(2) S vatk o lima pravio na zaštitu m oralnih i m aterijaln ih in teresa

k o ji protótìicu m a old k o je g znanstvenog, k n jiževn og dilli um|jetnli!čklog p r o ­

izvo d a fcoijemiu je on autor.
Č L A N A K 28. Svatko dima p ra v o na društveni ii m eđunarodni p o re ­
d a k u ikojem priava ii sliolbode izložen e u o vo j D eklaraciji mogiu bultd p o t­
puno 'ödtviair eme.
Č L A N A K 29. (1) S va tk o itna obveze prem a zajednici iz ikoje je
jeidliino m oguće islolbodbo i pumo razvti'jainlje n jego ve iliionoistii.
(2) U vršenju svojliih p ra v a i sloboda svatko trelba da buide podvrgn u t
samo oimiim oigraničenjiimia Ikoljia su određena zakonom isklju čivo u cilju
osiguranja dužnog priiznamijia i poštovanja p ra va i sltolboda idirug'i'h i u
diljiu zaidovoljenrja pratviiionilh za h tjeva moiralia, jiavnog poretka fi. općeg
blagostanja u dem okratskom društvu.
(3) T a iprtava i slobode n i u kojem slučaju ne mogu se p rim je n jiv a ti
pridbivno ciljevim a ii macedonia U jed in jen ih naroda.
Č L A N A K 30. M èta ise u ovoij Deklanacijli ne može tum ačiti kao p ravo
m a k o je (države, skupine il!i osolbe da učestvuje u Who k o jo j djelatn osti
iUi ida vrši Milio kakvu iraidnlju usmjerenu na uništenje ibilo Ikojih o v d je
izloženih prava i slolbodia.
U je d in je n i narodi

POSTANAK OPĆE DEKLARACIJE

O PRAVIMA ČOVJEKA

P r ije dvadeset godina, dana 10. prosinca 1948, Opća skupština U je ­

dinjenih naroida na svom trećem zasjedanju u iPariau prihvaitfla je i p ro ­
glasila O pću deklaraciju o p ra vim a čovjeka. Od tada se itaj dan slavi
svake godine kao Dan p rava čovjeka. Jubilarna prošla godina p rosla v­
ljen a je u cijelom svijahu kao M eđunarodna godina p rava čovjeka.
Ono, što D eklaracija sadrži, rezu ltat je ra zvo ja čovjekove miisli i n je ­
g o ve uporne bonbe za hum anizaciju ljudskih odnosa kroz vjek o ve . Iako
je D eklaracija donesena neposredno (poslije dru gog svfjetskog rata, u k o­
jem u su se na maročilt način is p o ljile nem ilosrdne okrutnosti, bru taln i
zločini i masovna u b ija n ja lju di, ona niijje samo humanistička reak cija
poslijeratnih Ijuldi. N a n jezin u stvaranju, ti jelkom p o vij esiti civilizira n og
čovječanstva, radile su čita ve gen eracije filozofa, pravnika i teologa. Id eja
o postojanju određenih p riro d n ih prava čovjeka nastala je još u antičko
vrajjeme. Početke jo j nalazim o u grčkim gradovim a — ■ državam a kod
filo zofa ktasliionoig diolba. Za Herakliita iiz Efeza (576— 480), 'kojli se
smatra jednim od p rvih filo z o fa p rirodn og p rava,1 u čovjeku postoji jëdan

1 R. H u bert: »C on tribu tion à l ’étude sociologique des origines du droit n atu re l«,
A rchives de philosophie du droit et de sociologie juridique, 1933, br. 3—4, str. 127.

5
»unutrašnji zafcon«, k o ji regu lira međuljudske odnose. T a j zatooin je izraz
općeg zakona ili božanskog logosa. Misao, da p ostoji jedno prirodno
i vječno pravo, kolje n igdje n ije napisano, a ikoje predstavlja moralni
red u svijetu , bila je opće prihvaćena id e ja u staroj G rčkoj. Ona je
dolazila do izra ža ja i u k n jiževn im djelim a, npr. u S ofo k io vo j (495— 406)
»Antigond«. A ntigon a, kada je odlučila suprotstaviti se K reon tovoj tira-
niji, u potrebljava posljedn ji argument navodeći da postolje vječ n i i ne­
p ro m jen ljiv i zakoni, k o je ne mogu izm ijen iti pisani zakoni što ih donosi
vlast.
K o d (rimskih filo zo fa sitoika i kod rim skih p ra v n ik a nalazim o još
razrađeniju Mejiu prirodnog tprava. Zbog toga su rim ski pravn ici (tvrdili
da je p ra v o vještin a dobroga i jednakoga (»Iu s est ars boni et aequi«),
te da postoje tri tem eljn a principa u pravu : pošteno živ je ti, idirugom ne
škoditi i svakom e svo je dati (»honesite vive re, alteru m non laedere, suurn
cuique tnibuere«). Unutrašnja p o vij est rim ske d rža ve bila je ispunjena
borbama za politička i socijalna prava. Poznate su iborbe plebeijaca za
ravnopravnost s patricijim a, zaitim ustanci robova pod Eunusom i pod
Spartakom i pokušaji provođenja agrarne re fo rm e za v r ije m e tbraće Tiibe-
rija i G aja Grakha. P oja m »ius n atu rale« n alazim o u d jelim a velikih
rim skih p ravn ika iz doba klasične juriispruđencije. T o ije razdoblje, u
kojem u je rim sko pravo d oživjelo svoj n ajveći dom et i kada je počelo
poprim ati značaj univerzalnoga prava, k o je će po.slije p rih va titi gotovo
svi civilizira n i narodi. U ibome vrem enu stvarali su s vo ja idjela Gaj, U lpi-
jan i Paulus, k o ji u nijima go vo re o prirodnom pravu. Za Paulusa je
prirodno p ravo ono, čije su norm e izraz (trajne pravedn osti i dobrote,
»■lus plurilbus modis diditur : uno modio, cum id quod sem per aequum
ac bonum est ius didijtur, ut est ius -naturale« (D igesta 1, 1, 11). Postkla-
siono rim sko pravo, k o je je već bilo pod u tjeca jem g rčk e filo z o fije i
učenja kršćanstva, smatra, da »ius n atu ra le« p red sta vlja m etafizičk i p o­
redak s v ije ta i da je kao takvo vječn o i n ep ro m je n ljivo .2
Nem a sumnje, da je utjecaj kršćanstva fornaio revoliudiOnairni značaj
na odnošaje m eđu lju d im a u Romskom carstvu. K ršćanstvo je predstav­
ljalo m oralnu i političku revoluciju. Od p o ja v e (kršćanstva čovjekova
osoba p red sta vlja jednu višu vrijedn ost u odnosu n a d rža vu i druge poje­
dince. Č o vjek se p o ja v lju je Ikao nosilac jedn og lju dskog (dostojanstva,
kojem u n e pripada poradi toga, što mu ga država ikomcedira, nego zato,
jer je ono svojstven o n jego vo j ljudskoj prirodi. P o shvaćanju kršćanstva
svi su lju d i djeca B ožja i među sobom braća. S vaki čovjek, samim tim,
šito je čovjek, bez o'bz'ira na svoj društveni položaj, -dostojan je pošto­
vanja. O va nauka o .bratstvu i jednakosti svih lju d i n em in ovno je morala
utjecati i na n jih o vu svijest, da im pripadaju određena p ra v a samo zato,
što su Ijuldi, i ida (ta prava nitko ne sm ije kršiti ii oduzim ati, pa ni država.
O vim s vo jim učenjem kršćanstvo n ije uspjelo u potpunosti izm ijeniti
sviijest i shvaćanja ljudi. Dapače, m ožemo kazati, da je utjecaj ovoga
učenja na u ređ en je ljudskog društva bio vrlo spor. T o je donekle razum­
ljiv o poradi toga, što o va nauka n ije bila jedin i faktor, k o ji je utjecao
2 E isn er—I-Iorvat : »R im sk o p ra v o «, Z agreb, 1948, str. 8 i 9.

6
na svijesit lju d i i na ja vn i život. Osim toga, n ije bilo ni m oguće tako brzo
izm ijen iti n avike i shvaćanja nimsfcog i helenističkog društva onoga doba.
U staro i n vijek u ropstvo je postojalo iu svih naroda. O datle porazna
činjenica, da se u doba, kada je kršćanstvo već u velike b ilo rašireno,
ustanova ropstva nastavlja, što je ooilto u protivnosti s učenjem o jedn a­
kosti ljudi. Mada kršćanstvo n ije uspjelo u jednom relativn o 'kratkom
povijesn om razdoblju u kinuti iropstvo, ono je, bez sumnje, u tjecalo na
hum anizaciju odnosa izm eđu gospodara i roba. Gospodar je nald robom
imao p ravo vlasništva kao i nad svakom drugom stvari, jer je rob bio
stvar (res), a ne osoba. Zato ga je m ogao i ,proda'ti. Osim toga, gospodar
je slobodno m ogao roba i u b iti (ius vita e ac neois). T eli je privi kršćanski
car Konstantin hotim ično usmrćen je roba proglasio zločinom u m orstva
zbog k o jeg a je gospodar kazneno odgovarao kao i za usm rćenje dru gih
osolba.3 Rim sko pravo za v rijem e kršćanskih careva u velo je još jedan
n ovi način puštanja na slobodu robova, tzv. orlkvenli oblik (manumissio
in ecclesia). Gospodar roba, pred skupljenim vjernicima i svećenicim a
izj'aivio bi, da ga ortpušta iz ropstva. O vaj način puštanja na slobodu im ao
je taj učinak da je oslolbođeridlk postajao rim ski građanin/1
Izm eđu IV i X stoljeća, kada je kršćanstvo počelo u tjecati na ja vn i
život. K atolička C rkva poduzim ala je efikasne m jere u svrhu zaštite
i oslobođenja robova. N a 22 crkvena koncila u tom razddblju ra sp ra vlja lo
se i donošene su odluke sa svrhom , da se popravi položaj ro b o va .5 P o
rim skom pravu rob n ije im ao, ne samo (imovinskih prava, nego n i o b i­
teljskih. On n ije m ogao stupiti u brak. Djeca, (koja su nastala liz spolne
veze izm eđu roba i ropkiinje, nilsu pravno bila u 'srodstvu s ro d iteljim a ,
a ,miiti izm eđu sebe. M eđu ostalim , zasluga je kršćanstva, što je u srednjem
vijek u robovim a priznato p ravo da im aju obitelj.6
Iz o voga vidim o d a ljudim a, po pravilu, nije svojstveno brzo p rih va ­
ćanje n ovih ideja, n ego da su često potrebna i velik a vrem enska razdob­
lja, da nove ideje sazru u svi jesti lju d i i da budu d efin itivn o prihvaćene.
O vdje je bitno, da je kršćanstvo donijelo ljudim a iideju o dostojanstvu
čovječje osobe i o jedinakositi svih ljudi, ibez obzira na rasu, narodnost,
društveno p orijek lo i spol, kako to uöi sv. P avao: »N e m a tu vliše ni
Žid ova n i G rka; nem a v iš e mi roba n i slobodnjaka; nem a više n i m uškog
nli ženskog, jer ste svii samo jeldan u Kristu Isusu« (Gatlaćainiima 3, 28).
Sv. Pavao također sm atra, da postoji prirodno pravo. On ga o tk riva
u ljudskoj n aravi i u savjesti ljudi. Tu je sv. Pavao b liz stoičkoj filo z o fiji
rim ske epohe. Bitna je ra zlik a među n jim a u tome, što stoici iz v o r toga
prava nalaze u samoj p riro d i kao takvoj, đolk ga sv. Pavao .nalazi u Bogu.
Da sv. Pavao prihvaća id eju o postojanju prirodnog prava, v id im o iz
n jegove poslanice Rlim 2, 14— 16: »Jer, kad pogani ikoji nem aju eafcona
vrše, vođeni naravlju , propise zakona, onda su oni, nem ajući zakona,
sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju, da ono, što propisuje zakon,
3 Eisner—H o rvat: cit. d jelo, str. 108.
'< E isner—H orvat : cit. d jelo, str. 111.
n J. Eppstein : »T h e catholics tradition of the la w of nations«, N e w -Y o r k , 1950, str.
306—461, gdje su navedeni svi koncili s godin am a održavanja od god. 305. do god. 992,. i
gdje se pisac poziva na p ojedin e kanone, k o ji govore o zaštiti robova.
n D. Rops : » L ’histoire de l ’E glise du C hrist«, tome IV , Paris, 1962— 65, str. 238—241.

7
 Stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo
njihova savjest: unutrašnji sudovi, koji ih ‘m eđusobno optužuju ili
brane.«
K r o z č ita v sredn ji vijjék m nogi s<u katolički teo lozi naučavali posto­
ja n je prirodn ih p ra va i zafoona. Lju dski zalkoni, p o n jim a, m oraju biti
u sikladu s Uim pruirodnim zakonima, je r inače prestaju ibiti zalkoni. Citirat
ćemo jedinoga od n ajvećih među njima, sv. Tom u Afcvinslkoga (1225-1274),
On fcaze: »S v a k i zakon, k o ji je sastavio čovjek, lima karakter zakona
točruo do one granice, dio k o je se izvodii iiz pniirodnog zakona. Alli, ako
je m a u k o jo j točki u sukobu s prirodnim zakonom, on odjednom prestaje
biti zalkon; om je samo jedno izopačenje zakon a.«7
U X V I I i X V I I I stoljeću filo zo fi, pravnici i publicisti, kao (reakciju
na vladarske apsolutizm e u Evropi, ponovno ističu id eju p rirod n og prava.
Stvara se tzv. »škoda prlirodniog p ra v a «, öijliim se osnivačem sm atra hioland-
äki p ra vn ik H ugo Groltius (1583— 1645). O n je ni svom e glavn om djelu
»D e iu re belili ae pacds« konačno dotjerao teoriju p rirod n og prava. Po
njemu, prirodn o p ravo pirolizliazi iz lju dskog razuma. V rije d i za sve na­
rode i u^sfviiim vrem enim a, je r je vječn o ii nepromgecnljiiwo. P o zitivn o pravo,
k oje d rža va propilsuje u svojoj zakonodavnoj djelatnosti, treba da bude
u skladu s tra jn im i jedinim ispravnim nepisanim norm am a prirodnog
prava, odnosno lju dskog razuma. Lju di se rađaju s određenim prirodnim
pra/yama. T a p ra va čovjeku ne pripadaju zboig toga, što mu !ih je dalo
društvo, n ego zato, što je on čovjek i kao ta k a v im a ta pravia. Društvo,
odnosno država, m ora poštovati ta prava. Porr,adi toga mdltiko ne sm ije ta
p rava odu zeti oovjieku. Ona se m ogu ograničiti u interesu đnušitva i dru­
gih pojedinaca, a li o tim ograničenjim a opet o d ređ u je pojedinac preko
svojih predstavnika.
Flilozofslke tem e lje škole prirodnog prava postavio je engleski filo zof
John Lo.cke (1632— 1704). Locke je živio u v r ije m e druge engleske revo ­
lucije, k o ja je srušila dinastiju Stjuart te postavila tem e lje ustavnoj
monarhiji. U borbi između k ralja i parlam enta, L ocke j e staio na stranu
parlam enta, k o ji je išao za ograničenjem k ra lje vsk e vlasti. Locke-ova
teonija n ije b ila nova. Već p rije refor.madije fcolđ teologa je postojala ten­
dencija, da se k raljevsk a vlast ograniči. P o m išljen ju Rus'selta, to je bio
dio borlbe izm eđu C rk ve i države, k o ja se u E vrop i vo d ila gotovo čitav
eredlnjii viijefc. U to j boribi svećenlicii sai odliučnio poidupliralli pira/vo poda­
nika, d a se oduipiru tiranskim vladarim a. Iako oni to nisu čin ili u inte­
resu naroda n ego pape, n jih o ve m isli i rije č i im a le su svoj učinak i kod
naroda. RuJsseOll citira teologa BeHamiiina (1542— 1621), kioijli (je već u ono
vtriiijeme /tvrdio, da svjetovna vlast p otječe od naroda, a ne od Boga, i da je
namoid dddjeljiufje vladaru.8
Pirema L o ck e-o vo j teo riji svakoj ljudskoj vlasti prethodi »prirodn o
stanje«. U tom e stanju vladaju »p riro d n i zakon i«, Ikoji su stvarno Božje
zaipovijedi. O vo »prirodn o sta n je« n ije historijski postojalo, nego je to

1 C itirano p rem a B. R ussell: »H isto ry o f western p h ilo so p h y «, prijevod, izđanie

K K osm osa«, B e o g ra d , 1962, str. 599.
8 B. R u ssell: cit. djelo, str. 594 i dalje.

8
jedina zam išljena zajednica, u k o jo j lju di žive u skladu s razum om , ali
bez ik a k v e vlaisti. V last mi'je potrebna, jer se lju di pokoravaju razumu,
k o ji je božanskog porijek la. U ovom prirodnom stanju lju d i su slobodni.
M ada je čo vjek slobodan, zakon razuma nameće mu stanovita o gra n i­
čenja u 'toj zajednici slobodnih ljudi. Budući da iz to g p rirod n og zakona
razum a proizlazi, da su svi lju d i jednaki, niltfco ne sm ije dru gom e nano­
siti štetu u pogledu n'jegova života, slobode i im ovine. M eđutim , s v i lju d i
ne živ e po prirodnim zakonima. Postoje pojedinci, k o ji krše o v e zakone.
U ta k vo m slučaju čo vjek im a p ravo da se od 'takvih pojedinaca brani,
je r oni u grožavaju n je g o v 'Opstanak. U prirodnom stanju svaki bi čo vjek
m orao braniti sam sebe, je r nem a vlasti, pa 'bi svatko m orao biti sudac
u svojoj stvari. T o b i b ilo nemoguće. Poradi toga su se lju d i d o g o vo rili
da sitvore vlaslt, odnosno državu. T o 'je Locke-ov » društveni u g o v o r«.
Očilto je, 'da on historijski n ije postojao, nego je to jedna p ravn a fik c ija
sa svrhom , da se o pravda postanak d rža ve ii da se ona ograniči u svo jim
pravim a. Temelljem tog a u go vo ra na državu su pojedinci p ren ije li o d re­
đena prava. A li ne sva. N ek a prava pojedinac n ije ni m ogao p ren ije ti
na državu, jer su ona n eotu điva i neprenosiva. Ona su tako vezana
s čovjekom , da su od n jega n eodvojiva. Č o vjek je ta iprava zadržao
i on ih m ože suprotstaviti i društvu i drugim pojedincim a. T o su pravo
na život, na ljudsko dostojanstvo, na slobodu, na sigurnost liltd. T a prava
Locke zove prirodn im pravim a. Ona su identična s m oralnim normama.
D ržava donosi zakone, ikoji m ogu b iti ii dobni i lo'ši. K r ite rij za etičku
ocjenu doltačniih zakona jesu prirodn i zakoni. Sve ono, što je u suprot­
nosti s prirodnim p ravom , m oralno je loše i ne obvezu je pojedinca na
poslušnost prem a državii.

Socijalne i p o litičk e p rilik e u evropskim državam a i u S jevern oj

A m erici u drugoj p o lo v ici X V I I I stoljeća do vele su ido p o litičk o g i p ra v ­
nog inormiranja o vih id e ja škole prirodnog prava. P r v i ta k a v poliitičko-
-pravrni akt na svijetu jest poznata D eklaracija o nezavisnosti S A D , koju
je 4. srpnja 1776. donio tzv. D ru gi Ikonitinentalni kongres, u k ojem u su se
nailazili predistaviiici 13 engleslklih kolon ija u S jevern oj A m erici, poslije
privih članica SAD, Tekst D ek la ra cije napisao je Thomas Jefferson, koji
je uz Washimgtona i Benjamiina Franklina bio jedan od vođ a p ok reta za
nezavisnost. U D e k la ra c iji se svečano proglašava nezavisnost dotadanjih
kolon ija i prekid svih p o litičk ih veza s V elikom B ritan ijom , te se na­
stavlja: »M i smatramo, da su očigledne i neosporne o v e istin e: ida su svi
lju di stvoreni kao m eđu sobom jedn aki; da im je S tvoritelj dao [stanovita
neotuđiva p rava; da m eđu ta prava pripadaju pravo na život, pravo
na slobodu i pravo na postizavan je vlastite sreće.«9 N em a sum nje, da
su u D e k la ra ciji došla do izra ža ja Locke-ova shvaćanja. T o p rizn a je i sam
Jefferson, kad kaže, da n je g o v zadatak n ije bio da pronalazi n ova shva­
ćanja, nego da izra zi shvaćanja, koga su postala shvaćanjim a velik og
broja Amerikanaca.

0 Citirano u p rije vod u po A . M a u ro is : »P o v ije s t Sjedinjenih A m eričk ih D rž a v a «, Z a ­

greb, 1960, str. lai.

9
 U E vrop i je p rvu takvu deklaraciju donijela francuska Ustavotvorna
skupština 26. kolovoza 1789, za traijanija francuske revolu cije, pod n azi­
vom D e k la ra cija o pravim a čovjeka i građanina (D éclaration des droits
de l ’hom m e et du citoyen). I ta je D eklaracija donesena pod utjecajem
ideja p riro d n o g prava, a po ugledu na deklaracije, ikoje su do itađa bile
donijele p o jed in e države S A D . Deklaracija im a 17 članaka, a počinje
poznatim čl. 1. (koji glasi: »L ju d i se rađaju ii ostaju slobodni ii jednaki
u piavim a. D ruštvene razlike m ogu se u tem eljiti samo ra d i opće koristi.«
U čl. 2. g o v o ri se o prirodnim i nezasitarivim p ra vim a čovjeka, a to su:
sloboda, Vlasništvo, sigurnost i oltpor p ro tiv u gn jetavanja. D eklaracijom
je proglašeno načelo narodnog suvereniteta. P o D e k la ra c iji sve, što n ije
zakonom zabranjeno — ■ dozvoljeno je. Osim toga, niltfco ne može biti
prisiljen činiti nešto, što zakon ne naređuje. D ek la ra cija proglašuje pravo
■na slobodu savjesti i Vjere, m išljenja i izražavan ja, ina slobodu 'štampe
itti O va je D eklaracija poslije stavljena na početak francuskog ustava,
koji je donesen god. 1791, ii od tada je ona dio ustavnih prava (građana
u Francuskoj. Značajno je, da i novi francuski ustavi iz god. 1946. i iz
1958. u svom uvodu proglasu ju, »d a svako ljudsko biće, bez razlike na
rasu, re lig iju i vjerovan je, posjeduje neotuđiva i sveta p ra va «.
P r ije o v ih deklaracija u Engleskoj su postojali određeni ustavni akti,
k ojim a su se garantirala neka ustavna prava. T i su akti im ali drukčiji
značaj, je r se nisu izravno odnosili na p r a v a . građana. T a k va je bila
Magna Charta iiz god. 1215, k o ja je predstavljala pakt izm eđu engleskog
kralja Ivan a bez Z em lje ii engleskih plem ića, k o jim su se paletom ograni­
čavala apsolutistička kraljeva prava. Z akon o p ra vim a (Balli o f Riiighits),
koji je donio engleski parlam ent god. 1689, također se ne odnosi izravno
na prava građana. T im je zakonom zajam čena sloboda parlam entarnih
izbora i im u n itet članova parlamenta. Građani su stelklli p ravo upućivanja
peticija kralju.
Francuska revolu cija i sama D eklaracija o p ra v im a čovjeka i građa­
nina im a le su prijelom n o značenje u ipovijesiti p ra v a čovjeka. Od tada
se postepeno počin ju u m nogim državam a svije ta proglašavati prava gra­
đana. T o je p eriod političke porvijesti, kada go tovo sve države donose
pisane ustave. Iako je još A ristotel u svojoj »(P o litic i« defin irao ustav,
ipak je u stav kao pisani pravni akt nastao tak saida. Osnovna svrha
stvaranja ustava bila je zaštita prirodnih p ra v a čovjeka. S pomoću usta­
va, ikoji je u h ijera rh iji pravnih norm a n ajviši p ra v n i akt, tj. jači od
zakona i dru gih propisa, htjelo se, da građani budu zaštićeni i od zadi­
ranja zakonodavne vlasti u n jih o va tem eljna prava. S v i zakoinii i drugi
niižii iproiplisi 'treba da buldu u skladu s ustavom. Alko ibi se doario
neki zaikoin, kolji ne bi bio u skladu s ustavom zajam čenim pravim a
giađana, onda takav zakon ne bi ibio pravno va lja n . Poradi toga su se
počeli u stan ovljivati posebni ustavni sudovi, k o ji treba da ocjenjuju sklad
zakona s ustavom. Da bi ustav bio jači od zakona, n jega ne donosi zako­
nodavni orgain (narodna skupština), nego posebni organ (ustavotvorna
skupština) ili čak izravno sam narod putem referendum a. U koliko ga pak
donosi zakonodavni organ, onda ga donosi u posebnom postupku. Tako

10
npr. za donošenje zakona potreban je nadpolovični broj gla sova članova
narodne skupštine, a za donošenje ustava potrebne su d'vtije trećin e broja
glasova.
Odredbe o p ravim a građana danas se nalaze u go tovo svim pisanim
ustavima. Međutim , iz ustavne povijesti vidim o, da je broj tih p rava
u početku bio malen, te su se ta prava proširivala, a n egd je i sm anjivala.
Tem eljn a prava građana, fcoja su priznavali usltavi X I X i X X stoljeća,
jesu: osobna sloboda, ‘j ednakost svih građana pred zakonom i p red su do­
vim a, sloboda savjesti i vjere, sloboda u druživanja i zborovanja, sloboda
štampe, n epovredivost sitana i pisama, sloboda priva tn og vlasništva, slo­
boda rada i p rivređ iva n ja iitd. T a prava nazivam o klasična ili politička
prava građana. P o slije p r v o g i drugog svjetskog rata ta su se prava
u m n ogim državam a (proširila pod u tjecajem socijalističkih ideja. Ta
nova prava nazvana su soci jadnim ili ekonomskim pravim a. M eđu ova
prava spadaju: p ra v o na besplatno školovanje, pravo na soo.ijalno osigu­
ranje, p ravo na rad, ipravo na odm or itd.
P o v ij est prava óovjelica ne predstavlja jednu veritikalnu liniju. Bilo
je vrem enskih razdoblja, kada su se neka od (tih prava, ndkađa više,
a nekada m anje, ipak p rizn a va la i provodila u političkom životu o d re­
đenih zem alja. A li, bilo je i takvih mračnih perioda, kada se čovjeku
n ije prliznavalo n i p ravo na život. To je posebno došlo do izra ža ja u tata-
litarističkim režim im a izm eđu dva rata. Takva nasilja nad čovjekom
nužno su m orala do vesti do id ejn ih i političkih pokreta za obranu dosto­
janstva ljudske osobe. U svijetu se stvara određena ljudska solidarnost.
Poijadlinidi, p a li /öiltavi narodi, (Više nisu in diferen tn i prem a onom e, što se
događa u drugim zem ljam a. N asilja nad pojedincem , ili nad pojedin im
narodima, pa ma igdje ‘s e ona događala, vriijeđaju savjest čovječanstva.
Ratni zločini počin jeni nad pojedincim a i čitavim narodim a u drugom
svjetskom ratu fo rm ira li su svjetsko javno m išljenje, pod u tjeca jem misli
i izja va istaknutih d rža vn ik a i publicista, u smislu stvaran ja jedine m eđu­
narodne organ izacije Ikoja bi, m eđu ostalima, im ala zadatak ida štiti prava
čovjeka. U loga i doprinos K a to lič k e C rkve u ovom epohalnom djelu za
čovječansltvo b ili su od posebnog značenja. O vd je ito posebno ističemo,
je r je taj rad C rk ve u našoj sredini slabo poznat.
Rredlgjedniiik SiA D F. D. Roosevelt uputliio je 6. siječnja 1941. Kongresu
poruku u k o joj n avod i četiri osnovne slobode Ikao tem elj na ikojima će
počivati budući svijet. T o su: a) sloboda govora i izražavanja, b ) sloboda
svalkog čovjeka da se modi B ogu na način Ikoji njem u odgovara, c) sloboda
od bijede, što na svjetsk om planu znači takvo ekonomsko u ređ en je svi­
jeta k o je će stanovništvu svih zem alja osigurati zdrav život, i d ) sloboda
od Straha, sito znači sm an jen je naoružanja na cijelom svije tu u tolikoj
mjerni i na takav način d a n ijedan narod neće b iti u stanju iz v rš iti fizičku
agresiju prem a s vo jim 'susjedima.10
Papa P io X I I za v r ije m e rata n ije prestao upozoravati na poštovanje
dostojanstva lju dske osobe prem a k o joj su italko često vršen a nasilja. U
svojoj radio-iporuci od 1. lip n ja 1941. kaže: »B itn i zadatak sva k e javn e
10 » L a protection internationale des droits de l ’h om m e«, Publication des N ation s Unies,
Service Inf., N e w -Y o rk , 1948, str, 70—71.

u
 vlastii jeat ii m ora b iti čuvanje nepovređivoslti prava ljudske osobe i da­
van je olakšanja za ispunjavanje njezinih du žn osti.«11
Njemačka biskupi, medu m nogim p ro te s ta ta pismima, uputili su v la ­
di Reicha 10. prosinca 1941. jedno naročito značajno pismo fcoje ćemo
o v d je u izvod im a navesti. Pism o je posebno značajno zbog toga, je r je
napisano u v rije m e kad se nacistički režim n alazio na vrbunou svoje
moći, U o vo m pism u njem ački biskupi protestiraju proltiv nasilja (i zločina
koji su na lju d im a vršeni u Njem ačkoj, te se p o ziva ju na prirodna prava
čovjeka. Pism o u izvodim a glasii:
»tSvakii čo vjek im a prirodno pravo na osobnu slobodu u granicama
koje m u posta vlja ju služenje Bogu, n jeg o vi odnosi s bližnjim a ii zajed­
ničko dobro . . . Mi, njem ački ibilskupi, prosvjedu jem o p ro tiv svakog na­
pada na osobnu slobodu i tražim o sudsku re v iz iju izrečenih kaznenih
m jera u on im slučajevim a, gd je n ije bilo dokaza, da je izvršeno kažnjivo
djelo za k oje se m ože izreći kazna lišenja slobode.
S vaki čo vjek im a p rirod n o pravo na ž iv o t i samo je B og gospodar
živoita i s m r t i. .. Međultim, kršćanski n jem ački narod saznao je s dubo­
kom poitresenošću da su, po nalogu vladin ih organa, lišene života osobe
'oboljele od duševnih bolesti, k o je su ibile sklon jen e u bolnicama i zavo­
dima, je r su sm atrane nekorisnima. Sada se p ro v o d i velik a propaganda
za jedan film , preporučen od viasitii, u kojem u se id e za tim , ida se oprav­
da u b ija n je n eizlječivih bolesnika. Mi, n jem ački biskupi, ne m ožem o ne
p rosvjed ova ti p ro tiv u bijanja nevinih osdba . . .
Svaligi čo vjek im a p rirod n o pra vo na p osjed ovan je im o v in e . . . Mi,
njem ački biskupi, prosvjedujem o proltiv napada ina prirodno pravo po­
sjed ovan ja imoviine i zahtijevam o p ovratak za p lijen jen e (imovine, poseb­
no samostana, k o ji su konfiscirani redovnicim a.
S vaki čo vjek Im a p rirod n o pravo na zaštitu svoje časti p rotiv izm iš­
ljotin a i klevdta . . ,« 12
To iniije Ibtiila jddiina osuda nacizma od Katioliiičfce Grfcve. Papa Pik) X I
izdao je u ožu jku 1937. encikliku na n jem ačkom jezJilku poid naslovom
»Milt 'brennender S orge«.13 Iako pape pišu endiklilke na laltinskom jeziku,
ova je 'bila napisana na njemačkom, je r je bila upućena Isključivo n je­
m ačkom narodu u čijoj su d rža vi na vlaslti b ili nacisti. 'U n jo j se papa
poziva na p riro d n o pravo, k o je je »sam om 'rukom S tvoritelja upisano
u ljudskom srou«. T a prava čovjek u v ije k zadržava li on ih im a pravo
istaknuti i prem a društvenoj zajednici, ikäda ih ona pokuša n egirati ili
likinuti. Z a P ija X I ljudski zakoni, k o ji su u suproltnosti s prirodnim
pravom , bolu ju od takvih izvorn ih nedostataka, d a ih n ikakva vanjska
sila ne m ože o zd ra viti i učioiiti obaveznim a.
U Washingitonu je 1. siječnja 1942. 26 država potpisalo D eklaraciju
u jed in jen ih naroda, u kiojofj se p rvi ipuit p o ja v lju je n a ziv «u jed in jen i na­
rodi«, kalko će se poslliije oaizivatii buduća m eđunarodna omgamliizadija. Tom
Ddklaraoiijom drža ve poltplisniice prihvaćaju A tla n ts k u p ov elju te isitiiču,

“ A c ta Apo sto licae Sedis (A . A . S.), 33, 1941, str. 200.

12 N av e d en o po Charles Journet: »E xige n c e s chrétiennes en politique«, Fribour?,
Egloff, str. 187— 188.
13 A . A . S., 29, 1937, str. 160.

12
da je n jih o va pobjeda potrebn a »z a obranu života, slobode, n ezavisnosti
i v jersk e slobode, -te za oču va n je ljudskih prava ii p ra v d e «.14
Francuski biskupi 30. (kolovoza 1942, za trajan ja njem ačke okupacije,
u putili su vjern icim a pastirska pisma, k o ja su se öiitaila u svim crkvam a
i u k o jim a se ističu prirodn a p ra va svih lju di na poštovan je lju dske
osobe, te jednakost svih lju d i bez obzira na irasu ili religiju . T o je b ilo
od izuzetne vrijednoslti 2bog progon a Židova, k o je su nacisti vršili u o k u ­
piranim zem ljam a. Biskupi su ejapressis verbis esondili antisemitizam . U
pism u nadbiskupa TouLousea Juìes-Gérauda Saliége-a čitam o: »'Postoji
kršćanski moral, postoji m oral, k o ji nam eće dužnosti li p riznaje prava.
T e dužnosti i ta prava nalaze se u lju d sk oj p rirod i. Oni dolaze od Boga.
N ad n jim a se m ože izvrš iti n asilje, a li n ije u moći ini jednog sm rtnika
da ih ulkine.«15
Pierre-Mamie Théas, biskup Montaufoan-a, u svom e pismu n a v o d i:
»Izra ža va m prosvjed i n ego d o va n je kršćanske savjesti i sta vlja m do
znanja, da su svi ljudi, a rijev ci i nearijevoi, 'braća, je r su sltvoreni od
istoga B oga; da svi ljuJdi, b ez Obzira na rasu ili religiju , im a ju p ravo
na poštovan je od slbrane pojedin aca i država. Prem a tom e, sadašnje a n ti­
sem itske m je re preziru Ijuidsko dostojanstvo i predstavljaju n asilje p rem a
n ajsvetijim pravim a ljudske osobe i oibitelji.«16
U svo jo j ibožliićnotj poslanici od 24. X I I 1942. papa Plio X I I fonosi p e t
svo jih točaka za postizanje m ira u ljudskom društvu. (Na .prvom m jestu
traži prizn an je dostojanstva i p rava ljudske osobe. Navodi, da n ije do­
vo ljn o samo poštovanje lju dskih prava, nego je potrebno i n jih o vo p ra k ­
tično izvršivan je. M edu lju dskim p ravim a ističe i pra vo na rad, je r rad
posjeduje svoije n eotuđivo dostojanstvo i on je sredstvo za u savršavan je
ljudske osobe i u zdržavanje ob iteljsk o g života.17
Jacques M aritain, jedan od n a jvećih suvrem enih francuskih k a tolič­
kih filozofa, god. 1943. izd a je svo je poznato d jelo Prava čovjek a i p r i­
rod n i zakon (»L e s droits de l ’hom m e et la loi natu relle«). D jelo je izašlo u
N e w Yorfeu, je r je Francuska b ila pod okupacijom , a poslije ra ta u F ra n ­
cuskoj. U ono v rijem e dijelo je predstavljalo plaidoyer u korist p rava
čovjeka. Im alo je v e lik odjelk i značajan učinak na svjetsko kulturno
javn o m išljenje. B ilo je v e lik poticaj za form iran je i raid K o m isije za
prava čovjek a pri U jed in jen im narodim a.18
K ako se rat p ribližavao svršetku, svu gdje iu svijetu počinju se isticati
zahtjevi za donošenje jed n og službenog m eđunarodnog dokum enta o pra ­
vim a čovjeka. S obzirom , da je (Evropa, izuzevši Englesku, b ila pod oku ­
pacijom, ta k v i p ok reti n ajviše su došli do izražaja u A m erici. U tra vn ju
1941. u W ashingtonu se održala 15-a godišnja (konferencija 'Katoličkog
društva za međunarodni m ir (Catholic Association fo r In tern ation al
Peace), na k o jo j je izrađena jedn a deklaracija o pravim a čovjeka, k o ja

14 » P o u r l ’organisation du M o n d e «, H artm an n, Paris, 1945, str. 12.

15 Ch. Journet: cit. djelo, str. 245—247.
16 Ch. Journet: cit. djelo, str. 245— 247.
17 »P a p a o miru-«, separat preštam p an iz »Foldum Dioeceseos S p alatensis«, N o 8-12-1942.
18 J. M arita in : »L e s droits de l ’hom m e et la loi n atu relle«. M aison Fran çaise, JSTew
Y ork, 1943, izdanje u Fran cuskoj, H a rtm a n n , 1945.

13
 je poslije poslužila fcao jedan od elemenata prigod om izra d b e predpro-
jekta Sekrétari'jaita za prava čovjeka u O U N .13
I radničke organ izacije sudjeluju u ovom pokretu. U travn ju 1944.
u F ila d e lfiji se održava 26. sjednica M eđunarodne k o n feren cije rada, na
kojoj se proklam ira, »d a sva ljudska bića, ‘b ez Obzira na masu, vjeru ili
spol, imajiu p ravo na m aterijaln i progres i duhovni ra zvo j u slobodi
i dostojanstvu, ite ekonom skoj sigurnosti«.20
Od 21. k o lovoza do 7. listopada 1944. održana je u Dum barton Oaks u
konferencija predstavn ika četiriju velik ih slila — K in e, Sj eđirnj eniih Drža­
va, S ovjetskog iSaveza i V elik e B ritan ije — na k ojoj je izrađen nacrt
p ovelje buduće m eđunarodne organizacije U jed in jen ih naroda. U tom e
nacritu n ije bilo n i rije c i o pravim a čovjeka. Po zavnšeltku konferen cije
katolički episkopat S A D u studenome 1944. uporno traži, da se u tome
nacrtu p o ved e računa o pravim a čovjeka.'^L Deset dana p o slije otvaranja
konferen cije U jed in jen ih naroda u San Franciscu kat. episkopat napo­
m inje, da bi -bila dužnost okupljenih u jedinjenih naroda da predvide
jedan m eđunarodni »-Bill o f dights«.22
U .Qiiudad M ex icu održali su predstavnici 21 am eričke d rža ve počet­
kom 1945. k on feren ciju o problem im a rata i imlira. O n i su podvu kli pro­
pust učinjen na k o n feren ciji u Dumbarton Oalksu Itiime, šibo je u nacrtu
p ovelje ispušteno, da se ibilo što kaže o pravifena čovjeka. U svo jo j dekla­
raciji ođ 3. ožujlka 1945, podsjećaju, da je jedan od g la vn ih zadataka
O U N izradba jurisdikciiije za zašltiiitu prava čo vjek a .23
'Neposredno pred svršetak rata došlo je do k o n feren cije U jedinjenih
naroda u San Frajnciscu. K o n feren cija je zasjedala od 25. itravnja do
25. lipn ja 1945. B ili su priisuitoi predstavnici 50 idržava. Id eja , d a se zaštita
prava čovjeka unese u jedan m eđunarodni dđkumemit, b ila je već pot­
puno zrela ina to j konferen ciji. S vjetsko javn o m iš ljen je b ilo je vrlo zain­
teresirano. S a svih sltrana -svijeta dolazili siu iu tom sm islu prijedlozi.
Predstavnici 50 država na toj kon feren ciji p rih v a tili su i izgla sa li P o v e lju
U je d in jen ih naroda, Ikoja je ratificiran a 24. lis/topada 1945, pa se poradi
toga taj dan svake godin e slavi kao dan U jed in jen ih inaroda. P ov e ljo m
U je d in jen ih naroda stvorena je međunarodna orga n izacija pod imenom
O rganizacija U je d in je n ih naroda (O U N ). U saunom uvoldiu P o v e lje U je ­
dinjeni narodi iz ra z ili su vjeru »u osnovna p ra va čovjeka, u dostojanstvo
i vrijedn ost lju dske osobe i u ravnopravnost muškaraca i žena«. U čl. 1.
P ov elje, g d je se govorni o ciljevim a i načelima, mavoldi se, d a je cilj U je ­
dinjenih naroda »p ošto va n je prava čovjeka i osnovn ih sldboda za sve
bez ra zlik e rase, spola, jezika ili v je r e .« P o v e lja na sedaim m jesta spomi­
n je prava č o vjek a ite d a je preporuke u svrhu p om agan ja ostvarivanja
prava čo vjek a i osnovnih sloboda.

10 Les docum ents des N ation s Unies ayant servi à l ’élaboration de la Déclaration
U n iv erselle: E/CN. 4/W 16.
20 B. B ib ié : » L a com m unauté in ternationale«, Sirey, P aris, 1949, str. 203.
21 ».Statement on international o rd e r«, P ubi. »N a tio n a l Catholic W e lfa r e Conference^
(N . C. W . C .), W ashington , 16. X I 1964, str. 125.
22 » w o r l d P e a c e «, P u b i. N . C. W . C., W ashington, 15. I V 1945, str. 357.
23 L a résolution N o 40 de l ’A ssem blée, P u b i O rganisation des Etats am éricains, W a ­
shington, 1948.

14
 D a bl se m ogla o stva riva ti i štititi prava covjëka, kafco je to zam islila
k onferen cija u San Prancisou, trebalo je stvoriti jedan m eđunarodni
dokument iu kojem u će se n alaziti pojedinačno označena ta p ra va i iz
k ojega će se v id je ti sadržaj tih prava. T a j zadatak je p o vjeren G ospodar­
skom i socijalnom v ije ć u O U N , k o je je radi izvršenja to g zadatka osno­
valo K o m is iju za prava čovjeka. N a čelo te Kom isije, Ikao predsjednik,
izabrana je Eleonora Roosevelt, udovica predsjednika S A D R oosevelta.
T im se izborom htjela odaitli počast uspomeni velik og lidera dem okratskih
težnja u isvii'jeitiu, Ikorjii je p osljed n je godine svoga žirvdta posvetio radu na
stvaranju OUÌN i ikiojii je umiro kratko vrlijeme prlilje k o n feren cije u San
Prancisou. BI. Roosevelt je inače ibila virio poznata pb svom žurnalisltiičlbom
i filantropskom radu. Potpred sjedn ik K om isije bio je iprof. René Cassin,
virio istaknut kao izvrstan p ra v n ik i odličan diplomat, Ikoji je dugo godina
bio delegat Francuske u D ru š tv u naroda i profesor na A k a d em iji za
međunarodno pravo u Haagu. On je danas predsjednik Evropskog suda
za iprava čovjeka. Prošle godine, prigodom 20-godišnjice proglašenja O pće
deklaracije o pravim a čovjeka, prof. Cassin je dobio N obelovu nagradu
za mir. N a svojoj p rvo j sjednici, fcoja je održana 27. siječnja 1947. u L ake
Siucees kad N e w Yorka, K o m is ija je izabrala Redakcioni odbor za iizraidfou
teksta D eklaracije. U ova j od b or ušlo je osam članova, i to iz A u stralije,
Čilea, Francuske, Kine, Lilbainona, S jedin jen ih Država, S ovjetskog S aveza
i V elik e Britanije. N acrt D ek la racije izradio je prof. Cassin, čija je -uloga
bila dominantna u radu Redakcionog odbora i same Kom isije. Pošto je
Redakcioni odbor prihvatio nacrt, nacrt je iznesen pred Kom isiju . U
opširnom rasp ravljanju sta vlja n i siu m nogi prliijeldloKi, kajii siu se odrao&ili
na tekst Deklaracije. D olazilo je do konfrontacije različitih i vrlo o p reč­
nih m išljen ja i stajališta. V iše puta je u rad K o m isije m oralo in te rv e n i­
rati Gospodarsko i socijalno vijeće. P o slije d vije godine rada i nakon
određenih preinaka i nadopuna K o m isija se složila -u konačnom nacrtu
kogii je iznesen pred O pću skupštinu na njeairuu trećem izasjedainju na
jesen 1948. godine. Opća skupština O U N je ponovino, prefko s v o je K o m i­
sije za hum anitarna i socijalna p itanja, detaljn o prostuldlirala dijeli »a o rt,
te j e đefiiinliitiivni tekst iznesen p red plenum Opće skupštine, kioljli iga je
pmihvaitio i izglasao 10. prosinca god. 1948. na svojoj sjednici u Palais
de C haillot iu Parizu.
Ovaj teilest ipak n ije jednoglasno prihvaćen. Oid '56 država, k o je su
bile zastupane na to j p o vijesn o j sjednici, 48 ih je glasovalo za D eklaraciju,
ni jedna n ije glasovala protiv, ali ih se 8 usteglo. Od glasovanja se uste-
glo 6 socijalističkih zem alja, Južnioafrička U nija i Saudijska A ra b ija . Š ef
sovjetske delegacije Visinski u svom govoru toga dana, kojli je održao
neposredno pniije glasovanja, iz ja v io je ida se iboji da ibi D eklaracija m ogla,
zbog svog nadnacionalnog karaktera, b iti p rijetn ja državnom su vereni­
tetu, te da miu se čini raziono u plitan je U jedin jen ih naroda .u unutrašnje
poslove drugih država.24

2/1 Discours de M. V ich in sky (C om ptes rendus de l ’Assem blée générale, A/PV/180 à 103,
des 9 et 10. X I I 1948).

15
 N a k raju /treba da (kažemo da D eklaracija mije međunarodna ugovor
.(konvencija), k o ji ibi, po međunarodnom pravu, o b veziva o -države potpis­
nice. D eklaracija je samo izja va o pravim a, te ona p red sta vlja m oralnu
obavezu za sve članice OUN, Ona je »za jed n ičk i id ea l k o ji treba da
postignu svi narodi i sve države«, kako ise Ito u sam oj D eklaraciji kaže.
Po željeti je, da (čovječanstvo p rih va ti načela Diekilaracilje u dbliku jednog
međunarodnog ugovora, foqjli bi llmao (i pravnu snagiu i k o ji foli ustanovio
odigovarajuće organ e na k o je bi se svaki čovjek m ogao o b ra titi u slučaju
povrede 'deklariranih p rava s bilo čije strane.

Amte M atković

TEŠKI PUTOVI MIRA

D V A D E S E T G O D IŠ N J IC A OPČE D E K L A R A C I J E
o p r a v im a Čo v j e k a

K atolička orlkva pridružuje se proslavi 20-igodliSojiice proglašenja »O pće

d eklaracije o p ravim a čo vje k a « UN. S v e ti otac P a va o Vil postavio je kao
temu te p roslave »P ro m ica n je prava -čovjeka put je k imliriu«. N e možemo
o d v o jiti uspostavu m ira u današnjem zavađenom sv ije tu od uspostave
prava k o ja pripadaju svakom čovjeku kao građaninu Z em lje, bez obzira
na nacionalnost, na boju kože, na irasnu 'ili klasnu pripadnost, na zani­
m anje ili stupanj obrazovanosti], na vjersk u i l i ideološku pripadnost.
U pravo gažen je tih osnovnih ljudskih prava iz v o r je bratoubilačkih su­
koba. R aditi dakle za m ir znači ra d iti na usposltavijanju pogaženih lju d ­
skih prava, znači ra d iti na uspostavljanju zanijekan ih osnovnih ljudskih
sloboda i ukidanju ropskog stanja, u k o jem se n alazi većina ljudskog
roda, osobito u slijed ekonomske i kulturne neimaštine, k o ja onemogućuje
pravilan ra zvo j cjelo vite ljudske osdbe.
Radilti na 'uspostavljanju tih osnovnih ljudskih prava Itežak 'je posao.
Jer oni, k o ji im a ju financijsku i tehničku preimoć, nlisu raspoloženi da
ta bogatstva lju dskoga roda podijele s -drugim lju dim a, s drugim naro­
dima, s d ru gim klasama.
■Oni, k o ji im aju /bih đolbara, brane, naravno, postojeći poredak. M ože
se dogOdiiitii, da i neki crkveni ljiuidii i neke crkvene insitiitudije, pa i pioge-
dine orlkve u p ojed in im narodim a brane postojeći poredak, i to u im e
Božje, iz form alnih, legalističkih razloga, ne gled a ju ći na viiišu pravdu,
koja Itraži jednaka p ra va za sve lju de i narode.
C rkva je božanska institucija, od Krisita osnovana. Ona čuva Božiju
istinu, k o ju niitko nem a prava is k riv ljiv a ti n i suibjefctliviziiraiti u im e bilo
k o je f!iöJozofii|je ili Milo kakva narovi — podanašnjenja. Isitlina je jeldna i ob-
jdktivna, pa je s v i m i, kao zajednica, m oram o k a ziva ti u nefcim odre­

16