeni ustaški stožernik
Stjepan Šuto, koji ih je upozorio da je njihov postupak nerazumljiv, neispravan,
"najmanje ustaški", te da se članom ustaškog pokreta prestaje biti samo razrješenjem
dužnosti i otpustom kojeg daje Glavni ustaški stan po odredbi poglavnika. 120 U odgovoru
Muharemu Malkiću na njegov podnesak kojim je istupio iz ustaškog pokreta Šuto je
"obrazložio" da je Kurelac kao zapovjednik oružane sile, koja je prva nakon partizana
ušla u Srebrenicu, poduzeo "ono što je znao i što je mislio da je potrebno i što bi svaki na
njegovom mjestu bio dužan poduzeti, kako da očisti teren tako da omogući uspostavu
redovne vlasti i sprieči možebitne ponovne grieške".121 I Kurelčeva odbrana je bila da je
samo "čistio" Srebrenicu od odmetničkih elemenata, što je ušlo u obrazloženje Odluke
Ratnog suda III. sbornog područja u Sarajevu, koji je 24. septembra 1943. oslobodio
odgovornosti i obustavio svaki daljnji postupak protiv Kurelca i 25 ustaša pripadnika 29.
stajaće djelatne bojne. U Odluci je istaknuto da su okrivljeni bili "pod dojmom" terora
nad ustašama kojeg su vršili partizani prilikom njihovog boravka u Srebrenici, te
simpatija koje su lokalni pravoslavni živalj i pojedini muslimani ispoljavali prema
odmetnicima. "Ove spomenute okolnosti su dovele obtužene u jaku razdraženost da su
počinili u toj razdraženosti, na mah, spomenuta djela."122 Nakon masakra Kurelac je jedno
vrijeme boravio u Zagrebu, a zatim je bio promaknut u čin satnika te je vršio dužnost
zamjenika zapovjednika ustaškog sdruga u Sarajevu.123

119
O zločinu ustaša u Srebrenici u junu 1943. godine postoje brojni izvori, dostatni za jednu studiju, s
obzirom da su vlasti NDH nakon zločina poduzele opsežnu istragu, a zločinom se bavila i poslijeratna
Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Osnovne obavijesti o
srebreničkom masakru 1943. godine pogledati unutar: Đorđe Lazarević, "Napad partizana na Srebrenicu
juna 1943. i ustaške represalije nad civilnim stanovništvom", Članci i građa za kulturnu istoriju istočne
Bosne, knjiga 7, Tuzla, 1967, 71–86. Također: Zbornik NOR-a, tom IV, knjiga 14, dokument br. 242,
Beograd, 1956, 526–529.
120
ATK, UNS, 5944/64. V. T. 105/43. Datum: 28. 6. 1943.
121
ATK, UNS, 5945/64. Odgovor na podnesak od 19. 6. 1943. Također pogledati: ATK, UNS, 5973/64.
122
ATK, RP-NOB, 3-OJ65-112. Potpis: častnik sudac dr. Firdus Osman-beg.
123
Josip Kurelac je rođen 13. 3. 1917. u Zagrebu. Živio je u Ogulinu, a kasnije u Karlovcu. Kao student
prava, pristupio je ustaškoj organizaciji 14. 7. 1941. godine, kada je položio tajnu zakletvu te unaprijeđen u
ustaškog zapovjednika. Bio je na čelu 29. stajaće djelatne bojne, kao ustaški natporučnik, a kasnije je
proizveden u čin satnika i bojnika. (ATK, RP-NOB, 3-OJ65-3).
 "Kolebljivost i otpadništvo"

Nakon napredovanja i pobjeda savezničkih snaga na ratištima u sjevernoj Africi,

kao i poraza njemačke 6. armije kod Staljingrada, Bošnjaci su sa sve većim podozrenjem
gledali u perspektivu Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatskim vlastima i proustaškim
elementima to nije moglo promaći, pa su ih teretili za kolebljivost i malodušje. Na
posebnoj meti su bile trgovinske i poslovne elite kao, kako je navođeno, rasadnici
defetizma i interesne koegzistencije sa četnicima i partizanima. Gradske sredine su
oslikavane kao poprišta zakulisne agitacije koja utire put otvaranju njihovih kapija
odmetnicima.
Sredinom februara 1943. godine predstavnici milicija visočkog kotara, muslimani i
katolici, došli su u Zagreb tražiti pomoć kako bi mogli braniti lokalni živalj i državnu
imovinu od četnika, "koji su mobilizirali sve pravoslavne u kotaru od 15. do 55. godina i
odveli u šumu". Predsjedniku Hrvatskog državnog sabora Marku Došenu su predočeni
podaci o značaju milicija u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci, Budoželju, Vijaci i
Vukanovićima; one ne brane "samo sebe", već najveće državne rudnike: Kakanj, Brezu,
Vareš, štite rad preduzeća Šipad na Zvijezdi i Tribiji, a time i jedine preostale pilane u
Bosni, Zavidovićima i Ilijašu. Odmetnicima nema više oružanog prolaza iz Okruglice u
Zenicu i Ozren i obratno, jer je to prostor koji čuvaju milicije. Četnike je to teško
pogodilo, pa su počeli denuncirati milicije njemačkim vlastima, "koji žalibože nasjedaju
njihovim petljanijama", kao da su milicije digle neki ustanak protiv četnika, "u čijem da
smo tobože sektoru". Predstavnici milicija su istakli da oni neće dozvoliti da se u
visočkom kotaru stvori situacija kao u Zenici, gdje su se četnici dovukli do grada "i
hvataju radnike željezare i rudnika te im skidaju cipele". No, da bi njihova odlučnost
služila svrsi, zatražili su promjene u kadrovskoj politici i odlučan raskid sa nelojalnim
elementima u kotarskoj upravi, prvenstveno sa zamjenikom ostarjelog i neodlučnog
kotarskog predstojnika Forstingera Borisom Antićem (Oklobdžijom), prikrivenim
Srbinom koji je vladinom odlukom premješten iz Varaždina u Visoko, potiskujući sa tog
mjesta pravnika Ibrahima Lakišića, odlučnog da štiti red i javni poredak hrvatske
države.124 To je išlo u prilog visočkoj čaršiji, čiji "pokvaren, špekulantski i švercerski dio"
nije trpio Lakišića, pa su u Visokom odnijeli prevagu pobornici "pogubne politike dr.
Šefkije Behmena", koja je prosrpska i usmjerena protiv težnji branitelja NDH. Raniji
pomoćni perovođa u Varaždinu, sada potpredstojnik u Visokom, pišu predstavnici
milicija neimenovanom ministru, Antić je produžena ruka "partizana, četnika i
srbomuslimana", koji će ga iskoristiti da dođu do potrebnih informacija i potkopaju
hrvatsku vlast u Visokom.
U posebno negativnom svjetlu je oslikano držanje visočke čaršije kao legla
protuhrvatstva koje nesmetano ostvaruje svoje poslovne i političke ciljeve. Ta je čaršija
uzela u svoje ruke predstojnika, ali joj to nije bilo dovoljno, pa je tražila da stavi pod
svoje i potpredstojnika. Predstojnikovu funkciju već su vršili trgovci, "pa pekari i kožari".
Istovremeno, gradskom sredinom se šire komentari koji zabacuju hrvatsku nacionalnu
ideju i potiču defetističko raspoloženje u pogledu perspektive hrvatske države:

"Razuzdana politika se vodi po kafanama. Događaje u Africi komentirahu

čaršinlije kao slabost Niemaca, a potom nuždu nagađanja sa Srbima. U toj su
čaršiji nikli pregovori s četnicima razumljivo na štetu Hrvatske i Hrvata. Od
predstojnika dobila je čaršija odjenom 20 propustnica da putuje u Zagreb, kad
nitko potreban nije mogao dobiti. Svrha tih putovanja bila je rovariti protiv
Hrvatske, prenositi glasine o političkim posljedicama ofenzive Engleza i
Amerikanaca u Alžiru, špekulirati o odnošajima marke spram kune itd." 125

Slična zapažanja su stizala u Zagreb i u dolazećim mjesecima. Na raspoloženje

Bošnjaka su utjecali saveznički vojni uspjesi, ali i aktivnosti na ustrojavanju 13. SS
divizije, koje su pojačale nade bošnjačkih prvaka u mogućnost uspostave autonomije
Bosne i Hercegovine, ali i dovele do slabljenja sistema samozaštite putem milicija i
odlaska jednog broja mjesnih zapovjednika u partizane. U jednoj obavijesti
124
HDA, HDS, HR-HDA-211, kutija 3, 478/402.
125
HDA, HDS, HR-HDA-211, kutija 3, 478/408. Predstavka zapovjednika milicionara kotara Visoko od 23.
2. 1943. godine. Predstavku su potpisali: zapovjednik milicije u Kaknju šerijatski sudija Sabrija Zaimović,
Našid Zaimović iz Bijelih Voda kod Kaknja, zapovjednik milicije u Vijaci Mato Matičević, fra Berislav
Lacić, župnik u Vijaci, zapovjednik milicije u Kraljevoj Sutjesci Bariša Vuletić, učitelj iz Kraljeve Sutjeske
Ilija Breljaković, zapovjednik milicije u Budoželju Alija Fatić, imam iz Budoželja Abid ef. Islamović,
zapovjednik milicije u Vukanovićima Marijan Marjanović i Ivan Janković iz Vukanovića.
GRAVSIGUR-u od 13. maja 1943. godine naveden je govor bojnika Muhamed-age
Hadžiefendića na ispraćaju oficirima pozvanim u SS trupe, "u kojem nije spomenuo ni
jednom riječi Hrvatske države, nego krajeve, gdje žive muslimani, kao da se ne bore za
Hrvatsku, nego samo za svoja ognjišta. Kao da je Hrvatska država čardak ni na nebu ni
na zemlji." Hadžiefendićev govor opisan je kao skandalozno trabunjanje, a sam
Hadžiefendić kao nelojalni prevrtljivac koji bi za svoje ambicije služio svakome. U
daljnjem toku izvještaja ovim riječima je opisano političko raspoloženje bošnjačkog
građanstva u Tuzli:

"U zadnje se vrieme opaža značajna crta većine muslimana, borba za 'Din', a ne
za Hrvatsku. Pred očima je mnogih Jeruzalemski muftija i panislamski pokret, a
narodni karakter, koji ga nisu nikada iskreno isticali podpuno je zatajio.
Tuzlanska čaršija nevalja, čaršija trgovaca, kojima je sredstvo i svrha novac,
sticanje dobara na štetu pojedinaca. U Tuzli ima priličan broj muslimana Srba,
koji se došaptavaju sa Srbima osobito u zadnje vrijeme, kad su se njemačko-
talijanske snage povukle iz Tunisa."126

A upravo su se iz ovih "srbomuslimana", kako ih je nazivao hrvatski dojavitelj,

regrutirali sve istaknutiji bošnjački pripadnici partizanskog antifašističkog pokreta, od
kojih su značajan broj činili upravo bivši pripadnici Hadžiefendićeve legije. Među njima
su bili učitelj Salih Žilić, profesor Mehmed Meša Selimović, kao i bivši Hadžiefendićev
pobočnik Omer Gluhić, za kojeg je dojavljeno kako je bio poznat "od prije kao
velikosrbin jugosokol, zatim komunista".127 Kasnije su im se priključili pukovnik
Sulejman Filipović i travnički podžupan Muhamed Sudžuka. Nakon kapitulacije Italije u
septembru 1943. i Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a Bošnjaci su sve masovnije napuštali

126
ATK, UNS, 5896/64. Govor bojnika Hadžiefendića na tuzlanskoj željezničkoj postaji 7. svibnja 1943.
Također: ATK, UNS, 5959/64. Izvješće od 23. 6. 1943.
127
ATK, UNS, 5905/64. Srbi-muslimani u Velikoj župi Usora i Soli. Datum: 25. 5. 1943. Opširnije o
dezertiranju pripadnika Hadžiefendićeve legije u proljeće 1943. godine pogledati: A. Jahić, Muslimanske
formacije, 62–65; Esad S. Tihić, "Jedinice Domobranske dobrovoljačke pukovnije (DOMDO) na teritoriji
Trebave, Ratišta i Posavine (1942–1943.)", Gračanički glasnik, I/1996, br. 2, 47–51; Omer Hamzić,
"Antifašističko djelovanje skupine časnika Hadžiefendićeve Domobranske dobrovoljačke (DOMDO) legije
i njihovo pristupanje narodnooslobodilačkom pokretu", Bošnjačko iskustvo antifašizma (Zbornik radova
XIX simpozija), Bošnjačka pismohrana, Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku
županiju, sv. 12, br. 36–37, Zagreb, 2013, 85–100.
hrvatske postrojbe i muslimanske milicije i pristupali partizanskim jedinicama. U
Cazinskoj krajini Huska Miljković je sa cijelom svojom vojskom pristupio partizanima.128
Njemački zvaničnici su također raspolagali obavijestima o negativnom
raspoloženju Bošnjaka prema NDH i sve izrazitijim simpatijama i priključivanju
partizanima. U jednoj zabilješci od 28. aprila 1943. godine, pisanoj za potrebe
Njemačkog poslanstva u Zagrebu, autor navodi kako se muslimani potajno naoružavaju
te tvrde kako pobjeda više ne stoji na strani Njemačke. Iako su isti sa pripadnicima
Wehrmachta, naročito oficirima, licem u lice jako ljubazni i prijazni, muslimani danas
ipak ne vode nikakvu hrvatsku, već svoju "autohtonu" politiku. U tom pogledu je
ilustrativno držanje pripadnika Hadžiefendićeve legije. Nedavno je hrvatsko
domobranstvo razdijelilo svakom legionaru po 120 komada municije. No, sada legionari
tvrde da posjeduju samo po 15 metaka, iako nije bilo nikakvih borbi. Odlukom
Ministarstva domobranstva zapovjednik hrvatske 3. pješačke divizije Emil Radl morao je
predati Muslimanskoj legiji 50.000 metaka. Muslimani, kako tvrde hrvatski oficiri, ovu
municiju zasigurno nisu ispucali, "nego se radi o tome, pošto su ovi uvijek gladni novca,
da je ista prodana partizanima ili pak uskladištena, što znači sakrivena, u slučaju da dođe
do obračuna između Hrvata i muslimana, odnosno u slučaju da Turska objavi rat silama
Osovine". Autor dodaje kako muslimani u mnogim mjestima podržavaju partizane, te su
sretni i izuzetno ih raduje kada čuju da su partizani negdje nanijeli četnicima štetu. Tamo
gdje im je prije bila mjesna komanda, muslimani su vršili strahovit pritisak na srpski
živalj. Bezbrojni Srbi bili su hapšeni i odvođeni u logore bez ikakve osude. Na ovaj način
muslimani su se na svojim teritorijama lišili Srba, uključujući njihove nacionalne
elemente.129 Iako su muslimani odlični borci, njihova inteligencija više nije uvjerena u

128
E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 351.
129
Premda u izvještaju nije precizirao na koje mjesne komande i teritorije misli, niti je naveo ijedan
konkretan primjer, čini se izvjesnim da je autor mislio na područje djelovanja Hadžiefendićeve legije, s
obzirom da je svoju analizu započeo razmatranjem vojno-političkih odnosa na prostoru istočne Bosne,
spominjući legiju kao vojnu snagu na koju se oslanjaju muslimani. Usto, Nijemcima su bila poznata
svjedočenja pojedinih srpskih seljaka i radnika sa prostora Kalesije kojima su pripadnici legije terećeni za
teške zločine nad Srbima u martu i aprilu 1942. godine, a o kojima su vodili istragu i predstavnici vojnih
vlasti NDH. Prema jednoj povjerljivoj dojavi zapovjedniku Sipo i SD-a u Beogradu od 11. 5. 1942. godine,
vojskovođa Slavko Kvaternik je, temeljem "opetovanih ovdašnjih prikazivanja zločinačkih činova
muslimanske legije pod vodstvom HADŽIEFENDIĆA", preduzeo "energične mjere" protiv legije, pa je
jedan komandir legionarske čete 28. 4. 1942. zbog svojih postupaka bio osuđen pred prijekim sudom i
strijeljan od strane ustaša, a njegova četa jačine 160 ljudi razoružana. Dojavitelj nije naveo ime likvidiranog
komandira niti područje gdje je njegova četa djelovala, ali je istakao da hrvatske vlasti žele u naredne tri do
četiri sedmice razoružati cijelu legiju, a "bolje elemente", spremne da se drže disciplinirano, uključiti u
pobjedu Osovine. Muslimansku politiku ne pokreće radnik ili seljak, nego
"poluinteligencija", dakle trgovci, činovnici i drugi, u Bosni poznati kao "čaršija". Ta
"čaršija" je danas protunjemački raspoložena. Do prije izvjesnog vremena još je bilo
moguće u mnogim muslimanskim radnjama vidjeti kukasti križ, zastavu sa svastikom,
Führerovu sliku ili nešto slično. Danas se to više ne može vidjeti. Još tu i tamo može se
zateći da muslimani u radnjama drže sliku poglavnika, ali i to veoma malo.130
Za razliku od tuzlanskog dojavitelja GRAVSIGUR-a i autora iznad navedene
njemačke analize, veliki župan Velike župe Usora i Soli dr. Bahrija Kadić ispoljavao je
više optimizma u pogledu raspoloženja katoličkog i muslimanskog stanovništva tuzlanske
regije prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez obzira na evidentno jačanje partizanskih
vojnih formacija i smanjenje opsega hrvatske državne vlasti. Potkraj juna 1943. pisao je
glavaru Građanske uprave za istočnu i zapadnu Bosnu Šandoru Benaku da je opće
raspoloženje naroda pod teškim dojmom pada Srebrenice, Bratunca, Drinjače, Vlasenice,
Han-Pijeska, Olova, Kladnja i Podstupara, čijim se zauzimanjem od strane partizana
proširila panika i pometnja u svim narodnim slojevima, ali da, bez obzira na sve nedaće,
"naš hrvatski narod ne gubi vjeru u Poglavnika i Hrvatsku Državu, nego trezvenim i
hladnim pogledom sa sigurnošću gleda u našu sretnu budućnost". Nelojalne elemente je
opisao kao nekolicinu "plaćenih i zavaranih renegata hrvatskoga naroda", naspram kojih
stoji glavnina poglavniku i NDH odanog katoličkog i muslimanskog pučanstva. 131 Ove
tvrdnje Kadić je iznio nakon što je oslikao tešku bijedu novih izbjeglica koje je pokrenuo
sa njihovih ognjišta partizanski prodor u istočnu Bosnu. "Bujica izbjeglica sa područja
kotareva Srebrenica, Vlasenica i Kladanj kreće se prema Tuzli. To je goloruki i gladni
naš svijet, koji pred najezdom tuđinskih plaćenika nastoji spasiti goli život. Bez krova
nad glavom, odjeće i obuće, te hrane ovaj izbjeglički sviet spava po cestama i pod
otvorenim nebom." Mjesec dana kasnije Kadić je ponovo u pozitivnom svjetlu opisao

ustašku miliciju. (HDA, HELM, HR-HDA-1521, kutija 36, knj. XIII. Drugi dio – ustaški pokret, 140).
Prema izjavi Ibrahima Kamerića, muhtara iz Miljanovaca, legionari sa prostora kalesijske općine su
govorili da će ubijati i paliti "isto onako kao što su pobunjenici palili i ubijali muslimanska sela". (ATK,
MT, KA, 631–634. Izvještaj pravosudnog izvjestitelja Jankijevića zapovjedniku 3. pješačke divizije.
Datum: 26. 4. 1942.). Jankijević je u svom izvještaju napomenuo da su mu oružnici u svojim iskazima
naveli da nisu mogli voditi izvide po prijavljenim ubistvima i pljačkama, jer su im legionari prijetili
govoreći im da su komunisti, da nemaju s njima ništa i da oni mogu raditi šta hoće.
130
HDA, ZMGIA-H, HR-HDA-1450, D-277, H310661-2. Lage in Bosnien. Potpis: Kriminalinspektor.
131
HDA, Fond: Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske (dalje: MUP NDH), HR-
HDA-223, U.M. 1943 (2/223), Taj. Br. 2889 od 5. 7. 1943.
držanje katoličkog i muslimanskog stanovništva, ističući kako je, bez obzira na teške i
krvave borbe koje se vode na zapadnom i jugozapadnom dijelu Velike župe Usora i Soli,
"moral našega pučanstva ostao na visini, a njegovo razpoloženje prema Državi [...] dobro,
kao što je to i u prošlom tjednom izviešću naglašeno". 132 U sličnim tonovima je pisalo i
Zapovjedničtvo 4. oružničke pukovnije u Tuzli. Hrvati (katolici i muslimani) odani su
poglavniku i NDH, "te iskreno i predano surađuju na sređivanju i izgrađivanju države,
spremno se odazivaju vojnim i građanskim dužnostima u težnji za uzpostavom zakonitog
stanja". Ima, međutim, pojedinaca u ugroženim predjelima koji "nasjedaju komunističkoj
promičbi", te se priključuju odmetnicima ili sa njima sarađuju, no oni to više čine pod
pritiskom, bez svoje volje, "da bi spasili život i očuvali imetak, pogotovo tamo gdje ih
naše snage nisu u mogućnosti zaštititi".133
Hrvatski obavještajni krugovi su, ipak, raspolagali obavijestima koje su dovodile u
pitanje objektivnost i vjerodostojnost spomenutih ocjena, temeljem nezadovoljstva
ukupnim radom nadležnih vlasti na zaštiti hrvatskog državnog poretka. Isti dan kada je
veliki župan Kadić pisao kako je "moral našega pučanstva ostao na visini", dojavitelj
"951" je pisao da hrvatske političke vlasti znaju za veliki postotak komunista u Tuzli, "no
ipak ne poduzimaju uobće ništa protiv ovih neprijatelja, te izgleda, da su se predali
'sudbini' mirno sjedeći u svojim nadleštvima". Tvrdio je da je muslimanski element
postao "podpuno apatičan prema svemu što je hrvatsko". Inteligencija šuruje sa
pravoslavcima, ne vjerujući u opstanak hrvatske države, a trgovci zgrču namirnice i
pretvaraju ih u nekretnine.134 Nekoliko dana ranije isti dojavitelj je pisao da su se mnogi
Tuzlaci, invazijom Saveznika na Siciliju, prestrašili i zaključili: "Eto ih k nama, i nas više
nema!" Dodao je da neprijateljska propaganda čini svoje, a od hrvatske se ništa ne čuje.
"Nismo izgubili vjeru, samo napominjemo, da nepomičnost vlasti u Tuzli mnogo smeta
razmahu naših djela."135
U kasno ljeto 1943. godine brojne dojave dostavljane hrvatskim vlastima oslikavale
su nezaustavljivo rastakanje bošnjačkog povjerenja u Nezavisnu Državu Hrvatsku. U
dopisu od 24. augusta 1943. raspoloženje muslimanskog življa u Zenici i njenoj okolini
opisano je kategorijama nepovjerenja i mržnje prema postojećem poretku. "Povjerenje
132
ATK, RP-NOB, 3-OJ57-16. Taj. Br. 2201/43.
133
ATK, UNS, 5941/64. J.S. Br. 2010/Taj. Datum: 25. 6. 1943.
134
ATK, UNS, 5980/64. Muslimani u Tuzli.
135
ATK, UNS, 5982/64. Sicilija i Tuzlaci.
muslimana prema državnoj upravi je jako opalo, što se ima pripisati njihovom inače
prirođenom separatizmu, stranoj promičbi i vjerskoj povučenosti, te događajima u svietu,
posebno na bojištima. Oni bi htjeli izvlačenjem od rada i suradnje u upravi, osigurati se
za svaki slučaj, te sačuvati neutralnost."136 U dopisu od 25. augusta 1943. dojavitelj je
konstatirao kako su se Muslimani u Prijedoru većinom ispisali iz ustaške mladeži i počeli
skupljati u vjerskom društvu "El-Hidaje". "U posliednje vrieme stariji Muslimani
zabranjuju, da se njihova mladež druži sa katolicima." 137 U sličnom duhu opisani su i
odnosi između muslimana i katolika u Travniku. Među muslimanima se osjećaju "neke
naročite simpatije prema komunizmu, a napose partizanstvu".138 U dojavi su navedena
dva slučaja tajnih sastanaka travničkih muslimana sa partizanima. U izvještaju o
prilikama u Konjicu je stajalo: "Razpoloženje muslimana prema Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj je veoma slabo, a državna vlast nema ugleda. Nitko od muslimana ne želi
surađivati u ustaškom pokretu, te se tome od strane mjerodavnih ne poklanja dovoljna
pažnja." Navedeno je da među muslimanima danomice raste raspoloženje prema Turskoj,
te da svi muslimani, naročito stariji, gledaju na Tursku kao na uzor.139
Pozicija Turske u Drugom svjetskom ratu imala je, očito, vidnog utjecaja na
raspoloženje Bošnjaka. Početkom septembra 1943. godine njemački zvaničnici su
bilježili kako većina muslimana mijenja svoje prijateljsko držanje prema Njemačkoj, kao
rezultat glasina o protunjemačkom stavu Turske. "Najvećim dijelom [muslimani] traže da
se priključe komunističkim pobunjenicima."140 Dva mjeseca kasnije – potpuno suprotne
vijesti. "Ovih se dana proširila viest među muslimanima, da je Turska objavila rat Rusiji."
Hrvatski dojavitelj navodi da se još ne zna iz čijeg je izvora ta vijest potekla, "ali je

136
HMBiH, UNS, 2094. Razpoloženje muslimana u Zenici i okolici. U dopisu je također istaknuto kako je
odziv u hrvatsku vojsku kod muslimanskog življa u gradu veoma slab, dok je u selu malo bolji, gdje je
utjecaj "čaršije" slabiji.
137
HMBiH, UNS, 2105. Muslimani u Priedoru.
138
HMBiH, UNS, 2102. Veze muslimana i partizana u Travniku i okolici.
139
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-41, 732. Prilike u kotaru Konjic.
140
National Archives and Records Administration, Washington (dalje: NARA), T314, roll 559, fr. 492.
Generalkommando XV. (Geb.) A.K. I c – Lagebericht (1. – 31. August 1943). U navedenoj tvrdnji je,
posigurno, bilo pretjerivanja, jer su Bošnjaci u kasno ljeto 1943. još uvijek bili daleko od masovnijeg
uključivanja u partizanske formacije. Mnogo realnijom se čini zapažanje istog zapovjedništva (15. brdskog
armijskog korpusa Wehrmachta) donijeto u izvještaju od 27. 9. 1943. godine: "Držanje muslimana je, kao i
uvijek, u znaku oklijevanja i kolebanja. Činjenica je, međutim, da se smanjuje broj muslimana koji su
prijateljski nastrojeni prema Njemačkoj i po svemu sudeći na tom planu nikakvu promjenu neće donijeti
među muslimanima uvaženi ministar predsjednik [Nikola] Mandić." (NARA, T314, roll 559, fr. 625. Stand
vom 1. – einschl. 26. 9. [1943]).
opaženo sve veće nerazpoloženje prema partizanima, koje do sada nije bilo toliko
izpoljavano".141 Bilo je, međutim, i rezervi u pogledu mogućeg utjecaja Turske na prilike
u Bosni i Hercegovini. Muslimani protivnici četnika i partizana su izražavali bojazan za
sudbinu bosanskohercegovačkih muslimana ako Njemačka izgubi rat, poput Ahmeda
Kapetanovića koji je 31. oktobra 1943. na jednom sastanku u Čapljini izjavio, ukazujući
na potrebu okupljanja svih muslimana, "da će se nadbiskup [Alojzije] STEPINAC već
zauzeti za katolike, i njih spasiti, dok se za muslimane neće nitko zauzeti".142
Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu, kao dio vojno-političke
hijerarhije koja je imala jasne ciljeve i strategiju borbe u okupiranoj Jugoslaviji,
intenzivno je pratio raspoloženje bosanskohercegovačkog stanovništva prema zaraćenim
stranama, redovno obavještavajući regionalne partijske organizacije o svojim
zapažanjima. Ocjene koje su iznosili vodeći bosanski komunisti, posvećeni temeljnom
cilju proširenja socijalne i vojne baze partizanskog pokreta, zasnivale su se na pouzdanim
obavijestima o držanju pojedinih naroda i društvenih grupa koji su u različitim fazama
rata ispoljavali osebujne i divergentne odnose prema borbi koju je vodila KPJ. U kasno
ljeto 1943. godine čelni ljudi Pokrajinskog komiteta su pravilno zapažali da su Muslimani
svjesni u kojem smjeru se rat odvija, ali da još nisu spremni masovno se priključiti
partizanskom oslobodilačkom pokretu, jer ne mogu predvidjeti kakav će biti ishod rata u
Jugoslaviji. "Među Muslimanima je duboko previranje", pisao je Pokrajinski komitet
Oblasnom komitetu KPJ za Bosansku krajinu. "Oni uviđaju da će Hitler izgubiti rat i
stoga traže izlaza. Manji dio prilazi već sada u naše redove, naročito ima priliva iz
gradova Tuzla, Gračanica, Brčko i Bijeljina. Javi se u naše redove po neko i sa sela, ali
masovnog prilaženja još nema." Nada se polaže u planirano formiranje Muslimanskog
bataljona, praćeno živom propagandom za privlačenje Muslimana na pozicije aktivne
borbe protiv okupatora. Pokrajinski komitet ističe kako postoje izvjesne polulegalne i
ilegalne muslimanske organizacije koje su protiv okupatora, ali koje se još nisu jasno
opredijelile. Jedna od njih demonstrira sljedeće stajalište: vidi da će Hitler izgubiti rat, ali
se pribojava komplikacija u vezi sa iskrcavanjem engleskih i američkih trupa u
Jugoslaviji. "Stoga se još ne opredjeljuje, nastoji da nas [partizane] pomiri s četnicima, ne
zbog toga što voli četnike, već što smatra da je Engleska za četnike, a protiv nas.
141
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-41, 740. Glasovi o turskoj objavi rata Rusiji.
142
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-41, 737. Komentari u kotaru Čapljini o nadbiskupu Stepincu.
Nastojaćemo da razbijemo to njihovo predubjeđenje i da ih privučemo u redove Narodno-
oslobodilačkog pokreta."143 Sredinom septembra 1943. Pokrajinski komitet je pisao
Oblasnom komitetu KPJ za Hercegovinu kako je razvitak međunarodne situacije djelovao
na Muslimane tako "da mi slobodno prolazimo kroz Čelić i Koraj, a da i ne govorim o
manjim selima, gdje nas dočekuju kao prijatelje". Dodao je da se u Muslimanski bataljon,
kao začetak Muslimanske brigade, javljaju Muslimani iz sela ovog kraja, "ali još nema
masovnog prilaženja Muslimana u Narodno-oslobodilačku vojsku". Kao glavni zadatak u
pogledu Muslimana Pokrajinski komitet je postavio izolaciju "onih političkih špekulanata
među Muslimanima koji se nisu kompromitovali za vrijeme ustaške vlasti", a koji sad
nastoje da se dočepaju vodstva kako bi iskoristili Muslimane "u političkim pazarima sa
veliko-srpskom buržoazijom". Bez ostvarenja tog zadatka Muslimani se neće aktivirati u
partizanskim redovima, ispoljavat će simpatije, ali dalje od toga neće ići. Komitet nije
naveo nijedno konkretno ime, ali je zaključio da Muslimanima danas politički špekulanti
"pune uši ovakvom političkom mudrošću: Muslimani su se prenaglili kad su pošli za
ustašama, bojati se da se ne prenaglimo i sad ako bismo pošli sa partizanima".144
Nasuprot "kolebljivcima", "srbomuslimanima" i "špekulantima" stajale su omanje
grupe nepokolebljivih pobornika NDH i ustaškog pokreta, kojima je pobjeda sve moćnije
partizanske vojske bila ravna nacionalnoj katastrofi koja će tok historije vratiti u 1918.
godinu. U isto vrijeme kad su partizani zauzimali Tuzlu, početkom oktobra 1943. godine,
"grupa sviesnih muslimana" u Sarajevu je napala sve "šićardžije, nevaljalce i mućak-
političare" koji razbiše jedinstvo muslimana na hrvatskoj osnovi i dovedoše u pitanje
jasnu politiku kojom su muslimani krenuli 1941. Ističući kako muslimani moraju
konačno raskrstiti ko su – ili Srbi ili Hrvati – navedena grupa je ukazala na potencijal
kojeg na planu jačanja hrvatstva i hrvatske države ima muslimanski "sitni sviet", seljak te
čestita i dobro odgojena mladež, koji slijede put ljubavi i sloge sa braćom katolicima,
"koji idu stopama našeg Poglavnika".145 Sličnu poruku su uputili "Hrvati muslimani" iz
Mostara u novembru 1944. godine.146 Muslimani moraju znati da između partizana i

143
ATK, RP-NOB, 1-OJ2-10. Datum: 18. 8. 1943. Usporediti: ATK, RP-NOB, 1-OJ2-11. Pokrajinski
komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu Centralnom komitetu KPJ.
144
ATK, RP-NOB, 1-OJ2-2. Roćko Uglješi. Datum: 14. 9. 1943.
145
BIS, ZD, 600–601.
146
BIS, ZD, 938.
četnika nema razlike, pošto svi oni samo žele velikosrpsku vlast, koja bi ponovo
podredila svojim interesima sve što je muslimansko i katoličko.

Promemorija

Sve izvjesnija nadmoć savezničke vojne sile, jačanje partizanskih snaga i prateća
erozija ustaškog režima pružili su oslonac izražavanju nezadovoljstva ukupnim stanjem u
NDH i onih elemenata bošnjačkog građanstva i inteligencije koji su u ranijim prilikama
uglavnom lojalno pristajali uz režim, pa i davali određeni doprinos njegovom jačanju i
afirmaciji na različitim poljima. Imali su malo razloga vjerovati riječima predsjednika
Vlade NDH dr. Nikole Mandića, koji je u jednom govoru u Sarajevu, nakon što je sa
ministrom vanjskih poslova Stijepom Perićem 1. marta 1944. u dvorcu Kleissheimu kod
Salzburga posjetio Hitlera, izjavio kako se uvjerio u Glavnom stanu vođe Reicha da je
njemačka pobjeda u ratu tako sigurna "kao što je dva puta dva četiri!" 147 Njima je jedino
bilo sigurno da je došlo vrijeme da, nakon što su ih na tom planu sputavali nacionalno-
politički i privatno-poslovni razlozi, konačno istupe pred zvaničnicima hrvatskih
državnih vlasti i javno progovore o pitanjima za koja su smatrali da čine kamen
spoticanja u odnosima između Bošnjaka i NDH. Pogodnost se ogledala u činjenici da je
na čelu Vlade bila osoba koja je dobro poznavala bosanske političke prilike i s kojom su
Bošnjaci sarađivali još za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
Petnaest "predstavnika muslimana" različite idejne, političke i profesionalne
usmjerenosti, uključujući Asima Ugljena, dr. Šefkiju Behmena, dr. Zaima Šarca i
Hamdiju Kreševljakovića, iznijeli su na sastanku održanom 28. i 29. aprila 1944.
državnim vlastima na čelu sa predsjednikom Vlade NDH dr. Nikolom Mandićem,
Bosancem i bivšim prvakom Hrvatske narodne zajednice (HNZ), konkretne slučajeve
zločina te statističke i druge pokazatelje obespravljenosti i lošeg položaja Bošnjaka u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.148 U uvodu Promemorije, svojevrsnog zapisnika sa

147
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-12, 71. Pisanje lista Türkische Post o dr. Nikoli Mandiću.
148
Ispred državnih vlasti NDH na sastanku su bili prisutni: vitez dr. Nikola Mandić, predsjednik Hrvatske
državne vlade, vitez dr. Ivica Frković, glavar Građanske uprave u Sarajevu, i dr. Muhamed Kulenović,
veliki župan Velike župe Vrhbosna. Sa muslimanske strane su prisustvovali: potpredsjednik Hrvatskog
državnog sabora dr. Hivzija Gavrankapetanović i narodni zastupnik Ismet-beg Gavrankapetanović, obojica
održanog sastanka,149 istaknuto je da su muslimani Bosne i Hercegovine smatrali da će
dolaskom u sklop NDH biti smatrani ravnopravnim građanima sa ostalom braćom i
sugrađanima, vjerujući u vladavinu jednakosti, pravednosti i zakonitosti. Međutim,
umjesto toga događaji su pokazali "upravo protivne rezultate", s obzirom na mnoge
nepravde nad muslimanima, koje su u posljednje vrijeme postale sve naglašenije. Ti
rezultati su stvorili kod muslimana uvjerenje da izvjesni krugovi stvaraju i provode
sistem "koji ide za uništenjem muslimana". To se uvjerenje zasniva na čestim
nekažnjenim slučajevima ubistva, pljačke, povrede svetosti kućnog praga i ognjišta, "a
nije izključen slučaj i udaranja na obraz naših ženskih". Na hiljade nevinih muslimana su
državni organi NDH odveli u razne sabirne logore, a da se za njihovu sudbinu ništa ne
zna. Naročito su teška stradanja muslimana u krajevima u kojima su privremeno vladali
partizani, pod kojima su pretrpjeli najgore strahote, da bi po njihovom vraćanju pod
hrvatsku vlast ponovo bili podvrgavani strahovitim torturama. Često puta su u masama
bili odvođeni kao taoci, ili u logore, domovi su im spaljivani, stoka odvođena, "i tako
čitava egzistencija ovih biednika potpuno uništena". Sve je to opravdavano tobožnjom
saradnjom dotičnog nezaštićenog pučanstva sa partizanima.
U Promemoriji su zabilježeni različiti primjeri nerasvijetljenog i nekažnjenog
ubijanja muslimana od strane ustaša, uključujući spomenuti slučaj Kurelac iz juna 1943.
godine. Domobranskog poručnika Hamdiju Čengića ubili su 1943. dvojica pripadnika
oružanih snaga NDH u stanu zapovjednika oružničke pukovnije u Mostaru. U februaru
1944. ustaški zastavnik Mijo Mijačević, navode potpisnici Promemorije, pokosio je

bivši prvaci JMO, predsjednik Vrhovnog suda Asim Ugljen, spona JMO i JRZ, advokat dr. Šefkija
Behmen, bivši prvak JMO i njen disident, Behmenu naklonjeni prvaci: narodni zastupnik Hamdija
Šahinpašić, predsjednik Udruženja trgovaca Ibrahim Šahinagić, predsjednik Merhameta Mehaga Čomara i
predsjednik Hurijeta Edhem-aga Čejvanija, potom pristaše HSS-a i Hakije Hadžića: akademik i profesor
Hamdija Kreševljaković, industrijalac i bivši sarajevski gradonačelnik Hasan Demirović, povjerenik
Radničke komore i pobočnik Ustaškog stožera Vrhbosna Hasan Hadžiosmanović i bivši ustaški logornik u
Sarajevu i glavni tajnik Hrutada dr. Nazif Bubić, zatim bivši demokrata advokat dr. Zaim Šarac, bivši
ljotićevac za Bosnu i Hercegovinu advokat dr. Jusuf Tanović i ravnatelj Gradske štedionice ing. Rasim
Ćerimagić. Politička pripadništva navedena prema: PROMEMORIJ o održanom sastanku na dane 28. i 29.
travnja 1944. u zgradi Velike župe Vrhobosna u Sarajevu. HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-4, 61.
149
U zaostavštini UNS-e (GRAVSIGUR-a), pored teksta Promemorije, postoji i poseban "Memorandum",
za kojeg izvješće br. 28/1944. od 28. 5. 1944. tvrdi da su ga predsjedniku Vlade Mandiću navodno predali
viđeniji muslimani tokom njegovog boravka u Sarajevu. Pogledati: HMBiH, UNS, 3293. U Memorandumu
su sažeto iznijete tvrdnje i navodi koje sadrži tekst Promemorije, što navodi na zaključak da je
Memorandum prethodio Promemoriji i vjerovatno poslužio kao osnova istupa muslimanske delegacije pred
Mandićem kao i pisanja same Promemorije. Ubrzo nakon sastanka dviju delegacija, i tekst Promemorije i
tekst Memoranduma počeli su se umnožavati i rasturati među muslimanskim građanstvom Sarajeva, a
interes za njihov sadržaj ispoljavali su različiti vojni i politički krugovi.
rafalom iz strojnice, po izlasku iz džamije, načelnika Bratunca i zapovjednika lokalne
muslimanske milicije Edhema Hadžialića-Efendića. Razlog je bio Hadžialić-Efendićev
zahtjev da se prije uključivanja mjesnih muslimana u ustaške formacije, na čemu je
insistirao zapovjednik postrojbe ustaške vojnice koja je došla u Bratunac da gasi požare
koje su izazvali partizani, osigura da u Bratuncu ostanu najmanje dvije bojne koje bi
štitile stanovništvo od odmetnika. Dodatni razlog je bio spor "oko jedne tek oteljene
krave nekog siromaha" koju je ustaška vojska rekvirirala. Mijačević je, zanimljivo je
primijetiti, počinio spomenuto ubistvo pet mjeseci nakon nakon što ga je Ratni sud III.
zbornog područja u Sarajevu oslobodio krivice u postupku protiv Josipa Kurelca i ustaša
29. stajaće djelatne bojne. Nakon počinjenog zločina, nastavljaju autori Promemorije,
Mijačević je upućen na službu u Ostrožac, u kojem se potom dešavaju "grabežna
umorstva i pljačkanja nad tamošnjim muslimanskim žiteljstvom". U susjednom Konjicu
ustaše su ubile, ponovo bez pozivanja na odgovornost, poručnika Drljevića. Poznati
hrvatski književnik i publicista Kasim Gujić iz Ljubuškog ubijen je prije kratkog vremena
"u sred bijelog Zagreba". Ubistva se dešavaju i u prisustvu oružnika i zapovjednika
oružničke postaje, kao u slučaju pogibije Hate Baljić u Dubravama kod Stoca. Ovi i drugi
slučajevi, smatraju autori Promemorije, dovoljno potkrepljuju tvrdnju "o bezpravnom
položaju muslimana i nezaštičenosti njihovih života, te o sistemu iztrebljivanja
muslimana".
Druga varijanta "kidisavanja na život muslimana" su odvođenja muslimana u
masama iz raznih krajeva, a naročito iz Sarajeva, u sabirne logore. Kada su muslimanski
prvaci zatražili objašnjenje, od nadležnih ministara im je rečeno da je najviše muslimana
odvedeno u logor za vrijeme mandata nadstojnika Političkog odsjeka Župske redarstvene
oblasti u Sarajevu Drage Gregorića, koji je uputio u logor nekoliko hiljada muslimana. "I
ako je rečeno, da je to Gregorić učinio kao čovjek koji je neuravnotežen i zbog čega je
maknut sa toga položaja, do danas ni jedan slučaj nije bio da bi se iko povratio kući od
ljudi koji su po njemu upućeni u logor, niti je i kod koga bila provedena obnova
postupka." Tri dana pred sastanak upućeno je u logor "bez ikakova judikata" 17
mostarskih građana nakon što su nad njima izvršena "najstrahovitija tortura i
inkvizitorska mučenja", o čemu je predsjedniku državne vlade upućena posebna
predstavka.150 Hapšenim i odvođenim, obrazlažu autori Promemorije, najčešće ne vrijedi
njihovo uzorito građansko ponašanje, kao ni svjedočenja roditelja i prijatelja, pa ni
predstavnika oružničke postaje i ustaškog logora, kao u slučaju Mustafe Šoše,
željezničkog činovnika iz Višića kod Čapljine, koji je odveden u logor u Jasenovcu pod
sumnjom saradnje sa četnicima. Ista sudbina sada prijeti Avdagi Šarcu, uglednom trgovcu
iz Čapljine, premda je isti svojim radom spasio na stotine života i spriječio iseljavanje
oko 13.500 stanovnika sa područja stolačkog i čapljinskog kotara. I dok državna vlast pod
sumnjom saradnje sa četnicima šalje u Jasenovac Šošu i Šarca, dotle mostarski i
dubrovački veliki župan održavaju konferencije sa vođama četnika, priređuju im bankete
i drže zdravice. "Mi bi htjeli, da postavimo na vas pitanje", potpisnici Memoranduma se
obraćaju Mandiću, "kakova je državna politika u istinu prema četnicima, ili ona koju je
sprovodio mostarski i dubrovački župan, ili ona koja je odvela Šošu u sabirni logor, a
trebala bi da odvede i Avdiju Šarca na isto mjesto. Tražimo, da nam autoritativno
odgovorite, da bismo mogli uputiti muslimanske mase, kako će se držati u ovom
pitanju."151
Na sastanku sa hrvatskim zvaničnicima predstavljena je i statistika prisustva
muslimana u državnim vlastima kao potvrda tvrdnje o njihovom zanemarivanju od strane
ustaškog rukovodstva i katoličke većine u NDH. Od ministara, preko viših činovnika
državnih službi do konzula i zastupnika – podastrti su podaci o izrazito malom i
nesrazmjernom prisustvu muslimana u upravnom aparatu države. Kao najekstremniji
primjeri navedeni su konzulati i poslanstva, gdje među 33 viša činovnika nema nijednog
muslimana, Upravni sud, gdje muslimana nema među 32 viša činovnika dotičnog suda, te
Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, gdje od 21 višeg činovnika nijedan nije musliman.

150
U dotičnoj predstavci je navedeno da su redarstveni organi izvodili iz kuća osumnjičene između pola
noći i četiri sata ujutro, da bi za vrijeme saslušavanja primjenjivali "najstrožije inkvizitorske mjere". Prema
pričanjima onih koji su pušteni na slobodu, "prebijena su tri rebra Omeru Mesihoviću, a trojicu su đaka
Trgovačke akademije iznijeli u bezsvjestnom stanju iz ćelija, gdje su preslušavani i prebijeni. Nadalje su
svi zatvorenici morali stajati okrenuti zidu, a da se nisu smjeli ni maknuti, a kamo li sjesti". Pojedincima su
vezane ruke i noge, tukli su ih, "a nakon toga im se je sol u usta sipala u velikim količinama". Autori
predstavke ističu da prilikom istrage nijedan svjedok nije saslušan, niti je pronađen ikakav
kompromitirajući materijal prilikom kućne premetačine osumnjičenih. Osumnjičeni su vezani žicom i
otpremljeni u logor, bez osude nadležne vlasti. Navodi optužbe su bili zabranjena promidžba i sakupljanje
hrane za partizane. (ABH, NOR, ND 1941–1945 [2], 85/2269. Predsjedniku Vlade dr. Nikoli Mandiću. Bez
potpisa. Datum: 30. 4. 1944).
151
HMBiH, UNS, 3293. Prijepis Memoranduma predsjedniku Mandiću.
Nešto povoljnije stanje je kada su u pitanju veliki župani – od ukupnih 19, petorica su
muslimani, a podžupana muslimana je šest od ukupnih 16.
Vlasti nemaju povjerenja prema muslimanskim kadrovima, pa ih često smjenjuju i
na njihova mjesta dovode katolike, što nerijetko ima negativne posljedice po opći položaj
muslimana. Najdrastičniji primjer nepovjerenja prema muslimanima je slučaj kreiranja
odbora pri Velikoj župi Vrhbosna, odnosno pri Župskoj redarstvenoj oblasti u Sarajevu,
koji daje svoj sud i ocjenu o političkom ponašanju građana, "te donosi odluke o sudbini i
životu istih". Dotični odbor ima šest članova i nijedan nije musliman, premda mu je
djelovanje ograničeno na Sarajevo i njegovu okolinu, dakle na krajeve gdje je izrazito
veliki broj muslimanskih žitelja. Odsustvo muslimana na odgovornim funkcijama imalo
je fatalne posljedice po osobe u sredinama gdje je njemačkim vojnim vlastima trebalo
pružiti pouzdane i istinite informacije o njihovom političkom raspoloženju i vladanju:

"Daljnja pomanjkanja muslimana na višim i odgovornim državnim položajima,

naročito na onim položajima viših drž[avnih]. službenika, koji su u stalnom
dodiru sa njemačkim vojnim vlastima na našem teritoriju jesu ta, da je njemačka
vojna vlast često puta bila i namjerno krivo informirana o muslimanima što je
često urodilo vrlo teškim posljedicama za nas muslimane i za samu državu.
Takav se je slučaj dogodio prošle godine sa muslimanskim stanovništvom sela
Rotimlje, kotar Stolac prilikom dolazka njemačkih vojnih jedinica u kotar Stolac
selo Rotimlje. Tom zgodom ubijeno je 55 osoba razne dobi i obojega spola.
Predstavnici muslimana zainteresirali su se za ovaj slučaj i žalili su se častnicima
divizije, čije su jedinice izvršile ovo djelo. Tom su prilikom predstavnici
muslimana upoznali se i sprijateljili sa častnicima divizije, pa im je jedan major
rekao, da »žali nemili slučaj u Rotimlju, a da je on posljedica informacija da su
svi [tamošnji] muslimani partizani, a koje je informacije dobio za vrieme boravka
na Širokom Brijegu«."

Na kraju Promemorije je istaknuto da nezadovoljstvo muslimana raste iz dana u dan

i ukoliko se tome brzim mjerama ne stane na put, posljedice će biti nesagledive. U
interesu je i države i naroda da se u NDH što prije zavede pravni poredak, u kojem će
svim građanima biti osigurani barem njihovi životi, imeci i jednakost pred vlastima. U
četvrtoj godini državnog života "ekscesi" se nipošto ne mogu pravdati razlozima
revolucije, jer je revolucija koja traje četiri godine anarhija.152
Na kraju sastanka predsjednik Vlade NDH dr. Nikola Mandić, vidno iznenađen
obimom iznesenih pritužbi, navodno je zatražio od muslimanskih prvaka da stave na
papir svoje tvrdnje i primjedbe za njegov lični uvid i daljnje postupanje. Ovi su to učinili,
ali je voljom pojedinih među njima dokument izašao iz internih okvira i počeo kolati u
javnosti kao svojevrsni manifest muslimana o njihovom teškom položaju u NDH, što su
vlasti NDH shvatile kao novu provokaciju sličnu rezolucijama u prvoj godini hrvatske
države. Ubrzo po pojavi Promemorije hrvatskim vlastima je javljeno da se partizani
izgleda žele domoći njenog teksta kako bi ga iskoristili u svoje svrhe, a isto tako i
pripadnici HSS-a, koji na svaki način nastoje dokazati istinitost riječi dr. Vladka Mačeka
koji je jednom prilikom rekao: "Muslimani će biti Poglavnikova Ahilova peta." 153 Kao i u
slučaju rezolucija, vlasti nisu podvrgnule sankcijama autore i potpisnike Promemorije i
Memoranduma, ali su poduzele istragu o osnovanosti iznesenih pritužbi, tim prije što su
ih potpisale i ličnosti čijem se nacionalno-političkom držanju ranije nije mogla staviti
nikakva primjedba.
Sarajevski izvor GRAVSIGUR-a je potkraj maja 1944. primijetio da katolički
svijet, nakon čitanja Memoranduma, komentira ga pobijajući njegovu temeljnu tvrdnju o
vjerskoj netrpeljivosti i mržnji, tvrdeći da ta netrpeljivost "bar u ovim [sarajevskim]
krajevima uobće ne postoji". Ni muslimani ne odobravaju ono što piše u Memorandumu,
premda među omladinom ima jedna struja koja insistira na postojanju netrpeljivosti
katolika prema muslimanima. Muslimani se, međutim, slažu da se sa četnicima konačno
stvar "mora izvesti na čistac", ili su neprijatelji ili nisu.154 Mjesec dana kasnije drugi
pouzdanik je, izrazito nesmotreno, poslao zapažanje suprotno intencijama svog kolege. U

152
ABH, NOR, ND 1941–1945 [2], 85/2269. Pro memorija.
153
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-4, 59. Posebno izvješće br. 38 od 11. svibnja 1944. U historiografiji
socijalističkog razdoblja istup potpisnika Promemorije dovodi se u vezu sa djelovanjem ilegalnog vodstva
sarajevskog antifašističkog pokreta, u smislu inicijative u prilog moralno-političke diskreditacije ustaške
vlasti i jačanja utjecaja antifašista u Sarajevu, ali se za tu mogućnost ne podastire konkretnija
argumentacija. (R. Hurem, Koncepcije, 545 [bilješka 57]; Nedim Šarac, "Uslovi i pravci razvoja
narodnooslobodilačkog pokreta u Sarajevu od novembra 1943. do aprila 1945. godine", Sarajevo u
revoluciji, knjiga IV, Sarajevo, 1981, 28). Šarac ističe da je nekoliko potpisnika Promemorije, na poziv iz
Zagreba, stupilo u kontakt sa vršiocem dužnosti glavnog tajnika HSS-a dr. Ivankom Farolfijem, ali da ti
kontakti nisu pomogli vrhovima HSS-a u nastojanjima da privuku što više saveznika u borbi za
preuzimanje vlasti na teritoriji NDH.
154
HMBiH, UNS, 3293. Izvješće br. 28/1944.
napomeni je naveo da sukob između muslimana i katolika poprima u Sarajevu sve veće
razmjere, zbog čega bi trebalo učiniti nešto kako bi se isti smanjio, odnosno okrenuo u
drugom pravcu. "Mislimo da bi se zgodnom promičbom lahko moglo ponovo zavaditi
muslimane i Srbe a s time bi ovaj sukob prema katolicima sam po sebi odpao."155
U posebnom osvrtu GRAVSIGUR-u od 31. maja 1944. godine podastrt je opširan
prikaz političkih prilika i razloga koji su doveli do nastanka Promemorije, uz potrebne
mjere u cilju konsolidacije stanja u Bosni i Hercegovini. Autor indikativnog osvrta,
smatrajući važnim novija politička kretanja među Bošnjacima protumačiti u skladu sa
težišnim ciljevima ustaša, objasnio je glavne tendencije i stremljenja u bošnjačkoj
politici, od Berlinskog kongresa 1878. do Promemorije 1944. godine. Velikim političkim
promjenama 1878. godine, autor započinje svoj prikaz, nastalo je u Bosni i Hercegovini
novo doba "za naše muslimane". Bačeni s položaja vladajućeg sloja na razinu običnog
puka, muslimani su se povukli te stali provoditi "pasivnu rezistenciju", nadajući se da će
jednom opet zavladati "staro stanje". Da bi osujetili priključenje Bosne i Hercegovine
Hrvatskoj, Mađari su preko bosanskog guvernera Benjamina Kállaya počeli stvarati "na
umjetni način neku bosansku narodnost", potpomažući nauštrb Hrvata doseljeno
pravoslavno pučanstvo. Međutim, njihova namjera nije rezultirala uspjehom, jer je
muslimansko pučanstvo u to vrijeme bilo, a još i danas je politički neizgrađeno. U
daljnjem tekstu prikaza autor opisuje pozadinu političkog organiziranja
bosanskohercegovačkih muslimana nakon stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine.
Spominje sastanak održan 22. decembra 1918. u Ulema-medžlisu u Sarajevu, na kojem je
usvojen program Muslimanske organizacije (MO) te poslat pozdravni telegram muftiji
Ibrahimu Maglajliću u Tuzli s ciljem sporazumnog rada, nakon što su se muslimani po
dolasku na vlast Srbijanaca počeli osjećati ugroženim, a muslimanska inteligencija
pokušavala organizirati muslimane e da bi nekako zaštitila probitke svoje zajednice. Ni
dva mjeseca kasnije došlo je, "u glavnom pod pritiskom Beograda", do konstituirajuće
skupštine nove stranke, koja je dobila naziv Jugoslavenska muslimanska organizacija
(JMO). Autor ne objašnjava zašto je nova stranka uzela jugoslavenski predznak, ali ističe
da su za unutarnju koheziju JMO od najveće važnosti bili ekonomski i vjerski momenat
te pritisak Srba na muslimane, pri čemu je posljednji razlog bio glavni pokretač njihovog
155
HMBiH, UNS, 3404. Domobranski častnici sa oznakom polumjeseca i peterokrake zviezde nad
vrhovničkim znakom N.D.H. u Sarajevu.
političkog organiziranja kao muslimana. JMO je podržala Vidovdanski ustav, ali se
postupci Srba prema muslimanima nisu bitnije promijenili. Zbog nekih svojih zastupnika
koji su izražavali simpatije prema hrvatskoj opoziciji, ali i zbog djelatnosti dr. Antona
Korošca, koji je tražio autonomiju za Sloveniju, dolazi početkom 1922. godine do
rascjepa u stranci, pa muftija Maglajlić ostaje uz radikale, dok dr. Mehmed Spaho sa
svojom grupom traži da se ide u opoziciju. Spaho je ostao šef stranke sve do svoje smrti
1939. godine, nakon čega ga je zamijenio, umjesto dr. Šefkije Behmena, zbog nekih
razmimoilaženja, dr. Džafer-beg Kulenović, koji je na položaju predsjednika ostao sve do
raspada Jugoslavije.
U nastavku svog prikaza autor manje mari za činjenicama te ističe da se po
osnivanju NDH "sav muslimanski puk", s obzirom da je od davnina, od primanja islama,
mrzio pravoslavlje, "koje mu je uviek predstavljalo opasnost", bez ikakva razmišljanja
bacio na hrvatsku i ustašku liniju, pa je ustaški pokret 1941. godine našao u muslimanima
najgorljivijeg pobornika, a ogroman broj muslimanske mladeži dobrovoljno se javljao u
ustaške postrojbe, "e da bi tako naškodio Srbima i spasio muslimanski elemenat od
neminovnog iztrebljenja od strane Srba". Takva je bila reakcija naroda, ali je sa
muslimanskom inteligencijom bilo drugačije. Izuzev nekoliko časnih iznimki, dotadašnji
muslimanski predstavnici su ostali po strani, posmatrajući sa skepsom nastojanja ustaških
vlasti oko konsolidacije prilika u državi. Neki od njih, kao jugoslavenski eksponenti, u
novonastaloj situaciji nisu imali legitimaciju da javno nastupaju u ime muslimana, dok su
drugi iz svakovrsnih razloga provodili pasivnu rezistenciju prema NDH. "Nepobitna je
činjenica da je naš Poglavnik djelovao neopisivom snagom na muslimane, te se jedino
njemu, kao simbolu svega što je hrvatsko i ustaško, [ima zahvaliti] što je većina
muslimana još i danas, uzprkos ogromnih napora neprijatelja i njegove promičbe da
unese razdor između muslimana i Nezavisne Države Hrvatske naklonjena Hrvatskoj
Državi i gleda svoj spas u Poglavniku."
Autor daje svoje tumačenje uzroka udaljavanja između muslimana i katolika. Zbog
navedenog držanja inteligencije nije bilo moguće na odgovorna mjesta u upravi
postavljati povjerljive muslimane sa potrebnim kvalifikacijama, pa se na funkcije
postavljalo "čestite ustaše katolike", koji su, međutim, ne poznavajući psihu i mentalitet
muslimana, počinili "mnoge dobronamjerne pogrieške", što su onda neprijatelji NDH "sa
svojom dobrom promičbom" koristili na štetu hrvatske države, "unašajući razdor između
katolika i muslimana".
Na krilima te promidžbe počeli su neki protuustaški muslimanski elementi raditi
protiv NDH, a u tom su poslu našli prirodne saveznike: četnike, partizane i "famoznu
talijansku II. armatu". Ishodište tih protuhrvatskih nastojanja bilo je vraćanje starom
programu muslimanske politike. "Jedan od najvećih atentata sa strane tih muslimana na
suverenitet i jedinstvo Nezavisne Države Hrvatske jest djelatnost za autonomiju Bosne i
Hercegovine. Ta je djelatnost inspirirana u glavnom sa strane četnika, a i Talijana, koji su
čak pozvali jednu grupu muslimana u Rim, gdje su navodno trebali tražiti aneksiju Bosne
i Hercegovine od strane bivše carevine Italije." U posljednje vrijeme od strane nekolicine
"inteligenata bez podrške u narodu" počelo se preko Nijemaca i veza sa palestinskim
velikim muftijom El-Husejnijem pokušavati pridobiti vodeće krugove njemačkog Reicha,
pa i samog velikog muftiju, da se uspostavi autonomna Bosna i Hercegovina. Cilj ovih
"inteligenata" je domoći se visokih položaja, do kojih inače prema svojim "moralnim
kvalitetama" nikada ne bi došli. Međutim, dodaje se, muslimani u pitanju autonomije nisu
složni, "već je dobar dio osuđuje".
Autor je oštro napao "protudržavno raspoložene muslimane", nazivajući ih
eksponentima srpske politike koji su poprimili i razvili "sve podmukle bizantijske, ali
djelotvorne metode da naškode ugledu i moći Nezavisne Države Hrvatske". Jedna od tih
metoda je i širenje glasina o krivnji i odgovornosti ustaša katolika za stanje u Bosni i
Hercegovini, stradanja muslimana u istočnoj Bosni i težak položaj muhadžira. Na toj
liniji je bilo i njihovo sakupljanje dobrovoljnih priloga u korist muhadžira, što je uvuklo
Muslimansko dobrotvorno društvo "Merhamet" u polje političke manipulacije,
zahvaljujući ulozi koju ovi elementi imaju u upravi Društva. Poseban obol njihovim
naporima je davala lokalna štampa, kojoj je očito manjkalo sluha za državne probitke:
"Notorna je činjenica da se u sarajevskom novinstvu svojevremeno svakog dana čitalo po
nekoliko puta koliko je i koliko dalo muslimansko dobrotvorno družtvo 'Merhamet' za
pomoć izbjeglicama, ali se veoma rietko nailazilo na priznanje državi, koja je davala
mnogo više materialnih sredstava za ublažanje biede tih opljačkanih muhadžira."
U preostalom dijelu prikaza autor se kritički osvrnuo na jedan broj pritužbi koje su
iznijeli dr. Hivzija Gavrankapetanović i drugi muslimanski prvaci, relativizirajući njihovu
osnovanost, ali i dobre namjere njihovih tvoraca, u smislu zalaganja za osobe koje su se
svojim radom uglavnom ogriješile o nacionalne interese hrvatske države. Takav je slučaj,
prema autoru izvještaja, sa odmetnicima naklonjenim Avdagom Šarcem, potom
domobranskim poručnikom koji je prebjegao četnicima Hamdijom Čengićem te
pristašom partizana poručnikom Drljevićem. Što se tiče Šarca, riječ je o čovjeku koji
snosi veliku odgovornost što je pučanstvo Stoca i Čapljine u velikom broju sklono
odmetnicima svih struja, te što je neprijateljski raspoloženo prema NDH, a naročito
prema ustaškom pokretu. Dr. Hivzija Gavrankapetanović je opisao Čengićevo ubistvo
kao atentat na muslimane, "iako je nedvojbeno ustanovljena činjenica da je poručnik
Čengić zbog svojih simpatija za odmetnike dezertirao iz hrvatskih oružanih snaga, te
prešao odmetnicima. Kao odmetnik počinio je mnoga zlodjela nad hrvatskim
pučanstvom, te nije čudo da ga je neki rodoljub, vidjevši ga u Mostaru, kako se slobodno
kreće, ubio". Što se tiče Drljevića, on je bio "moralni propalica i neizlječivi alkoholičar",
družio se sa partizanima, a naročito sa tajnikom Pododbora "Merhameta" u Mostaru
Adilom Bijedićem. U pripitom stanju je govorio, u prisustvu nekoliko ustaša, protiv
Nezavisne Države Hrvatske, pa kad su ga ovi upozorili da prestane, Drljević se dao u
bijeg, na što su ustaše pripucale i ranile ga, a ovaj umro od posljedica ranjavanja.
Autor je izrazio mišljenje da je od najveće važnosti činjenica što su muslimani
nakon dugog vremena uvidjeli potrebu složnog rada te proveli fuziju svih bivših stranaka
i grupa, prekinuvši pritom sa svojim dotadašnjim političkim predstavnicima u državnoj
upravi – sa profesorom Hakijom Hadžićem i dr. Džafer-begom Kulenovićem, koji
"navodno nisu zalazili u narod i savjetovali se sa njegovim iztaknutim ljudima", čime su
se "sami srušili" sa položaja narodnih vođa. Dodao je kako čitava akcija oko
Promemorije, ipak, "nema protudržavni karakter", s obzirom i na činjenicu da su se
predstavnici svih bivših muslimanskih stranaka "svečano izjasnili Hrvatima".
U zaključku je iznio stav da bi hrvatske vlasti trebale cijelom događaju posvetiti
veliku pažnju, reagirajući u smjeru veće zastupljenosti muslimana na odgovornim
položajima u državnoj upravi. Trebalo bi što brže imenovati veći broj muslimana na
odgovorna mjesta, uglavnom politički nepoznatih, jer bi oni u svojoj ambicioznosti
posigurno pozitivno djelovali na ukupne prilike, čime bi se paralizirali prigovori da
muslimana nema u dovoljnom broju u državnoj upravi i spriječili pokušaji "stanovitih
muslimanskih krugova" da nude kandidate za spomenute odgovorne položaje, "a koji
zacielo baš ne bi odgovarali probitcima Nezavisne Države Hrvatske". Također, ovim
iskorakom bio bi postignut još jedan značajan cilj. "Uvlačenjem velikog broja muslimana
u državnu upravu paraliziralo bi se promičbu za autonomiju Bosne i Hercegovine u
državi, pa čak i onu izvan države, koja je, neka bude spomenuto, mnogo jača od one
prve." Sa druge strane, potpisom Ustava Islamske vjerske zajednice te davanjem vjersko-
prosvjetne autonomije muslimanima "u smislu želja muslimanskog svećenstva" osigurala
bi se podrška cijele muslimanske uleme Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jer je poznato
koliki ugled i utjecaj ulema ima "na duboko religiozne muslimane". Na ovaj način, autor
zaključuje svoj osvrt, likvidirao bi se konačno jednom zauvijek problem autonomije
Bosne i Hercegovine.156
Isti dan kad je Mandić u Sarajevu primio "predstavnike muslimana", Pavelić je na
njemački zahtjev smijenio sa položaja ministra vanjskih poslova Stijepu Perića, zbog
neobično oštre note koja je Perićevim nalogom bila upućena Ministarstvu vanjskih
poslova Trećeg reicha, a nakon pokolja hrvatskih civila kraj Sinja i Poljica koje su
počinili pripadnici SS divizije "Princ Eugen".157 Na dotičnu funkciju Pavelić je 4. maja
1944. imenovao politički neafirmiranog dr. Mehmeda Alajbegovića, dotadašnjeg ministra
skrbi za postradale krajeve, činovnika čijoj se lojalnosti NDH i ustašama nije imalo šta
prigovoriti.158 Povodom Alajbegovićevog imenovanja poslanik Bugarske u Zagrebu
Jordan Mečkarov pisao je bugarskom ministru vanjskih poslova Ivanu Popovu da je
Pavelić preko Alajbegovića pokušavao neutralizirati "autonomističke" tendencije u
Sarajevu. Mečkarov je Alajbegovića doživio kao "umjerena i elastična" političara,
voljnog slijediti poglavnikove direktive, izaći iz anonimnosti i dokazati se kao
"državnik".159 Ovo zapažanje je u cijelosti odgovaralo spomenutim preporukama
GRAVSIGUR-ovog izvjestioca. Ipak, nije izvjesno da je Alajbegovićevo imenovanje

156
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-6, 86-95. Izvješće br. 65. Datum: 31. 5. 1944. U jednom ranijem
izvještaju isti izvjestilac ("BH"), koji je dijelio stajališta grupe "muslimana [hrvatskih] nacionalista"
okupljenih oko Hakije Hadžića, iznio je isto pojednostavljeno gledište po kojem bi davanjem vjerske
autonomije muslimanima, temeljem stavljanja potpisa na Ustav Islamske vjerske zajednice, bilo skinuto s
dnevnog reda pitanje političke autonomije, "a svi bi se problematični muslimani bacili odmah na riešavanje
sijaset sitnica, koje su u vezi s tim ustavom, te bi ih se na taj način odbilo od eventualne političko-
autonomaške djelatnosti". (HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-6, 74. Izvješće br. 35. Datum: 6. 5. 1944).
157
Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941. – 1945., Zagreb, 1997, 317.
158
Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, I, Zagreb, 1983, 350.
159
N. Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam, 167.
uslijedilo kao reakcija na Promemoriju, ne samo zbog činjenice da je prethodilo
navedenim preporukama. Usto, sam autor osvrta na Promemoriju nije izrazio poseban
optimizam i zadovoljstvo Alajbegovićevim imenovanjem, izvještavajući nadležne o
odjeku imenovanja među muslimanima. Muslimani reagiraju komentarom da se u
Zagrebu ukazala potreba da na neko više mjesto dođe jedan musliman, ali bez stvarne
moći i utjecaja. Držanje muslimana povodom imenovanja dr. Alajbegovića je
neodređeno. Od njega se u muslimanskim krugovima mnogo ne očekuje, "ali se priznaje
da je u mogućnosti zadobiti simpatije svoje zajednice". U tim se krugovima ističe da bi
Alajbegović "opet ušao u svoju sredinu" kada bi u svoju službu u Ministarstvu vanjskih
poslova uzeo pedesetak muslimana, te s njima istupio u odbranu svog elementa, "ali se u
tu mogućnost sumnja".160 Prema mišljenju ministra unutrašnjih poslova u Vladi NDH
Mladena Lorkovića, Pavelić je imenovao Alajbegovića jer je htio istaknuti "muslimanski
karakter Hrvata", ili zbog Alajbegovićeve poćudnosti Nijemcima ili, pak, kako bi ugodio
Kulenovićevoj muslimanskoj grupaciji koja nakon izlaska iz Vlade Hilmije Bešlagića u
jesen 1943. godine nije više raspolagala nijednim "velikim ministarstvom".161
Neizvjesnost u pogledu eventualne reakcije vlasti NDH na pojavu i rasturanje
Promemorije stvorila je podlogu za širenje vijesti da se sprema atentat na dr. Hivziju
Gavrankapetanovića i dr. Nazifa Bubića, kojeg bi trebala izvršiti grupa na čelu sa
Dragom Gregorićem, izravno prozvanim u Promemoriji zbog upućivanja velikog broja
muslimana u ustaške logore. GRAVSIGUR je žurno obaviješten da bi bilo potrebno na
neki način demantirati tu vijest, "te onemogućiti neprijateljsku promičbu, koja je ovu
viest izmislila i ubacila u narod u času kada se nastoji oko toga, da se sve građanske i
seoske muslimanske milicije uklope u ustaške postrojbe".162 Navedeno je da u čaršiji
vlada uvjerenje da pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine mogu suzbijati samo

160
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-6, 81. Izvješće br. 59. Datum: 25. 5. 1944.
161
B. Krizman, Ustaše i Treći Reich, I, 351.
162
HDA, ZIG NDH, HR-HDA-1549, I-6, 75. Izvješće br. 51. U poslijeratnoj zabilješci datoj UDB-i
Hrvatske dr. Hivzija Gavrankapetanović je naveo da se nije radilo o glasini i propagandi, već o stvarnom
dolasku petorke, tzv. ustaške crne ruke iz Zagreba, koja je trebala likvidirati sve potpisnike Promemorije.
Međutim, likvidaciju je spriječila činjenica da je petorka prethodno izvršila jedan zločin u Čapljini, zbog
čega je bila uhapšena pod pritiskom javnog mnijenja u Hercegovini, a nekoliko članova petorke osuđeno na
smrt i javno smaknuto u Čapljini. Pogledati: V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, 627.
Gavrankapetanovićevu izjavu treba uzeti s rezervom, jer je data u ambijentu poslijeratne represije nad
političkim neistomišljenicima. To potvrđuje i Gavrankapetanovićeva, očito pretjerana, ocjena o
Promemoriji kao pisanom dokumentu od ogromnog političkog značaja i najoštrijoj osudi ustaškog režima i
njegovog rada tokom rata.
muslimani, a ne katolici, pogotovo ne spomenuta grupa, izrazito omražena među
sarajevskim muslimanima.
Nakon opsežne istrage u septembru 1944. godine predat je predsjedniku Vlade
NDH nepotpisani Odgovor na Promemoriju muslimanskih prvaka, pisan u duhu gornjeg
prikaza dostavljenog GRAVSIGUR-u, ali bez pomirljivih tonova u funkciji saradnje
katolika i muslimana. U uvodu Odgovora je istaknuto kako se čitanjem Promemorije
naišlo da su mnogi njeni navodi "netočni i neistiniti", te se pristupilo njihovoj provjeri na
terenu kako bi se mogli pobiti navodi potpisnika i dokazati njihova neiskrenost "i da se
tako rekne, nepoštenje u odnosu prema vrhovnim predstavnicima hrvatske državne vlade
i uprave". Autor ne objašnjava u kakve konkretne svrhe bi njegov Odgovor trebao
poslužiti, ali navodi da je širenjem Promemorije njene tvrdnje svako shvatio istinitim, tim
više što se nikom od potpisnika "nije ništa dogodilo" i što niko nije pozvan na
odgovornost. To je, dodaje, zasigurno bila i jedna od najnegativnijih posljedica, preko
koje su "lažni navodi" Promemorije postali "istiniti događaji", temeljem čega su pojedini
"samozvani muslimanski vođe htjeli crpiti tvorivo za svoju protudržavnu i autonomašku
politiku". Ovakva karakterizacija pozadine i ciljeva Promemorije ukazuje na zaoštravanje
stava prema njenim potpisnicima, ali i na kontinuitet ocjena saradnika hrvatskih državnih
vlasti, koji su svojim izrazito negativnim i nepomirljivim stavovima prema svim
kretanjima među Bošnjacima koja nisu bila na liniji ustaškog režima davali poseban obol
produbljivanju jaza između NDH i elementa čija je politička lojalnost dovođena u pitanje.
U prvom dijelu Odgovora data je klasifikacija učesnika sastanka sa Vladinim
predstavnicima. Autor je odbacio mogućnost da su "predstavnici muslimana" grupa koja
dijeli jedinstvena politička stajališta i ciljeve. "Hamdija Kreševljaković, akademik i
profesor, ispravan je i idealan učenjak, koji je otišao na sastanak, jer je bio pozvan, ali je
tamo ćutio i slušao." Kreševljaković nije spreman na akciju protiv NDH, "jer je ispravan
nationalista". Isti je slučaj sa predsjednikom Merhameta Mehagom Čomarom. Ostali su
bivši jerezovci i nacionalisti, ali i tu ima struja. 163 Većina prisutnih su mirni i povučeni
163
HDA, Fond: Predsjedništvo Vlade Nezavisne Države Hrvatske (dalje: PR NDH), HR-HDA-212, Tajna
izvješća. Odgovor na Promemoriju koju su predsjedniku Vlade Nikoli Mandiću predali ugledni muslimani,
9. mj. 1944. Zanimljivo gledište autor Odgovora je donio o advokatu dr. Šefkiji Behmenu, saradniku i
nesuđenom nasljedniku dr. Mehmeda Spahe. Naveo je da je za vrijeme Jugoslavije bio izraziti Srbin, "no
sada je lojalan i povučen". Behmen sada, tvrdi autor, zastupa sljedeće mišljenje: "Jugoslavenska je ideja
propala i njeni nosioci moraju ići u kraj. Hrvatska nacionalistička ideja je pobijedila, te nosioci njeni
moraju izaći na površinu. Pošteni muslimani, koji su zastupali jugoslavensku ideju, moraju iz prikrajka
ljudi, a to je bio i razlog da se nisu ni pokušali suprotstaviti "raznim navodima i
podatcima", koje je uglavnom iznosio Asim Ugljen. "Konačno su svi taj 'PROMEMORIJ'
i podpisali", bez argumenata podvlači autor, "premda se mnogi nijesu u tome slagali".
Autor Odgovora je odbacio glavnu misao potpisnika Promemorije – da ustaški
režim snosi odgovornost za stradanja muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini.
Još jednom je iznijeta tvrdnja da su muslimani po osnivanju NDH listom bili uz ustaški
pokret, za što je ponuđen neobičan argument: djelovanje "raznih milicija" i pripadnika
"crne legije muslimana". Odgovornost za stradanja muslimana snose partizani, ali se ne
smije zanemariti ni djelovanje "pokvarene inteligencije" među muslimanima, koja je
nastojala odvratiti muslimane "s pravoga puta" i privesti ih Italijanima, četnicima i
partizanima. Tu spadaju liječnik dr. Ismet Popovac, organizator muslimansko-četničke
milicije pod zaštitom Italijana u Hercegovini, zatim Avdaga Šarac, trgovac iz Čapljine i
najuži Popovčev saradnik, poreski činovnik u Stocu Avdo Mehmedbašić, hodža Repovac
iz Ostrošca i hodža Dedović iz Aladinića, Huska Miljković u Cazinskoj krajini i drugi. I
katolici i muslimani su stradali od partizana, u čijim se redovima nalaze prvenstveno Srbi,
ali ima i muslimana i katolika. Zato muslimani ne mogu teretiti katolike kao cjelinu, već
samo pojedince, a i tu stvari ne stoje onako kako iznose potpisnici Promemorije.
Svi navodi i tvrdnje potpisnika Promemorije su odbačeni kao laži i insinuacije
kojim su nepravedno optuženi časni hrvatski domoljubi, a uzeti u zaštitu odmetnici i
njihovi pomagači i simpatizeri. Autor Odgovora nije priznao odgovornost hrvatskih vlasti
i ustaša ni za jedno djelo koje su im stavili na teret muslimanski prvaci. Data je, u kraćim
crtama, rekonstrukcija svih slučajeva pogibije lica spomenutih u Promemoriji, bez
udubljivanja u širi kontekst zbivanja, sa uglavnom jednim te istim zaključkom: da su
"pravedno" stradali zbog svog odmetništva, zločinā koje su počinili kao pripadnici
odmetničkih formacija ili usluga koje su pružali partizanima i četnicima. Tako je za
Hamdiju Čengića navedeno da je postao istaknuti "četnički kapetan" kome je glavna
zadaća bila ukloniti "muslimansku hrvatsku miliciju" koja je bila jaka u kotarevima
Goražde, Foča, Čajniče i Nevesinje, "što mu je i uspjelo". To je za posljedicu imalo
četničku strahovladu i klanja nad muslimanskim življem navedenih kotareva. Navedeno
je da niko "od poštenih muslimana" Čengićevo ubistvo ne smatra zločinom, već

pomagati nacionaliste, kojima je život dao pravo."

zasluženom kaznom. "Jedina je pogreška, što Čengić kada je bio uhvaćen, nije predan na
suđenje onim muslimanima, među kojima je djelovao, jer je sigurno, da bi u tom slučaju
njihov sud bio strahovit."164
Što se tiče pogibije predsjednika Kotarskog suda u Srebrenici Aganovića i drugih
koje su ubile ustaše pod zapovjedništvom Josipa Kurelca, istaknuto je da se radilo o
klasičnom obračunu sa neprijateljima NDH i ustaškog pokreta. Ponovljeno je
obrazloženje Ratnog suda III. sbornog područja u Sarajevu da su ubistva Kurelčevih
ustaša počinjena pod dojmom strahota koje su ustaše zatekle pri ulasku u Srebrenicu,
gledajući unakažena tijela svojih saboraca koji su pali u pokušaju da se probiju iz
partizanskog obruča. Navedeno je da je jedan od nastradalih bio i četrnaestogodišnji
Kurelčev brat, koji je također poginuo, ali je bio "nožem strašno izmrcvaren". Josip
Kurelac nije nikakav zločinac, već istinski junak, "koji je spasio tisuće muslimanskih
života". Nikada, ne samo Srebreničani, nego čitava istočna Bosna, neće zaboraviti "toga
hrabroga i poštenoga ustaškoga častnika". Da je Kurelac među muslimanima "neobično
obljubljen", svjedoči njegova današnja popularnost kod muslimana cazinskog kraja, gdje
njegove ustaše čine junaštva kakva su činile u istočnoj Bosni.
Ni ubistvo bratunačkog načelnika i zapovjednika muslimanske milicije Edhema
Hadžialića-Efendića nije bilo bez razloga, ako se uzme u obzir njegovo protivljenje
prelasku njegove milicije u ustaške redove, za što je postojala dobra volja njenih
pripadnika. Autor, usto, podsjeća da je Hadžialić-Efendić u jesen 1943. bio i komandant
partizanskog bratunačkog bataljona, što je potkrijepljeno ispravom kojom mu je tadašnji

164
Tvrdnje o Čengiću i njegovoj navodnoj ulozi u razgradnji "muslimanske hrvatske milicije" na prostoru
jugoistočne Bosne i Hercegovine nemaju uporišta u historijskim činjenicama, jer Čengić, posigurno, nije
uspio razoružati niti uključiti znatniji broj Bošnjaka u svoje pročetničke vojne jedinice. Jedan hrvatski izvor
navodi da je Čengić na prostoru Nevesinja uspio okupiti svega 90 četnika-muslimana, koji su se početkom
oktobra 1942. trebali pridružiti italijansko-četničkoj ekspediciji na Prozor. Pogledati: Rama 1942, Rama-
Šćit, 2014, 106–107. Dostupni izvori ne govore o bilo kakvom sukobu Hamdije Čengića sa Salkom
Ćatićem, vođom muslimanske milicije u Nevesinju, koji je sa predstavnikom četničkog štaba u Nevesinju
Jovanom Draganićem 8. 7. 1942. potpisao sporazum o pomirenju i snošljivosti između muslimana i
pravoslavnih na prostoru Nevesinjskog kotara. Pogledati: A. Velagić, Hercegovački Muslimani, 273–274.
Sa druge strane, izvještaji hrvatskog redarstva i oružništva donose obavijesti o ogorčenim, ali bezuspješnim
borbama muslimanske milicije sa nadmoćnijim četničkim snagama koje su u februaru 1943. prodrle na
teritoriju Čajničkog, Pljevaljskog i Višegradskog kotara i počinile masovna klanja nad Bošnjacima ovih
prostora. (V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, 321, 328). Nema naznaka da su ovim i
drugim zločinima koje je vršila srpska četnička masa, uz asistenciju Italijana, prethodilo razoružavanje
mjesnih milicija od strane pročetničkih muslimanskih elemenata.
politički komesar Srebreničkog NOP odreda Mehmed Meša Selimović, profesor iz Tuzle,
omogućio odlazak ljekaru u Vlasenicu.
Jedan broj muslimana je izgubio život u sukobu sa policijom i oružnicima, kao
sumnjivi elementi i vojni bjegunci. Što se tiče ubistva književnika i publiciste Kasima
Gujića, hrvatske vlasti s tim slučajem nemaju nikakve veze. Nedavno je u Zagrebu nestao
brat Marijana viteza Banovca, oružnik, "ali za tu stvar nije niko optužio muslimane, da su
oni to napravili". Na isti način muslimani previđaju, objašnjava autor, da je hapšenje i
zatvaranje način borbe protiv komunističkih elemenata u NDH, koja nije uperena protiv
ijedne vjere u državi. "Kako su u Sarajevu bili radi komunističkog rada zatvarani
muslimani, tako su primjerice u Zagrebu bili zatvarani katolici. Nitko međutim
zagrebačko redarstvo nije obtuživao kao muslimansko i protukatoličko." Što se tiče
Mostara, tu je još 1941. bila jaka komunistička djelatnost, ali su pojedini krivci "stradali"
samo do septembra 1941. godine. Nakon toga vlasti NDH nisu mogle redarstveno
djelovati zbog Italijana, pa se usljed toga komunizam u Mostaru "neobično raširio". Bilo
je, otuda, potpuno razumljivo što je hrvatsko redarstvo po odlasku Italijana oštro istupilo
protiv nositelja komunističke akcije, uključujući muslimane spomenute u Promemoriji,
koji su upućeni u logor nakon provedene istrage.
O odnosu muslimana i katolika u obnašanju visokih državnih položaja autor
priznaje da je "težko [...] govoriti i dati odgovor spomenutoj statistici". Međutim,
napominje da je "veliki broj muslimana" obnašao "i vrlo visoke položaje" u NDH, pri
čemu treba priznati da su "mnogo podbacili" te se pokazali "negativni i štetni". Takav je
slučaj sa podžupanom iz Travnika Muhamedom Sudžukom,165 ali i župskim tajnikom iz
Tuzle Halidom Varešlijom.166 Dakle, zaključuje, krivnja je na samim muslimanskim

165
Osnovni biografski podaci o Sudžuci u: Enis Muftić, "Merhum Muhamed Sudžuka (1905. – 1970)",
Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji,
XXXIII/1970, br. 3–4, 78–79. O Sudžuci i njegovom prelasku u partizane pogledati: Z. Hasanbegović,
Jugoslavenska muslimanska organizacija, 786–788, 793–794. Također vidjeti: M. A. Hoare, The Bosnian
Muslims, 141–145.
166
Tajnik Velike Župe Usora i Soli Halid Varešlija dovođen je u vezu sa navodnim pokušajem predaje
Kladnja partizanima početkom marta 1943. godine, u saradnji sa profesorom Mehmedom Mešom
Selimovićem, te ustaškim logornikom u Kladnju Enverom Meškovićem i zapovjednikom kladanjske legije
Avdagom Hasićem. Tim povodom pisao je izvjesni Ismet Ismić iz Kladnja 10. 3. 1943. poglavniku dr. Anti
Paveliću kako je predaja Kladnja pukim slučajem spriječena, a cijeli slučaj, zbog sastava komisije koja je
vršila istragu, zataškan. Čitavu stvar je organizirao profesor Selimović, a pomagao mu je Varešlija, bivši
sreski načelnik u Kladnju. Varešlija je, piše Ismić, kao velikosrbin nanio hrvatskom narodu veliko zlo, te je
hapšen i držan duže vrijeme u istražnom zatvoru. Međutim, ličnim lukavstvom je ponovo uspio doći do
zaposlenja, "pomoću kojeg može opet podupirati neprijatelja". (HDA, HELM, HR-HDA-1521, kutija 28.
prvacima "da nisu znali dano im povjerenje iskoristiti i proširiti ga, odnosno što su na
položaje stavljali one najgore".
Što se tiče slučaja sela Rotimlje, činjenica je da su SS postrojbe pobile svo
pučanstvo pripadajućeg zaseoka Orašje koje su našle, ukupno 57 lica muslimanske
vjeroispovijesti i jednog katolika Marijana Obradovića, ali je i činjenica, tvrdi autor, da
su svi ti muslimani sarađivali s partizanima te im davali skloništa i obavještavali ih o
kretanju njemačke i hrvatske vojske. Autor nije naveo izvor za svoju tvrdnju, ali je
naglasio da je slučaj Rotimlje povezao sa fratrima iz Širokog Brijega, kao navodnim
dojaviteljima njemačkim vojnim vlastima, "jedan musliman pokvarenjak", koji je i prije
bio komunistički nastrojen, "a danas radi za njemačko redarstvo".167
Na kraju svog Odgovora autor je, u duhu glavnih opredjeljenja muslimanskih
pobornika hrvatstva i ustaške ideologije, nastojao diskreditirati potpisnike Promemorije
spočitavajući im tradicionalni separatizam i naglašavanje posebnosti muslimana, uz
kritiku što u njihovim prigovorima i zahtjevima nije našlo mjesta pitanje donošenja
novog Ustava Islamske zajednice:

"Muslimani hrvati [sic], a napose muslimanski svećenici zamjeravaju osobito to,

što se u 'Promemoriju' [zastupa] ključ [kod] imenovanja činovnika[,]
ponižavajući muslimane poput židova, [svodeći ih] na neku konfesionalnu

Slučaj Mešković, 5c). U izvještaju Odjeljka II B GRAVSIGUR-a za Veliku župu Usora i Soli br. 57 od 6.
3. 1943. zahtijevano je da se Varešlija, zbog veza sa Meškovićem i umiješanosti u cijelu aferu, odmah
uhapsi i stavi pod istragu, uz napomenu da je on, zajedno sa zamjenikom upravitelja Župske redarstvene
oblasti Tuzla Šefkijom Muftićem, "najopasniji i najpodmukliji zloduh" čitavog tuzlanskog kraja. (HDA,
HELM, HR-HDA-1521, kutija 28. Slučaj Mešković, 32c, 26c).
167
Zločin u Orašju dogodio se 12. 7. 1943. godine, a počinili su ga pripadnici SS divizije "Princ Eugen".
Poubijano je svo stanovništvo koje se zateklo u selu, 57 muslimana i jedan katolik, od kojih su 25 bila
djeca, uključujući onu od osam mjeseci. Sve kuće su opljačkane, a selo zapaljeno. Njemački generalni
konzulat u Dubrovniku dao je sljedeće pismeno obrazloženje spomenutog događaja u stolačkom kotaru:
"Zapovjednik S.S. divizije Princ Eugen, general [Karl] v. Oberkamp, danas mi je na moj brzojav u pogledu
strieljanja djece u Orašju, putem jednog nadporučnika stavio do znanja, da su u Orašju ponovno partizani
/ne četnici/ boravili i bili nahranjeni /obskrbljeni/. Stanovnici odgovorni su što niesu u najmanju ruku
naknadno o ovome obaviestili njemačku vojsku u koliko su od partizana bili primorani da im izvršuju
naloge. Međutim nikakav izvještaj od njih nije dostavljen i nastalo je kazneno čišćenje od strane njemačke
vojske. Kazna [tvrdi] da je bila potrebna, a ako su u tome stradala djeca, to da se nije moglo spriečiti.
Podjedno priobčio mi je nadporučnik, da je u Divizijskoj zapovjedi izašlo, da u buduće takovi kazneni
podhvati trebaju predhodno odobrenje divizije." (HDA, PR NDH, HR-HDA-212, 5. Ured ministra
Lorkovića, 65-964/43, Velika župa Dubrava. Taj. br. 1800/43. Glavaru Građanske uprave za istočnu i
zapadnu Bosnu Šandoru Benaku. Datum: 23. 7. 1943. Popis žrtava u Orašju unutar: HDA, PR NDH, HR-
HDA-212, 5. Ured ministra Lorkovića, 65-964/43, Odsjek za političko redarstvo GRAVSIGUR-a
Predsjedničtvu Vlade. Datum: 31. 7. 1943). Usporediti: Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u Drugom
svjetskom ratu, Sarajevo, 1996, 344–345.
 manjinu, a zatim, što nijesu tom zgodom bili spomenili islamski vjerski zakon,
dakle isključivo vjersku stvar, koju od početka N.D.H. do danas nastoje riješiti
povoljno i prema željama muslimanskog svećenstva državni čimbenici od
Poglavnika do ministra pravosuđa, ali u tome ne samo [po] muslimane, već i po
cijelu državu važnom i krupnom pitanju smeta šaka muslimana čiji su prijatelji
kolovođe u toj 'Promemoriji' i koji pomoću jugoslavenskog islamskoga vjerskoga
zakona iz 1936. god[ine]. žele sebe i svoje malobrojne drugove održati na
unosnim i uplivnim položajima."168

Ustaška vlast NDH nije imala ni moći ni volje, naročito u posljednjoj godini rata,
da popravlja odnose koji su od samog početka bili na neodrživim osnovama. Odgovor na
Promemoriju nije mogao poslužiti vladi države kojoj je prijetila skora agonija, ali je
poslužio homogenizaciji sarajevske bošnjačke elite na platformi zaštite interesa Bošnjaka
u metežu rata koji se bližio kraju. Prema izjavama dr. Hivzije Gavrankapetanovića, skup
kod Mandića je prerastao u svojevrsni forum koji je utjecao na zbivanja u Sarajevu,
uključujući intervencije kod ustaških vlasti. Među licima koja su mu pristupila bili su
Husein Brkić, Muhamed Kantardžić i hadži Ali ef. Aganović.169

Epilog

Godinu dana nakon Promemorije, pred sami krah Nezavisne Države Hrvatske,
državni vrh NDH je zatražio od izaslanika zastupnika reisul-uleme hafiza Ibrahima ef.
Riđanovića da u ime Islamske zajednice da izjavu protiv neprijatelja NDH, boljševizma i
"partizanskih divljanja na području Nezavisne Države Hrvatske". Zahtjev je bio osnažen
novčanim iznosom od 10 miliona kuna pomoći muslimanskim vjerskim službenicima u
Bosni i Hercegovini. Prema profesoru Huseinu Brkiću, kojem su komunističke vlasti
1945. povjerile dužnost sarajevskog gradonačelnika, Riđanović je odbio potpisivanje bilo
kakve izjave, navodeći kako ga je zastupnik reisul-uleme Salih Safvet Bašić ovlastio da

168
HDA, PR NDH, HR-HDA-212, Tajna izvješća. Odgovor na Promemoriju.
169
V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, 628.
može raspravljati i odlučivati samo o svećeničkim pitanjima.170 U danima agonije NDH
dotični slučaj je bio zorna manifestacija ambicije raspadajuće države da uživa
bezrezervnu podršku Bošnjaka, ali i jasna indikacija raspoloženja u krugovima Islamske
zajednice, čiji se prvobitni entuzijazam uspostavom NDH s vremenom pretvorio u odnos
izrazite suzdržanosti i odbojnosti prema njenoj politici, stremljenjima i ideologiji.171
Posljednjih mjeseci NDH rastao je otpor Bošnjaka prema politici ustaških vlasti,
naročito u pogledu mobilizacije u ustaške i domobranske formacije. 172 Muslimanske
milicije, zeleni kadar i partizanski pokret bili su glavna utočišta, ali i izrazi
nezadovoljstva i borbe protiv postojećeg državnog poretka. Vojne vlasti su reagirale
pritiscima i terorom, hapšenjem i likvidacijama, nastojeći spriječiti kolaps državnog
sistema. Kraj rata značajan broj Bošnjaka je dočekao u odredima formacija neprijateljskih
prema NDH, a glavnina bošnjačkog stanovništva pod teškim teretom posljedica rata i
trajanja države čija je uspostava bila povodom nezapamćene golgote njihovih
sunarodnjaka. Ipak, bilo je i onih koji se nisu dali pokolebati nastupom pobjedonosne
partizanske vojske, poput Ibrahima ef. Kozića i grupe Maglajlija koji su 10. aprila 1945.
godine svečano proslavili četvrtu godišnjicu NDH,173 kao i onih koji nisu vjerovali u
opstanak poraženih elemenata pod režimom novonastajuće države. Među njima su bili
ustaški muftija i pukovnik Poglavnikovog tjelesnog sdruga Akif ef. Handžić, te ustaški
pukovnik i bivši zapovjednik Domdo bojne u Gračanici Ibrahim Pjanić. Oni su smatrali
da u slučaju da komunisti osvoje NDH ne treba napuštati Hrvatsku, već pokrenuti narodni
ustanak.174 Slabog uporišta u stvarnosti je imala izjava koju je navodno 1954. godine, u
170
Husein Brkić, "Ispravka jednog dokumenta u knjizi 'Magnum Crimen' od V. Novaka", Glasnik
Vrhovnog islamskog starješinstva u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, II/1951, br. 4–6, 131. U
navedenom članku Brkić je, koristeći se izvorima prvog reda, obeskrijepio navode o Riđanoviću u dotičnoj
knjizi Viktora Novaka, utemeljene na iskazu fra Radoslava Glavaša tokom saslušanja 13. juna 1945.
godine. Glavaš je, naime, izjavio da se Riđanović vratio u Sarajevo sa uputama u pogledu izjave, ali zbog
pada Sarajeva u partizanske ruke nije došlo do njenog objavljivanja. Ova verzija je kasnije prenijeta u
knjizi Bogdana Krizmana Ustaše i Treći Reich (II, Zagreb, 1983, 267), kao i u literaturi koja se na nju
naslanjala.
171
Demonstracija te odbojnosti bio je proglas 34 muslimanska vjerska službenika Bosanske krajine iz marta
1944. godine, u kojem su muslimanski živalj i ilmija pozvani na oružanu borbu sa Srbima i Hrvatima protiv
okupatora i njegovih pomagača. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, II izdanje,
Sarajevo, 1970, 94).
172
E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 360.
173
A. Nametak, Sarajevski nekrologij, 114.
174
Amir Obhođaš, Mario Werhas, Bojan Dimitrijević, Zvonimir Despot, Ustaška vojnica 2. Oružana sila
Ustaškog pokreta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945. (Druga knjiga, rujan 1943. – svibanj 1945.),
Zagreb, 2013, 250. Prema jednom svjedočenju, Pjanić je potkraj aprila 1945. u Popovači kod Siska održao
govor svojim vojnicima u povlačenju u kojem im je poručio da se ne iznenade kada dobiju nove, školovane
zeničkom zatvoru, Rodoljubu Čolakoviću rekao propaloj hrvatskoj državi naklonjeni
književnik i profesor Alija Nametak: "Nije važno ho ćemo li mi istrunuti u vašim
zatvorima, ali znajte, da će [se] naša djeca obračunati sa vašom djecom." 175 Istovremeno,
nakon teških godina nezapamćenog narodnog stradanja slijedila je neizvjesnost novih
iskušenja i izazova.

oficire, oružje i ostalu opremu. "Valja nam se ići opet obračunavati sa komunistima u Bosni, mi se
vraćamo nazad." Citirano prema: Edin Šaković, "Prilozi životopisu Ibrahima Pjanića (u povodu 35.
obljetnice smrti)", Gračanički glasnik, XVII/2012, br. 34, 94.
175
Prema: Mladen Dolić, "Narodna svijest i žrtve bosansko-hercegovačkih muslimana". Posebni otisak iz
broja 154 časopisa Republika Hrvatska, 23.