Professional Documents
Culture Documents
George Iggers rođen je 1926. u Njemačkoj u židovskoj obitelji koja je zbog nacističkog
režima emigrirala u SAD. Studirao je u Chicagu gdje je i doktorirao. Kasnije postaje
profesor intelektualne historije, a ostala područja njegova interesa su povijest
historiografije, suvremena historiografija i teorija historije. Važno je Iggersovo
sudjelovanje u osnivanju Komisije za povijest historiografije pri Međunarodnom odboru
za povijesne znanosti 1980. godine. Knjiga Istorijska nauka u 20. veku: kritički pregled u
međunarodnom kontekstu doživjela je više izdanja te je prevedena na nekoliko jezika,
među njima i na srpski 2014. godine.
Knjigu otvaraju Iggersov predgovor, kratka riječ „Povodom novog izdanja 2007. godine“
i uvod. Slijede četiri poglavlja s više manjih podpoglavlja, zatim prijedlozi za daljnje
čitanje, literatura i registar imena te kratka bilješka o autoru. Na samom kraju nalazi se
pogovor srpskom izdanju koji je napisao Mihael Antolović. U predgovoru Iggers
objašnjava zašto i kako obrađuje pojedine bitne pravce u historijskoj znanosti u 20.
stoljeću. Navodi kako ga je zanimalo što je u novijoj historiografiji preživjelo od
prosvjetiteljskog pouzdanja u znanstvenost historije kao discipline nakon pojave
postmodernizma. Iggersova knjiga prvi je put izašla 1993. godine, stoga u pogovoru
novom izdanju iz 2007. objašnjava zašto je dodao još jedno poglavlje u kojem se osvrće
na promjene koje su se dogodile nakon završetka Hladnog rata – na prijelazu 20. u 21.
stoljeće – u periodu otkako je izišlo prvo izdanje njegove knjige.
U uvodu autor pokušava objasniti što se to dogodilo u zadnja dva ili tri desetljeća 20.
stoljeća te uspoređuje nove ideje s onim tradicionalnim iz 19. stoljeća. Navodi kako se u
knjizi bavi bitnim promjenama u mišljenju i praksi koje presudno utječu na rad svakog
povjesničara. Konstatira kako su određene pretpostavke preživjele još od antike, iako je
u 19. stoljeću historija prestala biti dio književnosti i postala zasebnom znanosti. Baš
zbog toga Iggersa zanima zašto se u postmodernizmu historiju kao znanost željelo
ponovno povezati s pripovjedačkim aspektom književnosti. Navodi zatim kako u 20.
stoljeću nije više u fokusu samo zapadna Europa već europski povjesničari šire poglede
na cijeli svijet, na one zemlje poput Indije i Kine za koje je Ranke smatrao kako nemaju
povijest. S tim u vezi, perspektiva samih povjesničara se mijenja pa tako bitnu ulogu
više ne zauzima država i istaknute političke ličnosti već društvena povijest i iskustva
pojedinaca, onih za koje se smatralo da su nevažni. Nastupila je u drugoj polovici 20.
stoljeća afirmacija socijalne i kulturne historije.
Bavljenje društvom i interes za „novu historiju“ bili su, zbog različitih političkih prilika,
izraženiji u Francuskoj i SAD-u. Iggers navodi da je u američkoj historiografiji na
prijelazu 19. u 20. stoljeće prisutna inicijativa za modernizacijom historiografije, koja je
polazila od toga da tradicionalna historija ne može pratiti razvoj „modernog
demokratskog industrijskog društva“. Spomenuo je razne predstavnike „nove historije“
poput Charlesa Bearda, Jamesa Robinsona, Perrya Millera i dr. Nakon Drugog
svjetskog rata razvija se primjena kvantitativnih metoda koja se proširila pojavom
računala. Kao glavnog američkog predstavnika „nove ekonomske historije“ koja se služi
kvantitativnim metodama naveo je Roberta Fogela.
Iggers nadalje razmatra zašto je 1970-ih i 80-ih došlo do zahtjeva za bavljenje „malim
ljudima“. Pritom spominje povjesničare poput Hansa Medicka, Giovannia Levija, Natalie
Zemon Davis, Rogera Chartierea kao bitne istraživače i teoretičare historije
svakodnevice i mikrohistorije. Važnu ulogu kod ovog tipa istraživanja zauzima
ukazivanje na štetu i gubitke koje je donio proces modernizacije, nastojeći prikazati
iskustva ljudi koji su je doživjeli, što je do tada bilo zapostavljeno. Autor navodi i
knjigu Povratak Martina Guerrea u kojoj Natalie Davis činjenice i fikciju čini nedjeljivima.
Govori zatim o odnosu historije svakodnevice i historijske antropologije prema teoriji te
odnosu mikrohistorije prema makrohistoriji, zaključujući da prikazana mikrohistorijska
istraživanja ne zanemaruju međuodnos regionalne/lokalne historije i širih društvenih,
kulturnih i ekonomskih procesa, omogućujući time „da slika o ovim procesima bude
iznijansiranija“.
Nakon toga slijedi Pogovor novom izdanju iz 2007. godine u kojem Iggers razmatra
promjene koje su se dogodile u historiografiji na prijelazu 20. u 21. stoljeće s obzirom da
se historiografija tada morala nositi s novim problemima proizašlima iz političke i
ekonomske situacije u svijetu. Navodi kako je nakon kraja Hladnog rata moguće izdvojiti
pet različitih trendova u historiografiji: a) nastavljanje kulturnog i lingvističkog obrata koji
je iznjedrio novu kulturnu historiju; b) dodatno širenje rodne historije i historije žena; c)
istovremeno postojanje trenda globalne historije i nacionalizama; d) novi oblik
interdisciplinarnosti historije i društvenih znanosti; e) odnos društvenih znanosti i
historije globalizacije.
Za kulturni i lingvistički obrat tvrdi kako je proizveo neka suviše radikalna mišljenja koja
su dolaskom novih trendova utišana, ali da je ostavio bitan utjecaj na razvoj
mikrohistorije, kao i rodne historije i historije žena. Međutim intenzivno zanimanje za
povijest žena, rodne odnose i povijest seksualnosti rezultirao je u historiji žena i rodnoj
historiji, prema autoru, izostankom interesa prema „institucionalnim okvirima moći, vlasti
i privrede koji se tradicionalno smatraju ‘muškim’ područjima“. Iggers zatim govori o
porastu bavljenja transnacionalnom, globalnom i svjetskom historijom, posebno
intenziviranom nakon kraja Hladnog rata, te ukazuje na različite pravce unutar njih.
Usprkos tome naglašava kako su nacionalizmi i dalje imali istaknutu ulogu, stoga su
pored primjera kritičkih nacionalnih historiografija prisutni i nacionalizmi koji su koristili
historiografiju „za mobilizaciju nacionalnih identiteta u susret međuetničkim sukobima“.
Mihaela Marić