Ova e-knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva

kulture Republike Hrvatske

ISBN 978-953-8089-24-4
© 2018. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska Andrea Matošević

Andrea Matošević
SOCIJALIZAM S UDARNIČKIM LICEM
Socijalizam s udarničkim licem
ETNOGRAFIJA RADNOG PREGALAŠTVA
Biblioteke: Etnografija radnog pregalaštva
Nova etnografija (urednice: Antonija Zaradija Kiš, Maja Pasarić, Tea Škokić)
Biblioteka Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma CeKaPISarnica br. 5
Nakladnici:
Institut za etnologiju i folkloristiku
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Za nakladnike:
Ines Prica
Alfio Barbieri
Recenzenti:
Ildiko Erdei
Reana Senjković
Lektura i grafička priprema:
Vesna Beader
Oblikovanje naslovnice:
Lana Cavar i Narcisa Vukojević
Naslovnica:
Fotografija iz Arhiva Bosne i Hercegovine, preuzeta iz filma Bahrudina Bate Čengića, Slike
iz života udarnika (1972); tipografija rekonstruirana prema izvornoj tipografiji Zoltana
Gabora s naslovnice knjige Milana Kangrge, Etički problemi u djelu Karla Marxa (1964)
Tisak:
Kerschoffset
Objavljivanje knjige potpomogli su Ministarstvo kulture RH, Grad Pula, Hrvatska zaklada
za znanost projektom “Stvaranje socijalističkoga čovjeka: hrvatsko društvo i ideologija
jugoslavenskoga socijalizma” (1718).

ISBN 978-953-6020-97-3
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 000907517
© 2015. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Pula, Hrvatska
Sva prava pridržana Zagreb, srpanj 2015.
Sadržaj

Uvod 9

Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 19

Jugoslavensko udarničko iskustvo 55

Pokret za visoku produktivnost rada i dovitljiva misao 71
Višemašinski pokret 83
Rad i rat 91
Socijalistička takmičenja – dromologija rada 99
Udarnički áskēsis i obaveza uzvraćanja 117

“Sad računica radi, a ne srce”. Druga resignacija

udarništva i igrani film sedamdesetih godina 153
Rastakanje uzornosti 159
Politička isključenost 168
Rad 174

Od junaka rada do heroja tranzicije 185

Apoenizacija junaka rada 189
Alija Sirotanović u kolumnama 193
Heroji rada i radne akcije u sferi visoke politike 201

Literatura 211

O autoru 227

Iz recenzija 228
Dar nikada nije samo dar, nego gesta koja očekuje uzdarje, gesta koja nastoji
zadužiti drugoga i s njim trgovati, gesta koja se svagda hvata u ekonomiju
razmjene i računicu dobiti. I ako dam nešto ni za što, bez svakog očekivanja
i uzdarja, bez očekivanja zahvale i hvale, u čistoj gesti kršćanske caritas, ipak
dajem zato da bih dušu spasio; ili jednostavnije da se svidim sebi u toj ulozi i
uzvratim vlastitim narcizmom.
(Mladen Dolar, O škrtosti i o nekim s njom povezanim stvarima, 2009.)

Kiril Halačev: Poprsje proslavljenog trudbenika Alije Sirotanovića,

Ilustrirani vjesnik, 26. studeni 1949.
Uvod

U Kranjčevoj ulici istarskog grada Podlabina, na pročelju kuće s

brojem 16, s očitim naknadnim intervencijama urezivanja u žbuku,
opstaju dva natpisa, grafita, sada već s bojom fasade ujednačenog
kolorita i, na prvi pogled, anakronog značaja. “Živio Tito i Stalin”
te “Udarničkim radom da obnovimo Jugoslaviju” danas, kaže jedna
od stanarki kuće, služe kao provokacija gradskim vlastima koje ne
žele (su)financirati obnovu fasade pa “dok je tako neka i natpisi
ostanu”. Ona tvrdi da su nastali u ranom poraću, netom nakon
Drugog svjetskog rata, no značajnijom od preciznog datiranja
nastanka djeluje nam njihova onodobna poruka, koja upućuje na
proces implementacije i razvoja udarništva, izvorno sovjetskog feno-
mena, na domaćem terenu, ali i na promjene u političkim odnosima
dviju socijalističkih zemalja. Stoga, ta dva vizualno jukstaponirana
natpisa na privatnoj kući mogu poslužiti kao “polazišne točke” u
interpretaciji guste poratne povijesti u kojoj su jednu od nezaobi-
laznih uloga igrali udarnički pokret i njegovi radni korelati. Danas
prisutni gotovo isključivo kao (nerijetko i ironična) metafora, od-
nosno kao sastavni dio nostalgičnih diskursa o socijalizmu ili, pak,
poput u primjeru parola na pročelju kuće, kao “mali lokalni otpor”,
udarništvo i pojedini udarnici sporadično se zazivaju “s odmakom”,
ali i funkcijom koja premašuje govor o njihovoj onodobnoj, barem
deklarativno dominantnoj zadaći – povećanju proizvodnje u gotovo
svim privrednim granama. Dakako, alegorizacija udarničkog po-
kreta i pojedinih udarnika, pokazat ćemo, nije svojstvena isključivo
postsocijalističkom vremenu kao niti postjugoslavenskom prostoru,
jer njihova je, ispostavilo se, snažna simbolika kooptirana i u “post-
udarničkom periodu” gdjekad još i za vrijeme socijalističkog držav-
10 Socijalizam s udarničkim licem
nog uređenja, ali i u onim državama u čije je radno tkivo udarništvo
umetano, poput primjerice Poljske.
Ti procesi upućuju na međunarodni karakter pokreta kao i na
promjene u dugom trajanju simboličkog kapitala kojim je ideja o
udarništvu impregnirana posljednjih sedamdesetak godina. Nastao
kao udarnichevstvo za vrijeme ruskog Civilnog rata, pokret je poticao
na posebno teške i opasne zadatke u borbi, dok 1927/1928. popri-
ma sasvim novo značenje kada pojedine grupe radnika, prvenstveno
članova Komsomola (Kommunistíčeskij sojúz molodjóži – Savez ko-
munističke omladine), organiziraju brigade koje ispunjavaju radne
zadatke iznad dodijeljenog obima. Time se stvaraju začeci pokreta
koji je iskoristio simbolički kapital poziva na borbu i rat u nastoja-
njima da se zadovolje onodobni privredni imperativi. Na domaćem
terenu, primjerice, Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvat-
ske (USAOH) objavio je 1944. godine s ruskog prevedeni udžbenik
Kakav mora biti komsomolac, a u čijem je uvodu stajalo:
U svim krajevima naše zemlje žive i bore se mladići i djevojke.
(…) Oni ratuju na fronti, hrabro i vješto brane čast, nezavisnost
svoje domovine. Oni se prebacuju u sela i zaseoke iza fronte, dižu
u zrak vojna skladišta njemačkih okupatora, postavljaju zasjede na
putevima, ruše niz nasipe njihove vojne transporte. (…) A u našoj
pozadini, gdje se ne čuje ni grmljavina artiljerijske vatre ni eksplo-
zije bombi mladići i djevojke s komsomolskom članskom kartom
rade ne žaleći svoje snage, rade kao na fronti. I u tvornicama i po
nepreglednim poljima – svuda oni hoće da budu primjer ustrajnosti
i radinosti. Ne zadovoljavaju se kada izrade određenu normu – oni
nastoje da izvrše dvije, tri pet normi. (…) U borbi i radu rastao
je i jačao Komsomol. Svuda gdje je bila potrebna mlada energija,
samoprijegor, muževnost na najodlučnijim sektorima borbe Kom-
somol je nastupao kao udarni odred, kao aktivni pomoćnik Partije.
(1944: 3-9)
Mimo idealtipski samoprijegorne konstrukcije komsomolaca, važno
je u ovom kontekstu još jednom naglasiti pozivanje na prožimajuće
kategorije privrede i antagonizma spram neprijatelja u njihovoj sva-
Uvod 11
kodnevnoj motivaciji prilikom obavljanja obaveza. Takva će kom-
binacija, uz ucjepljenje brigadnog natjecanja, odnosno elemenata
“sporta kao sredstva” (Mumford 2009: 343) u srž rada i proizvodnje,
biti komplementarni dio gotovo svih radnih pokreta što su gravitirali
oko ili pak činili rukavac poratnog udarništva, poput stahanovizma
ili Pokreta za visoku produktivnost.
U Sovjetskom Savezu sredinom tridesetih, vidjet ćemo, pokret
je ocrtao konture fenomena heroja rada, a tijekom poraća, nakon
1945., prihvaćaju ga zemlje socijalističkog uređenja te se ucjepljuje i
u jugoslavensko, prvenstveno privredno-industrijsko, ali i općenito
radno tkivo. Polazišnu točku te, u konačnici, individualizacije rada
“kolektivističkih društava” mnogi autori smatraju samo jednom u
nizu kontradikcija Staljinove politike jer:
dok je na jednoj strani lomio kičmu ruralnom individualizmu, na
drugoj je, među tradicionalno kolektivističkom ruskom radničkom
klasom, režim poticao žestoko natjecateljski stahanovizam. (…) I
dok je uveo masovne usluge društvenog zbrinjavanja i glorificirao
ljudski rad, istovremeno je [Staljin] ponovo u kaznenim logorima
uveo najomraženiji oblik rada (…). (Horowitz, prema Horvat
1983: 447)
Aleksej Grigorijevič Stahanov i njegov pothvat u kojem je, u samo
jednoj smjeni, iskopao 102 tone ugljena u sovjetskim ugljenoko-
pima Donbasa u začetku su pokreta nazvanog stahanovizam kao i
povijesnog polazišta za govor o udarnicima kao herojima ili junaci-
ma rada, “poznatim” pojedincima koji su radnim uspjesima zadužili
vlastite kolektive i zajednice, ali i zauzvrat dobili masmedijski život
te, gdjekad, i materijalnu retribuciju. Iako se termin udarništvo če-
sto koristi kao istoznačnica stahanovizmu i unatoč često nejasnim
razlikama između tih dviju kategorija radništva, stahanovisti su,
za razliku od udarnika, u Sovjetskom Savezu bili smatrani dijelom
“tehničke inteligencije koja je uz pomoć savršenog rukovanja stro-
jevima i mašinama postizala maksimalne radne učinke te su stoga
mogli ostalom radništvu držati ‘lekcije’ kako treba raditi (…) bili su
12 Socijalizam s udarničkim licem
ujedno oni koji postižu uspjehe i učitelji” (Buckley 2006: 2-3, 71),
dok će u Jugoslaviji tu, barem deklarativno dvojaku, ulogu preuzeti
prvenstveno inicijatori Pokreta za visoku produktivnost rada, u tisku
i političkim govorima nerijetko jednostavno nazivani udarnicima.
Upravo će u politički postsovjetskom, odnosno radno poststa-
hanovskom ozračju poratnog razdoblja, u prvi plan petogodišnje
proizvodne politike doći i domaći, jugoslavenski stahanovci, ma-
nualni radnici među kojima će biti i onih čija će djela poprimiti
razmjere “velikih priča” u događajnici ranog socijalizma, a oni
sami postat će oličenjem digniteta radničkog pokreta cijele zemlje.
Njihov kratak službeni masmedijski život obilježit će novinski
članci i “dokumentarni” filmovi o Aliji Sirotanoviću, Antunu To-
netu Bičiću, Risti Mijatoviću, Sonji Erbežnik, Edhemu Škoriću,
Slavici Travnikar, Abdurahmanu Babajiću, Barici Šćulac, Džemalu
Ramoviću, Alojzu Peteku, Vicku Lapovu, Franji Turčiću, Antonu
Zagorišeku, Josipu Trojku i mnogim drugima, no samo neki od njih
neće pasti u zaborav nakon “pedesetih godina [kada se] odustaje od
većih društvenih akcija dobrovoljnim radom” (Spehnjak 2002: 40).
Sedamdesete godine prošlog stoljeća u tom smislu čine svojevrsnu
prekretnicu – kooptaciju – ne samo teme rada, već i prve generacije
odlikovanih jugoslavenskih junaka rada za potrebe filmskog po-
kreta crnoga vala. Bunkeriranim filmom Bahrudina Bate Čengića
Slike iz života udarnika iz 1972. jugoslavenska se kinematografija
temom smješta u “mali europski opus” analiziranja i interpretiranja
udarnika, jer s filmovima Radnička klasa ide u raj (La classe operaia
va in paradiso, 1972) Elija Petrija te Čovjek od mramora (Czlowiek
z marmuru, 1977) Andrzeja Wajde čini trijadu u kojoj svaki od
navedenih filmova metabolizira, u skladu s problematikom svoj-
stvenom lokalnom miljeu, iz oštrih reakcija na filmove je čitljivo,
“nepoćudnu” temu. Iako nastaju u zasebnim društveno-političkim
miljeima interpretativan im rakurs ima zajedničke topose pokušaja
rastakanja, propitivanja i zauzimanja kritičkog odmaka od pokreta,
ali ne i od pojedinih udarnika, stahanovaca. Takav će stav napose
filmskog svjedočenja o “nesreći prve generacije udarnika” nakon
Uvod 13
devedesetih godina biti zamijenjen njihovom pojavnošću u širem
spektru medija poput dokumentarnog filma (Dvije peći za udarnika
Josipa Trojka Gorana Devića), umjetničkim kolažima nekadašnjih
kolega iz postrojenja – hommageom liku i djelu pojedinih udarnika,
individualiziranom principu prisjećanja na pokret koji će slijediti i
kolumnisti prilikom pisanja o nekoć slavnijoj radničkoj prošlosti, ali
kako bi, za razliku od sedamdesetih godina kada su pojedini egzem-
plarni radnici u igranom filmu svjedočili o “svojem jadu”, napušte-
nosti i zaboravu, sada poglavito u kolumnističkom pisanju djelovali
metaforom, indikatorom šire društvene egzistencijalne nepravde i
socijalnog nazadovanja. Kao što ćemo pokazati u poglavljima koja
slijede, udarnički je projekt od samih začetaka prožet i političkim
značajem što je karakteristika prenesena i u postsocijalizam kada
ideja o junacima rada i “dobrovoljnom radu” ponovo dobiva na
aktualnosti, poglavito tijekom političkih predizbornih kampanja.
Stoga je ironijski odmak od udarnika i udarničkog pokreta samo
dio njihovih suvremenih, današnjih, reartikulacija i mijena koje su
ih pratile i u prošlosti, a čiji predznak ovisi o širem vremenskom
kontekstu, ali i o akterima koji udarnički projekt zagovaraju, “oživ-
ljavaju” ili pak u specifične svrhe performiraju.
Ova je knjiga rezultat pokušaja praćenja, analize i interpretacije
radnog fenomena, jednog od “lica socijalizma” čiji naknadni zna-
čaj i odjeci nadilaze relativno kratak poratni period dominantne
službene udarničke primjene u Federaciji i njenim republikama.
Poglavlja se zaustavljaju na pojedinim kronološki, držimo, važnijim
mjestima. Pitanja na koja smo odgovarali poglavito prate takvu lo-
giku te se razlikuju ponešto drugačijim metodološkim pristupom
uvjetovanim korištenom literaturom, štampom ili filmografijom
– dominantnim izvorima pojedinih poglavlja i potpoglavlja. Prvo
poglavlje o sovjetskom stahanovizmu, novitetima, ali i prijeporima
koje je unosio u radnu i privatnu svakodnevicu radnika pisano je
uglavnom na osnovi britanske i američke literature koja, pak, koristi
sovjetske izvore. Kapitalno djelo na tu temu napisao je još koncem
osamdesetih Lewis H. Siegelbaum – Stakhanovism and the Politics
14 Socijalizam s udarničkim licem
of Productivity in the USSR, 1935-1941. Siegelbaumova je knjiga
komplementarna onoj Mary Buckley – Mobilizing Soviet Peasants:
Heroines and Heroes of Stalin’s Fields iz 2006. godine, u kojoj je, kao
i u knjizi Matta F. Oje From Krestianka to Udarnitsa: Rural Women
and the Vydvizhenie Campaign, 1933-1941., snažno naglašen rodni
aspekt rada. Također, knjige Sheile Fitzpatrick Everyday Stalinism.
Ordinary Life in Extraordinary Times: Soviet Russia in the 1930s i
Stephena K. Kotkina Magnetic Mountain: Stalinism as a Civilization,
ali i na službenim web stranicama dostupni rezultati serije intervjua
sa sovjetskim prebjezima tijekom Hladnog rata objedinjeni u Har-
vard Project on the Soviet Social System vrlo su dobar materijal koji
posreduje uvid u, ne uvijek blagonaklone, reakcije šireg radništva
na udarništvo i stahanovizam. Stahanovistički udžbenik/manifest iz
1939. The Stakhanov Movement Explained by Its Initiator A. Stakha-
nov koristan je uvid u, slikom i riječju, idealtipski aspekt pokreta,
baš kao i tri dokumentarno-propagandna filma Aleksei Stakhanov:
At Home with Stakhanov (1936), Happy Housewarming, Comrade
Busygin (1936), The Stakhanov Movement: Stakhanov at his Record-
breaking Feat (1938) te Staljinov Govor na Prvom svesaveznom save-
tovanju stahanovaca – 17. novembra 1935. godine, preveden 1946. u
izdanju Kulture (Biblioteka marksizma-lenjinizma), a čiji su dijelovi
publicirani i u štampi korištenoj poglavito u drugom poglavlju po-
svećenom udarništvu u socijalističkoj Jugoslaviji. Što se u transmisiji
iz Sovjetskog Saveza i uvođenju udarništva na domaći poratni teren
isticalo kao nužno, koji su radnici i radnice nosili “udarnički pro-
jekt” te što se mijenja nakon Rezolucije Informbiroa, odnosno na
koji se način rad u takvoj teškoj situciji i dodatno politizira, neka
su od pitanja na koja smo odgovarali analizom dostupnih sindi-
kalnih glasila: Glas rada (1945–1952), Glas rudara (1949–1950),
Udarnik (1950), Brodograditelj (1950), Hidrogradnja (1950–1951),
Beljski brigadir (1948), a konzultirani su i Glas Istre (1945–1949) i
Ilustrirani vjesnik (1945–1952), pokrenut na inicijativu Jedinstve-
ne narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, zanimljiv i poradi vrlo
kvalitetnih fotografija kojima smo također posvetili pažnju. Analizu
Uvod 15
vizualnog materijala proširili smo i na dokumentarno-propagandni
film i Filmske preglede s temom rada, što je u zemlji u kojoj je po-
stotak nepismenih bio visok, držimo, posebno važan komunikacij-
ski kanal. U filmovima Još jedan brod je zaplovio: spašavanje broda
“Ramb” (Krešo Golik, 1948), 100 dana u Brezi (Zoran Markuš,
1949), Borci za višu produktivnost rada (Branko Bauer, 1950) te
Događaj u Raši (Rudolf Sremec, 1950) pokušali smo detektirati niz
scena i kadrova za koje držimo da su za posredovanje udarničkog
pokreta i njegovih radnih korelata posebno indikativni, ali i inter-
pretirati “strukturu drame” na kojoj počivaju, a čiji je sastavni dio i
glazba korištena kao “filmska kulisa”. Iako je u zemljama nekadašnje
Federacije posljednjih nekoliko godina humanistička znanstvena
produkcija s temom socijalizma u značajnom porastu, izostaju pu-
blikacije koje bi analizirale rad i njegove prezentacije kao jedan od
dominantnih jugoslavenskih ili republičkih narativa. Stoga smo se
u drugom poglavlju, pored primjerice zbornika radova V. I. Lenjina
i J. V. Staljina O socijalističkom takmičenju, Govora na zemaljskom
kongresu udarnika Vladimira Bakarića ili Narodne čitanke sa serijom
tekstova iz područja prirodnih znanosti i planske izgradnje, koristili
i recentnom doktorskom disertacijom povjesničara Tomislava Anića
Radništvo i propaganda: “socijalističko takmičenje” u Hrvatskoj 1945.
– 1952. kao i knjigom Maše Kolanović Udarnik! Buntovnik? Potro-
šač… Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije.
Vrlo korisna za temu epistemologije rada bila je snažno kritički
intonirana knjiga filozofa Uge Vlaisavljevića Lepoglava i univerzitet:
ogledi iz političke epistemologije, jedna u seriji teorijskih publikacija
kojima smo se poslužili pri odgovaranju na pitanja o “laičkoj aske-
zi” i logici entuzijastičnog impulsa ka radu, sastavnim dijelovima
idelatipski impostiranog radnog junaštva i udarništva. U tom smo
potpoglavlju na domaći socijalistički radni teren primijenili teorij-
ske postulate Maxa Webera, Jacquesa Derridae i Marcela Maussa
iz, dijelom na talijanski jezik prevedenih, “klasičnih” djela L’etica
protestante e lo spirito del capitalismo, Donare il tempo: la moneta falsa
i Ogled o daru: oblik i smisao razmjene u arhaičkim društvima.
16 Socijalizam s udarničkim licem
Mjestimično naglašen filmski sadržaj knjige kulminira trećim
poglavljem kojem je ishodište igrani film sedamdesetih godina.
Spomenuti uraci Andrzeja Wajde, Elija Petrija, te napose Bahrudina
Čengića, koji su producirani u rasponu od pet godina, korišteni
su komparativno kao tri različita izraza i prezentacije ideje radnog
heroizma i udarništva koji su uzrokovali službena negodovanja pa
i zabrane pojedinih filmova. Stoga nam je video snimka tiskovne
konferencije Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli 1972. na
kojoj govore predsjednik festivalskog žirija Stipe Šuvar i Arif Ta-
nović te autor iz natjecateljskog dijela Festivala izmještenog filma
Slike iz života udarnika Bahrudin Čengić, poslužila ne samo kao
uvid u odnos “sustava” prema ideji poratnog radnog heroizma, već i
kao indikator udarničkog označavanja prostora koji više ne gravitira
isključivo ka pojmu rad stricto sensu. Filmovi, iako snimani sedam-
desetih godina, tematiziraju prvu generaciju poratnih stahanovaca
i udarnika pa je i u tom poglavlju, pored recentne filmološke,
dijelom korištena i literatura koja analizira tim filmovima srodnu
problematiku, poput odnosa radnika i radnog oruđa, osobne odgo-
vornosti povišenja produkcije i utjecanja na radnu zajednicu ili, pak,
i u prvom poglavlju interpretiranih srodnosti između tejlorizma i
udarništva: Prilog ontologiji društvenog bitka: rad Györgyja Lukác-
sa, Quaderni del carcere Antonija Gramscija, kao i Gramsci and the
State Christine Buci-Glucksmann. Interpretacija filmskog sadržaja
važna je prethodnica posljednjeg poglavlja u kojem su analizirana
suvremena postsocijalistička progovaranja o ili pak poistovjećivanja
s udarničkim projektom kroz nekoliko medija: dokumentarni film,
autodidaktičku umjetničku produkciju, kolumnističko novinarstvo
i recentnu pojavu korištenja elementa udarništva u sferi prediz-
bornih kampanja i politike. Zanimala nas je interpretacija takvog
djelomičnog opstanka ili izrijekom rehabilitiranog udarništva,
odnosno njegovo današnje rekontekstualizirano značenje. Dijelovi
knjige Charity Scribner Requiem for Communism te Zona prelaska:
o kraju postkomunizma Borisa Budena, kao i radovi iz zbornika So-
cijalizam na klupi: jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske
Uvod 17
humanistike urednika Lade Duraković i Andree Matoševića, bili su
inicijalni teorijski okvir pri odgovaranju na specifična suvremena
lokalna pitanja o resignaciji radnog heroizma, karakteristici utkanoj
u fenomen od njegovih početaka.
Za sam kraj uvoda donosimo nekoliko pojašnjenja mogućih ter-
minoloških nedoumica. Udarništvo je pojam koji nadilazi temu ove
knjige jer ga se, primjerice, povezuje i s omladinskim radnim akcija-
ma koje su se održale do rasapa jugoslavenskog socijalizma. Njih se
mahom kroz kazivanja i dotiče, no one nisu dominantna tema niti
jednog poglavlja. Prožimanje tih dviju kategorija udarništva bilo bi
zanimljivo, no takva bi elaboracija dodatno opteretila tekst sadrža-
jem koji iziskuje vlastita opsežna istraživanja i interpretacije. Tako-
đer, sintagme heroji ili junaci rada koriste se kao istoznačnice vodeći
se i konzultiranim materijalom u kojem se ravnopravno pojavljuju
obje verzije, često i kao jednakoznačnice terminima udarništvo i sta-
hanovizam, a koje označavaju različite kategorije zaslužnih radnika
iako su razlike među njima često neznatne i teško odredive. Stoga je
poradi lakše prohodnosti kroz tekst, osim na mjestima gdje je ista-
knuto drugačije, udarništvo korišteno kao “noseći” termin. Također,
premda su pojedini udarnici bili dijelom republičkih proizvodnih
miljea, uspjehe su nerijetko postizali takmičeći se s kolegama iz dru-
gih republika, dok značajan dio analiziranog tiskovnog i filmskog
materijala nije produciran u Hrvatskoj ili, pak, ako jest tematizira
iskustva iz drugih republika. U tom se istom materijalu vrlo često
poziva na “radništvo”, odnosno “trudbeništvo nove Jugoslavije”.
Stoga je u tekstu nerijetko korišten, odnosno ostavljan, termin
Jugoslavija razumijevan ne samo kao puki zbroj dijelova federacije
čija se različita udarnička iskustva moraju popisati, već i kao noseći
nadnacionalni termin u čiju se svrhu opredmećenja, barem deklara-
tivno, s tolikim entuzijazmom u lokalnim miljeima i radilo.1
1
Tim više što je tek nešto prije prve reorganizacije centralističke savezne državne
uprave u travnju 1950. godine, piše Dušan Bilandžić, dakle “potkraj 1949. i početkom
1950. Savezna vlada predala niz privrednih grana lake industrije (tekstilna industrija,
industrija kože i gume i slično) pod republičku upravu, a u 1950. godini učinila je to
18 Socijalizam s udarničkim licem
Tema udarništva istraživačku pažnju zaokuplja nam posljednjih
nekoliko godina pa su, posljedično, pojedini dijelovi poglavlja koja
slijede i prethodno objavljeni, no za ovu su knjigu velikim dijelom
preispisani i prilagođeni, a u integralnoj verziji mogu se pronaći u
člancima: “‘Život je radostan drugovi udarnici!’ O ‘žrtvovanoj gene-
raciji’ demijurga socijalističkog etosa” (zbornik radova Horror-por-
no-ennui: kulturne prakse postsocijalizma, ur. Ines Prica i Tea Škokić
2011: 219-242), “Politika rada Pokreta za visoku produktivnost”
(zbornik radova Socijalizam na klupi: jugoslavensko društvo očima
nove postjugoslavenske humanistike, ur. Lada Duraković i Andrea
Matošević 2013: 103-125), dok je gotovo u cijelosti preuzeto treće
poglavlje “‘Sad računica radi, a ne srce’. Druga resignacija udarništva
u igranom filmu sedamdesetih godina” objavljeno na engleskom
jeziku pod naslovom “‘This is a Matter of Numbers, not of Heart’.
Re-signing Shock Labor in 1970s Film” (Narodna umjetnost 50/1:
12-40, 2013).
i s rudnicima ugljena i elektroprivredom (…). Tom novom reorganizacijom pod upra-
vom saveznih organa vlasti ostale su još nafta, metalurgija, mašinogradnja i saobraćaj”
(Bilandžić 1976: 130).
Ishodište – sovjetski stahanovizam
i heroji rada
“Prima pisma od svukuda – stotine pisama!” uskočio je čovjek-koji-je-
otkrio-Stahanova. Sve žene zanima je li zaista udvostručio nadnice. Sve
muškarce zanima kako je poboljšao tehniku. Stotine pisama! Na to će
Stahanov – “Sva svoja pisma dajem Petrovu. Ne mogu čitati rukopis. Uče
me i uče ali ne razumijem”. “Sad ima posebnog učitelja za ruski jezik i jed-
nostavnu aritmetiku”, objasnio je Petrov, čovjek koji je otkrio Stahanova,
dodajući kroz smijeh – “bude li koristio Stahanovljevu metodu, savladat će
algebru do sredine 1936.!” (Time, 16. listopad 1935.)
Za jugoslavensko poratno udarničko iskustvo i praksu “oslobođenog
rada” datum 24. srpanj 1949. godine od posebnog je značaja. Tog
je dana Alija Sirotanović, rudar iz srednjobosanskih ugljenokopa
Breza, srušio rekord tada već proslavljenog ruskog kopača ugljena
Alekseja Grigorijeviča Stahanova. Događaj je na filmskoj traci “za-
bilježio” ili, u suradnji s glavnim akterima, naknadno rekonstruirao
Zoran Markuš u domeni umjetničkog izričaja narodnog realizma
(Goulding 2004: 3). Centralni dio Markuševa filma opis je Sirota-
novićeva radnog uspjeha slikom, ali i riječju naratora koji nas vodi
kroz privredni događaj, odnosno “trenutak velike pobjede u izgrad-
nji jugoslavenskog socijalizma”:
U 10 časova i 15 minuta na radilištu broj 56, 127. vagonet bio
je napunjen. Za 3 časa i 50 minuta Alija Sirotanović približio se
radnom učinku Stahanova koji je postignut u osmočasovnoj smeni.
Trenutak docnije upravnik separacije obavestio je radilišta, direkci-
ju i partijsku organizaciju da su separacija i bunker zagušeni uglje-
nom, da proizvodnja mora da stane (…). Separacija se pomoću 200
komunista i van partijaca Breze rasteretila jer nisu ostali ravnodušni
20 Socijalizam s udarničkim licem
prema naporima svojih drugova u oknu. (…) U 11 časova zatvore-
ne su nove mine; u 11 časova i 30 minuta dostignut je Stahanovljev
rekord od 102 tone ostvaren 17 godina posle Oktobarske revoluci-
je. Trenutak docnije – premašen! Alija Sirotanović premašio je rekord
Stahanova za 40 tona. Brezanski rudar postao je inicijator Pokreta za
visoku produktivnost rada. (Markuš 1949, kurziv A. M.)
Iako je Sirotanović premašio rekord Stahanova za 50, a ne 40 tona,
odnosno iskopao 152 naspram 102 tone ugljena (253 kolica ili 15
željezničkih vagona čistog uglja, kako se sugerira i na web stranica-
ma Rudnika mrkog uglja “Breza”), navedeni filmski citat posreduje
niz imena, termina i sintagmi čije bi objašnjenje moglo poslužiti u
rasvjetljavanju dinamike na kojoj je počivao “svjetski rekord” inici-
jatora Pokreta za visoku produktivnost rada. Tko je Stahanov, koja
je geneza, odnosno onodoban politički i kulturni značaj njegovog
radnog rekorda te na kojim je tehničkim premisama počivao njegov
uspjeh, samo su neka od pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti
da bismo naknadno svu pozornost usmjerili na odjeke “herojskog
rekorda sasvim običnog čovjeka” (Fitzpatrick 2000: 71) na dijelu
domaćeg jugoslavenskog socijalističkog terena, a čega su Sirotanović
i opisani “privredni događaj” najpoznatiji, ali nikako i jedni primje-
ri. Iako smještena u srce privrede, petogodišnje planove, uloga udar-
nika, stahanovista, kao i inicijatora Pokreta za visoku produktivnost
rada ipak nije bila isključivo proizvodna u uskom smislu riječi jer
su, s jedne strane, vijesti o njihovim uspjesima služile “kao anonsa
učinka te element kooptacije” (Matošević i Škokić 2014: 157) u
radne pokrete dok su, s druge, napose u Sovjetskom Savezu, udarni-
ci morali biti uzorni građani čije je ponašanje u skladu s usvojenim
kanonima “građanske” kulture – općenita bontonizacija svakodnevi-
ce, uredno oblačenje, izbjegavanje psovki te poznavanje umjetnosti
bile su sastavnice stahanovističkog imidža. Ili rečeno sloganom ko-
jeg je sročio komsomolac Aleksandar Kosarev: “Radi produktivno,
odmaraj kulturno” (Fitzpatrick 2000: 92).
Trenutak od kojeg su urednost, higijena i radničko uljuđeno
izražavanje mogli činiti nužnu, logičnu i komplementarnu polutku
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 21
samoprijegornog rada i vrhunskog baratanja alatom dogodio se,
historiografija tvrdi, u noći s 30. na 31. kolovoz 1935., kada je Alek-
sej Stahanov, rudar u sovjetskom (ukrajinskom) Central-Irmino
ugljenokopu u Donbasu iskopao 102 tone ugljena, čime je četrnaest
puta premašio zadanu normu te time, kako tvrdi u svom govoru na
Prvom svesaveznom savjetovanju stahanovaca održanom 17. stude-
nog 1935., zaradio 2000 umjesto 23-30 rubalja, koliko je zarađivao
prije postavljanja rekorda. Tog je trenutka rođen Stahanovljev po-
kret, stahanovizam, kao jedan od rezultata masovne kolektivizacije i
industrijalizacije tijekom koje je devet milijuna seljaka preseljeno u
gradove i zaposleno u industriji tijekom prvog petogodišnjeg plana
započetog 1929. godine. Iako je rekord pripisan isključivo Stahano-
vu, njegovoj smjeni započetoj u 22 sata prethodila je serija posebnih
priprema i dogovora ključnih za premašivanje norme, odnosno
postizanje rekorda. Noćna je smjena odabrana zbog manjeg rizika
utjecaja kulaka (poznatih po sabotažama) na planirani projekt, ali
i jer je pripremnog karaktera pa su posebne mjere lakše provođene.
Dobavljači su drva za podgrađivanje plate donijeli tijekom pret-
hodne smjene, strojobravari i ostalo radništvo nužno za popravak
strojeva morali su u ugljenokope doći u 5 sati ujutro dok su prije-
voznici, inače zaposleni u prve dvije smjene, bili obavezani odraditi
treću, noćnu smjenu. Također, Stahanovljev je otkopni čekić bio
jedini u jami, što je garantiralo neprekidan dotok komprimiranog
zraka za alat. Pored oglednog rudara na otkopu su bili Konstantin
G. Petrov, dvadesetsedmogodišnji partijski organizator (partorg) u
Central-Irmino rudniku koji je tijekom operacije “simbolično držao
lampu” (Siegelbaum 1988: 69), nadzornik Mashurov te, značajno je
istaknuti, urednik novina ugljenokopa.2 Nakon postignutog uspje-
2
Pažnja medija, gdje uloga tiska nije nezanemariva, bila je presudna za populari-
zaciju Stahanova i njegovog uspjeha, ali i naknadno širenje radnog pokreta u sve sfere
proizvodnje, uključujući i seoska gospodarstva. O tome Mary Buckley zaključuje: “Bilo
je od iznimne važnosti da se tisak ne vuče za pokretom, već da aktivno bude uključen
u njegovo širenje. No mnogim su tiskovinama bile upućene kritike kako nisu ‘dovoljno
aktivne’. Iako su mnogi savladali ‘lagan zadatak’ prikazujući uspjehe pojedinih staha-
22 Socijalizam s udarničkim licem
ha Stahanovljevo je ime istaknuto na Ploči časti, dodijeljen mu je
bonus jednak iznosu jednomjesečne plaće te stan za njega i obitelj,
opremljen telefonom i svim potrebnim udobnim namještajem –
inače rezerviranim za tehničko osoblje. Rudarski sindikat je egzem-
plarnom rudaru i njegovoj supruzi pribavio propusnice za kino i
ljetovalište. Materijalna retribucija išla je, u slučaju Stahanova, pod
ruku s onom medijskom.3 Naslovnica i cover story časopisa Time 16.
listopada 1935., dakle nešto više od mjesec dana nakon postignutog
rekorda, bili su posvećeni “velikom Stahanovu stahanovizma, heroju
rada”. Nakon opisa uspjeha, novinar je dotaknuo jednu od nela-
godnih točaka takve vrste samoprijegorne, u konačnici i ideološki
kontradiktorne proizvodnje:
Sve su to bile dobre vijesti za Rusiju 1935., osim što je jedan od
velikih retoričkih trenutaka komunizma uvijek bio protivljenje
kapitalističkoj tehnici “ubrzanja”. Kao što su komunisti običavali
opisivati, šefovi su u kapitalizmu poticali potkupljive radnike da
prekorače normalnu proizvodnju kako bi natjerali sve radnike u
postrojenjima da rade brže kako ne bi zaostajali te ih time crpili i
novista, ‘dobar se dio novina nije uspijevao izdići iznad deskripcije pojedinih uspjeha
stahanovista. Od tiska se očekivalo da aktivnije sudjeluje u borbi za stahanovističko
petodnevlje, desetodnevlje, više i za stahanovističke mjesece. Od novinara se tražilo
da ‘na ozbiljan i dubok način prouče proizvodnju’, diskutiraju o tehnici, te da bjesne
protiv onih koji ometaju ili sabotiraju stahanovizam. Tisak je morao poticati dinamo
stahanovizma” (Buckley 2006: 104). Slično su bile intonirane i opaske u hrvatskom
poratnom tisku, koji je morao djelovati kao “učitelj i organizator”, dok je novinarska
kritika morala biti “oštra i neumoljiva, ali svaki puta odgojna i konstruktivna” (Speh-
njak 2002: 115) pa će mnogi analizirani članci zagrebačkih novina u organu CK KPH
– Naprijed biti ocijenjeni da su “‘previše registratori’, a premalo organizatori i učitelji,
jer u takvu pristupu ‘ne vidi se dovoljno jasno lik novog čovjeka u borbi za novi život’”
(Naprijed, br. 30., 26. 7. 1947., prema Spehnjak 2002: 115).
3
Kako je dominantan aspekt stahanovizma onaj ekonomsko-privredni, piše Sie-
gelbaum, pokret je odmah privukao pažnju Zapada. Dopisnik New York Timesa opisao
je stahanovizam “novim ubrzanim sistemom”, “onime što je u američkoj industriji po-
znato kao ‘racionalizacija’ i bazira se na principu specijalizacije”. Francuski dnevnik Le
peuple primijetio je “kako ‘to nije ništa drugo doli ono što je već poznato pod imenom
racionalizacija’. Unatoč takvim početnim primjedbama zapadnjačke procjene ekonom-
ske učinkovitosti stahanovizma generalno su bile pozitivne” (Siegelbaum 1988: 2-3).
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 23
iskorištavali. Širom Rusije proleteri su osjetili da prerušeni državni
kapitalizam diktatora Staljina, koji je već prethodno prisilio Ruse
na akord,4 sada “ubrzanje” ima namjeru uvesti pod krinkom “staha-
novizma”. U tvornici automobila u gradu Gorkiju braća Ivan i Fe-
odor Kriačkov ubili su kolegu, radnika Ivana Šmerova jer je ubrzao
i povisio dnevnu normu 200%. Vojni ih je sud osudio na smrt. U
ugljenokopu Stalino dva predradnika asistenta, zaposlenik na kon-
trolnoj vagi i električar, uhićeni su zbog ubojstva stahanovca poradi
njegova tužakanja boljševistički orijentiranom šefu da se “suprot-
stavljaju stahanovizmu”. Najspektakularniji udarac stahanovizmu
čini se da je zadao inženjer S. Plotnikov, član Komunističke partije
do trenutka uhićenja. Prema sovjetskom tisku, inženjer Plotnikov
postao je toliko uznemiren u Čeljabinsku hvalisavom arogancijom
lokalne grupe stahanovaca da je najbržima među njima naložio da
idu kopati u iznimno opasnu jamu broj 204. Bez sumnje, jama se
urušila na njih. (Time 16. listopad 1935.; o ubojstvima stahanovaca
od strane njihovih suradnika iz radnih jedinica također vidi Souva-
rine 1989: 420)5
4
Rad na akord plaćen je “po komadu”, radnik se ne plaća po nadnici ili satu, već
prema pogodbi, odnosno količini dovršenog posla.
5
Stahanovizam je, piše Sheila Fitzpatrick, iznjedrio i praksu pronalaženja “žrtve-
nog janjeta”, prokazivanja “sabotera”, koja je 1936. razvila snažan anti-upraviteljski
prizvuk: “Stahanovisti su u lokalnim upraviteljskim kolektivima preuzimali primat pri-
javljivanja upravitelja kao sabotera i razoritelja novih naprednih tehnika proizvodnje.
Tajna uputa Politbiroa 1937. tvorničkim upraviteljima bila je da mjesečno održavaju
sastanke sa stahanovistima kako bi ovi mogli dati oduška kritici i optužbama. Novine
su bilježile dramatične slučajeve kada su radnici vrijeđali nepopularne upravitelje (epi-
teti kao ‘Goebbels’, ‘birokratski barbari’ i ‘magareće uši’ upućivani su im na jednom
sastanku). No, u nekim tvornicama, čini se, radnici su se umorili od borbe u slobodno
vrijeme pri odlučivanju tko je u upraviteljskom kadru razoritelj. Znamo za nekoliko
slučajeva kada su radnici pokušali zaobići proces tako što su jednostavno predložili
listu kandidata ‘sabotera’ i glasali za nju” (Fitzpatrick 2000: 200). Ogledni radnici su
stoga bili doživljavani miljenicima sistema, privilegiranima, ali su posljedično gdjekad
bili i ismijavani. Neki od viceva koje su ispričali kazivači Harvard projekta (Project
on the Soviet Social System: Interview Records – projekt prikupljanja i arhiviranja 330
dubinskih intervjua vođenih sa sovjetskim izbjeglicama u Zapadnoj Njemačkoj,
Austriji i Sjedinjenim Američkim Državama od 1950. do 1953.) ticali su se upravo
“oglednih radnika”: “‘Što se dijeli?’ upitala je starica pridruživši se ljudima u redu.
‘Šamari’, netko odgovori. ‘Svima ili samo stahanovistima?’. Druga je šala bila rezer-
24 Socijalizam s udarničkim licem
Navedeni odlomak uvodi nas u cijeli niz problematičnih situacija
koje je radni heroizam mogao izazivati u postrojenjima kao i više-
struku ambivalentnost stahanovizma – razlike između zapadnjačke
filozofije rada kao što je tejlorizam i stahanovljeve “organizacijske
ingenioznosti” mogle su gdjekad u tehničkom aspektu biti mini-
malne jer su se obje zasnivale na plaćanju po komadu – “odvratnom
u kapitalističkom režimu, ali divnom pod znamenjem srpa i čekića”
(Souvarine 1989: 419). No unatoč tim istovjetnostima, podsjeća
autor opsežne monografije o sovjetskom radnom fenomenu, postoji
i differentia specifica koju se ne smije smetnuti s uma:
Istina je da je Aleksej Gastev, istaknuti sovjetski zagovaratelj tej-
lorizma i direktor vizionar Centralnog instituta rada, pisao s en-
tuzijazmom o stahanovizmu. Ipak, u jednom značajnom aspektu
pojava stahanovizma simbolizirala je službeno odbijanje Gastevlje-
ve tehnicistički obojene utopije. Iako samo i na retoričkom nivou,
vodeći princip stahanovizma nije bio istovjetan tejlorizmu. Potonji
je uključivao vrlo jasnu distinkciju između upravničke konceptu-
alizacije radnih zadataka i radničkog izvršavanja tih zamisli; dok
je tendencija stahanovizma bila da dokine razliku između te dvije
funkcije. (Siegelbaum 1988: 12)
virana za nagrađivanje mljekarica stahanovistkinja. Na službenoj ceremoniji prva je
mljekarica dobila radio prijemnik kao nagradu, druga gramofon, a treća bicikl. Kada je
red došao na četvrtu, vodeću ‘svinjogojku’ kolhoza, kojoj je s mnogo emocija uručena
nagrada ‘komplet djela voljenog druga Staljina’ zavladala je neugodna tišina. Onda
se začuo glas iz pozadine: ‘To je točno ono što je kuja i zaslužila’” (Fitzpatrick 2000:
185). Stahanovisti i stahanovizam su sudeći prema tvrdnjama mnogobrojnih kazivača
mahom bili doživljavani s neodobravanjem: “Nitko ne vjeruje u stahanovski pokret u
Rusiji. Svi znaju da je lažan. Moraš razlikovati službenog stahanovca od onog koji je
revnostan na vlastitu inicijativu. Obojica su omražena jer podižu dnevnu normu koju
ostali radnici moraju pratiti kako bi dosegli njihovu normu. Stahanovistički pokret je
jedna od najomraženijih institucija u Sovjetskom Savezu” (Harvard Project on the Soviet
Social System. Schedule A, Vol. 33, Case 338/(NY)1390). Drugi je kazivač pokret na-
zvao “glasnim lavežom jer ljudi ionako već rade na akord, proizvedu li više dobiju više”
(Harvard Project on the Soviet Social System. Schedule A, Vol. 31, Case 102/(NY)1011).
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 25
Donekle je sličnog mišljenja i Don Van Atta, koji na pitanje u na-
slovu svojega teksta Why Is There No Taylorism in the Soviet Union?
(Zašto tejlorizam nije prisutan u Sovjetskom Savezu?) odgovara
da pored činjenice kako tejlorizam u praksi nikada ne nalikuje
Taylorovoj tehnokratskoj utopiji budući da “na terenu” radnici
obično pružaju otpor inženjerima te iako su njegove ideje poslužile
kao intelektualna okosnica uslijed koje se kapitalističko poduzeće
u dvadesetom stoljeću stubokom rekonstruiralo, ništa se sličnoga
nije desilo u Sovjetskom Savezu. Sovjetsko poduzeće uopće nije bilo
tejlorizirano u tom širem smislu. Ukratko, ako je stahanovizam bio
pokušaj “racionalizacije” proizvodnje kako bi radnici radili žustri-
je putem reorganizacije rada, inovacije i prisile, to jest tejlorizma,
onda on nije uspio. Individualni su se rekordi obilno postavljali,
no rezultati nisu prevođeni u intenzifikaciju standardizirane prakse.
Štoviše, Taylor se oslanjao na prijetnje gubitkom posla kako bi osna-
žio sistem. U vrijeme kada su Sovjeti uvodili ono za što su tvrdili da
je tejlorizam, sam je koncept nezaposlenosti bio zabranjen. Pravo na
davanje otkaza bilo je izrazito ograničeno te su uvedene vrlo stroge
kazne za izostajanje s posla, kašnjenje i nemaran rad (Van Atta 2008:
327-335).6 Komparacija s američkim sistemom rada brinula je, čini
6
O srodnoj radikalnoj promjeni radne politike kasnih 1930-ih autorica Svakod-
nevnog staljinizma piše u kontekstu stezanja radne discipline donošenjem zakona 1938.
i 1940. Njima se uvodi “strože kažnjavanje poradi nedolaska ili kašnjenja na posao”.
Iako je poprilično stroga radna disciplina već bila propisana od 1932., piše Fitzpatrick,
“više se poštovalo njezino kršenje nego primjena. Novi su zakoni bili stroži, onime iz
1940. (…) kazneno su gonjeni svi koji su na posao kasnili 20 minuta. Nepouzdanost
javnog prijevoza, sovjetske satove da ni ne spominjemo, stavljala je svakog zaposlenika
pred ogroman rizik i uzrokovala veliki resantiman kod urbane populacije” (Fitzpatrick
2000: 8). Kazivačica pri Harvard Project on the Soviet Social System tvrdi da je radnik
nakon 1938., nakon drugog kašnjenja na posao odvođen na sud gdje su sudac i pred-
stavnik tvornice rukovali slučajem, a “mogao si dobiti od 6 do 12 mjeseci zatvora, to
jest u logorima za prinudan rad ili si bio prisiljen platiti određen postotak plaće. To je
moglo biti od 10% pa sve do 100%. Uobičajeno je bilo da se oduzme 15% do 30% od
plaće. Nikad nisam kasnila na posao jer si nisam mogla priuštiti plaćanje tako visokog
postotka” (Harvard Project on the Soviet Social System. Schedule A, Vol. 35, Case 355/
(NY)1498).
26 Socijalizam s udarničkim licem
se, i samog Stahanova te je njihovim različitostima posvetio čitav
pasus u svojem udžbeniku/manifestu:
Postoje oni koji misle da je stahanovizam varijacija Taylorovog
sistema. Takvo je viđenje duboko pogrešno. Taylor je stvarao na
pretpostavci da su radnici lijeni po prirodi, da će uvijek pokušati
raditi sporije nego što to mogu. Kada je postavljao izlazne norme
Taylor je uzimao najsnažnije radnike, mjerio njihove pokrete i tra-
žio od svih ostalih jednake izlazne norme. Njegov se sistem sastoji u
tome da rezultate krajnjih napora najjačeg radnika postavi izlaznom
normom za sve ostale, spuštajući u isto vrijeme plaće. Dakako, pod
Taylorovim sistemom samo se mladi radnici mogu zapošljavati,
ljudi snažne konstitucije i velike psihičke snage, sposobni podno-
siti ogroman napor određeno vrijeme. To je sistem koji radnicima
može biti nametnut silom, protiv njihove volje. Stahanovizam je, s
druge strane, dobrovoljan pokret masa koje su same zainteresirane
za rezultat njihova rada. Stahanovizam ne zahtijeva pretjeran napor.
On zahtijeva motivirajući stav spram rada i temeljito poznavanje
mašinerije i tehnike. (Stakhanov 1939: 28-29)
David Granick također primjećuje upravo obrnutu situaciju od
posvemašnjeg podizanja standardnog nivoa proizvodnje stahano-
vizmom za sve radnike, jer su izvanredne okolnosti organizirane
za stahanoviste kako bi postavili rekorde ponekad uzrokovale “pad
proizvodnje u cijelim tvornicama kako bi omogućili nekoliko poje-
dinaca da postave radni rekord. Tako su u travnju i svibnju 1936.
brojna metalurška postrojenja zabilježila apsolutan pad proizvodnje
uzrokovan pokušajem da se postave rekordi” (Granick 1954: 154-
155). Također, razlika u odnosu na tejlorizam mora biti primijećena
i u činjenici da stahanovizam i udarništvo nisu bili svođeni isključivo
na proizvodnju; pokret je za cilj imao i discipliniranje upravljačkog
i inženjersko-tehničkog osoblja, sklonog zanemarivanju i izbjegava-
nju instrukcija s vrha radne piramide:
U mnogim su industrijskim postrojenjima stahanovisti postizali
zadivljujuće rezultate tek nakon što su savladali otpor – ponekad
vrlo žilav – onih upravitelja i inženjera koji nisu željeli odbaciti
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 27
stare ideje o mogućnosti proizvodnih kapaciteta i izlaznih normi.
(Stakhanov 1939: 19-20)
Rezultat je bio obrnuto proporcionalan autoritet uprave i stahano-
vista, pripadnika svojevrsne “radničke aristokracije” (Hobsbawm
2001: 213) hibridnih karakteristika – bili su manualni radnici, ali
ujedno prezentirani i gotovo pa vrsnim inženjerima, novatorima i
radnicima na mjestima koje karakterizira dirty work, prljavi posao.
Od samoga početka prezentacija i usporedba stahanovista bila je
s bogatyrom, ratnikom-vitezom iz ruske narodne epike, termin se
prevodio kao Herkules, heroj ili atleta.7 No bogatyrima i herojima
su tridesetih godina, značajno je, pored oglednih radnika nazivani
i polarni istraživači te sovjetski avijatičari – “oni koji su se usudili
iskušati vlastite snage protiv najsurovijih uvjeta u prirodi te oni koji
su se doslovce lansirali s lica zemlje kako bi izveli herojske podvige”
(Fitzpatrick 2000: 72).8 Dakle, pored rudara Alekseja Stahanova,
profesije koje, baš kao i rad u dubinama podzemlja, vlastiti simbo-
7
No čini se kako “radni narod” ili onaj njegov dio nazivan “jednodnevnim
zvijezdama” nije jedini uživao privilegij da ga se uspoređuje s epskim herojima, već
ta tendencija započinje nešto ranije, prema pisanju Michaela Holquista, “na prvom
fatalnom sindikalnom kongresu pisaca, gdje je baš Gorki poticao okupljene ‘kulturne
radnike’ da modeliraju svoje pozitivne heroje prema modelu folklornih heroja. Od tog
trenutka primjećujemo rapidnu staljinizaciju ruskoga folklora: narodni umjetnici iz
Paleha opunomoćeni su da slikaju na emajlu, u njihovom tradicionalnom stilu, likove
Lenjina i Staljina na žar pticama i letećim konjima, privilegij prethodno rezerviran za
bogatyre ruske epike. Zbunjeni su bardovi iz tundre bili dovažani u Moskvu gdje im je
rečeno da moraju skladati novu epiku koja slavi vozače traktora i pilote (…)” (Holquist
u Bakhtin 1984: XVII-XIX).
8
Entuzijazam oko avijatičara i istraživača započeo je kada se ekspedicija Čeljuskin,
vođena Ottom Schmidtom, zaputila 1933. na “Arktik kako bi istražila morsku rutu na
sjeveru, ali je zaglavila među santama leda. Uslijedila je višetjedna akcija spašavanja u
kojoj su glavnu ulogu imali sovjetski piloti i kojoj je posvećen ogroman publicitet. Čak
su i djeca u zabačenim selima čula što se dešava i bila ponesena dramom. Po povratku,
istraživači i spasioci bili su slavljeni, prigrlio ih je Staljin i ostali članovi Politbiroa te su
proglašeni ‘herojima Sovjetskog Saveza’ (…). Imena avijatičara koji su srušili rekord –
Mihaila Babuškina, Valerija Čkalova, Mihaila Gromova, Georgija Badiukova i ostalih
bila su poznata svima u Sovjetskom Savezu (ili barem onima koji su čitali novine).
Prozvani su ‘Staljinovim orlovima’ i ‘Staljinovim bogatyrima’” (Fitzpatrick 2000: 72).
28 Socijalizam s udarničkim licem
lički kapital duguju ispitivanju krajnjih granica ljudske izdržljivosti
i zadržljivosti u specifičnim profesionalnim biotopima, u prvi mah
i prije proliferacije junaštva u ostale radne sektore, prikladne su za
pridjev herojske. No unatoč svojevrsnom službenom “herojskom
izjednačavanju” s avijatičarima i istraživačima udarnici i stahanovisti
imali su naknadni primat artikulacije i omasovljenja jer su činili
značajan dio proizvodnih i privrednih imperativa – petogodišnjih
planova.9 Iz tog su razloga, kao i njihovi poratni “ekvivalenti” u
Jugoslaviji, o čemu ćemo pisati u idućem poglavlju, bili rezultatom
sličnih napora – mobilizacije radništva i postizanja većih radnih
učinaka te pokušaja njihove integracije među službene tehničke i
šire radne miljee. No niti u jednom razdoblju prije sredine 1930-ih
partija nije uložila toliko vlastitog prestiža u ono što je definirano
radničkim, proizvodnim, pokretom koji će se u poraću primijeniti u
zemljama socijalističkog uređenja.
Antonio Gramsci je u svojim Zatvorskim bilježnicama istaknuo
značaj:
9
Na Svjetskom sajmu u New Yorku 1939. u sklopu Sovjetskog paviljona “ulaz
u njihovu glavnu halu bio je ukrašen muralom od četrdeset stopa koji je prikazivao
vodeće ljude, među kojima su se prikazani većima od života našli i portreti stvarnih
stahanovista, odabrani kako bi prikazali slavne uspjehe Sovjetskog Saveza (…). No, na
muralu je bilo najviše avijatičara, dvanaest, dok su drugi brojem predstavnika (sedam)
bili stahanovisti. Znanstvenici i glumci prikazani su sa po sedam predstavnika. Samo
su dvije figure predstavljale kolhoz: Paša Angelina i Marija Demčenko. Sve u svemu,
samo su četiri predstavnika poljoprivrednog sektora bila prikazana na muralu (…).
Od ta četiri predstavnika nije bilo sumnje koja su zanimanja smatrana prestižnima i
naprednima, i bilo je zasigurno važno te je samo po sebi govorilo mnogo to što su baš
žene na tim pozicijama. (Slučajno, avijatičarka Paulina Osipenko, bila je prikazana kao
nekadašnja radnica na kolektivnoj farmi – dodatna indikacija kulture i prestiža koje je
kolhoz pružao ženama)” (Oja 1996: 22). Citat povjesničara Matta F. Oje o sovjetskom
samopredstavljanju uvodi nas u spektar pitanja inherentnih novom konceptu rada,
među kojima se, naknadno ćemo i dodatno pokazati, ističu tehnička potkovanost
i znanje “novih radnih ljudi”, a u koje se također ucjepljuje i rodna problematika.
Traktoristice Demčenko i Angelina (tzv. petstotinaši – požnjele su preko 500 kvintala
šećerne repe po hektaru, odnosno zavjetovale se požnjeti 8 miliona pudi žita) novim
su i inovativnim tehnikama rada, tvrdilo se, “izvukle selo iz zaostalosti” te, barem u
službene svrhe, bile putokazom ka novom imidžu “emancipirane” žene.
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 29
istraživanja i propitivanja o privatnom životu svojih radnika koje
provode mnogi industrijalci kao i inspekcija osnovanih pri nekim
tvornicama kako bi kontrolirali “moral” vlastitog radništva što je
sastavni dio i potreba novih radnih metoda. Tko se podsmjehuje
takvim inicijativama i iz njih iščitava samo licemjerni “puritanizam”
negira svaku mogućnost razumijevanja važnosti, značaja i objektivne
veličine tog američkog fenomena (…), koji je glasnik modeliranja
novog tipa čovjeka i radnika (…) te nove metode iziskuju rigidnu
disciplinu seksualnih impulsa (nervnog sistema), to jest osnaživanje
obitelji u širem smislu. (Gramsci 1975: 2165)
Unatoč činjenici da piše o američkom fenomenu, omeđenom spe-
cifičnim moralom potrebnim ne bi li se stvorili uvjeti za rađanje
novog tipa radnika i čovjeka, Gramsci kao da je podcrtao i karakte-
ristike simptomatične udarništvu i Stahanovljevu pokretu. Članovi
Komsomola kasnih su dvadesetih godina obavljali radne zadatke uz
smanjenje izostanaka s posla, apstinencijom od alkohola,10 podiza-
njem produkcije te sniženjem per unit cijene proizvodnje. Stoga u
kontekstu razumijevanja stahanovizma (i udarništva) valja istaći da
je pokret, napose u Sovjetskom Savezu, u sebi sadržavao instrukcije
“kako živjeti” te “kako raditi” – drugim riječima, privatno i javno
bili su neodjeljivo prepleteni.11 Veza između rada i odmora, tvor-
nice i privatnog prostora sažima se u cjelinu – kako bi se dočarao
uspješan radni model u radionicama i postrojenjima pozivalo se
10
Poznata je fotografija Nikolaja Ivanoviča Buharina, jednog od najvažnijih i naj-
istaknutijih aktera boljševističke revolucije, koji se obavezuje mladim komunistima da
će prestati pušiti 1928. godine (Cohen 1980). No ta mu odluka nije očuvala život.
Smaknut je tijekom staljinističkih čistki 1938. godine.
11
Još je 1958., piše Jennifer V. Evans, glavni tajnik istočnonjemačke Partije soci-
jalnog ujedinjenja (Sozialistische Einheitspartei Deutschlands ili SED) Walter Ulbricht
pozivao članove partije da, pored povećanja poljoprivredne i industrijske proizvodnje
te snažnijeg utjecaja socijalizma na sva područja njemačkog života, također razmotre
“moralne potrebe zemlje”. U tu je svrhu objavio Principe socijalističkog morala i etike,
poznatije kao “Deset zapovijedi, one su poučavale građane na koji način da najbolje
podupru izgradnju socijalizma, uključujući i potrebu da žive ‘čisto, pristojno uz po-
štovanje za [svoju] obitelj’” (Evans 2005: 355). Navedena je “zapovijed” bila deveta
po redu.
30 Socijalizam s udarničkim licem
na slike iz “dobrog privatnog života”. Karakteristike i kvalitete koje
su radnici morali demonstrirati “u jednoj od dvije polutke, sfere
života” bile su primjenjive i na drugu – čistoća, urednost, spremnost
i revnost u učenju morale su prožimati njihovo postojanje, javno i
privatno (Siegelbaum 1988: 213). Sam će Stahanov udžbenik pisati
tako da odgovorima na retorička pitanja s prve stranice – “Kako to
da je masovni pokret sovjetskog radnog naroda dobio ime po meni,
običnom kopaču ugljena? Koja je moja metoda rada?” – prethode
skice iz njegova mladenaštva – “Trideset i tri su mi godine, rođen
sam u siromašnoj seljačkoj obitelji. Moje je djetinjstvo bilo sumorno
i nesretno (…)” (Stakhanov 1939: 6). Stahanovizam u njegovom
pisanju ne predstavlja samo prekid sa starim načinima proizvodnje,
nego i sa starom egzistencijom:
Najzad, najvažniji faktor u rastu i razvitku Stahanovljeva pokreta
jesu dobrobit i socijalna skrb. Život pun sigurnosti i sreće utječe
na brzinu i način rada. Više je timskog i energičnog rada na poslu.
Kada je život dobar, rad ide lakše, brže i produktivniji je. (isto: 28)
Idealan dom stahanovista nije bio samo dodatak radnome mjestu,
njihova je povezanost imala i dublju, simboličku vrijednost ili kako
je pisala tekstilna radnica Milovanova u tvorničkim novinama: “Pri-
je odlaska na posao čistim cipele, pogledam se u ogledalo i pažljivo
namjestim haljinu. Ali niti ne psujem više jer znam da stahanovi-
stima to nije u karakteru” (Siegelbaum 1988: 233). S druge strane,
mladog su neženju Goriškova njegovi kolege optužili da na posao
dolazi neobrijan, u pokidanim hlačama i raskopčanog remena – “I
on je stahanovist?, jedan je od njegovih kolega retorički zavapio.
Stahanovisti su morali biti modeli čistoće, urednosti, ali i kulture”
(isto).
Na domaćem terenu, primjerice u raškim ugljenokopima poslije-
ratnog vremena, kao suprotnosti herojima, odnosno neprijateljima
i saboterima, u javnim su glasilima okarakterizirani svi oni neskloni
udarničkom ritmu rada, što je nužno koincidiralo s “raspušteničkim
životom”. Protiv njih se također trebalo boriti:
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 31
Svaki rudar našeg bazena treba da u svom djelokrugu rada povede
nepoštednu borbu protiv svih onih koji krše radnu disciplinu, i
time ometaju uspješno izvršenje plana. Zar je dostojan da se naziva
rudarom i uopće radnikom nove Jugoslavije Pero Anton iz sekcije
11 koji je u decembru 1948. godine i u januaru mjesecu ove godine
izradio svega po 7 nadnica, a ostalo vrijeme pijančio po Raši. (…)
Ništa bolji nije ni Cavlović Ivan iz sekcije 3 jame Podlabin koji je
u 1948. god. ostao 35 dana kod kuće a bez da je o tome obavije-
stio upravu poduzeća. Navedeni Cavlović dolazi često na rad i u
pijanom stanju, tako da je dana 19. II. ‘49. god. došao na posao
potpuno u napitom stanju te ga se uslijed toga nije moglo uopće
pustiti na rad u rudnik. (…) Lažne i neprijateljske glasine medju
radnicima širi i Kopitar Vladimir iz sekcije 11. koji ne samo da
opravdano izostaje sa rada već nagovara i druge da izostaju govoreći
im “zašto treba raditi, zašto se mučiti za plan i slično”. Kopitar osim
toga svaki put propije svu svoju zaradu. (Raški rudar, 19. ožujak
1949., prema Matošević 2011: 239)
U sličnom je smjeru išla izjava direktora poduzeća za proizvodnju
strojnog alata Ural:
Udarnik je ona osoba koja radi u tvornici sedam sati, budući da
vlasti u Sovjetskom Savezu ne dozvoljavaju nikome da radi više, tko
redovito odlazi u kino, posjećuje ostale drugove, angažiran je u spor-
tu, ali u isto vrijeme ispunjava sve proizvodne zadatke. Naš udarnik
mora živjeti na kulturan način i iskoristiti sve prednosti dobroga
života koje mu sovjetske vlasti pružaju. (Siegelbaum 1988: 225)
Takav je koncept činio idealtipski radnički karakter, ali i sukus
jednog od dominantnih pokretačkih mota stahanovizma izražen
Staljinovim obiter dictum – “Život je radostan, drugovi!”
Kulturan radnik postao je dominantna paradigma i lajtmotiv
pokreta:
Aleksandar Ponomarev, iskusan lenjingradski strojobravar bio je ak-
terom foto prikaza na Sovjetskom paviljonu 1937. tijekom pariške
Internacionalne izložbe umjetnosti i tehnike. Kamera ga je snimila
u “nekoliko karakterističnih trenutaka svakodnevnog života” među
32 Socijalizam s udarničkim licem
kojima se ističu čitanje kod kuće (sa Staljinovim portretom koji ga
gleda sa zida), posjet muzeju Ermitaž s obitelji te čekanje, sa su-
prugom, da započne baletna predstava u Kirov teatru. (Siegelbaum
1988: 234)
Vrlo slično intonirana sekvenca fotografija objavljena je 1949. u
tjedniku raških ugljenokopa Raški rudar, gdje je Đuro Horvat, mla-
di rudar, “uhvaćen” u nekoliko tipičnih situacija tijekom radnoga
dana – ispred rudnika prije silaska u jamu, u društvu s drugovima,
tijekom igre šaha u Domu kulture te u popodnevnim trenucima
opuštanja kod kuće tijekom čitanja, nota bene, znanstvene literatu-
re.12 No životni kontekst u koji je mladi radnik Đuro Horvat bio
uronjen, povjerit će se novinaru, upravo je:
lijep i iznad svakog očekivanja. Još isti dan dobio je u radničkoj kući
udoban stan i hranu, i nije mogao Djuro vjerovati da je tako lijepo
uredjeno stanovanje ovdje; lijepa soba, na krevetu bijele plahte,
madrac i topli pokrivači. U sobi stol, ormari za odijelo, stolice, sve
je to odavalo utisak da će se tu lijepo i udobno živjeti. Zatim hrana
u menzi, bijeli kruh, crno vino a mesa imade svaki dan pa i kolača;
znači bolji život nego kod kuće, a sada još samo susret s ugljenim
slojevima. (…) Rasporedjen na 12. sekciju, počeo je najprije kao
vozač krcati ugljen, a svaku bi priliku od prvog dana iskoristio,
kada bi stari rudar-kopač ispustio otkopni čekić, Djuro bi ga od-
mah dohvatio i počeo sa njim odronjavati ugljene naslage. Kad je
radio tako kao vozač, mjesec dana, vidjeli su rukovodioci na sekciji
njegovo zalaganje i postavili su ga kao mašinistu na “vitlu” i već 8
mjeseca kako Djuro obavlja taj posao, sa puno ljubavi prema izvr-
šavanju plana i sa požrtvovnim zalaganjem, ne izostajući ni jedne
12
Prikazivanje udarnika ljudima kojima čitanje i učenje, odnosno misaone aktiv-
nosti prethodno rezervirane za “više društvene slojeve” i upravničko-inženjersku struk-
turu nisu strane bilo je toliko rasprostranjeno u onodobnoj propagandi da je i Andrzej
Wajda u igranom filmu Čovjek od mramora o fiktivnom poljskom udarniku, zidaru
Mateuszu Birkutu, “počasno nazvanome graditeljem grada Nowa Huta”, snimio scenu
u kojoj Birkut, u trenucima odmora, čita znanstvenu literaturu – knjigu Pedagoška
poema Antona Semenoviča Makarenka, objavljenu u Rusiji 1933.
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 33
nadnice kroz mjesec dana. Pored svakodnevnog rada, Djuro imade
sve prilike da se što više i kulturno uzdigne. Kino, razne priredbe,
kulturni dom, gdje može uvijek poigrati sa drugom po partiju šaha
kojeg je naučio još igrati u Armiji, čitanje raznih naučnih knjiga,
kružoci sa drugovima, sve je to postalo nerazdvojno od omladinca
Djure. Za svaku stvar on uvijek nadje toliko slobodnog vremena,
poslije osamsatnog rada. On je u Raši našao mjesto gdje se može vi-
soko stručno uzdići i osposobiti da postane pravi majstor mašinista
u rudniku. (…) ali našli su se i takovi pojedinci koji su prije ovdje
radili a vratili su se nakon jedva pedeset odrađenih nadnica natrag
kući, te da bi opravdali svoje dezerterstvo sa socijalističkog fronta
rada, govorili su kod kuće, da ovdje imade svaki dan mrtvih, da
postoji “dežurna mrtvačnica”, da je Djuro u bolnici, da je jednom
drugu iz njegovog kraja otsječena noga, itd. Štetu su ti neprijateljski
elementi napravili i mnogo je pisama trebalo, da Djuro uvjeri svoje,
da je živ i zdrav. Što više da se bolje osjeća i da bolje živi nego kod
kuće. Primjer druga Djure nije usamljen, takovih primjera ima na
stotine (…) (Raški rudar 11/3, prema Matošević 2011a)13
Kulturni pojedinci i radnici koji rade i odijevaju se “kulturno” zara-
đuju decentne nadnice koje im, pak, omogućuju kupovinu kultur-
nih artikala i znanja, bila je dominantna i idealizirana slika stahano-
13
Takve sekvence ili pravi mali foto-albumi objavljivani u štampi, a koji radne tre-
nutke trudbenika na poslu povezuju u cjelinu s onima iz privatnog, obiteljskog života
ipak, unatoč onodobnoj entuzijastičnoj retorici, nisu toliko učestali. Jedan od rijetkih
primjera je fotografija Žarka Milivojevića, “istaknutog radnika, tri puta novatora, šest
puta racionalizatora i sedam puta udarnika Jugoslovenskog kombinata guma i obuće
Borovo, u krugu svoje obitelji, drugarice Ljubice i sina Branislava” (Ilustrirani vjesnik,
ožujak 1949.) preko cijele stranice na kojoj uredno odjeveni slušaju radio prijemnik.
Takve su fotografije imale višestruku ulogu – prikazivale su imućniji status “onih koji
su se trudili na poslu”, “dokazivale” su da je domaće društvo dijelom svjetskih trendova,
ali i napose da radno pregalaštvo ipak ostavlja vremena za slobodno vrijeme i obitelj.
Takve fotografske sekvence stoga “prikrivaju” činjenicu da je udarnički princip rada
u socijalizmu, donekle kao i u ostalim autoritarnim sistemima dvadesetog stoljeća,
ipak djelovao unutar “polja napinjanja” (Mosse 1997: 2016) ne samo između često
vremenski nepomirljivih radnih i obiteljskih obaveza, već i ponešto skrivenijeg prostora
– očekivanja kolega i njihovih radnih habitusa na samom radnom mjestu.
34 Socijalizam s udarničkim licem
vista i udarnika.14 Apstinencija od alkohola, to jest trijeznost također
je dominantna karakteristika pokreta – stahanovisti su uvijek pili
čaj, samovar je uvijek bio dijelom kompozicije fotografija koje su
prikazivale njihove obiteljske stanove. “Okazionalno”, zaključuje
Siegelbaum, “alkoholizam je i bio liječen putem učenja radnih teh-
nika i postulata na kojima se bazirao stahanovizam” (Siegelbaum
1988: 240). Upravo će samovar dominirati kratkom scenom prikaza
privatnih trenutaka Stahanova i obitelji u njihovom novom domu u
dokumentarnom filmu Aleksei Stakhanov: At Home with Stakhanov,15
gdje pored uredno namještene trpeze, sam inicijator pokreta radi
na tehničkom projektu, dok u sličnom filmu Happy Housewarming,
Comrade Busygin,16 radnik rekorder u tvornici automobila Molotov
u gradu Gorkiju lista Lenjinovu knjigu pred osobnom bibliotekom
u svom novom stanu gdje mu je pri useljenju postavljen i uokvi-
14
Film Sto dana u Brezi Zorana Markuša koji bilježi Sirotanovićevo rušenje Staha-
novljevog rekorda od 102 iskopane tone u jednoj smijeni “24. jula 1949. godine kao
jednu od velikih pobeda u izgradnji socijalizma” također među radne uspjehe upliće
radničko-kulturni rad. Informacijama (i kadrovima) udarnika u kojima se navodi da je
“Alija premašio rekord Stahanova za 40 tona čime je brezanski rudar postao inicijator
Pokreta za visoku produktivnost rada, pa će Nikola Škobić iskopati 166 tona, Risto
Mijatović 354, Edhem Škorić 396, Đemal Ramović 442, Alojz Petek 517, Anton Bičić
520, Anton Zagoršek 862, Abdurahman Babajić 1010 tona”, dakle radnim uspjesima
pod zemljom prijeko nužnim za izgradnju “sveta i zemlje snagom mišica i snagom
misli” koji će uroditi “susretom udarnika i druga Tita”, prethodi informacija o druženju
podzemnih radnika pri “Kulturno umetničkom društvu rudara Breze, koje večeras za
goste rudare iz Trbovlja prikazuje predstavu Milorada Glišića ‘Glava šećera’” (Markuš
1949).
15
Film snimljen 1936. je, uz Happy Housewarming, Comrade Busygin (1936) i
The Stakhanov Movement: Stakhanov at his Record-breaking Feat (1938), dostupan
na: http://www.soviethistory.org/index.php?page=subject&show=video&SubjectID
=1936stakhanov&Year=1936&navi=byYear. Svi su navedeni filmovi izvaci iz dužih
dokumentarnih filmova, te pored Happy Housewarming, Comrade Busygin koji je dio
Soiuzkinozhurnala broj. 1, nismo uspjeli doći do originalnih naslova i imena redatelja.
16
Aleksandar Karitonovič Busigin istokario je rekordan broj ručica osovine – nor-
ma smjene bila je 675 dok se njegov učinak popeo na 966. Za svoj učinak nagrađen je
Ordenom Lenjina.
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 35
ren portret Lenjina,17 te sluša glazbu s gramofona sa sinom, dok
njegova supruga uz pitanje “Je li ovako dobro?” stavlja gust buket
cvijeća na stol. “Reći da su stahanovisti imali privilegije gotovo je
tautologija”, zaključila je Sheila Fitzpatrick. Oni su kao predstavnici
običnih ljudi često bili nagrađivani i privilegirani kao i političke elite
(dobivali su stanove, plaćene odmore pa čak i automobile), ali im je
bilo dostupno i ono što bismo danas nazvali robom široke potrošnje
– od šivaćih mašina i odjeće do gramofona, satova, motocikala i
automobila. Krajnji rezultat nagrađivanja nije bio sadržan u namjeri
da se ogledni radnici učine samo bogatijima i sretnijima, već i da se
prikažu kulturnijima: “Azijska zaostalost morala je biti pretvorena
u ‘europski stil modernosti i kulture’” (Fitzpatrick 2000: 103). No
ta ih je vrsta privilegije uvjetovala na svojevrstan quid pro quo, jer
spomenuti Busigin o kojemu su snimali propagandne uratke:
Pored materijalnih privilegija u kojima je uživao, a među kojima
je bio i novi stan te dostava kruha na kućnu adresu nakon što se
njegova supruga požalila na predugi red u pekari, imao je obavezu,
17
Lenjinov portret na Busiginovom zidu nije samo izraz ideološke geste, njega
je moguće interpretirati i na praktičnom nivou jer je upravo Lenjin idejni začetnik
ideje o “socijalističkom takmičenju” putem kojeg udarnici i stahanovisti postavljaju
svoje rekorde, radne uspjehe: “Treba organizirati međusobno takmičenje praktičara-
organizatora iz redova radnika i seljaka. Treba se boriti protiv svakog šabloniziranja i
pokušaja uvođenja jednoobraznosti odozgo, čemu su tako skloni intelektualci” (Lenjin
1946: 14). Prožimanje i pokušaj dokidanja razlike između intelektualnog i manualnog
rada, jedna od specifičnosti socijalističkih radnih pokreta, tema koju ćemo naknadno
dodatno elaborirati, također je dijelom Lenjinovog teorijskog promišljanja. Egalizacija
“manualnih i misaonih radnika”, prema njegovom viđenju, ipak je išla via negativa
spram intelektualaca: “Taj javašluk, nemarnost, aljkavost, neurednost, nervozna užur-
banost, sklonost da posao zamjenjuju diskusijom, rad – razgovorima, sklonost da se
laćaju svega i svačega a da ništa ne svršavaju, jedno je od svojstva ‘obrazovanih ljudi’,
koja nikako ne proističu iz njihove rđave prirode, a pogotovo ne iz zlonamjernosti,
nego iz svih navika njihova života, iz uslova njihova rada, iz premorenosti, iz nenormal-
nog odvajanja intelektualnog rada od fizičkog (…). Među pogreškama, nedostacima,
promašajima naše revolucije dosta znatnu ulogu igraju te i slične pogreške, koje su plod
tih žalosnih – ali u ovom momentu neizbježnih – svojstava intelektualaca iz naše sre-
dine i odsustva dovoljne kontrole nad organizatorskim radom intelektualaca od strane
radnika” (isto: 13).
36 Socijalizam s udarničkim licem
sukladno vlastitom novom avangardnom statusu, postati kulturniji.
Busiginova je nepismena supruga, pak, imala mnogo toga za nado-
knaditi. Dobila je privatnog učitelja, a “uskoro će joj biti dostupne
i usluge iskusnog dječjeg doktora koji bi je morao podučiti kako
se podižu djeca na kulturan način, a onda će imati i vremena za
učenje”. (Trud, 24. prosinac 1935., prema Fitzpatrick 2000: 103)18
Stahanovizam nije bio rezerviran isključivo za industrijska postro-
jenja, njegov se utjecaj širio i na ruralna područja kao i na žensku
radnu snagu. Među inicijatorima natjecanja u vožnji traktora bila je
i Paša Angelina,
koja se odazvala Staljinovom pozivu za sjetvom 7 do 8 milijardi
pudi žita (…).19 Prikaz Paše Angeline prenašao je poruku o “novim”
ženama, mobiliziranim u radne miljee putem natjecanja, koje su
mogle postići fantastične rezultate. Socijalistička su natjecanja stoga
bila također i motori redefinicije rodnih odnosa (…). Paša Angelina
bila je stahanovistica koja je radila naporno, blistala poradi vlasti-
tog uspjeha te inspirirala ostale. A sada je i pozivala tisuće žena
da se uključe u natjecanja te preuzmu ulogu upravljanja. Naravno,
vladajuće su strukture podržavale takav projekt, no Angelina je bila
kooptirana kako bi preuzela poziciju vođe i razvila se u tom proce-
su. (Buckley 2006: 76)
Angelinin je razvitak uključivao i pohađanje visoke škole gdje je
usvojila opće znanje, što je razlučivo i iz njezina pisanja. Tijekom
1940-ih, kao očiti rezultat čitanja časopisa poput America i The
18
Mnogi su članci onodobnih časopisa prikazivali, primjerice, ruralne stahanoviste
kako doslovce “gutaju knjige, savladavaju agronomiju, probavljaju Čehova i postaju
‘kul’turnyi’, odnosno ‘kulturni’. Vadim Volkov primijetio je popularnost koncepta
kul’turnost’ u sovjetskom civilizacijskom procesu, napose od 1935. do 1938., te nekoli-
ko njegovih aspekata. Pratio je drugi petogodišnji plan i naglašavao potrebu za robom
široke potrošnje i ‘pravo na prosperitetan život’, zagovaranje ‘kul’turnosti’ uključivalo
je opsežne promjene u svakodnevnom ponašanju, manirama i ukusu što je značilo pri-
stojnost, čistoću, uredne domove, bolju odjeću, više robe široke potrošnje te nastojanje
da se čita literatura i podigne nivo obrazovanja” (Buckley 2006: 71).
19
Pud je ruska mjera za težinu i iznosi 16,38 kilograma.
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 37
British Ally, naučila je dovoljno o vanjskome svijetu da zna kako
socijalno izdizanje nije samo sovjetski fenomen:
U tim stranim časopisima često se može naići na opise “vrtoglavih
karijera” i “iznimne” biografije. Sjećam se, primjerice, entuzijastič-
ne priče iz života jednog važnog čovjeka koji je, riječju časopisa,
“dolazio iz naroda”. Bio je jednostavan raznosač novina, no kada je
zaradio mnogo novaca, postao je vlasnik mnogih novinskih kuća i
dobio titulu lorda. (Angelina, prema Fitzpatrick 2000: 88)
Dakle, zapitala se Angelina, koja je razlika između briljantne karijere
lorda Beaverbrooka i njezine. Odgovor sadrži krucijalan element
onodobnog mentaliteta – uvjerenje da u Sovjetskom Savezu napre-
dovanje nije značilo odvajanje od ljudi niti je impliciralo postojanje
hijerarhijske socijalne strukture u kojoj su neki bili privilegiraniji
od ostalih. Ono po čemu je sovjetski sistem bio jedinstven, prema
Angelini, ogleda se u činjenici da, njezinim riječima: “moj rast nije
izniman. Jer, onaj je gospodin, kao što časopis piše, ‘izrastao iz naro-
da’, ‘ja sam rasla zajedno s narodom’” (isto).
Takav novi, emancipiran imidž predvodnice jednog dijela ru-
ralnog pokreta, Paše Angeline, naglašen je i u filmu The Stakhanov
Movement. Prije no što, u ulozi predradnice radne brigade traktori-
stica, kolegicama podijeli radne zadatke uz zavjet kako “obećanih 8
milijardi pudi nije krajnji limit”, snimljena je pri dolasku na posao
motociklom. Napose su “nove žene” socijalizma prikazivane ne
samo sposobnima ovladati tehnologijom poput vlastitih supružni-
ka, momaka ili očeva, već su to često, sugeriralo se u službenim
prezentacijama, činile unatoč njihovom protivljenju i argumentima
kako “uzimaju posao muškarcima” (isto: 80). Prikazivane rame uz
rame s muškim kolegama, primjerice u dokumentarnom filmu The
Stakhanov Movement, za tkalačkim strojem Dusia i Maria Vinogra-
dova, traktoristica Marija Demčenko, Marina Gnatenko, Mamlakat
Nahangova te Praskovia (Paša) Angelina djelovale su jednako eman-
cipirano kao i Semen Balakutin, Peter Krivonos, Aleksej Stahanov
ili Aleksandar Busigin. Takav je imidž “nove žene” tridesetih godina
38 Socijalizam s udarničkim licem
važan dio urbane kulture koja je imala zamijeniti seosku zaostalost
u kolhozima, tvrdi povjesničar Matt F. Oja, te je bio krajnjim re-
zultatom tvrdog ekonomskog determinizma, sukusa industrijskog
utopizma (Oja 1996: 11-15). Sredinom tridesetih godina upravo je
lik udarnice, rekorderke, ucijepljen u Stahanovljev pokret simbolizi-
rao novo, urbanizirano selo, a predvodnice rada bile su definirane u
suprotnosti s nekadašnjim seljankama, krestiankama. Dok su “žene
prošlih vremena” bile definirane radom u obitelji, nove su udarnice-
kolhoznice činile značajan udio radne snage na farmama. Također,
najčešće su prikazivane radnicama koje su “savladale tehnologiju”,
traktoristicama ili predradnicama brigade traktorista, dok su kresti-
anke zazirale od tehnologije koja je imala redefinirati rodne uloge
i odnose na selu. Njihov je pogled na svijet bio kolektivistički – s
veseljem su doprinosile društvu, dakle, u kontrastu s “individua-
lističkim interesom” seoske proizvodnje. Sukladno hipervolunta-
rizmu i pseudoznanstvenom etosu stahanovizma, “nova je radna
žena” gajila bezgraničan prezir prema ideji objektivnih ograničenja
i skromnih proizvodnih normi kao i “neutaživu žeđ” za znanjem i
informacijama “političke i međunarodne prirode”. No dominantna
karakteristika kojom se promovirao takav imidž bila je ona ekonom-
ske neovisnosti, uvjet novog “urbanijeg” potrošačkog ukusa koji je
inzistirao na tvornički izrađenoj odjeći, slušanju radio prijemnika
i gledanju filmova. Udarnice su prolazile kroz kulturnu revoluciju
(Oja 1996: 2-9). Udarništvo i stahanovizam, pod političkim patro-
natom vlasti, sažimali su ekonomsko-privredna, rodno-obiteljska te,
nova, potrošačka i karakterna pitanja u cjelinu. U tom se smislu o
njima može govoriti kao o sveprožimajućima, ne toliko u smislu
da su svi radnici pristali udarnički prionuti poslu, što je “nužan
manjak” na kojem i počiva egzemplarnost udarnika, već da pokret,
odnosno njegova idealtipska elaboracija, nije ostavljao niti jedan
aspekt života, privatni ili javni, nepokrivenim, ne-udarničkim. U
svojevrstan “ekvivalencijski lanac” postavljaju se “nužan odmak od
prošlosti kada je žena bila rob”, kako je Marija Demčenko reagira-
la na Staljinov govor iz 1935., užitak u “materijalnim plodovima
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 39
vlastitog rada kao, primjerice, dostavi predivnih tvornički izrađenih
kreveta s rubovima od nikla i plavog emajla, kakve su naručile dvije
traktoristice” te “mogućnosti da se biraju supružnici i da se ne srlja u
brak, jer, riječju neimenovane kolhoznice – ‘sada kada imam kredit
od 500 radnih dana prosci me preplavljuju ponudama, a prije dvije
godine nitko me nije htio niti pogledati’” (Oja 1996: 10, 40-41).
Iako sastavnim dijelom socrealističke mitologije, dakle ne toliko
života kakav jest, nego ideje “kakav on tek mora postati”, kult hero-
ina rada u cijelom spektru neizostavnih detalja koji su ga činili, iako
kratkotrajan, jer krajem tridesetih pokret gubi na snazi, ipak jest bio
pokušaj mobiliziranja ogromnog dijela seoske radne snage, unatoč
činjenici da je od 1935. do 1940. udio traktoristica, žena koje su
obavljale to najprestižnije zanimanje na selu, varirao od 4 do 8%.
Velik udio žena na kongresima i skupovima20 te fokus na njihova
postignuća zasigurno su stoga bili dijelom pokušaja povlačenja do-
datne radne snage u udarničke redove: “Lik heroine-udarnice nije
bilo lažan, te su osobe nedvojbeno postojale, ali nisu bile brojne”
(isto: 25),21 dakle reprezentativne.
Statistici kao dominantnom mjerilu reprezentativnosti kao i
konačnom neuspjehu “emancipacije ruralne žene” putem “tehno-
loškog opismenjavanja”, ako već ne suprotstaviti, onda moramo
20
Primjerice, na Drugom kongresu udarnika kolhoza održanom 1935. Tada je
udio žena među svim delegatima bio gotovo 1/3.
21
Ipak, takva promocija rodne jednakosti, kakvom se prisutnost djevojaka u sta-
hanovsko-udarničkom projektu može interpretirati, išla je pod ruku s osnaživanjem
tradicionalnog koncepta nuklearne obitelji te zabranom pobačaja 1936. godine, koja
će ostati na snazi sve do Staljinove smrti (usp. Izvestiia, 28. lipanj 1936.). Povjesničar
Stephen Kotkin piše da je sredinom 1935. u lokalnim novinama industrijskog grada
Magnitogorska lansiran niz tekstova kojima se promoviralo majčinstvo i plodnost, ali
i anti-abortivna kampanja čiji je sukus činio argument o “neprihvatljivosti uništavanja
ljudskog života u državi u kojoj se gradi socijalizam (…). Pobačaj je sada predstavljao
zlo prema kojem je pojedinac pokušavao živjeti u suglasju s uskim, vlastitim interesima,
a ne prema interesima kolektiva. A u našem društvu”, pisale su novine u zemlji koja je
prva, netom nakon Oktobarske revolucije ozakonila pobačaj, “ne smije biti jaza između
osobnog i zajedničkog života” (Kotkin 1997: 179).
40 Socijalizam s udarničkim licem
barem pridodati značajan podatak iz domene sedme umjetnosti,
jednog od najzaslužnijih medija za međunarodnu udarničku slavu.22
U eksperimentalnom dokumentarnom filmu iz 1934. Tri pjesme o
Lenjinu (Tri pesni o Lenine)23 u kojem, kako tvrdi, traži subjekte koji
ne znaju ništa o konvenciji poziranja pred kamerom, David Ablevič
Kaufman, poznatiji pod umjetničkim imenom Dziga Vertov, sni-
mio je na filmskoj traci vrlo vjerojatno prvi zvučni intervju. Mimo
hiperboličnog, herojskog, depsihologiziranog prikaza neustrašivih
subjekata kakvima ih publici približava The Stakhanov Movement, a
napose Pašu Angelinu i Mamlakat Nahangovu,24 Vertov u svom “pr-
22
Aleksej Stahanov i stahanovisti bili su usko povezani sa sedmom umjetnošću,
kao protagonisti u dokumentarcima, ali i kao savjetnici “s terena”, iskusni radnici iz
postrojenja pri snimanju igranih filmova: “U filmu Borisa Barneta Noch v sentyabre
(Jedne rujanske noći) iz 1939. godine, ime Alekseja Stahanova pojavljuje se među
zaslužnim imenima za uradak, ali u funkciji ‘savjetnika’, iako je naglasak radnje stav-
ljen na postavljače bombi i otmičare, jeziv kontrapunkt herojskom tonu zazivanom
inscenacijom povijesnih likova (Ordžhonikidze), masovnih skupova i gromoglasnom
muzikom. (…) No, u ovom filmu, navodno posvećenom radu, likovi ljenčare (…)
iako je sam uradak, službeno, lagano fikcionaliziran prikaz početaka stahanovizma u
Donbasu 1935.” (Eisenschitz 2005: 154). Rušitelji sistema, odnosno saboteri važna su
figura Staljinove epohe kao i snažan anti-primjer prorežimskoj figuri samoprijegornog
oglednog radnika. Baš kao i udarnički uspjesi, tako je i sabotersko djelovanje opisivano
u hipertrofiranim terminima. U iskustvu socijalističke Jugoslavije također se nalazi pri-
mjer vrlo bliske suradnje i sudjelovanja udarnika na snimanju dugometražnih filmova.
Najbolji je primjer Slike iz života udarnika (Bahrudin Čengić, 1972.) Film je inspiriran
životom i radnim uspjesima udarnika Alije Sirotanovića koji je zajedno s kolegama
iz prve generacije jugoslavenskih udarnika sudjelovao kao stručni suradnik tijekom
snimanja filma.
23
Tri pjesme o Lenjinu snimljen je iste godine kad i Čapajev (u režiji Georgija i Ser-
geja Vasiljeva), ali upravo će potonji poradi Staljinova ukusa “dominirati inauguralnim
Moskovskim filmskim festivalom te godine. Iako je Staljin, nezadovoljan, tvrdio kako
film Dzige Vertova prikazuje Lenjina isključivo kroz materijal snimljen u centralnoj
Aziji, o pravom se problemu nije smjelo govoriti. Vertov je stavio pretjeran naglasak na
Lenjina, jedino je on inspirirao emancipaciju” (Hicks 2007: 91-92).
24
Dvije će udarnice, stahanovistkinje, ponaosob gledajući u kameru s ponosom
izgovarati monologe: “Sakupila sam puno pamuka, i sada sam odlična učenica. Jako
volim svoju zemlju i druga Staljina” (Nahangova), odnosno: “Obećali smo drugu Sta-
ljinu i Partiji naše zemlje 8 milijuna pudi žita. S ponosom ćemo ispuniti naše obećanje.
I to nije granica” (Angelina).
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 41
vom feminocentričnom filmu” (Deriabin, prema Hicks 2007: 93)
snima razgovor s Marijom Belik, udarnicom koja radi na betoni-
zaciji “pri Dneprostroiu” (Vertov 1984: 117),25 za koji je tvrdio da:
može ganuti i strance koji ne znaju ruski jezik. Upravo su komen-
tatori osjetljivi na jezične nijanse ti koji su najuvjerljivije veličali
prirodnost i živopisnost intervjua. Još se uvijek vodi debata je li
to prvi zvučni [na filmu snimljen] intervju, ali je zasigurno među
prvima i među najboljima od prvih (…). Način na koji nam Marija
Belik govori o sebi više od onoga što govori dozvoljava uvid u nje-
zine osjećaje. (Hicks 2007: 99)
Unatoč tvrdnji Jeremyja Hicksa, ono što Marija Belik govori, u
okviru naše teme udarništva, jest važno:
Radili smo na Sekciji 34. Slala sam beton gore kranom, 95 cijevi
na dan. Podignuli smo cijev i cement je iscurio van. Vidjela sam da
je papir od katrana upao unutra. Išla sam po njega i onda krenula
natrag. Daska je ispod mene počela tonuti i bila sam povučena
dolje. Uhvatila sam dršku ljestvi, ali mi je ruka klizila. Svi su se
uplašili. Jedna je cura vrisnula. Kuvik je dotrčao do mene, uhvatio
me i izvukao vani. Bila sam puna cementa i mokra. Tamo je bila i
voda. Katran mi je opržio ruke. Išla sam se posušiti kraj peći. I onda
sam se vratila na posao. Prekrili su mjesto daskama i ja sam ponovo
počela slati cijevi gore. Odradila sam cijelu smjenu. Nagradili su me
Ordenom Lenjina jer sam plan ispunila preko norme. (Vertov, Tri
pjesme o Lenjinu)
Značaj tog intervjua, pored opservacije da se radi o jednom od prvih
zabilježenih zvučnih, nije u tome što pokazuje naličje udarničkog
projekta, on nije saboterski, svakim ga svojim dijelom podupire –
Marija Belik ostaje na poslu unatoč nezgodi, obavlja radne zadatke
preko norme, odlikovana je za svoj trud, iz nje izvire zadovoljstvo i,
25
Hidroelektrična centrala na rijeci Dnjepar u Ukrajini, jedan od velikih projekata
petogodišnjeg plana.
42 Socijalizam s udarničkim licem
što je najvažnije, prikazana je na filmu poradi požrtvovnosti. No tim
su karakteristikama prožete i činjenice da:
govori dijalektom, ima verbalne tikove, zaboravlja riječi te daje
humanu dimenziju klišeju o radniku odlikovanom Lenjinovim
odličjem. Rezultat je blizak suvremenom intervjuu (…). Intervju s
Marijom Belik indicirao je put kojim će Vertov razvijati dokumen-
tarni film u zvučnoj eri: ka sinkroniziranom snimanju i intervjuu,
čak i kada je to postala vrlo marginalizirana praksa kasnih 30-ih
i 40-ih, kada je takozvani “božji glas”, glas naknadno snimljenog
naratora, dominirao. (Hicks 2007: 99)
Stoga, taj film, a napose intervju s udarnicom, iako sastavnim dije-
lom avangardnog umjetničkog izričaja koji Staljinu, kao i sam film
Tri pjesme o Lenjinu, nije bio drag, sadrži sukus ideje o “‘socijaliz-
mu s ljudskim licem’ gdje tekstovi, slike i filmovi više ne prikazu-
ju pojedince kao dijelove (…) stroja, nego kao tople i strastvene
osobe” (Žižek 2007: 130-131).26 Dominantna razlika, u kontekstu
26
Slovenski filozof zamjenu avangarde socrealizmom objašnjava činjenicom da je
“ruska avangardna umjetnost s početka dvadesetih (futurizam, konstruktivizam) ne
samo gorljivo zagovarala industrijalizaciju, nego je čak pokušala izmisliti novog indu-
strijskog čovjeka, koji neće biti onaj stari čovjek sentimentalnih strasti i ukorijenjen
u tradiciji, nego novi čovjek, koji će sa zadovoljstvom prihvatiti svoju ulogu zasuna
ili vijka u divovski koordiniranom industrijskom Stroju. Kao takva, ta je avangarda
bila subverzivna baš po svojoj ‘ultra-ortodoksiji’, to jest po svojem pretjeranom po-
istovjećenju s jezgrom službene ideologije: predodžba o čovjeku koju stječemo kod
Eisensteina, Mejerholda, konstruktivističkog slikarstva itd. ističe ljepotu njegovih/
njezinih mehaničkih pokreta, njegove/njezine potpune depsihologizacije. Ono što se
na Zapadu smatralo krajnjom noćnom morom liberalnog individualizma, ideološ-
kim pandanom ‘taylorizaciji’, Fordovu radu na tekućoj traci, u Rusiji je veličano kao
utopistički izgled za oslobođenje: prisjetimo se kako je silovito Mejerhold ustrajao na
‘biheviorističkom’ pristupu glumi – nema više naglaska na upoznavanju s osobom koju
glumac tumači, nego je ono zamijenjeno nemilosrdnom tjelesnom vježbom, kojom se
nastoji postići hladna tjelesna disciplina i razviti sposobnost glumca da izvodi nizove
mehaniziranih pokreta… TO je ono što je bilo nepodnošljivo za, KAO i U službenoj
staljinističkoj ideologiji, tako da je staljinistički ‘socrealizam’ doista BIO pokušaj da se
ponovo uspostavi ‘socijalizam s ljudskim licem’” (Žižek 2007: 130-131). No, slučaj
Vertov i njegov prikaz rada u Tri pjesme o Lenjinu, ali i u prethodnom dokumentarcu
Entuzijazam: Simfonija Dombassa (Entuziazm: Simfoniya Dombassa) iz 1931. mogu
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 43
prikazivanja, između govora Paše Angeline i Mamlakat Nahangove,
s jedne, te Marije Belik s druge strane, nalazi se upravo u “stup-
nju ljudskosti” posredovanom načinom na koji pojedine udarnice
izgovaraju svoj tekst, što utječe i na sadržaj izgovorenoga. Naknad-
ni uspjeh, pripisana “iskrenost”, osjećajnost i humanost intervjua
Marije Belik leži upravo u činjenici da je “topliji” od Angelininog
i djeluje manje izvještačeno od Nahangovinog, no nije li to ideal
kojem je socrealizam, u Žižekovoj interpretaciji, težio? Ne govori li
ta činjenica upravo u prilog srodnosti dijelova hagiografskog filma o
Lenjinu sa socrealističkim postulatima? Vertovljev kao i značaj inter-
vjua koji donosi u Tri pjesme o Lenjinu ne leži stoga toliko u njegovoj
“umjetničkoj opoziciji” u ono vrijeme jedinom mogućem estetskom
kanonu,27 već u “mimikrijskoj lukavosti”, odnosno činjenici da ga
je u potpunosti, barem što se analiziranog intervjua tiče, prigrlio te
predstavio udarnicu čiji je “topao, iskren i individualiziran” iskaz
bez samodopadne rezolutnosti, elana, oholosti ili pak bezrezervne
biti interpretirani i kao intermedijarni, estetikom i prikazom subjekata između dvije
dominantne umjetničke faze intonirani radovi.
27
Avangardna je umjetnost od 1932. zabranjena u Sovjetskom Savezu, piše Boris
Groys, te dodaje: “Povijesno gledano, umjetnost koja je univerzalno smatrana dobrom
često je služila uljepšavanju te slavljenju moći i vlasti. Još je važnija činjenica da avangar-
dna umjetnost – koja je svoje tvorce učinila autsajderima – nikako ne implicira da su ti
umjetnici svjesno težili ka takvoj poziciji ili da im je nedostajalo volje za moći. Pažljivo
istraživanje njihove teorije i prakse ukazuje upravo na suprotno – kod avangardne um-
jetnosti nalazimo direktnu poveznicu između volje za moći i umjetničke volje za pod-
činjavanjem materijala i organiziranjem prema zakonima koje diktiraju umjetnici sami
(…). Mit o nevinoj avangardi počiva na rasprostranjenom stajalištu kako je totalitarna
umjetnost 1930-ih i 1940-ih jednostavan povratak u prošlost, puka regresivna reakcija
na novu, masama nečitljivu, umjetnost. Prema toj teoriji, pojavljivanje socijalističkog
realizma odražava rastuću hegemoniju tih masa nakon gotovo potpunog nestanka
europski-educirane intelektualne elite uslijed Civilnog rata, emigracije i proganjanja
1920-ih i 1930-ih. Prema takvoj interpretaciji, potvrđenoj onda rasprostranjenim
sloganom ‘učiti od klasika’, socrealizam je samo refleksija tradicionalno orijentiranih
ukusa masa. Očita razlika između radova u domeni socijalističkog realizma i njihovih
klasičnih modela vodi ka tvrdnji da je doktrina neuspješan atavizam, jednostavno kič,
‘pad u barbarstvo’, nakon čega se socrealistička umjetnost veselo pripisuje carstvu ‘ne-
umjetnosti’” (Groys 2011: 7-8).
44 Socijalizam s udarničkim licem
uvjerenosti u ispravnost vlastitih odluka o samopožrtvovnosti ušao
u povijest sedme umjetnosti i udarništva.
Prikaz udarnice kroz apologijsku prizmu lika i djela Vladimira
Iljiča Uljanova – Lenjina nije ishitren ili slučajan, iako se iz samog
filma i intervjua ne da precizno zaključiti na čemu počiva poveznica
između samoprijegornog rada kakvog predstavlja, u ovom slučaju,
Marija Belik i odlikovanja za rad Ordenom Lenjina. No upravo je
Lenjin, ponovimo taj važan podatak, elaborirao potrebu za socijali-
stičkim takmičenjem – rezultatom “novih odnosa ljudi u proizvod-
nom procesu” i “najmoćnijim faktorom za razvitak socijalističke
proizvodnje” (Jevstafjev 1946: 4), a upravo su udarnici bili ti koji
su u proizvodni proces unosili takmičenje ili su vlastiti udarnički
status uspjesima na socijalističkim takmičenjima potvrđivali. “Do-
bronamjerna kompeticija u socijalizmu” imala je, među ostalim, i
odgojni karakter, morala je biti “moćnim sredstvom u savladavanju
starih navika, shvaćanja i običaja – ‘pretvoriti rad iz sramotnog i
teškog tereta, kakvim se ranije smatrao, u čast, u ponos, u podvig i
junaštvo’” (isto: 11). Ipak, proizvodna differentia specifica socijaliz-
ma u sebi je sadržavala rizik sličnosti s kapitalističkom paradigmom
“konkurentnosti”.28 Na teorijskom nivou razlika je bila podcrtavana
činjenicom da je:
28
Ta je pomutnja ponekad bila izražena prilikom izvještavanja o socijalističkim
takmičenjima stahanovista. Tako je “1936. došlo do uzbuđenja poradi očito pogrešnog
korištenja riječi konkurs prilikom izvještavanja o socijalističkom takmičenju. To je bila
sorevnovanie, ne konkurs. Politbiro je upozorio ne samo da je Lenjin koristio termin
sorevnovanie, već da konkurs konotira individualnu aktivnost, kao što je natjecanje za
najbolji dizajn skulpture ili zgrade ili pak pisanje najbolje pjesme ili knjige. Upravo
suprotno, socijalistička natjecanja karakteristična za stahanovistički pokret upućivala
su na ‘komunističke metode gradnje socijalizma’ izvršavane ‘maksimumom aktivnosti
radnih masa’, ne pojedinaca” (Buckley 2006: 43). Razlika između termina konkurentsiia
i sorevnovanie je, piše Alfred Evans, ta što je prva “tradicionalno razumijevana lošom
(zlobnom) kompeticijom karakterističnom za kapitalizam (…), dok je potonja smatra-
na prigodnom za socijalizam, a označavala je prijateljsku kompeticiju ili takmičenje”
(Evans 1993: 186).
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 45
konkurencija naročiti oblik takmičenja svojstven kapitalističkom
društvu i koji se sastoji u borbi pojedinih proizvođača za komad
kruha i za utjecaj, za mjesto na tržištu. Uništenje konkurencije, kao
borbe koja je vezana samo uz tržište pojedinih proizvođača, nipošto
ne znači uništenje takmičenja. Naprotiv, baš uništenje robne pro-
izvodnje i kapitalizma otvorit će put mogućnosti da se organizira
takmičenje ne u njegovim životinjskim, već u ljudskim oblicima.
(Lenjin i Staljin 1946: 22)
Drugim riječima, razlikovni moto u odnosu na “kapitalističku
konkurentnost” bila je “drugarska pomoć koju napredni pružaju
zaostalima da se postigne zajednički uspon” (Jevstafjev 1946: 8).
Ipak, takav teorijski postulat ne liježe lako na empirijski teren, i to iz
nekoliko razloga. Na početku poglavlja pokazali smo koliko su sta-
hanovisti, po definiciji egzemplarni udarnici, doživljavani nepoželj-
nima do te mjere da su gdjekad “životinjski” lišavani života. Dakle,
zaostali u radu nisu nužno željeli postajati naprednima, nisu nužno
bili “bačeni u situaciju” slabe proizvodnosti, već je to, zasigurno,
bio njihov svjestan odabir ili, rečeno sintagmom James C. Scotta,
“‘snaga slabih’ koja podrazumijeva namjeran, ne odveć produktivan
rad i odbijanje prenapregnuća”. S druge strane, “podvig i junaštvo”
umetnuti i u kategoriju kolektivno zagovaranog samoprijegornog
rada koji se ogleda u rezultatima, uspjesima, podrazumijevaju in-
dividualnu iznimnost, dakle odvajanje od mase na kojoj se temelji
struktura “žestoko natjecateljskog stahanovizma” (Horowitz, prema
Horvat 1983: 447).29 I s treće strane, moralni imperativ kakav je bio
29
Boris Souvarine je u tom kontekstu pisao kako je Staljin povjerovao da je ob-
manuo cijelu Rusiju i čitav svijet hoteći uvjeriti da je rad jedne ekipe, u prosjeku od
deset do dvanaest radnika, bio rezultat jednog jedinog rekordera u toj kategoriji. Uspio
je samo još dublje podijeliti radničku klasu, putem prekomjerne nejednakosti plaća
pooštriti društvenu diferencijaciju, postići nekakvu intenzifikaciju rada i podizanje
“normi”, ali taj kvantitativni porast proizvodnje bio je na štetu kvalitete proizvoda, po
cijenu kobnog povećanja škarta, skupocjene istrošenosti sredstava, preranog iscrpljenja
radne snage. Ako je tim načinom nekoliko tisuća budućih poslovođa i brigadira izašlo
iz svog stroja i pridružilo se nekoj vrsti privilegiranih, taj se izbor mogao izvršiti i na
ozbiljniji, plodniji i manje napadan način (Souvarine 1989: 420).
46 Socijalizam s udarničkim licem
protkan kroz kategoriju rada, također smo pokazali, u mnogim je
slučajevima bio praćen materijalnom naknadom:
Stahanovizam se naposljetku ispostavio dominantnim sredstvom
socijalnog rasta, iako mu to nije bila prvobitna svrha. Stahanovi-
sti poput Alekseja Stahanova samog, Aleksandra Busigina, Marije
Demčenko, Paše Angeline i ostalih, iskoristili su svoje nagrade, te
su nakon nekoliko godina iznimno visoke produktivnosti u tvorni-
ci ili državnim farmama krenuli u visoke škole i postali inženjeri,
upravitelji u industriji i agronomi. (Siegelbaum, prema Fitzpatrick
2000: 86)30
Dakle, mjestimična i zasigurno moguća isplativost “moralno isprav-
nog” ponašanja i napora jedna je od lekcija sovjetskog stahanovizma
ili njemu srodnih radnih pokreta poput udarništva. Ipak, čak i na
mjestima gdje takva retribucija nije bila toliko očita ili pozamašna,
odnosno, u kontekstu domaćeg, hrvatskog/jugoslavenskog, porat-
nog terena gdje se udarnički habitus pokušao implementirati putem
“moralnih poticaja”, Branko Horvat tvrdi kako se ta sintagma nužno
morala stavljati
pod navodnike jer se moralni poticaji, zbog primjenjivanja u prak-
si, ne razlikuju od materijalnih. Ako radnici-udarnici, na primjer,
primaju odlikovanja, ako se na njih skreće pažnja javnosti i ako su
im ponuđeni politički položaji, to povećava njihov prestiž, njihov
društveni utjecaj i nerijetko, iako neizravno, i njihovo materijalno
blagostanje. Jedini istinski moralni poticaj, onaj koji nadilazi in-
dividualni egoizam i građanski svijet općenito, je jedna varijacija
30
Među najistaknutijim primjerima su nagrade radnicama i radnicima kao što
su Marija Demčenko, Claudia Saharova i Evdokia Vinogradova, koje su, primjerice,
postale zastupnice u Vijeću naroda Vrhovnog sovjeta, Mamlakat Nahangova, koja je
prilikom posjete Moskvi upoznala Nikolaja Ostrovkog, pisaca romana Kako se kalio
čelik, ali i Alekseja Stahanova, Nikolaj Smetanin, radnik u Skorohod tvornici cipela
“gdje je naknadno postao upravitelj (…), a sada je asistent narodnog komesara SSSR-a
za laku industriju” (Stakhanov 1939), te Paša Angelina po kojoj je nazvana ulica u
gradu Stalino (Donjeck) kao i brod koji je plovio Moskovskim kanalom.
Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 47
Kantovog kategoričkog imperativa: čini dobro djelo zbog djela
samoga. (Horvat 1983: 437)
Udarništvo te napose stahanovizam, fenomeni koji su svoj razvijeni
oblik, famu i međunarodnu prepoznatljivost stekli unutar proizvod-
nih miljea prvenstveno teške, a naknadno i lake industrije te poljopri-
vrede i stočarstva unutar projekata petogodišnjih planova, sadržavali
su nekoliko problemskih čvorišta kroz koja ih valja interpretirati.
Dodirne točke s američkim, odnosno tejlorističko-fordističkim,
kapitalističkim, proizvodnim fenomenom, individualizacija heroja
rada u društvu i radnim miljeima koja su akcent stavljala na kolekti-
vitet, njihov odmak od isključivo “moralne motivacije” te pomak ka
materijalnoj, utjecaj novog “preporučenog” samoprijegornog rada
na širu radnu zajednicu u postrojenjima kao i pokušaj emancipacije
žena kroz kompulzivan rad, samo su neke od dinamika kojima se
može ocrtati radni heroizam. Pojedine će se među navedenim ka-
rakteristikama tijekom poraća, zajedno s primjenom udarništva i
radnog junaštva u zemlje novog, socijalističkog uređenja prenijeti
i u jugoslavensko radno tkivo. No s bitnom praktičnom kao i dis-
kurzivnom razlikom – sovjetsko su radno udarništvo i stahanovizam
dominantno predratnog predznaka, dok su u socijalističkoj Jugo-
slaviji predstavljali nužnu poratnu kategoriju, stoga, među ostalim,
i svojevrstan marker osjetljiv na političke mijene i lomove između
dviju zemalja koji kulminiraju Rezolucijom Informbiroa 28. lipnja
1948.
48 Socijalizam s udarničkim licem Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 49

A. Stakhanov, The Stakhanov Movement Explained, Moskva: Foreign Languages

A. Stakhanov, The Stakhanov Movement Explained, Moskva: Foreign Languages Publishing House, 1939.
Publishing House, 1939.
50 Socijalizam s udarničkim licem Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 51

Nagrađen istaknuti član stahanovskog pokreta – Nicolai Smetanin. Nagrađene istaknute članice stahanovskog pokreta – Claudia Saharova i Evdokia
A. Stakhanov, The Stakhanov Movement Explained, 1939. Vinogradova. A. Stakhanov, The Stakhanov Movement Explained, 1939.
52 Socijalizam s udarničkim licem Ishodište – sovjetski stahanovizam i heroji rada 53

Maria Belik u filmu Tri pjesme o Lenjinu, Dziga Vertov, 1934.

Aleksej Stahanov, Glas rada, 16. kolovoz 1946.
Jugoslavensko udarničko iskustvo

Poratna je Jugoslavija vlastitu privredu pokušavala podići na noge po

uzoru na Sovjetski Savez, što je, pored organiziranja petogodišnjeg
plana, uključivalo i organizaciju radnih, socijalističkih natjecanja,
odlikovanja najboljih Ordenom rada, radnog heroizma te uvođe-
nje “počasnog zvanja”, kategorije udarnika kojima su, na prijedlog
glavnog odbora Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Jugo-
slavije, proglašavani radnici i
namještenici za kolektivno ili individualno učestvovanje u radnoj
utakmici i koji za osamsatno radno vrijeme u toku od tri mjeseca
sistematski prekoračuju normu najmanje za 20%, a gdje ona nije
utvrđena najmanje za 30% postojeće ili uobičajene norme uz dobar
kvalitet proizvoda. (Glas Istre, travanj 1946.)31

31
Udarnike je, navodi se u pravilniku koji je potpisao Andrija Hebrang, pred-
sjednik Privrednoga savjeta i ministar industrije u vladi DFJ te predsjednik Savezne
planske komisije, proglašavala uprava poduzeća ili ustanova. Počasno su zvanje mogli
dobiti i radnici koji ispunjavaju i ne prekoračuju normu i proizvodni zadatak, a u toku
takmičenja postižu uštedu materijala, goriva, maziva itd. najmanje 10%, uz uslov da
ušteda ne bude na štetu proizvodnje, strojeva, aparata itd. Udarnicima su bili pro-
glašavani radnici koji svojim prijedlozima i pronalascima racionaliziraju i unapređuju
proizvodnju i doprinose materijalnoj koristi poduzeća ili ustanove. Zvanje udarnika
trajalo je, prema Pravilniku, tri mjeseca od dana proglašenja, a bilo je praćeno dodje-
ljivanjem udarničke karte i privilegijom sljedovanja u životnim namirnicama, odjeći,
obući, ogrjevu itd. Udarnici su temeljem udarničke karte imali pravo na prekorednu
kupovinu željezničkih, parobrodnih i autobusnih karata, kazališnih, kinematografskih
i sličnih ulaznica, prekoredan pregled i smještaj u bolnicama i drugim zdravstvenim
ustanovama (Glas Istre, travanj 1946.). Radnici su pak na dopunske karte za opskrbu
udarnika i kartu za kupovanje industrijske robe izdane od Ministarstva rada 1946.
godine u mjesecu srpnju mogli nabaviti 2 kg krušnog brašna, 1 kg brašna, 0.5 kg
šećera, 0.5 kg masti, 0.25 kg soli, 1 kg tjestenine, 0.5 kg riže i 1 par cipela (Glas rada, 5.
56 Socijalizam s udarničkim licem
Sekretar CK KPH te predsjednik vlade Narodne Republike Hrvat-
ske Vladimir Bakarić će 8. rujna 1946. u govoru na Zemaljskom
kongresu udarnika, uz naglašavanje specifičnog konteksta djelovanja
domaćeg trudbeništva, eksplicitno potvrditi velik značaj sovjetskih
radnih pokreta za jugoslavenske privredne rezultate:
I polet i takmičenje su u prvom redu nastavak onog heroizma našeg
naroda u ratu za vlastito oslobođenje. Istim onim samoprijegorom,
istom voljom i svetom odlučnošću pristupio je naš čovjek zadatku
obnove zemlje da bi, kao što je uzimao pušku u ruke da bi gonio
okupatora i njegove sluge, sačuvao tekovine svoje oslobodilačke
borbe i krčio put boljoj budućnosti (…). Ne treba podcijeniti niti
ogromnu ulogu koju je kod podsticanja poleta imao svjetao primjer
radnika i uopće trudbenika Sovjetskog Saveza od Velike socijalistič-
ke revolucije na ovamo. Počevši od komunističkih subotnika iz rad-
nih dana pobjede proletarijata, preko stahanovaca, pa do ogromnog
radnog heroizma u toku domovinskog rata, sovjetski je trudbenik
bio uzorom našem čovjeku, uzorom koji je valjalo slijediti, a ujedno
i dokazom da je taj put jedino pravilan, da je sasvim moguć i da
sigurno vodi do rezultata. Bez tih uzora i takvih provjeravanja prak-
som ne bi ni kod nas bilo moguće u tako kratko vrijeme postići ove
rezultate koje već danas brojimo. (Bakarić 1946: 29)
Sadržaj govora išao je pod ruku s onodobnim publikacijama,
prijevodima s ruskog jezika, poput, da spomenemo samo neke u
domeni organizacije rada, snažno “poučno-pedagoški” intoniranog
udžbenika Kakav mora biti komsomolac u izdanju oblasnog Ujedi-
njenog saveza antifašističke omladine Hrvatske, Istra (Omladinska
borba 1944.), spomenute knjižice Lenjin i Staljin o socijalističkom
srpanj 1946). Uvođenje kategorije udarnika, omeđene pravilima prilikom proglašava-
nja egzemplarnih radnika, bilo je svojevrsno rješenje za “nered, samovolju i rasipništvo
kao i za ne-vođenje računa o racionalnom gospodarstvu i rentabilnosti u mnogim
tvornicama na području federalne Hrvatske o čemu ne vode brigu mnogi načelnici
odjela i upravitelji” (Glas rada, 18. kolovoz 1945.). Minimalan radni normativ te 1945.
bio je izjednačen s predratnim – početna norma, barem na teorijskom nivou Naredbe
kakvu je izdao ministar industrije i rudarstva federalne Hrvatske, nije smjela biti manja
od norme 1939. godine.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 57
takmičenju iz 1946. u izdanju zagrebačkog Naprijeda (Mala poli-
tička biblioteka), 250 stranica opsežnog zbornika radova Lenjina i
Staljina O socijalističkom takmičenju iz 1946. ili, pak, iste godine
publiciranog Staljinova teksta Govor na Prvom svesaveznom savetova-
nju stahanovaca – 17. novembra 1935. godine, oba potonja u izdanju
beogradsko-zagrebačke Kulture (Biblioteka marksizma-lenjinizma).
Ukoričene su, mahom teorijski intonirane, publikacije praćene no-
vinskim “izvještajima s terena” te se uspjesima radnog naroda diljem
zemlje postizanim “zahvaljujući radnim takmičenjima” pridružuju
i izvještaji i referati o sovjetskoj privredi i udarnicima. Tako će,
primjerice, nedjeljni Glas Istre od 16. rujna 1946. pored referata
o petogodišnjem poljoprivrednom planu SSSR-a pisati i o zidaru
Andreju Kulikovu iz Lenjingrada:
koji je nakon jedne smjene prilikom zidanja poredao 8450 opeka
te stoga primio Staljinovu nagradu. Svaki koji nije bio stručnjak
mogao je da vidi izvanredan rad Kulikova. On je radio brzo i veoma
ritmički i tri djevojke su mu pomagale, dopunjavale su ga u tom
radu. (Glas Istre, 16. rujan 1946.)
Pored priče o “nesretnom djetinjstvu o kojem govori s gorčinom
jer ga njegov otac, koji je radio 45 godina u Lenjingradu kao zi-
dar ipak nije uspio školovati” na kakvu nailazimo i kod Stahanova
(Stakhanov 1939), ali i kod prikaza jugoslavenskih udarnika gdje
se često “naglašavala obiteljska i socijalna pozadina, radničko ili
seljačko podrijetlo te mukotrpan put nakon kojega se radnik našao
među najboljima, uzornima” (Anić 2010: 204), sam članak donosi
i zanimljive tehničke aspekte koji prethode zaključku o njegovoj
virtuoznosti u zidarskom zanatu.32 Također, u štampi su se često
32
Kulikova je motivacija bila 6,000.000 zgrada koje su spalili Nijemci i 25,000.000
ljudi koji su ostali bez krova, no “to nije bilo dovoljno da objasni način njegova rada.
Nije lako redati opeke za vrijeme gradjenja nekog zida. Potrebno je da opeke čvrsto
dodiruju jedna drugu. Kada se reda prva opeka, potrebno je metnuti je veoma pažljivo.
Kvalifikovani radnik meće jednu opeku u toku pola minuta, dobar majstor – u toku
15 sekundi, a Kulikov – u toku 2,4 sekunde (…). Kada zidar gradi zid on čini desetine
58 Socijalizam s udarničkim licem
prenosili dijelovi Staljinovih govora o junacima rada kao i iskustva
iz privrednog i kulturnog života “bratskih zemalja” (Glas rada, 22.
lipanj 1945.).
Nekoliko je točaka u istaknutom odlomku govora Sekretara
Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske važno, a među
kojima je prva zasigurno činjenica da već dvije godine kasnije,
nakon Rezolucije Informbiora, odnosno političkog udaljavanja od
Staljina i Sovjetskog Saveza, Stahanov neće više biti uzorom kakvog
Bakarić spominje, već, napose, političko-simboličkim suparnikom.
Ipak, iako bi se od takvog udaljavanja, a prima vista, moglo očekiva-
ti i, unutar teme radnog heroizma, značajan odmak od ili potpuno
odbacivanje udarničkog projekta kao sovjetskog nasljeđa, tome neće
biti tako. Dapače, iako će trajati relativno kratko, na političko-dis-
kurzivnom nivou dogodit će se intenzifikacija artikulacije,33 odno-
hiljada različitih pokreta. Kulikov je pronašao da je veliki broj pokreta nepotreban,
prestao je da upotrebljava čekić i počeo da teše opeke zidarskom lopaticom. Ali obična
gvozdena lopatica se savijala i Kulikov je poručio čeličnu. Za vrijeme rada sanduci
s maltom nalaze se na 60 centimetara od zida. Na taj način se izbjegavaju pokreti.
Primijetio sam da je Kulikov upotrebljavao uvijek točno istu količinu malte i kada reda
opeke dobije se jedna potpuno prava linija, ma da ih on naknadno poravnjuje. On je
matematički točno ponavljao iste pokrete i zid se brzo dizao” (Glas rada, 22. lipanj
1945.). Članak je interesantan poradi Kulikove motivacije koja je, kao što će biti slučaj
i s udarnicima u Jugoslaviji, u potpunosti poratna, ona izvire iz agonizma i impregni-
rana je dvostrukom “srdžbom” – prema nesretnom djetinjstvu kao i neprijatelju koji
je rušio zemlju. Uskoro će uspjehe sovjetskih radnika u potpunosti zamijeniti vijesti
o radnim pobjedama domaćih. U zidarstvu u prvi plan dolazi Franjo Turčić i njegova
metoda rada (Glas Istre, 9. siječanj 1948.), koju će, pak, vrlo uspješno primijeniti brojni
zidari iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Bosne, a među kojima se istaknuo skopski zidar
Kiro Jovanovski.
33
Moralna će se stimulacija na saveznom nivou u tom periodu udaljavanja od
Sovjetskog Saveza pojačati Zakonom o počasnim zvanjima trudbenika od 8. prosinca
1948. kada se, bilježi Bilandžić, među ostalim uvode “počasna zvanja za radne podvige
– prvak socijalističkog rada, junak socijalističkog rada narodne republike, junak socija-
lističkog rada FNRJ (…), udarni kolektiv, kolektiv prvak socijalističkog rada, kolektiv
socijalističkog rada narodne republike, kolektiv prvak socijalističkog rada FNRJ (…)
dok je svaki pobjednik u takmičenju, odnosno svako proglašeno zvanje dobilo odgo-
varajuće ordene (Orden rada I, II, III reda, Medalja rada, Orden junaka socijalističkog
rada itd.) (Bilandžić 1976: 64-65).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 59
sno prvo u nizu od nekoliko novih upisivanja značenja kojima će
udarnički pokret biti podložan, njegova re-signacija (Vattimo 2008:
134), koja će drugi put uslijediti početkom sedamdesetih godina.
No toj ćemo se temi još vratiti u ovom i u idućim poglavljima.
S druge strane, u prvom se dijelu govora ističe karakteristika
simptomatična poratnom radnom heroizmu i udarništvu – ratno
iskustvo, srdžba, nezadovoljstvo i osjećaj nepravde kao motivacija
radnim podvizima, odnosno dugoročno gledano “kod na kojem se
ne može utemeljiti ‘hard work’, tj. sistematski i metodički svakod-
nevni rad kakav traži moderna privreda” (Županov 2002: 29), što
će posebno vrijediti za udarnike Jugoslavije. Upravo longitudinalna
nemogućnost opstanka tog kôda u domeni organiziranog rada čini
poratni fenomen interesantnijim jer transponira niz vrijednosnih,
retoričkih i praktičnih obrazaca iz jednog polja u drugo, a koja una-
toč činjenici da na prvi pogled nemaju ništa zajedničko čine spe-
cifičan amalgam.34 Od samog početka govora o udarništvu unutar
novog socijalističkog koncepta rada zamjetan je, na tragu sovjetskog
iskustva razlikovanja među srodnim terminima konkurentsiia i so-
34
No vrijedio je i obratan princip jer prva je omladinska radna akcija organizirana
još tijekom Drugog svjetskog rata, 1942. godine, u Sanačkoj dolini. Također, iako
držimo da nije inherentno poratnoj proizvodnoj motivaciji, već zapada u fenomen
održavanja “povijesnog junaštva NOB-a” (Rihtman-Auguštin 2000: 18) na životu,
značajan je fenomen smještanja omladinskih radnih akcija “upravo na ona mjesta na
kojima su se odigrale važne bitke tokom Drugog svjetskog rata. Na ovim lokacijama bri-
gadiri su trebali biti inspirirani mitskim predstavama, kako bi se uspostavio simboličan
most između sadašnjosti i epske partizanske prošlosti” (Popović 2010: 282). Autor ne
navodi konkretne primjere tog fenomena koji bi bili vezani uz određenu godinu, no
zasigurno se radi o radnim akcijama 70-ih te napose 80-ih godina kada postaju mjesto
dokolice, zabave i druženja, a u puno manjoj mjeri, kako nam je rekao kazivač, “kažnje-
ničko-robijaška radna akcija ili ‘kuluk’ (kako su ih neki zvali) kakve su se organizirale
neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Njih treba razlikovati od naših ‘nježnih’
studentskih radnih akcija” (M. B., kazivač). Brigadir s kojim smo razgovarali, ondašnji
zagrebački student, a radio je na autoputu 1959. i 1960. na dionicama Rujiška Reka i
Mazarač u Srbiji, prepričava da mu je u razgovoru sudionik izgradnje istarske pruge Lu-
poglav-Štalije (otvorene 1951.) “govorio o užasnim naporima kojima su bili izvrgnuti,
doslovce je – kao zaključak – rekao: Tamo je svaki kamik proklet! ” (isto).
60 Socijalizam s udarničkim licem
revnovanie, odmak od kapitalističke proizvodnje. Nanovo riječju
Bakarića:
Istina je, mi smo dobro zgrabili za gušu “vučju” konkurenciju kapi-
talizma, konkurenciju koja je klala i uništavala svog protivnika. To
pak ne smatramo svojom pogreškom, nego čak i zaslugom. Naše
takmičenje nema za cilj uništiti slabijeg, nego boljim, korisnijim,
efikasnijim radom brže i jače pridonijeti zajedničkom probitku i
interesu domovine. Jasno je da se ovako mnogo brže mogu razvijati
produktivne snage naše zemlje i da se ovako može u dosada kod nas
neviđenim uslovima razvijati i sposobnosti i ličnost našeg narodnog
čovjeka. (Bakarić 1946: 30)
Takmičenje spomenuto u odlomku je ono socijalističko, a za cilj,
prema jednoj od definicija, ima zajedničko napredovanje sviju. U
sličnom se tonu i udarnicima Srbije obratio Josip Broz Tito 1948.
podcrtavajući razliku između proizvodnje na “akord” i udarništva s
očitom sviješću da sličnost postoji:
Htio bih da iskoristim ovu priliku da izrazim zahvalnost vama, rad-
nicima i radnicama i namještenicima koji ste shvatili duh vremena
i pokazali visoku svijest u radu na industrijalizaciji naše zemlje. Jer
biti udarnik ne znači samo raditi da se više zaradi, ne znači raditi
samo za sebe. To je od trećestepenog značaja i to vi sami znate.
Biti udarnik znači imati visoku svijest i raditi za zajednicu, za bolju
sutrašnjicu, za čitav narod znači – dati sve od sebe u korist čita-
vog naroda. U kapitalističkom društvu, u kapitalizmu uveden je
takozvan “akord”35 koji omogućava kapitalisti da do maksimuma
35
Iako je rad na akord osudio kao kapitalističku specifičnost, što je i Marxov stav,
nekoliko godina ranije o njemu se u štampi pisalo kao nužnom: “Udarnike treba ne
samo moralno pohvaliti, već i novčano nagraditi. Mi trebamo pristupiti udarničkom
radu na akord, što znači, svaki će za svoj rad biti nagrađen onoliko koliko je stvarno
zaslužio. Onaj tko udarnički radi i proizvodi više, dobit će više, a onaj kome se ne da
raditi, to treba da osjeti i na svojoj zaradi. (…) Radnici moraju stvarno osjetiti prednosti
akordnog rada i to u poboljšanju njihove zarade” (Glas rada, 6. srpanj 1945., kurziv A.
M). O akordnom se sustavu nagrađivanja u vrlo poželjnom tonu pisalo još i početkom
pedesetih godina. U Hidrogradnji – listu sindikalnog odbora Jablanica inženjer Šefik
Jugoslavensko udarničko iskustvo 61
izrabljuje čovječje sposobnosti i radnu snagu radi povećanja svog
profita. Kod nas udarništvo ima sasvim drugi značaj. Udarništvo
ima značaj stvaranja više plodova, više produkata – ali za narod, za
sebe, za radničku klasu, za seljaštvo, za našu narodnu inteligenciju,
za naš narod uopće. Ono dakle služi ne profitu pojedinaca, nego
ide na korist čitave zajednice. U tome je, drugovi i drugarice, velik
značaj vas udarnika što ste vi među najboljima, jer dajete sve od
sebe za izgradnju sretne budućnosti naših naroda. (Glas Istre, 13.
veljača 1948.)
Iza retorike pozivanja na povećanje produktivnosti “za anoniman
kolektiv” kakav se skrivao iza spominjane kategorije naroda, radnič-
ke klase, seljaštva ili, pak, narodne inteligencije, što je kao motivaci-
ja pri obavljanju svakodnevnih radnih obaveza moglo djelovati vrlo
Hadžović ističe: “Preuzimanjem mjesečnog zadatka kojeg pred svaki objekat postavlja
svakog mjeseca radni kolektiv preko radničkog savjeta, brigade ga raščlanjuju u dijelove
prema jačini i strukturi pojedinih brigada, sklapaju pismeni ugovor u obliku radnog
naloga prije preuzimanja svog radnog zadatka, na osnovu koga se nagrađuju brigade
poslije ugovorom izvršenog zadatka, inženjersko i tehničko osoblje sa poslovođama
koji rukovode radovima, uključeni su sada u norma-akordni sistem po principu nagra-
đivanja prema finansijskom prebačaju plana, bez obzira na veličinu planskog zadatka”
(Hidrogradnja, 5. travanj 1951.). Iako inženjer Hadžović piše u periodu u kojem se
udarništvo kao poticajni princip pomalo počinje napuštati, možda je upravo udarnički
primjer, čak i kada je “oplemenjen” plaćanjem na akord, potvrda opservacije Josipa
Županova kako je rad za ogroman dio fizikalnih radnika u Jugoslaviji “ostao vanj-
ska neophodnost, isto kao u tradicionalnom društvu, kojoj pametan čovjek nastoji
izbjeći koliko može” (Županov 2002: 29). Max Weber takav “bijeg od zarade” naziva
“‘tradicionalizmom’: čovjek po prirodi ne želi zaraditi uvijek veću količinu novca, već
jednostavno živjeti, živjeti prema svojim navikama i zarađivati onoliko koliko mu je
potrebno” (Weber 1977: 116). U tom kontekstu valja napomenuti da prva generacija
udarnika i junaka rada u Jugoslaviji niti nije mogla zaraditi puno više, njihova je retri-
bucija za prebacivanje norme, ne u potpunosti, ali uvelike bila impostirana drugačije,
na kodovima koji gravitiraju ka pojmovima časti, prestiža, ponosa, priznanja i nadasve
masmedijske fame. Iako je takva “simbolička retribucija” osnovni razlog zašto se o udar-
nicima danas govori s dozom divljenja i ironije, ona nije jedina u kojoj su mogli uživati
jer “4. srpnja 1946. savezna je Vlada na temelju prijedloga ministra rada Splićanina
Vicka Krstulovića donijela Uredbu o plaćenom dopustu radnika, namještenika i služ-
benika” (Duda i Stanić 2011: 100). Vrlo je vjerojatno koristeći baš takvu pogodnost, u
kupaćim gaćicama na odmoru fotografiran “na plaži u Crikvenici i istaknuti raški rudar
Antun Bičić” (Ilustrirani vjesnik, 2. rujan 1950.).
62 Socijalizam s udarničkim licem
apstraktno, nužno je, unatoč pozivanju na samoprijegor, morala
stajati standardizacija rada, a u sovjetskom slučaju te posljedično
onom poratnom jugoslavenskom, ona nije bila stvorena ex nihilo. U
skladu s Taylorovom praktičnom i teorijskom elaboracijom rada te-
meljni je problem u tome što “radnik više zna o poslu nego što radi:
koliko mu treba da izvrši zadatak, on dobro poznaje stranputice rada
te kako da simulira rad dok zapravo ‘zabušava’. Taylorov osnovni re-
cept bio je lomljenje produkcije u sve manje i manje zadatke praćene
standardiziranim mjerenim vremenom” (Mollona et al. 2009: 105).
Dijelovi takvog koncepta rada svoj su put pronašli i u jugoslavensku
privredu. Tako je organiziranje socijalističkog takmičenja bilo
neizvedivo bez uspostavljanja radnih normi. (…) Taylorov princip
na kojem je baziran gotovo cjelokupan koncept znanstvene organi-
zacije rada primijenjen u ranoj fazi kapitalizma stvorio je usprkos
tomu poželjan oblik za izgradnju socijalističke Jugoslavije. Teore-
tičari radnih normi u Jugoslaviji su primjenu Taylorovog sistema
i u novim društvenim prilikama opravdali riječima da su njegovu
izvornu ideju “suvremenici i njihovi sljedbenici u kapitalističkoj
privredi zloupotrijebili”. (Anić 2010: 255)
U knjizi The Principles of Scientific Management, sam Taylor navodi
pet koraka/pravila kojima bi se svaki radni proces morao meliorirati,
a među njima treći i četvrti djeluju posebno indikativno: “Štoperi-
com mjerite vrijeme potrebno za svaki od osnovnih pokreta i odabe-
rite najbrži način svakog segmenata obavljanja posla” te “eliminirajte
sve loše pokrete, spore pokrete i nepotrebne pokrete” (Taylor 1998:
61).36 Do vrlo sličnog zaključka, barem prema članku koji prenosi
36
Ostali su koraci podrazumijevali: “1. Pronalazak, recimo, 10 ili 15 različitih ljudi
(po mogućnosti iz odvojenih postrojenja i različitih strana zemlje) koji su posebno
sposobni u obavljanju određenog posla koji se analizira. 2. Promatranje točne serije
osnovnih radnji ili pokreta koje svaki od ovih ljudi koristi prilikom rada koji se stu-
dira, te načina na koji koristi oruđe (…) 5. Nakon odbacivanja nepotrebnih pokreta,
sakupite u seriju najbrže i najbolje pokrete kao i baratanje oruđem. Ta nova metoda što
uključuje seriju pokreta koji se mogu učiniti najbržima i najboljima, zamjenjuje deset
ili petnaest inferiornih serija koje su prethodno bile korištene. Najbolja metoda postaje
Jugoslavensko udarničko iskustvo 63
tu vijest, došla je i tekstilna radnica Sonja Erbežnik, jedanaestero-
struka udarnica i buduća predsjednica radničkog savjeta tvornice
“Nada Dimić”, koja je u trećoj planskoj godini izvršila petogodišnji
plan. Ona je sama, navodi članak o udarnicima koji su tijekom prve
petoljetke već radili za iduću,
uočila da treba činiti što manje pokreta u radu, da bi postigla veći
radni učinak, ili drugim riječima: nijedan pokret u radnom procesu
ne smije biti neiskorišten. Taj način rada pridonio je Sonji da je
postala višestruka udarnica. Tako je ona svoj dio plana izvršila za
dvije godine, osam mjeseci i 21 dan, u kom je vremenu izradila
74,780 komada trenerki i preuzela novu obvezu, da će svoj drugi
petogodišnji plan izvršiti do kraja godine 1951. (Glas Istre, lipanj
1949.)
Kao što je radio i spomenuti sovjetski zidar Kulikov, Erbežnik
akcent stavlja na maksimalnu iskoristivost radnih sekvenci u pro-
cesu proizvodnje bez pozivanja na “znanstveni manadžment”, ali
takvom se ubrzanju, u nastavku, pridodaje socijalistička specifičnost
– takmičenje – na koje će Sonju Erbežnik izazvati “Barica Šćulac,
16-godišnja omladinka koja je došla 1946. u tvornicu ‘Kordun’, a
kao naučnica za tkalju već je 1947. počela raditi na dva stroja.”37
standard, i ostaje standardom, te se prenosi prvo učiteljima (ili predradnicima), a preko
njih svakom radniku u postrojenju dok nije nadomještena bržom i boljom serijom
pokreta” (Taylor 1998: 61).
37
Takmičenja tekstilnih radnika, prema onodobnom tisku, nalaze se među pr-
vim radnim takmičenjima uopće. Četiri godine prije dolaska Sonje Erbežnik, radnice
“Zagrebačke pletione”, u prvi plan, odnosno “prve žene u FNRJ koja je ispunila pe-
togodišnji plan” (Ilustrirani vjesnik, 8. listopad 1949.) i protagonistice dokumentarnih
filmova, foto reportaža i mnogobrojnih članaka u štampi, radnici tvornice “Tivar” u
Varaždinu i državnog poduzeća za preradbu pamuka u Paraćinu ušli su u tromjesečno
takmičenje “od kojega koristi prvenstveno treba da ima naša privreda, jer će se pro-
dukcijom zadovoljiti najnužnije potrebe naše države, dočim će se viškom podmiriti
potrebe širokih masa potrošača, a sami radnici postići veću zaradu. Cilj takmičenja,
osim povišenja produkcije, biti će i zbliženje radnika Hrvatske i Srbije, te stvaranje
bližeg odnosa, a time i bratstva i jedinstva među radnicima obiju Federalnih jedinica”
(Glas rada, 2. studeni 1945.). Jedna od specifičnosti poratnog rada je da se u njega
64 Socijalizam s udarničkim licem
Stoga se rad, a napose udarništvo i takmičenje, gotovo uvijek arti-
kuliraju kroz više ciljeve – zbližavanje, bratstvo i jedinstvo ili, pak,
naknadno “odgovaranje na klevete iz SSSR-a”. Njegova bifurkacija,
“čisto” proizvodni, “bezličan” rukavac i onaj političko-ideološki me-
đusobno djeluju lubrificirajuće – rad i proizvodnja, i tu leži jedna od
specifičnosti poratne proizvodnje, uvijek se povezuju s višim, “časni-
jim” narativima od zarade same, uvijek se radi o pozivanju na težak
i samoprijegoran rad, naglašavanju važnosti uspjeha svakog pojedi-
nog, često imenovanog, trudbenika, što je kod pojedinaca koji su
se u toj interpelaciji prepoznali moralo djelovati vrlo motivirajuće.
No, artikulacija politike rada u tom razdoblju djeluje i reverzibilno,
jer dok je u klasičnom smislu političko-ideološki raster rezerviran za
političku elitu, “udarnički su rad i takmičenje smatrani i političkim
zadacima” (Bilandžić 1976: 101). Njih se iz tog razloga, što ćemo
naknadno i dodatno elaborirati, može interpretirati političkom ge-
stom drugim sredstvima. Stoga bismo isprepletenost tih dviju sfera
kod “junaka rada – koji rade za sretniju budućnost našeg naroda i
naše zemlje bez mnogo suvišnih riječi, bez čekanja i razmišljanja”
(Glas rada, 22. lipanj 1945.) mogli sumirati na sljedeći način – ono
što im pomaže da rade, što “podmazuje” radnu svakodnevicu jest “viši
cilj” njihovog rada, ali i upravo poradi njihovog rada oni ujedno sudje-
luju u ostvarenju tog višeg političkog cilja koji im, ponovo, omogućuje
da rade (za viši cilj).
Tako će u zajednici s ostalim radnim ljudima “diljem cijele naše
zemlje”, Barica povećanjem produktivnosti svog rada odgovarati na
“klevete iz SSSR-a”. Za 45% povisila je proizvodnju svojeg stroja,
a “mijenjanje čunka od prosječno šest sekundi smanjila je na 1,8
sekundi i time oborila rekord najbolje tkalje u Sovjetskom Savezu,
koja čunak mijenja za 2,5 sekunde. Barica Šćulac obavezala se da
će do 29. novembra godine 1951. izvršiti i svoj drugi petogodišnji
upisuju značenja koja nisu nužno inherentna privredi ili višku vrijednosti, diskurzivno
je on rijetko sveden na golu proizvodnju iako je njezin primat teško osporiv.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 65
plan. Tom prilikom pozvala je Sonju na takmičenje” (isto).38 Već
i iz ovih primjera zamjetno je da dijelovi radnih sekvenci, odno-
sno informacije o radu okarakterizirane inovativnima, važnima ili
različitima od “prosječnih” nalikuju Taylorovim preporukama o
poboljšanju i standardizaciji rada.39
Ipak, unatoč vrlo sličnim postulatima, udarništvo i tejlorizam,
čak i usprkos Lenjinovim preporukama “direktnog preuzimanja” i
prilagođavanja socijalističkim ciljevima, koji nisu bili isključivo pro-
duktivne prirode, samo nalikuju. Jedan od glavnih principa tejloriz-
38
Članak navodi seriju višestrukih udarnika poput Hanzija Hadžića, deseterostru-
kog udarnika “Vojno-trgovačkog poduzeća”, Zvonka Svaline, osmerostrukog udarnika
“Varaždinske industrije obuće”, traktorista Franju Sajberta, Mirka Bevandu koji radi
u “Jugoslavenskom kombinatu gume i obuće ‘Borovo’”, trinaesterostrukog udarnika,
ljevača “Osječke ljevaonice” i nosioca Ordena III. reda Antu Mrkonjića, te motivaciju
za njihov rad smješta, kao i u slučaju Barice Šćulac, značajno je za tu 1949. godinu pa
nadalje do završetka prvog petogodišnjeg plana, u domenu “dostojnog odgovora neprija-
teljima naše zemlje, naših naroda i naše Partije” (isto, kurziv A. M.).
39
Citirani članak datira iz 1949. godine, dakle, iz postinformbiroovske godine u
kojoj je destaljinizacija išla pod ruku s povratkom marksizmu i lenjinizmu. Vladimir
Iljič Uljanov je u nekoliko svojih tekstova, u Jugoslaviji objedinjenih u zborniku O
socijalističkom takmičenju, eksplicitno u više navrata pozivao na praktičnu primjenu
onih dijelova Taylorovog sistema koji su progresivni. U tekstu Neposredni zadaci so-
vjetske vlasti: povećanje produktivnosti rada iz 1918. godine tvrdi da na “dnevni red
treba postaviti, praktički primijeniti i okušati plaćanje po komadu, primijeniti sve što
je naučno i progresivno u Taylorovom sistemu, podesiti plaće prema općoj bilanci
gotove produkcije odnosno rezultatima eksploatacije željezničkog i saobraćaja itd.
Učiti se raditi – taj zadatak mora sovjetska vlast postaviti pred narodom u svom nje-
govom opsegu. Posljednja riječ kapitalizma u tom pogledu, Taylorov sistem – kao i svi
progresi kapitalizma – spaja u sebi rafinirano zvjerstvo buržoaske eksploatacije i niz
vrlo dragocjenih naučnih tekovina u analizi mehaničkih pokreta pri radu, u istjerivanju
suvišnih i nespretnih pokreta, izradi najpravilnijih metoda rada (…). Mi ćemo moći
ostvariti socijalizam u onoj mjeri u kojoj budemo uspjeli da kombiniramo sovjetsku
vlast i sovjetsku organizaciju upravljanja s najnovijim progresom upravljanja. U Rusiji
treba organizirati proučavanje i predavanje Taylorovog sistema, njegovo sistematsko
ispitivanje i prilagođavanje” (Lenjin 1946: 37, kurziv A. M.). Prema takvom naputku
suvišne i nespretne pokrete u izgradnji nove Jugoslavije nije radio, primjerice, niti
Antun Griparić, rudar-povratnik iz Francuske, “uzor raških rudara”, a koji “savršeno
rukuje strojevima, nema u njegovom radu niti jednog suvišnog pokreta – on potpuno
iskorištava radno vrijeme” (Sremec, Događaj u Raši, 1950).
66 Socijalizam s udarničkim licem
ma jest da se sav mogući misaoni rad iz radiona izmjesti u odjele za
planiranje i pripremu (Braverman 2009: 122),40 odnosno lomljenje
cjelovitosti radnog procesa u kojem bi sam radnik imao kontrolu
nad ritmom, opsegom ili, pak, kvalitetom produkcije, dok je kod
udarnika slučaj ipak nešto drugačiji. Sam je Boris Kidrič, ministar
industrije i predsjednik Planske komisije i Privrednoga savjeta FNRJ
1947. godine istaknuo u okviru govora o petogodišnjem planu, ne
spominjući tejlorizam, razliku između socijalističkog zamišljaja ide-
alnog radnika i njegovog makinaliziranog antipoda:
Naš plan ne znači okove koji sputavaju disciplinu, on ne znači
mehaničko podređivanje naših trudbenika suhim brojkama. Na-
protiv, naš plan je svijesna i smišljena organizacija svih pojedinač-
nih napora za postizanje zajedničkih rezultata, a na takvoj osnovi
može počivati što svijesniji i što inicijativniji napor svakog radnog
kolektiva i svakog pojedinca, da planski zadatak u svakom pogledu
što bolje izvrši, što više premaši. Naša disciplina nije, prema tome,
disciplina automata, koji kod rada ne misli svojom glavom, nego
ona treba da bude vanredno visoka forma svijesne discipline pojedi-
nog trudbenika, koji kod svojeg rada mnogo razmišlja o poboljšavanju
svojih radnih metoda, o većoj racionalnosti svojeg rada, koji pokazuje
maksimalnu radnu snalažljivost, kako bi što bolje ispunio svoj plan-
ski zadatak, kako bi što bolje ispunio zahtjeve planske discipline.
(Glas rada, 25. travanj 1947., kurziv A. M.)
Upravo u toj specifičnoj domeni “preuzimanja kreativne inicijative”
Narodna čitanka iz 1948. će “radne kolektive, uza sve teškoće u radu
(nedostatak materijala, nedostatak kadrova)” opisivati “onima koji
40
Harry Braverman citira odlomke iz Taylorovog Shop Managementa objavljenog
1903., no Taylor zagovara isto i u djelu iz 1911.: “Nužno je da sve planiranje koje je
za vrijeme starog sustava obavljao radnik na osnovi svojega iskustva u novom sustavu
obavlja menadžment sukladno zakonima znanosti; jer čak i kad bi radnik odgovarao
razvoju i korištenju znanstvenih podataka, njemu bi fizički bilo nemoguće raditi za
strojem i radnim stolom u isto vrijeme. Također je, u većini slučajeva, jasno da je jedan
tip čovjeka potreban kako bi planirao unaprijed, a potpuno drugačiji tip kako bi izvršio
posao” (Taylor 1998: 16).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 67
iz dana u dan prebacuju dosad uobičajene norme i izazivaju čuđenje
stručnjaka, koji su naučeni da misle i sude po starom” (Narodna
čitanka 1948: 267). Na tom ih se tragu “vjesnika poimanja novog
društva, rada i čovjeka” mora interpretirati svojevrsnom “zamuće-
nom”, odnosno “nečistom” kategorijom u proizvodnom kao i u
smislu pripadanja određenom sloju u procesu proizvodnje unutar
“klasične” radne strukture. U tekstu “Stahanovci naše stvarnosti”
novinar i pisac Branko Bucalo piše o njima kao o sveprisutnoj ka-
tegoriji:
Udarnika i novatora je svaki dan sve veći broj i oni se javljaju u
svim oblastima našeg života. Oni su na općeobrazovnom tečaju u
tehnikumu, pa i na fakultetu. Udarnik je autor knjige, udarnik je
u sastavu tehničkog savjeta tvornice. Udarnik se konsultira sa inže-
njerom o tekućem proizvodnom zadatku, a inženjer se savjetuje s
udarnikom. To je već ušlo u našu bit i karakterizira naš način života,
u kojem vlada suradnja rada i nauke i gube se suprotnosti između
umnog i fizičkog rada (…). (Ilustrirani vjesnik, 8. listopad 1949.)
Nerijetko su udarnici bili nepismeni te bez teorijskog ili formalnog
znanja i obrazovanja, ali i ključni za ritam, opseg i način obavlja-
nja posla.41 Stoga udarništvo valja razumijevati i paradigmatskom
41
U Sovjetskom Savezu, gdje se stahanovizam, a napose udarništvo dulje održalo,
sam je Stahanov, podsjetimo, unatoč činjenici da je još četiri godine ranije imao poseb-
nog učitelja za ruski jezik i jednostavnu aritmetiku, napisao udžbenik The Stakhanov
Movement Explained by its Initiator A. Stakhanov (objavljen i na engleskom jeziku).
Ne ulazimo u problematiku je li Stahanov sam napisao navedeni udžbenik, činjenica
da ga se navodi kao autora, svojevrstan primjer koji se ima oponašati, dovoljno je
indikativna. Udarnici u Jugoslaviji, prema našim saznanjima, nisu pisali udžbenike, ali
ih se u tisku, teorijsko-popularnim knjigama, dokumentarnim filmovima, političkim
govorima imenuje autorima zasebnih, inovativnih sistema proizvodnje koji se u tančine
rijetko ili gotovo nikada ne opisuju, vjerojatno poradi suhoparnosti takvih tehničkih
informacija. Upravo je takav i primjer kožarskog stručnjaka Franca Kumera iz državne
tvornice kože “Laurič” u Slovenskim Konjicama: “On je zajedno sa Aleksandrom Velič-
kovićem pronašao posve nov način štavljenja svinjske kože, njihovo otkriće predstavlja
pravu revoluciju u odnosu spram dosadašnjeg štavljenja” (Glas rada, 5. srpanj 1946.).
Eksplikacija tehničkog aspekta njihovog revolucionarnog uspjeha svedena je na su-
hoparnu usporedbu: “Prema dosadašnjoj praksi, novom metodom štavljenja kože u
68 Socijalizam s udarničkim licem
kategorijom koja je pored proizvodnih imperativa bila i pokušaj
približavanja dviju grupa odvojenih strukturnim, kulturalnim i
profesionalnim zasadama – tradicionalno, ali i često pogrešno,
identificiranim s isključivo manualnim, odnosno misaonim intelek-
tualnim radom, što je u svojoj ekstremnoj i izvitoperenoj varijanti
rezultiralo “pojavljivanjem imena Alekseja Stahanova na istoj listi s
najvećim ruskim znanstvenicima poput Lomonosova, Mendeljejeva
i Pavlova” (Clark 2011: 284).42 Takvih krajnjih slučajeva koje bismo
mogli tražiti u Jugoslaviji, a na tragu touchéa Petera Sloterdijka o
staljinizmu kao čistoj “destrukciji superstrukture putem njezina
povezivanja s bazom” (Sloterdijk 2013: 179), odnosno ad hoc izjed-
načavanja manualnog i misaonog rada, u “domaćem udarništvu”
neće biti, ali se epistemologizacija u konačnici teškog manualnog
rada dešavala putem okazionalnog prikazivanja inženjera, doktora,
profesora rame uz rame s oglednim radnicima te vrlo izjednačenim
iznosima novčanih nagrada. Za vladavine Staljina, tijekom koje je
pokret i izrastao, jedna od interpretacija glasi da stahanovski pokret
“potkopava temelje suprotnosti između intelektualnog i fizičkog
rada”, objedinjuje “ingeniozno” osmišljavanje i praktično izvršava-
nje radnog procesa. Takvo je nadilaženje unutar klasne matrice, koju
Staljin zaboravlja spomenuti, zazivao i Lenjin u poznatom tekstu
biljnoj štavi može se kroz dva dana preraditi ista količina svinjske kože, za koju je do
sada trebalo 2 mjeseca” (isto).
42
Ilustrirani vjesnik će tako na duplerici objaviti kako su mnogi naučnici i umjet-
nici nagrađeni od strane Vlade FNRJ za godinu 1949., a među kojima će biti inženjeri
poput Jovana Šela ili Vladimira Logomerca, namještenika tvornice vagona “Đuro
Đaković” u Slavonskom Brodu, nagrađenih za konstrukciju i izradu parnog bagera i
parnog valjka nagradom od 60.000 dinara, odnosno šefa odjeljenja tehničke kontrole
“Željezare Sisak” nagrađenog pak s 80.000 dinara za rješenje problema pripreme barit-
nih željeznih ruda i omogućenje njihove primjene u proizvodnji sirovog željeza, doktori
Fran Bubanović i Sergije Saltikov, profesori zagrebačkog Sveučilišta nagrađeni s 50.000
dinara za udžbenike, prvi “Kemija”, a drugi “Opća patološka morfologija” i “Specijalna
patološka morfologija”. Također, među nagrađenima bit će Sonja Erbežnik, tekstilna
radnica iz Zagreba, i to s 50.000 dinara za svoj rad na više strojeva. Jednakom svotom
nagrađen je i Drago Cezar, viši industrijski tehničar “Željezare Sisak” za uspješnu izra-
du projekta željezare (Ilustrirani vjesnik, 14. siječanj 1950.).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 69
“Velika inicijativa. O heroizmu radnika u pozadini. Povodom ko-
munističkih ‘subotnika’”:
Jasno je da za potpuno uništenje klasa treba ne samo zbaciti eks-
ploatatore, spahije i kapitaliste, ne samo ukinuti njihovu svojinu,
nego treba ukinuti još i svaku privatnu svojinu na sredstva za
proizvodnju, treba uništiti kako razliku između grada i sela, tako
i razliku između ljudi fizičkog i intelektualnog rada. To je veoma
dugotrajan posao. Da bi se on izvršio, potreban je ogroman korak
naprijed u razvitku proizvodnih snaga, treba savladati otpor (često
pasivan, koji je naročito uporan i koji se naročito teško savlađuje)
mnogobrojnih ostataka sitne proizvodnje, treba savladati ogromnu
snagu navike i inertnosti vezane s tim ostacima. (Lenjin 1946: 59)43
Ako je dokidanje razlika između “misaonog i manualnog” bila in-
tencija, a udarništvo i stahanovizam jedan od rezultata poduzimanja
takvih napora, krajnji je cilj – formiranje zasebne grupe samopri-
jegornih radnika prezentiranih, među ostalim, “tehničkom elitom”
koja “do savršenstva barata strojevima” – uvjetovao njihovu izoli-
ranost kao i naknadno “nadilaženje”. Na domaćem federativnom
terenu i, važno je naglasiti, u periodu destaljinizacije “teoriju pre-
plitanja manualnog i misaonog” potvrđuje dokumentarac Branka
Bauera Filmski pregled broj 5 iz 1950.44 Sonja Erbežnik bila je jedna
od govornica na
velikom radnom savjetovanju na kojem je prisustvovalo preko hilja-
du delegata – najistaknutiji radnici, inženjeri i stručnjaci. Radnica
Zagrebačke pletionice, koja je šesnaest puta proglašena udarnicom
izvršila je svoj petogodišnji plan dvije godine i tri mjeseca prije roka.
43
Tekstovi na temu nadilaženja “razlike između ljudi fizičkog i intelektualnog
rada” objavljivani su i u tisku. Primjerice Glas rada – organ glavnog odbora jedinstvenih
sindikata Hrvatske 23. rujna 1948. donosi tekst naslovljen “O izjednačenju nadnica
i uništenju suprotnosti izmedju intelektualnog i fizičkog rada” u kojem se navode
Marxova, Engelsova, Lenjinova i Staljinova promišljanja na tu temu.
44
Zanimljivo je da je uvodni dio filma, špica s naslovom i tehničkim podacima, na
talijanskom jeziku pa je originalan naslov filma Rassegna Nro. 5; Combattenti per una
più alta produttività del lavoro (1950).
70 Socijalizam s udarničkim licem
U svom pismu drugu Titu dala je obavezu da će do 29. studenog
ove godine izvršiti i drugi petogodišnji plan. (Bauer 1950).45
Reportažu s radnog savjetovanja, održanog 30. listopada 1949. go-
dine u Velikoj dvorani Radničkog doma, na duplerici je prenio Ilu-
strirani vjesnik. Pored Erbežnikove na savjetovanju su “odsječeno”,
“jednostavno”, ali “važno” govorili raški rudar Antun Bičić, tekstilna
radnica Bara Šćulac, traktorist Franjo Sajbert, inženjer Logomerac i
Vlado Nazlić kao i mnogi drugi najbolji
koji su govorili i o klevetničkoj kampanji protiv naše zemlje. Ni
jedan od diskutanata nije zaboravio te uvrede, on ih je pomenuo u
svojoj diskusiji. Na kletve je odgovorio novim poletom i još većom
upornošću u borbi za izvršenje proizvodnih zadataka. (Ilustrirani
vjesnik, 5. studeni 1949.)
Politički aspekt njihova govora upotpunjen je i doticanjem tehničkih
karakteristika radnih uspjeha te će Erbežnikova nanovo napomenuti
kako se samo malo boljom organizacijom, pažnjom i razmišljanjem
o radu mogu postići bolji rezultati, dok je “proslavljeni traktorist”
Franjo Sajbert bio nešto eksplicitniji:
Ja sam za dvije godine, devet mjeseci i 17 dana izvršio zadatak koji
je pred mene postavio naš prvi petogodišnji plan. Ovaj veliki uspjeh
postigao sam pravilnim iskorišćivanjem svoga stroja, dobrom orga-
nizacijom rada i potpunim iskorišćivanjem radnog vremena. Prije
nego započnem rad, pripremim sve što će mi biti potrebno u toku
dana za rad, kao gorivo, vodu, rezervne lemeše, dok parcelu pra-
vilno podijelim na slogove, tako da uspijevam svoj dnevni zadatak
premašivati za 90 do 100 posto. (isto)
Iako u citiranom članku nije spomenut, na takvim “savjetovanjima
najboljih rudara, novatora i racionalizatora iz svih grana industrije”
45
Različiti izvještaji o broju udarničkih postignuća Sonje Erbežnik donose dispa-
ratne informacije – štampa prenosi da je radnica u lipnju 1949. bila 11 puta proglašena
udarnicom dok film Branka Bauera prenosi podatak da je do “velikog radnog savjeto-
vanja”, dakle listopada iste godine, udarnicom proglašena 16 puta.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 71
govorio je često i rudar iz Breze Alija Sirotanović – inicijator Pokreta
za visoku produktivnost rada koji je bio rezultat:
sve većeg obogaćivanja naših iskustava u organizaciji rada. Na radi-
lištima u tvornicama i rudnicima zamah socijalističkog takmičenja
porastao je u svom razvoju do pokreta za višu produktivnost rada.
Taj je pokret pokazao da su uobičajene radne norme preuske i da
se s postojećim sredstvima proizvodnje može znatno podići pro-
duktivnost (…). Alija Sirotanović, inicijator pokreta pozvao je sve
radnike da takmičenje pretvore u stalan pokret za visoku produk-
tivnost rada. (Bauer 1950)
Njegova je važnost za udarnički projekt i “gradnju socijalizma”, a
napose njegovih simboličkih temelja, bila velika.
Pokret za visoku produktivnost rada i
dovitljiva misao
Stahanovizam se od samog početka svojeg postojanja, dakle još
1935., definirao kao novi polet socijalističkog takmičenja, njegova
nova, viša etapa, jer je za razliku od “običnog” udarništva staha-
novski pokret nužno povezan s novom tehnikom te se, stoga, i
na trudbenike kao što su “drugovi Stahanov, Buzigin, Smetanjin,
Krivonos, Pronjin, Vinogradova mora gledati kao na nove ljude,
radnike i radnice, koji su potpuno ovladali tehnikom svoga posla.
To su novi, naročiti ljudi” (Staljin 1946: 5). Stahanovizam je, tvrdi
nadalje Josif Visarionovič, čovjek koji je dozvolio njegovo postojanje
i razvoj, “takav pokret radnika i radnica, koji sebi postavlja za cilj
prevazilaženje sadašnjih tehničkih normi, projekatskih kapaciteta,
postojećih planova i bilanca proizvodnje. Prevazilaženje – zato što su
te norme postale već stare za naše dane, za naše nove ljude” (isto: 6).
Sam je Stahanov u jugoslavenskom tisku bio predstavljen više puta,
objavljivanjem dijelova Staljinova govora na Prvom svesaveznom
savjetovanju stahanovaca održanom 17. studenog 1935. godine, ili
pak prigodnim tekstovima kojima se obilježavala “11. godišnjica
72 Socijalizam s udarničkim licem
stahanovskog pokreta u Sovjetskom Savezu”. U tim tekstovima
stahanovizam se predstavljao kao pokret koji je nastao spontano,
jer “iako si je on preduzeo da rezultat njegovog posla te noći ne
bude dojučerašnji, Aleksei Stahanov, naravno posve nije mogao
pretpostaviti da će te noći biti baš njemu suđeno da prouzroči iskru,
koja će planuti plamenom” (Glas rada, 16. kolovoz 1946.).46 Iskra
i plamen su metafore kojima je opisivana brzina širenja pokreta u
sve “proizvodne grane”, a 24. srpnja 1949., u čast godišnjice Petog
kongresa Komunističke partije Jugoslavije u proizvodnu utrku sa
sovjetskim herojem rada ući će Alija Sirotanović, iako će se u trenut-
ku postavljanja “svjetskog rekorda iskopanog uglja” njegova brigada
takmičiti s brigadom rudara iz slovenskog Trbovlja, kako sugerira
film 100 dana u Brezi. Dakle, u takmičenju sa slovenskim radnicima
njegov je cilj bio premašivanje rekorda Stahanova, u čemu je i uspio
nadvisivši njegov uspjeh za 50 tona. “Oslobođeni rad”, Pokret za
visoku produktivnost rada od tog trenutka bit će u Jugoslaviji ono
što je stahanovizam bio za udarništvo u Sovjetskom Savezu, njegova
“nadograđena” i poboljšana varijanta koja je, gledano s tehničke
strane, od sada nužno uključivala osmišljavanje sistema “odozdo” po
kojemu će se raditi kao i, barem u službene svrhe, kratku ali inten-
zivnu masmedijalizaciju najzaslužnijih radnika. Iako je eksplicitna
poruka Sirotanovićeva uspjeha bila privredna “te njegov primjer
46
Dio Staljinova govora prenesen u istom članku ističe posebno važan topos go-
vora o egzemplarnim radnicima, onaj o njihovoj intelektualnoj nadmoći poradi koje i
predstavljaju “višu etapu socijalističkog takmičenja u proizvodnji” nad “klasičnom” in-
teligencijom koja sada ima učiti od njih: “Oni su u radu znali cijeniti faktor vremena i
znali su iskorišćivati ne samo minute nego i sekunde. Oni su naučili iz tehnike izvlačiti
maksimum onoga što se može dati. Oni su se osposobili da praktičnim radom promije-
ne teoretske postupke. Tako je stahanovski trud obogatio nauku, a sad za zajedničkim
stolom sjede ljudi nauke i tehnike, ljudi prakse. Napomenuo je da nove puteve nauke
i tehnike pronalaze ne ljudi poznati nauci, nego novatori rada, praktičari, ljudi obični
– bez naobrazbe. ‘Ali kome je nepoznato, – upitao je drug Staljin, da su Stahanov i
stahanovci u svom praktičnom radu u oblasti industrije opovrgnuli postojeće norme
kao zastarjele norme, koje su postavili poznati ljudi nauke i tehnike i uveli nove norme,
koje odgovaraju stvarnoj nauci i tehnici?” (isto).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 73
danas slijede tisuće radnika u rudnicima i tvornicama širom zemlje”
(Ilustrirani vjesnik, 29. listopad 1949.), ona implicitna, politička, de-
staljinizirajuća, u doba nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, nuž-
no je morala doći u prvi plan. Stahanov više nije bio primjer kojeg se
apologijski mora slijediti, već, kao što smo i ranije istaknuli, takmac
čiji se proizvodni rekord iz sovjetskog ugljenokopa mora nadmašiti.
Gabariti prvih vijesti o uspjesima kopača Alije Sirotanovića, Nikole
Škobića i Muje Bajrića, koji će naknadno, od sedamdesetih godina,
poprimiti karakteristike “mitoloških narativa”, nisu bili sukladni
neposredno budućim velebnim razmjerima rezerviranim za njihov
radni heroizam. Vrlo sitna vijest na dnu stranice Glasa rada 11. ko-
lovoza 1949. kojom dominira tekst o ekonomskoj sabotaži zemalja
Informbiroa izvještava o trojici rudara koji su redom jedan drugome
srušili rekord iskopanog uglja:
Alija Sirotanović iskopao je 152 tone uglja te je time dvadesetče-
tvrtog jula o.g. u jednoj smjeni sa svojom brigadom od sedam ljudi
za 50 tona premašio prvi uspjeh kojeg je augusta mjeseca 1935. g.
u Donbasu postigao poznati ruski kopač uglja Aleksei Grigorievič
Stahanov. (…) Ali pet dana nakon velikog uspjeha Alije Sirotano-
vića njegov rekord je oborio Nikola Škobić iskopavši 166 tona. A
nekoliko dana kasnije Mujo Bajrić u takmičenju s Omerom Ome-
rovićem iskopao je sa svojom brigadom 132 tone, to znači da je i
Bajrić premašio prvi rekord Stahanova za 30 tona. Time je borba
za izgradnju socijalizma takmičenjem za obaranje starih normi koje
je svojim primjerom prvi rasplamsao Sirotanović uspješno prihva-
ćena od Nikole Škobića, Muje Bajrića, Omerovića i stotine drugih
rudara Breze i ostalih naših radnika. (Glas rada, 11. kolovoz 1949.,
kurziv A. M.)
Njihovi su “herojski podvizi”, baš kao i četrnaest godina ranije
stahanovizam, definirani “prelaskom na viši stepen socijalističkog
takmičenja” (isto). Poput Stahanova Sirotanović je nakon postav-
ljanja rekorda rasplamsao pokret, dočekan je ovacijama ispred uglje-
nokopa te mu je, kao i sovjetskom suparniku, uručen buket cvijeća
74 Socijalizam s udarničkim licem
dok mu se na crnom licu razvlačio široki osmijeh.47 Poveznice su
među dvojicom egzemplarnih radnika mnogostruke, među kojima
nije beznačajna neposredna masmedijska kooptacija njihovih likova
i uspjeha, pa će o Stahanovu biti snimljeni već spomenuti filmovi
The Stakhanov Movement: Stakhanov at his Record-breaking Feat te
Aleksei Stakhanov: At home with Stakhanov, dok će Alija Sirotanović
biti protagonistom “dokumentarnog” filma 100 dana u Brezi, čije će
scene sa snimanja Ilustrirani vjesnik prenijeti u istoimenoj fotorepor-
taži na cijeloj stranici.
Sirotanovićev radni heroizam, važno je naglasiti, koliko god bio
slavljen kao važan u izgradnji domaćeg socijalizma, bio je per se
sićušan privredni korak i imao je prvenstveno simbolički značaj,48
što pokazuje i datum Sirotanovićevog postizanja rekorda – na prvu
godišnjicu Petog kongresa KPJ održanog od 21. do 28. srpnja
1948.49 Stoga je s jedne strane označavao pobjedu nad “sovjetskim
radnim heroizmom”, dok je s druge djelovao kao uzor domaćem
trudbeništvu. No pobjeda nad Stahanovom zapravo kreće od anno
zero jer rekord koji je Sirotanović iskopao premašuje onaj Stahanov-
47
Spominjemo osmijeh jer će ga naknadno, ponovo u filmu, ali sedamdesetih go-
dina, zamijeniti neka vrsta razočarane grimase. Ako su radnički osmijeh i sreća, napose
medijski, označili početni entuzijazam s kojim su stahanovci i borci Pokreta za visoku
produktivnost rada kretali u radne podvige za “izgradnju sretnije budućnosti”, onda
su, analiza medija pokazuje, udarnička nesreća i razočaranje dominantne koordinate te
budućnosti kakvoj su stremili, u kojoj za njih nema mjesta. O temi udarničke nesreće
više u trećem poglavlju.
48
Tako će, primjerice, i Demokratska Republika Njemačka imati svog Stahanova,
aktivista Adolfa Hanneckea koji je koncem četrdesetih, nakon pažljivih priprema, u
jednoj smjeni iskopao 24.4 kubna metra ugljena, premašivši time standardnu normu za
387% (http://germanhistorydocs.ghi-dc.org/index.cfm). Razlika između Sirotanovića
i Hanneckea, kojima je obojici uporišna točka Aleksej Stahanov, nalazi se u naknadnoj
interpretaciji postignutog – kod prvog pro, kod potonjeg contra onoga što Stahanov
označava. U tom se smislu o radnom heroizmu može govoriti prvenstveno kao o sim-
boličkom, a tek naknadno privrednom radu.
49
Na kojoj je zauzet stav protiv optužbi i kritika CK SKP(b) i sadržaja u Rezoluciji
Informbiroa (Izvori za istoriju SKJ, Kongresi, konferencije i sednice centralnih organa
SKOJ-a 1984. i Broz Tito 1982: 49-187).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 75
ljev iz 1935., kao da u međuvremenu nije proteklo četrnaest godina
tijekom kojih su njegov rekord više puta premašili i njegovi sovjetski
kolege. Upravo iz tog rakursa valja interpretirati relativno sitnu vi-
jest objavljenu na naslovnici Glasa rada 8. rujna 1949., u kojoj se
taksativno navodi hodogram postignutih uspjeha rudara Jugoslavije
te njihovih sovjetskih suparnika. Pregled “naših rekorda u kopanju
uglja” započinje “24. jula Alijom Sirotanovićem (Breza) s iskopanih
152 tone”, a nastavlja se “29. jula – Nikola Škobić (Breza) – 166
tona; 17. august Ibrahim Trako (Kakanj) – 270 tona” te završava
“31. augusta Anton Bičić (drugi rekord) 520 tona” te “4. septembra
Anton Zagorišek (Trbovlje) 862 tone” (Glas rada, 8. rujan 1949.).50
Kako bi se istaknuo uspjeh “naših” ispod njihovih imena izlistan je
“tempo kojim su postizani rekordi sovjetskih rudara”, a započinje
Aleksejem Stahanovom kojeg slijedi “Miron Diukanov – 115 tona,
Koncedalov – 125 tona, Aleksei Stahanov (drugi i treći rekord) 175
odnosno 227 tona; Aleksandar Tjurenkov – 669 tona; Ivan Skerbin-
skov 720 tona” te završava imenima “Nikolaj Masalov 801 tona te
Nikolaj Drnjev 860 tona (1948. godine)” (isto).
Upravo jer se radi prvenstveno o “simboličkoj gesti” koja svoje
uporište ima u “negaciji koju implicira akt imitacije” (Žižek 1989:
157) – pobjedi izvojevanoj prema “njihovim pravilima”, a koja pr-
venstveno služi “podizanju morala” i samopoštovanja nauštrb sovjet-
skih kolega, tamošnjih, sada već i negdašnjih podzemnih trudbenika
– potrebno ju je prikazati čim više ukorijenjenom u praksi kako
bi dijalektika radnog trenja između “nas i njih” izašla na vidjelo.
Stoga, poradi specifične političke situacije raskola u kojoj, ali i za
koju borci Pokreta za visoku produktivnost rada djeluju, možemo
ih, u većoj mjeri od sovjetskih stahanovista, svrstati prvenstveno u
50
Vijest o najboljima prenosit će i uspjehe ostvarene tijekom kolovoza kada su
gotovo iz dana u dan rušeni podzemni rekordi iskapanja: “17. augusta Risto Mijatović
(Kakanj) 354,2 tone; 18. augusta Đemal Ramović (Kakanj) 442 tone; 19. augusta
Edhem Škorić (Kakanj) 396 tona; 21. augusta Dušan Timotijević (Senjski rudnik)
274 tona; 22. augusta Antun Bičić (Raša) 513 tona; 28. augusta Alojz Petek (Trbovlje)
517,9 tona” (Glas rada, 8. rujan 1949.).
76 Socijalizam s udarničkim licem
domenu “sudioništva u simboličkoj drami” (Clark 2011: 288). To
je smisao usporedbe radnih rekorda, natjecanja u kojem “naši trud-
benici” odnose pobjedu u svakoj uspoređenoj točki, a među kojima
su neki na kronološkoj putanji odvojeni dekadu i pol, te gdjekad
podupirani i različitim tehnološkim novinama, presudnim elemen-
tom opredmećenja stahanovizma, kao i, u manjoj mjeri, njegovog
jugoslavenskog mutatis mutandis ekvivalenta – Pokreta za visoku
produktivnost rada.51 Inicijalan uspjeh Sirotanovića, kojim će on
sam, unatoč činjenici da ga postiže tijekom “socijalističkog takmi-
čenja”, rada “za zajednički probitak” kako glasi jedna od njegovih
definicija, dugoročno osvojiti istaknuto mjesto u masmedijskoj
produkciji te, posljedično, kolektivnom imaginariju i memoriji, pa
čak i rekordi postizani “tijekom zahuktalog kolovoza 1949.” bili su
svojevrstan proizvodni placebo, jer njihova je funkcija, pored sim-
boličke, prvenstveno oglednost koju radne zajednice imaju usvojiti,
imitirati te po mogućnosti poboljšati. No, značajan doprinos “teh-
ničke inteligencije socijalističkoj izgradnji” (Ilustrirani vjesnik, 10.
studeni 1949.) gdjekad je u izvještajima djelovao više, rečeno lévi-
straussovski, “domaćom majstorijom”, nalik vještini brikoliranja,
gdje radniku za razliku od
inženjera za izvršenje zadataka nisu neophodne (…) odgovarajuće
alatke nabavljene u skladu s njegovim projektom: svijet njegovih
instrumenata je zatvoren, a pravilo njegove igre je da se uvijek mora
snaći sa “priručnim sredstvima”, to jest uz pomoć u svakom tre-
nutku ograničene skupine alatki i materijala. (Lévi-Strauss 1978:
57-58)
51
Iako je Stahanov, a za prezentaciju oglednih radnika to držimo izrazito važnim,
uvijek fotografiran i sniman s tehnološki naprednim otkopnim čekićem, portret Si-
rotanovića na naslovnoj stranici Ilustriranog vjesnika prikazuje s krampom, “oruđem
prošlosti”, naslonjenim na rame. S krampom prebačenim preko ramena u foto reporta-
ži “Rudari – ponos radničke klase Jugoslavije” Ilustriranog vjesnika u rujnu 1949. bit će
prikazani i “proslavljeni rudar Zenice Ibrahim Trako” kao i njegov kolega iz Zasavskih
rudnika Alojz Petek. Tek više od tri mjeseca kasnije, 14. siječnja 1950., još jedan “pro-
slavljeni rudar”, ovoga puta Nikola Škobić, na posljednjoj stranici tjednika – fotografiji
iz filma 100 dana u Brezi, bit će prikazan s otkopnim čekićem na radilištu.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 77
Posljednji u nizu “velikih uspjeha” kopanja ugljena, onaj banovićkog
rudara Abdurahmana Babajića, koji je u jednoj smjeni iskopao 1010
tona, ne nalazi se na citiranom popisu, ali se navodi u Glasu rudara
– organu podružnice sindikata rudara bazena Kreka od 18. listopada
1949. No upravo za analizu “udarničke brikolature” rada Babajićev
je uspjeh posebno značajan. Kada je Abdurahmanova brigada od
šesnaest članova započela rad,
prva je detonacija od četrdeset mina oborila preko pedeset tona
uglja. Međutim od eksplozije popustila je primitivna skela koju je
napravio sam Abdurahman. (…) Kad je u trinaest časova polazila
kompozicija puna uglja, otkačio se posljednji vagon od pedeset
tona. (…) Oko podizanja vagona i polaganja šina brigadisti su izgu-
bili dva i po sata. Iskopana i utovarena količina uglja od 1010 tona
svakako je veliki uspjeh, utoliko što su brigadisti kopali i vadili ugalj
isključivo lopatama i pijucima, odnosno bez ikakve mehanizacije.
Međutim, uspjeh bi bio znatno veći da su bile temeljito izvršene sve
tehničke pripreme. Naime brigada nije ovu količinu uglja iskopala u
jednoj smjeni od osam časova i to zbog čestih kvarova na postrojenjima
za transport. Zbog toga je brigada ostala na radilištu od sedam ujutru
do dvadeset i tri časa uvečer (…). (Glas rudara, 18. listopad 1949.,
kurziv A. M.)52
52
Primjer radne dovitljivosti o kojoj se izvještavalo bio je i “19. godišnji Slovenac
Franc Lagner koji je oštrio noževe na frez mašinu. Tada je oštrio jedan nož za dva sata.
Često je puta Franz mislio kako da ubrza rad oko oštrenja noževa (…) i konačno je do-
šao na ideju da konstruira mehanizam na ručni pogon. Za oštrenje jednog noža dovolj-
no mu je 15 minuta. Tako je doskorašnji partizan svojim stvaralačkim rukama prebacio
normu za 700%” (Glas Istre, 27. veljača 1946.). Takav način proizvodnje, odnosno
“krpljenje i improvizacija”, kako ih naziva povjesničarka Ivana Dobrivojević, “u punoj
su meri dolazili do izražaja pri osposobljavanju pruga i celokupnog železničkog saobra-
ćaja. Sa dvokolosečne pruge Beograd-Zagreb skinut je jedan kolosek da bi se od tako
dobijenih šina obnovio još neki železnički pravac. Lokomotive su pak osposobljavane
‘čerupanjem’ starih, ‘do te mere dotrajalih, da ih čak ni Jugosloveni nisu mogli remon-
tovati’” (Dobrivojević 2013: 66). Navedeni primjeri, držimo, ukazuju prvenstveno na
snalaženje u danim, teškim proizvodnim uvjetima i ukazuju na svojevrsnu dovitljivu
misao što je analitički konstruktivniji i slojevitiji koncept od naglašavnja nedostatnosti
ili radne neprosvijećenosti iskazanih kroz prizmu “suvremenosti”, čime se zaklanja cijeli
spektar značenja takvih praksi poput njihovog “premosničkog” karaktera, mjestimične
78 Socijalizam s udarničkim licem
Sljedeći primjeri iz nekoliko proizvodnih segmenata također zor-
no pokazuju koliko se gdjekad radilo prvenstveno o nekoj vrsti,
naknadno standardizirane i ponegdje plaćene, primjerne “domaće
majstorije”:
U gumari poduzeća Bata, u Borovu, zaposlen je kao majstor
drug Milan Stavel. Prije kratkog vremena drug Stavel je prolazio
u tvornici kraj velikih gomila otpadaka gume, koje su bačene kao
neupotrebljive. Kao stari gumarski radnik, drug Stavel se je zamislio
na koji bi se način ti otpaci mogli ipak upotrijebiti da korisno po-
služe. Poslije dugog razmišljanja pronašao je mogućnost prerade tih
otpadaka u gumene djonove i ta zamisao je odmah ostvarena. Sada
se iz ovog materijala izrađuje dnevno četiri stotine pari gumenih
polu-djonova sposobnih da posluže i te kako dobro ove zime mno-
gima, kojima su cipele poderane. Ovakovih poludjonova izraditi će
se 50.000 pari. Za svijest i samoinicijativnost ravnateljstvo tvornice
Bata podijelilo je za ovu ideju drugu Stavel Milanu pohvalu i nagra-
du od 2000 dinara. (Glas rada, 28. rujan 1945.)
Na sličan način dovitljiv u proizvodnji bio je i Jakov Roje, električar
u Jadranskom brodogradilištu u Splitu, čiji je uspjeh bio posebno
istaknut:
On je u brodogradilište donio odredjenu količinu transformator-
skog lima od izgorjelog i kroz rat porušenog transformatora. Ovim
limom izgradio je nove aparate za elektrovarenje. Treba naglasiti da
je za izradu ovih aparata trebalo bakrene žice obavijene pamukom
do koje se nije moglo doći. Taj problem riješen je tako da je iz
porušenih elektromotora, kao i iz dinama koji su vadjeni s morskog
dna, skidana stara bakrena žica raznih prosjeka, pa se proračunavala
u paraleli do odgovarajućeg presjeka. Takvu žicu izoliralo se pamuč-
vrijednosne inverzije sredstava proizvodnje i cilja koji valja postići, naknadne, kao u
slučaju boraca za visoku produktivnost rada, političnosti ili pak “migriranja” te vrste
majstorstva u privatan prostor i za osobnu upotrebu kakvu promoviraju tiskovine
poput časopisa Sam svoj majstor, prisutnog u medijskom prostoru od sredine sedam-
desetih godina.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 79
nom ili svilenom vrpcom, jer druge nije bilo. (Ilustrirani vjesnik,
28. travanj 1946.)
Ovakve izvještaje u onodobnom kontekstu možemo interpretirati
dvojako – kao demonstraciju radnih i kreativnih kapaciteta unatoč
tehničkom manjku kojeg nerijetko “uzrokuje neprijatelj”,53 i kao
oglednu, primjernu, dovitljivost koja jugoslavenske egzemplarne
radnike ujedno smješta u domenu brikolera, majstora koji rad orga-
niziraju prvenstveno priručnim sredstvima pri čemu, napose nakon
Rezolucije Informbiroa, do izražaja mora doći njihov inovatorski i
racionalizatorski karakter.54
Sam je Sirotanovićev sistem jednostavno objašnjen “novim bri-
gadnim sistemom rada zasnovanim na novoj podjeli rada” (Markuš
1949), odnosno istovremenim radom na “tri radilišta – dok se na
53
Tako će Babajićev uspjeh biti pokazatelj “velikih mogućnosti rada po novom
načinu, novoj metodi, po kojoj rudari u ‘Titovim rudnicima’ rade gotovo mjesec dana,
a koja im je omogućila da svoje zadatke ostvaruju i bez predviđene mehanizacije, koju
nije isporučila ČSR”. Prilikom puštanja u pogon nove visoke peći u Metalurgijskom
kombinatu kod Siska novinari izvještavaju o “teškom i kompliciranom zadatku izgrad-
nje visoke peći. Krupan nedostatak pripreme materijala, stručnih radnika, i radne snage
uopće – to su bile karakteristike u prvoj fazi izgradnje ovog objekta (…). S velikim
ogorčenjem sjećaju se graditelji onih dana kad su uzalud čekali da stigne ugovoreni
materijal iz Čehoslovačke i Madžarske. Čehoslovačka nam je po ugovoru trebala is-
poručiti šamotnu opeku a Madžarska fabričku halu. Samo, oni nisu pretpostavili, da
ćemo peć izgraditi vlastitim snagama. Rad nije ukočen. Graditelji se nisu dali zbuniti
niti na trenutak” (Ilustrirani vjesnik, 26. studeni 1949.). Ovakvih je primjera nakon
1948. na pretek, a protežu se i na film jer, kako nas glas naratora u filmu 100 dana u
Brezi informira, “neispravni transporteri iz Čehoslovačke isporučeni su i ugljenokopu
u Brezi prilikom postavljanja Sirotanovićeva rekorda” (Markuš 1949).
54
Zakon o pronalascima i tehničkim usavršenjima, pravni akt kojim je definiran i
uređen status novatora i racionalizatora stupio je na snagu 15. prosinca 1948. Nova-
torstvo je bilo tehničko unapređenje što je značilo novu primjenu poznatih metoda i
pronalazaka u tehnološkom procesu kao racionalnijeg rješenja nekog problema, dok
je racionalizacija značila usavršavanje ili poboljšanje procesa proizvodnje racional-
nijim korištenjem strojeva, materijala, radne snage ili pak poboljšanje organizacije i
upravljanja gospodarstvom bez uvođenja većih novosti u same tehničke konstrukcije ili
tehnologiju proizvodnje (Službeni list, br. 108, 15. prosinac 1948., prema Anić 2010:
144-145).
80 Socijalizam s udarničkim licem
jednom kopa, na drugima se vrše pripremni radovi. Tako se radovi
neprestano pomiču u krugu” (Uzelac 1950: 32), pa bi napomenu
Sonje Erbežnik “kako se samo malo boljom organizacijom, pažnjom
i razmišljanjem o radu mogu postići bolji rezultati” valjalo razu-
mjeti ne kao neku vrstu, često propagirane, udarničke skromnosti,
već doslovno. “Hrvatski Sirotanović” Antun Tone Bičić iz raškog
bazena ugljenokopa “koji na rad gleda kao na zadatak a ne na za-
radu”, čovjek “žilavih ruku i živih i crnih očiju” (Ilustrirani vjesnik,
29. listopad 1949.), svoju je varijantu “oslobođenog rada” provodio
izmjenom karaktera pojedinih smjena kao i sastava brigada. Dvije
produktivne i jednu pripremnu zamijenio je jednom produktivnom
i dvjema pripremnim smjenama:
Pripremne radove obavljat će dvije smjene, koje su brojčano ma-
nje od produktivne. Noćna pripremna smjena buši rupe za mine,
podgrađuje i čisti radilište, a jutarnja premješta stresaljke i motore,
podsijeca sloj i otpucava mine. Onda opet dolazi produktivna
smjena, kopa dalje ugalj i vrši utovar. Tako će biti dvije pripremne
smjene, obje brojčano male, a produktivna će biti veća i sastojat će
se od najboljih kopača i utovarivača. Njezin učinak bit će mnogo
veći. (Uzelac 1950: 36-37)
Iako kroz svoju knjigu Ilija Uzelac kontinuirano spominje novu me-
hanizaciju pomoću koje se vadi “crno zlato”, ono što se u toj i dru-
gim sličnim publikacijama naglašava kao sama srž radnog procesa
nije onaj dio potpomognut mašinama, nego novatorski, “kreativan”,
proces reorganizacije radnih sekvenci putem kojih se postiže racio-
nalizacija i viša produktivnost. Već je u primjeru Sonje Erbežnik,
o kojemu smo pisali, bio naglašen zajednički nazivnik svih radnih
procesa, premosnica ka podizanju radne učinkovitosti – ušteda, bilo
ušteda vremena tijekom rada ili ušteda sirovina u radnom procesu,
uz uvjet da se time ne kompromitira kvaliteta proizvoda ili usluge.
Tamo gdje se radilo u grupi – po “novom brigadnom sistemu”, kao
u slučaju profesije “začetnika Pokreta za visoku produktivnost rada”
Alije Sirotanovića – morala se “izvršiti što veća raspodjela cjelokup-
Jugoslavensko udarničko iskustvo 81
nog posla, tako da se svaki rudar usavrši u svom radu” s ciljem još
važnijeg “obavljanja posla ne gubeći uzalud ni časak radnog vreme-
na” (Uzelac 1950: 32),55 dok su radnici na individualnijim radnim
mjestima, poput Josipa Štetke, “najboljeg mašinovođe u Jugoslaviji”,
“profesora vožnje”, odnosno “Sirotanovića saobraćaja, vozili trudbe-
nike na Jadran bez minute zakašnjenja i uz veliku uštedu goriva i
maziva” (Glas rada, 25. kolovoz 1949.).56 Proliferacija uštede, s jed-
55
Zanimljiva je brzina kojom je takav “autorski” sistem rada bivao implementiran
u onodobnu privredu pa će i na omladinskim radnim akcijama nekoliko mjeseci nakon
“patentiranja” naći svoju primjenu. Članak naslovljen “Pokret Alije Sirotanovića na
Autoputu” u Biltenu graditelja autoputa “Bratstvo jedinstvo” iz rujna 1949. na prvoj
stranici navodi: “Još u danima pred prvu godišnjicu V. Kongresa KPJ, u danima ve-
likog takmičenja sa radnim kolektivom na izgradnji Beograda, u nekim omladinskim
brigadama i vojnim jedinicama nikla je i primjenjena korisna inicijativa: takmičenje
najboljih grupa pojedinih omladinskih brigada ili vojnih jedinica po primjeru naših
rudara, po metodi Alije Sirotanovića. U početku te pojave bile su ređe i nisu imale veću
podršku rukovodstava. To bi organizirala brigada između sebe, brigada iz istog logora.
Kasnije ovaj pokret dobio je svoju masovnu osnovu i sve više postaje stalnom formom
rada najboljih na Autoputu. Na svim sekcijama i dionicama izabiru se petorke, šestorke
ili desetorke najboljih u pojedinim brigadama i takmiče se na zajedničkim poslovima,
pod jednakim uvjetima rada. Na taj način svi prihvataju organizaciju rada najbolje
grupe, njeni rezultati postaju rezultati sve većeg broja takvih petorki ili jednakih radnih
grupa. Čitave brigade dovode svoje grupe na nivo najboljih. U tome je suština ovog
novog pokreta tako oduševljeno prihvaćenog i primljenog na Autoputu” (Bilten gradi-
telja autoputa “Bratstvo-jedinstvo” 1949: 1). Važno je primijetiti da se iz članka može
iščitati načelna spontanost primjene metode rada te inicijalni “zazor” i manjak podrške
rukovodećeg kadra, što je jedan od toposa artikulacije sovjetskog stahanovizma koji se
gradi na opoziciji rukovodioci – “prosvijećeno radništvo”. Također, moramo se zapitati
kako je metoda Alije Sirotanovića primjenjivana u danima “pred prvu godišnjicu V.
Kongresa KPJ” ako smo pokazali da je svoju “premijeru” imala upravo na prvu godiš-
njicu V. kongresa KPJ?
56
Mašinovođa isključivo na pruzi “Zagreb-Split, najtežoj u zemlji, gdje treba proći
425 kilometara sa usponima do 25 promila, što je najveći dozvoljeni uspon za voz sa
parnom lokomotivom” za tešku vožnju imao je vlastiti sistem poradi kojeg je bio toliko
uspješan: “Već nakon prelaza Kupe, Štetka je počeo sa korištenjem svakog pada i uspo-
na radi uštede na mazivu i gorivu. Samo od 17. septembra prošle godine do 20. juna
ove godine uštedio je oko 350.000 dinara na gorivu i mazivu. Za 18.3% manje od nor-
mativa, troši goriva i maziva Štetkina lokomotiva”. Na najzahtjevnijim mjestima vožnje
kroz Liku, pored Kleka, Crnog Vrha, Kozjaka i Velebita njegovo znanje i iskustvo tek u
potpunosti dolaze do izražaja jer “da bi se lokomotiva uspela do najvišeg uspona pruge,
82 Socijalizam s udarničkim licem
ne, kao i akceleracija rada, s druge strane, zagovarale su se u gotovo
svim djelatnostima – postolar u radioni Vojno-trgovačkog poduzeća
u Zagrebu Hanzi Hadžić, najbolji brigadir poduzeća, u rujnu 1949.
već je radio za “drugu petoljetku” tako što je “dobro organizirao rad”
tijekom kojeg mu valja “iskoristiti svaki pokret i učiti na iskustvu.
Ja režem srca za sare čizama, ali to ne radim tako kao drugi majstori,
komad po komad već pomoću šablona iz ljepenke odjednom režem
po 5 boksova a uz to i 16 futera. Tako radim mnogo brže” (Glas
rada, 22. rujan 1949.).57 Akceleracija rada kao jedna od sine qua non
treba je jače ložiti, dati još više pare. Međutim, vozi li se pažljivo, sa iskorištavanjem
svakog pada, racionalnim raspolaganjem parom i ravnomjernim ubacivanjem ugljena u
ložišta mogu se, ne smanjujući brzinu, postići velike uštede. Na tom dijelu pruge Štetka
stalno ispituje mogućnosti svoga stroja. Već samim promatranjem dima, nije li pregust
i crn, mašinovođa može zaključiti ne troši li previše goriva” (isto).
57
Kroz kratke izjave Hanzija Hadžića o radu, izvjestitelj jednostavno potpisan
inicijalom F. u tom istom članku prenosi indikativan stav radnika Hadžića, a koji se
može pripisati riziku od zapadanja, odnosno stalnom laviranju ili gdjekad vrlo maloj
razlici između “zlobne kompeticije” i one pogodne za socijalizam kroz takmičenja (u
sovjetskom proizvodnom miljeu fiksirani terminima konkurentsiia i sorevnovanie).
Kako interpretirati Hadžićeve riječi – “Nikako nemam namjeru [dozvoliti] da mi netko
oduzme zastavicu”, koje su dodjeljivane najboljim radnim brigadama kroz takmičenje
i bile su prelazne, osim zaključkom da je socijalističko takmičenje kao oblik borbe za
materijalni “boljitak sviju” u sebi sadržavalo rizik od zapadanja u individualne kanone
koji možda nisu direktno “služili profitu pojedinaca”, na što se u svojim obraćanjima
udarnicima često osvrtao Josip Broz, koliko “povećanju njihova prestiža, društvenog
utjecaja i nerijetko, iako neizravno, i njihovog materijalnog blagostanja” (Horvat 1983:
437). Čini se da je i Hanzi Hadžić primijetio nekolegijalnost u vlastitoj izjavi novinaru
pa se u idućoj rečenici korigirao – “Ali ne bi mi bilo žao niti da ju netko i oduzme,
nastavio je dalje (…) neka ju oduzmu, svi jedan po jedan, bit će više čizama” (Glas rada,
22. rujan 1949.). Krajnja osobna želja da se ostane na pijedestalu među najboljima,
nemali motiv u akceleraciji proizvodnje, morala je biti pravdana željom o krajnjoj
egalitarnoj distribuciji simboličkog kapitala kakav je u sebi sadržavala, u ovom slučaju,
prelazna zastavica. Proturječne izjave u gotovo istoj rečenici, “nikako neću dozvoliti” i
“neka oduzmu, svi jedan po jedan”, reflektiraju i mogu se interpretirati antinomijama
kojima je udarnički projekt impregniran – potreba za većom individualizacijom rada,
ali u kolektivne svrhe, odmak od “kapitalističke proizvodnje” uz direktno preuzimanje
dijelova tejlorizma i rada na akord te naposljetku, u Jugoslaviji, odmak od staljiniz-
ma intenzifikacijom sovjetskog radnog pokreta stahanovizma – Pokretom za visoku
produktivnost rada. Razrješenja dileme radi, spomenimo da Hanziju Hadžiću nitko
Jugoslavensko udarničko iskustvo 83
karakteristika udarničkog projekta, koja počinje “uštedom” radnog
vremena, a koje se provodi radnim takmičenjima, bila je dovedena
do krajnjih granica iskoristivosti vremena u radnom procesu putem
višemašinskog pokreta.
Višemašinski pokret
U slavnom članku naslovljenom “Time, Work-Discipline, and
Industrial Capitalism” britanski je povjesničar Edward Palmer
Thompson, prateći utjecaj promjene u poimanju vremena na formu
i sadržaj radnog dana, s naglaskom na Veliku Britaniju, zaključio da
se širenje i posjedovanje satova u privatnom vlasništvu
događa točno u onom trenutku kada je industrijska revolucija
zahtijevala veću sinkronizaciju rada (…). Mali instrument koji je
regulirao nove ritmove industrijskog života bio je ujedno i jedna
od najhitnijih potreba koje je industrijski kapitalizam zazivao kako
bi pospješio svoj napredak. Sat nije bio samo koristan; vlasniku je
donosio i prestiž. (Thompson 2009: 18)
Sat i pojam o vremenu važne su koordinate proizvodnog procesa ne
samo za Thompsonovo britansko radno podneblje s kraja osamna-
estog stoljeća, jer i u ranom, poratnom jugoslavenskom socijalizmu
rad i njegove artikulacije imali su za cilj uvođenje discipline koja
je pak, ponovo, morala rad činiti produktivnijim. Parole i pozivi
poput: “U razdoblju do kraja godine iskoristimo svaku minutu na
radnom mjestu, za strojem, u rudniku!” (Glas rada, 16. prosinac
1948.), objavljivani na naslovnicama tiska i isticani crvenom bo-
jom, odražavali su imperative koji su ondašnju proizvodnju učinili,
iz današnjeg gledišta, ne samo specifičnom, već i kompulzivnijom.
Ponešto drugačije od Thompsonove treće generacije tvorničkih
radnika koji su, za razliku od prve dvije, prihvatili vremenske kate-
nije uspio oduzeti prelaznu zastavicu – 16. svibnja 1951. ispunio je normu drugog
petogodišnjeg plana i zadržao naziv udarnika 29 puta bez prekida.
84 Socijalizam s udarničkim licem
gorije poslodavaca i “naučili njima uzvraćati”, i udarnici su “naučili
lekciju”, ne toliko da je vrijeme ekvivalent novcu koliko prestižu, jer
su najbolji borci rada bili nagrađivani, poput Antuna Bičića, inici-
jatora Pokreta za visoku produktivnost NR Hrvatske, “odijelom i
cipelama” koje je za svoje zasluge dobio na dar.58 Također, objav-
ljivanje fotografija u novinama ili pojavljivanje najboljih radnika
u dokumentarnim i igranim filmova ili pak Filmskim pregledima
moralo je na te iste radnike, a donekle i na njihove radne kolektive,
djelovati motivirajuće. Prije no što će u prvi plan svojeg kolektiva
doći Bara (Barica) Šćulac i Sonja Erbežnik, jednu od prvih vijesti o
pojedincima koji simultano rade na više strojeva u tkalačkoj indu-
striji vezujemo uz udarnicu tvornice “Ivančica” – Zoru Knezić, čiji
je portret, uz dvojicu kolega – Ulricha Sedara, ljevača “Prvomajske”
i Nikole Petera, udarnika tvornice “Arko” – na dnu stranice objavio
Glas rada. Specifičnost kratkog izvještaja leži u činjenici da je Zora
istovremeno radila na četiri razboja, isticala se disciplinom u radu
kao i u kulturno-prosvjetnom i fiskulturnom radu (Glas rada, 2. ko-
lovoz 1946.). Te je iste godine, točnije 2. siječnja 1946., u tekstilnu
tvornicu kao tkalja-naučnica došla šesnaestogodišnja Bara Šćulac te
je nakon vrlo kratkog vremena, tvrdi, “dobila razboj, i taj dan neću
nikada zaboraviti. U tom momentu osjećala sam se kao da nitko nije
58
Nagrade su bile raznolike, primjerice inženjer Vladimir Logomerac, višestruki
novator koji je “neumornim radom” do sada doprinio preko 300,000 000 dinara ušte-
de dobio je na dar kofer i gojzerice; drvodjelac Stjepan Orešković, brigadir u poduzeću
“Novoselec-Križ” čija brigada prebacuje normu od 190-300% dobio je odijelo; Bara
Šćulac dobila je servis i cipele; Antun Kauzlarić, 8 puta udarnik, rukovodilac montaže
bušilice u poduzeću “Prvomajska” dobio je ciple i odijelo; Franjo Sajbert, traktorist
koji je izvršio petogodišnji plan za 2 godine 9 mjeseci i 17 dana kao i Nikola Vincek,
zaposlen u “Tvornici duhana Zagreb”, odlikovan Ordenom rada II. reda, koji je u go-
dinu dana uštedio 373.000 dinara, dobili su zimski kaput (Glas rada, listopad 1949.).
Katarina Spehnjak za posebno isticanje u pomaganju izgradnje državnih objekata i
sličnog navodi stimuliranje materijalnim nagradama, “cipelama po narudžbi, plaćenim
godišnjim odmorom na moru 14 dana, godišnjom kartom za kazalište i sl.” pored
davanja prednosti “u nadleštvima, raznim artiklima iz viškova lokalne proizvodnje i
još drugi stimulansi, jer oni to zaslužuju kao vrijedni i najbolji frontovci” (Spehnjak
2002: 39-40).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 85
sretniji od mene”. Polovicom 1947. počela je raditi na dva tkalačka
stroja, a u “novembarskom takmičenju” te je iste godine proglašena
udarnicom. Na tragu Alije Sirotanovića, pored prijevremenog izvr-
šenja petogodišnjeg plana 23. lipnja 1949., i ona je srušila “sovjetski
rekord povećanjem produktivnosti stroja za 15% što je pak postigla
puno bržim mijenjanjem čunjka, u čemu je [također] nadvisila i
najbolju sovjetsku tkalju” (Ilustrirani vjesnik, 5. studeni 1949.).
Upravo će ta informacija, istaknuti radni uspjeh nad najboljom
tkaljom Sovjetskog Saveza, stajati kao opis uz njezinu fotografiju
na naslovnoj stranici Ilustriranog vjesnika 3. prosinca 1949., gdje je
prikazana blago pognute glave tijekom rada. Lewis H. Siegelbaum
piše da je simultan rad jednog radnika na nekoliko strojeva bio srce
stahanovizma u tekstilnoj industriji Sovjetskog Saveza, no ono što
je uslijedilo 1939. bio je višemašinski pokret za rad na više različitih
strojeva. To je bilo svjedočanstvo povećanog nivoa vještine sovjetske
radničke klase (Siegelbaum 1988: 288).59 Unatoč činjenici da je ra-
59
Ipak, simultano rukovanje s nekoliko strojeva i pokušaj da se proizvodnja na
taj način maksimizira, nipošto nije bio isključivo socijalistički primat jer je još 1927.,
dakle za vrijeme talijanskog fašističkog ventennia, inženjer Piero Ventura Piselli u kon-
tekstu implementacije znanstvene organizacije rada tejlorizma u talijansku privredu, na
primjeru tvornice “Fiat”, zagovarao, među ostalim, i nužnost “proučavanja pokreta za
minimalan utrošak energije i vremena; proučavanje ciklusa desne i lijeve ruke, pred-
laganje pokreta za rad s pomoćnim aparatima (…)” (Ventura Piselli 1979: 146). No
za razliku od oglednih radnika – udarnika čija se dobrovoljna bravura mjerila brojem
strojeva ili radilišta kojima barataju – radnici tvornice u kojoj Ventura Piselli zagovara
racionalizaciju rada takve promjene nisu prepoznali kao emancipirajuće: “Ukoliko bi
tehničar konstatirao da radnik tijekom svoga rada koristi samo desnu ruku našao bi na-
čina da mu u isto vrijeme simultano, drugim poslom ili operacijom uposli i lijevu ruku.
Radnici tvornice “Fiat-Lingotto” kažu: ‘Prije, tijekom posla, često se koristila samo
desna ruka; kasnije su nam naši tehničari našli dodatan posao za lijevu ruku; naknadno
su shvatili da mogu koristiti i naše noge kako bismo dodatno radili na još jednoj ili
dvije mašine. Zašto si ti naši tehničari i kronometristi ne zavežu metlu za guzicu kada
šeću uokolo mjereći i uzimajući nam vrijeme, tako da ukinu potrebu za radnicima koji
su zaduženi za metenje radiona’” (Montagnana 1979: 99-100). Valja nanovo naglasiti
da iako se vrlo često spominje u kontekstu tejlorizma ili njegovih pojedinih nacio-
nalnih inačica poput talijanskog Bedaux sistema rada, udarništvo ipak podrazumijeva
određen stupanj proizvodne i tehničke autonomije pojedinaca koja otvara dvostruki
prostor – mogućnost da se o njemu govori kao o “oslobođenom radu”, ali i kontroli
86 Socijalizam s udarničkim licem
dila na tkalačkim strojevima, nekoliko istovjetnih razboja, naglasak
na premašivanje sovjetskog uspjeha otvarao je prostor interpretaciji
o povećanom nivou vještine jugoslavenske radničke klase naspram
sovjetske. I sam je Sirotanović tijekom radnog vremena radio na
“tri radilišta”, što je jedna od karakteristika njegovog novog sistema
rada, no taj aspekt nije toliko istican kao kod tekstilnih radnica.
Iako i u rudarstvu postoje primjeri rukovanja s više mašina, dijelom
“stvaralačke inicijative” i “nesavladivog radnog elana” kao kod udar-
nika “Međeda Huseinovića, radnika na dvije bušilice čiji su primjer
odmah slijedili ostali rudari te je uskoro Pavle Nikolić tako preba-
cio normu za 205,5%” (Narodna čitanka 1948),60 naglasak će kod
udarničkog višemašinskog prikazivanja biti na tkalačkoj industriji.
Narodna čitanka iz 1948. spominje i Slavicu Travnikar, 21-godišnju
udarnicu tvornice “Ivančica” koja radi na dvadeset automatskih
tkalačkih strojeva bez pomoćnika: “Ona je prva u našoj zemlji stala
tkati istodobno na 20 automata. I na 20 strojeva ona premašuje nor-
mu i postiže iskorišćenje strojeva za 83%” (isto). Slavica Travnikar
bit će prikazana i u Glasu rada na fotografiji početkom 1948. Uz
jednake generalije i šture informacije o radu uz kratak opis njezinog
“lika i djela” novine su prenosile još i podatak da je ona “upoznala
svoje strojeve i savladala tehniku rada, a pored toga pružaju joj pomoć
majstori u odjeljenju” (Glas rada, 9. siječanj 1948., kurziv A. M.).
Informacije o tome da su ogledni radnici mogli računati na pomoć
nad proizvodnom normom, odnosno ritmom rada te mogućnosti definiranja radnog
maksimuma u pojedinom sektoru, što je jedna od koordinata kojima je u britanskom
kontekstu Eric Hobsbawm definirao radničku aristokraciju (usp. Hobsbawm 1965:
272-316, 344-371; Hobsbawm 2001: 213-247, 247-275).
60
I u ostalim profesijama spominju se pojedinci koji rade na više strojeva poput
“omladinca Branka Milera iz tvornice elektrostrojeva ‘Rade Končar’ koji je radeći isto-
vremeno na dvije bušilice uspio ispuniti svoj dio godišnjeg plana već 23. septembra.
Sindikalna podružnica ‘Rade Končar’ organizirala je u kolektivu takmičenje brigada u
radu na više strojeva, za visoku produktivnost rada (…) na taj su način dnevni zadaci
ispunjavani od sa 124 do 168%. Vanredan uspjeh postigla je brigada drugara Stoja-
novića koja je 29. IX. o. g. izvršila svoj dnevni zadatak sa 436% (…) (Glas rada, 13.
listopad 1949.).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 87
drugova i suradnika otvaraju prostor promišljanju o svrsi takve
pomoći na tragu citiranog zaključka Davida Granicka u kontekstu
sovjetske tendencije o “padu proizvodnje u cijelim tvornicama kako
bi dozvolili nekoliko pojedinaca da postave radni rekord” (Granick
1954: 154-155). Ukoliko Slavici Travnikar pomoć pružaju kolege
tijekom radnog vremena znači li to da ne rade na svojim radnim
mjestima gdje bi također morali “prebacivati normu”? Radi li se
tu o “kolektivnim naporima” činjenim i na individualnim radnim
mjestima da se postignu “prestižni uspjesi” pojedinaca? Upravo je
to diskrepancija u ostvarenju udarničkih uspjeha pojedinaca koje
radni kolektivi mogu podupirati na nekoliko razina – kao u pri-
mjeru Slavice Travnikar kolege joj dobrovoljno pomažu da postigne
radne uspjehe, dok je kod radnih brigada zadaća svakog pojedinog
člana obavljati svoj dio zadatka u radnom procesu i time podupirati
“primjerne radne uspjehe” koji se, nanovo, pripisuju imenovanim
pojedincima poput Bičića, Sirotanovića, Hodžića, Travnikar itd.
Napose tamo gdje je takva pomoć dobrovoljna, opcionalna, uspjesi
pojedinaca koji o njoj ovise mogu gdjekad biti više stvar sreće usko
povezane s profilom kolega i njihovom kolegijalnošću, nego isklju-
čivo udarničko zalaganje i, u slučaju Slavice Travnikar, individualno
tkalačko radno pregnuće na dvadeset strojeva. Dakako, prenošenje
informacije o “pružanju pomoći majstora” moguće je interpretirati
i kao “priželjkivanu situaciju” u kojoj radni kolektivi bez zadrške ili
opstrukcije podržavaju ideju udarničkog projekta.
Tvornica “Ivančica” generirala je cijelu seriju oglednih radnica
– tkalja na više tkalačkih strojeva, jer između Zore Knezić i Slavice
Travnikar, po broju strojeva na kojima istovremeno radi, smjesti-
la se Barica Božak, “radnica na 13 tkalačkih strojeva, a tijekom
rada na njima ne umara se ništa više nego onda kada je radila na
4 stroja. Četiri puta zadržala je ona naslov udarnice, a doskora će
joj udarnički naslov biti produljen i po peti put” (Glas rada, 10.
listopad 1947.). Njezin je sistem rada na više strojeva došla vidjeti i
grupa udarnika iz tekstilnih poduzeća NR Srbije, a ona im je, među
ostalim, protumačila da prijelaz na rad na više strojeva ne predstav-
88 Socijalizam s udarničkim licem
lja naročite poteškoće jer: “Bolje iskorištavanje radnog vremena i
praktičan smještaj strojeva igraju najvažniju ulogu. Pored toga, treba
racionalno iskoristiti rad pomoćne radnice” (isto). Krojačica Sonja
Erbežnik, vjerojatno najpoznatija među svojim kolegicama, a čiji
je lik pored čestog pojavljivanja u novinama osvanuo i u križaljci
Ilustriranog vjesnika u veljači 1950., svoju je tehniku rada otkrila
prilikom diskusije na Savjetovanju boraca za visoku produktivnost
rada održanom u listopadu 1949. Iako nije radila na više strojeva,
njezin se radni učinak nije temeljio isključivo na bržem obavljanju
radnih sekvenci i uštedi vremena, već i na seriji “malih radnih racio-
nalizacija”, koje je i sama opisala:
Svoj stroj pazim i čuvam. (…) A i ne radim komad po komad,
već lančano, najprije sve kragne, zatim sve orukvice, rukave a za-
tim sastavljam dijelove. Na taj način rad je brži i postiže se ušteda
konca. Za vrijeme rada pratim na satu trajanje pojedinih operacija i
time sama sebe kontroliram i ubrzavam tempo rada. (Glas rada, 27.
listopad 1949., kurziv A. M.)
Iako ne znamo je li sat na kojem je kontrolirala tempo rada bio
u njezinom osobnom vlasništvu,61 važno je istaknuti njegovu pre-
sudnost pri “metronomizaciji” radne svakodnevice, postizanju
proizvodnih uspjeha, a posljedično i za prestiž koji su Erbežnikova
i ostali borci za veću produktivnost rada uživali u medijima. Iako te
1949. mediji to nisu isticali, akceleracija i istančan osjećaj za vrijeme
61
Sonja je za izvršenje petogodišnjeg plana prije roka te obećanje, odnosno, obave-
zivanje da će još jedan ispuniti do kraja prve petoljetke, na dar dobila “servis i cipele”.
No neki od njezinih kolega dobivali su ručne satove, poput brodograđevnog radnika,
brigadira brigade zakovičara u poduzeću “Vicko Krstulović” u Splitu Vlade Nazlića,
ili pak željezničara-strojobravara Slavka Jurinića, devet puta proglašenog udarnikom
i odlikovanog Ordenom rada III. i I. reda (Glas rada, listopad 1949.). Iako darovi, u
usporedbi sa sistemom rada koji propagira Sonja Erbežnik, mogli bismo, pomalo iro-
nično, zaključiti da su satovi među ostalim poklanjani i kako bi radnici dodatno mogli
usavršiti radne metode i visoku proizvodnost. Dakle, sat kao poklon u potpunosti je
sukladan novim industrijskim potrebama čiju centralnu točku sada čine borci za veću
ili višu produktivnost rada.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 89
činili su sukus samog stahanovskog pokreta, čiji su aktivni pojedinci
bili “ljudi od kulture i tehničkog znanja koji su primjer preciznosti
i točnosti pri obavljanju posla. Oni cijene faktor vremena u radu i
naučili su računati vrijeme ne samo na minute, nego i na sekunde”
(Staljin 1946: 9), a za rad na više strojeva istovremeno trudbenici su
zasigurno morali ne samo imati, već i, značajno je, željeti razvijati
osjećaj za vrijeme i disciplinu prilikom rada, tim više što pokret
uvijek ostavlja dojam dobrovoljnosti.62 U slučaju tekstilne, lake
industrije, gdje većinu zaposlenih čine djevojke i žene, za samodisci-
plinu i samokorekciju presudnu je ulogu odigralo i “pred-moderno
naslijeđe ženskih uloga i vrlina, kao što su spremnost na žrtvu i od-
govornost za prosperitet obitelji i zajednice kao cjeline” (Jambrešić
Kirin i Blagaić 2013: 42).63 No sama motivacija, pored nešto veće
retribucije te prestiža koji su radnike poticali da rade više i brže,
ipak je izvirala iz područja koje nije inherentno proizvodnji u uskom
smislu riječi, ali je, i upravo će udarnički projekt to pokazati, može
pokretati. Konture je takvih poticaja, pored ostalih, izrazila i Barica
Šćulac riječima: “povećanjem produktivnosti svog rada odgovaram
na klevete iz SSSR-a”. Borba drugim sredstvima, “velebnim proi-
zvodnim gestama” kao i snažna retorika specifična Pokretu za visoku
produktivnost rada, artikulirana i riječima Edhema Škorića: “A oni-
ma koji nas kleveću odgovaramo – ‘Oni nama notu – mi njima novu
62
Upravo će na tragu dobrovoljnosti Ilija Uzelac, a u kontekstu pisanja i propa-
giranja nove metode rada rudara Antuna Bičića, zaključiti da iako je iskopao “preko
600 tona uglja u jednoj smjeni, Bičićev sistem rada, koji je toliko bolji i korisniji za
pojedinog rudara i za čitavu zajednicu i po kojem je i fizički lakše obavljati radove,
presporo se uvodi na radilišta raškog bazena. To je u svakom slučaju velik propust
rukovodstva bazena” (Uzelac 1950: 37).
63
Iako su te vrline bile utržive u novim proizvodnim uvjetima prebacivanja norme,
one ostaju fiksirane i u obiteljskom miljeu, pa će Sonja Erbežnik 1951. unatoč posti-
gnutom uspjehu ostvarivanja “drugog petogodišnjeg plana” sedam mjeseci prije no što
se obavezala sada, u krugu svoje obitelji, “svoga sina i druga, biti preplavljena brigama
majke i domaćice. Njezin sin Sveto želio se posvetiti avijaciji, htio je da bude pilot.
Zato se bavio jedriličarstvom. Sveto nije imao mnogo sreće. Pad s jedrilicom ostavio
je posljedice. Boluje već sedam mjeseci. Zato prvo pitanje majke – nisi li i danas opet
igrao nogomet? – nije beznačajno” (Glas rada, 1. svibanj 1951.).
90 Socijalizam s udarničkim licem
centralu, oni drugu, mi novih 500 tona ugljena!’”, nije bila presedan
u osadrženju udarništva. I prije same Rezolucije Informbiroa koja će
rad nakon 1948. snažno obilježiti antagonizmom naspram Sovjeta i
zemalja narodne demokracije, poratni su radni uspjesi funkcionirali
svojevrsnim pars pro toto netom završenih ratnih djelovanja. To je
jedna od važnih razlika između sovjetskog stahanovizma i njegovih
jugoslavenskih udarničkih verzija, a koja se rekapitulira i kroz igra-
ni film. Priča o fabrici Vladimira Pogačića iz 1949. godine, jedan
od rijetkih uradaka u kojem se tematizira socijalistička obnova i
izgradnja, prikazuje radni elan protagonistice, tkalje Marije, među
ostalim, i kroz gubitak sestre Danice koju su, kako kaže, “objesili
1943.”. Na radnom savjetovanju pletione u kojoj radi ona će istupiti
i izreći znakovit monolog:
Drugovi i drugarice, oprostite što baš ja govorim, odavno mi leži
na srcu, a malo nas je i posao čeka. Svaki je od nas izgubio nekoga u
ovoj borbi i ja mislim da bi mi morali da nastavimo njihovo djelo. Jer,
više tekstila, više odjeće našoj djeci. Mi već odavno čekamo da nam
život bude bolji. I zato predlažem, umjesto na tri stroja da radimo
na šest. I tako će od jedne smjene biti odmah dvije. (Pogačić 1949,
kurziv A. M.)64
Rad i netom okončan rat višestruko su prepletene, a u velikoj mjeri
i neodvojive kategorije unutar kojih se kalio koncept udarništva.
I što je jednako značajno, njezin prijedlog o radu na šest strojeva kako bi se za
64
vrijeme jedne odradile dvije radne smjene dolazi kao odgovor na monolog inženjera
Vrtara koji govori o nemogućnosti da se standardnim potezima riješi pitanje povišenja
proizvodnje. Za njega je to “teški matematički problem. On u manjoj mjeri ovisi o
našoj dobroj volji, a više o činjenicama. Da bismo podigli proizvodnju za 40% mi bi-
smo morali uvesti drugu smjenu. Mi za to, međutim, nemamo kvalificiranih radnika”
(Pogačić 1949). Njezina dovitljivost je na ovome mjestu sukladna “klasičnom” imidžu
udarnika, ona pronalazi rješenje tamo gdje “zastarjela” tehnička inteligencija zakazuje.
Marija ne samo da nije isključivo izvršitelj i ideator načina rada, ona je nagovještaj
nove radne i socijalističke žene koja rad u tekstilnoj tvornici i privatni obiteljski život
povezuje u cjelinu (usp. Jovanović 2014).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 91
Rad i rat
Na prvoj stranici udžbenika Očigledna agitacija u fabričkim odje-
ljenjima, prevedenog s ruskog i objavljenog 1947. u izdanju Sindi-
kalne biblioteke za unutrašnju upotrebu Jedinstvenih sindikata u
25000 primjeraka na latinici i jednako toliko na ćirilici, naglašava
se premreženost ratnih i radnih djelovanja, odnosno, nužnost “bolj-
ševičke agitacije u zbijanju redova najširih masa trudbenika koji su
se odazvali idejama i pozivima partije Lenjina – Staljina, kako u
teškim godinama ilegalnosti, u surovom vremenu građanskog rata
tako i u godinama mirnodopske izgradnje, kao i u danima Velikog
otadžbinskog rata sovjetskog naroda protiv njemačko-fašističkih
zavojevača” (Voroncov 1947: 7). Očigledna agitacija, komplemen-
tarna s usmenim dijelom, dakle, razumijevana poglavito vizualnim
materijalom – plakatima, dnevnim radnim grafikonima, parolama
– imala je zadaću poticati na višu i bolju proizvodnju “razvijanjem
socijalističkog natjecanja”, a podrazumijevala je i podsjećanje na
ratna djelovanja. “Takvo agitiranje je”, autor udžbenika nadalje piše,
posebno dobro organizirano u odjeljenju br. 3. Svako ko ulazi u ovo
odjeljenje prije svega obraća pažnju na veliku, umjetnički izrađenu
nišu. U sredini niše nalazi se slika druga Staljina, a s lijeve je natpis:
“Samopožrtvovni rad sovjetskih ljudi u pozadini ući će u historiju,
zajedno s herojskom borbom Crvene armije, kao besprimjeran
podvig naroda u odbrani Otadžbine.” (isto: 10)
Ratna djelovanja, rad i udarnichevstvo, termin koji je, podsjetimo,
za vrijeme ruskog Civilnog rata označavao posebno teške zadatke
u borbi, višestruko su premreženi.65 Isto vrijedi i za Federativnu
Narodnu Republiku Jugoslaviju, iako su se rat i rad ovdje povezali
s ponešto drugačijim predznakom, koji je odgovarao političko-eko-
nomskoj situaciji u kojoj se nalazila zemlja netom izišla iz ratnih
65
Podsjetimo, značenje termina udarništvo “migrira” u radne miljee 1927./1928.
kada članovi Saveza komunističke omladine (Komsomol) formiraju brigade koje radne
zadatke ispunjavaju preko dodijeljene norme.
92 Socijalizam s udarničkim licem
djelovanja. Ranije smo pisali o političko-simboličkom značaju rada
inicijatora Pokreta za visoku produktivnost rada Alije Sirotanovića,
Nikole Škobića, Muje Bajrića, Antuna Bičića i ostalih radnika koji
su “na klevete i sabotaže Informbiroa odgovarali udarnički – tona-
ma ugljena i novim mašinama” (Glas rada, 22. rujan 1949.), no
takav način rada, proizvodnje te ujedno “političke uključenosti”
putem “animoziteta naspram neprijatelja” nakon 1948. nisu bili
presedanom u privredi Jugoslavije ili pojedinih njezinih republika.
Prethodni primjeri, tipični za zemlju iz koje je poratna Jugoslavija
uvezla koncept i sadržaj rada, ali i u odnosu na nju naknadno decidi-
rano promijenila smjer društvenog razvoja, ipak ne ocrtavaju poticaj
kojim je dio radništva ulazio u “svakodnevne radne pobjede”. U
sovjetskim udžbenicima prevedenim na hrvatski i srpski jezik rad
i borba u ratu supostoje,66 između njih se stavlja znak jednakosti,
ali se nigdje ne spominje impuls, snažan poriv kojim je proizvod-
ni dio potaknut prethodnim ratnim. Specifičnost jugoslavenskog
udarništva u svim svojim inačicama pa čak i šire poimanog trud-
beništva leži upravo u njegovoj neodvojivosti od netom završenih
ratnih djelovanja, što naknadnom i poznatijem Pokretu za visoku
produktivnost rada i otvara prostor simboličko-političkog borbenog
djelovanja orijentiranog ka budućnosti.67 U kontekstu bifurkacije,
66
Lewis Siegelbaum, u kontekstu sovjetskog egzemplarnog udarništva stahano-
vizma, piše da su “pobjede na ‘frontu rada’ bile ocrtane analognim i preduvjetnim za
pobjedu u velikom patriotskom ratu. I kao što je ratni heroizam sovjetskih vojnika i
partizana služio kao sredstvo usađivanja prikladnog borbenog duha sljedećim genera-
cijama, tako su u vrijeme relativne ekonomske stagnacije veterani stahanovizma držani
modelima koje valja imitirati” (Siegelbaum 1988: 13). Situacija je, dakle, na jugosla-
venskom terenu invertirana, jer za razliku od sovjetskog primjera, rat je preduvjet i
poticaj privrednim pobjedama, a nekadašnji aktivni subjekti NOB-a protagonisti su
borbe za obnovu.
67
Za razliku od NOB-ovskog motivacijskog impulsa koji zajedno s retoričkom
paletom pripada prošlosti, trenutni radni uspjesi nikada nisu dovoljni kao takvi, rad-
nici se uvijek obraćaju iz “proizvodne budućnosti” obilježene dodatnim postignućima:
“U borbi kroz takmičenje pojedini brigadiri dali su lične obaveze da će svoje godišnje
planove izvršiti prije postavljenog roka. Tako je brigada Babanović Hađe dala obavezu
da će godišnji plan izvršiti za 6 mjeseci, a plan za prvo polugođe za 3 mjeseca, a plan
Jugoslavensko udarničko iskustvo 93
udarnički smo rad interpretirali kao političku gestu drugim sredstvi-
ma, no ono što mu prethodi, što ga omogućuje i ispunjava tolikim
elanom i poletom, upravo je ucjepljivanje još uvijek vrlo žive ratne
prošlosti i njezinog emotivnog kapitala u radnu svakodnevicu. Jedan
od poratnih ideologa KPJ te rukovodilac propagandno-agitacijskog
odjela, Milovan Đilas, gotovo je cijeli tekst u Narodnoj čitanci iz
1948. godine posvetio toj koneksiji:
Djelo, koje danas ostvaruje drug Tito, može se usporediti samo s
onim slavnim herojskim podvizima, koje su naši borci, pod nje-
govim rukovodstvom, izvršili za vrijeme Narodnooslobodilačke
borbe. (…) I dalje, s ulogom druga Tita u ratu može se sravnjivati
samo uloga, koju on igra u miru – u borbi za obnovu i izgradnju
nove demokratske Jugoslavije, za takvu izgradnju njene ekonomije,
za ostvarenje takvih društvenih odnosa, koji će u nedoglednom
periodu utvrditi velike tekovine NOB-a. Ne bi bilo pravilno ni
pravedno odvajati ulogu druga Tita u ratu od uloge, koju on igra
danas, u uslovima mirnodopske izgradnje naše zemlje, kao što ne bi
bilo ni pravilno ni pravedno odvajati herojske podvige naših naroda
u Narodnooslobodilačkoj borbi od njihovih veličanstvenih napora
i pregnuća u izgradnji nove Jugoslavije. (…) Naši borci, dajući svoj
život, bili su uvjereni da – u borbi protiv okupatora – umiru za stvar
radnih ljudi, za izgradnju takve Jugoslavije. (…) Naši borci nisu se
prevarili u svojim nadama. U našoj se zemlji vrše danas, u borbi
za ostvarenje prvog Petogodišnjeg plana, baš onakve promjene o
za mjesec mart za 13 dana (…) (Udarnik, 18. travanj 1950.). Pokret za visoku produk-
tivnost rada djeluje po istom, dodatno zaoštrenom, principu – primjerice, prisjetimo
se traktorista Franje Sajberta koji je u listopadu 1949. za dvije godine, devet mjeseci
i 17 dana izvršio zadatak koji je pred njega postavio prvi petogodišnji plan, Sonje
Erbežnik koja se obavezala da će u roku jedne odraditi normu dvije petoljetke, kao i
ljevača “Osječke ljevaonice”, trinaesterostrukog udarnika odlikovanog Ordenom rada,
Ante Mrkonjića, koji je krajem 1949. već radio za drugu petoljetku, a “prvu ispunio za
dvije godine, devet mjeseci i 25 dana” (Ilustrirani vjesnik, 26. studeni 1949.). Veličina
njihovih poduhvata, primjećujemo, vrlo često nije prikazana toliko proizvodnim re-
zultatima, koliko naglaskom na brzinu kojom su ispunjeni, uspjesi su prikazani prven-
stveno savladavanjem vremena, te se stoga o udarništvu mora govoriti i analizirati ga
kroz vizuru kategorije brzine i utrke, specifične socijalističke proizvodne dromologike.
94 Socijalizam s udarničkim licem
kojima su oni sanjali. (…) Baš ličnost druga Tita i njegova uloga
u mirnodopskoj izgradnji naše zemlje jače i neposrednije potvrđu-
ju, koliko je duboka i neraskidiva veza između NOB-a i borbe za
plansku izgradnju nove Jugoslavije. (Đilas, prema Narodna čitanka
1948: 189-191)
Usporedivost, komplementarnost i neraskidivost borbe i poratnog
rada, NOB-a i petogodišnjeg plana, termini su koji dominiraju
ovim kratkim, ali višestruko znakovitim dijelom teksta, jer se domi-
nantnim označiteljem povezanosti, očekivano, imenuje Josip Broz
Tito,68 te se “trenutne privredne težnje” naglašavaju i interpretiraju
“onakvim promjenama kakve su oni, pali borci, sanjali”. Takav vid
dužnosti i odgovornosti koju radnici imaju, ili preuzimaju, ima
višestruku svrhu – s jedne strane, velebni, ali i apstraktni projekt
68
Štoviše, sam je Josip Broz pozivao na povezanost i analogiju privrede i borbe.
U kratkom tekstu potpisanom njegovim nadimkom stoji: “Kao što je ustanak naroda
protiv zavojevača tražio herojske borce, tako sad novo doba mira i stvaranja traži heroje
rada. Potrebni su oduševljeni i ustrajni radnici, koji će raditi udarnički, bez predaha.
Ne smijemo čekati pomoć od drugoga. Treba sami da se latimo posla. Opustošena i
poharana domovina čeka čelične i žilave ruke radnika, čeka svoje heroje rada” (Tito,
prema Narodna čitanka 1948: 260). Znakovito je što se ispod Titova nalazi tekst u
kojem su lik i djelo “heroja rada Alekseja Grigoroviča Stahanova”, kao i rekordera-
stahanovaca Busigina, Gudova, Smetanjina i ostalih, prikazani modelom pogodnim
za imitaciju, dok će kroz iduću 1949. njihovi radni uspjesi biti, vidjeli smo, sukladno
razvoju političke situacije, pogodni za “nadilaženje”, “poboljšavanje” i, u konačnici, od-
bacivanje. Jukstapozicija tih tekstova, držimo, ukazuje na činjenicu koliko je naknadno
nadilaženje stahanovizma kao modela Pokretom za višu produktivnost rada politički
projekt čije se inherentne karakteristike, u odnosu na ogledni sovjetski model, u tako
kratkom periodu nisu stigle meliorirati. Upravo se iz tog razloga Sirotanovićev uspjeh
imenuje “čudom”, a onaj “brigade minera Joze Draženovića koja je prostudirala meto-
du Alije Sirotanovića, te je na pruzi Breza-Vareš radom na dva pa i tri tunela, čime se
izbjegava gubljenje vremena čekanjem na izlazak dima iz tunelskog potkopa, prebacila
normu 1.152%, nazvana ‘drugim čudom’ u Brezi” (Ilustrirani vjesnik, 22. travanj 1950.,
kurziv A. M.). U ovom slučaju impozantna terminologija ne samo da zakriva tehnički
“vulgarne premise” (Sloterdijk 2007: 34) od kojih udarništvo polazi, već i ne koincidira
s očekivanom veličinom i mjestom tako značajno naslovljenih tekstova. Slično kao
i “prva vijest” o Sirotanovićevom rušenju Stahanovljeva rekorda, reportaža “‘Drugo
čudo’ u Brezi” smještena je na samo dno stranice.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 95
petogodišnjeg plana za koji su mnogi nanovo morali učiti raditi69
ispunjava se, osim željom za vlastitim boljim životom, i obvezuju-
ćim porivom za rad – tuđom posljednjom željom, onom poginulih
drugova.70 Stoga, rad kao nastavak ratnih djelovanja postaje emoci-
jama, ponosom i patosom izrazito impregnirana kategorija. Takva
motivacija antagonizmom izražena je riječju Antona Markezića,
raškog bušača: “Ja sam premašivao normu više nego dva bušača
zajedno. Ja sam se borio za vrijeme NOB-a protiv okupatora, i sada
nastavljam borbu u oknima, da bi što više ugljena dali domovini,
sa onom istom snagom i upornošću kojom sam gonio okupatora
(Raški rudar, prema Matošević 2011: 191),71 kao i Duje Borčića,
nosioca Ordena rada koji je u štampariji počeo raditi:
69
U nekim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, piše Snježana Koren, unatoč tome što
je prvi zakon iz 1929. vrijedio za teritorij cijele države, a koji je proklamirao obvezno
osmogodišnje obrazovanje, u praksi se provodio na različite načine. U Sloveniji je već
prije rata većina učenika bila obuhvaćena osmogodišnjim obrazovanjem, a postotak
nepismenih bio je nizak. U nekim drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije jedva da
se provodilo i četverogodišnje obrazovanje, broj djece koja su redovito pohađala školu
bio je nizak, a postotak nepismenih znatan – u nekim dijelovima zemlje dosezao je
i do 80% (Koren 2013: 70-71). Stoga su u prvim poratnim godinama “prosvjetnu
politiku vodili i praktični, ekonomski razlozi, s obzirom da je planirana industrijali-
zacija zahtijevala obrazovanog i stručno osposobljenog radnika, a ovaj je njezin aspekt
bio naročito izražen nakon što su Zakonom o Petogodišnjem planu određeni zadaci
kulturne politike. Ključni ciljevi petogodišnjeg plana na području prosvjete bili su
likvidiranje nepismenosti (‘bez pismenosti ne može biti socijalizma’) te potreba da se
osnovnom školom obuhvati svu djecu školske obveznike” (isto: 68). Također, specifi-
čan je socijalistički prosvjetiteljski projekt građen, pored tečajeva za likvidaciju nepi-
smenosti, i “izgradnjom što većeg broja kulturnih ustanova, kao što su domovi kulture,
radnički domovi, tzv. crveni kutići, čitaonice; organiziranjem tečajeva za knjižničare do
odvijanja kulturno-umjetničkog rada radničke klase kroz amaterske sekcije, radničke
zborove, muzičke sekcije; kroz mnogobrojne priredbe, osnivanje kulturno umjetničkih
društava i dr. očituje se temeljni značaj približavanja kulture i umjetnosti radničkoj
klasi i isticanja njezine ključne uloge u ostvarivanju kulturne revolucije” (Kolanović
2011: 66).
70
Nije li ta povezanost napose izražena i kroz imenovanje tvornica imenima boraca
poginulih u NOB-u poput, primjerice, Rade Končara, Nade Dimić, Josipa Kraša itd.?
71
Isti će tjednik pisati: “Ti prvoborci izgradnje socijalizma dobili su priznanje svog
naroda, za podvige koji se ni u čemu ne razlikuju od podviga junaka proleterskih i dru-
96 Socijalizam s udarničkim licem
ilegalno u Splitu punom mrskih pijetlovih pera, dok se u pristaništu
lepršala na brojnim brodovima odvratna fašistička zastava. Splitski
radnici, puni mržnje i puni poleta iživljavaju svoj radni patrioti-
zam u ilegalnom radu; oni – tipografi, štampaju letke, organiziraju
njihovo rasprčavanje. Kad je Italija kapitulirala odlazi Duje Borčić
u partizane (…). Još za vrijeme borbe toliko je razmišljao o tome,
kako bi bilo lijepo organizirati veliku štampariju, u kojoj bi sve
išlo kao sat, u kojoj bi se znalo svake minute, šta radi koji čovjek,
a što cijelo poduzeće. Danas je pohvaljen za svoj rad u štampariji
“Ognjen Prica” i nagrađen oko deset puta. On je ujedno i racio-
nalizator, a nedavno je postao i nosilac Ordena rada III. stupnja.
(Ilustrirani vjesnik, 30. travanj 1949.)
Potonji nam primjeri pokazuju da plastične definicije poput “Naj-
bolji borci u ratu su heroji borbe, a najbolji na radu su heroji rada.
To su udarnici” (Narodna čitanka 1948: 259), iako točne, djeluju
reduktivno i nisu dostatne upravo iz razloga što se ne radi o dvije
u potpunosti odvojive, binarne, već prožimajuće “polutke”. Antun
Markezić i Duje Borčić, partizani i udarnici, dva su “ogledna slu-
čaja” čije je “mirnodopsko” obavljanje rada pod utjecajem iskustva
u borbi, odnosno, borbenog ogorčenja kojim je protkana želja za
budućim radom u “štampariji u kojoj sve radi kao sat”. Ta se pove-
zanost ne zaustavlja isključivo na pojedincima kroz čiji aktivan rad,
želje i nastojanja ta dva iskustva interagiraju jer, za razliku od radnog
gdje je proizvodnja imperativ, ono ratno nije uvijek bilo prožeto
direktnim iskustvom u borbi. Tako je Antun Bičić sredinom šezde-
setih, u vrijeme kad je već “bio zaboravljen”, novinaru Raškog rudara
kazivao da je:
ugljen počeo kopati 1925. godine, a penzioniran je 1959. Skoro
dvije godine bio je u njemačkom logoru Dahau, a vratio se iz lo-
gora s nešto više od trideset kilograma težine. (…) Za dvije godine
gih brigada iz teških dana Oslobodilačkog rata” (isto), dok će radnici tvornice “Tivar”
u Varaždinu tijekom radnog takmičenja s “Preduzećem za preradu pamuka” u Paraćinu
uzeti parolu “Borci u ratu a udarnici u miru” (Glas rada, 2. studeni 1945.).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 97
(1950. i 1951.) za rad u jami i obaranje rekorda, deset je puta po-
hvaljen i trideset dva puta proglašen za udarnika! (Raški rudar, 2.
ožujak 1965.)
Taj sasvim kratak članak, objavljen upravo na Dan rudara sredinom
šezdesetih, kada su borci Pokreta za visoku produktivnost rada,
riječju Bičića, “već zaboravljeni”, ne donosi informacije o mogu-
ćoj motivacijskoj ulozi iskustva koncentracijskog logora u procesu
postajanja “herojem rada” i “prve medijske ličnosti ‘Raše’” (Milevoj
1991: 34), no važno je primijetiti da se i petnaest godina nakon
postavljanja proizvodnih rekorda kroz medijsku prezentaciju udar-
nika proteže naglašavanje njihovog iskustva rata. Takva “opstojna
kombinatorika” reflektira, s jedne strane, neku vrstu očekivanog i
često naglašavanog iskustva koje ima prethoditi udarništvu u ideo-
loškom, odnosno socijalističkom,72 ali i praktično-radnom aspektu,
72
Jedan od prvih poratnih junaka rada u Hrvatskoj predložen za odlikovanje
Ordenom rada, zidar Franjo Turčić, “simbol domaćeg novatorstva” (Spehnjak 2002:
116), čija će fotografija biti objavljena na cijeloj naslovnici Ilustriranog vjesnika, a prin-
cip rada objašnjen kroz fotoreportažu na također cijeloj stranici 17. kolovoza 1947.,
bio je akterom “zanimljivog postupka kojim je predložen za odlikovanje Ordenom
rada. Postupak je započet prijedlogom za odlikovanje Centralnog odbora Jedinstvenih
sindikata Jugoslavije 31. listopada 1947. Iz podataka koje je Glavni odbor JSRNJ za
Hrvatsku uputio u Beograd Centralnom odboru JSRNJ vidi se da se iznimno vodilo
računa o političkoj podobnosti svakog predloženog kandidata. U dopisu je oslikan
kratki Turčićev politički portret u kojem stoji kako je prije, a i tijekom rata bio pristaša
Hrvatske seljačke stranke, te je svoj angažman i političku aktivnost potvrdio kao taj-
nik mjesne organizacije u Sesvetskom Kraljevcu, gdje je i živio. Za vrijeme Nezavisne
Države Hrvatske bio je četiri mjeseca u domobranstvu, a kasnije je radio u Državnom
poduzeću N.O.H. Pred kraj Drugoga svjetskog rata pomagao je partizanski pokret, a
nakon završetka rata nije se uključivao u politički život, iako je kao glasač sudjelovao na
izborima. Zbog svoje poslijeratne apolitičnosti Turčić je izazivao sumnju kod komuni-
stičkih vlasti. U prilogu je navedeno da ‘nije bio politički jasno opredijeljen, te ni sada
mjesna organizacija nije sa njime na čistome. Mišljenja smo da je on svojim odnosom
prema u radu pošao određenim smjerom, te stoji samo do pravilnog rada s njime, da se
potpuno i jasno orijentira. Njegovo nagrađivanje i pohvala sa strane Narodnih Vlasti
apsolutno ga je vezala uz nas’. Česte interpretacije kako je ‘novo vrijeme’ usprkos velikoj
potrebi za stručnošću, inovacijom i kompetencijom zahtijevalo političku pouzdanost,
a često je puta degradiralo stručnost, pokazuju i na ovom primjeru kako svako pravilo
ima izuzetaka” (Anić 2010: 184-185).
98 Socijalizam s udarničkim licem
dok, s druge strane, omogućava naknadno, napose od sedamdesetih
godina nadalje, razvoj i naglašavanje diskursa o “udarničkoj nesreći i
melankoliji”.73 Veza između “boraca u ratu” i njihovih radnih “mir-
nodopskih kolega” naglašavala se i u literarnim radovima. Borac Mo-
starskog bataljuna Uroš Eljdan napisao je pjesmu “Rudar” posvećenu
“Abdurahmanu Babajiću koji je sa svojom brigadom prvi u zemlji
iskopao, utovario i otpremio preko 1000 tona ugljena” (Ilustrirani
vjesnik, 29. listopad 1949.).74 Rat je, stoga, i pored pjesničkog izri-
73
Isti će članak Bičića opisivati kao radnika koji sada “živi u svojoj kući u Štrmcu sa
suprugom Marijom, ima pedeset i pet godina, jaku reumu, čir na želucu, šestoro djece,
trideset tisuća penzije, Orden rada trećeg reda. (…) ‘Danas me je rudnik zaboravio’
govori Antun tiho. ‘Samo su me jednom pozvali i to kad sam bio drugu godinu u
penziji (…) kada sam bio najbolji – nosili su me na rukama. Sada sam zaboravljen’.
Iako je bolestan Antun nas ispraća do kapije, a onda se vraća u kuću, u krevet: vrijeme
je loše, rudarska bolest ne da mira” (Raški rudar, 2. ožujak 1965.). Ovaj kratki izvještaj
i intervju s Antunom Bičićem djeluju kao uvertira u tematsku kanonizaciju govora o
udarnicima koja će uslijediti sedamdesetih godina. Od tada pa nadalje spominje ih se
gotovo isključivo u kontekstu njihovog razočaranja, tuge ili pak melankolije.
74
“Duši! – plemena rudara istaknuti borče. Nek’ zračni čekić u rukama Tvojim,
stostrukom snagom crno zlato lomi, za veliko djelo našega Plana, za radnu slavu Ti-
tovih dana! Pali! – heroju rada. Mina za minom jače nek’ trese naslage crne, eter nek’
ječi od zaglušne salve, noseći detalj bitke za Plan. Kopaj! – ponosu klase. Nek ti mišići
snagom napetog luka stegnu gvozdeni kramp, slojeve uglja obaraj, ruši! – Tvoj dio to
je borbe za plan. Tovari! – Alijine škole uzorni đače. Žuljevitom rukom ašova držak
stegni, ne žali truda nek se lije znoj! Tonu za tonom tovari brže, za veliko djelo našega
Plana, za radnu slavu Titovih dana!” (Eljdan, prema Ilustrirani vjesnik, 29. listopad
1949.). Poema, koja i morfološki graniči s avangardnim izrazom (što iz našeg tran-
skripta gotovo uopće nije vidljivo), djeluje na tragu izričaja Vladimira Majakovskog i to
napose onog dijela stvaranog dvadesetih godina kada “svojim feljtonima i parolama u
stihovima govori i agitira za industrijalizaciju zemlje, stvarajući, prema vlastitom izrazu:
‘lirske reporte’ od kojih je bez sumnje jedan od najautentičnijih u lirskom doživljaju
Razgovor s drugom Lenjinom (Razgovor s tovariščem Leninym)” (Flaker, u Majakovski
1965: 393), ali i sadržajem podsjeća na “revolucionarno-didaktički utilitarizam ili da
kažemo naprosto agitaciju i propagandu, kao dominantne osobine Majakovskijeve
lirike prvih postlistopadskih godina, godina gladi, rasula, podizanja zemlje iz pepela
(…) kada rudarima savjetuje da proizvedu što više ugljena u Bajci za rudara-prijatelja,
o rudarskom odijelu, gumenim nazuvcima i kamenom ugljenu (Skazka dlja šahtera-druga,
pro šahterki, čini i kamennyj ugol’, 1921.)” (Polić 1988: 73). Iako nemamo iskaz Uroša
Eljdana o smjernicama interpretacije njegove poeme Rudaru, posvećene rekorderu Ab-
durahmanu Babajiću, “prvoborcu bitke za Petogodišnji plan”, za Majakovskog znamo
Jugoslavensko udarničko iskustvo 99
čaja posvete ratnika radniku u kojem nema mjesta “slobodnoj volji”,
već isključivo imperativu (Duši!, Pali!, Kopaj!, Tovari!), sastavnim
dijelom jugoslavenske poratne proizvodnje, udarničkog projekta na
nekoliko nivoa, a koji prethodi ili je, pak, simultan političkoj borbi
Pokreta za visoku produktivnost rada. S jedne strane, on se opisuje
analognim, sukladnim i povezanim s borbom za plansku izgradnju
“što se najbolje ogleda baš u ličnosti druga Tita”, dok se s druge,
možda i značajnije strane, promjenom rakursa i nivoa interpreta-
cije s Tita na “običnog oglednog radnika” te s “opće-apstraktnog
na konkretno individualno iskustvo” naglašava osobna participacija
pojedinaca u ratu što proizvodnju i ispunjava borbenim elanom.
“Elan i polet” ucjepljivali su se u imperativnu kategoriju rada i po-
zivanjem na takmičenja, poput sportskih, s razlikom što su im meta
i milje bila industrijska “borilišta”, a opisni pridjev – socijalistički.
Socijalistička takmičenja – dromologija rada
Naslovna stranica Udarnika – glasila trudbenika Željezare Zenica
koje, da se nadovežemo na temu prethodnog potpoglavlja, ne valja
brkati s istoimenom ratnom publikacijom Glasilom I Hrvatske udar-
ne divizije, od 26. ožujka 1951., u trećoj godini izlaženja, gotovo
je u potpunosti posvećena reportažama o radnim takmičenjima u
postrojenjima. Dva dominantna teksta “U čast izbora za Narodnu
Skupštinu. Brigada Hrustića Muharema vodi u predizbornom ta-
kmičenju” te “Radni kolektiv željezare dočekuje izbore sa pojačanim
takmičenjem” već u naslovu najavljuju “tehniku”, modus kojim su
ostvarena ogledna radna postignuća. Dijelovi teksta poput “prediz-
borno je takmičenje zatalasalo svako radno mjesto i pokrenulo sve
radne snage u zemlji. U okviru takmičenja u čast izbora za Narodnu
Skupštinu, jamske brigade (…) svakodnevno prebacuju svoje radne
norme” tiskani su i uz ponešto duže i razvijenije odlomke:
da je želio da se “njegova poezija analizira zajedno sa uspjesima na ‘fronti rada’” (Groys
2011: 33).
100 Socijalizam s udarničkim licem
Kolektiv Željezare pojačao je takmičenje još početkom mjeseca
februara ove godine, koje svakim danom postaje sve obimnije.
Takmičenje se odvija kako između pogona, brigada i radilišta tako i
između pojedinaca i ono potvrđuje odanost naših radnih ljudi pre-
ma svojoj Partiji i njenom rukovodiocu Titu. Radne brigade naših
valjaonica, žičare, elektrane, energetskog i drugih pogona takmičeći
se jedna s drugom često postižu takve rezultate koji predstavljaju
prave radne podvige.
Ovi nas odlomci uvode, pored onog ratnog, u drugi rukavac speci-
fičnosti poratne socijalističke proizvodnje. Analiza tekstova onodob-
nih publikacija, i iz prethodnih je poglavlja razvidno, upućuje na
zaključak da je polje jugoslavenske privrede bilo veliko natjecalište.
Hidrogradnja – list graditelja hidrocentrala na Neretvi i Rami izvje-
štavala je 1. svibnja 1950. da se u njihovom “poduzeću takmiči 166
brigada” (Hidrogradnja, 1. svibanj 1950.), te da radnici “Elektroson-
de”, gdje su zaposleni radnici iz svih jugoslavenskih republika, posti-
žu zaista pohvalne rezultate, poput “druga Kazimira Tramišaka koji
dnevni plan bušenja u ‘gabru’ (vrsta granita) od 1,70 m na brigadu,
izvršavala za 296%, Mile Stojkovskog za 285%, Antuna Levačića
224%. Tu valja naglasiti da je ovakvo veliko premašivanje dnevne
norme bilo moguće samo zato što konstantno postoji sistem rada
među brigadama (…) koje se međusobno takmiče” (Hidrogradnja,
29. studeni 1950.). Glas rudara – organ podružnice sindikata ru-
dara bazena Kreka izvještavao je 1949. godine o “novembarskom
takmičenju u kojem je veliki broj brigada premašivao svoje dnevne
zadatke. (…) Takmičenje se još više rasplamsalo kada je u rudnik
došao proslavljeni Banovićki rudar Abdurahman Babajić” (Glas ru-
dara, 12. prosinac 1949.).75 Pored konstantnih uspjeha rudara Raše
75
Koliko je takmičenje bilo zastupljeno, ali i u kojoj je mjeri generiralo neku vrstu
“takmičarske povijesti i genealogije” pokazuje nastavak istog članka: “Babajićeva je
brigada radila na prometu II ‘Irac’ i takmičila se sa najboljim brigadama našeg bazena.
Takmičila se sa brigadom Hašima Mujčinovića, čija je brigada zasada najbolja u našem
bazenu, sa brigadom čuvenog rudara Hase Katanića iz Bukinja koji se takmičio sa
brigadama u jami Moluhe, sa brigadom Stjepana Krešića iz ‘Irca’, koji se takmičio u
Jugoslavensko udarničko iskustvo 101
i Labina, pilane u Klani koja svoj plan premašuje 25,29%, tvornice
konzervirane ribe “Kvarnero” s prebacivanjem plana od 20% posti-
gnutih radnim takmičenjem, Glas Istre je izvještavao i o:
poduzećima gdje se uspjesi nisu nikako pokazali. Osim tvornice
konzervirane ribe u Iki i Raši, nijedno naše poduzeće nije orga-
niziralo radne takmičarske grupe za medjusobno takmičenje, niti
je organiziralo preuzimanje individualnih obaveza. Naša sindikalna
rukovodstva nisu pravilno shvatila organizaciju takmičenja, nisu
dovoljno utjecala, da se proizvodni plan poduzeća razradi po po-
jedinim odjeljenjima poduzeća (…). (Glas Istre 7. veljača 1947.)76
jami Puračić i sa brigadom Omera Slijepčevića iz Puračića, koji je radio u novom reviru
jame Moluhe i takmičio se sa svim brigadama u našem bazenu” (isto).
76
Glas Istre – glasilo Slavensko-talijanske antifašističke unije za Istru, s riječkom
adresom uredništva, bio je posebno oštar u osvrtu na nedostatke radnih takmičenja,
među kojima se ističe “jedan od osnovnih nedostataka naših poduzeća – što ne vode
nikakvu ili bar ne dovoljnu evidenciju o napretku takmičenja, odnosno o izvršavanju
plana takmičenja. Potrebno je osim toga voditi grafikone, koji bi morali biti izvješe-
ni na vidljivom mjestu u poduzeću i dnevno unositi u njih učinke rada, kao što je
to pravilno postavila tvornica Torpedo u Rijeci. Problem radnih normi je uglavnom
riješen. Osim u Rovinju, norme su postavljene u svim poduzećima, gdje je to bilo
moguće (…). Norme su doduše postavljene skoro svuda ali ne uvijek pravilno. Na pr.
u tvornici cementa u Koromačnu premašuje se norma za prosječno 60 posto. Jasno
je, da ova norma ne izgleda pravilna – izgleda niska pa je treba preispitati i odrediti
novu normu (…). Na našim sastancima mnogo se govorilo o pravilnom nagrađivanju
radnika, ali i pored toga dogodili su se u tom pogledu veliki propusti. Na pr. u podu-
zeću Romsa i željezničara u Rijeci, nagradjeni su rukovodioci poduzeća i sindikalni
funkcioneri, dok se o radnicima nije vodilo računa. Naši udarnici i novatori moraju
biti pravilno i dobro nagradjeni, oni to svojim radom posebno zaslužuju, a osim toga
priznanje za njihov rad, kako moralno, tako i materijalno dat će podstreka i ostalim
radnicima i namještenicima u njihovom radu. Iako se u našoj štampi piše o takmičenju
i postignutim uspjesima, ipak se mora naglasiti, da je to oskudno. (…) Osim toga, o
najboljim radnicima treba da pišu zidne novine naših poduzeća, da se odaje zaslužno
priznanje udarnicima i novatorima, da se o njima govori na radničkim skupovima i
konferencijama, da se ostalim radnicima objašnjava njihov način rada i tako prenašaju
iskustva” (isto). U takvim izvještajima zamjetna je jedna od dominantnih karakteristika
socijalističkog rada i takmičenja – “vizualizacija” rada i učinaka, ne samo kroz reportaže
i dokumentarne filmove, već i kroz “jezik grafikona” te isticanje imena najboljih i govor
o njima i njihovim tehnikama postizanja rezultata.
102 Socijalizam s udarničkim licem
Izvještaji i reportaže o radnim takmičenjima koja su se održavala
i nakon što se, 1950. godine, u poduzeća uvelo samoupravljanje,
ukazuju na opstojnost takmičarskog poticanja proizvodnje, iako se
u tom periodu počinju:
oblikovati dva mišljenja: staro mišljenje, s nastojanjem zadržavanja
postojećeg stanja, i novo mišljenje, s prijedlogom ukidanja takmi-
čenja, koje – s obzirom na nove uvjete – postaje nepotrebno, prije
svega zato što će zakon ponude i potražnje dovesti do takmičenja
poduzeća na tržištu, pri čemu treba razviti i posve nove oblike ras-
podjele dohotka, stimulativne za svakog radnika pa tako i za sve
kolektive. (Anić 2013: 51)77
Sportski se, takmičarski, princip kao dominantna okosnica u pro-
izvodnji postupno umirovio uvođenjem Zakona o predaji tvornica
na upravljanje radnicima, popularnije upamćenog kao Zakon o
radničkom samoupravljanju,78 no to se nije dogodilo automatski i
odmah, vrlo vjerojatno i iz razloga što su “promjene predstavljene
kao povratak izvornome marksizmu i lenjinizmu” (Duda 2013: 23),
a Lenjin je jedan od idejnih začetnika socijalističkog takmičenja, koje
je moralo biti organizirano “odozdo”, kao izraz dominacije prakse
nad “sramotnom, ‘sakatom’ intelektualnom nesposobnošću proved-
be u život savjeta i uputstva” (Lenjin 1946: 14). Prelazak s riječi na
djela, pomicanje klatna s “intelektualca” na “manualca” moralo je,
77
Na temelju arhivske građe autor piše da je 1950. godine “na teritoriju riječke
oblasti bilo, prema evidenciji sindikalnih vijeća, više od tisuću radnika koji su obara-
njem normi stekli pravo na zvanje udarnika, no niti jedan od njih nije bio proglašen
udarnikom. Slično je vrijedilo i za sve ostale dijelove Hrvatske” (isto). Stoga, iako se
praksa “razvijanja takmičenja i traženja stimulativnih oblika nagrađivanja” zadržala u
jugoslavenskoj privredi, “potkraj pedesetih godina dobila je nove kvalitete jer je nosila u
sebi i elemente samoupravnog pokreta radnika. (…) Sama ideja radničkog samouprav-
ljanja kao i postignuti nivo demokratizacije društva postupno su i sve više otežavali
primjenu tradicionalnih oblika (…) da bi se postizala veća produktivnost. Apeli na
svijest također su postali ‘demodirani’” (Bilandžić 1976: 2017).
78
Narodna skupština FNRJ donijela je 27. lipnja 1950. Osnovni zakon o upravlja-
nju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih
kolektiva (Holjevac Turković 2004: 132) pod parolom Tvornice radnicima!
Jugoslavensko udarničko iskustvo 103
riječima Lenjina, biti ostvareno tako da “svaka tvornica, svako selo,
svaka potrošačka zadruga, svaki komitet za snabdijevanje – istupi,
takmičeći se jedna s drugom, kao praktičan organizator evidencije
i kontrole nad radom i raspodjelom proizvoda” (isto). Svojevrstan
“teror prakse”,79 manualnog rada nauštrb misaonog, u jugoslaven-
skoj je udarničkoj praksi ublažen stavljanjem akcenta na raciona-
lizatore i novatore, napose nakon 1948. kada se petogodišnji plan
morao ostvariti bez pomoći SSSR-a i zemalja narodne demokracije.
Vraćajući se u tematsko središte ovog potpoglavlja, prožimanje
rada i takmičenja u hibridnosti koja uvijek graniči sa sportskim
principom i na njega se poziva, nužno je istaknuti specifičnost
socijalističkih takmičenja. Jer iako su i socijalizmu suprotstavljeni
totalitarizmi dvadesetog stoljeća smatrali da sport i natjecanje “favo-
riziraju autentično drugarstvo koji, baš kao i rat, ne poznaju klasnu
ili (društveno) slojnu razliku” (Mosse 1997: 212), kamaradizam na
koji su “socijalistička takmičenja” poticala imao je i nužan privredni
efekt.80 Ucjepljivanjem sukusa sporta u srce “industrijskog impe-
rativa” kao rezultat dobiva se “vrlo ozbiljna igra”, u kojoj suparnici
zapravo djeluju/rade za “isti tim”, te ni onaj koji u natjecanju gubi
79
Na tragu naglašavanja radne, manualne, prakse, a inferiorizacije ne toliko “in-
telekta” i misaonog procesa, koliko kategorije koja na “misaono” često drži isključivi
monopol, bio je i dio kazivanja jednog od rudara-udarnika: “I vajka kada smo delali va
minjere i kad sam betonirao doli, morali smo montirat struju morali smo montirat sve
i to je bila odgovornost velika, su bili inženjeri unutra – ali nula! Ča mu rabi da je fini
fakultet ako ni radi, ako nema praksu. On zna lajat teoriju, ali treba znat tamo stavit A,
B i C!” (intervju C. B.). O širem poimanju prakse i iskustva povezanih s proizvodnim
miljeom naspram obrazovnih institucija razumijevanih nosiocima pasivnosti i ne-činje-
nja više u Willis (1981) i Dolby et al. (2004).
80
U štampi je također naglašavan “pripremni karakter” sportskog djelovanja na
omladinu. Njegova je važnost, među ostalim, ležala i u činjenici da je radno neiskusne
mlade imao uvesti u privrednu, proizvodnu, sferu života: “Naša će omladina razviti
svoje radne sposobnosti za fiskulturnu značku [čija je osnova bila takmičenje ZREN –
Za Republiku naprijed!] i još se više pripremati za udarničko djelo u obnovi zemlje (…)
i zato je takmičenje za fiskulturnu značku, u širem smislu, i sastavni dio pripremanja za
udarništvo” (Glas Istre, Fiskulturni prilog, 1946., usp. Matošević i Škokić 2014.). Sport
je, stoga, u poratnom socijalizmu i pri pokušaju stvaranja “novih ljudi” imao višestruku
ulogu, neodvojivu od privrednih imperativa u čiju se svrhu nerijetko implementirao.
104 Socijalizam s udarničkim licem
nije penaliziran niti je prikazan poraženim, već, dapače, zajedno s
“uspješnijim drugovima” sudjeluje u zajedničkoj pobjedi. “Rad kao
potreba zdravog organizma” (Lenjin 1946: 101),81 implementiran
je u svakodnevicu zagovaranjem neke vrste “uvjetne refleksivnosti”
koja je odražavala dvojnost termina reflectěre, korijena iz kojeg će
proizaći imenice refleks i refleksija, dakle reakcija (bez nužnog raz-
mišljanja), ali i misaono (u ovom slučaju u funkciji bolje radne
reakcije), a koji su izrazito važni pri konstrukciji udarništva. Pozivi
narodu i pojedincima da se uključe u radne akcije, u obnovu zemlje,
da se bore za udarnički status, bili su sročeni kao nužna reakcija, re-
fleks (koji je ipak, mnogobrojni pozivi pokazuju, valjalo probuditi,
osvijestiti ili razviti) na trenutno stanje, netom završeni rat, ali koji
sam po sebi nije bio dovoljan, jer su socijalistički projekt i njegova
privreda u razvoju zahtijevali pojedince koji će tu istu privredu i
industriju refleksijom unapređivati, a to bez zatomljivanja “čistog
refleksa” i razvoja iznalaženja boljih, novatorskih i racionalizatorskih
rješenja nije bilo moguće. Sagledamo li udarništvo iz tog kuta, osim
zaključka da je idealan samoprijegoran radnik objedinjavao “refleks
i refleksiju” te se na udarnike, s tehničkog aspekta, može gledati
kao na “prijelaznu fazu” razvoja radništva, možemo se također
približiti konstataciji da je polje sporta, odnosno takmičenja, vrlo
pogodno za razvoj udarničkog pokreta čiji natjecateljski dio djeluje
po principu “rivalstva-u-funkciji-postizanja-zajedništva”. Ne samo
zato što natjecanje pojedince ima poticati na kamaradstvo, već jer i
81
Nešto šira deskripcija te “biologizirane” formule koja rad svodi gotovo na
spontanu automatsku reakciju isključivo zdravog organizma, prema njezinom tvorcu
je glasila: “Komunistički rad u užem i strogom smislu riječi je besplatan rad u korist
društva, rad koji se obavlja ne radi skidanja određene obaveze, ne radi dobivanja prava
na izvjesne proizvode, ne po unaprijed utvrđenim i ozakonjenim propisima, već rad
koji je dobrovoljan, rad izvan propisa, rad koji se daje a da se ne računa na nagradu,
bez uslova o nagradi, rad po navici da se radi za opću korist i sa svjesnim stavom (koji
je prešao u naviku) da je potrebno raditi za opću korist” (isto).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 105
sâmo nerijetko počiva na kombinaciji refleksije i refleksa, strateškog
promišljanja i “instinktivnog djelovanja”.82
Kao dodatan poticaj jačanju takmičenja morala je djelovati
Uredba o dodjeljivanju prelaznih zastava radnim kolektivima. Prela-
znu zastavu dobivali su radni kolektivi “saveznog, republikanskog,
pokrajinskog i oblasnog značaja sredinom i krajem godine, a radni
kolektivi lokalnog značaja svaka tri mjeseca. Radnim kolektivima
odjeljenja u poduzeću dodjeljivat će se prelazna zastava svaki mjesec”
(Službeni list FNRJ, prema Glas rada, 1. srpanj 1948.).83 No i prije
donošenja Uredbe radna su takmičenja organizirana u mnogim pro-
izvodnim sektorima kao i ostalim poduzećima. Tako su, primjerice,
82
Analogija i isprepletenost natjecanja, sporta i rada mogu biti sagledani i iz drugog
kuta, onog iz kojeg se oba polja djelovanja čine pogodnima za stvaranje figure heroja.
Ozren Biti, citirajući Ellisa Cashmorea, navodi: “U prošlosti su heroji dolazili iz redova
velikih političkih figura, vojnih lidera, istraživača, znanstvenika, čak i filozofa. Sportski
heroji bijahu oni koji su bili u stanju ne samo igrati, već su utjelovljivali vrijednosti
koje smo držali dragocjenima. Bili su to neustrašivi pojedinci koji bi prevladali najbe-
znadnije okolnosti, ne prezajući nikad od boli, ne prihvaćajući poraz, uvijek spremni
odreći se osobne slave u interesu višeg entiteta, bila to ekipa, nacija ili čak čovječanstvo”
(Cashmore, prema Biti 2103: 44). Požrtvovnost, osobina zajednička sportskim hero-
jima i herojima rada, do izražaja će kod potonjih u punoj snazi doći tek a posteriori,
nakon odumiranja udarničkog pokreta, u fazi kojom neće više dominirati divljenje,
nego poglavito pijetet prema egzemplarnim radnicima.
83
Kriteriji za dodjelu zastavice bili su najbolje izvršenje proizvodnog plana, posti-
zanje “najvišeg sniženja” cijene proizvoda, poboljšanje kvalitete proizvoda i izvršenje
plana izgradnje kadrova. Također, važno je bilo i stanje radne discipline, dobra orga-
nizacija rada te koliko je proglašeno udarnika, novatora i racionalizatora u pojedinom
poduzeću kao i godišnji financijski učinak postignut pripremom novotarskih i raciona-
lizatorskih projekata. Prelazne zastave, navodi se u članku, predavat će se na svečanom
sastanku odlikovanog radnog kolektiva. Onaj kolektiv koji bude nosio prelaznu zastavu
vlade FNRJ, za vrijeme dok tu zastavu drži, nosit će titulu: “ZASLUŽNI RADNI
KOLEKTIV…”. Ako jedan te isti radni kolektiv tri puta uzastopce osvoji prelaznu
zastavu, zadržat će je trajno kao uspomenu uz povelju Savezne vlade, odnosno Central-
nog odbora JS Jugoslavije i resornog ministra. Uz prelazne zastave radni će kolektivi
dobivati i novčane nagrade, o čemu mogu prijedlog podnijeti resorni, savezni, odnosno
republikanski ministar i Centralni odbor JSJ. 60% dobivene novčane nagrade dijelit će
se članovima radnog kolektiva, a 40% će ići za njegovo kulturno i socijalno uzdizanje.
Nagrada među članovima dijelit će se tako da onaj koji je postigao bolje uspjehe u radu,
dobije više (isto).
106 Socijalizam s udarničkim licem
poštansko-telegrafsko-telefonski “radnici i namještenici” u veljači
1946. poslali poziv na tromjesečno takmičenje “svim poštama na
teritoriju direkcije PTT Sarajevo, kao i pošti Beograd I i II, Zagreb
II, Ljubljana I, Skoplje i Cetinje koje počinje 1. veljače, a završava
1. svibnja” (Glas rada, 1. veljača 1946.),84 ili pak “takmičenje sela
Brežane i Živica u Požarevačkom kotaru u naplati poreza na do-
hodarinu” (Glas Istre, 9. siječanj 1948.). Za privredne takmičarske
uspjehe radna je disciplina bila preduvjet, no ona se često zanema-
rivala. Iako istraživači sovjetskog udarništva i stahanovizma navode
kako u periodu uvođenja i službenog zagovaranja radnih pokreta
“nije bilo apsolutno nikakvih sankcija za slabo obavljanje posla”
(Van Atta 1986: 334), primjeri javnog prozivanja “slabih radnika” u
tisku, odnosno pojedinim listovima poduzeća u Jugoslaviji govore u
prilog nužno proširenom razumijevanju pojma i prakse “sankcioni-
ranja”. Isticanje imena “loših” radnika u javnim glasilima, osim što
je djelovalo kao upozorenje ostalima u radnom kolektivu da bolje
“upregnu” na radnome mjestu, služilo je i kao nužan kontrapunkt
radišnijim kolegama, odnosno oglednim primjerom kako-ne-treba-
raditi. Primjerice, Brodograditelj – organ radnog poduzeća radnog
kolektiva poduzeća 3. maj,85 početkom 1950., već u svom prvom
broju izvještava:
84
Uvođenje takmičenja kao radnog principa bilo je zagovarano u gotovo svim pro-
izvodnim sektorima. Tako će Beljski brigadir – organ sindikalne organizacije i direkcije
poljoprivrednog dobra “Belje” izvještavati o uspjesima koje je polučilo takmičenje kao i
o nužnosti za njegovom boljom organizacijom: “Plan prinosa za sve žitarice ostvaren
je 122% (…) plan proizvodnje mlijeka premašen je za 15%. U industriji Klaonica
je ostvarila svoj plan sa 162% (…)” (Beljski brigadir, 1. listopad 1948.). Proizvodni
učinci, iako djeluju pozitivno i izražavaju se u brojkama koje premašuju 100%, ne
govore ništa o količini, proizvedenim litrama i kilogramima živežnih namirnica, a u
natjecanju se, kako navodi Beljski brigadir, “zbog nedovoljne i nepotpune organizacije
potkralo dosta griješaka”. Razlozi za to pronašli su se u činjenici da natjecanje još nije
postalo stalnom metodom rada, “već je bilo kampanjsko ili su se samo primile obaveze
na masovnim sastancima, a kasnije se radilo kao i obično” (isto).
85
Brodograditelj je dio tekstova objavljivao i na talijanskom jeziku te je i podnaslov
lista bio Organo del collettivo di lavoro dell’azienda “3. maggio”.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 107
Kršenje discipline najviše [se] ispoljilo kod Sergia RUS, stolnog
mehaničara, koji često zakašnjava, kasnije počinje s radom, a prije
vremena zaustavlja rad na stroju. Ali nekada su krivi i poslovodje,
kao Fučak koji je čekao puna 3 sata da radniku Ivu Rendiću da
posla. U bravarskoj radionici radnik Soča Mirko sa još dva radnika
čekao je poslovodju Jurmana cijeli dan da dobije posao. (…) Protiv
takvih treba se boriti na svakom radnom mjestu, u prvom redu
ukazivanjem. Ukoliko to ne djeluje na njega, treba bezuvjetno pri-
mijeniti i kaznene mjere, jer narušavatelji radne discipline drugo
niti ne zaslužuju. (Brodograditelj, siječanj 1950.)86
86
Primjera prozivanja slabih radnika ne manjka. Raški rudar – organ sindikalne
podružnice i uprave Istarskih ugljenokopa također je okazionalno prokazivao pojedince,
no idući je primjer posebno zanimljiv jer otkriva “zakonitosti” reverzibilnog procesa
prema kojem se dobar borac NOB-a nužno istesao u dobrog radnika na udarničkom
frontu: “‘Zašto ti pojedinci tako rade? Razumljivo, zato što su i za vrijeme NOB-a bili
protiv naroda i vjerno služili okupatoru. Tako je na primjer Kopitar Vladimir radio u
organizaciji ‘Todt’ u vidu nadzornika. Jasno je da kao takav ne može danas voditi iz-
gradnju socijalizma, niti se boriti za tu izgradnju. (…) Takve treba raskrinkati i žigosati
te udaljiti ih iz radnih brigada i iz rudnika’”. Slični su tekstovi često objavljivani, a osim
što imaju karakter javnog “tužakanja” i prozivanja “neprijatelja iz naših redova” pripi-
suju tim istim neprijateljima i alkoholiziranost koja je trebala služiti kao dodatni motiv
za kolektivnu stigmatizaciju, ali čija se premisa ipak nalazi u “simpatiziranju suprotne,
neprijateljske strane” i lošem obavljanju radnih dužnosti. No i povremeno dokon dio
radništva koji je morao doprinijeti obnovi bio je javno prozivan: “Kod daktilografskog
kursa u Raši sa kojim rukovodi, Zapia Lea radi sistematski ali nažalost ima takvih
drugarica koje radije idu na ples nego na kurs. Takove su Tenčić Erminija i Foska Jurčić.
Zašto su naše kancelarije natrpane dopisima, računima i drugim i biti će sve dotle naši
činovnici odbijaju da idu tri put nedeljno na kurs” (Raški rudar, 19. ožujak 1949.,
usp. Matošević 2011: 189-190). Takva prozivanja pojedinca upućuju na posebnost
poslijeratnog perioda koji je obilježen svojevrsnim oprečnostima – propagandom rada
kao najveće vrijednosti zajednice, ali i sve većim “prostorom” koji taj isti rad otvara po-
jedincima za dokolicu (Matošević 2011: 189-190). Upravo će neopravdana dokolica,
pored ostalih za proizvodnju neželjenih karakteristika kod radnika poput alkoholiz-
ma, nepreciznosti u proizvodnji, krađa među kolegama ili, pak, štednje na zaštitnom
materijalu, biti plastično kritizirana i u nizu kratkih stripova objavljivanih tijekom
1952. u Glasu rada. Vrlo jednostavna impostacija problema u radnoj i proizvodnoj
svakodnevici, a za koje, u stripu se sugerira, rješenje imaju sindikati i radnički savjeti,
intrigantna je, iako veoma pojednostavljena, edukativna solucija koja se može interpre-
tirati i pojednostavljenom verzijom gusto ispisanih problemskih članaka koje mnogi
radnici možda nisu čitali. Tako se protagonist, radnik Joža, hvata u koštac s negativcima
108 Socijalizam s udarničkim licem
Socijalistička dromologija, akceleracija rada prvenstveno putem po-
ticanja majskih i novembarskih kao i cijelog niza ostalih “prigodnih”
radnih takmičenja što su poratnu jugoslavensku proizvodnju trebala
izdići iz ruševina i osuvremeniti, a čija je maksimalizacija učinkovi-
tosti morala počivati na “razdvajanju radništva u radnom procesu” i
normiranju učinkovitosti pojedinog radnog segmenta u proizvodnji
na koji se, nerijetko, pozivalo i akordizacijom rada, sadržavali su u
sebi i mogućnost izbjegavanja štetnih učinaka tog lovljenja koraka
s industrijaliziranim svijetom. Još se u osamnaestom stoljeću Adam
Smith u knjizi The Wealth of Nations, pored isticanja pozitivnih
efekata odvajanja radništva u proizvodnom procesu, upitao: “Što
će se dogoditi ljudima koji kroz svoj život budu obavljali isti broj
jednostavnih radnji bez prestanka? Neće li to dovesti do pogoršanja
njihovih mentalnih sposobnosti?” (Smith, prema Durkheim 1984:
xi).87 Nekoliko je karakteristika svojstveno socijalističkom takmiče-
– “neizlječivim” Gubidanićem, “snalažljivim” Štetočinićem, pijanicom Vinopivecom,
kradljivcem Sebigrabićem, direktorom Naduvićem, “štedljivim” Kratkovidićem, zastu-
pnikom s “vezama” itd. Sama je forma stripa u tom kontekstu višestruko značajna jer je
upravo strip okarakteriziran “nepoželjnim medijem 5. siječnja 1946. u ‘Borbi’, a slično
intonirani napisi javili su se na stranicama omladinskog lista ‘Mladost’, čime je strip
proglašen za nepoželjnu pojavu i praktično uvršten u spisak zabranjenih stvari” (Krul-
čić 1984: 9). Jedna od prvih žrtvi takvog “anti-američkog” stava bio je strip Borivoja
Dovnikovića “‘Udarnik Ratko’, nastao prema motivima knjige Josipa Barkovića ‘Na
zagrebačkoj fronti’, o borbi partizanskih ilegalaca u Zagrebu. Strip objavljivan u Glasu
Slavonije tako je ugašen nakon samo tri nastavka” (Dovniković, http://www.stripovi.
com/magazin/borivoj-dovnikovic-susreti-trece-vrste/260/). Stoga je moguće zaključiti
da je strip Radnik Joža rezultat popuštanja i prilagođavanja političkim i ekonomskim
promjenama nakon 1948., ali i ponešto istančanijeg razumijevanja dijegetskih moguć-
nosti kao i pristupačnosti tog “dokoličarskog” medija za potrebe hrvatske/jugoslaven-
ske privrede kojim se sada, među ostalim, “neopravdana dokolica” ističe kao nepoželjna
i zabranjena. Od nepoželjnog izopćenika strip je, barem u navedenom primjeru, postao
sredstvom normiranja, a posljedično i prokazivanja nepoželjnosti.
87
Adam Smith, unatoč takvim pitanjima, bio je izrazit teoretičar i zagovornik po-
djele rada pa će i knjižica proizašla kao dio njegovog najpoznatijeg djela The Wealth of
Nations, naslovljena sintagmom koju je on skovao – The Invisible Hand, započeti reče-
nicom: “Najveći napredak u produktivnoj snazi rada te najveći dio vještine, preciznosti
i rasuđivanja s kojima je bilo gdje usmjeren ili primijenjen čini se da su bili rezultati
odvajanja radništva” (Smith 2008: 1).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 109
nju kao obliku rada, a koje su djelovale ublažavajuće na prijetnju
“otuđenja” o kojoj razmišlja Smith. Dok on konstatira kako “sav
napredak strojeva, međutim, nikako nije bio izum onih koji su imali
priliku koristiti te mašine. Mnogi su napreci postignuti genijalnošću
tvoraca strojeva (…), a neke su postigli oni što se zovu filozofima ili
ljudima spekulacije, čiji je zanat da ne rade ništa, već da promatraju
sve. U napretku društva, filozofija ili spekulacija postaje, kao i svako
drugo zaposlenje, glavni ili jedini zanat i posao posebne klase gra-
đana” (Smith 2008: 10), udarništvo je, barem u svojoj idealtipskoj
varijanti zamišljenog reda, ali zasigurno i u praksi otvorilo efektivan
i medijski prostor nekoj vrsti dvostruke “nužnosti demokratizacije
ingenioznosti”.88 Pored inženjera i radnici sami poboljšavaju radne
performanse strojeva ili, pak, ritam, opseg i način obavljanja odre-
đenog posla, što je gdjekad graničilo s “domaćom majstorijom” te
stvaralo imperativ posebno pažljivog odnosa prema mašinama i
strojevima,89 ali i potenciranje novatorstva i racionalizatorstva, zna-
čajnih rukavaca udarničkog projekta. Također, pored inzistiranja da
radna takmičenja ili njihovi rezultati budu “vizualizirani” isticanjem
grafikona učinaka, plakata, fotografija ili filmova, sam je prikaz rad-
nog procesa nerijetko bio protkan neizvjesnošću i dramatizacijom.
Još je sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća Lewis
Mumford opisujući mural Thomasa H. Bentona Radnici u čeli-
88
Nadilaženje razlika (u ovom slučaju intelektualno-manualnih, odnosno kla-
snih) bilo je jedan od dominantnih teorijskih imperativa marksizma-lenjinizma, no
pomanjkanje stručnog kadra jednako je tako morilo poratnu privredu. Za četiri godine
zemlja je izgubila “1,706.000 ljudi – gotovo svakog devetog stanovnika. Poginulo je
oko 90.000 stručnih radnika i oko 40.000 intelektualaca” (Bilandžić 1976: 47), te
stoga možemo govoriti o koincidenciji teorijskih postulata i empirijskih nužnosti u
Jugoslaviji kao i ostalim zemljama koje su svoju ekonomiju dizale iz ruševina Drugog
svjetskog rata, među ostalim, udarništvom i socijalističkim natjecanjima.
89
Jedan od zanimljivijih primjera izvještaj je iz pulskog brodogradilišta: “U radi-
onicama na ‘Školjo Olivi’ u Puli radnici s velikom voljom rade i popravljaju strojeve.
Kad su prije par dana uspjeli da stave u pogon prvu mašinu, omladinac, radnik Štelio
Ninčević, nije mogao da sakrije svoje oduševljenje, što su stavili u pogon prvu mašinu
na kojoj neće raditi za okupatora već za svoj narod. Od silnog uzbuđenja drug je počeo
ljubiti svoju mašinu” (Glas Istre, listopad 1945., kurziv A. M.).
110 Socijalizam s udarničkim licem
čani (America today) podcrtao “iskazivanje dramskog elementa u
modernoj industriji i dnevni heroizam koji često nadmašuje onaj s
bojnog polja” te pisao o “takmičenjima gde vam je protivnik pret-
hodni najbolji rezultat – vreme preuzima ulogu živog protivnika”
(Mumford 2009: 342-378). Vizualizacija rada, njegovo prikazivanje
i pokazivanje,90 podrazumijevala je gdjekad i snažnu dramatizaciju,
napose u “dokumentarnim” filmovima – “masovnoj umjetnosti po
90
Primjerice, javne su demonstracije novog načina rada privlačile široku, ne samo
profesionalno zainteresiranu publiku i bile su nerijetko impostirane komparativno.
Franjo Turčić, zidar-novator, nakon što je riječkim zidarima i stručnjacima “praktički
objasnio novi način zidanja, na poziv NO za Istru došao je u Pazin da i tamo praktično
pokaže sve prednosti novog sistema zidanja. Na nogometnom igralištu sakupilo se u 3
sata poslije podne veći broj zidara i gradjevinskih stručnjaka kao i ostalog gradjanstva,
da promatraju novi način zidanja (…) ne samo u cigli već i u kamenu, jer će se taj
novi sistem zbog njegove velike prednosti uvesti kako na svim radilištima u Jugoslaviji
tako i na području Istre. Komisija za ocjenjivanje je na licu mjesta formirala četiri
radne grupe. Prva grupa Turčić sa dva pomoćnika-nekvalificirana radnika – druga zidar
Monas, takodje sa dva pomoćnika, treća zidar Cukon Ivan s dva pomoćnika u zidanju
sa kamenom i četvrta grupa, koju je sačinjavao Lukani Anton, koji je zidao po starom
načinu. Već pri polaganju prvih slojeva cigle vidjelo se da grupe koje su radile po novom
sistemu znatno odmiču, dok je zidar Lukani po starom načinu zaostajao, trošeći više
svoje snage u stalnim pokretima za ciglom, malterom itd. pri čemu se umarao. Turčić
medjutim nije pravio nepotrebne pokrete, već mu je ciglu dodavao u ruke nekvalificira-
ni radnik, a tako je i malter na zid postavljao nekvalificirani radnik. Za vrijeme zidanja
ing. Kunštek je često izvještavao prisutne preko mikrofona o rezultatima rada. (…) Ing.
Kunštek pozvao je zatim zidare koji su radili, da dadu svoju izjavu i mišljenje o novom
sistemu zidanja. Oba zidara, Monas koji je radio po novom sistemu i Lukani koji je
radio po starom sistemu, dali su iste izjave i rekli, da je novi način zidanja mnogo bolji,
jer se brže zida i pri tome se zidar manje umara” (Glas Istre, siječanj 1948.). Pokazivanje
novih radnih sekvenci čija je baza odvajanje radnika u procesu, u ovom slučaju zida-
nja, znakovita je budući da se odvija u poredbenom, javnom i natjecateljskom ključu.
Publika i zidari mogu odabrati žele li raditi po starom ili novom sistemu što dodatno
upućuje, držimo, na dobrovoljan karakter udarničkog projekta. No sama vizualizacija,
prikazivanje zidanja zida novom tehnikom nije dovoljna jer, kako se u članku navodi,
prisutni u publici izvještavani su preko razglasa o stupnju uspjeha tijekom demonstra-
tivnog natjecanja. Uho i sluh, “najmanje ekspresivan organ i osjet ljudskog tijela koji
odgovaraju ekspresivnosti drugih” (Willis 1981: 14), bili su na javnim prezentacijama
podložni nekovrsnom pandanu “božjeg glasa”, naratora u dokumentarnim filmovima,
a čiji su ton, dikcija i tekst sastavni dio “dramatične prezentacije”, u našem slučaju,
udarničkog rada.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 111
svojem žanrovskom habitusu” (Kolanović 2011: 69). Film Kreše
Golika Još jedan brod je zaplovio, “koji je nastao kao jedini prilog
jednog Filmskog pregleda 1948.” (Tadić 2009: 93), upravo je takav,
radno-borbenom neizvjesnošću protkan “dokument”. Dramatič-
nost u Golikovom filmu ne proizlazi iz “takmičenja s drugovima”,
već iz “takmičenja sa samom situacijom”, vađenjem motornog broda
Ramb,91 potopljenog 1944. na dubini od dvadeset metara u riječkoj
luci. Njega ronioci-udarnici iz poduzeća Brodospas, izvršioci pro-
cesa izvlačenja,92 moraju podići čeličnim cilindrima na površinu i
time “obaviti svoj najteži dosadašnji zadatak”. Vlado Kokezar, Vicko
Lapov, Skopazzi (ili Skopaci), Bonifačić i Filčić, izvještava publiku
izrazito ozbiljan glas naratora, “junaci su ovog velikog pothvata koji
rade po 8 ili 9 sati, pa i više pod vodom” te nakon što je podvodni
dio posla obavljen naglašava: “sat za satom, minutu za minutom
raste napetost. Uspjeh ili neuspjeh. Na takvom poslu to se nika-
da ne može znati unaprijed. I uz daleko bolja tehnička sredstva i
veća iskustva u inozemstvu takovi radovi završavaju neuspjehom”.
Djelomice i očekivano te sukladno strukturi prikaza udarništva na
onodobnom “dokumentarnom” filmu, prvi je pokušaj završio neu-
spjehom uzrokovanim “silnom snagom vode koja je pojurila prema
lijevom boku i istisnula zrak iz brodskog prostora”. Scene neuspjeha
91
Riječ je o brodu Ramb III, poznatijem pod imenom “Titova jahta Galeb, a koji
je do potapanja od savezničkih aviona u Rijeci 1944. godine polagao mine od Riječkog
zaljeva do Kvarnerića i Kvarnera, sve do Paga, Mauna i Premude” (Tićac 2006). Brod je
17. ožujka 1948. dotegljen na remont u pulsko brodogradilište Uljanik, a predan je Ju-
goslavenskoj ratnoj mornarici 1952. godine (Markulinčić i Debeljuh 2006: 102-103).
92
Značajno je da su udarnici-ronioci, među kojima su Luka Zaputović i Vicko
Lapov, čija će fotografija preko cijele stranice biti objavljena u Ilustriranom vjesniku
uz opis: “višestruki udarnik, odlikovan medaljom rada, jedan od najboljih ronilaca u
zemlji” (Ilustrirani vjesnik, 29. listopad 1949.), u filmu prikazani isključivo kao izvršioci
važnog zadatka, a ne kao njegovi idejni začetnici ili kao tehnički suradnici. Takav je
pristup odmak od onodobnog kanona “epistemologizacije teškog rada”, a koji podra-
zumijeva i aktivnu uključenost udarnika u zamišljanje, organizaciju i provođenje svake
etape rada – od kreativno-misaone do manualno-izvršne. Organizacijski dio u ovome
je podvodnom slučaju bio dijelom obaveza “rukovodioca radova, među kojima je i
inženjer Armanda, koji su stvorili plan za spasavanje potopljenog broda”.
112 Socijalizam s udarničkim licem
praćene su simfonijskim “potresnim krešendom” arhivske glazbe
skladatelja Blagoja Berse i tehničkim opisom radnje gdje ton i boja
glasa naratora u potpunosti prate sliku. “Radovi se nastavljaju dan
i noć. Prvi neuspjeh nije pokolebao ljude Brodospasa. Oni vjeruju
u svoju volju. Oni znaju da moraju uspjeti”, parole su koje otvaraju
drugi, za projekt izranjanja broda uspješniji dio filma, zaključen rije-
čima: “Pobjeda je blizu – evo što se može postići upornom voljom!”
Stoga su sugestivna simfonijska glazba i glas naratora omogućavali
čak i onim gledateljima koji nisu mnogo znali o tehnici izvlačenja
potonulih brodova da se poistovjete s roniocima i da požele i sami
ostvariti sličan uspjeh.
Upravo iz tog razloga dominantna simfonijska kulisa u filmu
nije, koliko god glazba prati i naglašava radnju, “tautološka”, jer
njezina uloga nije “puko imitiranje vizualne komponente i kaziva-
nje istoga različitim sredstvima” (Kirigin 1951: 14), nego smjerokaz,
uputa za percepciju i za estetski ukus.93 Ukratko, bez tih esencijalnih
93
Druga strana takve “upute” bilo je i izvođenje umjetničkih djela u tvorničkim
postrojenjima – od koncerata i kazališnih predstava do opera kojima su radnici, uko-
liko su bili na radnom mjestu, “morali” prisustvovati. Tako je, piše Lada Duraković
navodeći jedan od mnogobrojnih primjera, “tijekom 1951. savez KUD-ova Pule or-
ganizirao koncert Radio zbora iz Zagreba na čijem su koncertnom programu uz djela
Lassa, Monteverdija, Janequina i Rossinija, bile zastupljene i skladbe domaćih autora
Grgoševića, Tajčevića, Devčića, Zlatića, Matetića Ronjgova. (…) zagrebački su pjevači
nastupili dva puta, jednom za širu publiku i jednom za djelatnike brodogradilišta ‘Ulja-
nik’ i građevinskog poduzeća ‘Istra’. Sveukupno je koncertima prisustvovalo 2.000 ljudi
(…)” (Duraković 2010: 67). Da ostanemo na području navalne radne kulture dodaj-
mo da “između mnogobrojnih strojeva”, pisao je Glas Istre 1946., “kulturni su radnici
smjestili svoje instrumente i improvizirali malu pozornicu da svojim drugovima manu-
elnim radnicima pokažu svoju umjetnost”. Na njihov su koncert riječki brodograditelji
reagirali “očima uprtim u pozornicu i budnim praćenjem, upravo gutanjem svakog
tona, svake geste umjetnika. Njihova su lica izražavala svo proživljavanje umjetničkog
događaja kao i ushićenje da su u njihovu sredinu, među njihove strojeve došli oni
radnici čija su umijeća i znanje u prijašnjem uređenju društva uživali samo povlašteni
koje je moćna klasa izrabljivala na isti način kao i ostale radnike” dok je “zadnja točka
(Zakletva iz opere ‘Nikola Šubić Zrinski’) tako burno pozdravljena da se morala još
jednom ponoviti” (Glas Istre, 26. studeni 1946.). Poimanje socijalizma u čije se radne
odnose i prostore unutar teške industrije ucjepljuje poetski ili umjetnički dispozitiv
Jugoslavensko udarničko iskustvo 113
“dramatičnih dijelova”, “izraza najbližeg životu” (Kirigin 1951: 10),
koji donekle deprofesionaliziraju94 specifičnost radne operacije, film
bi dobrim dijelom ostao suhoparan te rezerviran za uži krug inte-
resenata, dok ga ovakav amalgam čini, iz rakursa filmske kritike,
“jednim od ponajboljih uradaka poratne kinematografije” (Tadić
2009: 137).
Za povijest i analizu udarničkog projekta unutar “domaćeg soci-
jalizma”, od osnutka Pokreta za visoku produktivnost rada i poradi
dometnute mu političke težine, možda i važniji filmovi – 100 dana
u Brezi i Događaj u Raši – indikativno je, snimani su prema sličnom,
dodatno zaoštrenom, “dramatičnom” obrascu. Redatelji Zoran
Markuš i Rudolf Sremec prikazuju rušenje rekorda u iskapanju
“kao pokušaj nadilaženja razdora radnika i umjetnika” traje zaključno s osamdesetim
godinama, pišu Sanja Potkonjak i Tomislav Pletenac na primjeru Likovne kolonije
Željezare Sisak (Potkonjak i Pletenac 2011: 198). No ta vrsta al pari suradnje u nadila-
ženju diskrepancija, tih istih sedamdesetih godina kada je Likovna kolonija i zaživjela,
u igranom filmu nije prisutna, budući da se 1970-ih snima “mali europski filmski
opus” s temom udarništva (Bata Čengić, Andrzej Wajda, Elio Petri) unutar kojeg je
zamjetna snažna advokatura umjetnika nad herojima rada, odnosno u jugoslavenskom
i poljskom slučaju “prvom generacijom stahanovca” (Čengić, intervju, osobna arhiva
A. M.).
94
Termin deprofesionalizacija ne koristimo u smislu snižavanja kvalitete radnih
učinaka, amaterizacije ili diletantizacije iz razloga što je onodobna opća tendencija
upravo suprotna – svim snagama omasoviti, profesionalizirati, a naknadno i podići
kvalitetu rada – već u smislu prožimanja ili pak posredovanja rada kroz kategorije koje
mu nisu nužno inherentne te koje ga s jedne strane čine, uvjetno rečeno, interesantni-
jim i “prijemčivijim” ljudima koji uče ili će učiti raditi te velebnijim onima koji su već
dijelom impostiranog radnog procesa, dok se poradi takvih kanoniziranih zahvata, s
druge strane, na onodobne “dokumentarce” može i mora gledati kao na djela smještena
na razmeđu tehničko-umjetničkog jezika, industrijskog realizma i artističkog kanona.
Također, bilo bi pogrešno tvrditi kako su to odvojivi dijelovi udarništva, odnosno da je
cijeli “artistički dio”, u koji, dakako, pored spomenutih ulazi i samo snimanje uradaka
o radu te filmska montaža, nakalemljen na radno-tehnički. Tvrditi takvo što značilo
bi promašiti idealtipsku bit udarništva – pokušaj zamišljanja i ostvarivanja drugačije
koncepcije rada te posljedično i života. Činjenica da se takav proces zagovarao već
poznatom jezičnom paletom i opredmećivao već poznatim praksama (“rad kao simfo-
nija”, “poezija rada” ili, pak, nanovo kroz film, slike i fotografije “estetizacije radnika
i rada” itd.) sasvim je specifičan, ali i od deprofesionalizacije rada neodvojiv problem.
114 Socijalizam s udarničkim licem
ugljena dvojice istaknutih udarnika, Alije Sirotanovića i Antuna
Toneta Bičića. Veličina njihovih uspjeha ostvarena je savladavanjem
bezizlaznih situacija: takmičenje s kolegama pretvorit će se u takmi-
čenje i borbu s prirodom, vlastitim radnim kapacitetima te “zaka-
zalim mašinama i tehnikom” što ih, također, smješta u domenu
spektakularizacije učinjenog upravo jer naglašava snagu i, dakako,
nikada doslovce izrečeni, ali uvijek implicitan trijumf volje. Potpunu
industrijsku idilu, radničku pastoralu,95 u tim filmovima narušava
95
Sintagma “radnička pastorala” je vrlo operativna u ovom slučaju slijedimo li
značenje koje pastorali pripisuje Kenneth Burke, tvrdeći da je za nju karakteristična
uljudnost, odnosno “‘retorika ulagivanja između suprotstavljenih socijalnih slojeva’.
U ranijim literarnim epohama takvo se udvaranje odvijalo između plemića i pučana,
gospodara i vazala, gazde i sluge. Izmještena moderna pastorala, analogno, izranja u
interakciji sela i grada, srednje i radničke klase te kolonizatora i koloniziranih. Pastorala
čini mogućom neobičnu susretljivost u odnosu koji nadilazi socijalne granice. Ona
dozvoljava uljudnu nježnost koju bi direktniji putovi prepoznavanja nejednakosti mo-
gli inhibirati. Njezina uljudnost postaje poštovanje, čak i obožavanje” (Burke, prema
Rosaldo 1986: 96-97). Iako dijelove filmova odista možemo prepoznati u navedenom
citatu, napose one koji se tiču modernijih, dodali bismo ne nužno literarnih, pastorala
smještenih u interakciju ruralnog i urbanog te srednje i radničke klase, u oba “doku-
mentarca” (ali ne i u Još jedan brod je zaplovio) razaznajemo nit fenomena koji je Marsha
Bryant nazvala klasni voajerizam u britanskom dokumentarnom filmu gdje su filmaši
prividno težili “da nauče od – a ne toliko da poduče – ljude koje su promatrali” (Bryant
2000: 106). Iako smo o klasnom voajerizmu u Događaju u Raši, snimanju snažnih
rudarskih torza iz žablje perspektive i sugestivnim krupnim planovima rudarskih tijela
koji su gotovo u potpunosti u funkciji estetizacije rada, pisali drugdje (Matošević 2011
i Matošević 2011a), dodajmo tome da se u 100 dana u Brezi kod takvih “voajerističkih”
kadrova uvijek vidi lice radnika, dok to nije slučaj u Sremčevu filmu. Unatoč tome
oba uratka zadržavaju tri distinktivna modusa snimanja karakteristična i za britanski
film tridesetih godina: “osvjetljenje je takvo da rudarev torzo svjetluca u mraku koji ga
okružuje, krupni kadrovi stvaraju efekt komadanja rudareva tijela i kut snimanja gleda-
telja smješta u poziciju voajera” (Bryant 2000: 116). Iako bismo te erotizirane kadrove
mogli okarakterizirati kao “kratkoročno obožavanje”, valja uzeti u obzir značaj “podi-
zanja ugleda socijalističkom ‘običnom radnom narodu’: ova idealizirana slika radničke
klase uprizorena je za pogled vladajuće partijske birokracije – ona služi opravdanju
njihove vladavine” (Žižek 2002: 151). Mada piše o temi staljinističke vladavine koju
se sadržajem ovih jugoslavenskih filmova teži “nadmašiti”, kratkotrajnost i sudbina
udarničkog projekta ipak otvara prostor govora u prilog Žižekovoj tezi, ali i nekovrsnoj
socijalističkoj kalokagatiji, jedinstvu “lijepoga i dobroga” (etike i estetike), odnosno “u
Jugoslavensko udarničko iskustvo 115
upravo problematika poradi koje oni i mogu djelovati udarnički.
U oba filma poteškoće za savladavanje su dvostruke – uzrokovane
djelovanjem neprijatelja, ali i zakazivanjem tehnike. “Rudari su
Breze”, naglašava narator, “platili pošteno znojem poručenu meha-
nizaciju iz inostranstva te će, istina, tek za nekoliko dana saznati
za otvorenu sabotažu u isporuci mašina i osjetiti na svojim leđima
laž i licemjerstvo i posljednjeg slova Rezolucije Informbiroa! Evo
neispravnih transportera iz Čehoslovačke!”. “Božji glas” u Događaju
u Raši uvodi nas također u međunarodnu političku problematiku
koja je “uzrokovala” zastoj radova i prebacivanja norme:
Nakon početnog uspjeha, prokopanog spoljnog hodnika sve se više
nameće misao hoće li se postići rekord. Rastu tone iskopanog uglja,
povećavaju se napori. Ali, što se to zbiva s otkopnim čekićem, što
mu oduzima snagu? Prestao je da teče komprimirani zrak i struja,
nema arije. Ne može se raditi strojevima. Opet je zatajila talijanska
centrala na Soči, ili je to kvar ili je to pakost ljudi s one strane
granice.
Filmski prikaz takve situacije, osim što ponavlja već spomenuti an-
tagonizam naspram neprijatelja kao snažan poriv za rad,96 radnike
prikazuje kao homo fabere u širokom smislu te riječi, kao one koji
poznaju mašine i strojeve i njima odlično barataju, ali koji bez većih
problema mogu “regredirati” i prilagoditi se “zastarjelom”, manu-
alnijem načinu obavljanja posla starim alatom i “snagom mišića”.
ratu vrijednoga” čiji, u Jugoslaviji, posljednji “dekonstruiran” izraz filozof Lev Kreft
vidi u motivu “plakatne afere”, mladog i golog muškog tijela korištenog na posteru za
Dan mladosti 1987., radu Richarda Klinea izrađenog za nacističku propagandu (Kreft
2013: 133-159).
96
Dok prikazuju Aliju Sirotanovića za govornicom tijekom 2. kongresa rudara,
narator, “opna” što tumači rečeno, prepričava prvoborčev govor: “‘Ne, nas neće omesti
sabotaže i klevete otvorenih neprijatelja radnog čovjeka’ rekli su rudari. ‘Smrt naših
drugova od neispravnih kapisli u rudnicima Kakanj, Zenica i Breza udeseterostručili su
našu mržnju prema neprijatelju i ljubav prema partiji. Rudari Breze odgovoriti će na
sve metode ubeđivanja uvođenjem novog metoda otkopa i pored nedostatka mehani-
zacije! To je prvomajski zavjet Breze domovini i partiji. Zavjet Titu!’” (Markuš 1950).
116 Socijalizam s udarničkim licem
Njihovi su radni kapaciteti prikazani “modularnima”.97 Stoga se
o manjku strojeva i mašina, s jedne strane, zapravo može govoriti
kao o prežitku neposredno poratnih proizvodnih rješenja poradi
kojih udarnike gdjekad možemo smjestiti u domenu, vidjeli smo,
“poratnih brikolera”, dok, s druge, čini dio razlikovne artikulacije u
odnosu na njihov sovjetski udarničko-stahanovistički pandan (usp.
Matošević 2013: 115). Ili, kako je dio tog kapaciteta sažeo Josip
Broz Tito prilikom susreta s inicijatorima Pokreta za visoku produk-
tivnost rada, “svojim mišićima uspjeli ste i uspijevate nadoknaditi
manjak mašina” (Glas rada, 15. rujan 1949.).
Zakazivanje tehnike u Brezi i Raši manifestira se “manjkom
vagoneta, poradi slabe struje” ili pak “zagušenjem separacije i bun-
kera ugljenom te rad u oknu mora da stane”, čime se otvara prostor
uključivanju i “izvan-brigadiraca” u “povijesne uspjehe” i to u oba
filma:
U ovim odlučnim trenucima pristižu drugovima u pomoć drugovi
iz uprave rudnika i partijskog radničkog komiteta. Vagoneti pri-
stižu, oživjelo je podzemlje, rudari nastoje da što prije nadoknade
izgubljeno vrijeme. (Sremec 1950)98
97
Nije li na tom “modularnom” tragu i prikaz heroja rada ili udarnika u tisku, gdje
su na portretima, nerijetko i preko cijele stranice, prikazani u odijelima i haljinama,
počešljani, nasmiješeni ili pak, rjeđe, u krugu obitelji (Žarko Milivojević – udarnik i
racionalizator iz kombinata “Borovo”, omladinac Đuro Jambrešić – dvostruki udarnik
na radnim akcijama, Sonja Erbežnik – udarnica “Zagrebačke pletione”, Mijo Polović
– šofer kotarskog saobraćaja u Karlovcu, Ante Mrkonjić – ljevač “Osječke ljevaonice”,
frontovac Antun Hladek, Antun Bičić – proslavljeni raški rudar itd. u Ilustriranom
vjesniku)? Ne ostavlja li takvo kombiniranje radnih i privatnih trenutaka utisak da se
radi o kategoriji ljudi koji bez problema “svečanu odjeću” mogu zamijeniti radnom i
obrnuto uz cijeli habitus koji to presvlačenje konotira? Sagledana iz tog rakursa, njiho-
va je modularnost višestruka – ona je radna jer se prikazuju sposobnima kombinirati
misaono-mehaničko-manualni rad, ali je ujedno i, što je u Sovjetskom Savezu bilo
kudikamo naglašenije, transklasna.
98
Sličan je narativ korišten i u Brezi: “U trenutku kada je obustavljen rad, 200
komunista i van partijaca Breze nisu ostali ravnodušni prema naporima svojih drugova
u oknu te pomažu raskrčiti i rasteretiti separaciju” (Markuš 1949). Vrlo sličnu situaciju,
ali u drugom proizvodnom sektoru, analizira i Mary Buckley u Sovjetskom Savezu kada
Jugoslavensko udarničko iskustvo 117
Upravo naglašavanje takve dobrovoljne i dobrohotne suradnje, ka-
kvu podrazumijeva i sovjetski pojam sorevnovanie, gdje se proizvod-
ni rezultati vide u širem obzoru, otvorit će prostor da se udarništvo
provuče kroz klasične teorijske postulate. Solidarnost, posvećenost i
etičnost, gdjekad gotovo i asketsko zagovaranje odricanja u ime viših
ciljeva, tri su karakteristike udarničkog projekta, no njihova nam
implementacija i elementi artikulacije i pored socijalističkog radnog
heroizma djeluju “već viđenima”. Iz tog je razloga važno postaviti
pitanje o načinu na koji radni heroizam funkcionira, odnosno u ka-
kvoj je vezi s protestantskom etikom kakvu je elaborirao Max Weber
i teorijom dara Marcela Maussa? Držimo da nam ti klasici, iako ne
teoretiziraju iskustvo državnih socijalističkih miljea, mogu pomoći
u rasvjetljavanju organizacije i etosa svojstvenih pokretu i projek-
tu egzemplarnih radnika. Stoga će iduće poglavlje biti posvećeno
pokušaju odgovaranja na pitanje jesu li ti teoretičari svojim radom
razvili teoriju utkanu u konstrukciju udarništva, dapače, ostavili
nam oruđe bez kojeg dijelove socijalističkog radnog pregalaštva ne
bismo mogli u potpunosti razumjeti.
Udarnički áskēsis i obaveza uzvraćanja
Kada je britanski antropolog Ernest Gellner pisao o neuspjehu mar-
ksizma, njegovoj propasti kao suparnika, ali i alternativnog senzibi-
liteta suvremenim ekonomskim paradigmama, na samom početku
istoimenog poglavlja podcrtao je no ne i dodatno razradio bitnu
karakteristiku implementacije marksizma:
je neočekivan mraz gotovo spriječio Mariju Demčenko da ubere obećanih 500 kvintala
šećerne repe po hektaru. No snašla se paleći vatre koje su otopile mraz, a pomogli su
joj radnik iz lokalnog partijskog komiteta i sekretar Komsomola. Naknadno, tijekom
kolovoza, zavladala je suša, a njezin usjev, bez kiše, gotovo je uvenuo. Pomogla joj je
Marina Gnatenko, “protiv koje je Demčenko prethodno ušla u socijalističko natjeca-
nje. Zauzvrat, Demčenko je kasnije ponudila pomoć kad su moljci počeli uništavati
Gnatenkin usjev” (Buckley 2006: 79).
118 Socijalizam s udarničkim licem
U jednoj je fazi podsjećao na kalvinizam kolektivne i natjecateljske
industrijalizacije: stroga ali stalna vjera koja će narode voditi kroz
pustinju, kroz teške napore i žrtve što će se vratiti mnogo, mnogo
kasnije. (Gellner 2001: 36)99
Faza koju Gellner spominje karakterizirana analogijom s prote-
stantizmom, kao i doslovno natjecanjem u privredi, pored snažnih
sličnosti koje ćemo u nastavku poglavlja dodatno elaborirati, mogla
bi jedno od svojih uporišta imati u odgoju i svjetonazoru idejnog
začetnika socijalističkih industrijskih takmičenja, njegovom spar-
tanskom i vojničkom karakteru, jer “Lenjinovu je majku”, ističu
biografi,
Mariju Aleksandrovnu odgojila njemačka tetka u strogom i spar-
tanskom domaćinstvu, a imala je i švedske rođake. Iako je zadržala
protestantska uvjerenja djeca su odgojena u pravoslavnom duhu,
ali rano gube interes za vjeru. (…) Lenjinova supruga Nadežda
Krupskaja pripisivala je njegovoj majci Lenjinove organizacijske
kapacitete (…). Od nje je Lenjin dobio neobično jak smisao za
red. Znamo da nije mogao raditi ako stol nije bio čist i uredan, a
olovke dobro našiljene. Krupskaja je nakon njegove smrti zabilježila
da je Lenjin bio militantna osoba (…) imao je enorman kapacitet
koncentriranja (…) bio je vrlo oštar prema sebi. Cijeli je život bio
spartanac u navikama. Nije pušio, pio je malo, obično pivo, i posve-
ćivao je vrijeme redovnoj vježbi i kondiciji. Bio je to prije njemački
no ruski um. (Williams 2000: 16-17)100
99
Nije nam cilj baviti se pitanjem je li socijalizam u svojoj srži bio “religija ovo-
zemaljskog” na što Gellner aludira, već puno skromnije ukazati na koncidencije i
sličnosti između protestantskog pristupa radu, kako ga opisuje i analizira Max Weber,
i onog udarničkog, samoprijegornog. Razloge za mogućnost govora o srodnosti dvaju
pristupa, držimo, moramo tražiti u povijesnim kronološkim korelacijama gdje, svjesni
smo, razdoblje o kojem Weber piše uvelike prethodi udarničkom. Također, nije nam
namjera ulaziti u točnost Weberovih zaključaka prema kojima je protestantizam uzro-
kovao kapitalizam, s čime se pojedini autori ne slažu (primjerice Collier 2004: 50-52).
100
O Lenjinovoj obitelji, s posebnim naglaskom na majku kao dominantnu fi-
guru u njegovom i životu njegovih braće i sestara, Isaac Deutscher također piše kao
o “ženi njemačkih vrlina: bila je uredna i posložena – savršena domaćica – radišna i
Jugoslavensko udarničko iskustvo 119
Uza sve rizike i slabosti kojima je difuzionistička teorija “isključi-
vog centra širenja” podložna, analogija između Lenjinova osobnog
spartanstva i discipline, njegove elaboracije rada i privrede izražene
i kroz “disciplinirano socijalističko takmičenje” koje će se, vidjeli
smo, intenzivirati tijekom Staljinove ere te u početnoj fazi razvit-
ka jugoslavenskog društva biti preuzete kao dominantan model
poželjan za oponašanje, dio svojih specifičnosti, u smislu obrazaca
dugog trajanja kao i idejnih i kulturoloških transmisija, duguje,
čini se, laičkoj askezi kakvu je prepoznao i analizirao Max Weber
u djelu Protestantska etika i duh kapitalizma.101 Upravo će se na taj
proizvodni modus, specifičan elan koji je rezultirao i osjećajem o
proleterskoj moralnoj superiornosti u društvu, osvrnuti njemački fi-
lozof Peter Sloterdijk kada piše o marksističkom gotovo religioznom
razumijevanju pojmova “rad”, “radništvo”, “proces proizvodnje”,
koji koncepciji proletarijata
daju mesijansku notu. Onaj tko je ubuduće na marksistički način
govorio o “radu” nije samo označavao faktor procesa proizvodnje
koji je suprotstavljen “kapitalu” kao izvor eksploatacije u proizvo-
đenju viška vrijednosti. Rad je ujedno postala i antropogonijska
čak i demiurgijska veličina iz čijeg su djelovanja proizlazili sama
ljudska bića, civilizacija, bogatstvo i sve više vrijednosti. (Sloterdijk
2007: 117)
Mjesto na kojem se pronicljivi citat filozofa susreće s mišlju Maxa
Webera, unatoč očitim razlikama u “dogmatskim temeljima”, is-
ekonomična s velikim pedagoškim darom koji je koristila kako bi pomogla djeci (…)
a koja je i sama bila odgajana u spartanskom duhu. Njezin je otac bio fizijatar, branio
je svojoj djeci ispijanje čaja i kave kao i široku i udobnu odjeću: morali su svoja tijela
izlagati vjetru, snijegu i ledu, a kako bi očvrsnuli još i više često ih je tretirao hladnim
kompresama – njemačka ih je tetka, govorilo se, zamatala u mokre i hladne ručnike
prije no što ih je stavljala na spavanje (…). Svoju je djecu podigla u spartanskom duhu
bez podvrgavanja iskušenjima kroz koje su morale prolaziti ona, njezine sestre i njezin
brat” (Deutscher 1970: 10-24).
101
Svi citati iz knjige Maxa Webera prijevodi su A. M. iz talijanskog izdanja L’etica
protestante e lo spirito del capitalismo, Sansoni (Nuova biblioteca), 1977.
120 Socijalizam s udarničkim licem
hodišnim točkama (proletarijat i onodobni poduzetnici), upravo
je ta antropogonijska dimenzija rada kao osnovna mjerna jedinica
ne toliko mogućnosti koje bi iz nje imale proizlaziti, koliko poi-
stovjećivanja s konceptom, rečeno jezikom obojice, berufa, poziva,
razumijevanog u samoprijegornom ključu. Weber objašnjava razvi-
tak odnosa pojedinca prema “vlastitoj profesionalnoj vokaciji kao
obavezi” kakvu kapitalizam potrebuje, i sugerira:
Kada bi ih se pitalo [poduzetnike] o smislu njihova naprezanja
bez odmora, nezadovoljstvu onime što već imaju, što u zemaljski
orijentiranom stilu života djeluje bezumno, oni bi tad, kad bi znali
dati bilo kakav odgovor, rekli: “mislimo na djecu i unuke”, no češće
i s većom točnošću, jer potonji motiv nije jedino njima svojstven,
već djeluje i na “tradicionalnog” čovjeka, odgovorili bi da su poslovi
s kontinuiranim radom kakvog podrazumijevaju postali neophodni
njihovom životu. I upravo je ta motivacija, koja izražava ono što
iz perspektive osobne sreće djeluje iracionalno u takvom načinu
života prema kojem je čovjek stvoren za svoj posao, a ne obratno,
jedina točna. (Weber 1977: 127-128)
Za protestante, ali i udarnike sagledane iz tog kuta, sam je težak rad
morao biti izvor zadovoljstva, on nije bio puka faza koja mu pret-
hodi i putem koje se dolazi do užitka – napor je činio srž ondašnje
industrijske socijalističke eudemonije. “Volio sam rudnik mnogo. I
sada ga volim. Onih godina kada smo se takmičili ja sam bio više u
jami nego vani. U jami sam ostajao i po dvadeset sati, nisam mogao
da se odvojim od jame” (Milevoj 1991: 35, kurziv A. M.), sjećat će
se prvi do Sirotanovića, Antun Tone Bičić, sredinom šezdesetih, s
mnogo sjete. Dok će kod Weberovih radnika posrednik ka takvom
prihvaćanju obaveza biti protestantizam, kod potonjih će takav zna-
čajan poziv102 na “novi” socijalistički etos čiji je epicentar djelovanja
rad uputiti država. Ali Weberova misao kojom primjećuje neposto-
102
Termin poziv, što držimo značajnim za ovo poglavlje, prijevod je njemačkog
beruf ili engleskog calling koji, baš kao i talijanski vocazione, imaju, drži se, etimološke
korijene vezane uz religijski rječnik (Zingarelli 2008).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 121
janje takvog razumijevanja vlastitih obaveza u prirodi ljudi, te da
se ono ne može potaknuti višim ili nižim primanjima, već da mora
biti rezultatom dugog edukativnog procesa (isto: 118) posebno
vrijedi za socijalističko radno pregalaštvo. I iz tog edukativnog kuta
valja razumijevati sve pozive na odgovornost, ulaganje više truda,
discipliniranje i zalaganje, koji su gdjekad upućivali više na manjak
takvih radnih karakteristika, nego na njihovu prisutnost u radnoj
svakodnevici.
Nadalje, prisjetimo se Lenjina i njegove elaboracije “rada kao
potrebe zdravog organizma”, besplatne kategorije u korist društva,
koji se obavlja ne radi skidanja određene obaveze niti radi dobivanja
prava na izvjesne proizvode, ne prema unaprijed utvrđenim i ozako-
njenim propisima, već rada koji je dobrovoljan, rada izvan propisa,
rada koji se daje a da se ne računa na nagradu, bez uvjeta o nagradi,
rada po navici da se radi za opću korist i sa svjesnim stavom (koji
je prešao u naviku) (Lenjin 1946: 101). Iako bi se poradi takvih
artikulacija Lenjin mogao nazivati ocem suvremenog volontarijata,
ovdje je važnije istaknuti poveznicu, ili točnije, premosnicu između
dva “idejna bloka”, gdje je prema Lenjinu u kategoriji rada “koji se
daje bez da se računa na nagradu” sama nagrada već zadovoljenje
potrebe za radom, dok Weber piše o “razvoju svijesti, barem tijekom
rada, koja bi bila oslobođena opetovanog problema kako zaraditi
ustaljenu plaću s maksimumom komoditeta i minimumom rada,
svijesti koja bi rad razumijevala kao ‘apsolutnu svrhu samome sebi’,
to jest ‘profesiju’ (Beruf)” (Weber 1977: 118).103 Usporedimo te te-
103
No “sumnja je od akumulacije novaca kod puritanaca uvijek bila vrlo ozbiljna”.
Ipak, piše nadalje Weber: “Potrebna je preciznija analiza kako bismo razumjeli njezin
etički značaj i vezu. Ono što je zaista bilo osuđivano s moralnog aspekta jest opuštanje
i uživanje u bogatstvu s posljedičnim rizikom od dokoličarenja te karnalnih apetita,
ali i zastranjenja od napora ka vječnom životu. Bogatstvo je sumnjivo upravo jer sa
sobom donosi rizik takvog odmaranja. (…) Gubitak je vremena, stoga, prva i najteža
od svih krivnji” (Weber 1977: 262-263). Podsjetimo ovom prilikom na osude u štampi
trudbenika koji su prozivani poradi gubitka vremena i uživanja u dokolici, ali i na
navođenja najboljih kao onih “koji štede vrijeme” i u radu “ne gube niti časka”. Dok
će kod vjernika vrijeme biti vrijedno jer “svaki je izgubljen sat uzet od službe u slavu
122 Socijalizam s udarničkim licem
orijske postulate s primjerima “domaćeg poratnog socijalizma”. Vrlo
indikativan pasus iz članka “Kakav treba da je trudbenik na radu”,
objavljenog u Glasu rada 1952., navodi:
Doista, za uspjeh u svakom poslu vrlo je važna ljubav prema poslu.
Ako ne volimo ono što radimo, nego to činimo pod moranje ili
zbog koristi, jasno je da u tome nećemo imati pravog uspjeha. A
ako radimo s ljubavlju jasno je da ćemo imati i uspjeha. (…) Osim
toga ljubav prema poslu stvara i uživanje prema samom poslu. (…)
I u najmanjem poslu može se naći zadovoljstvo, ako se on radi s lju-
bavlju i voljom. To zadovoljstvo za dobrog čovjeka sigurno je veće
nego ono koje ima ako radi samo za materijalnu zaradu. Zamašni
dosadašnji uspjesi na obnovi naše ratom opustošene zemlje nisu
prema tome plod marljivosti i sposobnosti pojedinaca i narodnih
masa, nego još u većoj mjeri, oni su plod ljubavi prema poslu. Ta je
ljubav, velika i istinska, koja potiče čovjeka na rad, sigurno je naj-
bolji jamac, da će i svi daljnji radovi biti u potpunosti provedeni u
djelo, kao što su to bili i svi dosadašnji. (Glas rada, 18. rujan 1952.)
Neskriveni romantizam i entuzijazam citiranih redaka u sebi sadrže
i neku vrstu prizivanja “veličine u skromnosti” koja za junake rada
nije uvijek vrijedila. No tamo gdje je za kalviniste “društveni rad
(shvaćen ne u svom suvremenom značenju, već kao rad u zajednici)
isključivo ‘in maiorem gloriam dei’”, a takav karakter ima i pro-
fesionalan rad koji je u službi zemaljskog života zajednice (Weber
1977: 185),104 poratni socijalistički koncept pregalaštva reflektira
ideju o “radu za slavu radnog naroda”.105 Dakle, koncept obavljanja
Boga”, kod poratnog će pregalaštva “iskorištavanje svake minute na radnom mjestu, za
strojem, u rudniku” biti zagovarano kako bi se “na vrijeme izvršile obaveze date Titu i
Komunističkoj partiji” (Glas rada, 16. prosinac 1948.).
104
“Već smo kod Lutera imali ideju o profesionalnom razdvajanju rada kao deriva-
ciji ‘ljubavi prema bližnjem’. Ono što je kod njega ostao samo nesiguran doktrinaran
koncept, kod kalvinista je postalo karakterističnim dijelom njihovog etičkog sistema”
(Weber 1977: 185).
105
Sintagma “radni narod” može služiti kao temelj ili metonimija svih poziva na
samoprijegor putem ekstrinzičnih poticaja kao što su “za Tita”, “za Partiju”, “protiv
Jugoslavensko udarničko iskustvo 123
obaveza, u idealtipskoj varijanti, i jednima i drugima “posreduju
metanarativi”,106 koji su ujedno i katalizator takvog razumijevanja
obaveza. Teorija bifurkacije rada, prethodno elaborirana na “čisto”
proizvodni, “bezličan” rukavac i onaj političko-ideološki, koji nuž-
no međusobno djeluju lubrificirajuće, propuštanjem kroz Weberove
postulate poprima konture geografski šire kao i povijesno dublje
ukorijenjene dimenzije za koju držimo da nije samo “značajna ko-
incidencija” protestantizma i udarništva, već jedan od svojih izvora
ima i u Lenjinovoj elaboraciji poriva za rad, koja će utjecati i na
jugoslavensko poslijeratno društvo. Pored asketizma i poziva na
disciplinu, “teoriju snažnih gesti”, metanarativnu ovojnicu unutar
koje su djelovali i udarnički i protestantski rad, možemo tražiti u
konfesionalnoj “obavezi pojedinca da se osjeti izabranim i da se od-
bije svaka dvojba kao napad demona, jer manjak sigurnosti u sebe
posljedica je manjka vjere, odnosno nedovoljne milosti” (Weber
1977: 191). Retorika kojom se pozivalo na radno pregalaštvo nije
ostavljala puno prostora za dvojbe oko nužnosti rada na dnevnom
nivou, dapače, izjave pojedinih radnika, partijskih funkcionara ili
državnika nikada ne ostavljaju mjesta sumnji u ispravnost puta kojim
su krenuli – udarnici i junaci rada bili su “najveći i najznačajniji”,107
kleveta neprijatelja”, “protiv laži Informbiroa”, “za Domovinu” itd., koji su ondašnju
retoriku ispunjavali specifičnim amalgamom elana i patosa.
106
No protestantizam i udarništvo u sebi sadrže, dakako, i nepremostive razlike,
jer dok je, primjerice, Baxter tvrdio da je nejednaka raspodjela dobara ovog svijeta
poseban rad božje providnosti, teoretičari socijalizama i komunizama upravo takav stav
prokazuju kao lažan.
107
O njima se nerijetko govorilo kao o “većima i snažnijima od života i prirode”,
Herkulesima, pojedincima čeličnih šaka, homines extraordinarii, novovjekim Guliveri-
ma itd., dok su u Jugoslaviji pretežno prikazivani kao profesori, znanstvenici, izumitelji
ili eksperti koji su vlastitim rukama dokazivali da su akademici i specijalisti, prežici
prethodnih sistema i načina mišljenja, u krivu – njihova je uloga bila popunjavanje
i amortizacija prostora između manualnog i misaonog radništva (usp. Siegelbaum
1988; Matošević 2011a, 2011b). Ipak, valja istaknuti da je takvo junaštvo u pojedinim
sektorima, poput rudarstva ili teške metalurgije, bilo posebno opasno. “Romantizam
brojeva”, radnih uspjeha, kao i prikazi nasmiješenih egzemplarnih radnika bili su vrlo
često praćeni rizicima izmaknutim iz medijske prezentacije.
124 Socijalizam s udarničkim licem
dok se jednostavno i naprasno nisu smanjili i smežurali do nevidlji-
vosti ili gotovo neprepoznatljivosti. U milosti su bili kao nužni,108
kojoj putem ne samo puke želje već prvenstveno djelovanja streme
i Weberovi vjernici, dok ih nije istisnuo drugačiji, samoupravni
oblik artikulacije rada i radništva. Nešto nalik “teroru prakse”, što je
sastavni dio poratnog udarništva, kod samih redovnika događalo se
procesom duge promjene. Jer i prije puritanizma109 još su i:
jezuitski princip i pravilo bili odmak od tendencije bijega od svijeta
i virtuoznosti mučeništva samog po sebi. Toj sistematski razvijenoj
metodi racionalnog načina života, s ciljem da se prevlada status
naturae, da se čovjeka oslobodi sile iracionalnih nagona i robovanja
svijetu i prirodi, da ga se podvrgne djelovanju samokontrole i pro-
cjenjivanju njegova etičkog značaja, i tako – u objektivnom smislu
– da se redovnika učini radnikom u službi Božjeg kraljevstva, i s
druge strane – u subjektivnom smislu – da ga se uvjeri u zdravlje
njegove duše (…) kalvinizam će svojim djelovanjem pridodati nešto
pozitivno: koncept nužnosti dokazivanja vjere u laički profesional-
nom životu. (Weber 1977: 204-208)
Ako se o redovniku i vjerniku, u weberovskom smislu, može govo-
riti kao o racionalizatoru metafizike putem radne discipline s ciljem
akumulacije kapitala, kod radnog se pregalaštva dešava, izraženo
analogijom, nekovrsna deracionalizacija postignutog te gotovo pa
deifikacija egzemplarnih radnika jer njihovi uvijek sve veći, viši i
mnogobrojniji uspjesi nalikuju radnjama “što se opiru ekonomskom
108
Spomenimo nanovo da je netom nakon postavljanja rekorda Sirotanovića po-
kretače borbe za visoku produktivnost primio Josip Broz Tito, koji im se više puta
direktno i obraćao kao “najboljima među najboljima, primjeru radničke klase i svih
naših radnih ljudi kako treba da se bore” (Glas rada, 15. rujan 1949.), da su o njima
snimani dokumentarni filmovi i filmski pregledi, kao i da su njihovi praktični uspjesi
dobivali značajan prostor u medijima unatoč tome što se o njihovoj retribuciji ne može
govoriti kao pozamašnoj.
109
Engleski i škotski pokret iz sedamnaestog stoljeća koji je Bibliju priznavao kao
jedini izvor smjernica za život. Propovijedali su vrlo strogi moral. Danas su sinonim
za pretjeranu moralnu suzdržanost, rigidan moralizam posebno na polju seksualnosti
(Zingarelli 2008).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 125
i racionalnom” (Jovanović 2013: 28).110 Tamo gdje je imanentna
sanktifikacija svakodnevnog života poprimila karakter komercijalne
radionice kao kod puritanaca, socijalistički se samoprijegorni rad
doslovnim pozivanjem na “zavjetovanje”, “vjernost”, “obećanje”,
“požrtvovnost” i “odricanje”, dakle, retoričkom paletom što svoju
snagu poglavito crpi iz povjerenja u budućnost, upisuje, povijest će
pokazati, u domenu “utopije beskrajne žrtve” koja radi za “veliko
Sutra” (Sloterdijk 1992: 206). Filozofski impostirana sintagma
velike sutrašnjice kojoj valja podrediti današnjicu u oprimjerenoj
je domaćoj socijalističkoj varijanti bila impregnirana obećanjima
i predviđanjima o manjoj satnici dnevnoga rada, što je vidljivo iz
Titovog obraćanja udarnicima i racionalizatorima u Skoplju:
A kad jednog dana industrijaliziramo našu zemlju i fizičku radnu
snagu zamijenimo sa dovoljno mašina, kad postignemo da bude
tako mnogo produkata da svaki naš građanin može kupiti sve što
hoće a da ipak ostane izvjestan višak u magacinima, onda ćemo, da
ne bi bilo hiperprodukcije smanjiti radno vrijeme od osam na šest
časova. Pritom mi nećemo smanjiti nadnice, niti ćemo poskupiti
namirnice. To će također biti jedan opipljivi socijalistički rezultat
rada i napora jedne socijalističke zemlje. U daljoj budućnosti,
možda u četvrtoj ili petoj Petoljetki, ako za naše radne ljude bude
previše da rade i šest sati, smanjićemo radno vrijeme na pet ili četiri
časa (…). Zato vi udarnici imate danas časnu dužnost da učinite
da se omasovi udarnički rad u našim tvornicama i svim radnim
mjestima uopšte. (Glas rada, 11. kolovoz 1949.)111
110
Podsjetimo na neke od rezultata o kojima su mediji izvještavali poput simul-
tanog rada na 20 tkalačkih strojeva, premašivanje norme od dva petogodišnja plana
u vremenskom roku jednoga, 1010 tona iskopanog ugljena ili prebacivanje norme
za 200, 300 ili više posto bez spominjanja osnovne norme. Ne ulazeći u tehnikalije
načina postizanja takvih rezultata dojam koji ti izvještaji i reportaže ostavljaju jest onaj
proizvodnje iznimnosti i superiornosti.
111
Navedeni Titov monolog nije bio blef, preporuka u kojoj nije imao praktičnog
udjela, jer dobrim je dijelom proizlazio iz iskustva robije i prinudnog rada u lepo-
glavskoj i mariborskoj kaznionici gdje je i sam razvijao “odnos prema vremenu kao
odnosu prema stvarnosti”, ali i “sasvim modernu podjelu rada i neočekivanu efikasnost
126 Socijalizam s udarničkim licem
Držimo da nije slučajnost što je govor o radnom vremenu Josip
Broz Tito održao 3. kolovoza u Skoplju istaknutim udarnicima i
racionalizatorima od kojih se očekivalo da se vremenom koriste kao
nekom vrstom, vidjeli smo, “standardiziranog alata”, da njime čim
preciznije barataju, štedeći ga. Obećanje o kraćem dnevnom radu
može se razumjeti i, pored očitog rasta slobodnog vremena, najavom
smanjenja “tog alata” o kojem su, baš kao i o mašinama i strojevima,
egzemplarni radnici morali voditi računa.
Mjesta na kojima protestantski laički samoprijegor kakvog ana-
lizira Max Weber susreće udarnički áskēsis, kompulzivnu i utilitarnu
industrijsku vježbu, pored netom zamišljene Sutrašnjice koju je
trebalo kreditirati povjeravajući joj sadašnjicu, jesu ideja o “pro-
fesionalnom, neumornom, kontinuiranom, sistematičnom radu”
(Weber 1977: 291), koji se ne ogleda, vidjeli smo, isključivo u ne-
posrednom materijalnom interesu, nego svoj izvor i katalizator ima
u snažnim nadnarativima koji ih ujedno omogućuju i pospješuju.
Također, važno je naglasiti njihovu “proizvoljnost”: “Puritanac je
želio biti profesionalac, mi to moramo biti” (isto: 304), a jedna od
značajki udarništva upravo su načelna dobrovoljnost i odgovornost.112
za premodernu upravu zatvora” (Vlaisavljević 2003: 30). Pored organizacije studijskih
tečajeva i predavanja s malo knjiga i sredstava njih osmorica u grupi su tijekom robije
dnevno morali “izraditi 1800 papirnatih vrećica. Tako je jedan rezao papir, drugi bi
nanosio ljepilo, treći bi sljepljivao dijelove i tako dalje, i mi bismo dovršili posao za
dva sata. To nam je davalo vremena da čitamo, razgovaramo i da se obrazujemo za
budućnost” (Dedijer, prema Vlaisavljević 2003: 30). Racionalizacija vremena i njezino
“kulturno osadrženje” putem “premašivanja zatvorske norme” jedan je od nosivih stu-
pova ideje o zatvoru kao “komunističkom univerzitetu” gdje su budući vođe KPJ čitali
grčku filozofiju, političku ekonomiju, učili engleski jezik, savladavali klasike marksizma
i psihologiju, ali i, čini se, kreirali strukturu rada na kojoj se imao temeljiti “novi soci-
jalistički čovjek” kojem je užitak u radu i samodisciplini bio istodoban “privremenoj”
odgodi užitka u njegovim rezultatima.
112
Osobnu je odgovornost naglašavao i Josip Broz: “Kod nas se radi udarnički i
teži da se uradi što više po svojoj dobroj volji, a onime što se uradi ne ugrožava se ničija
egzistencija. U kapitalizmu bi svaki udarnički rad značio prosto gest protiv interesa
radnog naroda, jer bi kapitalist za posao na kome je zaposleno recimo 200 ljudi mogao
da koristi samo pedeset, a ostale bi otpustio” (Glas rada, 11. kolovoz 1949., kurziv
Jugoslavensko udarničko iskustvo 127
No, jedna od najočitijih razlika među njima upravo je mogućnost
akumuliranja kapitala, koja će onodobnog vjernika staviti u iskuše-
nje da svoje slobodno vrijeme provede u dokolici.113 O udarničkom
radu, unatoč okazionalnim novčanim i materijalnim nagradama,
razmišljamo kao o darovanom. Upravo je to izvor pijetističkog stra-
hopoštovanja, dominantnog stila i tona što izvire i iz dijela tekstova
u kojima se promišlja njihovo nasljeđe.114
Jedan od najrasprostranjenijih mitologema o udarništvu onaj je
o susretu pokretača borbe za višu produktivnost Alije Sirotanovića
i Josipa Broza Tita, koji ga je, poradi postignutog uspjeha, upitao
što želi, na što mu je Alija odgovorio: “Druže Tito, samo želim veću
lopatu!”115 Ta priča može poslužiti kao uvod u ideju o “bezintere-
snom radu” udarnika, u kojem oni daju sve, a zauzvrat dobivaju
“veću lopatu”, sredstvo kojim će moći postići još bolji radni učinak.
Prava je nagrada, pouka je priče, susret s Titom. Iako retribuirani,
kao i, vidjeli smo, nagrađivani, njihova samoprijegorna prestacija
nije bila materijalno proporcionalna primljenom. No tu se nije radi-
lo o hladnoj ekonomskoj računici. Dar, a napose njegov simbolički
aspekt koncept je kojim se, držimo, može bolje razumjeti udarničko
djelovanje i entuzijazam.
Nije li pregalački sustav proizvodnje unutar socijalističkih ta-
kmičenja, stalnog nadmašivanja prethodnih rezultata i radnih kapa-
citeta, djelomično nalikovao i “prestaciji nadmetačkog tipa” kakvu
je na primjeru institucija razmjene analizirao francuski antropolog
A. M.). Time se radno pregalaštvo, poput protestantske etike rada, uspostavlja kao
“kriterij distinkcije” (Eder 2002: 733), medij razlikovanja udarnika od ostalih.
113
O sasvim oprečnom socijalističkom razvoju dokolice, kao stvaranju “novih
potreba” vidjeti Duda (2005) i Duda i Stanić (2011).
114
Tu ćemo temu dodatno elaborirati u posljednjem poglavlju. Napomenimo da se
radi o kolumnama Miljenka Jergovića, Mile Stojića, Gojka Berića itd.
115
Iako prisutna i ranije, ta je priča nanovo zaživjela tijekom svibnja 2013. na 23.
obljetnicu njegove smrti: “Nudili su mu sve, a on je samo želio veću lopatu” (danas.hr);
“Junak SFRJ-a. Znate li tko je Alija Sirotanović?” (tportal.hr); “Legenda o Aliji Sirota-
noviću još uvijek živi: Druže Tito, dajte mi veću lopatu” (klix.ba); “Alija Sirotanović.
Od Tita tražio samo veću lopatu!” (novosti.rs).
128 Socijalizam s udarničkim licem
Marcel Mauss (Mauss 1982: 19)?116 Primjerice, dva su osnovna
elementa činila sukus pri tom darivanju – dostojanstvo i ugled te
obaveza da se darovi uzvrate. No, kod uglednog udarništva važno
je razumijeti tko zapravo uzvraća te za što uzvraća. Iako je, što ćemo
naknadno i dodatno elaborirati, u postudarničkom razdoblju117 vla-
dalo mišljenje da su junaci rada, “stahanovci, koji su činili dignitet
radničkog pokreta čitave zemlje” (Čengić, intervju, osobna arhiva
A. M.), padom u zaborav prevareni od sustava koji su gradili, logika
razmjene unutar koje su radili i čiji su dio bili djelovala je nešto
drugačije. Sagledano iz rakursa teorije dara prema kojoj se “mora
dati, primiti, ali i uzvratiti” (Mauss 1982: 103), nisu oni ti koji su
inicirali darivanje, nego je to bila Komunistička partija i sistem koji
su omogućili da, kako ti ogledni radnici kažu, “slobodno rade za
Domovinu, za sebe”, “oslobode rad”, “razvijaju vlastite radne kapa-
citete”, “žive i rade u slobodi” ili, pak, “radom blagosiljaju za sebe i
zajednicu”. Udarničko participiranje, odnosno participiranje onih
pojedinaca koji su se u takvoj interpelaciji prepoznali i pristali na
razmjenu, zapravo se dijelom razumijevalo kao obaveza uzvraćanja
za borbom i žrtvama izborenu slobodu i “nebrojene mogućnosti
116
Za francuskog istraživača, autora utjecajnog djela Ogled o daru, razmjena je
temelj socijalnog života koja “svugdje ima istu, trofaznu, strukturu davanja, primanja
i uzvraćanja prema recipročnom, obaveznom i prinudnom karakteru obaveza i protu-
obaveza. Razmjena darova djeluje kao struktura svih područja života te uključuje eko-
nomsko i religiozno, političko i psihološko djelovanje. Razmjena darova kod Maussa
smatrana je ključnim primjerom ‘totalne društvene činjenice’ (fait social total), odnosno
potpune prestacije. (…) Iako autor inspiraciju i većinu primjera crpi iz [klasične] etno-
grafske literature, dolazi do zaključka da u modernim, suvremenim društvima nisu sve
razmjene obilježene ‘trgovačkim mentalitetom’ te da su ‘pozamašan dio našeg morala
i naših života smješteni unutar domene dara, obaveze i, zajedno, slobode’” (Köpping
2002: 837). Iako bi se udarnički natjecateljski princip dao analizirati iz horizontalne
perspektive, dakle kao obaveza i impuls nadilaženja, prebacivanja, najboljih prethodnih
rezultata među samim udarnicima kao oblik proizvodne obaveze uzvraćanja, čega smo
se u prethodnim poglavljima već i dotakli, iduće ćemo retke posvetiti sadržaju drugači-
jeg, vertikalnog, uzvraćanja o kojem još nije bilo riječi.
117
Postudarničko razdoblje zapravo počinje nakon petogodišnjeg plana
1952./1953., ali snažan intenzitet u smislu prisjećanja na nekadašnje udarnike dobiva
1970-ih.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 129
koje sada imaju”, a ne kao bezinteresno davanje. U tom smjeru valja
interpretirati i priče udarnika o nesretnom djetinjstvu118 koje pret-
hodi socijalističkom periodu dok je “danas sasvim drugačije, lako”.
Njima pripada posebno mjesto. Primjerice, Bašlić Stipo, udarnik,
borac za veću produktivnost rada u Valjaonici Zenica govori o:
teškom životu u staroj Jugoslaviji što je primorao njegovog oca
da njega i braću još kao djecu zaposli u Valjaonici. On, dijete od
šest godina postao je naučnik na jednom od najtežih zanimanja u
valjaonici. Prve godine prohujale su u teškom i napornom radu.
Zarađivalo se kojih 10 do 15 dinara. Za taj novac mogao se jednom
u nedelji čestito najesti. (Udarnik, 1. svibanj 1950.)
118
U tom je smislu vrlo zanimljiva “nova imaginativna genealogija” izražena,
primjerice, u sljedećem odlomku: “Rad je naša duboka vjera u Tita – oca i majku –
Partiju. Zato danas i radi svaki od nas za dvojicu i trojicu, zato se rađaju danas novi
junaci našeg slobodnog socijalističkog rada – Sirotanović, Škobić, Trako, koji znaju
da je njihov rad najbolji odgovor klevetnicima, najveći prilog izgradnji socijalizma”
(Glas rudara, 31. siječanj 1950.). Metafora oca i majke kojima se duguje sam život, u
ovom slučaju otvara prostor sasvim novoj, “apsolutnoj” i “vječnoj” dimenziji dužništva,
u kojoj su se egzemplarni radnici prepoznali, a koja se, ma koliko se trudili, ne da
dovoljno uzvratiti. Time se odnos Tita i Partije naspram udarnika i šireg radništva
uspostavlja kao onaj “između kreditora i dužnika (…) koji, kao i svi zakoni obligacije i
moralnih koncepata ‘krivnje’, ‘savjesti’, ‘dužnosti’, ‘svetosti obveze’, ima svoje korijene
temeljito i dugo zalivene krvlju” (Nietzsche 2009: 47-49), što će predsjednik ZAV-
NOH-a Vladimir Nazor prigodom formiranja Vlade Hrvatske 1945. i eksplicitno u
svom govoru podcrtati: “Glasovi su birački za nas one kaplje, one milijarde kapi krvi,
koje su iz žila naših momaka pale na bojnim poljima i na krševima Bosne, Hercegovine,
Banije i Like. (…) To je ono što nas ovlašćuje i takvim kuglicama mi smo dobili ple-
biscit onakav kakav ni jedna strana do sada nije dobila” (Nazor, prema Spehnjak 2002:
24). Stoga bismo konspirativnim obiteljskim metaforama komunističke partije “ćaća
(Centralni komitet), djed (Kominterna), familija (partija), svadba (partijski kongres)”,
o kojima Renata Jambrešić Kirin piše u kontekstu bliskosti patrijarhalnog mentaliteta
(2008: 83), pridodali i obvezujuće implikacije kakvo familijarno nazivlje ima. Obaveza
je eksplicitno istaknuta i u filmu 100 dana u Brezi gdje nastavnica u osnovnoj školi
učenicima pred postavljanje rekorda Sirotanovića govori kako će “njegov uspjeh biti
od velikog značaja za daljnji procvat našeg rudnika, za vaše vaspitanje i vašu budućnost”
te zaključuje kako se toga dana neće održati predavanja, a umjesto toga će djeca “kod
kuće napisati pismeni zadatak zahvalnost roditeljima” (Markuš 1949, kurziv A. M.).
130 Socijalizam s udarničkim licem
U štampi socijalističke Hrvatske tema je “nesretnog života prije
socijalizma” bila učestala, pa će i Rajka Hlede, najbolja radnica u
tvornici keksa “Bizjak”, njihova prva udarnica,
često pričati kako je 1930. godine bježala s roditeljima i voljenom
sestrom iz svog zavičaja, Gorice u Slovenskom Primorju ispred
talijanskih fašista. Sestra joj je zbog aktivnosti u NOPu završila
svoj mladi život u ustaškoj klaonici. Još nam je pričala Rajka o sra-
motnom, zlikovačkom postupku bivšeg vlasnika tvornice koji je do
posljednje kapi krvi izrabljivao svoje radnice. (Glas rada, 21. lipanj
1946.)119
Sagledamo li iz tog kuta udarnički zanos, entuzijazam i elan jednako
kao i dominantan pijetistički diskurs koji ćemo analizirati u idućim
poglavljima, te udarničke karakteristike poprimaju sasvim novu
patinu, jer pregalačku “dobru volju i volontiranje” otkrivaju zapravo
kao dug, uzvrat i zahvalnost, a sućut i “naivnost”,120 dominantne
atribute u koje se udarnički “lik i djelo” naknadno “uranjaju”, kao
pretjerane. Dakako, cinizam vladajućih mogao bi ležati u činjenici
što su takav quid pro quo shvatili “jednokratno”, a ne kao opetovanu,
119
I sam je Stahanov na početku svojeg udžbenika isticao nesretno djetinjstvo: “Tri-
deset i tri su mi godine, rođen sam u siromašnoj seljačkoj obitelji. Moje je djetinjstvo
bilo sumorno i nesretno” (Stakhanov 1939: 6). Vrlo je rječit po tom pitanju bio i Antun
Griparić, raški rudar povratnik iz Francuske: “Eh, lako ti je danas – kao da odgovara na
pitanje koje mu nije ni postavljeno, započinje Antun Griparić – ali, teško je i mučno
bilo nekada… onda kad su ovdje vladali kapitalisti i fašisti. Grizao si i kidao onda taj
crni kamen i proklinjao ga, a danas ga, evo, blagoslilješ. Onda si ga kopao za onoga ko
ti je uništavao život, dušu, a danas ga kopaš za zajednicu… za sebe. Danas ja znam zašto
radim, i zato radim. Danas se ja veselim radu (…). Kada su mu krvnici ubili oca on je
već trinaestu godinu bio u Francuskoj. Daleko od rođene i voljene kuće (…)” (Ilustri-
rani vjesnik, 18. lipanj 1949.). To su samo neki od mnogobrojnih primjera o kojima
se pisalo, a među čijim se recima zapravo čitalo o “pravednijem društvu socijalizma što
se gradi kroz obnovu”.
120
Primjerice, u Leksikonu YU mitologije, poratni se, udarnički period kroz djelo
Alije Sirotanovića naziva “surovim, ali i naivnim” (Adrić et al. 2004: 357). Također,
Daniel J. Goulding razdoblje udarništva i sam udarnički rad naziva “naivno entuzija-
stičnim” (2004: 110-115), dok Charity Scribner na istom tragu stahanovizam povezuje
s “naivnim entuzijazmom” (2003: 60).
Jugoslavensko udarničko iskustvo 131
cikličku radnju kakvu ekonomija darivanja zahtijeva. Kratkoročna
i mahom simbolička nagrađivanja kao što su odlikovanja, počasna
nazivlja, pokoji par cipela, kaputi i odijela ili, pak, medijska pažnja,
a posteriori, u cijelom nizu filmova i tekstova, nisu smatrana dovolj-
nim upravo stoga što, držimo, nisu interpretirana ekvivalentnima ili
većima od udarničkih postignuća.121 Stoga logiku obaveze unutar
koje udarnici i aspiranti na taj počastan naziv rade možemo nazvati
“moralnom ekonomijom dara” (Buckley 2006: 27), koja je bila na
djelu i u Sovjetskom Savezu, ali gdje je ulog u reciprocitetu bio sa-
svim drugačije prirode od onog jugoslavenskog.122 Ponešto drugačije
od sovjetskih, junaci rada u Jugoslaviji smješteni su, što njihova ili
naknadna svjedočanstva o njima pokazuju, unutar domene razmje-
ne koju Jacques Derrida naziva “otrovanim darom” (Derrida 1996:
39),123 jer:
iznenaditi nekoga vlastitom velikodušnošću, darivajući ga previše,
znači biti u prednosti od trenutka u kojem prihvati dar. Drugi je
uhvaćen u zamku, iznenađen (…) odnosno otrovan činjenicom da
mu se dešava nešto što nije mogao predvidjeti (…). Ta vrst nasilja
može biti razumijevana preduvjetom dara, njegovom konstitu-
tivnom nečistoćom uzmemo li u obzir (…) da nužno mora biti
neumjeren i iznenađujući. Dar koji se očekuje, umjeren, mjeren ili
121
U prethodnim smo poglavljima pokazali da njihova postignuća imaju puno
širi značaj od privrednog i ekonomskog. Njihovi su uspjesi višeznačni i moraju biti
sagledani iz političkog, edukativnog, simboličkog kao i iz modernizacijskog rakursa.
122
Sintagmu “‘moralna ekonomija’ skovao je i koristio britanski povjesničar E. P.
Thompson pri opisivanju modela poslovanja osamnaestog stoljeća kada materijalna
transakcija i socijalna relacija nisu bile konceptualno razdvojene kao što će to naknadno
postati. (…) Na posrednike se gledalo sumnjičavo” (Carrier 1995: 65). Za razliku od
sovjetskog slučaja gdje se “od države očekivalo da pruži potrebna dobra i usluge poradi
kojih su građani bili ‘strahovito zahvalni’ i ‘obavezni pružiti svoj rad zauzvrat’” (Brooks,
prema Buckley 2006: 27), na domaćem udarničkom terenu moralna obaveza radnog
uzvraćanja potaknuta je sublimnijim izvorom zahvalnosti, a čija je primarna vrijed-
nosna os bio NOB i socijalistički “pravedniji, slobodniji, bolji” smjer razvoja društva.
123
Derrida uočava zanimljivu etimologiju riječi gift, dar, prijevod latinskog dosis,
što je transkripcija grčkog dosis u značenju doza ili doza otrova (1996: 174).
132 Socijalizam s udarničkim licem
mjerljiv, razuman dar više se ne može nazivati darom, u najboljem
slučaju to je povrat kredita ili mjerljivo oklijevanje. (Derrida 1996:
147)124
Na primjeru “zaboravljenih” udarnika možemo pratiti pokušaj
“darovane” habilitacije i “premještanja” društveno marginaliziranog
rada u simboličko-centralni te njihovo naknadno vraćanje na “druš-
tvenu marginu”, s tim da nešto od “simboličke centralnosti” ipak
ostaje na životu. Činjenica da taj “simbolički ostatak” u postudarnič-
kom periodu nije utrživ ni u kojem vidu rezultirala je stanjem koje
bismo mogli nazvati udarnička melankolija, a koje tematizira velik
dio tekstova ili umjetničkih radova napose od sedamdesetih godina
nadalje. Stoga, pratimo li Derridaovo razumijevanje dara, njegova
nam teorija pomaže pri detektiranju udarničkog elana koji ne izvire
isključivo iz zamišljaja “sretnije budućnosti” kakvu su imali izgradi-
ti, već i iz “darovane” i obvezujuće neposredne prošlosti koja takav
rad omogućava. Time netom završen rat u onodobnoj artikulaciji
rada poprima dvostruku ulogu, s jedne strane izvorom je obaveze
uzvraćanja koja će uključivati generacije ili pojedince bez direktnog
ratnog iskustva, ali je ujedno detonator srdžbe, strasti i pregalaštva
kakvima je onodoban rad interpeliranih radnika, udarnika i junaka
rada snažno impregniran.
Derrida primjećuje da je, ukoliko govorimo o daru, nužno da primalac poklona
124
“ne uzvrati, ne amortizira, ne oduži se, ne riješi se duga, ne pristane na dogovor/ugovor,
nikada ne ugovori dug. Potrebno je, na kraju, ne prepoznati dar kao dar. Prepoznaje li
ga se kao dar, ukoliko se dar pojavljuje kao takav, ukoliko je poklon prisutan kao po-
klon, to jednostavno prepoznavanje dovoljno je da poništi dar. Na kraju, dar kao dar ne
bi se smio pojavljivati kao takav: niti darivatelju, niti darivanom. On može biti dar kao
dar samo ako nije prisutan kao dar” (Derrida 1996: 14-16). Ovaj nas Derridaov citat
uvodi u samu srž problematike i paradoksa darivanja jer, pratimo li ga u promišljanju
mogućnosti darivanja i konstatiramo kako se radilo o svjesnom i namjernom quid pro
quo odnosu, dakle darivanju slobode kroz NOB i njezinom nužnim, uzvratnom, ispu-
njavanju značenja prvenstveno kroz obnovu i rad (npr. sintagma “oslobođeni rad” uka-
zuje na nužnost ispunjavanja apstraktnog termina “sloboda” konkretnim značenjem),
nužno se moramo približiti zaključku da se pri konstruiranju udarništva radilo o nekoj
vrsti monumentalne i za društvo presudne, konstituirajuće simboličke transakcije, ali
ne i o “bezuvjetnom daru”.
Jugoslavensko udarničko iskustvo 133
***
Dakle, iako su dva koncepta, asketski i darivateljski, odnosno parsi-
monija kao garancija duhovnog uzdizanja i rasipnost u svrhu širenja
ugleda a prima vista nepomirljivi, socijalističko radno pregalaštvo
jedan je od “terena” na kojem se njihovi preduvjeti (impuls ka radu)
i pojedini aspekti (struktura darivanja) susreću i prožimaju, što
zasigurno nije jedini razlog zbog kojeg bi se to pregalaštvo moglo
razumjeti i kao eklektički projekt i pokret koji, barem u svojoj ideal-
tipskoj i diskurzivnoj varijanti, odražava ideju “kako u ljubavi tako
i u ekonomiji, treba založiti srce (…) putove ljubavi i ekonomije
nije nipošto lako rasplesti” (Dolar 2009a: 127). Zadržimo li se na
proizvodnim specifičnostima razdoblja i pokreta o kojima pišemo,
bit će vrijedno promotriti Foucaultovo promišljanje “mjere rada”
i prelaska s obrtničke manufakture na “industrijaliziraniji” način
proizvodnje, u kojem se oslonio na Adama Smitha:
“Ali da pravo kažemo, nije se rad sam po sebi promijenio, već od-
nos rada prema proizvodnji. Rad shvaćen kao dan, napor i umor
fiksni je brojnik: jedino je nazivnik (broj proizvedenih predmeta)
podložan varijacijama. Radnik koji bi sam morao napraviti osam-
naest različitih operacija koje zahtijeva proizvodnja pribadača, bez
sumnje ih ne bi proizveo više od dvadesetak tijekom jednog dana.
Ali deset radnika od kojih bi svaki obavljao samo jednu ili dvije
operacije, mogli bi zajednički napraviti četrdeset i osam tisuća pri-
badača tijekom jednog radnog dana. Dakle svaki radnik koji radi
deseti dio tog proizvoda može se promatrati kao da tijekom jednog
dana izradi četiri tisuće osamsto pribadača”. Proizvodna snaga rada
je umnožena, u istoj se jedinici (jedan radni dan) broj proizvedenih
predmeta povećao, pa će njihova vrijednost u razmjeni pasti, to jest
svaki od njih će moći kupiti samo proporcionalno manju količinu
rada. Rad se nije smanjio u odnosu prema stvarima, već stvari kao
da su se smanjile u odnosu prema jedinici rada [radnome danu].
(Foucault 2002: 246)
Ono što je kod prikaza udarništva i specifičnosti njihove proizvod-
nje zamjetno, pored činjenice da rad i proces rada bivaju dodatno
134 Socijalizam s udarničkim licem
hipertrofirani i poradi specifične političko-ekonomske situacije
u kojoj se Jugoslavija našla, jest i pokušaj da se od “oba svijeta”,
obrtničkog, “pred-industrijskog” i industrijskog, zadrže značajke
koje bi maksimalizirale proizvodnu količinu (podjelom rada), ali i
naglasile predindustrijsku, “obrtničku” unikatnost proizvoda prven-
stveno kroz isticanje “jedinice rada” – personaliziran i “inovativan”
autorski radni proces. Gledano iz tog rakursa, često pozivanje na
paletu pojmova povezanih s umjetnošću poput simfonije, pjesme ili
“radosti pri obavljanju posla” kojom se, u konačnici, opisuje težak,
prljav i opasan rad u industriji upravo je čin kojim se u industrijsku
svakodnevicu ucjepljuje trag predindustrijskog svijeta – plemenitog
majstorstva i umješnosti označenih neodvojivošću umjetnosti i se-
rijskog proizvoda u istome predmetu, a kojeg je industrijalizacija,
Gramscijevim riječima, gurnula ka “spontanom” propadanju. Stoga
moto, parafrazirana preporuka njemačkog filozofa antropologije da
“nezainteresirani za majstorstvo jednako moraju šutjeti o heroizmu”
(Sloterdijk 2013: 292) vrijedi za radni heroizam o kojem se ne može
govoriti bez njegove “majstorske” komponente. Tako se udarništvo
ispostavlja “nečistom”, prijelaznom kategorijom, koja nam a poste-
riori djeluje poput premosnice ka modernijoj privredi i proizvodnji
što zasigurno nije pomoglo njegovoj dugotrajnoj opstojnosti kao
tehnoantropološkog fenomena. No ako udarnike s jedne strane
možemo interpretirati kao premosnicu, s druge se njihov primjer
može analizirati i kao specifičan kondenziran amalgam povijesno
već prisutnih, ali odvojenih sfera djelatnosti. Peter Sloterdijk ističe da:
dijelovi novih pravilnika posvećenih korištenju oružja [šesnaestog
i sedamnaestog stoljeća], posebice još uvijek nezgrapnog vatrenog
oružja (…) sadrže prve opise kompleksnih sekvenci pokreta čija će
se ergonomska preciznost vratiti u obliku rane znanosti o sportu
devetnaestog stoljeća, kao i uputa za radnike na traci u eri tejloriz-
ma. (isto: 365)
Simultanost, prožimanje ili, pak, međusobna utilitarna interakcija
militarizacije, sporta i precizne proizvodnje u svojoj su socijalističkoj
Jugoslavensko udarničko iskustvo 135
inačici konkretizirani i objedinjeni u udarničkom projektu i socijali-
stičkim natjecanjima. I upravo je dodatno naglašena “militarizacija”
rada i radništva u FNRJ poradi Rezolucije Informbiroa razlikovna
komponenta domaćeg udarništva i Pokreta za visoku produktivnost
rada koja je u odnosu na sovjetski uzor – stahanovistički pandan
– rečeno rječnikom citiranog filozofa, budila timotičke porive. Si-
multano i s “epistemologizacijom rada”, kod jugoslavenskog udar-
ništva zadržao se prežitak neposredno poratnih proizvodnih rješenja
koja bismo okarakterizirali dovitljivima – direktnim rezultatom
nedostatka mehanizacije125 pospješenim decidiranim udaljavanjem
od Sovjetskog Saveza. Međutim, na taj se manjak mora gledati kao
125
Takvo je stanje uvjetovalo i razvoj zasebnog hijerarhijskog odnosa sredstava i
cilja, oruđa i proizvoda kakvog, primjerice, analizira Lukács: “Sada možemo dodati da
je neprestano proizvođenje novoga, pomoću kojeg se u radu pojavljuje (…) kategorija
područja, društvenosti, njegovo prvo jasno izdizanje iz svake proste prirodnosti, sa-
držano u tom načinu nastajanja rada. To ima za posljedicu da u svakom konkretnom
pojedinačnom radnom procesu cilj podčinjava i regulira sredstva. Kada se, međutim,
govori o radnim procesima u njihovom historijskom kontinuitetu i razvoju unutar
realnog kompleksa društvenog bitka, nastaje stanovit, sigurno ne apsolutan i totalan,
ali za razvoj društva i čovječanstva iznimno značajan obrat hijerarhijskog odnosa. Bu-
dući da je za rad neophodno istraživanje prirode koncentrirano prije svega na izradu
sredstava, ona su glavni posrednik društvenog jamstva da će se fiksirati rezultati radnih
procesa, kontinuitet radnog iskustva kao i, osobito, njihov daljnji razvoj. Zato je za
društveni bitak čak ta primjerenija spoznaja, na kojoj se temelje sredstva (oruđe itd.),
često važnija od zadovoljenja potreba (postavki cilja) u danom slučaju. Tu svezu je
Hegel ispravno spoznao. U svojoj Logici on o tome piše: ‘Sredstvo je, naprotiv, vanjska
sredina završetka koji je izvršenje svrhe; u njemu stoga njegova umnost kao takva ob-
znanjuje svoje održanje u tom izvanjski drugom i upravo kroz tu izvanjskost. Toliko je
sredstvo nešto više od konačnih svrha izvanjske svrhovitosti; – plug je časniji nego što su
izravno užici koji se njime pripremaju i jesu svrhe. Oruđe se održava, dok neposredni
užici prolaze i zaboravljaju se. U svojim oruđima čovjek posjeduje moć nad vanjskom
prirodom, iako je naprotiv po svojim svrhama njoj podložan’” (Lukács 1980: 35-36).
Unatoč činjenici da se o sredstvima poratnog lijevog produktivizma može govoriti kao
o “direktnom izvoru užitka” jer sam se rad (oruđem ili bez) pokušao konstruirati kao
“izvor sreće”, obrat možda nije, kao u Lukácsa, u potpunosti označen primatom oruđa,
ali nedostatak je alata pridonio njegovoj akcentuaciji kroz cijeli niz praksi koje su kre-
tale od jednostavnog “održavanja” i preporuke kako “strug njegu traži, čisti ga i maži”
(Voroncov 1947: 30) do toga da su radnici, vidjeli smo, ljubili svoje mašine.
136 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 137

na jedan od izvora jugoslavenske udarničke specifičnosti jer s jed- koja nisu na istim pozicijama unutar blokovske politike. U rasponu
ne strane od radništva iziskuje radnu modularnost – kombiniranje od nešto više od dvadeset godina službeno propagirano udarništvo
tehničkog znanja, baratanja tehnikom, strojevima i mašinama, ali postaje nepoćudnim filmskim sadržajem. U Jugoslaviji deklarirano
i manualan rad tamo gdje mehanizacija nedostaje ili zataji – dok “politički neprihvatljiva” (Kalafatović 1972: 23), i u Poljskoj i Italiji
je s druge “izvanredno stanje” u kojem, ali i za koje su djelovali tema stahanovaca doživljava donekle slično intoniranu recepciju.
zasigurno uvjetovalo “svijest o naglašenoj političnosti njihova rada”. Stoga isticanje kontradikcija inherentnih pokretu i detekcija erozije
Stoga se, cum grano salis, možemo približiti zaključku da je situacija lika i djela nekadašnjih heroja rada kao metonimija općedruštvenih
u kojoj su proizvodili uvjetovala u tom smislu odsustvo one vrste napuknuća, ne samo socijalistički uređenih društava, kroz filmski
otuđenja koju mnogi autori vezuju uz tejlorizam ili njegove inači- jezik poprima međunarodni prefiks.
ce (Steri 1979; Braverman 2009; Mollona 2009). Dakle, razlike u
odnosu na tejloristički princip moraju se tražiti, osim u različitom
razumijevanju “misaonih odjela” zaduženih za definiranje radnog
obima i procesa, i u samoj simboličkoj impregnaciji ondašnjeg
socijalističkog rada, čiji ga cilj na domaćem terenu udaljava i od
stahanovizma te smješta u domenu fenomena rada kao političke geste
drugim sredstvima. Ta specifičnost ujedno i otvara prostor mogućoj
definiciji dijalektike njihova rada: ono što im pomaže da rade, što
“podmazuje” radnu svakodnevicu jest “viši cilj” njihova rada, ali i
upravo time što rade oni ujedno sudjeluju u ostvarenju tog višeg
političkog cilja koji im, ponovo, omogućuje da rade (za viši cilj).
Ukoliko taj proces karakterističan za Federaciju odbjeglu iz so-
vjetskog zagrljaja, a u kojemu egzemplarni radnici i Pokret za visoku
produktivnost igraju nemalu ulogu, možemo prepoznati kao proces
resigniranja, jer sadržaj, poriv i ishod njihova rada opredmećuju i
definiraju u odmaku od sovjetskog ishodišta, onda proces prikaziva-
nja udarnika koji je uslijedio na igranom filmu sedamdesetih godina
možemo nazivati drugom resignacijom. Medij koji eksponiranim
pojedincima nije bio stran niti u zenitu uspjeha, sada ih nanovo
otkriva, promišlja i prikazuje, no u ponešto manje elaniziranom
svjetlu. Kritika sistema putem simboličke “ekshumacije” onih koji
su ga gradili, a 1970-ih predstavljaju svojevrstan caput mortuum,
neupotrebljiv ostatak ranog socijalizma u službene svrhe, nije samo
jugoslavenski slučaj, već je ovaj dijelom “malog europskog opusa”
analize i interpretacije heroja rada i udarničkog pokreta u društvima
138 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 139

Glas rada, 11. kolovoz 1949.

Glas rudara, 18. listopad 1949.

140 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 141

Franjo Turčić demonstrira novi način zidanja u Pazinu, Glas Istre, siječanj 1948.
Prvi slet udarnika Hrvatske, Glas rada, 13. rujan 1946.
142 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 143

Alija Sirotanović je srušio rekorad Stahanova,

100 dana u Brezi, Zoran Markuš, 1949.

Tkalja Barica Šćulac, Ilustrirani vjesnik, 3. prosinac 1949.

144 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 145

Antun Bičić, Ilustrirani vjesnik, 8. listopad 1949. Sonja Erbežnik, Ilustrirani vjesnik, 8. listopad 1949.
146 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 147

Višestruki udarnik – ronilac Vicko Lapov, Ilustrirani vjesnik, 29. listopad 1949.

Sonja Erbežnik u križaljci i Antun Bičić na odmoru u Crikvenici,

Ilustrirani vjesnik, 25. veljača i 2. rujan 1950.
148 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 149

Glas rada, 3. studeni 1949.

Glas rada, 9. siječanj 1948.
150 Socijalizam s udarničkim licem Jugoslavensko udarničko iskustvo 151

Glas rada, listopad 1952.

Glas rada, listopad 1952.

“Sad računica radi, a ne srce”.
Druga resignacija udarništva i igrani
film sedamdesetih godina

Vjerojatno najpoznatiji igrani film o individualnom radnom hero-

izmu – stahanovizmu, odnosno udarništvu – pokretu uvezenom iz
Sovjetskog Saveza u zemlje državnog socijalističkog uređenja, ali pri-
mjerice i u Veliku Britaniju (vidi Berneri 1942), a koji je, vidjeli smo
u prethodnim poglavljima, snažno obilježio razdoblje neposredno
nakon Drugog svjetskog rata, je Čovjek od mramora (Człowiek z
marmuru) Andrzeja Wajde iz 1976/1977. Iako, kronološki gleda-
no, nije među prvim ili najnagrađivanijim igranim filmovima koji
su značajno obilježili interpretaciju “problematične” teme radnog
heroizma i heroja rada, već ga se, dapače, može smjestiti na začelje
tog tematskog niza,126 intertekstualnošću satkanom oko njega on se
vezuje i za domaću, jugoslavensku, udarničku imagologiju. Tako će
u beogradskom Vremenu Zoran Majdin korigirati “učestalu zablu-
du” i pisati da, iako se to često navodi,

126
Pišemo na začelje tematskog niza igranih filmova jer ćemo se baviti analizom
tri uratka producirana sedamdesetih godina. Pored spomenutog Čovjeka od mramora,
osvajača nagrade FIPRESCI u Cannesu 1978., u trilogiju interpretacije radništva ulazi
i na istom filmskom festivalu 1972. godine Zlatnom palmom nagrađeni Radnička klasa
ide u raj (La classe operaia va in paradiso) (1972) Elija Petrija te film Slike iz života
udarnika (1972) Bahrudina Bate Čengića, koji je na Festivalu jugoslavenskog igranog
filma u Puli 1972. zbog “kontroverznosti” teme koju obrađuje izbačen iz natjecatelj-
skog dijela programa.
154 Socijalizam s udarničkim licem
Anžej Vajda nije snimio film Čovek od mermera inspirisan Alijom
Sirotanovićem, već Mateušom Birkutom, poljskim stahanovcem i
nosiocem ordena Heroj socijalističkog rada. Nije bio rudar, već zi-
dar, a orden je zaslužio 1952. godine, pošto je sa petoricom pomoć-
nika u jednoj smeni postavio 30.000 cigala i time postigao svetski
rekord, koji je kasnije nekoliko puta premašivao. (Majdin 2011)
Iako je Zoran Majdin ukazao na jednu zabludu, sam je stvorio dru-
gu. Mateusz Birkut je fiktivan, alegorijski lik,127 a Alija Sirotanović
povijesna ličnost jugoslavenske socijalističke privrede čije je djelo
poprimilo mitološke razmjere. Ipak profesionalno im je, udarnič-
ko, ishodište istovjetno – rudar Aleksej Grigorievič Stahanov. Od
samog začetka, Stahanov i stahanovizam kao “novi” pokret ispunjen
radnim elanom posredovani su široj javnosti, među ostalim, i u
prethodnim poglavljima spomenutim dokumentarno-propagan-
dnim filmovima – Happy Housewarming, Comrade Busygin (1936),
Aleksei Stakhanov: At Home with Stakhanov (1936), The Stakhanov
Movement: Stakhanov at his Record-breaking Feat (1938).128 Nakon
poratnog uvođenja stahanovizma i udarništva sredinom 1940-ih u
privredu zemalja koje će gravitirati oko Sovjetskog Saveza što može
biti interpretirano njegovim kratkim preporodom, pokret vrlo brzo
zamire, a udarnici, heroji rada, ne samo da padaju u zaborav, nego
postaju i “nepoćudnom” temom. Takvu tvrdnju najbolje potvrđuju
127
Scenarij za film Čovjek od mramora temelji se na vijesti koju je Wajdin prijatelj
i kolega Jerzy Bossak pročitao u novinama: zidar je na zavodu za zapošljavanje Nowe
Hute tražio posao, ali bio je odbijen jer su se tražili samo ljevači. No jedan od službeni-
ka sjetio se zidareva lica. Bio je to vrlo poznati “voditelj rada” i bivša zvijezda prethodne
političke sezone (http://www.wajda.pl/en/filmy/film20.html).
128
Za vrijeme domaćeg, jugoslavenskog, socijalizma prema sličnom socrealistič-
kom principu snimani su “dokumentarni” filmovi o radnim uspjesima jugoslavenskih
udarnika. Među najpoznatijima su, podsjetimo nanovo, Filmski pregled broj 3 – Još
jedan brod je zaplovio: spašavanje broda “Ramb” (1948) Kreše Golika, Sirotanovićevo
rušenje Stahanovljeva rekorda zabilježeno u filmu Zorana Markuša Sto dana u Brezi
(1949), Filmski Pregled broj 5 (1950) Branka Bauera posvećen borcima za višu pro-
duktivnost rada te Događaj u Raši (1950) o raškom udarniku Antunu Tonetu Bičiću u
režiji Rudolfa Sremeca.
“Sad računica radi, a ne srce” 155
reperkusije oko igranih filmova i redatelja što su ideju nekadašnjih
egzemplarnih radnika kooptirali za svoja djela. Andrzej Wajda je
scenarij za Čovjeka od mramora objavio još 1963. no tekst je ubrzo
zabranjen, a film je snimio tek kad je Władysław Gomułka odstupio
s pozicije prvog sekretara Poljske.129 Film će, kao i njegov nastavak
Čovjek od željeza (Człowiek z zelaza)130 iz 1981. s kojim čini komple-
mentarnu cjelinu, biti, pisala je 1982. Lisa Di Caprio,
zabranjeni. Poljska je vlada neuspješno pokušala povući Čovjeka od
željeza iz utrke za Oscara. Wajda je smješten u koncentracijski logor
[sic!], nakon toga u kućni pritvor, a trenutno je u Parizu gdje snima
film o Dantonu. Krystyna Janda, protagonistica u filmu Čovjek od
mramora, također živi u Parizu, gradu koji je brzo postao internaci-
onalni centar poljske aktivnosti u egzilu. (Di Caprio 1982: 7)
Na sličan je način zabranjen i bunkeriran film Bahrudina Bate Čen-
gića Slike iz života udarnika,131 koji je uklonjen iz natjecateljskog
129
Andrzej Wajda. Official Website of Polish Movie Director (http://www.wajda.pl/).
130
Čovjek od mramora (Człowiek z marmuru), Andrzej Wajda, Poljska 1977.
Agnieszka (Krystyna Janda) dvadesetosmogodišnja je TV redateljica odlučna, ali i sa
svih strana sprečavana u snimanju dokumentarnog filma o Mateuszu Birkutu (Jerzy
Radziwilowicz), zidaru, heroju rada 50-ih godina, počasno nazvanom graditeljem
Nowe Hute (dio grada Krakova). Tijekom istraživanja susreće se s Birkutovom bivšom
suprugom, sada alkoholičarkom, i Jerzyjem Burskim, režiserom koji je, potičući i sni-
majući njegove podvige – postavljanje 30 509 cigli u jednoj smjeni, stvorio Birkutov
kult radnika, ali i vlastitu uspješnu redateljsku karijeru. Sabotažom na demonstraciji
Birkutove metode rada, gdje mu dlan biva spaljen vrućom ciglom koju mu dodaje
prvi pomoćnik Witek, počinje njegov pad kao ikone rada – odlučan da otkrije istinu
ne uspijeva se izvući iz klupka spletki i sam završava u pritvoru i ostaje bez obitelji i
slave. U filmu Čovjek od željeza (Człowiek z zelaza) (Andrzej Wajda, Poljska 1981.),
nastavku Čovjeka od mramora, sin Mateusza Birkuta, Maciek Tomczyk, jedan je od
predvodnika pokreta Solidarnost u brodogradilištima Gdanjska. Mateusz Birkut pogiba
tijekom štrajka.
131
Slike iz života udarnika, Bahrudin Čengić, Jugoslavija 1972. Film je inspiriran
životom i radnim uspjesima prvog udarnika Jugoslavije Alije Sirotanovića, koji je po-
red ostalih kolega rudara, udarnika Riste Mijatovića, Edhema Škorića, Abdurahmana
Babajića, Džemala Ramovića i Alojza Peteka, sudjelovao kao stručni suradnik na sni-
manju. Prema pisanju Daniela J. Gouldinga, Čengić “oživljava naivni entuzijazam i
političku grotesku razdoblja industrijalizacije Jugoslavije neposredno poslije rata. Film
156 Socijalizam s udarničkim licem
dijela programa Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli 1972.
Predsjednik žirija Stipe Šuvar132 na tiskovnoj će konferenciji izjaviti:
Jedno je od pitanja zbog čega je žiri prihvatio sugestiju Arifa Tano-
vića da je film Bate Čengića politički neprihvatljiv. Mislim da u fil-
mu Slike u životu jednog udarnika, ovaj … Slike iz života udarnika,
nismo (…) kao žiri, kao kolektivno tijelo, odbacili zbog političkih
razloga ili, ako je bilo u pojedinačnim izlaganjima i spominjanja
političkih momenata i političkih motiva, čini mi se, moj je osobni
utisak, a može se to steći i pažljivim praćenjem i slušanjem cijele
rasprave koju smo o tom filmu vodili da je tu naš osnovni motiv bio
što smo stekli da adekvatno, umjetnički nije temu izrazio. Ovako,
najiskrenije pred vama, radili smo u žiriju i gledali film za filmom, i
bili smo, mogu vam reći, očajni zbog kvaliteta ukupne produkcije.
I svi smo, najiskrenije vas uvjeravam, svi smo najiskrenije željeli da
film koji je najavljen s takvim naslovom i s takvom temom bude film
za kojeg ćemo se moći uhvatiti. I svi smo unaprijed čak i govorili
među sobom, neformalno komunicirajući, “samo da Bata napravi
dobar film”. I kad smo gledali film naš je utisak bio izvjesno razača-
prati Adema (Adem Čejvan), bosanskoga rudara koji predvodi peteročlanu udarničku
brigadu; ona kompenzira nedostatke primitivnih strojeva i uvjete u rudnicima nat-
prosječnim naporima ljudske snage i duljim radom. Adem i njegova brigada postaju
najbolji udarnici u Jugoslaviji, pa čak nadmašuju rekord legendarnog ruskog udarnika
Stahanova. Postaju slavne osobe. Njihovi se napori prate filmovima i filmskim novosti-
ma” (Goulding 2004: 110). Adem uživa podršku Partije – elektrificira se njegovo selo,
s kamaradima posjećuje Bled, dobiva novi kućni namještaj, bistu koja “po potrebi može
biti odljevena u srebru ili zlatu” te posjećuje Moskvu i susreće se sa slavnim Stahano-
vom s kojim “pije votku i koji ih imenuje nasljednicima, jer, njemu je malo popustila
snaga”. Čengić radnju filma gradi kroz binarni narativ – s jedne strane idealiziranu
sliku, scene svojevrsnih udarničkih tableaux vivanta u pozama koje ne prikazuju svu
problematiku i težinu situacije u kojoj su se našli, dok s druge u prvi plan ističe naličje
udarničkih radnih uspjeha – iscrpljujući rad, usku povezanost s politikom, bolest te
naposljetku i anonimnost.
132
Stipe Šuvar je bio sociolog i jedan od vodećih političara u Hrvatskoj i Jugosla-
viji. Član Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, a od 1974. do 1982. bio je republički
sekretar za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Od 1972. bio je član CK
SKH, a 1982-1986. u njegovu je Predsjedništvu, potom od 1986. član, te 1988-1989.
predsjednik Predsjedništva CK SK Jugoslavije. Član Predsjedništva SFRJ od 1989. do
opoziva 1990. (Hrvatska opća enciklopedija, 2008).
“Sad računica radi, a ne srce” 157
renje. Poštujte to naše pravo u razočarenje u taj film, što ne znači da
ja ili Arif ili bilo tko ne želi uspjeh filmu Bate Čengića. A rekao bih
i oko političkog momenta. Svaki film ima i svoju političku stranu,
svaki član žirija može da vodi računa i oko političke strane filma i
mislim da bi bila stvar jedne suptilnije diskusije možda ići i od ka-
dra do kadra. Ja isto smatram da se određene političke primjedbe na
film Bate Čengića može stavit ali nismo ih smatrali presudnima niti
su bili osnovni kriterij naše odluke. (Šuvar, tiskovna konferencija
1972., osobna arhiva A. M.)133
Zajedno s nagrađivanim filmom Elija Petrija Radnička klasa ide u
raj134 oni čine međunarodnu produkcijsku trijadu koja propituje i
133
Takvoj oštroj odluci pogodovao je završni dio filma. “Suočeni s neimaštinom i
društvenim zaboravom”, piše filmolog Nebojša Jovanović, “Adem i kolege rezignirano
se prisjećaju nekadašnje udarničke slave, kako ih je Tito cijenio i vjerovao im više nego
političkim suradnicima. Ta je završnica potaknula jedan od najoštrijih cenzorskih za-
hvata u jugoslavenskoj kinematografiji. Žiri Pulskog festivala 1972. film nije uvrstio
u natjecateljski program. Slijedom prijedloga Arifa Tanovića koji je u Slikama vidio
‘najnegativniji film festivala’, žiri je s 6 naspram 3 glasa donio odluku da se film pri-
kaže u informativnom programu (osim Tanovića, glas su dali predsjednik žirija Stipe
Šuvar, Vehap Shita, Pal Šafer, Igor Torkar i Slavko Zlatić, nasuprot filmskih radnika:
Kiril Cenevski, Ilija Milutinović i Krsto Škanata). Nakon Pule, iz filma je potpuno
odstranjena završnica, ali čak i tako okljaštren de facto nije imao repertoarski život”
(Jovanović 2013: 26).
134
Radnička klasa ide u raj (La classe operaia va in paradiso), Elio Petri, Italija 1972.
Lulù Massa (Gian Maria Volonté) tokar je u milanskoj tvornici, prvak rada na akord
kojim uzdržava svoje dvije obitelji. S trideset i jednom godinom doživio je na rad-
nom mjestu dva trovanja kemikalijama i boluje od čira na želucu. Radnici ga zbog
neprekidnog podizanja norme mrze, dok ga gazda, poslodavac, iz istog razloga smatra
svojim najboljim, oglednim, radnikom. Nakon nesreće u kojoj gubi prst, od najboljeg
stahanovista postaje žustri prosvjednik i oponent radu organiziranom na akord zbog
čega gubi posao. Pridružuje se studentskoj ljevici koja u njegovom slučaju vidi samo in-
dividualnu nepravdu, te za njih ne predstavlja “klasni” slučaj. Kontaktira sa sindikatom
koji ga uspijeva vratiti na radno mjesto, a jedinu mu utjehu i “iskreni socijalni kontakt”
u životu pružaju razgovori sa starim radnikom Militinom – u umobolnicu smještenim
nekadašnjim kolegom iz proizvodnje s kojim se Lulù, ne vlastitom voljom, počinje
identificirati. Posljednje, alegorizirane, scene filma prikazuju radnike na montažnoj
traci dok po principu “pokvarenog telefona” razgovaraju o Lulùovom snu – “rušenju
zida raja u kojem se pak od magle ne vidi ništa, samo Militina i Lulù dok izlaze iz
gustog dima”.
158 Socijalizam s udarničkim licem
zauzima kritički odmak od pokreta, ali ne i od pojedinih udarnika,
kojim su poratne vlasti pokušale ne samo osoviti privredu na noge,
već i ostaviti dojam smještanja radnika u centar političke, ekonom-
sko-privredne i kulturne sfere života. Svaki režiser zasebno, sukladno
problematici svojstvenoj lokalnom miljeu u kojem propituje udar-
ništvo/stahanovizam135 deelanizira pokret i demaskulinizira egzem-
plarne radnike, ali publiku ne poziva da udarnike percipira kroz
tu prizmu defascinacije. Svojevrstan caput mortuum, neupotrebljiv
ostatak ranog socijalizma u “službene svrhe”, predodžba udarnič-
kog pokreta i njegovih najaktivnijih sudionika, postaju atraktivan
materijal za umjetnike-filmaše koji putem njihove “ekshumacije”,
poglavito sedamdesetih godina, nanovo “otkrivaju” zaboravljenu
ideju i od nje čine instrument kritike sistema koji ju je zagovarao,
ali ne i samih aktivnih aktera pokreta. S druge strane, Elio Petri
koristi temu prebacivanja norme, stahanovizma, putem organi-
zacije i intenziviranja rada plaćenog na akord kako bi progovorio
ne kroz dijakronijsku prizmu talijanske industrije, već o njezinim,
tada aktualnim, problemima kasnih šezdesetih i ranih sedamdese-
tih godina – “odnosima između čovjeka i mašine, sindikata i nove
ljevice, studentskih protesta i radničke borbe, represivnih vlasnika i
tehnološkog progresa” (Morandini 2002). No iako je različito autor-
sko “metaboliziranje” teme u sva tri filma očito, ono se publici ipak
posreduje, mutatis mutandis, istovjetnim dominantnim toposima,
dekonstrukcijom specifičnih markera koji su imali označavati sreću,
blagostanje i vjeru u budućnost onodobnog “novog socijalističkog
čovjeka” – problem podizanja norme rada u privredi, “dobar i ra-
dostan” obiteljski život s nezaobilaznim kulturnim uzdizanjem te
135
U tom je kontekstu primjer talijanskog filma Radnička klasa ide u raj posebno
zanimljiv budući da Italija nije bila dijelom Istočnog bloka niti je njezino službeno
uređenje bilo socijalističkoga tipa. Problem implementacije i reperkusija stahanovizma
koji Petri obrađuje u talijanskoj tvornici pokazuje da pokret nije isključivo vezan za
zemlje “socijalističkog bloka” kao ni za poratno doba. Iako je dijapazon radnih ma-
nifestacija nazivanih stahanovizmom vrlo širok, njegove različite rukavce povezuje
prebacivanje i povećavanje norme rada.
“Sad računica radi, a ne srce” 159
inkluzija radnika u sferu politike – neke su od dominantnih tema
kojima autori grade vlastitu, eklektičku, kritičko-apologijsku viziju
udarničke prošlosti (Bahrudin Čengić i Andrzej Wajda) ili sadaš-
njosti (Elio Petri). Upravo taj proces čini sukus druge resignacije
(Vattimo 2008: 134) udarničkog, stahanovskog, odnosno Pokreta
za visoku produktivnost rada. Ipak, prije nego se poduhvatimo
analize triju igranih filmova, podsjetimo na dio službenog imidža
egzemplarnih radnika sredinom i krajem 1930-ih, razdoblja kada su
socijalistička takmičenja uvedena u privredu.
Rastakanje uzornosti
U gotovo svim spomenutim socrealističkim dokumentarno-propa-
gandnim filmovima snimljenim sredinom tridesetih godina u So-
vjetskom Savezu, iako se prvenstveno radi o “prezentaciji” oglednih
radnika, snažan je akcent stavljen i na prikaz njihova “dobrog privat-
nog života”. Happy Housewarming, Comrade Busygin prikazuje scene
useljenja “Aleksandra Karitonoviča Busigina i njegove obitelji u novi
stan, posebnu pažnju koju je zajednica tvornice automobila Mo-
lotov ukazala najboljem stahanovistu i poznatom majstoru”. Scene
Busiginove supruge i djece, u kojima ona sprema čistu posteljinu u
ladicu i namješta vazu s cvijećem na stol uz upit upućen suprugu “Je
li u redu ovako?” dok slušaju glazbu s gramofona, a sam Busigin lista
knjigu pred vlastitom bibliotekom, vizualiziraju Staljinovo retoričko
pitanje postavljeno na Prvom svesaveznom savjetovanju stahanovaca
1935. godine – “Kako to da je pokret stahanovista postao tako razvi-
jen? Iz kojih se razloga proširio u našu cijelu ekonomiju, u sve regije
i oblasti naše velike zemlje?” – ali i odgovor – “Mogu vam za to na-
vesti nekoliko razloga – naime, život je postao bolji, drugovi, život
je postao sretniji. Kada je život sretan, rad ide dobro. Otuda visoke
norme rada. Otuda junaci i junakinje rada. U tome je prije svega
korijen stahanovskog pokreta” (Staljin 1946: 13). Aleksei Stakhanov,
At Home with Stakhanov montiran je prema sličnom obrascu –
160 Socijalizam s udarničkim licem
uvodnim bukoličkim scenama njegove nove kuće okružene gustim
cvijećem i prirodom slijede one koje Stahanova prikazuju u zanosu
misaonog rada, kako za radnim stolom uz udžbenik iz matematike
i uokviren nasmiješen portret supruge marljivo, pognute glave, radi
na tehničkom projektu. Nakon scene uredno namještene trpeze
kojom dominira samovar, prikazuje se njegova supruga – hraneći
perad maše suprugu dok izlazi iz dvorišta u novom automobilu –
“prekrasnom poklonu druga Ordžonikidzea”.136
Pri analizi tih filmova valja imati na umu njihov dokumentarno-
propagandni karakter, socrealističko “estetsko-pedagoško” stanovi-
šte iz kojeg su snimani, a koje, prema Borisu Groysu,
otvoreno formulira princip i strategiju mimeze: iako zagovara isklju-
čivo “objektivno”, “odgovarajuće” prikazivanje vanjske stvarnosti, u
isto vrijeme inscenira ili stvara tu stvarnost. Preciznije, preuzima
stvarnost već stvorenu od Staljina i partije, čime se kreativni akt
prebacuje na stvarnost samu, baš kao što je zabranjena avangarda i
zahtijevala [zabranjena od travnja 1932.]. (Groys 2011: 55)137
Polje “napinjanja” između nužnosti stvaranja “dobrog privatnog,
obiteljskog života” i inzistiranja na trijumfalnim profesionalnim
uspjesima pacificirano je, prema zagovarateljima pokreta, jednom
od temeljnih radnih navada, jer udarnik je radio u tvornici sedam
sati, imao bogat socijalni život, “konzumirao kulturu” te se bavio
136
Grigorij Ordžonikidze, poznatiji kao Sergo, bio je blizak Staljinov prijatelj i
sovjetski komesar za tešku industriju od 1932. do smrti 1937.
137
U toj domeni pitanje, razumijevanje i prikazivanje “tipičnog” zauzima posebno
mjesto. Taj pojam je, prema Groysu, ključni koncept cijelog socrealističkog diskursa,
a dobru definiciju koja odražava njegovu zrelu fazu u evoluciji doktrine dao je Georgi
Malenkov: “Tijekom stvaranja, naši umjetnici, pisci i izvođači moraju konstantno
imati na umu da tipično nije ono što se najčešće susreće, već ono što najuvjerljivije
izražava suštinu određene društvene snage. Iz marksističko-lenjinističkog stajališta
tipično nema statistički značaj (…). Tipično je vitalna sfera u kojoj se manifestira duh
partije u realističnoj umjetnosti. Pitanje tipičnog uvijek je političko pitanje. (…) Stoga,
u načinu na koji je tipično života društva izraženo u umjetničkoj prezentaciji, vidimo
politički stav umjetnika prema stvarnosti, društvenom životu, povijesnim događajima”
(Groys 2011: 51).
“Sad računica radi, a ne srce” 161
sportom. Ali upravo je imidž stahanovista/udarnika kao “dobrih
obiteljskih ljudi” morao djelovati gotovo prirodnom posljedicom
radnog etosa. Riječju Gail Lapidus, obitelj je “služila ponajprije kao
model društvenog poretka, i zbog toga je stabilnost braka bila su-
štinska” (Lapidus, prema Siegelbaum 1988: 237). Upravo taj aspekt
imidža oglednih radnika “napadaju” sva tri režisera.
Tenziju između kompulzivnog rada i “oglednog monogamnog
obiteljskog života radnika” Wajda, Petri i Čengić rješavaju prikazu-
jući ih u konačnici ostavljenima i nesretnima – Mateusza Birkuta
supruga Hanka Tomczyk sa sinom Mciekom napušta tijekom nje-
gove, nanovo udarničke, “borbe za istinu o sabotaži i nestanku pri-
jatelja i kolege Witeka ‘zbog navodnih kontakata sa Zapadom’” čime
“Birkut postaje opasan tip, nepopustljiv na bilo kakav ideološki ili
politički utjecaj od strane autoriteta” (Falkowska 1996: 74); Ademu
drugu suprugu Muslimanku odvodi njezin otac tvrdeći da ju je svo-
jim idejama, “skidajući veo s njezina lica, osramotio”, a treću mu su-
prugu Stefku, nekadašnju slovensku udarnicu, usmrćuju nepoznati
počinitelji zbog njegova podizanja norme rada, ali i ulaska u Partiju
1947. – kada se nije znalo “koja će strana prevagnuti”. Lulù Massa
uzdržava dvije obitelji, pati od seksualne disfunkcije uzrokovane
prekomjernim radom u tvornici i pokušava ljubovati s kolegicom s
posla. Upravo će Elio Petri tokara stahanovista prikazati kao “žrtvu
libidinalnog transfera”, odnosno subjektom zamjene spavaće sobe
radnim mjestom, a supruge tokarskim strojem. Prije no što supruzi
na primjedbu kako “nikad nema volje, a ona već treći mjesec pije
antibebi pilule” odgovori “nemam mašinu među nogama, a i volje
imam samo ujutro; kada uđem u tvornicu mogao bih i tri puta”,
mlađim kolegama u postrojenjima objašnjava specifičnosti vlastite
tehnike visoke produkcije:
Uspio sam zaraditi 25 000 lira na akord u jednom mjesecu! Ali ja
šljakam, šljakam! Koncentriran sam, koncentriran, i imam tehniku
za koncentraciju. Fiksiram mozak i mislim na stražnjicu, stražnjicu
ove ovdje [pokazuje na kolegicu iz tvornice]. Tu unutra nemaš što,
a pošto moramo raditi, hajmo raditi, ne?! Bez previše priče! Ako
162 Socijalizam s udarničkim licem
imam snage radim, mislim na stražnjicu, Adalgisinu stražnjicu (…)
gledajte i učite (…) Misliti samo na komad koji se proizvodi, svaki
komad je rupa, svaka rupa je komad. Dovoljno je ne pasti u rupu, a
da ne padnemo u ovu rupu moramo misliti na Adalgisinu stražnji-
cu. A ja se koncentriram, fiksiram mozak i mislim na Adalgisinu
guzicu i idem! Komad – guzica, komad – guzica, komad – guzica,
komad – guzica (…)
Cijela situacija s takvom motivacijom pri proizvodnji istovjetna je
apstinenciji od seksa, karanteni koju sportaši ponekad prakticiraju
prije “važnih ogleda” kako bi maksimalizirali svoju koncentraciju
i učinak na sportskom terenu. Usporedba je značajna jer su, po-
kazali smo i u prethodnim poglavljima, stahanovizam i udarništvo
implementirani u privredu “sukusom sporta” – natjecanjem među
radnicima/brigadama/poduzećima. Petrijev prikaz apstinencije otva-
ra dodatan prostor interpretaciji takvih analogija – razlika u “regu-
laciji impulsa” između sportaša i radnika kakvog prikazuje režiser
u tome je što kod prvog zabrana ima kratkotrajan egzogeni izvor, a
kod Lulùa je dugoročna i endogena karaktera – prikazana je aberan-
tnom. Štoviše, iako sebe naziva stahanovistom, mlađim kolegama
svoj rad opisuje kao “posao koji bi i majmun mogao raditi” što je,
smatramo, Petrijeva eksplicitna i direktna poveznica s Gramscije-
vom kritikom Taylorova zagovaranja rada na traci, koji od radnika
čini “izdresiranog gorilu” jer podrazumijeva “maksimalno razvijanje
makinalnih i automatskih stavova, rastakanje stare psiho-fizičke po-
veznice kod kvalificiranog profesionalnog rada koja iziskuje određen
stupanj aktivne participacije inteligencije, mašte i radničke inicija-
tive te svođenje produktivnih operacija na čisti makinalan aspekt”
(Gramsci 2007: 2165). Tom se radnom procesu, pisao je Gramsci,
istovremeno pridružuje zanimanje za privatni život i moral radništva
putem inspekcija koje su već osnovane pri nekim tvornicama (isto).
Stoga, u prvom dijelu filma, prije no što osvijesti svoju klasnu i rad-
ničku otuđenost, prouzročenu gubitkom prsta, Lulù je prikazan kao
ogledni primjer radnika koji životnu energiju i libido ne samo da
“Sad računica radi, a ne srce” 163
podređuje produktivnosti na radnom mjestu, već ih u potpunosti
invertira – na poslu, za tokarskim strojem, životan je i realiziran u
solipsizmu vlastitih radnih uspjeha, a kod kuće bezvoljan, u stalnom
prigovaranju i svađi, opsjednut tvornicom i zaradom. Stoga, Lulùovu
radničku “emancipaciju” ne prati samo udruživanje sa studentskom
ljevicom, simpatiziranje sindikata, pobuna protiv predradnika i
uprave, nego i svojevrsna seksualna emancipacija, povratak “kla-
sičnom” radničkom mačizmu – uspješna kopulacija s kolegicom
u njegovom autu predstavlja “reverzibilni libidinalni transfer” – iz
tvornice i s tokarskog stroja u privatni prostor i na Adalgisinu stra-
žnjicu, donedavni glavni motivator pri uspješnom obavljanju kom-
pulzivnih radnih sekvenci. Pozivanjem na slike iz “dobrog privatnog
života” dočaravao se uspješan radni model, dok dekonstrukciju
“obiteljske idile” u monogamnom ključu treba razumijevati dijelom
rastakanja stahanovizma kao pokreta koji je pokušao povezati u cje-
linu polutke rada i odmora, tvornice i privatnog (Siegelbaum 1988:
213). Takav kritički načelni stav zadržavaju i autori sva tri igrana
filma, privatna i profesionalna sfera života ostaju snažno prožete, no
mijenja se kvalitativan prefiks njihove povezanosti – kompulzivan i
iscrpljujući rad, koji je morao biti omogućen i olakšan dostupnošću
“izobilja proizvoda i svakovrsnih predmeta potrošnje” (Staljin 1946:
7) u privatnom životu, do te mjere negativno utječe na njega da ga
onemogućava – nakon što Adem, protagonist filma Slike iz života
udarnika, supruzi “prelomljen od posla” iz kreveta govori kako on
i kamaradi “odvaljuju po dvije smjene. Jučer sam krenuo kući te
se sklupčam kraj puta kao zec. A ujutro ponovo natrag u rudnik.
A ozgor još i sjednice da vidimo što nam valja popraviti”, ona mu
odgovara: “Kako ću ja sama moj Ademe? Ništa ti ja ne razumijem,
što ne možeš raditi kao sav normalan svijet, nego sve u duplo? Prije
ćeš mi umrijeti, djeca su te željna, hoće čovjeka za oca ne krticu”.
Čengić takvom “realnom” diskursu suprotstavlja slike – seriju svo-
jevrsnih udarničkih tableaux vivanta čija je funkcija kontrapunktna
– prikazuju “idealnu situaciju”, “zamrznut” udarnički pobjedonosni
164 Socijalizam s udarničkim licem
imidž, pozu za publiku, javnost, suprotstavljenu “stvarnom stanju”
u njihovom životu – umoru, bolesti i u konačnici samoći.138 Waj-
da, donekle slično, u tu svrhu koristi dijalošku trijadu – povijesne
“dokumentarne filmove” režisera Jerzyja Burskog kojima je stvoren
Birkutov kult – Grad je rođen (Początek miasta) i Izgradnja naše sreće
(Oni budują nasze szczęście),139 sjećanja protagonista, ali i samog
Burskog o zakulisju tijekom snimanja tih filmova te sedamdesetih
godina tabuizirani odnos prema temi stahanovizma i staljinizmom
obilježenih pedesetih koji Agnieska pokušava rekonstruirati svojim
dokumentarcem o “najpoznatijem zidaru-udarniku Poljske”. Stoga
ne čudi da u procesu dekonstrukcije stahanovizma, udarništva ili
Pokreta za visoku produktivnost prostor kritike, ironije i odmaka
postaje upravo proces “kulturalizacije” radnika po principu “dono-
šenja kulture radnicima u formi kina, knjižnica, parkova, čitalačkih
kružoka (…) (Siegelbaum 1988: 234). “Svakovrsni predmeti po-
trošnje” uključivali su i konzumaciju znanstvene literature – Wajda
će Birkuta u filmovima Burskog prikazati u trenucima odmora
neposredno prije postavljanja građevinskog rekorda, dok rješava
matematičke zadatke i čita znanstvenu literaturu – knjigu Pedagoška
poema (1933) Antona Semenoviča Makarenka, pedagoga čiji se rad
138
Na jednak će, donekle simplificiran način biti impostiran i kratki dokumentarac
talijanske televizije Rai o Alekseju Stahanovu – “živućem simbolu onih koji ‘rade, šute
i ne razmišljaju’. Preseljen u Moskvu Stahanov se promijenio – od heroja rada postao
je heroj poroka. Mjesto proslavljenog krampa zauzimala je sve češće boca votke. Uko-
rijenjeni Superman zasljepljujućeg osmijeha koji je s ponosom agitirao na odlikovanje
najboljih, sada se teško održavao na vlastitim nogama. Okrijepljen slavom, uništen
neradom, iskusio je najzlokobniju noćnu moru marksizma: alijenaciju. Oslobodili su
ga se vraćajući ga u Donbas. Žena i četvoro djece nisu pošli za njim. Bez pompe je
pokopan 1977. u zemlji njegovih rudnika” (http://www.raistoria.rai.it).
139
Tim, važno je naglasiti, pseudo-dokumentarcima Wajda zapravo, tvrde Rosen-
stone i Parvulescu, “reproducira narativne strategije poljske filmske kronike. To znači
da gledatelj koji gleda, recimo, Burskijev film Oni budują nasze szczęście vjeruje da
se zaista radi o arhivskom materijalu. (…) Crno-bijele sekvence snimljene po uzoru
na dokumentarne snimke poljskih filmskih kronika djeluju ‘realnim’ zapisima, objek-
tivnom materijalizacijom službenog audiovizualnog iskustva 1950-ih” (Rosenstone i
Parvulescu 2013: 166).
“Sad računica radi, a ne srce” 165
“bazirao na preodgoju djece s teškoćama u ponašanju te malodob-
nih prestupnika, uz pomoć rada, učenja i obavljanja dužnosti. Gorki
je njegovo odgojno djelovanje nazvao ‘eksperimentom svjetskog
značaja’” (Hrvatska opća enciklopedija 2004: 778).140 Čengić, pak,
ironizira “donošenje kulture radnicima u postrojenja” u jednoj od
prvih scena filma – operna priredba Fausta (Goulding 2004: 110)
koju rudari, za koje kasnije saznajemo da su nepismeni, bezvoljno
gledaju prekinuta je stupanjem na scenu predradnika i partijskog
šefa rudnika:
Drugovi, ja pravo sad iz Beograda! Velika je nestašica uglja. Drug
Kidrič je rekao da će za sedmicu dana stati i željeznice i mlinovi. Sad
je na nama da iskopamo što više uglja. Razgovarali smo, onako, k’o
ljudi – proizvodnja se mora podići! Moramo se takmičiti među so-
bom ‘ko će da da najviše. Rudar sa rudarom, rudnik sa rudnikom!
Počinje druga podzemna revolucija! U Rusiji je Stahanov, njihov
najbolji rudar iskopao 102 tone za jednu smjenu, a i on se takmičio.
Slušam ja pa mislim da prijavim naš rudnik, onako da počne da
damo primjer. Kad me ispod stola gazi naš inženjer i govori mi
– “kod nas nema ljudi”. “Pa kako nema ljudi? Pa eno Adema, Mi-
jatovića, Škorića, Alije, Babajića – pa šta su to nego ljudi!?”. I tako
dignem dva prsta i prijavim naš rudnik za takmičenje. Ako sam
pogriješio, ne zamjerite mi.
Prijedlog je pljeskom prihvaćen i Adem može birati “s kim će”, odno-
sno autonomno kreira svoju radnu brigadu te na pozornicu redom
poziva kolege s kojima želi surađivati. Scena se može interpretirati
kao prikaz početka “životne predstave” u kojoj radnici (proletarijat)
preuzimaju glavnu ulogu buržoaziji (glumcima), ali i kao finalizacija
140
Makarenko je čvrsto vjerovao u efikasnost “kolektivne edukacije i nezamjenjivu
funkciju rada, discipline i borbe. Njegove su metode bile u kontrastu s uzdizanjem
spontanosti i slobodne kreativnosti educiranih kakve su zagovarali sovjetski pedagozi
pripadnici tzv. ‘slobodne škole’, za koje su Makarenkove metode bile preteške i stroge
(kažnjavanje je bilo bazirano isključivo na kolektivnom principu). Tek nakon što je dio
sovjetske službene pedagogije napustio ideal ‘slobodne škole’ počinje uspjeh Makaren-
kove pedagogije” (Dizionario di filosofia 1980: 274).
166 Socijalizam s udarničkim licem
prekinute predstave Faust, gdje ulogu, ali i sudbinu glavnog lika
preuzimaju udarnici prihvaćajući prijedlog Partije. U početku oda-
brani, sretnici u etimološkom smislu latinskoga fāustu(m), odnosno
favēre izvornog značenja “preferirati”, a proširenog “veseo”, “sretan”,
s vremenom ti isti slavljeni radnici, Čengić sugerira, postaju infàusti
– nesretni, tužni, ali i smrtni. U posljednjoj sekvenci filma Čengić
udarnika Adema prikazuje “dvadeset i pet godina kasnije kao portira
u modernoj tvornici – nitko ga, u toj rijeci radnika koja teče pored
njega, ne zamjećuje, ne odaje mu počast, niti ga se sjeća” (Goulding
2004: 114). Smrtnost za slavljene heroje rada nastupa padom u ano-
nimnost, što je na tragu Čengićevoj tvrdnji u intervjuu TV Sloveniji
tijekom razgovora o njegovom dugometražnom filmu: “Pronašao
sam Aliju Sirotanovića u njegovom selu daleko od Breze; pronašao
sam ga potpuno zaboravljenog i, moram da kažem, nesrećnoga”
(Čengić, intervju TV Slovenija, osobna arhiva A. M.).
Ideja o “podizanju kulturnog nivoa radništva” kroz udarništvo
i stahanovizam morala je biti jedan od markera prelaska iz socija-
lističkog uređenja društva u komunističko, a podrazumijevala je i
“uništenje suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada koje se
može postići samo na bazi podizanja kulturnog i tehničkog nivoa
radničke klase” (Staljin 1935: 8). O dokidanju granica između
misaonog i manualnog rada, na nešto drugačijim i razrađenijim
premisama, pisao je 1932., tri godine prije Staljinovog govora, u
svojim Zatvorskim bilježnicama Antonio Gramsci:
Kada se pravi razlika između intelektualaca i ne-intelektualaca
zapravo se govori o neposrednoj socijalnoj funkciji kategorije pro-
fesionalnih intelektualaca, to jest uzima se u obzir smjer kojem teži
specifična profesionalna aktivnost, da li intelektualnoj elaboraciji ili
muskularno-nervnom naporu. To znači da ako se može govoriti o
intelektualcima, ne može se govoriti o ne-intelektualcima. (…) Ne
postoji ljudska aktivnost iz koje bi se mogla isključiti intelektualna
intervencija, ne može se odvojiti homo faber od homo sapiensa.
Svaki čovjek na kraju, izvan vlastite profesije izražava neku inte-
lektualnu aktivnost, to jest on je “filozof ”, umjetnik, čovjek sa
“Sad računica radi, a ne srce” 167
sklonostima, participira u određenoj koncepciji svijeta (…) stoga
pridonosi podršci ili promijeni koncepta svijeta, to jest pobuđuje
nove načine razmišljanja. (…) U modernom svijetu tehničko ob-
razovanje, usko vezano uz industrijski posao čak i za one njegove
primitivne i marginalizirane dijelove, mora činiti bazu novog tipa
intelektualca. (…) Način na koji novi intelektualac mora postojati
ne smije se sastojati u elokvenciji, vanjskom i trenutnom pokre-
taču osjećaja i strasti, već u aktivnom uplitanju u praktičan život,
on mora biti graditelj, organizator, “stalni podstrekač” [persuasore
permanentemente] upravo jer nije samo orator – a ujedno superi-
oran apstraktnom duhu matematike; od tehnike-rada dolazi do
tehnike-znanosti i humanističkog koncepta povijesti, bez kojeg se
ostaje “specijalistom” i ne postaje se “rukovoditeljem” (specijalist +
političar). (Gramsci 1975: 1550)141
141
Traganje za “spontanom filozofijom”, piše Christine Buci-Glucksmann, dijelom
je njegova pokušaja da razluči “‘filozofiju praxisa’ od ostalih filozofija tako što uvodi
kao kriterij odvajanja status kontradikcije. Dok su ostale filozofije ‘neorganske, poradi
kontradiktornosti, kreacije, filozofija praxisa ne pokušava riješiti povijesne i društvene
kontradikcije na miran način, već samu filozofiju praxisa smatra teorijom tih kontra-
dikcija (…). To je izraz podređenih klasa, onih koji žele naučiti umjetnost vladanja i
imati interesa u poznavanju svake istine, koliko god nemila bila’. (…) Za Gramscija
kao i za Henrija Barbussea, razlog zašto se svakoga može smatrati filozofom leži u
bazičnoj činjenici da filozofija već postoji na praktičnom nivou u jeziku, razumijevanju
i u onome što Gramsci naziva folklorom, shvaćenom u širokom smislu kao ‘sistem
vjerovanja, praznovjerja, mišljenja, načina viđenja i postupanja’. Pojam ‘spontane
filozofije’, koji se već može pronaći kod Engelsa, a koristit će ga i Althusser, opći je
termin što pod svoje značenje okuplja niz osjećaja, načina života i mišljenja specifičnih
podređenim slojevima, a stvara put novom i specifičnom gramscijevskom objektu: po-
vijesti tih podređenih slojeva” (Buci-Glucksmann 1980: 224-226). Poistovjetimo li ili
usporedimo gramscijevske “podređene slojeve” sa Sartreovim pisanjem o urođeniku iz
Ambrima, o čemu je u glasovitoj polemici pisao Lévi-Strauss, vidimo da je autor Kritike
dijalektičkog uma, iz etnološkog rakursa kritike Kritike, o “spontanoj filozofiji” imao
ponešto drugačije mišljenje. Riječju francuskog etnologa: “Pretpostavka da divljak ima
‘složena znanja’ i da je sposoban da vrši analizu i dokazuje, njemu je [Sartreu] izgle-
da još nepodnošljivija nego Levi-Brilu. O urođeniku iz Ambrima, koga je proslavilo
Dikonovo delo i koji je, crtajući dijagram na pesku, znao da pokaže istraživaču način
funkcionisanja pravila o sklapanju brakova (kojih se on pridržava) i svog rodbinskog
sistema (ta sposobnost nikako nije izuzetna, pošto etnografska literatura sadrži mnogo
sličnih zapažanja), Sartr tvrdi sledeće: ‘Samo po sebi razume se da ta konstrukcija ne
predstavlja rezultat misli: u pitanju je manuelni rad koji je izveden pod nadzorom
168 Socijalizam s udarničkim licem
Na koji se način udarnički pokret ucjepljuje u koncept “novog tipa
intelektualca” te, za ovo poglavlje još važnije, na koji način redatelji
triju igranih filmova prikazuju takav, u konačnici, politički poku-
šaj uključivanja dijela “radnog naroda” u milje koji mu je tu vrstu
“emancipacije” omogućio putem “podizanja kulturnog i tehničkog
nivoa”? Odnosno, gramscijevski upitano – jesu li udarnici bili, a
posljedično i filmski prikazivani kao persuasori permanenti, nova
kategorija intelektualaca – “rukovoditelja”?
Politička isključenost
Boris Groys je u knjizi The Total Art of Stalinism analizirao značaj
uključivanja brojnih umjetnika u privilegirane političke partijske
krugove gdje su ohrabrivani na direktno sudjelovanje u Staljinovom
aparatu moći. To nije bio, tvrdi, slučaj klasičnog “podmićivanja”
– kao sve ostale i ljude iz kulturnog miljea moglo se natjerati na
rad zastrašivanjem. Ključna je činjenica, stoga, da su imali priliku
proviriti u “tipično” koje se moralo odražavati u njihovim radovima.
Dakle, sudjelujući dijelom u upravljanju i sami su mogli sudjelovati
u procesu donošenja odluka. Stoga je sovjetski umjetnik, zaključuje
Groys, kao partijski birokrat veći umjetnik, veći kreator nove stvar-
nosti nego onaj koji tek stoji za platnom u svojem ateljeu (Groys
2011: 52). Takvo je preplitanje, ili rečeno groysovski – uvid u mi-
lje političkog vrha s ciljem boljeg razumijevanja vlastitih obaveza
unutar političko-ideološkog okvira – bilo prakticirano i u slučaju
stahanovista i udarnika. Tako će u filmu The Stakhanov Movement
Staljinovom govoru u Kremlju, gdje su bili prisutni i Grigorij
jednog sintetičkog znanja koje on ne izražava’. Neka je tako: ali onda bi isto trebalo reći
i za profesora na politehničkoj školi koji izvodi dokaz na tabli, jer je svaki etnograf koji
je sposoban da dijalektički shvata stvari intimno ubeđen da je u oba slučaja situacija
potpuno istovetna” (Lévi-Strauss 1978: 318).
“Sad računica radi, a ne srce” 169
Ordžonikidze,142 Viačeslav Molotov, Lazar Kaganovič, Kliment
Vorošilov, ali i heroji rada kao Aleksandar Busigin, Paša Angelina ili
pak Peter Krivonos, montaža filma sugerira, prethoditi onaj Staha-
novljev. Groysovu je teoriju umjetnika kao “privilegirane profesije”
moguće proširiti i na udarnike, jer ne smijemo zaboraviti da je jedan
od rezultata masovne industrijalizacije bio, među ostalim, i “spon-
tano” propadanje majstorstva označenog neodvojivošću umjetnosti
i serijskog proizvoda u istome predmetu. Na sebi svojstven način,
stahanovizam i udarništvo unosili su rehabilitirajuće-reanimirajuću
snagu u taj “izgubljeni” svijet putem naglašavanja plemenitosti,
genijalnosti i kreativnosti udarnika čiji je manualno-misaoni rad
obimom i individualiziranim načinom proizvodnje predstavljan
unikatom (usp. Matošević 2011: 233).143
No iako je za poraće karakteristično prikazivanje “brikoliranja
elemenata radnih kategorija, profesija i slojeva”, igrani su filmovi, a
napose Čovjek od mramora i Slike iz života udarnika, taj dio udarnič-
kog imidža samo ovlaš dotakli. Andrzej Wajda prikazuje Mateusza
Birkuta u pseudo-dokumentarnom filmu Izgradnja naše sreće kako,
u zenitu slave i uspjeha, gostuje na novogodišnjem balu u slavlje-
nički okićenoj glavnoj dvorani Varšavske politehnike, rezerviranoj
samo za najzaslužnije, “pojedince iz partije i vlade, vodeće radnike,
farmere i učitelje”. Mateusz Birkut, kako ga se predstavlja u toj pri-
godi, “vodeći [je] radnik Nowe Hute, kojeg su drugovi odabrali kao
142
Kako je prvi čovjek sovjetske teške industrije preminuo 1937. godine, film nika-
ko nije mogao biti snimljen 1938., kao što se sugerira na web stranici gdje je dostupan,
već je vrlo vjerojatno te godine pušten u distribuciju.
143
Udarništvo i stahanovizam, s te “demijurgijske” strane, u dokumentarnim
filmovima Sovjetskog Saveza i Jugoslavije možemo promatrati dvostruko – s jedne
strane kvantiteta postaje ekvivalentom kvaliteti, uvijek se govori o količinama, obimu i
“premašenim normama” dok se, podsjetimo, rijetko spominje tehnički modus kojim se
do istih dolazi. S druge se, pak, strane simbolički dio industrijske proizvodnje pokreta
može interpretirati pokušajem svojevrsne vrijednosne inverzije – negdašnju se “prljavu
proizvodnju” opisuje novom jezičnom paletom, odnosno “umjetničkim” terminima
kao što su “pjesma” ili “simfonija”, dijelom pokušaja habilitacije i “premještanja” so-
cijalno marginalnih poziva u domenu simboličko-centralnog, upravnog i političkog.
170 Socijalizam s udarničkim licem
delegata na konvenciji graditelja kao i onoj vodećih radnika. Ljudi
kao Birkut postali su inspiracija i umjetnicima. Mramorna statua
dobiva [Birkutovu] formu, simbol naših građevinara”. Dakako,
uspjeh i ulazak među vladajuću garnituru, prikazani su i kako bi
se bolje dočarao udarnički “pad” i zaborav te, posljedično, pietas
“kao termin koji nadasve evocira smrtnost, konačnost i prolaznost”
(Vattimo 2008: 117), ali također suosjećanje i sažaljenje, dominan-
tne odrednice kojima se prva generacija junaka rada opisuje u po-
studarničko vrijeme 1970-ih. Značajno je da Wajda proces tijekom
kojeg Birkut postaje herojem rada i prvim građevinarom Poljske,
prikazuje eklektičkim, kritičan je naspram njegove iskonstruiranosti,
ali ujedno i apologijski orijentiran prema najznačajnijem rezultatu
tog istog procesa – udarniku Mateuszu Birkutu:
Scena s Burskim otvara retrospektivne scene prošlosti (1950-e),
kada je Burski snimao film o Birkutu. Ta sekvenca vodi gledatelja u
drugi svijet prisiljavajući ga da usporedi povijesni diskurs s onime
što zna, misli ili razumije o 50-im godinama. Reakcija starijih gle-
datelja, neposredno nakon puštanja filma na tržište bila je posebno
nasilna u pogledu te scene u kojoj su prepoznali cijela područja
asocijacija koja su dijaloški povezivali s vlastitim iskustvom. U toj
sceni Burski se odlučuje na tour de force, pripremljeno snimanje rad-
ničkog takmičenja za najbolji građevinski rezultat. Sekretar Jodla,
članovi partije i sigurnosti te redatelj i sudionici su u konspiraciji.
No, posljednja riječ po pitanju aranžmana, takvoga mise en scenè,
akcije i odabira aktera pripadaju redatelju. Partijska korupcija ide
pod ruku s ciničnom medijskom manipulacijom. Događaj koji je
Burski organizirao je gradnja zida od 35 000 cigli u jednom danu.
Takav je događaj morao biti pomno isplaniran, a odabrani radnik
nije smio ugroziti njegovu vrijednost. Morao je biti izrazito naivan,
mlad i snažan. Birkut je savršeno poslužio u tu svrhu. (Falkowska
1996: 73)
No osim što je rečenica u kojoj Falkowska spominje “nasilnu reak-
ciju” starijih generacija izrazito ambivalentna, jer nije jasno jesu li u
njoj “prepoznali istinitost” ili pak “laž”, odnosno jesu li iz nje iščitali
“Sad računica radi, a ne srce” 171
“narušavanje socijalističke mitologije u koju su vjerovali” ili “prikaz
laži koju su bili prisiljeni podržavati”, svojevrstan je paradoks da
Wajda tim filmom zapravo podržava mit o stahanovizmu koji ujed-
no pokušava demontirati. Jer, mogli bismo ustvrditi kako Birkut ne
samo da uspijeva u radnom naumu, a to mu polazi za rukom unatoč
korumpiranosti sustava koji ga je stvorio – premašivanje zadane
norme ostvareno je bez “varanja” tijekom samog radnog procesa i
zaista je ostvareno mukotrpnim i iscrpljujućim radom – već i sam
nakon što shvati čega je dijelom ostaje “čista obraza” i pokušava se
udarnički boriti protiv odluka partije. Zbog takvih će ga namjera
optužiti da je “rušitelj sistema”, wrecker, što je:
vrlo važna figura staljinističke mitologije, a nije ništa “realističnija”
od super-čovjeka i njegove kreativne snage objedinjenih u figuri
“pozitivnog heroja”. Namještena suđenja tridesetih pokazivala su
da naoko normalne osobe mogu posipati staklo s poda u hranu
radnika, prenositi im velike boginje i bolesti kože, otrovati izvore
i javna mjesta, inficirati stoku antraksom itd. Štoviše, to su činili
u nadčovječnim, nezamislivim razmjerima, ostvarivali su destruk-
tivne titanske poteze na mnogim mjestima u isto vrijeme, no bez
organizacijske ili tehničke pomoći (budući da bi to eliminiralo nji-
hovu individualnu krivnju), i samo uz pomoć volje (s obzirom na
to da su cijelo vrijeme radili za partiju i pod njezinom nadzorom).
(Groys 2011: 61)
Wajdin Birkut, čini se, podržava lice i naličje takve mitologije – od
heroja rada ubrzo, nakon namještenog suđenja, postaje zatvoreni-
kom. No značajniji od potonjeg je lajtmotiv naivnog udarnika koji
opstaje napose od sedamdesetih godina. Udarnici su bili dijelom
konstrukcije socijalističkog režima, njihov je pokret, iako kratko-
ga vijeka, imao snažan političko-privredni značaj, no redatelji ih
koriste u svrhu dekonstrukcije vjerodostojnosti tog istog režima i
projekta pravednosti – kako bi pokazali “poroznost” i “laž” – nanovo
ih, ili ideju o njima, koriste kao “žive okamine” nepravde režima
prema pojedincu. Jer, zajednički je nazivnik oba filma, Čovjek od
172 Socijalizam s udarničkim licem
mramora i Slike iz života udarnika, da sami glavni akteri – udarni-
ci – ostaju, unatoč radnom protagonizmu i čestoj samoorganizaciji
rada, u potpunosti pasivni po pitanju razumijevanja “konstruirano-
sti” njihova uspjeha i zakulisnih igara koje su ih omogućile. Adem
i Birkut, alegorije vremena i prve generacije stahanovaca (Čengić,
intervju TV Slovenija) izvan Sovjetskog Saveza, prikazani su žr-
tvama vlastitog uspjeha. Sve je oko njih korumpirano – pokret je
“umjetan”, iskonstruiran i “izvještačen” od strane medija, sretan
obiteljski život i razmjerno materijalno blagostanje pretvorili su se
u siromaštvo i očaj, sve je artificijelno144 osim njih samih koji su
dočarani “nesvjesnima” konstrukcije na čijem su vrhu bili. Birkut je
prikazan “mladim čovjekom sa sela koji ništa nije znao o medijskoj
manipulaciji; u svojoj je naivnosti samo želio biti dobar radnik i
drug”, dakle, “vrlo naivnom osobom, seljakom koji je vjerovao u
ideje i svrhovitost marksističke ideologije” (Falkowska 1996: 71).
Sličan je niz “narativnih slika” kojima Miljenko Jergović ocrtava lik
Alije Sirotanovića:
On je bio taj naš radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i
penzionera jer smo premladi da se sjećamo vremena u kojima je
u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam
vjerovalo na način na koji se u časovima sreće i zanosa vjeruje u be-
smrtnost duše. (…) Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i
podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na škole i fakultete, nego
se išlo u rudnike i tvornice. (…) A Alija, jadan, on je uglavnom
šutio, stidljivo poput djevojčice odgovarao na novinarska pitanja, a
bio je star koliko samo rudar može biti star, s borama koje su bile
duboke kao što nama nikada ništa duboko neće biti. (…) Govorili
su teško, govorili su malo i bilo ih je sram. Čega su se sramili radnici
i čega se sramio Alija Sirotanović, to nikad niko neće znati. (…) Ako
ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanović andjelima
poklanja hiljadarke, a njima se oči pune suzama. (Jergović 1999)
144
Birkut, naknadno saznajemo, zapravo i nije bio oženjen za Hanku Tomczyk
– ceremoniju njihovog sklapanja braka iskonstruirala je Partija jer je Hanka bila pre-
mlada za stupanje u brak.
“Sad računica radi, a ne srce” 173
Da bi udarnike ostavili neokaljanima, iskrenima po pitanju namjera
i učinjenog, autori ih nužno moraju sagledati kroz, nikad eksplicitno
izrečenu, ali iz konteksta čitljivu, prizmu koja graniči s “duševnom
inferiornosti” – jednostavnosti, prostodušnosti i iskrenosti.145 Inte-
gritet udarnika, sugerira se u navedenim primjerima, može opstati
samo njihovom infantilizacijom.146
Pitanje koje se nameće iz takvog zaključka jest je li Wajda zapra-
vo Burski, ne gradi li on karijeru na ideji alegoriziranog udarništva
konstruirajući ga u političke svrhe na sličan način kao i Burski?147
Jer ukoliko su dokumentarni filmovi o udarnicima, žanr i tema na
koje se Wajda kroz rane radove Burskoga i poziva (Grad je rođen i Iz-
gradnja naše sreće ), morali poslužiti dijelom “socijalno impostiranog
govora” unutar okosnice izrazito idealiziranog prikazivanja procesa
u “kojemu zapravo svi pobjeđuju” (Wells Greene 2005: 69), onda
145
Sličan nam je narativ izložio i kazivač koji je upoznao Antuna Toneta Bičića,
udarnika Istarskih ugljenokopa, a o kojem je Rudolf Sremec snimio film Događaj u
Raši: “On je stvarno bio dobar čovjek, jako dobar k’o kruh, imao sam puno rešpekta
prema njemu uvijek, ali kasnije ga nisu cijenili, ne znam zašto, zaboravili su ga. Žena
mu je bila rospija, zla, sve novce mu je uvijek potrošila” (Š. D., kazivač).
146
Na taj se proces pojedinačne, individualne, infantilizacije s, doduše, sasvim
oprečnim razlogom konstrukcije, može gledati kao na preteču postsocijalističke ka-
rakteristike “infantilizacije društava koja su se oslobodila komunizma. (…) Čovek kao
političko dete nameće se upravo kao idealni subjekt novog, demokratskog početka”
(Buden 2012: 40-41). No dok redatelji udarnike infantiliziraju, držimo, poradi oču-
vanja njihovog “neokaljanog” lika i djela, nekovrsne individualne ekskulpacije kao i
opće kritike sistema, nezrelost se u općem, tranzitološkom diskursu postsocijalističkih
zemalja koristi upravo suprotno – kao signalizacija potrebe za općom preobrazbom
društva u demokratsko i kapitalističko. No, poslužimo li se strukturom Budenove
kritike nužno se moramo upitati o održivosti “argumenta” o prostodušnim i nezrelim
pojedincima koji su poratnu privredu i ekonomiju dizali na noge, vidjeli smo, nerijetko
inoviranjem i dovitljivošću u nezavidnim političkim i proizvodnim uvjetima.
147
Andrzej Wajda osvojio je 1977. nagradu kritike na Poljskom filmskom festivalu
te 1978. na Canneskom filmskom festivalu za Čovjeka od mramora, dok je film Čovjek
od željeza 1982. bio nominiran za Oscara u kategoriji stranog filma, a 1981. na Canne-
skom filmskom festivalu osvojio je Zlatnu palmu. Istim je filmom 1982. osvojio fran-
cusku nagradu César. Poput Burskog kojeg prikazuje redateljem u čije je profesionalne
temelje uzidano konstruiranje lika oglednog zidara-udarnika, Wajda vlastitu karijeru
gradi “demontiranjem” te iste udarničke kao i šire socijalističke ideje.
174 Socijalizam s udarničkim licem
“igrani dio” Čovjeka od mramora prikazuje direktno i pojednostav-
ljeno gubitničko naličje takve “pobjede” s ciljem političke borbe i
emancipacije.148 Taj je segment zajednički nazivnik Čengićevom i
Wajdinom filmu, te oba služe kao snažni označitelji ideje o udarnič-
kom defetizmu i jadu, konstitutivnim dijelovima procesa resigna-
cije (Vattimo 2008: 134) kojem je od sedamdesetih godina pokret
podložan. No ono što u tim filmovima nije dovoljno izraženo, a
ključno je za interpretaciju udarništva i stahanovizma, upravo je sam
koncept rada i podizanja norme. Kronološki prvi film analizirane
trijade, Radnička klasa ide u raj, taj je segment podcrtao kao ključan
u mikro-politici radnih odnosa.
Rad
Talijanski stacanovista, tokar u filmu Elija Petrija, nije elanom i en-
tuzijazmom prožet heroj koji svoju žrtvu prilaže općem napretku u
ime pravednije budućnosti, njegova je “sitničava motivacija” nauštrb
boljitka radne zajednice trn u oku ostalim radnicima u postrojenju,
a kulminira svojevrsnom kaznom, njegovom tjelesnom mutilacijom
– gubitkom prsta na tokarskom stroju. Drugim riječima, dok su kod
Wajde i Čengića sistem, ili pojedinci, a napose birokrati, redatelji
i funkcionari, koji okružuju udarnike, interpretirani kao ishodišta
izopačenosti, Petri sukus “proizvodne kontradikcije” i etičke upit-
nosti rada na akord smješta u samo srce stahanovizma. Lulù Massa
nije prikazan kao naivan momak i dobar drug, njega, do trenutka
kada mu tokarski stroj odsječe kažiprst,149 zanima isključivo novac i
148
Dakako, sudbinu Mateusza Birkuta valja interpretirati unutar komplementarne
cjeline koju čini s Čovjekom od željeza, filmom u kojem njegov sin Maciek Tomczyk po-
staje jednim od predvodnika pokreta Solidarnost u brodogradilištima Gdanjska, a sam
Birkut pogiba tijekom štrajka od vojnog metka. Interpretiramo li kraj životnog vijeka
heroja rada kroz Wajdine filmove možemo zaključiti da potvrđuju tezu udarnika kao
“žrtava” sistema koji su na njegovom početku oni sami zdušno i bezrezervno gradili.
149
Posljednjom scenom filma dominira crtež velike šake s ka podu ispruženim
kažiprstom, zapovjednim znakom posljednje “stanice” tvorničkog proizvodnog procesa
“Sad računica radi, a ne srce” 175
njegova robna protuvrijednost. Prijelomna je sekvenca filma ona u
kojoj od “najboljeg radnika” postaje “najžustriji oponent” radu na
akord tijekom mjerenja vremena i razgovora s predradnikom:
– Lulù, što to radiš? Učinak ti je jako nizak! Moraš se uživjeti, izgu-
bit ćeš dogovoreni akord. Možda si malo zahrđao ovih dana tijekom
praznika?
– Zahrđao malo sutra! Gledaj ovdje pijavice, gledaj. Nije da ne
mogu već ne želim! Druge mi se misli roje po glavi!
– Ali ostvareno vrijeme je jako loše, nisko, i dijete bi bolje ostvarilo
učinak.
– Dijete? Zar ovdje nismo tretirani kao djeca u vrtiću? Dapače, kao
u popravnom domu!
– Gledaj, nastaviš li ovako Lulù ostat ćeš ispod norme, i ne samo da
ćeš izgubiti akord, već ću te morati kazniti!
– Ah, kazna, kazna! Zašto mi ne daš kaznu, ajde daj mi kaznu. Ali
nakon toga ćete mi morati vratiti sve što ste mi ukrali dok sam bio
stahanovist, morat ćete posrati natrag baš sve! I prst!
Infantilizacija koju Lulù spominje drugačija je, oprečna Birkutovoj,
jer potonjoj je izvor “(ruralan) karakter” oglednog radnika dok je
Lulùova generirana poslom tokara “koji bi”, riječju protagonista, “i
majmun mogao raditi”, dakle, jasno dihotomiziranim odvajanjem
manualnog od misaonog dijela radništva, čiste tehničke egzekucije
od kreativne pretpostavke koja joj prethodi. Prvi dio filma, do tre-
nutka Lulùova “klasnog otriježnjenja”, ali i padanja u ludilo zbog
nesvrsihodnosti takvog buđenja, najbolje opisuju deelanizirajuće
riječi činovnika s kraja Slika iz života udarnika, u razgovoru s udar-
nikom Ademom: “Sad računica radi, a ne srce.”150
ispred kojeg Ennio Morricone, skladatelj glazbe za film u ulozi nekvalificiranog radni-
ka, dovozi i iskrcava pakete s kolica.
150
Taj je dio filma, posljednjih osam minuta, odnosno 150 metara trake nakon
prikazivanja na Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli u Areni 1972. godine,
odrezan. Godine 1996. slovenska filmologinja Majda Širaca pronašla je cenzuriranu
završnicu u laboratoriju Jadran filma, te kompletirala film (Jovanović 2013). Također,
176 Socijalizam s udarničkim licem
S druge strane, dva dijela na koje se film, grosso modo, može podi-
jeliti ponavljaju problematiku odnosa mašina, ljudi i maksimalizaci-
je proizvodnje, povijesno izraženu kroz poznatu Staljinovu zamjenu
slogana – “‘tehnologija odlučuje o svemu’ onim kako ‘kadar odluču-
je o svemu’” (Groys 2011: 58). U tom kontekstu indikativan postaje
američko-engleski prijevod – Lulù the Tool – izvornog talijanskog
naziva filma čijim početnim scenama jutarnjeg ulaska u radionicu
dominira pozdravni monolog s razglasa upućen zaposlenicima:
Radnici, dobro jutro. Uprava vam želi dobar radni dan. U vašem je
interesu da mašinom koja vam je povjerena rukujete s ljubavlju. Pa-
zite na njezino održavanje. Sigurnosne mjere poduzeća garantiraju
vam sigurnost. Vaše zdravlje ovisi o vašem odnosu s mašinom. Po-
štujte njezine potrebe, i ne zaboravite da mašina i pažnja rezultiraju
proizvodnjom. Ugodan rad!
Potreba da se u proizvodnom procesu naglasak stavi na primat maši-
na, strojeva, pred čovjekom, radnikom, sadržajni sloj Petrijeva filma
kojeg autor korelira s naknadnom inverzijom takvog redoslijeda,
kako umetak u kompletiranu verziju filma sugerira – iz knjige snimanja izbačen je i
ovaj dijalog:
– Radnik: Što se to događa s nama, radnici?
– Adem: Ne znam
– Radnik: Hoćeš li ići u Njemačku, Ademe?
– Adem: A što da ja radim tamo…
Vrlo je vjerojatno da film upravo poradi tog dijaloga nije uvršten u natjecateljski
program Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli, no on ujedno potvrđuje tezu
o udarničkom razočaranju zbog odnosa koje su vlasti zauzele prema njima nakon
postignutih radno-političkih uspjeha. Za heroje koji su gradili zemlju vlastitim ru-
kama, završni dio filma sugerira, više nema mjesta. Od njih se očekuje ekspatrijacija
i postajanje gastarbajterima. Zanimljivo je da je upravo te iste 1972. godine Krsto
Papić za dokumentarni film Specijalni vlakovi, čija je tema odlazak “gostujućih rad-
nika” iz Jugoslavije u Njemačku “organiziranim transportima”, osvojio Veliku zlatnu
medalju Beograd (Grand prix) kao i 5 000 dinara na XIX. festivalu jugoslovenskog
dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu poradi “sugestivnosti dokumenta
o moralnoj drami naše ekonomske emigracije” (http://www.shortfilmfest.org/50th/
awards_all/XVIX.htm).
“Sad računica radi, a ne srce” 177
komprimirana je i u specifične “lokalne” koordinate ucijepljena
verzija puno šire i dugotrajnije filozofske debate. Antonio Gramsci
u svojim je Zatvorskim bilježnicama kritizirao Buharinovu podjelu
marksizma na dva dijela – filozofski materijalizam i znanstvenu so-
ciologiju, što je imalo za posljedicu snažan naglasak na mehaničkom
materijalizmu i prirodnim znanostima. Buharinovoj kritici pridru-
žio se i György Lukács:
Buharin prečesto zaboravlja specifične postavke marksizma: da svi
ekonomski ili “sociološki” fenomeni proizlaze iz ljudskih društvenih
odnosa. Ta ga greška vodi u zagovaranje mehanicističke i evolucioni-
stičke pozicije obilježene fetišizmom prema tehničkom instrumen-
tu, pokretačkoj snazi revolucije. (Lukács, prema Buci-Glucksmann
1980: 218)151
Sličan je stav zauzeo i Gramsci te se obrušio na takvu:
lažnu koncepciju materijalnih snaga proizvodnje, reduciranih jedi-
no na tehnički instrument, gdje je zapravo radnička klasa dominan-
tna produktivna snaga (…). Posljedično, mašina nije samo izolirani
ili izolabilni tehnički objekt, već objekt proizvodnje i vlasništva,
koji kristalizira društveni odnos kao trenutak materijalnih snaga
proizvodnje. (Gramsci, prema Buci-Glucksmann 1980: 219)
Petrijevo naglašavanje dijalektike “čovjek-mašina” karakterizirano je
činjenicom da protagonist uvijek djeluje kao stahanovist – tijekom
proizvodnje za tokarskim strojem kao ogledni radnik u postrojenju
jednako je vitalan kao i u naknadnoj ulozi konzervativnog anti-ka-
pitalista:
Petri sugerira da su ove dvije naizgled odvojene pozicije puno bliže
no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti, budući da se stupanj
151
Lukács, piše Christine Buci-Glucksmann, tvrdi da je “očito kako završna iden-
tifikacija tehnike s produktivnim snagama nije niti točna niti marksistička. Tehnika je
jedan dio, trenutak od, dakako, velikog značaja za proizvodne snage društva, no niti
im je jednostavno identičan (…) niti (…) završni ili apsolutni trenutak promjena tih
snaga” (isto: 219).
178 Socijalizam s udarničkim licem
užitka utrošen na fanatičnu poslušnost zakonu vrlo lako može kon-
vertirati u subverzivnu libidinalnu snagu. (Vighi 2006: 100)152
To je dodirna točka Lulùa Masse i Mateusza Birkuta, koji se također
od oglednog radnika, heroja rada, o čijoj tehnici rada vrlo malo
saznajemo iz filma, transformira u “opasnog tipa” nepopustljivog
na sugestije “da odustane” od traženja pravde, što je premosnica
ka njegovom potpunom povlačenju iz javnog života, odustajanju
i malodušnosti. No ono što Radnička klasa ide u raj, jedini među
filmovima što čine “mali udarnički igrano-filmski opus”, naglašava
jesu, s jedne strane, po cjelokupnu radnu zajednicu u postrojenjima
negativne mikro-dinamične reperkusije kontinuiranog podizanja
proizvodne norme – sine qua non stahanovizma i udarništva – koje
se kreću od fizičke nesposobnosti “starijih radnika u praćenju podi-
zanja proizvodnog ritma jer im je nabubrila prostata” do “otvorenog
izražavanja animoziteta i vrijeđanja oglednih radnika”, dok s druge
strane plastično ocrtava “analitičnu neodvojivost” stahanovizma i
privredne filozofije koja je utkana u njegove temelje – tejlorizma.
Ipak, sedamdesetih godina, dakle u trenutku Petrijeve filmske anali-
ze aktualnog stanja u radnom postrojenju, Čengić i Wajda snimaju
za ono vrijeme već povijesne filmove o poratnom razdoblju što im
omogućava prikaz specifičnosti “prve generacije stahanovaca” –
radnog entuzijazma i učinka koji nije posredovan novčanom retri-
bucijom, nego ima karakter dara, potlatcha, gdje se od “uzvratnih”
radnih uspjeha očekuje da uvijek obimom budu raskošniji od onih
koji im prethode.
***
Krajem devedesetih godina esejist i novinar Mile Stojić pisao je,
dotičući se kompleksne teme “generacijskog prava na zaborav dje-
Takav interpretativni politički relativizam čitljiv iz Petrijeva filma, prema Fabiu
152
Vighiju, nagovještava autorovu naknadnu konverziju na budizam (Vighi 2006: 194).
“Sad računica radi, a ne srce” 179
la vlastitih očeva” u tekstu Obnova objavljenom u tjedniku Dani,
među ostalim:
donosili su nam naši očevi pjesme sa tzv. omladinskih radnih akcija,
graditelji pruga Šamac-Sarajevo, Brčko-Banovići, neimari Vrandu-
ka. Zaboravili smo Aliju Sirotanovića, junaka čije je tijelo, poput
kakve mramorne karijatide, podupiralo mamutsko zdanje jedne
zgrade kolektivne utopije. Mi nismo imali našega Andrzeja Wajdu
da lokomotivu našega progresa ovjekovječi prije no što smo je sami
uništili. (Stojić 1998)
Ipak, Jugoslavija je imala “svog Wajdu” – Batu Čengića kao i njegov
film koji je rekapitulirajući projekt, udarništvo, riječju Giannija
Vattima, resignirao, nanovo obilježio karakteristikama među kojima
se, u posljednjoj instanci, ističe i fonetski aspekt kovanice resigna-
cija. No rezignacija oglednih radnika u igranim filmovima, topos
narativne elipse kojom su prikazani, nije nužno istinitija od njihova
bezuvjetnog zaraznog elana umetnutog u poratne socrealističke
“dokumentarne” uratke. Jer ukoliko su prikaz hazardnosti i neza-
hvalnosti teškog fizičkog rada uklonjeni iz poratnih dokumentaraca,
njihovo naglašavanje u autorskim igranim filmovima ne vodi nužno
u “samo srce udarničke istine”, ali otvara prostor opisivanju ideje i
razdoblja kao “političko i propagandno ekscesnog i grotesknog” ili
“naivno entuzijastičnog” (Goulding 2004: 110-115). Složimo li se s
tvrdnjom Borisa Groysa da se i na “istočnoeuropsku umjetnost gleda
kao na nešto istočnoeuropsko; kao na izvor informacija o stanju u
društvima u kojima je nastala” (Groys 2003: 179), te ju prilagodimo
dijakronijskoj problematici prikazivanja udarnika, zaključak je da
filmovi snimani sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća postaju
dominantni označitelji njihova pokreta, ujedno “autoritativan izvor
informacija”, ali i sami tim procesom postaju “povijesnom informa-
cijom” par exellance. Ponešto drugačije od takvog manevra talijanski
film podcrtava nekoliko važnih aspekata radnog fenomena za koji se
često drži da je pripadao isključivo zemljama socijalističkog držav-
nog uređenja. Potvrđuje činjenicu da je stahanovizam imao širu pri-
180 Socijalizam s udarničkim licem “Sad računica radi, a ne srce” 181

mjenu kao i, posljedično, angažirani umjetnički odgovor na njegove

Nekadašnji junaci rada – suradnici na filmu Slike iz života udarnika (fotografija iz Arhiva Bosne i Hercegovine).
problematične aspekte, no još važnije – doprinosi razumijevanju
mogućih reperkusija među radnicima koje je uzrokovala njegova

Zahvaljujem Nebojši Jovanoviću što mi je ustupio fotografije iz Arhiva Bosne i Hercegovine.

primjena u postrojenjima. Radnička klasa ide u raj stoga djeluje
boljim mikro-socijalnim “verističkim” odgovorom na mitopoetčan
diskurs razvijen unutar postsocijalističkog okvira kakvog artikulira-
ju Jergović i Stojić, nego Wajdin ili Čengićev film. No “političke”
reperkusije153 oko sva tri uratka koji dotiču “bolnu točku” (ranog)
socijalizma ili, pak, odnosa u postrojenjima sedamdesetih godina
jesu nastavak dijalektike udarništva između umjetničke advokature
pokreta ili njegovih zaslužnih pojedinaca i sistema koji ih je generi-
rao. To je princip koji se neće u potpunosti napustiti niti nakon ra-
sapa socijalističkog državnog i ideološkog okvira koji ih je iznjedrio.

153
Tu ponajprije mislimo na negativan tretman Čengićeva filma na Festivalu ju-
goslavenskog igranog filma u Puli 1972. godine kao i bunkeriranje te rezanje trake
posljednjeg dijela filma, Wajdin odlazak iz Poljske, pokušaj da se spriječi njegova kandi-
datura za Oscara te vrlo mlaku, gotovo kritičku, recepciju Petrijeva filma na talijanskoj
ljevici.
183
“Sad računica radi, a ne srce”

Stipe Šuvar na novinarskoj konferenciji Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli 1972.
“Film Slike iz života udarnika nismo odbili iz političkih razloga.”
Alija Sirotanović na setu filma Slike iz života udarnika (fotografija iz Arhiva Bosne i Hercegovine)
Socijalizam s udarničkim licem
182
184 Socijalizam s udarničkim licem
Lulù Massa za tokarskim strojem, Radnička klasa ide u raj, Elio Petri, 1972.
Burski, Witek i Birkut, Čovjek od mramora, Andrzej Wajda, 1976/77.
Od junaka rada do heroja tranzicije
Kada bismo morali istaknuti dominantnu karakteristiku “udar-
ničkog načina djelovanja”, a koja je u mnogočemu koincidirala sa
sistemom čiji je sukus kratko vrijeme i činila, tada bi to zasigurno
bila odgoda, odnosno činjenje koje počiva na povjerenju u buduć-
nost. Vrijeme je posebno važna kategorija pri eksplikaciji ili analizi
egzemplarnog radništva, bilo da se razumijeva kao dromologija
rada – brzina, odnosno akceleracija i usavršavanje svakodnevne ili
okazionalne natjecateljske proizvodnje poradi koje će pojedinci u
roku jednoga ispuniti normu “dva petogodišnja plana” ili, pak, vi-
djeli smo, u zamišljanjima boljeg “budućeg vremena”, velikog Sutra,
za koje su radili. Upravo je potonji topos dvostruko važan – otkriva
ideju o prelaznoj prirodi trenutka ranog socijalizma ka idealnom
uređenju što od komunizma čini “sablast: on uvijek tek treba doći
i razlikuje se, kao i sama demokracija, od svake žive sadašnjosti kao
punina prisutnosti prema sebi” (Derrida 2002: 127) no, s druge
strane, on markira sličnosti s postsocijalističkim razdobljem u mno-
gočemu poistovjećenim s terminom tranzicija:154
154
Iako nam nije cilj baviti se aspektima ili diskurzivnim slojevima tranzicije stricto
sensu, važnom nam djeluje misao Ines Price kako se radi o procesu kojem ne samo da
nedostaje kraj nego i početak što otkriva njegov mitski karakter te se stoga “u sinkro-
nicitet njegove pojavnosti neprestano ugrađuju različiti dijakronijski zametci” (Prica
2010: 483, o tranziciji vidi također i Prica 2007) pa bi se stoga moglo “naslutiti da su
tranzicije zemalja srednje, istočne i jugoistočne Europe otpočele s počecima urušavanja
socijalističkih projekata, na primjer, s prvim očitim pokazateljima da su se socijalistič-
ke vlasti našle u situaciji u kojoj više nisu mogle biti ‘neprijateljske prema privatnom
vlasništvu’. Po tomu bi se prvi znakovi prijelaza na prostoru bivše Jugoslavije morali
početi tražiti u kasnim 50-ima, pa i kada je riječ o uvođenju tržišnih načela u prostor
proizvodnje popularne kulture i njezina posredovanja” (Senjković 2008: 10). Ipak, za
186 Socijalizam s udarničkim licem
Očekivanje da će se društva oslobođena komunističkog totalitariz-
ma iznova izgraditi utemeljenjem na apstraktnim liberalnim ideja-
ma – recimo na ideji demokratskog konsenzusa, pravne države ili
individualne slobode – ostalo je puka želja liberalno-demokratskih
ideologa. Upravo zato što nije ostvarena u političkoj realnosti, ta že-
lja je poput dalekog cilja ugrađena u teleologiju postkomunističke
transformacije. (Buden 2012: 90)
Ipak, značajna razlika između dva uređenja, a unutar koje se i otvara
današnji prostor za mjestimičnu medijsku “prezentaciju” udarnika,
manjak je optimizmom prožete ideje o budućnosti – “iluzije koje se
čovjek oslobodio u paketu s praznim obećanjima komunista – da
bi živeo u realnosti” (isto: 180). Upravo na tom kronološkom pro-
pitivanju nekadašnjeg i sadašnjeg stanja počiva i struktura “drame”
u dokumentarnom filmu Gorana Devića Dvije peći za udarnika
Josipa Trojka.155 Distribuiran 2012. godine, film bilježi današnju
subjekte ove studije, poratne udarnike i junake rada, a koji su gdjekad doslovce imali
djelovati nagovještajem bolje budućnosti, tranzicija, iako utkana u njihov raison d’être,
završava relativno brzo na kronološkoj karti socijalističkog postojanja – već početkom
pedesetih godina s uvođenjem novih dominantnih radnih i društvenih paradigmi.
Utoliko se na sadržaj prethodnog poglavlja u slučaju junaka rada doista može gledati
kao na nekovrsnu destinacijsku točku tranzicije, ali kvalitativno inverznu – kao onu
u kojoj je projekt zadovoljnih i ispunjenih pojedinaca “pošao po zlu” i čiji subjekti
nisu ni profesionalno ni privatno ostvareni. Njihova je pojavnost sablasna upravo u
tom momentu podsjećanja da je i sam inicijalni moment uspostave i gradnje sustava
“iznevjeren” u svojim moralnim i temeljnim proleterskim premisama.
155
Topioničar u “Željezari Sisak” Josip Trojko u poraću je, pisao je 1949. Comisso
u Glasu rada, “bio nekvalificiran radnik koji je zajedno sa svojom brigadom doprinio
postavljanju nove i velike visoke peći što je bio prvi uspjeh Trojkove brigade. (…) Stoga
je među prvim udarnicima u kolektivu proglašen Josip Trojko za visoko prebacivanje
norme pri izradi kočnica za željezničke vagone. Nove radne pobjede i radni rezultati
donosili su mu novo udarništvo. U radu kod visoke peći proglašen je tri puta udarni-
kom i tri je puta pohvaljen. Iz nekadašnjeg nekvalificiranog radnika danas je stvoren
novi čovjek, svjestan radnik, borac za izgradnju socijalizma Josip Trojko” (Glas rada,
3. siječanj 1949.). Upravo će zbog svojih zasluga Trojko postati predsjednik upravnog
odbora “Željezare Sisak” koji je sastavljen 75% od radnika iz proizvodnje “od kojih
neki još nisu pravilno shvatili svoje zadatke. Iako su izabrani u upravni odbor, što svaki
od njih i zaslužuje po svom radu i zalaganju u proizvodnji, pojedini od njih teško se
Od junaka rada do heroja tranzicije 187
situaciju “Željezare Sisak” kroz montažu i demontažu visoke peći
Siemens-Martin. No dojmljivost i interpretativna slojevitost filma
ne proizlazi toliko iz puke detekcije, bilježenja kamerom tog za
grad Sisak važnog procesa, već iz jukstaponiranja vizualnog dijela s
auditivnim. Za potonji, kao “zvučnu kulisu”, autor koristi cijeli niz
“optimističnih”, elanom prožetih govora i glazbe “dokumentarnih”
filmova i žurnala iz udarničkog kao i naknadnog samoupravnog
razdoblja poput “Borci za višu produktivnost rada”, “Visoke peći u
Sisku”, “Događaj u Raši” ili pak Titovog govora pri otvorenju “našeg
najvećeg metalurškog kombinata”. Upravo tim govorom film i zapo-
činje: “Mi ne možemo govoriti samo o kilogramima čelika, o toliko
i toliko tona te i te proizvodnje, nego mi moramo u isto vrijeme
gledati i na to kako se kuju u takvim fabrikama novi socijalistički
građani, radni ljudi!” (Tito, prema Dević 2012), dok kadrovi poka-
zuju “dehumanizirana”, napuštena postrojenja i urede nekadašnjeg
industrijskog giganta. Rezultat takvog suprotstavljanja zvučnog,
optimističnog, i vizualnog, “rezignirajućeg”, “nijemog”, dijela filma
rezultira “izglobljenošću” jer glas, “po prirodi uvijek umotan u veo
vidljivoga” (Dolar 2009b: 76), izvor zamišljaja, ne odgovara film-
skoj slici. Elan, optimizam i entuzijazam kao i udarnički imaginarij
bolje budućnosti, selektirane dominantne koordinate socijalizma
koje počivaju na konceptu “odgođenog, ali sagledivog stanja pra-
vednog ispunjenja razumskih želja vezanih uz egzistencijalna pita-
nja” (Potkonjak i Škokić 2013: 85), svjetlije sutrašnjice, ispostavile
su se, Dević sugerira, “iznevjerenom” sadašnjošću.156 No, rezultat
tog dijalektičkog manevra suprotstavljanja “prošlog i sadašnjeg” u
filmu ne završava sintezom, “evolucijom i nadvladavanjem” koji bi
odvajaju od poslova u proizvodnji, smatrajući da je rad izvan proizvodnih odjeljenja
manje važan” (Glas rada, 7. prosinac 1950.).
156
Industrijski gigant, “Željezara Sisak” “na samom vrhuncu proizvodnje 1989. go-
dine zapošljavala je 14 000 radnika i radnica i prihodovala je 500 milijuna dolara (…)
no potpuni kolaps sisačke industrije, ponajprije Željezare, dogodio se nakon 2000.
godine kada su već prestala vojna djelovanja, a broj radnika u Željezari je sveden na 1
700” (Potkonjak i Škokić 2013: 79-80).
188 Socijalizam s udarničkim licem
imali proizaći iz “opozicije”, već dodatnim naglašavanjem “radničke
rezignacije”, umrtvljenja ideje industrijskog modernizma i uopće
manjka trenutnih dijalektičkih mogućnosti. Upravo zato, smješten
na kraj filma, odgovor udarnika Josipa Trojka na traženje da uputi
poruku mladim radnicima Željezare prilikom prijedloga radnog
kolektiva sredinom 1970-ih da mu se dodijeli “Savezna prvomajska
nagrada”: “Imam poruku, imam, da bi ovi mladi naraštaji koji danas
rade isto ovako pošli ovim putom kojim sam i ja do sada jer da bi
se zalagao na svom radu i da bi dobio ovo, evo, što sam i ja dobio
danas” (Trojko, prema Dević 2012),157 djeluje, unatoč “spontanom
odgovoru” koji dovodi u sjećanje Mariju Belik u Tri pjesme o Lenjinu
Dzige Vertova, kao potpuno pogrešan smjerokaz. Jedini trenutak i
mjesto u filmu gdje audio i vizualni dio koincidiraju upravo je ta
Trojkova zaključna misao. Međutim, taj se “iskreni” i “spontani”
iskaz višestruko nagrađivanog topioničara više ne može doživljavati
svjedočanstvom isključivo “povijesnog fenomena” ili “kurioziteta
socijalističke proizvodnje” jer udarnički, odnosno šire socijalistički
etos optimizma, elana i zalaganja, filmom se sugerira, nije odvojiv
od polučenih rezultata sagledanih u dijakronijskom kontinuitetu.
Udarnički projekt nije utjecao na kolaps industrije, ali mu je pretho-
dio. Dovoljno da se iznevjere obećanja i “poruke mladim naraštajima
da nastave njihovim putem”. Početak socijalističke industrijalizacije,
odnosno udarništvo sublimirano u liku Josipa Trojka sagledano iz
pozicije “kraja”, kolapsa sisačke Željezare, autorskim manevrom
kronološke inverzije i “simultanizacije” prošlog (zvučnom kulisom)
i sadašnjeg stanja (video kadrovima) više ne opstaje kao “naivno” jer
Dević ga takvom dvostrukom, odnosno “hiper-kontekstualizacijom”
vraća u okrilje jedne od njegovih, barem deklarativno, dominantnih
karakteristika – odgovornosti. Jer ukoliko je Bata Čengić sedamde-
setih godina Slikama iz života udarnika mogao zagovarati ideju o
157
Odjavna špica montirana odmah nakon Trojkove izjave navodi: “Zbog globalne
krize kapitalizma, godinu dana nakon otvaranja nove peći, američka tvrtka CMC za-
tvorila je Željezaru Sisak. Preostalih 1170 radnika dobilo je otkaz.”
Od junaka rada do heroja tranzicije 189
“dugovanju” zaboravljenim udarnicima, tome danas u Devićevom
filmu više nije tako. Stoga Dvije peći za udarnika Josipa Trojka,
unatoč konotaciji naslova na prethodno spomenuti mitologem o
većoj lopati za Aliju Sirotanovića, nije oda radu, radnom pregalaštvu
ili njegovim istaknutim pojedincima, jednako kao što ne ironizi-
ra pokret i ne zagovara njegovu eksplicitnu demitologizaciju kroz
Trojkov zainteresirani iskaz o “nagrađivanju” ili, iz današnjeg ugla
interpretacije, “promašen” poziv da se “slijedi njegov primjer”. Takav
je “gust narativ” ostvaren snažnom dramatizacijom vizualnog dijela
filma uz pomoć “zvučne kulise” o čijem smo značaju za interpre-
taciju tih poratnih “dokumentarnih” uradaka pisali u prethodnim
poglavljima (Još jedan brod je zaplovio, 100 dana u Brezi, Događaj u
Raši). Ali dok je u poratnom socijalističkom kontekstu zvučni dio
djelovao eksplicitnim pozivom na entuzijazam, optimizam, radne
pobjede i upornu volju, njegova rekontekstualizacija u Dvije peći za
udarnika Josipa Trojka podcrtava nedostatnost takvog radnog elana,
te se implicitno ispostavlja kao nemogućnost, korespondirajući tako s
dominantnim terminom u dijelu recentne političke filozofije (Rorty
1999: 232).
Topioničar Trojko također je jedan od rijetkih suvremenih ime-
novanih primjera promišljanja i kontekstualizacije udarnika mimo
rudara i “prvog među jednakima” Alije Sirotanovića ili pak arti-
kulacije “pozitivnih strana” radnog fenomena kakve zamjećujemo
pri “apoenizaciji” junaka rada, kolumnističkom pisanju i umetanju
ideje o radnom pregalaštvu u sferu (predizborne) politike.
Apoenizacija junaka rada
I u postsocijalizmu pri prisjećanju na socijalističke junake i junaki-
nje rada privilegiran lik Alije Sirotanovića možda je istican manje
zbog svojih radnih pobjeda “privredno-političkog značaja”, a više
poradi neodvojivosti “prostorne dimenzije od kolektivne memorije”
(Scribner 2003: 38). No ono što ga prostorno dimenzionira ujedno
190 Socijalizam s udarničkim licem
uvjetuje njegovo “hipertrofno” sagledavanje, a to nije toliko kon-
kretna lokacija postizanja njegovih uspjeha koliko medij, apoen, koji
je njegovo otisnuto “lice s novčanice” utisnuo u memoriju diljem
Federacije te proširio prostornu i značenjsku dimenziju njegovog
lika i djela do pars-pro-totoizma ranog jugoslavenskog socijalizma.
Iako je nemala ironija da mu “drugu slavu”, među ostalim, donosi
novac, kategorija izvan njegovog dominantnog “fokusa”, još je i veća
ta što je omogućena njegovom “natkriljujućom hipertrofijom”, jer
proslavljeni “osmijeh s hiljadarke”, apoena puštenog u opticaj 1.
svibnja 1955., nije njegov, već ljevača iz Zenice – Arifa Heralića.158
Iako bi se mogla razvijati teza da Heralić sa svoje jedanaestero djece
“od koje se samo sedmero othrvalo smrti” (Anić 2013: 57) pojam
proletarijata vraća u “izvorno” etimološko okrilje – “ljudi koji su
prema antičkom shvaćanju pojma bili presiromašni da bi državi
služili vlasništvom, ali su to činili rađenjem djece (proles, potomak)
kao radne snage” (Eagleton 2003: 42) te bi, stoga, kao onaj koji
reproducira imao svako pravo pretendirati na istaknuto mjesto u
sustavu socijalističke produkcije, “kolektivna je memorija”, vjero-
jatno uzrokovana, ali i dodatno učvršćena pisanom i objavljenom
zamjenom,159 dobrim dijelom “posudila” njegov lik inicijatoru Po-
158
Više o zamjeni Arifa Heralića Alijom Sirotanovićem u Matošević (2011a: 204-
205) i Anić (2013: 57).
159
Indikativne su primjere zamjene Heralića Sirotanovićem publicirali Tatjana
Gromača (2006: 283), Gojko Berić (2009, bez stranice) i Miljenko Jergović, gdje po-
tonji u tekstu jednostavno naslovljenom “Alija” piše: “Njegovo lice bilo je otisnuto na
novčanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo naše djetinjstvo bila osnovnim
sredstvom plaćanja i još se, evo, sjećamo dana kada bi nam dalo hiljadarku za kruh i
mlijeko, a kusur od dvije stoje zadržali bismo za sebe. S tom se hiljadarkom kasnije
mogla kupiti samo ulaznica za kino, a još kasnije ona je zamijenjena kovanicom koja
se isto tako zvala hiljadarka, ali je vrijedila neusporedivo manje. Dan kada je inflacija iz
naših života istjerala lice Alije Sirotanovića bio je dan kada je riječ proletarijat promi-
jenila svoj smisao, a u naše živote ušle su grube šale na račun radničke klase i radnika”
(Jergović 1999). Alija Sirotanović nanovo “u naše živote”, a prvi put i novčanike ulazi
gotovo simultano s “grubim šalama na račun radničke klase i radnika” – 1987. godine
na apoenu od 20 000 dinara. O cinizmu tog monetarnog poteza u kontekstu 1987.
godine i radničkih previranja više u Matošević (2011b: 194).
Od junaka rada do heroja tranzicije 191
kreta za visoku produktivnost. Sastavnim dijelom ideje o “moralnoj
ekonomiji” takvo se upisivanje može interpretirati kao nekovrsna
ispravka “nepravde”, naknadna simbolička retribucija za “nikad
nadoknađeni” entuzijazam i požrtvovnost.
Na istoj strukturi nadoknade počiva i hommage republičkom
junaku rada koji nikada nije dobio službeni apoen sa svojim likom
u državi čije je temelje postavljao. Raški rudar Antun Tone Bičić,
radnik
lude hrabrosti, volje, ali i okolnosti koje su od njega učinile udar-
nika. A kad su ti udarnici bili uzor, meni su oni imponirali, ipak
su oni želili nešto više tom društvu, a to je i davalo podstreka da
se to napravi, više. Ipak, ne treba zaboraviti da su i oni samo ljudi,
nisu oni neki nadnaravni. A ta trojka Bičić, Griparić i ovaj Slovenac
Petek i nije željela biti nešto posebno dodatno novčano stimulirana.
(intervju Š. D., kurziv A. M.)160
Tako ga se prisjeća nekadašnji kolega iz ugljenokopa Špiro Dmitro-
vić, danas samouki umjetnik koji poglavito tehnikom kolaža pro-
movira nekadašnju “kulturu rudarenja”, kako i sam kaže kroz naslov
izložbe postavljene u Labinu i Puli 2013. – Da se ne zaboravi. Znača-
160
Zanimljivo je da u prisjećanju na “udarničke dane” vrlo eksplicitno “divljenje
njihovom liku i djelu” ipak živi simultano sa sviješću o djelomičnoj “namještenosti”
individualizacije uspjeha: “Iako je bio entuzijast, ti pripremni radovi dosta su značili
[u kojima junaci rada vrlo često, uz poneki izuzetak, nisu sudjelovali]. A bilo je tu
i pomoćnika, bilo je i zarobljenika koji su s unutrašnje strane lampa imali traku za-
vezanu da se zna tko su, a to je pomoglo da se malo više napravi” kao i nekovrsnoj
kontingenciji smještanja baš njihovog imena u prostor nužnosti, potrebe, za oglednim
radnim uspjesima: “A nekoga se mora, moralo se nekoga da dadne primjer! Pa su se
valjda tako i dogovorili da to budu oni, ta trojka, pored Sirotanovića, Griparić, Bičić
i Petek, ali Peteka slabo spominju, ne znam zašto (….)” (isto). Upravo je ta a prima
vista kontradiktorna tvrdnja “gotovo, ali ne baš idealizacije” na tragu onoga što Charity
Scribner iščitava kao “manjak u prezentu”, odnosno marker ideje da se nekadašnji
“socijalistički kolektivi ne prepuštaju melankoliji idealizirane komunističke ili socijalne
države prošlosti. To je prije naglašavanje svijesti da nešto nedostaje u sadašnjosti. Ruini-
ranje državnog socijalizma označilo je iscrpljenost utopijskog potencijala industrijskog
moderniteta” (Scribner 2003: 3).
192 Socijalizam s udarničkim licem
jan je prostor na izložbi posvećen upravo Antunu Tonetu Bičiću, no
u kontekstu “apoenizacije junaka rada” posebno je zanimljivo djelo
Dmitrovićeva umetanja, interpolacije Bičićeva lika, fotografije, u
novčanicu od 5 000 dinara koja je u opticaj puštena, baš kao i ona
s likom Heralića, 1. svibnja 1955. Taj je kreativni manevar indikati-
van upravo zato jer u potencijalno apologijsko-nostalgičarski prostor
intervenira ispravljajući “nepravdu” učinjenu Bičiću. Korigirajući
takvu grešku vlastitom umjetničkom intervencijom zapravo se kriti-
zira propust, omaška stvorena u začetku socijalističkog industrijskog
moderniteta, ali koji unutar istog “diskurzivnog amalgama” suživi s
“divljenjem liku i djelu” u okviru sustava koji ih je iznjedrio.161 Stoga
bi gestu umetanja lika Antuna Bičića na novčanicu namjesto “reljefa
Ivana Meštrovića” bilo pogrešno tumačiti isključivo apologetski jer
on ne repetira “original”, novčanicu, kao nekovrsnu relikviju, dapa-
če, u njega snažno intervenira procesom šireg obima u kojem:
velik dio recentne umjetničke i književne produkcije odražava ne
samo želju za prisjećanjem na načine života i rada, a koji su bili
zamišljani kao mogući unutar rubrike socijalističke alternative,
nego oživjeti princip nade koji je inspirirao velik dio prošlostoljetne
socijalne i kulturne produkcije. (Scribner 2003: 10)
Nije stoga bez razloga da se jedan u seriji Dmitrovićevih gdjekad i
snažno kritički intoniranih autorskih kolaža referira, ne bez žaljenja
za njegovim današnjim manjkom, na onodobni entuzijazam natpi-
som “s forcom kova bi se delala i na luni” (sa snagom u rudniku ko-
palo bi se i na mjesecu).162 U slično kodiranom ključu prisjećanja na
socijalizam, na primjeru petnaestak suvremenih hrvatskih romana,
dakle na polju literarne fikcije koju i Scribner zaziva u citatiranom
Takav apologetski no ujedno i snažno kritički intoniran stav koji se ogleda u
161
umjetničkim djelima dovodi nas na trag teme o kojoj smo pisali i u prethodnom po-
glavlju, Gramscijeve ideje prema kojoj je i sama filozofija praxisa “teorija kontradikcija”.
162
Odnosno, kako je pojašnjeno u katalogu izložbe:“kakva je bila snaga rudarenja
i entuzijazma na području raškog, labinskog i ostalih područja rudarenja u istarskim
rudnicima, stiglo bi se i do samog mjeseca” (Dmitrović 2013)
Od junaka rada do heroja tranzicije 193
odlomku iz knjige Requiem for Communism, Boris Koroman dolazi
do zaključka da konstrukcije predodžba “prijašnjeg razdoblja”163
nisu toliko posredovane dominantnim ideološki modeliranim ozna-
čiteljima socijalističke prošlosti poput kolektiviteta, proletarijata,
industrijalizacije, ekonomije, samoupravljanja, što bi se, dakako,
među ostalim moglo pripisati i generacijsko-vrijednosnoj uvjetova-
nosti memorije, već da ukoliko tražimo “određeni emocionalni ulog
nostalgije, tada se on odnosi ponajprije na nostalgiju za ‘čvrstim
modernitetom’, manje za konkretnim prošlim režimom” (Koroman
2013: 273). U svjetlu današnjice dio umjetnika ili pisaca selektira
vlastite žudnje koje s “prošlim režimom” mogu biti više ili manje
povezane, no u njemu, u svakom slučaju, često pronalaze sidrište.
Alija Sirotanović u kolumnama
U tom je smislu zanimljivo analizirati novinske kolumne u kojima
se upravo udarnički, odnosno topos industrijalizacije “ranog socija-
lizma” ističe kao dominantan. Iako u tom kratkom formatu često
nema prostora za ekstenzivniju elaboraciju, kolumna sadrži osobno
gledište ili mišljenje te je stoga njezin autorski karakter točka u kojoj
je poveziva s ranije analiziranim i spomenutim medijima – filmom,
likovnim izričajem, a napose književnošću. Tako već spomenuti tekst
Miljenka Jergovića, kao jedan u nizu njegovih kolumni objavljenih
u sarajevskim Danima pod nazivom Historijska čitanka,164 datiran
14. svibnja i jednostavno naslovljen “Alija”, Sirotanovića ocrtava ne
samo ikonom udarništva, već jugoslavenskog proletarijata, ali po-
najprije kao alegoriju njegova propadanja i dekadencije:
163
Koroman socijalističku prošlost naziva nultim slojem artikulacije hrvatske tranzi-
cije, odnosno označiteljem velikog potencijala značenjskog upisivanja (Koroman 2013:
255).
164
Serija tekstova naknadno je ukoričena i objavljena kao Historijska čitanka 1 i 2.
194 Socijalizam s udarničkim licem
Evo, još i danas čim zamiriši mlada trava po starim grobljima i pro-
beharaju grane pod prozorom, kad kažeš Alija, koga se sjetiš? Ako
se sjetiš ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju
i prepoznao po slici iz novina, to znači da si sasvim izliječen od
svake prošlosti ili još uvijek nisi osjetio da je stiglo proljeće i da nam
dolazi najljepši od svih praznika naših djetinjstava, Prvi maj, pra-
znik rada. U ovo doba godine, ama baš uvijek, kada netko spomene
nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije
Sirotanovića, čije je lice obilježilo sav jugoslavenski komunizam, a
da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo. (…) Sarajevska
televizija imala je emisiju o radnicima. I tko bi se sad sjetio kako
se ta emisija zvala! Bila je crno-bijela i uvijek je počinjala pjesmom
o bratu koji svako jutro ustaje u pet i žuri na posao, “usput kašlje,
diše čisti zrak”, pa za njega kažu: “on je teška industrija on je taj
fundament”. Ta je emisija bila dosadna kako su dosadne mogle biti
samo emisije o radnicima i poljoprivrednicima jer nam ti ljudi nisu
imali šta reći niti poručiti. Govorili su teško, govorili su malo i
bilo ih je sram. Čega su se sramili radnici i čega se sramio Alija
Sirotanović, to nikad niko neće znati. Možda su se sramili mjesta
koje im je bilo namijenjeno u komunizmu: odmah uz zastavu, grb
i himnu. Radnik i rudar nikad na televiziji nije mogao biti čovjek.
On je bio simbol koji vijori na vjetru i traje sve dok se ne podere.
A onda bismo se budili ranim jutrom i išli na prvomajski uranak.
Zašto smo išli tako rano, maltene sa prvim suncem? Možda zato što
je u socijalizmu Prvi maj bio surogat Uskrsa ili smo, možda, trebali
osjetiti kako je radnicima koji se svakoga dana u zoru dižu. To više
nije važno. To uopće nije važno. To nikada nije bilo važno. Tamo
dolje pod zemljom leži Alija Sirotanović, leži sva radnička klasa na-
šeg dječaštva, leže oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli
još samo žuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj u njemu danas
Alija Sirotanović andjelima poklanja hiljadarke, a njima se oči pune
suzama. (Jergović 1999)
Nekovrsna personalizirana prvomajska “plamena zora”165 smještena
je u dječačko doba, što nije nevažan topos u procesu prisjećanja na
“Plamene zore” je stih iz pjesme “Maljčiki” novovalnog benda VIS Idoli
165
objavljene 1981. godine, a koja tekstom i spotom ironizira sovjetizaciju jugoslavenske
Od junaka rada do heroja tranzicije 195
udarnike, odnosno “kvintesencijalne radnike” o kojima se piše go-
tovo isključivo u prigodnim trenucima poput Praznika rada. Ti su
tekstovi snažno obilježeni nostalgijom, koju Nadkarni i Shevchenko
također objašnjavaju procesom žaljenja za vlastitom dječjom nevi-
nošću, i to ne samo u osobnom, već i u sociopolitičkom smislu “mi-
renja s realnošću tržišnog gospodarstva koje se objašnjava terminima
kolektivnog ulaska u život ‘odraslih’” (Nadkarni i Shevchenko 2004).
Žal za udarnicima koji se povezuju s “bukoličkim” vremenom tako
djelomično postaje vapaj za vlastitom mladošću i dječaštvom. Stoga
su indikativni početak i kraj Jergovićevog teksta; započet cikličkim
proljetnim “simboličkim rođenjem” – “mirisom mlade trave” i
“probeharanim granama pod prozorom” – on završava defetistički
i nemoćno konstatacijom o propasti proletarijata i svojevrsnom
upečatljivom “slikom” radničkog memento mori. Zanimljivo je da je
slika “proljetnog ishodišta” djelovanja prisutna i u filmu 100 dana u
Brezi gdje uspjehu u ugljenokopu prethode slike bezbrižnog dječjeg
ljuljanja na ljuljačci, riječnih brzaca i vodopada uz naratorov ko-
mentar: “Proleće, kako zagrejava srca dece i unosi radost stvaranja
u duše ljudi”. Proljeće u tom narodnorealističkom izričaju potiče i
rezultira uspjesima, koji pak konkludiraju političkim uspjehom –
“pobjedom nad Stahanovom i posjetom Josipu Brozu Titu”. Priroda
je u tom razdoblju u filmovima, tisku ili propagandno snažno in-
toniranim knjigama artikulirana na nekoliko nivoa – kao pokretač
rada ili kao kategorija koja se radom mora pokoriti, modelirati –
kulture kroz niz “slika” koje repetiraju prepoznatljive topose – kult rada, ukrućena
tijela radnika u “pobjedničkim pozama” i aparatčike u sivim i smeđim odijelima. Iako
je noseći stih inicijalno trebao glasiti “Kakane zore, bude me iz sna; kakana jutra, kakan
sam i ja…” (usp. Milošević 2013) objavljena je verzija glasila: Plamene zore bude me
iz sna / Fabrička jutra, dim iz dimnjaka / Pesma se ori, mladi radnici / Čelična jutra,
hitam fabrici. / Drugovi moji, radni, veseli / Bicikle voze, ponositi svi / Drugovi moji,
radni, veseli / Pobede nove nosićemo mi. / Sunce već greje, vetar čarlija / Jutarnja rosa,
zemlja mirisna / Sunce vec greje, a a a a a / Bogata žetva, radujem se ja. /
Visoke peći potpalju-
jem ja / Ruda se topi, nasmejan sam ja / Pesma se ori, peva fabrika / Pesma se ori, a a a
a a (http://lyricstranslate.com/hr/Idoli-Maljciki-lyrics.html#ixzz2x3Si5ueF).
196 Socijalizam s udarničkim licem
ukrotiti. Riječju novinara Ilije Uzelca, koji je 1950. izvještavao iz
raških ugljenokopa:
Gledam slojeve uglja iznad nas i balvane, od kojih su se mnogi
iskrivili i savili pod silnim teretom što ih pritište. Čovjek je tako
sićušan u ovom ugljenom i kamenom masivu, i kad bi se s površine
pogledalo ne bi ga nitko niti primijetio. Ali evo, on dolje stotinama
metara ispod površine, kopa i snagom tehnike ukroćuje prirodu,
radeći od nje što i kako hoće. Ona je u njegovim rukama nemoćna.
(…) Evo stojimo tu na uskom otkopu duboko dolje, daleko od
svijeta sunca i sitni smo prema tim brdima, ali jači, jači od njih!
(Uzelac 1950: 60)
Priroda je u takvoj artikulaciji savladiva, ona je marker veličine i
hrabrosti trudbenika, njihove sposobnosti da ovladaju teškim situa-
cijama, a ujedno i vlastitom, unutrašnjom prirodom. Za marksistič-
ku misao važan neksus rada i prirode filozof Vanja Sutlić analizira u
terminima aktivnog principa prodora i suprotstavljanja:
Bit čovjeka – radni proces, ne uključuje samu prirodu kao predmet,
nego je i sam prirodan, sam je kao priroda, sam je rekli bismo para-
digmatički slučaj prirode. U radnom procesu čovjek je prirodan, jer
se, prvo, kao “jedna prirodna moć” odnosi spram drugih prirodnih
moći; drugo, jer radi kao sama priroda. (…) Prodor prirode (kao
bitka) u bit čovjeka, i prodor biti čovjeka u prirodu (kao bitak).
(Sutlić 1974: 11-14)
Suprotstavljanje i prodor u prirodu značili su ujedno i razvitak
vlastitih “potencijala koji spavaju” (isto), to je aktivan princip mar-
ksističkog poimanja i prezentacije rada kao “prirodne potrebe”,166
166
Rad kao takav, unutar marksističke matrice, prema konstataciji Josipa Župano-
va, nije održiv: “Za fizikalne radnike u Jugoslaviji (ali i u većini drugih socijalističkih
zemalja) sam rad nije imao nikakvu intrinzičnu vrijednost – ni kao životni ‘poziv’ (Vo-
cation, Beruf) u puritanskoj etici, a još manje kao Marxova ‘prva životna potreba’. Da bi
rad stekao društvenu vrijednost, trebalo se pozivati na druge vrijednosne kodove (‘rad
kao revolucionarni heroizam’, rad kao ‘žrtvovanje’ – ‘samoprijegor’, ‘radno pregalaštvo’,
‘sagorijevanje na radu’). No revolucionarno oduševljenje i samoprijegor ne mogu dugo
Od junaka rada do heroja tranzicije 197
ali i moći i mogućnosti djelovanja, koji dijelom izvire i iz materijala
koji ga tematizira za vrijeme “domaćeg ranog socijalizma”.167 Stoga
je Jergovićeva vizija njihove sudbine u komparativnoj perspektivi
indikativna, jer Alija i proleteri sad pak “leže mrtvi”, inertni i iako
“marljivi i hrabri” prepušteni su defetizmu – “sramu” i radu prirode
na njima – “vjetru na kojem kao simboli vijore dok ih ne podere”
i “crvima koji im nisu razjeli još samo žuljeve i kosti”. Suprotstav-
ljanje je zamijenjeno prepuštanjem. “Natura” sagledana kroz tu
postsocijalističku prizmu sastavnim je dijelom “procesa izvan moći
subjekata” (Koroman 2013: 272), ona je djelatna snaga i njezini su
učinci neizbježni, što napose vrijedi za opise dotrajalosti njihovih
tijela, nekadašnjeg “glavnog oruđa” kojim su u “sprezi s tehnikom”
ili goloruki “krotili prirodu, radeći od nje što i kako hoće”. Ukoliko
integritet junaka rada opstaje zagovaranjem njihove prostodušnosti,
toj se “infantilizaciji” u kolumnističkom tematiziranju dodaje još
jedna neminovna karakteristika prisutna i kod Jergovića – umiranje
i smrt. Upravo će taj aspekt susreta s dvojicom junaka rada podcrta-
ti, ali ujedno i dodatno kodificirati novinar Gojko Berić. U kolumni
potrajati (‘komunistički subotnjaci’ su brzo nestali, stahanovizam se održao dulje ali
bez početnog oduševljenja, ‘udarništvo’ je u Jugoslaviji trajalo vrlo kratko)” (Županov
2002: 29).
167
Primijetio je taj djelatan princip suprotstavljanja i Andrej Nikolaidis pa će u
tekstu “Crveno, volim te crveno: Radnička klasa ne odlazi u raj”, gdje ukratko sumira
nestanak “radničke klase”, kako iz života tako i iz filmova, u kontekstu “realnog” sva-
kodnevnog jada radnika u Jugoslaviji koji su “umjesto slavnih udarnika graditelja naše
svijetle budućnosti, umjesto heroja rada, bili umorni ljudi u poderanim čarapama koji
su pušili i zurili u plafon. To nije bio prizor iz bajki o socijalističkom samoupravljanju,
nego slika iz ‘Zapisa iz mrtvog doma’”. Ipak će, “zbog grižnje savjesti” ili “zbog toga
što je bio loše dijete radničke Jugoslavije” i “jer nikada nije naučio da doista prihvati
te ljude”, optirati za “Petersenov film The Perfect Storm. U kojem mali ribarski brod
malih ljudi iz malog grada u Massachusettsu zahvati moćna superoluja. Koja ih na
kraju proguta. Film je sjajan između ostalog i zato što rad, ljudsko pregalaštvo koje se
suprotstavlja prirodi, pokazuje kao herojski čin. Ljudi u ovom filmu doslovce radom
stižu do trijumfalne smrti. Petersenov film počiva na pretpostavci da rad ima snagu da
transcendira” (Nikolaidis 2009).
198 Socijalizam s udarničkim licem
Fokus, tekstu naslovljenom “Da nam živi, živi rad” objavljenom u
dnevnom listu Oslobođenje povodom Praznika rada zabilježio je:
Nekada, dok su iluzije još trajale, i sam sam bio poletni propagan-
dista radničke klase. U to ubrajam i seriju reportaža o bosanskim
rudarima, herojima rada, koju sam objavio u ovom listu. Abdu-
rahman Babajić, Nikola Škobić, Risto Mijatović, Edhem Škorić,
Stjepo Vidović… Svi su već mrtvi i zaboravljeni. Sa Babajićem sam
razgovarao u njegovoj kući na periferiji Tuzle. Ležao je na krevetu
u jednoj sobici, okružen o zidove obješenim medaljama, odlikova-
njima, plaketama i uramljenim isječcima iz novima, i umirao od
raka. Aliju Sirotanovića, najčuvenijeg od njih, sreo sam u Brezi. Bio
je petak, pijačni dan, kiša je lila kao iz kabla. Sjedili smo u maloj,
skromnoj kancelariji Muniba Imamovića, direktora Veleprometa,
gdje mi je Alija, u dugom zimskom kaputu, sav mokar od kiše,
pričao o svojoj rudarskoj slavi. (…) Umro je u 76. godini, baš u
maju, negdje pred rat kad se nacionalizam u Jugoslaviji rasplamsao
svom silinom. (Berić 2011)
Ako su još sedamdesetih godina junaci rada, ne toliko vlastitom
riječju koliko fizičkom pojavom na filmu, donekle mogli biti “ni-
jemi svjedoci” nepravednosti sistema, danas, “u vrijeme bez iluzija”,
drugi kazuju o njihovom kraju. Zamrznuti u zenitu političko-in-
dustrijskog uspjeha ujedno su “osuđeni” na “stalan povratak” usko
kontekstualizirane slave koja ih je u potpunosti prisvojila i ozna-
čila te na repetiranje diskursa o njihovoj nostalgiji za tim danima.
Isticanje tjelesne dekadencije i smrti u tom kontekstu igraju važnu
ulogu jer ih smještaju u domenu mučeništva, a “martir koji premine
neizmjerno sretan samo je upitno martir” (Eagleton 2003: 113).
Zaključak Pierra Bourdieua da ljudi pripadništvo institucijama
osjećaju to snažnije što su stroži ili bolniji bili nametnuti obredi
inicijacije (Bourdieu 1992: 110) u slučaju junaka rada izvire a poste-
riori, u razdoblju “nostalgije za tim nostalgičarima”. Ako su prikaz
svih opasnosti i težine fizičkog rada uklonjeni iz njegove poratne
konstrukcije, upravo će takvo naglašavanje biti privilegirano u au-
torskim igranim filmovima sedamdesetih godina, a kulminirat će,
Od junaka rada do heroja tranzicije 199
iako vrlo sporadičnim, današnjim prepričavanjem ili zamišljanjem
njihove fizičke smrti kao i one “simboličke”, odnosno, podsjetni-
kom da “smo zaboravili Aliju Sirotanovića, junaka čije je tijelo,
poput kakve mramorne karijatide, podupiralo mamutsko zdanje
jedne zgrade kolektivne utopije” (Stojić 1998). Na slavnu prošlost u
kontekstu današnjeg nestanka “radničke klase” podsjetit će i Andrej
Nikolaidis:
Danas se radnika malo ko i sjeća. Znaju li današnja djeca ko je bio
Alija Sirotanović? U jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu,
vjerovali ili ne, nekada su rudari bili heroji mnogih djetinjstava.
Ne pjevačice i pjevači, ne opasni gradski momci i tranzicioni
pobjednici, ne političari, ne oni u elegantnim odijelima i skupim
automobilima. Ne: nego oni odrpani i prljavi, oni koji su se vozili
autobusima na blatnim međugradskim linijama, od radničkih nase-
lja do fabrika i kopova: radnici i rudari. (Nikolaidis 2009)
Iako citirani kolumnisti ne nameću “obavezu sjećanja”, već dija-
gnosticiraju kolektivni zaborav, značajno je da to gotovo isključivo
čine podsjećajući na Sirotanovića čime se on dodatno, gdjekad i
eksplicitno, alegorizira. Tim se potezom cijela niska junaka rada i
istaknutih udarnika kao i proizvodnih grana u kojima su postizali
uspjehe dodatno izmješta iz sjećanja, a rudarstvo i začetnik Pokreta
za visoku produktivnost rada, osim što djeluju metaforom cjelokup-
ne jugoslavenske “radničke klase”, potvrđuju fenomen nekadašnje
rudarske “socijalne marginalnosti” sukladne njihovoj “simboličkoj
centralnosti” (Bryant 2000: 107). Upravo ta sintagma, refleksija
ideje o načelnoj ambivalentnosti položaja radnika u “prijašnjem
razdoblju” može poslužiti kao dio odgovora na kolumnističko kao
i šire umjetničko prisjećanje na junake rada. Aspekt selektiranog
“kulturnog pamćenja”, značajno je, artikulira se danas, u vrijeme
“novih junaka našeg doba” (Čulić 2013) – “pjevačica i pjevača,
opasnih gradskih momaka i tranzicionih pobjednika, političara u
elegantnim odijelima i skupim automobilima”, ili riječju etnologi-
nje Ines Price – heroja tranzicije (2010: 492). Stoga će u taj kontekst
200 Socijalizam s udarničkim licem
Novosti – samostalni srpski tjednik na naslovnici broja 694 iz travnja
2013. godine umetnuti ilustraciju Alije Sirotanovića kako otkopnim
čekićem ruje po licu Ivice Todorića,168 uz popratni tekst kolumne
Aritmetika politike Marinka Čulića, “Milijarderske štetočine”, gdje
autor, među ostalim, nakon prepričavanja pobjede Sirotanovića nad
Stahanovom – “postamentom koji se glancao na sve načine”, piše:
Alija je sa svojim jaranima iz smjene u jednom danu odvalio iz
utrobe zemlje 158 tona mrkog uglja i to mu nitko ne može oduzeti
ni danas, kada se na to gleda s grohotnim podsmijehom. Uosta-
lom, ako je to smiješno, da vidimo tko su novi junaci našeg doba.
Tu zbilja nema razloga za nikakav smijeh, ali itekako ima (…) za
teško, invazivno grčenje želuca. O tim novim junacima redovito
i marno izvještava hrvatsko izdanje poslovnog magazina “Forbes”,
kojem se redakcijsko srce ispuni ponosom uvijek kada piše o broju
milijardera u zemlji, jer taj broj, kao i svote koje pospreme u dže-
pove, neprestano i nezaustavljivo raste. I to onda hrvatski mediji,
sa svakom objavom novih podataka, obavezno dočekuju radosnim
jujukanjem (…). Uz ovo, naime, ide i podatak da je Hrvatska na
samom evropskom vrhu po socijalnom jazu koji je zinuo između
bogatih i siromašnih. A to znači da, u očitoj uzročno-posljedičnoj
sprezi, na svakog milijardera dolazi sve više hiljada, desetina hiljada
onih koji nemaju dovoljno za hranu, odjeću, benzin, kino, kazalište
(…). U svakom slučaju, Alija Sirotanović u ovakvom sistemu ne
bi završio na novčanici državne valute, puno je vjerojatnije da bi
do nje mogao doći samo teškom mukom – metodama u stilu svog
prezimena. Zato kada čujete nekoga da se smije na njegov spomen,
najlakše ćete se othrvati kikotanju ako u mislima uprizorite tipa koji
ga je zamijenio na tronu junaka našeg vremena. To je milijarderska
štetočina, čiji kolektivni portret izgleda otprilike ovako. Ništa ili
168
Autor naslovnice Novosti je Alem Ćurin. Naslovljena “Alijaneri svih zemalja”
dominantan motiv heroja socijalističkog rada preuzima s “reprezentativne” fotografije
izložene i u spomen sobi Alije Sirotanovića u Brezi (usp. Petrović 2013: 110-111), dok
je ilustracija krupnog kadra lica Ivice Todorića, predsjednika uprave Agrokor koncerna
i “najbogatijeg čovjeka hrvatske elite”, stiliziran motiv naslovnice “posebnog broja”
hrvatskog izdanja magazina Forbes iz travnja 2012.
Od junaka rada do heroja tranzicije 201
jedva išta proizvodi, ali zato masovno kupuje, mahom u inozem-
stvu, i to onda preprodaje u zemlji, uz nadu da taj kompradorski
model može trajati unedogled. (Čulić 2013)
U takvoj, i naslovnicom Novosti dodatno naglašenoj, komparativ-
noj impostaciji junak rada, iako mogućim izvorom podsmijeha,
prikazuje se kontrapunktom današnjim “junacima”. No takvo su-
protstavljanje može djelovati samo ukoliko se socijalističko radno
junaštvo razumijeva na “simboličkom nivou” – kao označitelj raz-
doblja u kojem je proizvodnja “teškim i fizičkim radom” prednjačila
pred bogaćenjem, dočim danas vrijedi obrnut princip – bogate se
oni koji ne proizvode, “kompradori”.169 Otuda, držimo, interes i
mjestimična potreba za “repeticijom” osnovnih koordinata udarniš-
tva i prisjećanjem na njegovog istaknutog predstavnika. Udarnička
iznimnost konture poprima usporedbom s “bogaćenjem bez dovolj-
no uloženog vlastitog truda”, te se ideja o udarničkom “pretjeranom
trudu bez bogaćenja” ocrtava, s jedne strane, kao častan, gotovo mi-
losrdan “dvostruki dar”, onaj “za primatelja, ali i darivatelja koji se
obdaruje slikom svoje uzvišenosti i plemenitosti, time što je učinio
i više no što je morao učiniti” (Dolar 2009a: 161), dok je, s druge
strane, detektiran kao izraz moguće naivnosti te stoga podložan
ironiji i podsmijehu.
Heroji rada i radne akcije u sferi visoke politike
Ipak, mogućoj ridikulizaciji unatoč, udarnički “simbolički kapital”
u kolektivnom imaginariju poglavito gravitira ka moralnom dijelu
169
Naslovnica se u potpunosti smješta u okvir takvog interpretativnog principa –
prvi udarnik Jugoslavije prikazan je u aktivnoj, radno-proizvodnoj pozi, čineći upravo
ono što se od njega “očekuje” – “pozira ne-poziranje”, dok miran i nasmiješen portret
Ivice Todorića ničime ne skriva “suradnju u nastanku”. Simboličnost je, dakako, pod-
crtana i samom anakronom ikonografijom naslovnice – susret dvojice u ulogama u
kojima su prikazani kronološki nije moguć pa se stoga dekodifikacija motiva naslovnice
nužno mora odvijati na polju komparacije dominantnih ekonomskih modela i popu-
larne kulture.
202 Socijalizam s udarničkim licem
pojma “bezinteresnost” (ukorijenjen i u mitologemu o traženju “veće
lopate” prilikom susreta Josipa Broza i Alije Sirotanovića), ali stoga
i vrednovanja samog rada per se koji ne uključuje nužnu materijalnu
retribuciju. I prije nego što će 2012. godine mediji prenijeti vijest
da je predsjednik vlade Rusije Vladimir Vladimirovič Putin tijekom
antivladinih protesta u Moskvi u kojima su sudjelovali “tajnici, fi-
nancijski analitičari i njima slični” (The New York Times, 10. listopad
2012.) tim “uredskim planktonima” odlučio suprotstaviti “poliranje
vlastite svjedodžbe šampiona stvarnog Rusa radničke klase (…) i
skinuti prašinu s relikvije socijalističke heraldike: set bedževa za
rever nazivanih Nagrada heroju socijalističkog rada, sada se u ovim
kapitalističkim vremenima naziva heroj rada” (isto), jedan od kan-
didata za hrvatskog predsjednika, tijekom kampanje 2009. pozivat
će se eksplicitno na restituciju institucije radnog heroizma. Vrlo je
indikativna želja Nadana Vidoševića za “kolektivnom promjenom
mentaliteta” jer dvadeset godina nakon
rata i ratnih heroja Hrvatska bi trebala afirmirati neke nove he-
roje – heroje rada. Ta afirmacija rada, proizvodnje, kreativnosti,
originalnosti (…) pitanje je o kojem se mora izjasniti cjelokupno
društvo: hoćemo li državu koja se neprestano bavi raspodjelom i
rasprodajom naslijeđenog ili posuđenog. Ili želimo državu koja stoji
na usluzi društvu koje stvara nove vrijednosti. (Globus, 21. kolovoz
2009.)
Ne spominjući pritom neke nove “Alije Sirotanoviće” koji će pre-
bacivati “hiljadu tona u jedan dan”,170 već “poštenu inteligenciju,
radnike, znanstvenike, liječnike, obrtnike, poduzetnike, ugostitelje,
seljake – sve koji stvaraju neke nove i originalne vrijednosti” (isto),
170
Sintagmu koristi novinarka Helena Puljiz koja je na internetskom portalu
tportal.hr prenijela dijelove intervjua s kandidatom za trećeg predsjednika Republike
Hrvatske Nadanom Vidoševićem. “Hiljadu tona za jedan dan” stih je iz pjesme “Srce,
ruke i lopata” s trećeg studijskog albuma Pozdrav iz zemlje Safari sastava Zabranjeno
pušenje, a koja je posvećena udarničkom radu. Album je objavljen 1987., iste godine
kada je tiskan apoen s likom Alije Sirotanovića.
Od junaka rada do heroja tranzicije 203
njegova se ideja o rehabilitaciji radnog herojstva a posteriori otkriva
manje “postkomunističkom opsjednutošću prošlošću” (Buden 2012:
179), dok gotovo u potpunosti zapada u današnju “bezidejnost poli-
tičke misli budućnosti” ili nemogućnost “konstruiranja plauzibilnih
narativa progresa” (Rorty 1999: 232) i cinizma.
Bifurciranim pokušajem – s jedne strane vlastitog smještanja
među takozvane radoholičare, “stahanoviste bez satnice što rade od
jutra do večeri sedam dana u tjednu, a koji se danas ne nalaze među
robovima, već elitom sretnih i uspješnih” (Bauman 2007: 57), jer
sve što ima, Vidošević tvrdi u intervjuu, zaradio je svakodnevnim
radom od minimalno 12 sati te radom vikendima, čime mu obi-
telj nije najsretnija (Globus, 21. kolovoz 2009.), s druge u opticaj,
s pokušajem kapitalizacije vlastite kampanje, pušta, iako svjestan
činjenice “da je to marksistička pozicija”, déjàvuiziranu monetu
“heroja rada”. No posezanje u rezervoar značenja i primjenjivosti s
nikad eksplicitne, ali podrazumijevajuće pozicije vlastite praktične i
etičke “već upletenosti” u pregalački sustav vrijednosti, znači vidjeti
u sebi primjer radnoherojske avangarde. Unatoč činjenici da je radni
heroizam, među ostalim, u sebi sadržavao i nedovoljno razvijanu
ideju dokidanja razlika između “misaonog i manualnog” pa Alija
Sirotanović nije bio lako odvojiv od “poštene inteligencije”, ono
što umetanje udarništva u postsocijalistički politički kontekst čini
specifičnim jest upravo potreba da ga promotori i zagovaratelji
prikažu usvojenim. U tom procesu dio sadržaja kampanje Nadana
Vidoševića,171 iako im prethodi, predstavlja intermedijaran, premo-
171
Iako njegove tvrdnje o afirmaciji rada te isticanje nužnosti da “treći predsjednik
mora gospodarski emancipirati državu kroz izgradnju kulta rada, umjesto dosadašnjeg
kulta raspodjele” i time “Oživjeti Hrvatsku!” (Globus, 21. kolovoz 2009.) u sebi sadrže
klicu “zdravorazumskog”, ciničnim ih čini upravo naknadno saznanje temeljeno na
sumnji o višemilijunskim malverzacijama u Hrvatskoj gospodarskoj komori na čijem je
čelu bio do 2013. godine. Sagledamo li radni heroizam u njegovoj povijesnoj perspekti-
vi, primjećujemo da je potonji primjer kronološki samo posljednja etapa u razvoju nje-
govih mnogostrukih “naknadnih korisnosti” kroz koje je gotovo uvijek prožet cinizam
– 1950-ih je, nakon “odrađena posla”, zamijenjen drugačijim radnim paradigmama,
1970-ih njegovi već ostarjeli predstavnici u svojstvu “nijemih svjedoka” izvor su repu-
204 Socijalizam s udarničkim licem
snički primjer između onog Vladimira Putina koji je, kako mediji
prenose, tom gestom jednostavne ponovne uspostave nagrade “za-
vrtio političku ljevicu oko sebe” (The New York Times, 10. listopad
2012.) i primjera sadržaja pobjedničke kampanje za predsjedničke
izbore u Republici Sloveniji 2012. godine. Dok gubitnik hrvatskih
predsjedničkih izbora takvo poistovjećivanje s “teškim radom” do-
nekle izjavama naznačuje, Borut Pahor je pobjedničku kampanju
dominantno impregnirao “udarničkom institucijom”. Tijekom pre-
dizborne utakmice radio je u tvornici, odradio je smjenu kao sme-
tlar, poljoprivrednik i u tvornici čarapa te asfaltirao ceste, ali je išao i
na “radne akcije, i to ne samo za kamere, već odrađuje punu satnicu.
Dao je 260 dobrovoljnih sati i radio je na šest mjesta u Sloveniji”.172
Smještajući rad u domenu “ozbiljenja”, jer “ako se bilo tko, bilo gdje
izruguje radu, sam se mora zapitati čemu se ruga” (isto), Pahor ga
svojom brigadom “Skupaj za skupno” afirmira dobrovoljnim radom
na, za potrebe predizborne kampanje, organiziranim radnim akcija-
ma (koje nose snažan pečat omladinskih radnih akcija – ORA).173 Za
razliku od potonjih primjera koji se na radni heroizam pozivaju ili ga
tacije filmaša, 1980-ih, pred raspad Jugoslavije, kroz apoen od 20 000 dinara pojavljuje
se kao znak privrženosti “ideologiji rada”, dok se dvijetisućitih njegovim “simboličkim
kapitalom” koristi čovjek kojeg se ozbiljno sumnjiči za “malverzacijsko ‘herojstvo’”.
172
“Inovativna kampanja Boruta Pahora”, Al Jazeera Balkans (https://www.youtu-
be.com/watch?v=abgqSzhwgRk).
173
Radne su akcije u tom kontekstu bez sumnje nasljeđe iz socijalističkog perioda.
U prvom smo poglavlju već spomenuli prvu radnu akciju u dolini Sanice 1942. “ro-
đenu s narodnooslobodilačkom borbom, te zaodjenutu u njezine simbole – brigade,
zastave, imena heroja i pjesmu” (Supek 1963: 9), dok će poraće biti obilježeno velikim
radnim akcijama saveznog karaktera i dobrovoljnog predznaka (pruge Brčko-Banovići,
Šamac Sarajevo itd.). No “fizičkim radom omladine u obnovi, miliona mladih ljudi u
Jugoslaviji su izgrađeni putevi, autoputevi, pruge, fabrike, gradovi, studenski gradovi i
dr.” (Selinić 2005: 87), a praksa brigadnog rada te napose borbe za prestižnu udarničku
značku, tvrde mnogi kazivači, prakticirana je još i tijekom osamdesetih godina prošlog
stoljeća na brojnim omladinskim radnim akcijama kada njihov isključivo radni učinak
već dugo nije više u prvom planu. Posljednja omladinska radna akcija “održana je u Ba-
nja Luci 1990. godine, a između 1942. i 1990. više je od 2 miliona mladih Jugoslovena
učestvovalo u ovakvim projektima” (Popović 2010: 279).
Od junaka rada do heroja tranzicije 205
deklarativno podržavaju, današnji je slovenski predsjednik tijekom
kampanje dobrovoljni, “bezinteresni” akcijaški rad uprizorio. Osim
što će na službenim stranicama pozivati dobrovoljce da se priključe
brojnim radnim akcijama diljem Slovenije,174 tijekom gostovanja u
emisiji Nedjeljom u 2 izrijekom će se pohvaliti projektom:
Borut Pahor: Vikendom smo imali radne brigade kao što su bile prije
40-50 godina u Jugoslaviji.
Aleksandar Stanković: To u Hrvatskoj ne bi dobro prošlo, taj senti-
ment, to baš ne vole.
Borut Pahor: U Sloveniji mladi dolaze u te brigade i rade dobra
djela. Radili smo veoma teške fizičke poslove. Kod mene se stvorio višak
adrenalina koji je rijedak, iako sam se bavio sportom. Nakon toga se
dogodio taj nesretan pad s konja tijekom rekreativnog jahanja (…)
tu je nastala ozljeda. Najviše me boli duša jer ne mogu raditi jednakom
brzinom i snagom kao prije. Ali dao sam naputak suradnicima da, bez
obzira na bolove, nisam bolestan, imam samo jake bolove, da idemo
dalje. Što bude bit će. (Nedjeljom u 2, HTV1, 7. listopad 2012.,
kurziv A. M.)
Iako se radi o opisu radne akcije, sadržaj je izrečenog radnoherojski
upravo stoga što radnu akciju doživljava isključivom domenom
pregalačkog rada kakvu bismo očekivali od poratnih junaka rada,
dok su omladinske radne akcije, počevši od 1960-ih, imale izražen
i dokoličarski rekreativni karakter, kada su omladinci sudjelovanje
u ORA doživljavali kao priliku da putuju i da provode vrijeme sa
svojim vršnjacima – “i to daleko od kuće” (Popović 2010: 280).175
Pored determinacije da nastavi rad i unatoč smetnjama uzrokovanim
jakim bolovima te iskazivanja ljubavi prema radu, analogiju s juna-
cima rada podcrtava i činjenica da je u svojoj radnoj brigadi “Skupaj
174
Službena stranica Boruta Pahora: http://www.borutpahor.si/.
175
Iako niti za vrijeme prvih poratnih radnih akcija, kada nose snažan pečat teškog
fizičkog rada, taj “avanturistički” aspekt nije bio u potpunosti zatomljen. Kazivačica
koja je radila na pruzi Šamac-Sarajevo, kraj mjesta Osječani, kao sedamnaestogodiš-
njakinja skojevka, kaže: “Bila sam željna vidjeti svijeta pa se prijavila i otišla raditi na
prugu. I nisam zažalila” (kazivačica A. H., 29. srpanj 2013.).
206 Socijalizam s udarničkim licem Od junaka rada do heroja tranzicije 207

za skupno” upravo on primus inter pares dok, kao i kod junaka rada, memorije, udarnička se, a napose radnoherojska značenjska “kom-
ostali članovi brigade na čijem trudu također počivaju postignuti pleksnost i iskoristivost” s čestim licem Alije Sirotanovića vraća u
uspjesi nisu imenovani doli isključivo kao – dobrovoljci. Pritom je, suvremenim fragmentarnim oblicima u dokumentarnim filmovi-
usporedimo li rani socijalistički s ovim postsocijalističkim načinom ma, metaforama, vicevima, mitologemima, proslavama 1. svibnja,
“upotrebe” udarništva, na djelu ujedno i nekovrsna inverzija – juna- umjetničkoj produkciji, političkim programima i gestama. Stoga se
ci rada su u “obavljene zadatke” unosili višak političke vrijednosti, ta višestruka metaboliziranja mogu interpretirati rezultatom odgode,
njihovi su uspjesi bili slavljeni i kao politički značajni, dok danas trenutkom naplate kredita boljoj budućnosti “varijabilnom kama-
političari poput Putina, Vidoševića ili Pahora pokušavaju “udarniš- tom” koja se ispostavila ukalkulirana i u udarnički idealtipski soci-
tvom” ucijepiti dodatnu vjerodostojnost u vlastite političke projekte jalistički poratni modus laborandi, iz čega proizlazi da prava “ironija
s određenim gradacijama na lokalnoj kao i svjetskoj političkoj sceni. i drama” ne počivaju na činjenici da su udarnici “zaboravljeni”, već
Pritom izrijekom imenovani ili podrazumijevani radni heroizam i gotovo suprotno – da ih se ne možemo “otarasiti”. Jer smješteni u
udarništvo služe kao “svjež” nadomjestak “klasičnijim”, inertnijim, (post)socijalistička napuknuća socijalnih i radnih sigurnosti danas
kampanjama ili predizbornim zagovaranjima politika rada. Stoga, se vraćaju kroz nerazdvojivo dvojstvo – kao fiducirani, operabilni
iako malobrojni, navedeni primjeri ukazuju na činjenicu da ideja i iskoristivi znaci prošlosti koji gotovo uvijek upućuju na sadašnje
nekadašnjeg socijalizma i njegovih ranih radnih izvedenica danas snažne egzistencijalne lomove.
nipošto nisu zanemariva “čista izvanjskost” (Laclau 2007: 177)
pri konstituiranju i pozicioniranju “novih” vrijednosnih obrazaca.
Dapače, iako su početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća
pojedini analizirani prozni prilozi Ilustriranog vjesnika bili kritizi-
rani da “udarnike prikazuju jedva vidljivima, pomalo umornima i
slomljenima (Naprijed, br 31, 26. srpanj 1951., prema Spehnjak
2002: 115), danas možemo tvrditi da udarništvo, razumijevamo
li ga čak i u ponešto užem smislu kao prvu generaciju poratnih
junaka rada i analizu ne širimo ekstenzivnije na omladinske radne
akcije ili naknadna udarnička postignuća idućih generacija, nije
nestalo, nego je poprimilo drugačija značenja kao i “radne” oblike.
Snažne političke geste drugim sredstvima s kraja četrdesetih godina
zamijenjene su prikazom oslabljenih radnoherojskih tijela unutar
ponešto kontradiktorne filmske dramaturgije sedamdesetih godina.
Taj međunarodni pokušaj kritike sistema dobrim dijelom označava
proces resignacije radnog pokreta, preispisivanja njegovog značenja
u novom društveno-političkom kontekstu, ali za koji držimo da je
već u Jugoslaviji započet dinamikom samog udarničkog odgovora
na Rezoluciju Informbiroa. Još tada puštena u prostor medija i
208 Socijalizam s udarničkim licem Od junaka rada do heroja tranzicije 209

Antun Tone Bičić – Udarnik, Špiro Dmitrović, 2013.

Scena iz filma Dvije peći za udarnika Josipa Trojka, Goran Dević, 2012.
i Glas rada, 3. siječanj 1949.
210 Socijalizam s udarničkim licem

Literatura

Adrić, Iris, Vladimir Arsenijević i Đorđe Matić. 2004. Leksikon YU mitologije.

Beograd, Zagreb: Rende, Postscriptum.
Anić, Tomislav. 2010. Radništvo i propaganda. “Socijalističko takmičenje” u Hr-
vatskoj 1945. – 1952. [Doktorska disertacija]. Zagreb: Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu.
Anić, Tomislav. 2013. “Junakinje i junaci rada”. U Refleksije vremena 1945.-
1955. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 40-58.
Bakarić, Vladimir. 1946. Govor na zemaljskom kongresu udarnika. Zagreb:
Naprijed (Mala politička biblioteka).
Bakhtin Mikhail. 1984. Rabelais and His World. Bloomington, Indianapolis:
Indiana University Press.
Bauman, Zygmunt. 2007. Lavoro, consumismo e nuove povertà. Troina: Città
aperta edizioni.
Berić, Gojko. 2009. “Da nam živi, živi rad”. Oslobođenje. http://www.oslo-
bodjenje.ba/index.php?id=54 (pristupljeno 21. 3. 2014.).
Berneri, Marie Louise. 1942. “Stakhanovism and the British Workers”.
http://libcom.org/history/stakhanovism-british-workers (pristupljeno 6.
1. 2013.).
Bilandžić, Dušan. 1976. Društveni razvoj Socijalističke Jugoslavije. Zagreb:
Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske.
Biti, Ozren. 2013. Nadzor nad tijelom. Vrhunski sport iz kulturološke perspekti-
ve. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.
Bourdieu, Pierre. 1992. Što znači govoriti. Ekonomija jezičnih razmjena. Za-
greb: Naprijed.
Braverman, Harry. 2009. “Scientific Management”. U Industrial Work and
Life. An Anthropological Reader. Massimiliano Mollona et al., ur. Oxford,
New York: Berg, 111-127.
Novosti, travanj 2013.
Broz Tito, Josip. 1982. “Politički izvještaj CK KPJ na V. kongresu KPJ”. U
Referati sa kongresa KPJ i SKJ. Muhamed Filipović, ur. Sarajevo: Svjetlost,
49-187.
212 Socijalizam s udarničkim licem
Bryant, Marsha. 2000. “W. H. Auden and the Homoerotics of the 1930s
Documentary”. U Caverns of Night. Coal Mines in Art, Literature and Film.
William B. Thesing, ur. Columbia, South Carolina: University of South
Carolina Press, 104-126.
Buden, Boris. 2012. Zona prelaska. O kraju postkomunizma. Beograd: Fabrika
knjiga.
Buci-Glucksmann, Christine. 1980. Gramsci and the State. London: Lawrence
and Wishart.
Buckley, Mary. 2006. Mobilizing Soviet Peasants. Heroines and Heroes of Stalin’s
Fields. Lanham: Rowman & Littlefield Publishers, inc.
Carrier, James G. 1995. Gifts and Commodities. Exchange and Western Capita-
lism since 1700. London, New York: Routledge.
Clark, Katerina. 2011. Moscow, the Fourth Rome. Stalinism, Cosmopolitanism
and the Evolution of Soviet Culture, 1931-1941. Cambridge, London: Har-
vard Univerity Press.
Cohen, Stephen F. 1980. Buharin i boljševistička revolucija. Politička biografija
1888-1938. Rijeka: Otokar Keršovani.
Collier, Andrew. 2004. Marx. A Beginner’s Guide. Oxford: Oneworld Publi-
cations.
Čulić, Marinko. 2013. “Milijarderske štetočine”. Novosti 694. http://www.no-
vossti.com/2013/04/milijarderske-stetocine/ (pristupljeno 25. 3. 2014.).
Derrida, Jacques. 1996. Donare il tempo. La moneta falsa. Milano: Raffaello
Cortina editore.
Derrida, Jacques. 2002. Sablasti Marxa. Stanje duga, rad tugovanja i nova In-
ternacionala. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Deutscher, Isaac. 1970. Lenin’s Childhood. Oxford Univeristy Press.
Di Caprio, Lisa. 1982. “Man of Marble, Man of Iron. Polish Film and Poli-
tics”. Jump Cut 27: 7-12.
Dizionario di filosofia. 1980. Italo Sordi, ur. Milano: Rizzoli editore.
Dmitrović, Špiro. 2013. Katalog izložbe “Da se ne zaboravi”. Samizdat.
Dobrivojević, Ivana. 2013. Selo i grad. Transformacija agrarnog društva Srbije
1945-1955. Beograd: Institut za savremenu istoriju.
Dolar, Mladen. 2009a. O škrtosti i o nekim s njom povezanim stvarima. Zagreb:
Antibarbarus.
Dolar, Mladen. 2009b. Glas i ništa više. Zagreb: Disput.
Dolby, Nadine, Greg Dimitriadis i Paul Willis. 2004. Learning to Labor in
New Times. London, New York: Routledge i Falmer.
Literatura 213
Duda, Igor. 2005. U potrazi za blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog
društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih. Zagreb: Srednja Europa.
Duda, Igor i Igor Stanić. 2011. “Iza vrata radničkih odmarališta. Službeni
zapisi o nestašnima i gladnima 1947.-1950.”. Historijski zbornik 64/1:
99-119.
Duda, Igor, 2013. “Uhodavanje socijalizma. Hrvatska u desetljeću poslije
1945. godine”. U Refleksije vremena 1945.-1955. Zagreb: Galerija Klovi-
ćevi dvori, 10-40.
Duraković, Lada. 2010. Ideologija i glazbeni život. Pula 1945.-1966. Zagreb:
Hrvatsko muzikološko društvo.
Durkheim, Emile. 1984. The Division of Labour in Society. Hampshire: Pal-
grave.
Eagleton, Terry. 2003. After Theory. London: Penguin Books
Eder, Klaus. 2002. “Lavoro”. U Cosmo, corpo, cultura. Enciclopedia antropologi-
ca. Christoph Wulf, ur. Milano: Mondadori editori, 731-739.
Eisenschitz, Bernard. 2005. “A Fickle Man, or Portrait of Boris Barnet as a
Soviet Director”. U Inside the Film Factory. New Approaches to Russian
and Soviet Cinema. Richard Taylor i Ian Christie, ur. London, New York:
Routledge, 151-165.
Evans, Alfred B. 1993. Soviet Marxism-Leninism. The Decline of an Ideology.
Westport: Greenwood Publishing Group.
Evans, Jennifer V. 2005. “The Moral State. Men, Mining, and Masculinity in
the Early GDR”. German History 23/3: 355-370.
Falkowska, Janina. 1996. The Political Films of Andrzej Wajda. Dialogism in
Man of Marble, Man of Iron, and Danton. Providence, Oxford: Berghahn
Books.
Fitzpatrick, Sheila. 2000. Everyday Stalinism. Ordinary Life in Extraordinary
Times: Soviet Russia in the 1930s. New York, Oxford: Oxford University
Press.
Foucault, Michel. 2002. Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti.
Zagreb: Golden marketing.
Gellner, Ernest. 2001. Uvjeti slobode. Civilno društvo i njegovi suparnici. Za-
greb: Politička kultura.
Goulding, Daniel J. 2004. Jugoslavensko filmsko iskustvo, 1945.-2001. – oslobo-
đeni film. Zagreb: V.B.Z.
Gramsci, Antonio. 1975. Quaderni del carcere, 1-4. Torino: Giulio Einaudi
editore.
214 Socijalizam s udarničkim licem
Granick, David. 1954. Management of the Industrial Firm in the U.S.S.R. A
Study in Soviet Economic Planning. New York: Columbia University Press.
Gromača, Tatjana. 2006. “Die ideale Stadt kehrt heim ins Grün. Raša/Kroati-
en”. U Last & Lost, Ein Atlas des verschwindenden Europas. Katharina Raabe
i Monika Sznajderman, ur. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 266-287.
Groys, Boris. 2003. “Povratak iz budućnosti”. Tvrđa 1/2: 179-182.
Groys, Boris. 2011. The Total Art of Stalinism. Avant-Garde, Aesthetic Dicta-
torship, and beyond. London, New York: Verso.
Hicks, Jeremy. 2007. Dziga Vertov. Definig Documentary Film. London, New
York: I.B. Tauris.
Hobsbawm, Eric J. 1965. Labouring Man. Studies in the History of Labour.
London: Weidenfeld and Nicholson.
Hobsbawm, Eric J. 2001. Gente che lavora. Storie di operai e contadini. Milano:
Rizzoli editore.
Holjevac Turković, Ana. 2004. “Društveno-gospodarske reforme 1950-1952.
i njihov odraz na upravu Narodne Republike Hrvatske”. Arhivski vjesnik
46: 131-146.
Horvat, Branko. 1983. Politička ekonomija socijalizma. Globus: Zagreb.
Hrvatska opća enciklopedija, sv. 6 (2004.) i 10. (2008.) August Kovačec, ur.
Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Izvori za istoriju SKJ, Kongresi, konferencije i sednice centralnih organa SKOJ-a,
1941—1948. 1984. Beograd.
Jambrešić Kirin, Renata. 2008. Dom i svijet. O ženskoj kulturi pamćenja. Za-
greb: Centar za ženske studije.
Jambrešić Kirin, Renata i Marina Blagaić. 2013. “The Ambivalence of Socialist
Working Women’s Heritage. A Case Study of the Jugoplastika Factory”.
Narodna umjetnost 50/1: 40-74.
Jergović, Miljenko. 1999. “Alija”. Dani 102. http://www.bhdani.com/arhi-
va/102/citanka02.htm (pristupljeno 12. 11. 2012.).
Jevstafjev G. 1946. Lenjin i Staljin o socijalističkom takmičenju. Zagreb: Napri-
jed (Mala politička biblioteka).
Jovanović, Nebojša. 2013. “Snovi iz života rudnika. Video SRETNO /
GOOD LUCK Danice Dakić”. U SRETNO / GOOD LUCK. Danica
Dakić, katalog izložbe. Pula: HDLU Istre.
Jovanović, Nebojša. 2015. “How the Love was Tempered. Labour, Romance
and Gender Asymmetry in the Classical Yugoslav Film”. Studies in Eastern
European Cinema 6/1: 33-48.
Literatura 215
Kalafatović, Bogdan. 1972. “Pula ispred i iza ogledala / Pula ‘72”. Filmska
kultura 84-85: 14-28.
Kirigin, Ivo. 1951. “Odnos muzike prema ostalim komponentama u filmu”.
Muzička revija 2/1: 1-20.
Kolanović, Maša. 2011. Udarnik! Buntovnik? Potrošač… Popularna kultura i
hrvatski roman od socijalizma do tranzicije. Zagreb: Ljevak.
Köpping, Klaus-Peter. 2002. “Dono”. U Cosmo, corpo, cultura. Enciclopedia
antropologica. Christoph Wulf, ur. Milano: Mondadori editori, 837-855.
Koren, Snježana. 2013. Politika povijesti u Jugoslaviji (1945-1960). Komuni-
stička partija Jugoslavije, nastava povijesti, historiografija. Zagreb: Srednja
Europa.
Koroman Boris. 2013. “Nostalgija modernosti. Predodžba socijalističke proš-
losti u suvremenim hrvatskim romanima o tranziciji”. U Socijalizam na
klupi. Jugoslavensko drušvo očima nove postjugoslavenske humanistike. Lada
Duraković i Andrea Matošević, ur. Pula, Zagreb: Sveučilište Jurja Dobrile
u Puli – Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma, Srednja
Europa i Sa(n)jam knjige u Istri, 251-279.
Kotkin, Stephen K. 1997. Magnetic Mountain. Stalinism as a Civilization.
Berkeley: University of California Press.
Kreft, Lev. 2013. Levi horog. Filozofija sporta u devet eseja. Beograd: Orion Art.
Krulčić, Veljko. 1984. Hrvatski poslijeratni strip. Pula: Istarska naklada.
Laclau, Ernesto. 2007. On Populist Reason. London, New York: Verso.
Lenjin V. I. i J. V. Staljin. 1946. O socijalističkom takmičenju. Beograd, Zagreb:
Kultura (Biblioteka marksizma-lenjinizma).
Lévi-Strauss, Claude. 1978. Divlja misao. Beograd: Nolit.
Lucács, Georg. 1980. Prilog ontologiji društvenog bitka. Rad. Zagreb: Kulturni
radnik.
Majakovski, Vladimir. 1965. Na sva glas. Pjesme i poeme. Zagreb: Matica hr-
vatska.
Majdin, Zoran. 2011. “Lik i delo. Alija Sirotanović”. Vreme 1061. http://
www.vreme.com/cms/view.php?id=989288 (pristupljeno 14. 11. 2012).
Markulinčić, Hrvoje i Armando Debeljuh, ur. 2006. Uljanik 1856.-2006.
Pula: Uljanik d.d.
Matošević, Andrea. 2011. “‘Život je radostan drugovi udarnici!’. O ‘žrtvo-
vanoj generaciji’ demijurga socijalističkog etosa”. U Horror-porno-ennui.
Kulturne prakse postsocijalizma. Ines Prica i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut
za etnologiju i folkloristiku, 219-243.
216 Socijalizam s udarničkim licem
Matošević, Andrea. 2011a. Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini
u XX. stoljeću. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Sveučilište Jurja
Dobrile u Puli.
Matošević, Andrea. 2011b. “Labinske republike. Od paradigme simboličkog
kapitala do nemogućeg događaja”. U Kulturna dedeščina industrijskih panog.
11. Vzporednice med slovensko in hrvaško etnologijo. Alenka Černelič Krošelj
et al., ur. Ljubljana: Slovensko etnološko društvo, 184-198.
Matošević, Andrea. 2013. “Politika rada Pokreta za visoku produktivnost”.
U Socijalizam na klupi. Jugoslavensko drušvo očima nove postjugoslavenske
humanistike. Lada Duraković i Andrea Matošević, ur. Pula, Zagreb: Sveu-
čilište Jurja Dobrile u Puli – Centar za kulturološka i povijesna istraživanja
socijalizma, Srednja Europa i Sa(n)jam knjige u Istri, 103-125.
Matošević, Andrea i Tea Škokić. 2014. Polutani dugog trajanja. Balkanistički
diskursi. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.
Mauss Marcel. 1982. Sociologija i antropologija, 2. Ogled o daru. Oblik i smisao
razmene u arhaičkim društvima. Beograd: Prosveta.
Milevoj, Marijan. 1991. Do socijalizma i natrag. Labinska novinska kronika
1945-90. Labin: Labinska komuna.
Milošević, Milan. 2013. “Osujećeni poverioci u stečaju”. Vreme 1164-65.
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1111995 (pristupljeno 26. 3.
2014.).
Mollona, Massimiliano, Geert De Neve i Jonathan Parry. 2009. Industrial
Work and Life. An Anthropological Reader. Oxford, New York: Berg.
Montagnana, Mario. 1979. “L’organizzazione scientifica e il sistema Bedaux”.
U Taylorismo e Fascismo. Le origini dell’organizzazione scientifica del lavoro
nell’industria italiana. Francesco Steri, ur. Roma: Editrice Sindacale Italia-
na, Grafiche Tavolacci, 85-109.
Morandini, Laura, Luisa Morandini i Morando Morandini. 2002. Il Morandi-
ni. Dizionario dei film. Bologna: Zanichelli editore.
Mosse, George L. 1997. L’immagine dell’uomo. Lo stereotipo maschile nell’epoca
moderna. Torino: Giulio Einaudi editore.
Mumford, Lewis. 2009. Tehnika i civilizacija. Novi Sad: Mediterran Publis-
hing.
Nadkarni, Maya i Olga Shevchenko. 2004. “The Politics of Nostalgia. A Case
for Comparative Analysis of Postsocialist Practices”. Ab Imperio. Studies of
New Imperial History and Nationalism in the Post-Soviet Space, 2.
Nietzsche, Friedrich. 2009. On Genealogy of Morals. A Polemical Tract. Arlin-
gton, Virginia: Richer Resources Publications.
Literatura 217
Nikolaidis, Andrej. 2009. Crveno volim te crveno. Radnička klasa ne odlazi
u raj. http://www.e-novine.com/stav/23778-Crveno-volim-crveno.html
(pristupljeno 24. 3. 2014.).
Oja, Matt F. 1996. From Krestianka to Udarnitsa. Rural Women and the Vydvi-
zhenie Campaign, 1933-1941. Pittsburgh: The Carl Beck Papers.
Petrović, Tanja 2013. “Museums and Workers. Negotiating Industrial Herita-
ge in the Former Yugoslavia”. Narodna umjetnost 50/1: 96-121.
Polić, Branko. 1988. Poetika i politika Vladimira Majakovskog. Utopija, disto-
pija, antiutopija. Zagreb: Globus.
Popović, Dragan. 2010. “Youth Labor Action (Omladinska radna akcija, ORA)
as Ideological Holiday-Making”. U Yugoslavia’s Sunny Side. A History of
Tourism in Socialism (1950s-1980s). Hannes Grandits i Karin Taylor, ur.
Budapest, New York: Central European University Press, 279-302.
Potkonjak, Sanja i Tomisalv Pletenac. 2011. “Neprivlačna baština – kako s
umjetničkim tvorevinama socijalizma u doba (poslije) tranzicije na primje-
ru Likovne kolonije Željezare Sisak?” U Kulturna dedeščina industrijskih
panog. 11. Vzporednice med slovensko in hrvaško etnologijo. Alenka Černelič
Krošelj et al., ur. Ljubljana: Slovensko etnološko društvo, 198-216.
Potkonjak, Sanja i Tea Škokić. 2013. “‘In the World of Iron and Steel’. On
Ethnography of Work, Unemployment and Hope”. Narodna umjetnost
50/1: 74-96.
Prica, Ines. 2007. “Problem interpretacije tranzicije iz ‘nerealnog socijalizma’”.
U Antropologija postsocijalizma. Vladimir Ribić, ur. Beograd: Etnološka
biblioteka, 24-52.
Prica, Ines. 2010. “Bricolage à la carte. Tvorba tranzicijskih naracija mitomor-
fozom inicijalnog momenta”. U Mitski zbornik. Suzana Marjanić i Ines
Prica, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatsko etnološko
društvo, Scarabeus naklada, 483-495.
Rihtman-Auguštin, Dunja. 2000. Ulice moga grada. Beograd: Biblioteka XX vek.
Rorty, Richard. 1999. Philosophy and Social Hope. London: Penguin Books.
Rosaldo, Renato. 1986. “From the Door of His Tent. The Fieldworker and
the Inquisitor”. U Writing Culture. The Poetics and Politics of Ethnography.
James Clifford i George E. Marcus, ur. Berkeley, Los Angeles, New York:
University of California Press, 77-98.
Rosenstone, Robert A. i Constantin Parvulescu, ur. 2013. A Companion to the
Historical Film. Chichester: Wiley-Blackwell.
Scribner, Charity. 2003. Requiem for Communism. Cambridge, London: The
MIT Press.
218 Socijalizam s udarničkim licem
Selinić, Slobodan. 2005. “Omladina gradi Jugoslaviju. Savezne omladinske
radne akcije u Jugoslaviji 1946-1963.” Arhiv 4/1-2: 87-100.
Senjković, Reana. 2008. Izgubljeno u prijenosu. Pop iskustvo soc kulture. Zagreb:
Institut za etnologiju i folkloristiku.
Siegelbaum, H. Lewis. 1988. Stakhanovism and the Politics of Productivity in
the USSR, 1935-1941. Cambridge: Cambridge University Press.
Sloterdijk, Peter. 1992. Kritika ciničkoga uma. Zagreb: Globus.
Sloterdijk, Peter. 2007. Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled. Zagreb:
Antibarbarus.
Sloterdijk, Peter. 2013. You Must Change Your Life. Cambridge: Polity Press.
Smith, Adam. 2008. The Invisible Hand. London: Penguin Books.
Souvarine, Boris. 1989. Staljin. Zagreb: Globus.
Spehnjak, Katarina. 2002. Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i
kulturi Hrvatske 1945.-1952. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.
Stakhanov, Alexei. 1939. The Stakhanov Movement Explained by Its Initiator A.
Stakhanov. Moscow: Foreign Languages Publishing House.
Staljin, Josif. 1946. Govor na Prvom svesaveznom savetovanju stahanovaca – 17.
novembra 1935. godine. Beograd, Zagreb: Kultura (Biblioteka marksizma-
lenjinizma).
Stojić, Mile. 1998. “Obnova”. Dani 83. http://www.bhdani.com/arhiva/83/
fokus83.htm (pristupljeno 2. 12. 2012.).
Supek, Rudi. 1963. Omladina na putu bratstva. Psiho-sociologija radne akcije.
Beograd: Mladost.
Sutlić, Vanja. 1974. Praksa rada kao znanstvena povijest. Ogledi uz filozofijsko
ustrojstvo Marxove misli. Zagreb: Kulturni radnik.
Tadić, Zoran. 2009. Ogledi o hrvatskom dokumentarcu. Zagreb: Hrvatski film-
ski savez.
Taylor, Fredrick Winslow. 1998. [1911]. The Principles of Scientific Manage-
ment. Mineola, New York: Dover Publications, inc.
Thompson, Edward Palmer. 2009. [1967]. “Time, Work-Discipline, and
Industrial Capitalism”. U Industrial Work and Life. An Anthropological
Reader. Massimiliano Mollona et al., ur. Oxford, New York: Berg, 9-41.
Tićac, Orfeo. 2006. “Tragom galebovih putovanja”. Sušačka revija 54/55.
Uzelac, Ilija. 1950. Ugljenokopi Raša. Rudnici našega crnog zlata. Zagreb:
Društvo novinara NR Hrvatske.
Van Atta, Don. 1986. “Why there is no Taylorism in the Soviet Union?”.
Comparative Politics 18/3: 327-337.
Literatura 219
Vattimo, Gianni. 2008. Čitanka. Zagreb: h.d.p., Antibarbarus.
Ventura Piselli, Piero. 1979. “La società anonima ‘Fiat’”. U Taylorismo e
Fascismo. Le origini dell’organizzazione scientifica del lavoro nell’industria
italiana. Francesco Steri, ur. Roma: Editrice Sindacale Italiana, Grafiche
Tavolacci, 131-149.
Vertov, Dziga i Antette Michelson, ur. 1984. Kino-Eye. The Writings of Dziga
Vertov. Berkeley, London: University of California Press.
Vighi, Fabio. 2006. Tramatic Encounters in Italian Film. Locationg the Cinema-
tic Uncounscious. Bristol-Portland: Intellect Books.
Vlaisavljević, Ugo. 2003. Lepoglava i univerzitet. Ogledi iz političke epistemolo-
gije. Sarajevo: Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Univer-
ziteta u Sarajevu.
Weber, Max. 1977. L’etica protestante e lo spirito del capitalismo. Firenze: San-
soni, Nuova biblioteca.
Wells Greene, Janet. 2005. “Cameras in the Coalfields. Photographs as Evi-
dence for Comparative Coaldfiled History”. U Towards a Comparative
History of Coalfield Societies. Stefan Berger et al., ur. Aldershot, Hampshire:
Ashgate, 65-86.
Williams, Beryl. 2000. Profiles in Power – Lenin. Harlow: Pearson Education
Limited.
Willis, Paul. 1981. Learning to Labor. How Working Class Kids Get Working
Class Jobs. New York: Columbia University Press.
Zingarelli, Nicola. 2008. Vocabolario della Lingua Italiana. Bologna: Zanichelli
editore.
Žižek, Slavoj. 1989. The Sublime Object of Ideology. London, New York: Verso.
Žižek, Slavoj. 2002. Sublimni objekt ideologije. Zagreb: Arkzin.
Žižek, Slavoj. 2007. O vjerovanju. Zagreb: Algoritam.
Županov, Josip. 2002. Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma. Zagreb:
Hrvatska sveučilišna naklada.
Udžbenici
Kakav mora biti komsomolac. 1944. Oblasni USAOH za Istru.
Narodna čitanka 3. Članci iz područja prirodnih nauka i planske izgradnje naše
zemlje. 1948. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
Voroncov, S. 1947. Očigledna agitacija u fabričkim odjeljenjima. Beograd:
Sindikalna biblioteka.
220 Socijalizam s udarničkim licem
Kazivači
M. B. Razgovor vođen 8. ožujka 2013.
C. B. Razgovor vođen 5. ožujka 2008.
Š. D. Razgovor vođen 15. rujna 2012.
A. H. Razgovor vođen 29. srpnja 2013.
Harvard Project on the Soviet Social System. Schedule A, Vol. 35, Case 355/
(NY)1498 (interviewer M.T., type A4). Female, 39, Great Russian, Bo-
okkeeper. Widener Library, Harvard University, http://nrs.harvard.edu/
urn-3:FHCL:981835, (29. 12. 2013.).
Harvard Project on the Soviet Social System. Schedule A, Vol. 33, Case 338/
(NY)1390 (interviewer G.A., type A4). Male, 52, Great Russian, Buyer of
materials and supplies for factories. Widener Library, Harvard University,
http://nrs.harvard.edu/urn-3:FHCL:962324?n=10, (29. 12. 2013.).
Harvard Project on the Soviet Social System. Schedule A, Vol. 31, Case 102/
(NY)1011 (interviewer M.T., type A4). Male, 39, Ukrainian, Engineer-
mechanic. Widener Library, Harvard University, http://nrs.harvard.edu/
urn-3:FHCL:962271?n=17, (29. 12. 2013.).
Novine i časopisi
Glas Istre
“Radnička omladina Pule”, listopad 1945.
“Omladinac ubrzao oštrenje noževa”, 27. veljača 1946.
“Pravilnik za proglašivanje udarnika u preduzećima i ustanovama”, travanj
1946.
“Zidar Andrej Kulikov”, 16. rujan 1946.
“Koncert za radnike u brodogradilištu”, 26. studeni 1946.
“Uspjesi i nedostaci takmičenja ‘Za Tita – za novu Jugoslaviju’”, 7. veljača
1947.
“Novator Turčić pokazao u Pazinu prednosti novog sistema zidanja”, siječanj
1948.
“Nova kombinacija zidanja prema Turčićevom sistemu”, 9. siječanj 1948.
“Takmičenje sela u naplati poreza”, 9. siječanj 1948.
“Novi način zidanja zidarskog majstora Turčića zahvatio sve krajeve Jugoslavi-
je”, prosinac 1947.
“Govor Maršala Tita udarnicima Srbije”, 13. veljača 1948.
“Oni rade za drugu petoljetku”, lipanj 1949.
Literatura 221
Glas rada – organ jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Jugoslavije za
Hrvatsku
“Društvo za kulturne veze s SSSR”, 22. lipanj 1945.
“Udarnički rad i zarada. Bez naših napora nema gospodarske obnove”, 6.
srpanj 1945.
“Interesi naše industrije traže discipliniran i racionalan rad u poduzećima”, 18.
kolovoz 1945.
“Savez radnika i namještenika kožarsko-prerađivačke industrije Jugoslavije”,
28. rujan 1945.
“Junaci rada. Za sretniju budućnost našeg naroda i naše zemlje”, 22. lipanj
1945.
“Savez radnika i namještenika industrije tekstila i odjeće Jugoslavije. Takmi-
čenje između tvornice Tivar u Varaždinu i državnog poduzeća za preradbu
pamuka u Paraćinu”, 2. studeni 1945.
“Radnici i namještenici PTT u Bosni i Hercegovini pozvali na tromjesečno
natjecanje svoje drugove u čitavoj državi”, 1. veljača 1946.
“Najbolje radnice u tvornici Bizjak su drugarice Rajka Hlede i Evica Turibak”,
21. lipanj 1946.
“Udarničke karte – priznanje našim udarnicima za njihov požrtvovni rad”, 5.
srpanj 1946.
“Opskrba udarnika na dopunske karte”, 5. srpanj 1946.
“Troje od stotina najboljih”, 2. kolovoz 1946.
“Uz 11-godišnjicu stahanovskog pokreta u Sovjetskom Savezu. Stahanov i
njegov pokret”, 16. kolovoz 1946.
“Naš Petogodišnji plan je osnovno jamstvo razvitka čitave naše privrede”, 25.
travanj 1947.
“Barica Božak radi na 13 tkalačkih strojeva”, 10. listopad 1947.
“Slavica Travnikar radi na 20 tkalačkih strojeva”, 9. siječanj 1948.
“O izjednačenju nadnica i uništenju suprotnosti izmedju intelektualnog i
fizičkog rada”, 23. rujan 1948.
“U razdoblju do kraja godine iskoristimo svaku minutu na radnom mjestu, za
strojem, u rudniku!”, 16. prosinac 1948.
“Trudbenici Hrvatske vode veliku borbu za izvršenje i premašenja Titovog
plana za 1948.”, 16. prosinac 1948.
“Izašla je Uredba o dodjeljivanju prelaznih zastava radnim kolektivima”, 1.
srpanj 1948.
“Josip Trojko. Četverostruki udarnik Željezare Sisak”, 3. siječanj 1949.
222 Socijalizam s udarničkim licem
“Kopači Alija Sirotanović, Nikola Škobić i Mujo Bajrić premašili su prve
uspjehe ruskog kopača Alekseja Stahanova”, 11. kolovoz 1949.
“Govor druga Tita istaknutim udarnicima i racionalizatorima u Skoplju”, 11.
kolovoz 1949.
“Josip Štetka poziva sve mašinovođe na udarničko takmičenje”, 25. kolovoz
1949.
“Uspjesi naših rudara. U borbi za veću proizvodnost rada brigada Antuna
Zagorišeka iskopala 862 tone uglja”, 8. rujan 1949.
“Razgovor Maršala Tita s najboljim rudarima Jugoslavije”, 15. rujan 1949.
“Hanzi Hadžić radi za drugu Petoljetku”, 22. rujan 1949.
“Veče udarnika, racionalizatora i novatora. Alija Sirotanović: Na klevete i
sabotaže Informbiroa odgovaramo udarnički – tonama ugljena i novim
mašinama”, 22. rujan 1949.
“Nagrade najboljim borcima za visoku produktivnost rada”, listopad 1949.
“Omasovimo pokret za visoku produktivnost rada”, 13. listopad 1949.
“Veliki radni dogovor boraca za višu produktivnost rada. Krojačica Sonja Er-
bežnik: ‘Za vrijeme rada pratim na satu trajanje pojedinih operacija i time
sama sebe kontroliram i ubrzavam tempo rada”, 27. listopad 1949.
“Upravni odbor Željezare u Sisku ne zapostavlja pitanja društvenog standarda
radnika”, 7. prosinac 1950.
“Sonjini crveni tulipani”, 1. svibanj 1951.
“Hanzi Hadžić izvršio dva petogodišnja zadatka”, 17. svibanj 1951.
“Radnik Joža i direktor Naduvić”, 28. kolovoz 1952.
“Radnik Joža i kradljivac Sebigrabić”, 18. rujan 1952.
“Kakav treba da je trudbenik na radu”, 18. rujan 1952.
“Radnik Joža i pijanica Vinopivec”, 25. rujan 1952.
“Radnik Joža i snalažljivi ‘Štetočinić’”, 2. listopad 1952.
“Radnik Joža i neizlječivi ‘Gubidanić’”, 9. listopad 1952.
“Radnik Joža i ‘štedljivi’ Kratkovidić”, 16. listopad 1952.
“Radnik Joža i zaprijeke od papira”, 23. listopad 1952.
“Radnik Joža i zastupnik s ‘vezama’”, 20. studeni 1952.
Glas rudara – organ podružnice sindikata rudara bazena Kreka
“Velika pobjeda Banovićkog rudara Abdurahmana Babajića – 1010 tona uglja
u jednoj smjeni”, 18. listopad 1949.
“U novembarskom takmičenju veliki broj brigada premašivao je svoje dnevne
zadatke”, 12. prosinac 1949.
Literatura 223
“Svim rudarima, svim trudbenicima rudnika Kreke”, 31. siječanj 1950.
Hidrogradnja – list graditelja hidrocentrala na Neretvi i Rami
“U našem poduzeću takmiči se 166 brigada”, 1. svibanj 1950.
“Takmičenje radnika ‘Elektrosonda’”, 29. studeni 1950.
“Norma-akordni sistem”, 5. travanj 1951.
Ilustrirani vjesnik
“Naši udarnici”, 28. travanj 1946.
“Portret Franje Turčića”, 17. kolovoz 1947.
“Zidanje po Turčićevoj metodi”, 17. kolovoz 1947.
“Žarko Milivojević”, ožujak 1949.
“Iz raškog rudnika – Antun Griparić radi za 1950-tu”, 18. lipanj 1949.
“Rudari – ponos radničke klase Jugoslavije”, 10. rujan 1949.
“Stahanovci naše stvarnosti”, 8. listopad 1949.
“Portret Sonje Erbežnik”, 8. listopad 1949.
“Portret Alije Sirotanovića”, 29. listopad 1949.
“Portret Vicka Lapova”, 29. listopad 1949.
“Antun Bičić, Alija Sirotanović, Nikola Škobić”, 29. listopad 1949.
“Rudaru”, 29. listopad 1949.
“Savjetovanje boraca za višu produktivnost rada. Govorili su najbolji”, 5.
studeni 1949.
“U borbi za plan. Veliki doprinos tehničke inteligencije socijalističkoj izgrad-
nji”, 10. studeni 1949.
“Nova visoka peć Željezare Sisak”, 26. studeni 1949.
“Portret Ante Mrkonjića”, 26. studeni 1949.
“Portret Bare Šćulac”, 3. prosinac 1949.
“Duje Borčić – nosilac ordena rada”, 30. travanj 1949.
“Kiril Halačev: Poprsje proslavljenog trudbenika Alije Sirotanovića”, 26. stu-
deni 1949.
“Scena iz novog dokumentarnog filma ‘100 dana u Brezi’: proslavljeni rudar
Nikola Škobić u rudniku”, 14. siječanj 1950.
“Nagrade Vlade FNRJ naučenjacima i umjetnicima. Priznanje naših naroda
rezultatima naših naučenjaka i umjetnika”, 14. siječanj 1950.
“Križaljka”, 25. veljača 1950.
“‘Drugo čudo’ u Brezi”, 22. travanj 1950.
“Istaknuti raški rudar A. Bičić na odmoru u Crikvenici”, 2. rujan 1950.
224 Socijalizam s udarničkim licem
Udarnik – Zenica
“U čast Prvog maja naši rudari ispuniće aprilski plan 3 dana prije roka”, 18.
travanj 1950.
“U čast izbora za Narodnu Skupštinu. Brigada Hrustića Muharema vodi u
predizbornom takmičenju”, 26. ožujak 1950.
“Radni kolektiv Željezare dočekuje izbore pojačanim takmičenjem”, 26 ožujak
1950.
“U prvomajskom takmičenju. Sa borcima za veću produktivnost rada”, 1.
svibanj 1950.
Internetski izvori
Borut Pahor, službena stranica predsjedničkog kandidata Republike Slovenije.
http://www.borutpahor.si/ (pristupljeno 4. 4. 2014.).
“Inovativna kampanja Boruta Pahora”, Al Jazeera Balkans. https://www.you-
tube.com/watch?v=abgqSzhwgRk (pristupljeno 4. 4. 2014.).
Izvestiia 28. lipanj 1936. http://www.red-channel.de/books/abortion.html
(pristupljeno 17. 8. 2013.).
http://www.rmubreza.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=
14&Itemid=28 (pristupljeno 6. 6. 2012.).
http://germanhistorydocs.ghi-dc.org/index.cfm (pristupljeno 17. 5. 2013.).
“Borivoj Dovniković – “Susreti treće vrste. Štef iz druge galaksije u raljama
samoupravnog socijalizma…” http://www.stripovi.com/magazin/borivoj-
dovnikovic-susreti-trece-vrste/260/ (Tekst je izvorno emitiran u emisiji
“Bibliovizor” na Trećem programu Hrvatskog radija) (pristupljeno 10. 10.
2013.).
Andrzej Wajda. Official Website of Polish Movie Director. “Czlowiek z
marmuru [Man of Marble]”. http://www.wajda.pl/en/filmy/film20.html
(pristupljeno 6. 1. 2014.).
“Nudili su mu sve, a on je samo želio veću lopatu”. http://danas.net.hr/svijet/
na-danasnji-dan-spasio-se-alija-sirotanovic (pristupljeno 24. 8. 2013.).
“Junak SFRJ-a. Znate li tko je Alija Sirotanović?” http://www.tportal.hr/
vijesti/svijet/261300/Znate-li-tko-je-Alija-Sirotanovic.html (pristupljeno
24. 8. 2013.).
“Legenda o Aliji Sirotanoviću još uvijek živi: Druže Tito, dajte mi veću lopatu”.
http://www.klix.ba/vijesti/bih/legenda-o-aliji-sirotanovicu-jos-uvijek-zivi-
druze-tito-dajte-mi-vecu-lopatu/130513022 (pristupljeno 24. 8. 2013.).
Literatura 225
“Modern History Sourcebook, COMINFORM COMMUNIQUÉ:
Resolution of the Information Bureau Concerning the Communist
Party of Yugoslavia, June 28, 1948”. http://www.fordham.edu/halsall/
mod/1948cominform-yugo1.html (pristupljeno 6. 9. 2013.).
“XIX. Festival jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma,
Beograd, 2. mart – 8. mart 1972.” http://www.shortfilmfest.org/50th/
awards_all/XVIX.htm (pristupljeno 8. 1. 2014.).
“Alija Sirotanović. Od Tita tražio samo veću lopatu!” http://www.novosti.rs/
vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:491472-Od-Tita-trazio-sa-
mo-vecu-lopatu (pristupljeno 25. 5. 2014.).
VIS Idoli – “Maljčiki” tekst. http://lyricstranslate.com/hr/Idoli-Maljciki-
lyrics.html#ixzz2x3Si5ueF (pristupljeno 31. 3. 2014.).
“Heroj privatizacije. Nadan Vidošević krenuo u predsjedničke izbore”. http://
www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/32447/Nadan-Vidosevic-krenuo-u-pred-
sjednicke-izbore.html (pristupljeno 4. 4. 2014.).
Filmografija
Entuziazm: Simfoniya Donbassa. Dziga Vertov. Puntozerofilm, 1931.
Tri pesni o Lenine. Dziga Vertov. Film preservatio Associates, 1934.
Aleksei Stakhanov. At home with Stakhanov. 1936. http://www.soviethistory.
org.
Happy Housewarming, Comrade Busygin. 1936. http://www.soviethistory.org.
The Stakhanov Movement. Stakhanov at his Record-breaking Feat. 1938. http://
www.soviethistory.org.
Rassegna numero 3; Un’altra nave ha ripreso il mare. Il recupero della nave
“Ramb” [Filmski pregled broj 3; Još jedan brod je zaplovio. Spašavanje
broda “Ramb”]. Krešo Golik. Jadran film, 1948.
Priča o fabrici. Vladimir Pogačić. Zvezda film, 1949.
100 dana u Brezi. Zoran Markuš. Zvezda film, 1949.
Rassegna Nro. 5; Combattenti per una più alta produttività del lavoro [Filmski
pregled broj 5; Borci za višu produktivnost rada]. Branko Bauer. Jadran
film, 1950.
Događaj u Raši. Rudolf Sremec. Jadran film, 1950.
La classe operaia va in paradiso. Elio Petri. Euro International Films, 1972.
Specijalni vlakovi. Krsto Papić. Zagreb film, 1972.
Slike iz života udarnika. Bahrudin Bata Čengić. Studio film, 1972.
226 Socijalizam s udarničkim licem
Człowiek z marmuru. Andrzej Wajda. Zespół Filmowy X, 1977.
Człowiek z żelaza. Andrzej Wajda. Zespół Filmowy X, 1981.
Dvije peći za udarnika Josipa Trojka. Goran Dević. Petnaesta umjetnost d.o.o.,
2012.
Alexij Stacanov: Personaggi. http://www.raistoria.rai.it/articoli/alexeij-stacha-
nov-personaggi/6907/default.aspx (pristupljeno 15. 10. 2013.).
Ostalo
“Antun Bičić”, Raški rudar – organ sindikalne podružnice i uprave Istarskih
ugljenokopa, 2. ožujak 1965.
Bratstvo-jedinstvo – bilten graditelja autoputa “Bratstvo jedinstvo”, Nova Gradiš-
ka, br. 74, 1. rujan 1949.
“Disciplina na radnom mjestu”, Brodograditelj – organ radnog poduzeća radnog
kolektiva poduzeća 3. maj/ Organo del collettivo di lavoro dell’azienda “3.
maggio”, siječanj 1950.
Forbes, posebno izdanje, travanj 2012.
“Heroes of Labor”, Time, 16. listopad 1935.
Intervju, Bahrudin Bata Čengić, TV Slovenija.
“Nadan Vidošević. Hrvatima ću prvo objaviti istinu o krizi”, intervju, Globus,
21. kolovoz 2009.
Nedjeljom u 2, HTV1, 7. listopad 2012., gost Borut Pahor.
“Putin Restores Worker Award of Soviet Era”, The New York Times, 10. listo-
pad 2012.
Tiskovna konferencija. Stipe Šuvar, Festival jugoslavenskog igranog filma u
Puli, 1972.
Zaključci o organizaciji takmičenja na “Belju”, Beljski Brigadir – organ sindi-
kalne organizacije i direkcije poljoprivrednog dobra “Belje”, 1. listopad 1948.
O autoru
Andrea Matošević (1979) diplomirao je etnologiju i talijansku
književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Padovi gdje je
dovršio i Master Interkulturalnih studija. Doktorirao je na Odsjeku
za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveuči-
lišta u Zagrebu. Docent je na Odjelu za studij na talijanskom jeziku
Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te suosnivač i istraživač u Centru za
kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) pri istom
Sveučilištu. Objavio je knjige Pod zemljom: antropologija rudarenja
na Labinštini u XX. stoljeću (2011), u suautorstvu s Teom Škokić
Polutani dugog trajanja: balkanistički diskursi (2014) te s Ladom
Duraković uredio zbornik radova Socijalizam na klupi: jugoslavensko
društvo očima nove postjugoslavenske humanistike (2013). Publicirao
je više radova u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornici-
ma. Trenutno je istraživač na dva projekta – Stvaranje socijalističkoga
čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma
(Hrvatska zaklada za znanost) i Kulture rada od socijalizma do EU:
Slovenija i Hrvatska u komparativnoj perspektivi (Bilateralna surad-
nja Hrvatska-Slovenija; MZOS). Bavi se temama antropologije i
etnografije rada i industrije, teorijom i povijesti etnologije i antro-
pologije, povijesne antropologije, popularne kulture itd. Član je više
strukovnih udruženja.
Iz recenzija

Socijalizam s udarničkim licem: etnografija radnog pregalaštva važan je

doprinos promišljanju udarništva općenito, i posebno u kontekstu
poslijeratne jugoslavenske obnove i izgradnje. Promatranjem i anali-
zom resignacije toga fenomena 1970-ih, u domaćem, ali i poljskom i
talijanskom kontekstu, a potom i u kontekstu hrvatske “tranzicije”,
autor upozorava na mrežu faktora koji utječu na poziciju i značaj
rada u “običnoj svakodnevici”, što ovu monografiju čini štivom koje
će doprinijeti i promišljanju aktualnog akutnog stanja rada.
dr. sc. Reana Senjković

Delo je u naučnom i stručnom pogledu izuzetno relevantno, jer

omogućava analitički pogled u temu rada, radnih praksi i ideo-
logizacije rada kontekstualizovanu u periodu ranog, razvijenog i
poznog socijalizma u Jugoslaviji, u čemu u domenu etnologije i an-
tropologije predstavlja pionirski poduhvat. Brižljivim istraživanjem
nam pokazuje kako se kroz promene načina govora o udarnicima
i udarništvu može slikovito pratiti transformacija društva koje su
udarnici “gradili”, od utopijskog zanosa u ranom poratnom dobu,
preko “kulturizacije” udarništva u vremenu porasta standarda i za-
borava koji je usledio, zajedno sa istrošenošću društvenog modela,
do savremenih postsocijalističkih evokacija, u nostalgičnom ključu,
vremena kada su radnici, makar i ideološki, predstavljali centralne
figure proizvodnog sistema.
dr. sc. Ildiko Erdei