Ante Vranković Glavni državni odvjetnik

RH
Domjanićeva 15
Sveti Ivan Zelina
24. veljače 2020.

PRIJEDLOG ZA PODNOŠENJEM ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

U PREDMETU OPĆINSKOG KAZNENOG SUDA U ZAGREBU K-20/2017
i ŽUPANIJSKOG SUDA U RIJECI Kž-158/19

I.) Presuda u predmetu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu K-20/17 donesena je na šokantan način da su
iskaz svjedokinje Gagić i 4 presude u moju korist i u korist svjedokinje Gagić (donesena od Prekršajnog suda u
Hvaru, Visokog prekršajnog suda u Zagrebu, Općinskog suda u Novom Zagreb u i Županijskog suda u velikoj Gorici) proglašeni –
nepostojećima(!)
II.) Ista presuda donesena je protiv priznanja tužiteljice, unesenog u ročišni zapisnik od 5. 11. 2018. da su
izjave zbog kojih me ona kazneno tužila za klevetu, zapravo činjenično točne(!)
III.) Ista presuda - donesena dakle protiv 4 ranije presude (I.) i protiv priznanja tužiteljice (II.) – donesena je u
korist tužiteljice koja nikada tijekom postupka nije negirala činjenicu da mi je još 1994. kazala da su hrvatski
suci takav ljudski ološ da ja to ne mogu ni zamisliti, te da će joj oni kao njezini kolege jednoga dana pomoći
da me uništi, a što je sve višestruko nezakonitom presudom u naznačenom predmetu na drzak način i
ostvareno
IV.) Obzirom na enormnu količinu zla koje mi je drugostupanjskim potvrđivanjem i pravomočnošću navedene
višestruko nezakonite presude naneseno, i to na način da je od drugostupanjskog suda npr. potpuno
ignoriran moj na 45 mjesta(!) u žalbi naveden žalbeni razlog da je tužiteljica u postupku priznala da sam ja
rekao istinu, i da su time prekršena moja temeljna prava zagarantirana Ustavom, međunarodnim pravom i
zakonom (ZKP, čl. 509), doveden sam u neizdrživu situaciju te sam stupio sam u štrajk glađu, pa stoga tražim
hitno postupanje

Poštovana gospođo Hrvoj Šipek,

obraćam Vam se ovim Prijedlogom nastavno na moj e-mail poslan na službenu e-mail adresu DORH-
a: pisarnica@dorh.hr dana 4. veljače 2020., a iz razloga što mi unatoč krajnjoj hitnosti situacije (štrajk
glađu), na moj navedeni mail evo već 20 dana nije odgovoreno, što možda i ne treba shvaćati osobno jer je,
kao što vjerujem da znate, Vaš prethodnik 12. 2. o. g. od članova Sabora višekrat prozvan za nerad (koji se
izgleda potvrđuje i na ovom primjeru), te je 19. 2. o. g. podnio ostavku radi članstva u masoneriji, a za koju
jedan od njezinih osnivača, poznati Albert Pike, u knjizi „Moral i dogma“ na str. 321 navodi najporaznije
činjenice, što i sami lako možete provjeriti, jer je navedena knjiga dostupna na Internetu.

Nastojat ću ovdje zbog hitnosti situacije biti koncizan i jezgrovit, no obzirom da je moguće riječ o
prvoj smrti u RH u štrajku glađu i to radi opstrukcije pravde tj. višestruko i izrazito nezakonitog postupanja
(Zakon o kaznenom postupku, čl. 509) za koje ovdje prilažem neoborive dokaze (Prilozi 1- 15), neću biti
posve kratak, već ću nastojati navesti sve važne činjenice vezane za ovaj predmet. Za sve svoje tvrdnje ću
priložiti dokaze prema brojevima koje oni imaju u navedenom spisu, koji se čitav nalazi javno dostupan na
Internetu (vidjeti ovdje Prilog 1).

I.

1
 Početkom 2017. tužen sam za klevetu na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu i predmet je dobio
broj K-20/2017, te je došao u rad sucu Vjeranu Blažekoviću (1. tužba= ovdje Prilog 2, Dokazi 1-2).
Kasnije su tom predmetu pridružene još 2 tužbe za po sadržaju otprilike iste moje izjave (2. tužba=
ovdje Prilog 3, Dokazi 38-40; 3. tužba= Prilog 4, Dokazi 60-62), tako da sam na koncu zapravo 3 puta tužen
za 2 više-manje identične izjave: kazao sam naime (dva puta u sudskim podnescima i jednom u knjizi
„Pravosudna i policijska mafija“) da je Dijana Zoričić odgovorna za smrt naše majke i oca jer je majku svojim
odricanjem navela na samoubojstvo, a ocu nije pružila nužnu pomoć.
Time sam ja zapravo samo ponovio ono što je u slučaju pok. majke na sudu iskazala svjedokinja
Marica Gagić (njezin iskaz nalazi se ovdje u Prilogu 2, Dokaz 3) u prekršajnom postupku koji se po tužbi iste
tužiteljice, odvjetnica Dijane Zoričić, inače moje biološke sestre, vodio na Prekršajnom sudu u Hvaru i koji je
presuđen u moju korist (presude=ovdje Prilog 2, Dokazi 4 i 5). Evo što je svjedokinja Gagić (koju je
Zoričićeva, kako je sama svjedokinja Gagić to iskazala, pokušala spriječiti u davanju tog iskaza na sudu –
vidjeti Prilog 2, Dokaz 3, zadnji odlomak) tada rekla na sudski zapisnik:
„Poznata mi je situacija kada se Dijana Vranković uputila na Centar za socijalnu skrb u Zagrebu,
Peščenica i pred socijalnom radnicom dala izjavu da se „odriče majke Anice Vranković, jer da se nije dobro
brinula za nju, da ju je hranila na silu i slično“. Pok. Anica Vranković za života mi je pokazala originalno
rješenje Centra u kojem je stajala ta izjava i ja sam je pročitala da bi 3 dana nakon toga počinila suicid, a
prije tog čina me izvijestila da više nema smisla njezin život, jer se njezina kćer nje odrekla.“ (ovdje Prilog 2,
Dokaz 3)
Zoričićeva je tužila svjedokinju Gagić radi tog njezina iskaza, tražeći za svjedokinju Gagić 5 godina
zatvora, navodeći da pismo u kojem se ona odrekla majke nije postojalo, ali je presuđeno protiv nje, jer je u
presudi utvrđeno da je Zoričićeva u samoj tužbi lagala, pa tako u prvostupanjskoj presudi tj. Rješenju piše:
„odbacuje se optužnica oštećenice kao tužitelja Dijane Zoričić… protiv okrivljene Marice Gagić…“ (ovdje
Prilog 2, Dokaz 8) … „…jer su u Centrima Sv. Ivan Zelina i Pešćenica, a protivno navodima u optužnici,
postojali spisi koji su se odnosili na obitelj Vranković i to i prije i poslije smrti Anice Vranković“ (ovdje Prilog
2, Dokaz 9).

Inače već u samom mom odgovoru na 1. tužbu, kojeg sam napisao i poslao u rekordnom roku od 2
dana od primitka te tužbe, ja sam upozorio na činjenicu koju su iznijeli stručnjaci specijalisti o nasilju koje
maloljetnici (tužiteljica Zoričić je tada imala 16 godina i 8 mjeseci) vrše nad svojim roditeljima, a osobito
nasilju nad samohranim majkama, što je ovdje bio slučaj (ovdje Prilog 2, Dokazi 11-12).
Važno je naglasiti da je iz majčine smrti tužiteljica Zoričić izvukla veliku materijalnu korist jer je
prisvojila cijele penzije (ovdje Prilog 2, Dokaz 13), majke koje se prethodno odrekla (ovdje Prilog 2, Dokaz
3) te je tim novcem kupila 2 bunde u 4 godine (ovdje Prilog 2, Dokaz 16), putovala u London (spis, Dokaz
113) i t. sl. U isto to vrijeme ja koji se majke nisam odrekao sam radi toga ostao bez sredstava!
---

Što se pak odgovornosti tužiteljice Dijane Zoričić za smrt pokojnog oca tiče, radi se o tome da je ona
odbila kupcu Zvonku Marečiću „Maturi“ prodati svoj dio u kući naslijeđenoj iza majke (koje se odrekla),
kako bismo ocu na vrijeme omogućili da ode na hitnu operaciju srca u Houstonu, te je on zato godinu i pol
kasnio na hitnu operaciju srca na kojoj je i umro.
Dogot je g. Marečić bio živ, tužiteljica me za tu moju izjavu koju je on mogao posvjedočiti, nije
tužila, iako sam ju iznosio javno, i to i u novinama, i u knjigama u periodu 2002. – 2016. te sam za to bio
priložio i dokaze:
1) moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (ovdje Prilog 5, Dokaz 55, str. 42/c-d)
2) moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (ovdje Prilog 5, Dokaz 100, 3. stupac)
3) moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (ovdje Prilog 5, Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
4) moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (ovdje Prilog 5, Dokaz 117, 2. stupac-
podnaslov)

2
5) moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (ovdje Prilog 5, Dokaz 55, str.
5)
6) moj članak u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, str. 63
Dakle ja sam godinama i godinama istu činjenicu bio javno ponavljao, i tužiteljica me za iznošenje te
činjenice nikad nije bila tužila, nego me tužila tek onda kada je svjedok – pok. g. Matura (=Marečić Zvonko),
poduzetnik koji je za 100.000 DEM htio kupiti kuću koju smo iza majke naslijedili tužiteljica i ja - u
međuvremenu umro, pa takvo postupanje tužiteljice predstavlja tipičnu zloporabu VENIRE CONTRA
FACTUM PROPRIUM, što sam i istakao u svojoj pisanoj obrani od 3. 7. 2018. (Prilog 6, str. 12, 13, 31).

Inače, tokom postupka tužiteljica je protiv mene iznosila mnogobrojne „nove“ optužbe kojih nije
bilo u tužbama, ali sam ih ja sve temeljem javnih isprava priloženih u spis u svojim podnescima dokazao kao
neosnovane, te sam cijelu svoju pisanu obranu u kojoj sam temeljem javnih isprava pobio sve optužbe iznio
3. 7. 2018. (ovdje Prilog 6).
No, dana 1. 9. 2018. sudac Blažeković koji je na 7 ročišta gotovo 2 godine sudio u tom predmetu je
otišao na Županijski sud, a sutkinja Barlović koja ga je zamijenila, je nakon 1 održanog ročišta donijela
presudu, tvrdeći u usmenom obrazloženju da „ne postoje nikakvi dokazi“ da su moje tvrdnje istinite, te
ignorirajući u svojoj pisanoj presudi (ovdje Prilog 10) svih 228 materijalnih dokaza koje sam ja priložio u spis
– uključujući tu i navedeni iskaz svjedokinje Gagić i 4 ranije presude – kao da uopće na Zemlji ne postoje, a
kamoli da se (presude) od prvog dana nalaze u spisu, a što sam sve na 45 strana detaljno dokazao kao
obijesno nezakonito postupanje na moju štetu u mojoj žalbi od 21. 12. 2018. (ovdje Prilog 9).
Time je sutkinja Barlović svjesno „pljunula“ ne samo na rad 10 sudaca koji su te 4 presude donijeli,
nego i na dvogodišnji rad suca Blažekovića, jer ispada da je on 2 godine, na 7 ročišta, vodio predmet u
kojem „nema dokaza“ i da takvi „poremećeni“ suci napreduju u našem pravosuđu, no poremećenost u
ovom slučaju mislim da treba tražiti drugdje, jer na domaćim i stranim(!) Internet portalima već godinama
stoje tekstovi u kojima se tvrsi da se sutkinja Barlović na samome sudu bavi crnom magijom(!) (vidjeti npr.
link: https://www.balkanplus.net/uz-sokantnu-medijsku-blokadu-hrvatski-sudija-unistio-zivot-nevinog-mladica/ ).
Da u tome ima nešto, pokazuje i krajnje šokantna činjenica da me sutkinja Barlović osudila za 53
izjave (svi njezini neosnovani navodi su s moje strane dokazani kao neosnovani i namjerno neistiniti u mom
žalbenom „Odgovoru na radikalno nezakonitu i nakaradnu presudu…“, ovdje Prilog 9, str. 7-38), a tužen
sam svega za 2 tj. 3 izjave, što dakle predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva od strane sutkinje Barlović
za nevjerojatnih 1800%, a priznat ćete da tako nešto, čak ni u 126. pravosuđu na svijetu, nije baš normalno.
Ja se međutim nisam uopće žalio na prekoračenje optužnog prijedloga, nego sam u žalbenom
„Odgovoru na radikalno nezakonitu i nakaradnu presudu“ sutkinje Barlović taksativno dokazima pobio sve
53 njezine svjesne laži (ovdje Prilog 9, str. 7-38), da ne bi ispalo da se izvlačim na neke formalne stvari.
Radilo se dakle o Barlovićkinom zatrpavanju presude vulgarnim lažima, jer se u samom predmetu
nalaze neoborivi materijalni dokazi da izmišljotine koje mi Barlovićka stavlja na teret (zapravo je ona
ponavljala klevete tužiteljice koje sam ja pobio tijekom samog postupka u podnescima i u pisanoj Obrani od
3. 7. 2018.) UOPĆE nisu točne, što je zapravo iole iskusnijem oku vidljivo i iz same presude, jer se ta presuda
nigdje, doslovno ni na 1 mjestu niti ne poziva ni na kakve dokaze za svoje tvrdnje, a niti se igdje konkretno,
obrazloženo pobija ikoji od mojih činjenično argumentiranih i s 226 materijalnih dokaza (uglavnom javnih
isprava) dokazanih navoda, te se dakle ta presuda uopće ne da ispitati.
Vrhunac obijesne destrukcije sutkinje Barlović bio je u tome da je ona u presudi navela da
informacija svjedokinje Gagić (da je ona vidjela izjavu kojom se tužiteljica odrekla majke, radi čega se mama
ubila), „nema službenu potvrdu“, „ničim nije potkrijepljena“ „pa se može tumačiti i kao informacija
dobivana proizvoljnim prepričavanjem“ (ovdje Prilog 10, str. 10, 1. odlomak), iako se radi o iskazu
svjedokinje na sudu (Prilog 2, Dokaz 3), koji je potvrđen s 4 presude (Prilog 2, Dokazi 4 i 5 te 8, 9 i 10) kako
sam to već objasnio na početku. Ovim svojim navodom Barlovićeva je zapravo iskaz svjedokinje i 4
presude donesene od 4 različita suda i 10 sudaca (Prilog 2, Dokazi 3, 4, i 5 te 8, 9 i 10) proglasila
nepostojećim!

3
 Riječ je dakle o najvećoj mogućoj opstrukciji pravde i najvećem uopće mogućem bezakonju:
negiranju postojanja čak 5 javnih isprava, od čega su 4 sudske presude, i takvo postupanje pokazuje da čak
ni pravomoćne presude sudova u hrvatskome pravosuđu de iure i de facto ne znače ništa: takvim
postupanjem je sutkinja Barlović u maniri samoubojice nasrnula ne samo na sudbenu vlast kojoj ona i sama
pripada, nego time i na ustavno-pravni poredak, kao i na moja temeljna Ustavna i zakonska prava (ZKP, čl.
509).
Sve sam to detaljno dokazao i elaborirao u mojoj žalbi na 44 strane (ovdje: Prilog 9), osobito na str.
13-14, u odjeljku: „8.-13. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović“.
II.
1)
Ono što je u ovom Prijedlogu izrazito važno naglasiti je činjenica da je na ročištu u predmetu K-
20/2017, održanom dana 5. 11. 2018., tužiteljica Diana Zoričić preko punomoćnika u ZAPISNIK PRIZNALA
da je doista postojala njezina izjava kojom se ona odrekla majke s monstruoznim obrazloženjem da je ona
bila „loša majka“ (dakle ista ona izjava za koju je prije tvrdila da nije postojala, te je tužila svjedokinju Gagić
tražeći da ju se kazni s 5 godina zatvora – usporediti o tome ovdje Prilog 2, Dokaz 3 i Dokaz 8, 9, 10) čime je
dakle tužiteljica na zapisnik priznala (iako netočno navodeći da ja tom njenom izjavom „neprofesionalno
manipuliram“) da je ono radi čega me tužila – da je odgovorna za majčinu smrt - zapravo točno, jer je
priznala da je doista postojala njezina izjava kojem se odrekla majke, a čime ju je navela na samoubojstvo,
iako je sada navela da se, kao, „ne radi o nekoj ozbiljnoj izjavi“ (vidjeti ovdje Prilog 7, str. 7), što je morbidna
tvrdnja, jer se mama radi te izjave ubila (Prilog 2, Dokaz 3).
2)
Važno je istaći da na istom ročištu 5. 11. 2018., tužiteljica Diana Zoričić preko punomoćnika u
ZAPISNIK PRIZNALA i da je moja izjava da ocu nije pružila nužnu pomoć te je tako odgovorna i za njegovu
smrt također istinita, izrijekom u zapisnik navodeći da je „hipotetsko pitanje da li se uopće prodajom kuće
moglo spasiti njihovog oca“ (vidjeti ovdje Prilog 7, str. 7).
3)
U drugoj od tri tužbe tužiteljica me tužila i za moj navod da je ona i iz očeve smrti izvukla veliku
materijalnu korist, prijavivši se 1996.-2002. na očevu adresu u Sv. Ivanu Zelini, kako na prihode od svoje
zagrebačke kancelarije s 5 zaposlenih pripravnika ne bi plaćala prirez.
Kada sam i to detaljno materijalno dokazao u postupku kao istinito i točno, tužiteljica je u ZAPISNIK
PRIZNALA: „ja nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu
drugu nekretninu u vlasništvu.“ (Vidjeti ovdje Prilog 8 – ročišni Zapisnik od 6. ožujka 2018., str. 4).
To je naravno očita laž jer je općepoznato da za biti prijavljen na nekoj adresi nije nužno imati tu
nekretninu u vlasništvu, jer inače npr. mlade osobe bez nekretnina ne bi mogle nigdje biti prijavljene.

Da rezimiram: ja sam u ovom predmetu, u oko 20 podnesaka, temeljem 226 priloženih materijalnih
dokaza nepobitno dokazao da je sve ono za što me tužiteljica tužila činjenično točno, pa se dakle nikako ne
može raditi o klevetama za koje sam osuđen (vidjeti Prilog 10 i Prilog 9), dapače, i sama tužiteljica je u
zapisnike priznala da su izjave za koje me tužila zapravo točne.
Dakle po čak 2 različita osnova: po mojim materijalnim dokazima – prvenstveno iskazu svjedokinje
Gagić i četirima presudama (ovdje Prilog 2, Dokaz 3 i Dokazi 8-10) koje su implicite proglašeni
nepostojećima (vidjeti ovdje pod: I.); i po priznanju same tužiteljice u zapisnik (vidjeti ovdje pod: II.) – u
ovom se predmetu nikako nije moglo niti smjelo presuditi protiv mene, ali je to ipak učinjeno – i to i
prvostupanjski i drugostupanjski - čime su na moju štetu počinjene najteže uopće moguće povrede iz čl. 509
Zakona o kaznenom postupku, što i jest razlog zbog kojeg sam Vam se obratio ovim Prijedlogom.

Zanimljivo je naglasiti da se tužiteljica tijekom kaznenog postupka zapravo uopće nije bavila predmetom tužbe, nego je
kontinuirano dokaznim prijedlozima samo pokušavala dokazati da je pok. majka koju je ona navela na samoubojstvo, zapravo bila
luda, pa da je onda nekako kao i u redu da je ona nju, „staru luđakinju“ od 42 godine, navela na samoubojstvo. Međutim, dokazi

4
koje je tražila iz KBC Sestre Milosrednice i KBC Varaždin su ju pobili, jer u majčinom otpusnom pismu iz Vinogradske (u koju je majka
dospjela nakon što je kada su je tužiteljica i pok. otac u rujnu 1981. fizički napali) stoji:
„…mišljenja smo da još uvijek ne postoje sigurni znaci jednog endogenog procesa, pa je ovo stanje shvaćeno kao
psihotična epizoda u specifičnoj životnoj situaciji.“ Šef odjela socijalne psihijatrije prim. dr. N. Lazić (ovdje Prilog 11, str. 7)
Slično je i s bolnicom u Varaždinu koja je implicite pobila navode tužiteljice da se pok. majka bila „sve izrezala“ 1981.
navodeći da ona te godine nije primljena kao ležeći pacijent (ovdje Prilog 11, str. 8).
Na kraju je tužiteljica postala toliko očajna da je za svjedokinju majčina zdravstvenog stanja (od nje namjerno izmišljene
psihičke bolesti) zvala 89 godišnju ujnu koja ima 4 razreda osnovne škole, i koja je primivši taj poziv doslovno idući dan doživjela
infarkt (Prilog 11, str. 3 i 11), ali je i nakon toga tužiteljica tražila da se neškolovanu ujnu ispita ( Prilog 11, str. 3), kako bi ona
„pobijala“ nalaz primarijusa Lazića!
III.
Ono što je također ključno je činjenica da je sutkinja Barlović ovako krajnje neosnovano, kolegijalno
pristrano presudila u korist svoje bogate kolegice tužiteljice koja mi je još 1994. kazala da su „hrvatski suci
takav ljudski ološ da ja to ne mogu ni zamisliti i da će joj oni jednom pomoći da me ona uništi“.
Ja sam na to pismeno upozoravao sud mnogo puta: npr. u Odgovoru na (1.) tužbu od 1. ožujka
2017., str. 3 (ovdje Prilog 2, str. 3, predzadnji odlomak); u Podnesku od 27. 3. 2017., str. 2 (ovdje Prilog 12,
str. 1); u Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. str. 6 (ovdje Prilog 12, str. 2); u Podnesku od 27.
studenog 2018. na str. 2 (ovdje Prilog 12, str. 3); u Obrani od 3. srpnja 2018. na str. 7 (ovdje Prilog 12, str. 4)
te str. 32, 34; te što je osobito važno, na to sam upozorio i na sudskom ročištu održanom u predmetu K-
20/2018 dana 3. 7. 2018., što je doduše u ublaženoj varijanti uneseno u zapisnik, sljedećim riječima:
„Također želim napomenuti kako je meni privatna tužiteljica u više navrata rekla kako ljudi u hrvatskom
pravosuđu ne valjaju i jasno mi dala do znanja kako će hrvatsko pravosuđe biti na njezinoj strani“ (ovdje
Prilog 13, str. 2)
Tužiteljica (koja je inače psihički bolesna osoba i koja posjećuje psihijatra već gotovo 40 godina, o
čemu je jednom ranije sama dala dokaze u spis – vidjeti spis, Dokaz 56, str. 4 (2. odlomak) i str. 5 (zadnji
navod) = ovdje Prilog 14, str. 2 i 3, označena mjesta) koja je osobno nazočila navedenom ročištu 3. 7.
2018. nije negirala točnost tog mog navoda i to što mi je kazala još 1994. sada se pokazalo savršeno
točnim.
Dakle prvostupanjski sud (sutkinja Božica Barlović) je neosnovano i nezakonito presudio:
I.) protiv svih mojih materijalnih 226 dokaza, uključujući tu i iskaz svjedokinje Gagić (Prilog 2, Dokaz
3), i 4 presude u moju korist, te u korist te svjedokinje (ovdje Prilog 2, Dokazi 4-5 i 8-10);
II.) protiv priznanja same tužiteljice u sudski zapisnik da je točno da je ona majku svojom izjavom o
odricanju navela na suicid, te da je točno da u slučaju njezina odbijanja da g. Marečiću proda svoj dio u kući
nije pružila nužnu pomoć, a koja oba fakta je tužiteljica priznala na zapisnik 5. 11. 2018. kazao istinita (a
slično je i s priznanjem u Zapisnik od 6. 3. 2018. – vidjeti ovdje str. 4, pod: 3);
III.) u korist svoje imućne kolegice, odvjetnice, koja mi je još 1994. prijetila uništavanjem (tj.
usmrćivanjem = Prilog 2, Dokaz 18) uz pomoć kolega sudaca, a što tijekom ovog postupka, vidjeli smo,
nikad nije niti negirala, te što je, kako je najavila, tako i provela, koja je majku navela na samoubojstvo, koja
ocu nije pružila nužnu pomoć i koja je meni još 2009. osporila pravo na život na način oduzimanja sredstava
za život, što je javno u „Slobodnoj Dalmaciji“ potvrdio i HHO (spis, Podnesak od 4. 9. 2017., link:
https://www.scribd.com/document/357228895/Podnesak-i-po%C5%BEurnica-od-4-9-2017), tako da je
ovdje – obzirom da više ne mogu dobiti potvrdu o nekažnjavanju, a time ni posao - zapravo riječ samo o
„dokusuravanju“, svjesnom javnom uništavanju putem kolega sudaca koji sude naočigled nezakonito –
dakle upravo na način kako mi je to tužiteljica kazala još 1994. da će biti, a što sam ja više puta u postupku
isticao i što ona nikad nije niti poricala da je rekla i da joj je ovdje i bio cilj.
Naime, sada je i drugostupanjski sud u Rijeci (suci: Srebrenka Šantić, Sandra Juranović, Zoran Sršen
– Prilog 15) potvrdio ovu krajnje neosnovanu, nezakonitu i zapravo sramotnu presudu (vidjeti niže pod: IV.).

IV.
Što se drugostupanjske presude tiče (Prilog 15), ona samo sporadično citira bitne navode moje
žalbe, i to iskaz svjedokinje Gagić te „stav deset sudaca koji su presudili u njihovu korist“ ( Prilog 15, str. 2 –
misli se na 4 presude u moju korist i u korist svjedokinje Gagić), ali se u obrazloženju presude - a to je

5
nezakonito - ne navodi zbog čega taj drugostupanjski sud, za razliku od 4 prethodna suda koji su to učinili,
nije prihvatio kao dokaz niti iskaz svjedokinje Gagić, a niti je kao dokaz prihvatio navedene 4 presude
donesene od deset sudaca, već taj sud drugostupanjski samo proizvoljno, bez zakonom propisanog
obrazloženja navodi „Pri tom prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako navod okrivljenika da je privatna
tužiteljica navela majku na samoubojstvo … nije ničim potkrepljen…“ (Prilog 15, str. 2) ne obrazlažući niti
jednom jedinom riječju na koji to način iskaz svjedokinje Gagić, koji se spominje u presudi, i koji glasi:
„Poznata mi je situacija kada se Dijana Vranković uputila na Centar za socijalnu skrb u Zagrebu, Peščenica i
pred socijalnom radnicom dala izjavu da se „odriče majke Anice Vranković, jer da se nije dobro brinula za
nju, da ju je hranila na silu i slično“. Pok. Anica Vranković za života mi je pokazala originalno rješenje Centra
u kojem je stajala ta izjava i ja sam je pročitala da bi 3 dana nakon toga počinila suicid, a prije tog čina me
izvijestila da više nema smisla njezin život, jer se njezina kćer nje odrekla.“ (ovdje Prilog 2, Dokaz 3) nije
dokaz za moje riječi da je tužiteljica navela majku na suicid, iako taj iskaz dan na sudu pokazuje da jest, i
iako su ga svojim presudama u moju korist i korist svjedokinje Gagić, kao takvog već potvrdila čak 4 naša
suda (Prilog 2, Dokazi 4-5 te 8-10), a što zapravo drugostupanjski sud niti ne spori, već te 4 presude
naprosto ignorira kao dokaz, što je čisto formalno-pravno govoreći krajnje žalosno, ali i krajnje opasno, jer
čemu onda uopće u našem pravnom sustavu presude služe, ako ih i sami naši sudovi ovako hladnokrvno
negiraju kao dokaz?!
Također, drugostupanjski sud, premda je i to bio dužan, nigdje ne navodi zašto nije prihvatio moje
dokaze glede činjenice da tužiteljica ocu nije pružila nužnu pomoć, što ona sama godinama nije negirala
(vidjeti ovdje str. 2, br. 1-6) sve dok svjedok te činjenice g. Zvonko Marečić - Matura nije umro, a koje
njezino postupanje dakle predstavlja staru zloporabu poznatu još od Rimljana pod nazivom VENIRE CONTRA
FACTUM PROPRIUM, što sam sve naglasio na čak 5 mjesta u svojoj Žalbi i to na str. 12, 19 i 21 (Prilog 9), uz
napomenu da je na koncu i sama tužiteljica navedenu činjenicu priznala (vidjeti ovdje str. 4, II., pod: 2))
Ono što je međutim daleko najteža nezakonitost u drugostupanjskoj presudi ( Prilog 15) je činjenica
da drugostupanjski sud nije nigdje negirao niti pobijao činjenicu na koju sam ja na čak 45 mjesta
upozoravao u svojoj žalbi (Prilog 9) i to na str: 7, 11, 12, 13, 14, 16, 17, 19, 20, 38, 42 a to je ključna
činjenica da je sama tužiteljica putem svojeg punomoćnika u ročišni zapisnik od 5. 11. 2018. priznala da se
odrekla majke (čime ju je navela na suicid) i da ocu nije pružila nužnu pomoć (radi čega je godinu i pol
kasnio na operaciju srca i umro), te da je priznala i da je bila lažno prijavljena u Zelini, kako bi izbjegla
plaćanje zagrebačkog gradskog prireza (vidjeti: Prilog 8 – ročišni Zapisnik od 6. ožujka 2018., str. 4 i Prilog 9,
str. 23, 28, 30, 31). Sud je izbjegao spominjanje te ključne činjenice, koju međutim – a to je iznimno važno
– isti sud nije porekao : nakon navedena 3 priznanja tužiteljice u ročišne zapisnika, već je prvostupanjski sud
po zakonu automatski zbog priznanja morao presuditi u moju korist, a osobito je to morao učiniti
drugostupanjski sud kojeg sam na tu činjenicu priznanja – koju činjenicu taj sud nije negirao! – u žalbi
upozorio na čak 45 mjesta, te sam zato na kraju žalbe isključivo i tražio da drugostupanjski sud
prvostupanjsku presudu preinači, što doduše drugostupanjski sud u ovoj svojoj presudi izrijekom i
spominje, ali nažalost i tendenciozno secira tu moju rečenicu s tim traženjem, kako se ne bi vidjelo na kojim
razlozima (= materijalnim dokazima koji dokazuju točnost mojih tvrdnji i priznanju tužiteljice da sam
zapravo rekao istinu) sam ja utemeljio to svoje traženje da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku
presudu jer to osobito zbog navedenog priznanja može i treba i da predmet ne vraća na ponovno suđenje
(Prilog 9, str. 42, zadnji odlomak).
Inače, uzgred spominjem da je u navedenoj drugostupanjskoj presudi nažalost bilo još sličnih
tendencioznih i na očigled manipulativnih navoda, kao što je npr. bilo npr. prešućivanje činjenice da
Hrvatska odvjetnička komora službeno smatra da odvjetnici nisu dužni plaćati poreze i davanja (Prilog 9, str.
22 i 30), što je stav kojeg sam ja ocijenio šokantnim, ali drugostupanjski sud u svojoj presudi manipulativno
ne obrazlaže o čemu je točno riječ (nego mi se implicite nadmoćno ruga).
Još zlonamjernija je svjesna manipulacija u kojoj drugostupanjski sud – skrećući time sa teme tužbe
- netočno navodi da je majka, koju je ovdje tužiteljica navela na suicid, „imala psihičkih problema“, što je

6
drugostupanjski sud naveo iako je jako dobro znao da je ona - i to nakon brutalnog fizičkog napada na nju
od strane tužiteljice i bivšeg supruga! (vidjeti o Prilog 6, str. 25-26) - bila samo na promatranju i to i bez
dijagnoze i bez propisanih lijekova te da je nakon detaljnih specijalističkih promatranja bila otpuštena kao
zdrava što se navodi i u Otpusnom pismu (vidjeti ovdje Prilog 11), dok je zapravo tužiteljica ta koja gotovo
40 godina posjećuje psihijatra i koja sama priznaje da je psihički bolesna osoba (Prilog 14, str. 2 i 3 –
označena mjesta), a što dokazuje i njezino postupanje u predmetu K-20/2017 prema teti Mariji Šokman,
koju je zamalo poslala u smrt i to doslovno (=infarkt!), ali ni tu nije kanila stati i ne bi niti stala da ju sudac
Blažeković odbijanjem slanja novih poziva gđi Šokman nije zaustavio (Prilog 11, str. 3 i str. 9-11, = spis,
listovi 307, 431, 432).
Konačno, drugostupanjski sud je posve izbjegao očitovati se na činjenicu koju sam na mnogo mjesta
naveo u žalbi (vidjeti Prilog 9, str. 5, 16, 17, 19, 21, 39, 40, 41, 42), a to je da mi je tužiteljica još 1994. kazala
da su „hrvatski suci takav ljudski ološ da ja to ne mogu ni zamisliti i da će joj oni jednom pomoći da me
ona uništi“, što sam rekao i na ročištu 3. 7. 2018. (vidjeti Prilog 13) i što ona, iako je na tom ročištu kako to
očituje i zapisnik bila prisutna, nije negirala, čime je tu svoju izjavu implicite priznala: na kraju se ovim
radikalno neosnovanim i nezakonitim presudama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda pokazalo da je
taj njezin navod iz 1994., za kojeg je ona čak prešutno priznala da je točan, u ovom slučaju (izuzimljući tu
suca Blažekovića) pokazao proročanskim, čime su navedeni suci nažalost javno pokazali šokantnu količinu
prijezira prema konceptu časti kojeg bi oni kao suci trebali utjelovljavati, jer su postupili baš kako je
tužiteljica 1994. i kazala da će postupiti. Svojim naočigled neosnovanim presudama, koje su za mene iz
cijelog niza razloga (koji su njima iz spisa bili poznati) ekvivalent smrtne kazne, oni su me natjerali u štrajk
glađu, jer takvo enormno zlo, kojem sam izložen još od 2009. kada mi je tužiteljica sudski osporila pravo na
život, što je potvrdio i HHO (vidjeti članak u „Slobodnoj Dalmaciji“, Prilog 9, str. 33), ja više doista ne mogu,
a i ljudski, i poravno gledano nisam ni dužan trpjeti, jer ako meni ni sudski iskaz i 4 presude u moju korist i
korist moje svjedokinje, ni čak priznanja tužiteljice u zapisnik da sam kazao istinu ne mogu osigurati
logičnu zakonitu presudu, a vidimo da ne mogu, onda smo od takvog sudstva svi zapravo već potencijalno
mrtvi (slično stanje stvari je za vrijeme suđenja u ovom predmetu prepoznao i poznati odvjetnik Krešo
Krsnik rekavši na TV: „Živimo u opasnoj zemlji, ovdje nema prava ni pravne sigurnosti, svi smo u opasnosti!” (vidjeti
Žalbu, Prilog 9, str. 6, 32, 461), i ja sam dakle moralno zapravo dužan, čak i pod cijenu života, suprotstaviti se
tom očitom i svjesnom, a smatram i obijesnom bezakonju, te ja baš to – informirajući o svemu tome Vas i
domaću javnost, kao i strana veleposlanstva, jer zemlja u kojoj je ovako nešto moguće je objektivno opasna
po život – upravo i činim.
Inače, mogu reći da sam ja jednom bio u sličnoj ponižavajućoj situaciji, 2011. kada sam po tužbi ovdje tužiteljice osuđen za
„verbalni napad putem tiska“ na 45 dana zatvora i to od sutkinje Žigante Živković, koja je druge suce po novinama blatila, a mene je osudila
na 45 dana zatvora za prekršaj koji ne postoji u zakonu, misleći valjda da će me tako zastrašiti a samo je postigla da sam cijeli spis stavio na
Internet.2
Za tu presudu ja nisam podnosio Prijedlog za podnošenjem Zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ali sada to tražim jer se radi o
kaznenoj stvari i upisu u kaznenu evidenciju koja mi onemogućava zapošljavanje, a time i stjecanje sredstava za život, što je i bio cilj cijele
stvari, i što tužiteljica kada sam ju za to prozvao, nije negirala. Ipak i ta prekršajna presuda je indirektno pobijena na način da me ista
tužiteljica Zoričić 2013. tužila ponovno za istu stvar: „nasilje u obitelji - verbalni napad putem tiska“, ali je sada izgubila, međutim ne zato jer
bi prekršajni sudovi odjedamput počeli raditi zakonito, nego zato što je prethodnu presudu iz 2011. svega par dana po pravomoćnosti,
nakon što sam predmet stavio na Internet, javno ismijao „Večernji list“ riječima: „a sestra se očigledno poslužila utjecajem u
odvjetničkim, ali i sudačkim krugovima i bratu osigurala 45 dana zatvora “.3
Nažalost ja (kao i mnogi drugi) imam loša iskustva s radom DORH-a. Tako sam 2010. prijavio
sutkinju Vesnu Kuzmičić za krivotvorenje službene isprave, jer mi je negativno odgovorila na zahtjev za
izuzećem sutkinje Jeličić, iako ja to izuzeće nisam tražio(!). O tome sam govorio u velikom intervjuu, izašlom
na 2 pune novinske strane, 2017. 4 Tada sam spomenuo da sam navedeno krivotvorenje prijavio i da mi je iz
1
Vidjeti link: https://www.paraf.hr/odvjetnik-krsnik-zivimo-u-opasnoj-zemlji-ovdje-nema-prava-ni-pravne-sigurnosti-svi-smo-u-opasnosti/
2
Vidjeti link: https://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr%C5%A1ajni-sud-u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-cjelokupna-dokumentacija
3
Vidjeti link: https://blog.vecernji.hr/zastupnica-citatelja/svada-je-svada-i-bez-71-dana-strajka-gladu-497
4
Vidjeti link: https://www.scribd.com/document/360912246/Intervju-7dnevno-6-10-2017

7
ODO Split nakon puno peripetija došao sljedeći odgovor Mandine Hančević: Gospodine Vrankoviću, Vi jeste
činjenično u pravu i tu nema spora. Međutim, mi smo zauzeli stav da vi niste u pravu, i zato odbacujemo
Vašu prijavu.5 Slično negativno iskustvo je imao i poznati karlovački slikar Alfred F. Krupa, koji mi je rekao
da na njegov Prijedlog za zaštitu zakonitosti nikad nije odgovoreno(!), a poznate su i, kako je g. Jelenić
nedavno u Saboru rekao, „nenamjerne“ greške DORH-a (npr. iz slučaja A. Zec i Mladineo), kojih se nadam
da ovdje neće biti.
Iskreno mogu reći da sam razočaran nereagiranjem Vaših djelatnika u ovoj situaciji punih 20 dana,
iako znaju da sam u štrajku glađu, i moj je dojam da to nije slučajno. Moj štrajk glađu i zanimanje medija
koje će postajati sve veće što više kilograma budem gubio (štrajk ćete moći pratiti na usporednim fotografijama na
mom fb profilu), i koje mi je kao i u slučaju osnovanog prozivanja sudaca od strane „Večernjeg lista“ 2012.
jedini način da ova moja borba za goli život uspije, ne možete spriječiti, jer je stvar toliko očita i jasna da
sam zato i spreman umrijeti, premda sumnjam da bi našem glasovitom pravosuđu u ovom času to bilo u
interesu.
Zato tražim da predmet čim prije pošaljete na odlučivanje na Vrhovni sud, koji će, držim, imati
relativno jednostavan zadatak, obzirom da je tužiteljica u ročišne zapisnike 5. 11. i 6. 3. 2018. (ovdje str. 4,
II., pod: 1-3) javno priznala da me tužila za navode koji su zapravo činjenično točni, i obzirom da je po KZ, čl.
513 prva navedena mogućnost upravo preinačenje presude, koja je nakon priznanja tužiteljice, a koje
priznanje drugostupanjski sud nije negirao (vidjeti o tome ovdje, str. 6), ionako po zakonu morala biti
oslobađajuća.
PRILOZI uz ovaj PRIJEDLOG:
Prilog 1 – Sadržaj predmeta K-20/2017 Općinskog kaznenog suda u Zagrebu s linkovima, 1 list
Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/443653629/Sadr%C5%BEaj-spisa-K-20-
17-suci-Vjeran-Bla%C5%BEekovi%C4%87-do-7-2018-i-Bo%C5%BEica-Barlovi%C4%87

Prilog 2 – Odgovor na (1.) tužbu od 1. 3. 2017., 23 lista

Prilog je javno dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu
%C5%BEbu-1-3-2017 [tekst 1. tužbe nalazi se na str. 4-5 (Dokazi 1-2)]

Prilog 3 – Tekst 2. tužbe, 3 lista

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/376402329/Odgovor-na-2-kaznenu-tu
%C5%BEb [tekst 2. tužbe nalazi se na str. 2-4 (Dokazi 38-40)]

Prilog 4 – Tekst 3. tužbe, 3 lista

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu
%C5%BEbu-i-dokazi [tekst 3. tužbe nalazi se na str. 14-16 (Dokazi 60-62)]

Prilog 5 – Dokaz 55, str. 42; Dokaz 100; Dokaz 116, Dokaz 117, Dokaz 55, str. 5, 5 listova
Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/447669208/Prilog-5-Dokazi-55-i-dr

Prilog 6 – Pisana obrana od 3. 7. 2018., 65 strana = 33 lista

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/387105606/Obrana-3-7-18

Prilog 7 – Zapisnik od 5. 11. 2018., 12 strana = 6 listova

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/394126165/Zapisnik-i-presuda-
kazneno-5-i-7-11-18?secret_password=64vzBB3FuCnIhnqcACdF

Prilog 8 – Zapisnik od 6. 3. 2018., 5 listova

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/376412156/Zapisnik-6-3-2018

Prilog 9 – Žalba, 21. 12. 2018., 44 strane = 22 lista

5
Vidjeti link: https://www.scribd.com/document/353215039/Ogledni-primjer-radikalne-korumpiranosti-DORH-a-ODO-Split-Mandina-Han%C4%8Devi%C4%87-30-4-2010

8
Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/395333156/Odgovor-na-radikalno-
nezakonitu-i-nakaradnu-presudu-sutkinje-Barlovi%C4%87

Prilog 10 – Pisana presuda od 5. 11. 2019., 13 strana = 7 listova

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/396113327/Presuda-od-5-7-11-2018

Prilog 11 – Podnesak i požurnica od 26. 9. 2018., 12 strana = 6 listova

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/392319598/Podnesak-kazneno-26-9-2018

Prilog 12 – Izvatci iz spisa, 5 listova

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/448321105/Prilog-12

Prilog 13 – Zapisnik od 3. 7. 2018., 3 lista

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/392532470/Zapisnik-Kazneno-3-7-18

Prilog 14 – Optužni prijedlog od 1. 7. 2013. koji spominje medicinsku dokumentaciju tužiteljice kojom ona sama
dokazuje da je psihički bolesna osoba, 3 lista
Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/doc/166336244/Optu%C5%BEni-prijedlog-1-7-
2013

Prilog 15 – Drugostupanjska presuda od 8. 1. 2020., 3 lista

Prilog je javno dostupan i na linku: https://www.scribd.com/document/448059888/15-Presuda-kazneno-Rijeka-
8-1-2020

9
10