Charles Baudelaire: Vino ubojice

Mrtva je! No to sam htio

Mogu piti dokle hoću.
Koliko je puta noću
Njezin glas me otrijeznio.

Kao pravi kralj se osjećam!

Zrak me može ponijeti...
Zaljubili smo se ljeti.
Tko kaže da se ne sjećam!?

Žeđanje me rastrgalo.
Toliko mi treba vina
Kolika je i dubina
Njena groba. - Nije malo

Leži na dnu jedne jame

I još sam je zatrpao
Kamenjem, kako sam znao.
-Možda je i nema za me!

U ime svih zaklinjanja

Daih dok smo se grlili,
Da bismo se pomirili,
Ispunili obećanja,

Još sastanak muž joj nudi,

Na cesti, kad noć je pala,
I došla je! - Luda mala!
-Svi smo više-manje ludi!

Ostala joj je ljepota,

Al je umor već bolio
 Previše sam je volio:
"Spasi se od toga života!"

Tko od ljudi da me shvati?

Tko od glupih pijanica
Bolesna i gnjila lica
Zna od vina pokrov tkati?

Ološ sav u smradu gubav,

Ko mašina od čelika
Ne zna kako je velika
Jedna živa, prava ljubav

Puna crnih opojnosti,

S uzbuđenjem samog pakla,
S otrovom i sjajem stakla,
S lancima i lupom kosti!

Slobodan sam. O divota!

Noćas bit će opijanja
I bez straha i kajanja
Tu ću leći pokraj plota

I spavati kao pseti!

Kola s teškim tovarima
I kamenje sve u njima
Može bijesno doći, eto

I smrviti moju glavu

Ili me raspoloviti
Stalo će mi, bome, biti
Koliko za Božju slavu.