Prikaz knjige ''Islam između istoka i zapada''


Objavljeno utorak, 15 Avgust 2017 00:00
Autor Administrator

Kao „knjiga sinteze“ „Islam između Istoka i Zapada“ sadrži brojne apologetske tonove.  Ali, za
razliku od drugih modernističkih muslimanskih mislilaca, Izetbegović ne brani islam, već samu
religiju, on ne glorificira muslimansku partikularnost, već jednu univerzalnu ideju, jednu ljudsku
iskonsku dispoziciju koja nije ničiji ekskluzivitiet i jednako pripada svima. U ugroženosti islama
Izetbegović je vidio ugroženost religije kao takve, čime on, opet, želi zajamčiti univerzalnost
samog islama.
Polazeći od uvjerenja, podignutog na nivo dogmatičke autoreferencijalnosti, kako je svijet u
ontološkom smislu dijadički struktuiran, Alija Izetbegović u „Islamu između Istoka i Zapada“
nastoji teorijski demonstrirati kako je islam ona ideja koja uravnotežuje svekolike antipode
povijesnog bitka, dovodeći ih do njihovog pomirenja, ekvilibrija, sinteze. Temeljna filozofema,
ali i dosljedna metodološka nit-vodilja ove knjige (koja je u neku ruku već nakon uvodnih
stranica čini predvidljivom) sadržana je u autorovom uvjerenju kako je svijet moguće
sintetizirati, kako je moguće pomiriti njegovu dijalektičku kompleksnost – uvjerenje koje danas,
u našem vremenu teorijske disperzivnosti, dekonstruiranih totaliteta, narastajućeg nihilizma i
lišenom svake utopičnosti  ̶  zvuči vrlo anahrono.
Ovom kvalifikacijom („knjiga sinteze“) želimo historijski smjesti knjigu „Islam između Istoka i
Zapada“ u njenu, uvjetno kazano, matičnu povijesnu epohu. Riječ je o diskursu koji u potpunosti
ostaje zatvoren u okvirima kulturnog naslijeđa modernosti. Čak i površan pogled na literaturu na
koju se Izetbegović poziva potvrđuje ovu konstataciju. U književnosti: Tolstoj, Dostojevski,
Balzak, Flaubert, Gide, Hugo. U filozofiji: Kant, Hegel, Marx, Engels, Berdjajev, Bergson,
Whitehead, Russel. Ali više od preferirane literature, riječ je o konceptima, o kategorijalnom
aparatu, stilu mišljenja koji su tipični za spekulativnu modernu unutar koje vrijedi pravilo da je
filozofsko mišljenje u principu sistematsko, pri čemu se pod sistematskim mislilo uglavnom na
dijalektičko. Pri čemu, opet, dijelaktika nije samo metoda, već, kako je to, između ostalih, Hegel
naglašavao, „vlastita, istinska priroda samih stvari.“ U Izetbegovićevoj formulaciji to izgleda
ovako:  „’Islamski’ je ovdje više ime za metodu, nego za gotovo rješenje i označava princip
sinteze prituvrječnih načela.“
 
Izetbegović, dakle, pripada prostranom arhipelagu spekulativne moderne unutar koje se on jasno
opredjeljuje za smisao svijeta, za smisao povijesti, i to za konkretan, pojedinačan smisao –islam,
koji je sinteza čiste religije i materijalizma, morala i politike, profanog i sakralnog. On vjeruje
kako svijet ima svoj temelj, kako povijest ima svoj cilj i kako život ima značenje. Zato je
njegovo djelo u potpunosti lišeno cinizma, postmodernog ludizma i narativne tolerancije.
Umjesto toga, često se susrećemo sa krajnje generaliziranim iskazima, ponešto krutim
dihotomijama, širokopoteznim definicijama i teorijskim redukcionizmom koji se otvoreno
najvaljuje već u uvodnim rečenicama. Tako Izetbegović kaže kako „postoje samo tri integralna
pogleda na svijet i više ih ne može biti: religiozni, materijalistički i islamski.“
No, ovakva pozicija je razumljiva. Izetbegović koji piše „Islam između Istoka i Zapada“ još
uvijek živi u bipolarno struktuiranom globalnom poretku, koji je stabilan i konzerviran, poretku
koji se Izetbegoviću ne dopada (on traži treću poziciju), ali čijem totalitetu, čijem duhu, čijm
kontekstu u potpunosti pripada. Ovaj, prije svega, geopolitički poredak (kojeg Izetbegović
poslije razvija u epistemološki i ontološki poredak) nagoviješten je već u naslovu, u sintagmi
„između Istoka i Zapada“, koja okoštaloj, danas također prevaziđenoj, Afganijevoj opoziciji
„islam i Zapad“ dodaje treći entitet, „Istok“, koji, kao koncept, kao metafora, pokriva široki
duhovni i kulturni prostor od socijalizma do budističkog asketizma.
Danas su, međutim, pojmovi Istoka i Zapada višestruko problematični. Ne samo da svijet više
nije bipolarno struktuiran, već su Istok i Zapad, i kao geopolitički entiteti, i kao historijske
naracije, i kao metafore, potpuno nivelirani u velikoj globalizacijskoj retorti. Ne postoje više
Istok i Zapad, oni su sinkretizirani, ali ne kroz islam, čemu se možda nadao Izetbegović, već kroz
fluidni kapital, kroz postmoderni eklekticizam, kroz supranacionalne političke, ekonomske i
kulturne forme koje su konfigurirane od višestrukih mreža hibridnih identiteta, elastičnih
hijerarhija i mnogostrukih simboličkih i materijalnih razmjena. Lišena dijalektičkog naboja,
globalna postmoderna scena izmiruje toplo i hladno, veliko i malo, spektakle nasilja i unutrašnji
mir, pornografiju i mistiku, čime svijet tone u potpunu ravnodušnost, besmisao i nihilizam. Svijet
i povijest ostvaruju svoju veliku sintezu.
Iako postkolonijalna i postmoderna globalna rekonfiguracija moći nema više razumijavanja za
stare binarnosti, još uvijek ponegdje pretrajava, kako u medijima tako i akademskim krugovima,
klasična binarnost „islam i Zapad“, kao ona najpotentnija dijalaktička suprotstavljenost koja je
nastala tokom kolonijalnih susretanja muslimanskih zemalja sa evropskom modernošću i koja je
pratila sve epistemološke modele i produkcije znanja o islamu tokom 20. stoljeća. Ali danas
pretpostavka vječnog konflikta islama i Zapada (tog kolonijalnog monstruma) također više nije
legitimna.S jedne strane, Zapad se, kao simbolički referent evropske prosvjetiteljske modernosti
sam urušio u onome što imenujemo kao postmodernost, a s druge strane, nastajuća geopolitika
kapitala je generirala novu geopolitiku moći u kojoj pojam „Zapad“ ne može zadržati staro
značenje. Islam je kroz svoju povijest uvijek bio u dijalogu sa velikim i značajnim
sagovornicima, bilo da je riječ o grčkoj filozofiji, hinduizmu, budustičkom asketizmu, kršćanskoj
ili jevrejskoj teologiji. U razgovoru sa ovim moralnim, simboličkim ili čak političkim snagama
(kakve su bile Sasanidsko i Bizantijsko carstvo) islam je artikulirao svju civilizaciju. U
posljednjih nešto više o dvije stotine godina islam se gradio u dijalogu sa kolonijalizmom,
odnosno Zapadom (kojeg su vodili muslimanski intelektualci od 18. stoljeća pa do danas) i zato
je nemoguće razumjeti identitet modernog islama bez kolonijalnog konteksta, odnosno bez
Zapada.
Ko je danas, kad više nema Zapada, ključni povijesni sagovornik islama?
Prije toga, treba odgovoriti na pitanje šta je to islam?  Šta je danas islam? I, ne sadrži li samo to
pitanje esencijaliziranje jedne velike tradicije, jednog nepreglednog okeana? Kako svesti jednu
široku „kumulativnu tradiciju“  (da upotrijebimo izraz W. C. Smitha) koja je, poput kulture,
ogromni, komplesni, protejski, mnogoznačni, nezaustavljivi, tekući, višedimenzionalni proces,
na samo jednu definiciju, na jedno ime? „Entiteti“ kao što su budizam, hinduizam i kršćanstvo,
smatra Smith, nisu pojedinačne, statične, zatvorene, okamenjene religije, već upravo
kumulativne tradicije sastavljene od potpuno divergentnih formi, koncepata, izražaja, u različitim
geografskim područjima i različitim historijskim periodima. Stoga je potpuno besmisleno
govoriti o ovim tradicijama kao o istinitim ili lažnim, kao što je apsurdno etiketirati neku
civilizaciju kao istinitu ili lažnu. Distinktivno obilježje ovih tradicija je vjera (faith) koja je srce i
duša ovih pseudofluidnih i pseudostabilnih sistema. Slijedi da istine ne prebivaju u religijama,
već u osobama, u njihovoj vjernosti, integritetu i dosljednosti.
Potpuno je, stoga, pogrešno razmišljati o religijama na temelju njihovih konkurentskih,
takmičarskih „tvrdnji o istini.“ Ove kumulativne tradicije treba jednostavno posmatrati kao
različite puteve, iz čega slijedi da su svi ljudski religijski konstrukti – riječi, obredi, doktrine i
slike – samo načini ili sredstva koja usmjeravaju pojedince ka transcedenciji. Ali isto tako mogu
biti opasni ukoliko zagovaraju apsolutna, ultimativna značenja i vrijednosti. Svaka ljudska
tvrdnja data iz perspektive apsolutnog i ultimativnog Božijeg znanja je, nedvosmisleno će Smith,
idolatrija jer je riječ o pseudoapsolutnom znanju posredovanom kroz konačne ljudske konstrukte.
I kršćani i muslimani su kranje idolatrični kada daju ovakve apsolutizirajuće izjave o istini o
Bogu i individualnom spasenju.
Na koji način Izetbegović misli o islamu? Da li on esencijalizira islam? Očito je da Izetbegović
pod islamom misli na samu ideju ravnoteže, sklada, sredine; i, u kojem god povijesnom ili
civilizacijskom domenu da je ta ideja realizirana riječ je o islamu. U poglavlju „Treći put“ izvan
islama Izetbegović tvrdi kako je anglosaksonski svijet ostvario svoje islamsko doba.
„Engleska je jedan poseban odsjek evropske historije koji se mora posmatrati odvojeno. Bez
Engleske Evropa ima samo dva doba: doba crkve i doba države. Srednje, islamsko doba u
historiji Evrope postoji samo kao doba Engleske“ To Izetbegović potkrepljuje podatkom da u
Spenglerovom sistemu izotermi, pojava angloameričkog duha u historiji Zapada odgovara pojavi
islama u historiji Zapada. U anglosaksonskom svijetu je ostvareno jedinstvo crkve i države što je
islamski elemenat ovog svijeta.
Drugim riječima, islam nije ekskluzivitet muslimana. Svako muslimansko udaljavanje od ideala
ravnoteže bilo je i udaljavanje od islama. Judaizam i kršćanstvo su dvije ideje, dvije metafore
između kojih povijesni islam vječito oscilira. Tesawuf je, na primjer, islam koji se približio
kršćanstvu. (Pri čemu Izetbegović o kršćanstvu govori krajnje afirmativno: „Objavljivanje
kristalno jasnih i radiklnih stavova Evanđelja označilo je prijelomni trenutak u historiji. Sa njima
je čovječanstvo prvi put došlo do pune svijesti o vrijednosti čovjeka i time ostvarilo ne
prvnestveno historijski, nego ‘kvalitativni’ progres. Pojava Isusa Krista označava stoga kamen
međaš svjetske historije, a vizije i nade koje je on objavio ugradile su se u sva kasnija ljudska
nastojanja.“)
Kao „knjiga sinteze“ „Islam između Istoka i Zapada“ sadrži brojne apologetske tonove.  Ali, za
razliku od drugih modernističkih muslimanskih mislilaca, Izetbegović ne brani islam, već samu
religiju, on ne glorificira muslimansku partikularnost, već jednu univerzalnu ideju, jednu ljudsku
iskonsku dispoziciju koja nije ničiji ekskluzivitiet i jednako pripada svima. U ugroženosti islama
Izetbegović je vidio ugroženost religije kao takve, čime on, opet, želi zajamčiti univerzalnost
samog islama.
Iako se radi o važnom djelu velike misaone odvažnosti, djelu koje sadrži briljantne dionice
krajnje autentičnih refleksija, pa čak određeni broj zanimljivih anticipacija, mi nismo
suvremenici sa knjigom „Između Istoka i Zapada“. Iz više razloga.
Prvo, svijet se radikalno izmijenio, i pojmovi koje Izetbegović promišlja, danas se posmatraju u
bitno drugačijim kontekstima. „Probudili smo se iz sna poslije hiljadu ljeta“, pjeva Ceslaw
Miloz, „opet je orao letio na suncu, ali više nije značio isto.“
Drugo, neka velika pitanja koja tretira „Islam između Istoka i Zapada“ nisu više aktualna.
Treće, svijet više nije moguće metodološki svesti ni na kakvu pojedinačnu sintezu. Umjesto
ontoloških bifurkacija kakve nalazimo u Izetbegovićevoj metodologiji, danas je svijet moguće
razumijevati jedino preko složenih sistema i mreža dominantih makrotrendova koji određuju
našu sadašnjost. To su oni trenodvi koja sabiru glavne niti savremenosti u jedan pregledan skup
kako bi se u ovom dinamičnom, haotičnom i suštinski kontradiktornom vremenu obezbijedila
kakva-takva cjelovita slika svijeta. Danas se o smisleno i odgovorno može govoriti o islamu
jednino preko tih makrotrendova, kao što su pitanje manjina, migracije, terorizam,
nezaposlenost, budućnost, globalizacija, dug, info-neuro-nano-bio tehnologije, društvene mreže
itd. Ništa od toga nije moguće naći u „Islamu između Istoka i Zapada“.
Oswald Spenglera, autor pod čijim je utjecajem Izetbegović očigledno bio, u „Propasti Zapada“
je napisao:
„Svaka filozofija je izraz svog i samo svog vremena. Nema dva vijeka koji bi imali istu
filozofsku namjeru… Neprolaznost postalih misli je iluzija. Bitno je: kakav čovjek njime dobija
lik. Ukoliko veći čovjek, utoliko istinitija filozofija.“
Piše: Samedin Kadić
Islam između istoka i zapada:

http://algoritam.net/2017/08/12/islam-izmedu-istoka-i-zapada/