Сеоска породица дели се на пет типова: алпски, приморски, динарски, панонски и тимочки

Većina se slaže da je teže u velikom gradu jer ima više opasnosti i nekontroliranih
utjecaja. A i roditelji koji žive u gradu uglavnom biraju opciju koja nudi zaključan stan i
digitalne medije. Djeca u gradu imaju niz aktivnosti kojima se mogu baviti umjesto da
sjede pred ekranom. Neke od tih aktivnosti su: bavljenje sportom uz profesionalne
trenere (košarka, plivanje, tenis..), mogu pohađati glazbenu školu, ići u posjet muzejima,
izložbama, zoološkom vrtu. Mogu se igrati na uređenim dječjim igralištima, parkovima,
na obalama rijeka. Ako djeca odrastaju u gradu, treba ih odvesti u zračnu luku,
autobusni ili željeznički kolodvor. Bilo bi poželjno pronaći vremena i nekoliko puta
godišnje otići na izlet u selo kako bi se djeca upoznala i s tim načinom života; vidjela
domaće životinje, istraživala šumu i livade, uz nadzor odraslih naravno. (Matijević, Bilić
i Opić, 2016)
S druge strane djeca na selu imaju sasvim drugačije aktivnosti i mjesta za igru, a to su
igre na livadi, u šumi, na igralištima pokraj škole ili crkve, u vlastitim dvorištima. Imaju
puno više druženja sa životinjama, bilo da se radi o kućnim ljubimcima, domaćim
23
životinjama ili nekim drugim životinjama u prirodi. Naravno da i na selu ima opasnosti,
ali djeca koja odrastaju na selu uče i ponašanja koje gradska djeca ne usvoje. Ako se
djeca odgajaju na selu, roditelji im trebaju dopustiti da sudjeluju u svim aktivnostima koje
odrasli rade (hranjenje životinja, sadnja biljaka, povrća, berba grožđa…). Nemojte tjerati
djecu iz vrta i radionice, neka rade s vama. (Matijević, Bilić i Opić, 2016)
Djecu treba poticati da osim gledanja na različitim digitalnim zaslonima, može se reći i
od samog rođenja, da izvode različite motoričke aktivnosti u kući ili prirodi. Penjanjem,
trčanjem, slaganjem, provlačenjem i puzanjem omogućujemo djetetu kretanje, kako u
kući, tako i u prirodi, a to je od iznimne važnosti za njihov razvoj. (Matijević, Bilić i Opić,
2016)
Ako se odgoj ne prilagodi novim izazovima budućnosti, izgubit će svoje ishodišno
značenje. Djeca koja žive u pozitivnom obiteljskom okruženju, u kojemu su ostvarene
sve životne i osnovne potrebe najbolje će ostvariti svoje mogućnosti. (Matijević, Bilić i
Opić, 2016)
„Ne možemo zaustaviti razvoj, ali moramo cijeniti i gajiti ono zbog čega smo danas
ovdje, na ovom evolucijskom stupnju; a to je zasigurno odgoj.“ (Matijević, Bilić i Opić,
2016:192)

matuMetodologija pedagoških istraživanja

PROBLEM ISTRAŽIVANJA

CILJ I ZADACI ISTRAŽIVANJA

4.3 HIPOTEZA
4.4 METODE I TEHNIKE RADA
4.5 OPIS UZORKA

4.6 POSTUPAK ISPITIVANJA

4.7 INSTRUMENT ISTRAŽIVANJA

4.8 NAČIN OBRADE PODATAKA

Rezultati
zaključak

Svakodnevni zivot djece u seoskoj porodici

Predmet istraživanja
Problem
Zadaci
Cilj
Hipoteze
Da bi se mogli uspostaviti takvi odnosi utjecaja na kvalitet obrazovanja
koji bi mu maksimalno doprinosili, potrebno je utvrditi faktore utjecaja i
njihov relativni značaj u cjelokupnoj strukturi utjecaja na školski uspjeh.
Faktore koji determiniraju školski uspjeh djece moguće je klasificirati
u tri veće skupine:
a) lične osobine učenika (npr.: inteligencija, marljivost, radne navike,
zdravstveno stanje učenika i si.),
b) materijalno-financijske i organizaciono-kadrovske prilike škole (školski prostor, opremljenost
škole sredstvima za suvremenu nastavu,
stručne sposobnosti i broj nastavnika i si.), te
c) prilike porodice i uže društvene zajednice.
Značaj pojedinih od ovih faktora bio je predmet ispitivanja različitih
autora u prošlosti. Vlada opća suglasnost da je inteligencija učenika najrelavantniji faktor
njegovog uspjeha u školi. Međutim, usprkos ovakvoj jeđnodušnosti mišljenja, temeljenoj na
empirijskim podacima do kojih su došli ovi
i drugi istraživači, i sami autori upozoravaju na činjenicu da je javno mnjenje u svom
jednostranom intelektualizmu pređimenzioniralo ovu vezu.
Naime, za uspjeh u školi važni su i brojni faktori koji s inteligencijom stoje
u vrlo ograničenoj povezanosti. Fleming je (1943. g.) dao pregled svih radova koji
su se odnosili na ispitivanje povezanosti između socio-ekonomskog statusa porodice
i školskog uspjeha djeteta; iz njega je vidljivo da su razni autori ustanovili da je
ta povezanost značajna i pozitivna. I Flemingova vlastita istraživanja potvrđuju
to stanovište.
Campbell je (1952) pokazao da je kulturna razina sredine važan faktor za determinaciju školskog
uspjeha djeteta. Kao relevantan faktor uspjeha on spominje
i karakteristike škole: školska zgrada, veličina razreda, metode školske organizacije
i nastave kojima se, po njegovom mišljenju, obraćalo malo pažnje, nasuprot individualnim
psihološkim i fizičkim osobinama učenika.
Vršeći komparativna ispitivanja različitih aspekata ponašanja djece koja su
pohađala »progresivne« i »ortodoksne« škole u Engleskoj, Thorndike je (1941)
ukazao da postoji u svakoj školi jedan karakterističan ton, ili moral, koji zavisi
od uprave škole, nastavničkog kadra i drugih faktora (npr.: tipa zajednice kojoj
školi služi), a koji bi također mogao biti od značaja za uspjeh učenika.
65
Jedno od najopsežnijih ispitivanja utjecaja različitih faktora na školski uspjeh
izvršio je Leslie C. D. Kemp. Ispitivanjem je bio obuhvaćen vrlo velik broj škola,
a dijapazon promatranih faktora utjecaja vrlo širok (42 varijable). I u ovom
ispitivanju je najveći koeficijent korelacije nađen između školskog uspjeha i inteligencije. Više od
polovice varijance u testovima čitanja, rješavanja aritmetičkih
problema i opće informiranosti objašnjava se ovim faktorom.
Međutim, i sociološki status (rezultantna claster vrijednost 5 varijabli, među
kojima je nađena visoka povezanost) je u vrlo značajnoj korelaciji sa inteligencijom (koef.
korelacije 0,52) i sa školskim uspjehom (0,56). Promatranjem koeficijenata parcijalne korelacije
u funkciji konstantnosti varijable »inteligencija« ili
varijable »socio-ekonomski status«, autor zaključuje da inteligencija ima veći značaj
za determinaciju postignuća učenika u školi od socio-ekonomskog statusa. Naime,
kada se varijabla »socio-ekonomski status« drži konstantnom, korelacija između
školskog uspjeha i inteligencije iznosi 0,62, a zadržavanje inteligencije kao konstantne varijable
daje korelaciju između školskog uspjeha i socio-ekonomskog statusa svega 0,30.
Varijable »inteligencija« i »socio-ekonomski status« uzete zajedno daju multiplu korelaciju sa
školskim uspjehom od 0,76, što znači da svi ostali faktori znatno
manje doprinose školskom uspjehu djece.
Ispitivanja provedena u našoj zemlji potvrđuju ove navode. U zadnjih nekoliko godina
longitudinalnim postupkom proučava se na jednom ograničenom broju
ljubljanske djece utjecaj nekih psihomatskih i socijalnih faktora na duševni razvoj
i školski uspjeh djeteta. Dosadašnji rezultati ukazuju na značajnu, iako ne visoku,
korelaciju između stambenih prilika, prihoda i broja djece u porodici, i školskog
uspjeha učenika.1
Jedno ispitivanje na zagrebačkoj populaciji (N = 11.052, broj odjeljenja 327,
broj škola 35), koje se odnosilo na ispitivanje utjecaja porodičnih prilika na uspjeh
učenika osnovnih škola, također ukazuje na povezanost socio-ekonomskog statusa
i školskog uspjeha.2
Iz navedenih i drugih ispitivanja vidljivo je da u funkciji različitosti socio-ekonomskih prilika
porodice varira i školski uspjeh djece tih porodica.
Problem utjecaja prilika u porodici i u užoj društvenoj zajednici na školski uspjeh učenika od
posebnog je značaja u onim školama koje su s obzirom
na to heterogene, odnosno gdje je varijabilitet tih prilika velik. To u prvom
redu važi za tzv. centralne ili sabirne škole koje okupljaju djecu iz više sela
uz djecu iz centra u kojem se škola nalazi. Prilike pod kojima žive djeca
sa sela najčešće se znatno razlikuju od onih u kojima žive njihovi drugovi
iz centra, iako pohađaju istu školu.
Seoska djeca obično u svom rodnom mjestu pohađaju prva četiri razreda, a od V do VIII razreda
dovršavaju školovanje u centralnoj školi. Prednost otvaranja takvih škola je nesumnjiva. U njima
se formiraju odjeljenja
od samo jednog razreda, na jeftiniji se način dolazi do školskog prostora,
racionalnije se koristi nastavnički kadar, škola se lakše snabdijeva skupljim
učilima, a sve to može u određenoj mjeri utjecati na bolji uspjeh u školi.
Međutim, ovakva organizacija centralnih škola stvara i prilično problema.
Paradoksalno je, iako tačno, da su najčešće ti problemi okrenuti upravo
prema onima zbog kojih je ta organizacija i sprovedena, a to su učenici sa
sela.
U čemu su učenici sa sela hendikepirani u odnosu na svoje drugove iz
grada, a što bi moglo imati odraza na njihove različite uspjehe u školi? U
prvom redu to su slijedeći faktori:
1 Toličić, referat na XVI Internacionalnom kongresu psihologa, Bon, 1960.
2 Cotić, Fulgosi, Lazić: Porodične prilike i uspjeh učenika osnovne škole, Pedagoški rad, Zagreb,
1963, br. 3—4.
66
a) Predznanje učenika putnika, koji su pohađali niže razrede u seoskim
školama, redovito je manje’ s obzirom na teže prilike pod kojima učitelji
rade u tim malim školama gdje su učionice prenatrpane, gdje su odjeljenja
najčešće kombinirana, gdje je nastavnih sredstava malo, gdje su uvjeti redovito nepovoljniji
nego u centru, gdje su — ukratko — materijalno-financijske
i organizaciono-kadrovske prilike škole znatno teže.
b) Učenici sa sela u centralnim školama su u nepovoljnijem položaju zbog
toga što putuju (pješke, biciklom, autobusom, vlakom) i zbog toga gube više
vremena; to se odražava i na redovitost njihove ishrane a u krajnjoj konsckvenci i na njihovo
zdravstveno stanje.
c) Životni standard porodica učenika putnika, a i njihov kulturni nivo, u
pravilu je niži od onog u gradu, a kako smo vidjeli to je od značaja za
razinu postignuća u školi. Seoska porodica zbog svog kulturno-obrazovnog
nivoa ne pomaže svojoj djeci u savladavanju školskih zadataka koliko gradska
porodica, a ponekad čak djeluje obrnuto.
d) Roditelji djece nastanjene u mjestu školovanja imaju više prilike kontaktirati s nastavnicima i
lakše doći do obavještenja o uspjehu svoje djece
u školi, dok roditelji učenika putnika to teže ostvaruju. Oni čak često nisu
u stanju prisustvovati niti roditeljskim sastancima.
e) Materijalne prilike učenika, njihova socijalna sredina i neki drugi
momenti određuju, između ostalog, i njihov vanjski izgled, odnosno način odijevanja, pa i
ponašanja. Iako učenikov vanjski izgled ne bi trebao biti relevantan faktor za školsko
ocjenjivanje, rezultati ispitivanja4
pokazuju da se
on javlja kao parazitarni faktor, jer transferom emocionalnog odnosa utječe
na visinu ocjene znanja učenika.
f) Ako nastavnici stalno upozoravaju učenike sa sela na njihov slabiji
uspjeh u odnosu na učenike iz centra (dokaz da oni to rado čine je i ovo
ispitivanje koje su oni inicirali!), oni time ne motiviraju učenike na veće zalaganje i bolje učenje,
već postižu upravo obrnuti efekt.5 Ako se učenicima
na to sistematski ukazuje, onda je to put obeshrabrenja i diskvalifikacije u
natjecanju za bolji uspjeh, a možda i uzrok javljanja otpora prema obu
čavanju.
Vidi se, dakle, da ima dosta razloga za razlike u rezultatima učenja učenika putnika i onih
nastanjenih u mjestu školovanja. Ti razlozi mogu biti
objektivni, a mogu biti i subjektivni (bilo da se nalaze u ličnosti učenika, bilo
u ličnosti nastavnika).
Iako se mogu pretpostaviti razlozi razlika u školskim uspjesima jednih i
drugih učenika, bili smo, svejedno, mišljenja da je potrebno neke stvari empirijski provjeriti i po
mogućnosti kvantificirati. Ovo ispitivanje su, osim toga,
zahtijevali nastavnici jedne centralne osnovne ško e koji nisu bili zadovoljni

Broj stanovnika opada u 86% sela u Srbiji, svako drugo dete na

selu (45,1%) suočava se sa deprivacijom, a čak 76% nezaposlenih
žena nije čulo ni za jednu aktivnu meru tržišta rada. Depopulacija,
siromaštvo i slabost „unutrašnjih“ ljudskih resursa koji bi trebalo da
generišu značajan deo rasta i i razvoja u ruralnim oblastima oslikavaju
ruralnu Srbiju 2011. godine.
Metodologija U analizi su korišćeni dostupni statistički podaci, nalazi relevantnih studija i podaci
iz kvalitativnog istraživanja organizovanog za potrebe ovog projekta. Analiza se zasniva na
kvantitativnim indikatorima iz različitih izvora, a za njihovo tumačenje i dopunjavanje korišćeni
su kvalitativni podaci iz ranijih istraživanja2 i iz fokusiranih grupnih diskusija sprovedenih za
potrebe ove analize. Potrebno je naglasiti da se u izveštajima zvanične statistike i izveštajima
zasnovanim na Anketi o životnom standardu stanovništva (AŽS) ili Anketi o prihodima
domaćinstava (APD) retko navode podaci distribuirani prema dimenziji urbano/ruralno, a kada
su u pitanju deca kao starosna grupa, to se čini vrlo retko. Kada god se ova razlika javila u
podacima, to je u izveštaju navedeno i naglašeno. Poseban problem predstavlja to što se
uzrasna kategorija mladih od 15 do 19 godina u nekim izveštajima zasnovanim na anketama na
velikim uzorcima ne razlučuje unutar starosne kategorije 16–24 godine.
Za potrebe analize sprovedeno je i kvalitativno istraživanje metodom fokusiranih grupnih
diskusija (FGD) u četiri regiona u kojima se sprovodi projekat Održivi turizam za ruralni razvoj (u
centralnoj Srbiji, u istočnoj Srbiji, u južnom Banatu na Dunavu i u donjem Podunavlju), a FGD su
obavljene u selima Leskovice (Valjevo), Temska (Pirot), Izbište (Vršac) i Kumane (Veliko
Gradište). U svakom selu diskusije su održane sa 5 ciljnih grupa: • deca od 12 do 14 godina koja
pohađaju osnovnu školu, • deca od 15 do 19 godina koja pohađaju srednju školu ili su prekinula
školovanje, • žene iz seoskih domaćinstava starosti 27–55 godina, • muškarci koji su nosioci
gazdinstva, • pružaoci socijalnih usluga i predstavnici lokalne administracije. Glavni cilj
fokusiranih grupnih diskusija bio je da se stekne uvid u potrebe žena i dece na selu za socijalnim
uslugama, u kvalitet i dostupnost ovih usluga, kao i uvid u glavne prepreke koje ometaju njihovo
uspešnije pružanje. Sa istim ciljem posmatran je i širi kontekst mogućnosti ekonomskog i
socijalnog unapređenja života na selu, što podrazumeva aktivnost čitavog domaćinstva, kao i
povezivanje lokalne administracije i drugih lokalnih aktera relevantnih za poboljšanje socijalnih
usluga na selu.
Osnovni zaključci
Kvalitet života i pristup uslugama dece na selu Uprkos primeni mera za smanjenje siromaštva,
siromaštvo dece do 14 godina starosti 2007. godine najmanje je smanjeno u poređenju sa
drugim kategorijama stanovništva u odnosu na 2002. godinu, pa je jaz u odnosu na siromaštvo
opšte populacije višestruko povećan (Studija o životnom standardu, 2008). Zbog
neodgovarajuće 3 Štaviše, u zvaničnoj statistici Srbije ne postoji ni jasna definicija ruralnih
oblasti, pa se naselja i njihovo stanovništvo klasifikuju kao „urbano“ i „ostalo“, a ruralna naselja
i ruralno stanovništvo spadaju u ovu drugu kategoriju. PRISTUP ŽENA I DECE USLUGAMA U
RURALNIM OBLASTIMA SRBIJE I PREDLOG MERA ZA UNAPREĐENJE STANJA 13 disagregacije
statističkih podataka nije moguće ustanoviti koliko se pogoršao položaj dece iz ruralnih naselja
u odnosu na prosek i na decu iz urbanih naselja. Pored nezaposlenosti i niskog obrazovanja
roditelja, strukture porodice (jednoroditeljske porodice i porodice sa velikim brojem dece) i
etničke pripadnosti (posebno romskoj zajednici), jedan od glavnih faktora koji povećavaju rizike
od deprivacije i socijalne isključenosti dece predstavlja život u ruralnim naseljima, posebno u
jugoistočnoj i zapadnoj Srbiji. Podaci ukazuju na neke oblike zdravstvene, obrazovne i kulturne
deprivacije dece i mladih na selu u odnosu na prosek za Srbiju. Veliki broj seoske dece se
susreće sa problemima slabe raznovrsnosti u ishrani (25.2% seoskih domaćinstava sa decom),
neblagovremene vakcinacije (10,6%), neodlaska na preventivne i specijalističke preglede (23%),
kupovine odgovarajuće odeće (30,9%) i materijala za školu (22.7%), nemogućnosti odlaska na
ekskurziju (39,5%), pohađanja dodatne nastave (36,1%) i nemogućnosti školovanja u drugom
mestu. Iskazano kroz sintetički indeks deprivacije, sve ovo pokazuje da se gotovo svako drugo
dete na selu (45,1%) suočava sa deprivacijom. U oblasti obrazovanja socijalna isključenost
seoske dece se vidi po nizu indikatora. Obuhvat dece predškolskim obrazovanjem je manji u
selu nego u gradu (2005. godine je opšti obuhvat predškolskim obrazovanjem u Srbiji bio 33,5%,
a u selima 14%, prema podacima iz MICS3, što znači da se razlika povećala u odnosu na 2002.
godinu). Ova razlika je vidljiva i u obuhvatu obaveznim predškolskim obrazovanjem, iako je ta
stopa visoka na nacionalnom nivou, 97,5% (NPA za decu). Pokrivenost osnovnim obrazovanjem
je dobra, ali među mladima uzrasta 15–19 godina čak 20% njih ne pohađa srednju školu, a kao
najvažniji razlozi za to navode se nedostatak interesovanja (u 52% slučajeva) i nedostatak novca
(u 24% slučajeva). U toku FGD se moglo čuti i da su standardi kvaliteta u realizaciji nastave u
seoskim osnovnim školama niži nego u gradskim, što seosku decu dovodi u lošiju poziciju u
nastavku školovanja. Ovo potvrđuju rezultati merenja postignuća seoske i gradske dece na
testovima iz srpskog jezika i matematike, na kojima seoska deca u oba predmeta postižu vidno
lošije rezultate. Gradska deca su iz srpskog jezika imala 516 poena, dok su seoska deca imala
461 poen, a iz matematike ove cifre bile su 509, odnosno 466 poena. PRISTUP ŽENA I DECE
USLUGAMA U RURALNIM OBLASTIMA SRBIJE I PREDLOG MERA ZA UNAPREĐENJE STANJA 14 U
oblasti zdravstvene zaštite, osim slabijeg obuhvata imunizacijom, treba naglasiti da 31,5% dece i
mladih iz gradskih sredina ima ispravan, poželjan stav o odgovornosti za sopstveno zdravlje, dok
u vangradskim sredinama takav stav ima samo 16,9% dece. FGD su pokazale da slaba
infrastrukturna razvijenost ruralnih područja i nedostatak vannastavnih i vanškolskih sadržaja
znatno umanjuju socijalnu i kulturnu participaciju seoske dece. U FGD su se najčešće spominjali
nemogućnost pristupa Internetu, nepostojanje kurseva stranih jezika te školskih sala za fizičko
vaspitanje i sportske aktivnosti. Ovakvim ograničenjem slobode izbora već u ranom uzrastu
započinje proces socijalnog isključivanja seoske dece, a to u kasnijim fazama života sužava
njihov socijalni prostor, umanjuje kulturni kapital i otežava im pristup tržištu rada. Deca i mladi
na selu shvataju da ih preseljenje u grad najbrže izvlači iz loših životnih uslova i da im to pruža
bolje mogućnosti za socijalno uključivanje. Većinu njih u ovakvom načinu razmišljanja
podržavaju i roditelji, što direktno doprinosi uspostavljanju negativne spirale depopulacije i
dovodi do nazadovanja ruralnih područja.

2.1.1. Ekonomski položaj dece Anketa o životnom standardu stanovništva iz 2002. godine
ukazala je na to da su deca uzrasta od 6 do 14 godina, pored starijih od 65 godina, starosna
kategorija koju siromaštvo posebno ugrožava (sa većim udelom stanovništva koje živi ispod
linije siromaštva, postavljene na ekvivalentnu jedinicu potrošnje od 2,9 dolara dnevno po članu
domaćinstva, u odnosu na prosek u državi). Praćenje ekonomskog položaja dece u Srbiji ovom
metodologijom, kojom se meri apsolutno siromaštvo, ukazuje na izrazito nepovoljne trendove.
Naime, siromaštvo dece do 14 godina najmanje se smanjilo u odnosu na 2002. godinu, a jaz u
odnosu na opštu populaciju višestruko se povećao (Tabela 1).