Mircea Eliade

Sveto i profano
Zagreb, 2002.

nestajanje "religija" nema nužno za posljedicu nestajanje "religioznosti"; sekularizacija religiozne

vrijednosti samo je fenomen religioznoga kao, uostalom, odraz zakona univerzalne preobrazbe
ljudskih vrijednosti; "profana" narav određenoga ophođenja koje je nekoć bilo "sveto" ne
pretpostavlja nikakav prekid: "profano" je samo novo očitovanje iste konstitutivne strukture
čovjeka, koja Se prije očitovala u "posvećenim" oblicima. (7)

Sveto se uvijek očituje kao realnost posve drugoga reda nego što su to "prirodne" realnosti. (9)

To analogijsko izricanje nastaje upravo iz nesposobnosti da se imenuje Ganz andere. (10)

očitovanje nečega "posve drugoga", neke realnosti koja nije od ovoga svijeta, u predmetima koji
čine sastavni dio našega "prirodnoga", "profanoga" svijeta. (10)

svaka hijerofanija, čak i najjednostavnija, paradoks. Očitujući sveto, bilo koji predmet postaje
nečim drugim, ali i dalje ima udjela u svojem kozmičkom okolišu. (11)

za one koji imaju religiozno iskustvo, sva se Priroda može objavljivati kao kozmička sakralnost.
(11)

sveto odgovara moći i, naposljetku, stvarnosti u pravom smislu riječi. Sveto je zasićeno bitkom.
Sveta sila istodobno znači stvarnost, vječnost i djelotvornost. (11)

religiozni čovjek duboko želi biti, sudjelovati u stvarnosti, nasititi se snagom. (11)

desakralizacija obilježuje ukupno iskustvo nereligioznoga čovjeka modernih društava. (11)

Za modernu svijest neki fiziološki čin: uzimanje hrane, seksualnost itd., samo je organski proces
[...] Ali za "primitivnoga" čovjeka takav čin nikada nije samo fiziološki; on jest, ili može postati
"sakrament", zajedništvo sa svetim. (12)

Sveto i profano tvore dva načina postojanja-u-svijetu, dva egzistencijalna stanja. (12)

ljudske reakcije pred Prirodom" često uvjetuje kultura, dakle Povijest. (13)

Razlika u iskustvu proizlazi iz razlika u gospodarstvu, kulturi i društvenoj organizaciji; jednim

riječi, iz razlika u Povijesti. (13, 14)

Za religioznoga čovjeka prostor nije istovrstan. (15)

Očitovanje svetoga ontološki utemeljuje Svijet. U beskrajnom i istovrsnom prostoru bez

znakovlja, u kojem ne može biti orijentacije, hijerofanija otkriva apsolutnu "čvrstu točku",
"Središte". (15)

ništa ne može početi, stvoriti se, bez prethodne orijentacije, a svaka orijentacija pretpostavlja
postojanje čvrste točke […] Otkrivenje ili projekcija čvrste točke – Središta – odgovara Stvaranju
Svijeta. (16)

čovjek koji je izabrao profani život ne uspijeva posve uništiti religiozno ponašanje. (16)

1
profano iskustvo zadržava istovrsnost i, time, relativnost prostora.
(16) Bilješke
Postoje povlaštena mjesta prostora koja su kvalitativno različita od
Rudolf Otto, Sveto
ostalih: zavičajni pejzaž, mjesto prvih ljubavi […] "sveta mjesta"
(1917.)
njegova osobnog Univerzuma. (17)
Hijerofanija, čin
Prag je granica koja razdvaja i suprotstavlja dva svijeta, i ujedno
očitovanja svetoga.
paradoksalno mjesto gdje ti svjetovi međusobno komuniciraju,
gdje se događa prelazak iz profanoga u sveti svijet. (17) Kozmos = kuća = tijelo
Prag i vratu su simboli i sredstva prelaska. (18) mit o vječnom
vraćanju, kružno
hram u pravom smislu riječi sadrži jedan otvor uvis i osigurava
vrijeme
komunikaciju sa svijetom bogova. (18)
Croce, Ortega y
teofanija posvećuje neko mjesto samom činjenicom što ga čini
Gasset
"otvorenim" prema gore odnosno što mu omogućuje
komunikaciju s Nebom, paradoksalnom točkom prelaska iz Ernst Cassirer,
jednoga načina postojanja u drugi. (18) Filozofija simboličnih
oblika
Znak koji nosi religiozno značenje donosi sa sobom apsolutni
element i stavlja točku na relativnost i nered. Nešto što ne pripada
ovome svijetu zapovjednički se očitovalo i time odredilo smjer ili
propisalo ponašanje […] znak koji bi uklonio napetost i strah rođen
iz dezorijentiranosti, tj. koji bi dao apsolutnu točku oslonca. (19)

Njihovo [tradicionalna društva] je područje "Svijet" (točnije: "naš

svijet"), Kozmos; ostatak više nije Kozmos, nego neka vrsta
"drugoga svijeta", stran, kaotičan prostor, nastanjen sablastima
demonima, "strancima". (20)

"Svijet" (to znači: "naš svijet") jest univerzum unutar kojega se

sveto već očitovalo. (20)

posvećenje nekog teritorija odgovara njegovu kozmiziranju. (20)

svako stvaranje ima svoj model: božansko Stvaranje Univerzuma.

(21)

Ljudska egzistencija moguća je, dakle, samo po toj trajnoj

povezanosti s Nebom […] Ne može se živjeti bez "otvorenosti"
prema transcendentnom […] u Kaosu. (22)

Vidjeli smo da je gora jedna od slika koje izražavaju svezu između

Neba i Zemlje; za nju se, dakle, drži da se nalazi u Središtu Svijeta.
(25)

Kao Axis Mundi što povezuje Zemlju s Nebom, gora u određenom

smislu dodiruje Nebo i označuje najvišu točku Svijeta. (25)

hramovi su replike kozmičke Gore i stoga znače "vezu" par

excellence između Zemlje i Neba. (26)

2
Ziggurat je bio u pravom smislu riječi kozmička Gora: sedam katova predstavljalo je sedam
planetarnih nebesa; penjući se njima, svećenik je stizao do vrha Univerzuma. (26)

Vodenkaos koji je prethodio Stvaranju simbolizira istodobno uranjanje u amorfno kroz smrt,
povratak u embrionalni oblik egzistencije. (27)

"pravi svijet" uvijek nalazi u "sredini", u "Središtu", jer se na tom mjestu događa prekid razina, a
time i prekid sveza između triju kozmičkih zona. (27)

Palestina, Jeruzalem i Hram u Jeruzalemu svaki za sebe i istodobno predstavljaju sliku

Univerzuma [imago mundi] i Središte Svijeta [axis mundi]. (28)

Čovjek tradicionalnih društava mogao je živjeti samo u prostoru koji je "otvoren" prema
visinama, gdje je prekid razina bio osiguran i gdje je komunikacija s drugim, "transcendentnim"
svijetom bila moguća uz pomoć simbola. (28)

Stvaranje podrazumijeva preobilje stvarnosti, ili, drugim riječima, provalu svetoga u svijet. (29)

naseljavanje nekog teritorija odgovara stvaranju svijeta. (30)

Neprijatelji pripadaju silama Kaosa. Svako razaranje grada odgovara povratku u Kaos. (31)

Zmaj je prikaza morske nemani, Prazmije, simbol kozmičkih Voda, Tame, Noći i Smrti, riječju,
amorfnog i virtualnog, svega onoga što još nema nikakav oblik. (31)

Vrlo je vjerojatno da su obrambeni postavi nastanjenih mjesta i gradova u početku imali magijski
karakter; jer ti postavi – rovovi, labirinti, bedemi itd. – izgledaju kao da su imali više svrhu
spriječiti najezdu zlih demona i duša umrlih negoli najezde ljudi. (31)

Nešto od tradicionalnog poimanja Svijeta još uvijek traje u čovjekovu ponašanju, iako on nije
uvijek svjestan toga prastarog naslijeđa. (32)

u samoj strukturi boravišta otkriva se kozmički simbolizam. (34)

nakon žrtvovanja Prabića, od njegove supstancije nastaje Kozmos (35)

"Prijenos" duše omogućuje samo krvna žrtva. (35)

Nastamba nije nekakva stvar, "stroj za stanovanje": ona je Univerzum što ga čovjek stvara sebi,
oponašajući Stvaranje bogova, kozmogoniju. (36)

Hram je doživio novu i važnu valorizaciju: on nije samo imago mundi, nego je i zemaljska preslika
transcendentnog modela. (37)

Hram stalno iznova posvećuje Svijet, jer ga istodobno predstavlja i obuhvaća[…] Svijet se stalno
pročišćuje svetošću svetišta. (37)

arhitektonski plan Hrama djelo [je] bogova, te se stoga nalazi posve u njihovoj blizini, na nebu.
(38)

crkva se drži odrazom nebeskog Jeruzalema, još od crkvenih otaca; s druge strane, ona je preslika
Raja ili nebeskog svijeta. (39)

Oltar je Raj, koji se nalazi na istoku. (39)

Zapad, je, naprotiv, područje mraka, tuge i smrti. (39)

3
Ali prodor svetoga ne projicira samo jednu čvrstu točku posred amorfne fluidnosti profanog
prostora, "Središte" u "Kaos"; on istodobno uzrokuje prodor kroz razine, uspostavlja vezu među
kozmičkim planovima (između Zemlje i Neba) i omogućuje, ha ontološkom planu, prelazak iz
jednog načina postojanja u drugi. (40)

religiozni čovjek može živjeti samo u sakralnom svijetu, jer jedino takav svijet ima udjela u bitku
i zbiljski postoji. (40)

želja da se živi u čistom i svetom Kozmosu, kakav je bio na početku, kada je izišao iz ruku svoga
Tvorca. (41)

ni Vrijeme za religioznog čovjeka nije homogeno ni stalno. (43)

sveto je Vrijeme po samoj svojoj naravi povratno, time što je ono mitsko Pravrijeme koje opet
postaje prisutnim. (43)

To je ontološko, "parmenidovsko" Vrijeme par excellence: ono uvijek ostaje istim, ne mijenja se
i ne iscrpljuje. (43)

Stvarajući različite stvarnosti od kojih se danas sastoji Svijet, bogovi su ujedno stvorili i sveto
Vrijeme. (44)

Tako religiozni čovjek živi u dvjema vrstama Vremena, od kojih se ono važnije, sveto Vrijeme,
paradoksalno pojavljuje kao kružno, preobrativo i povrativo Vrijeme pokazujući se kao neka
vrsta vječne mitske sadašnjosti koja se periodički posredstvom obreda opet uspostavlja. (44)

Za vjernika kršćanska se liturgija obavlja u povijesnom Vremenu što ga je posvetilo utjelovljenje

Sina Božjega. (45)

Sveto vrijeme jest mitsko Vrijeme, iskonsko Vrijeme, koje se ne može poistovjetiti s povijesnom
prošlošću, prvobitno Vrijeme. (45)

Kozmos [se] preporađa svake Godine. (46)

Budući da Hram predstavlja sliku Svijeta, on jednako tako sadrži vremenski simbolizam. (46)

Templum označuje prostorni vid, tempus vremenski vid kretanja obzora u prostoru i vremenu.
(47)

kozmogonija obuhvaća i stvaranje Vremena. (47)

o poništenju protekle godine i proteklog Vremena. Takav je uostalom, smisao obrednih čišćenja:
sagorijevanje, poništenje grijeha i pogrješaka, osobnih i zajednice u cijelosti, a ne samo puko
pročišćenje. (49)

Gašenje vatri, povratak mrtvih duša, društveni metež tipa Saturnalija, erotske razuzdanosti,
orgije itd., simboliziralo je povratak Kozmosa u Kaos. Posljednjega dana u godini Univerzum se
rastvarao u prvobitnim vodama. (49)

čovjek se i sam iznova stvarao. (49)

obredno izgovoreno, reaktualizira mitsko Vrijeme "početka". (52)

Tako religiozni čovjek periodično postaje suvremenik bogova, jer reaktualizira praiskonsko
Vrijeme u kojem su se zbivala božanska djela. (54)

4
reaktualizacija božanskih čina, religiozni blagdani, služe da ljudi iznova nauče svetost modela
(imitatio dei). (54)

religiozni čovjek osjeća potrebu uvijek iznova opetovati iste uzorne čine zato što želi i nastoji
živjeti posve blizu svojih bogova. (56)

želju za uspostavom prvobitnog stanja, vremena kad su bogovi i mitski Predci bili prisutni. (56)

Ta čežnja za savršenošću početaka objašnjava velikim dijelom periodički povratak in illo tempore.
(57)

To je istodobno žeđ za svetim i čežnja za Bitkom. (58)

Mit kazuje svetu priču, to jest izvorni događaj koji se zbio u početku Vremena, ab initio. Ali
pripovijedanje neke mitske priče odgovara objavi tajne. (58, 59)

mit [se] podudara s ontologijom: on govori samo o stvarnostima, o onome što se stvarno
dogodilo, što se u punini očitovalo. (59)

sve što ljudi čine po svojoj volji, sve što čine bez mitskoga kozmičkog modela pripada području
profanog. (59)

mit priča o tome kako je neka stvarnost nastala […] Pričanjem o tome kako su stvari nastale one
bivaju objašnjene, a neizravno se odgovara i na jedno drugo pitanje: zašto su postale? (60)

Bogovi stvaraju da bi se oslobodili prekomjerja moći i preobilja energije. Stvaranje izvire iz

suviška ontološke supstancije. (60)

Glavna je uloga mita u lome da "učvrsti" uzorne modele svih obreda i svih bitnih čovjekovih
djelatnosti. (60)

Istinski se čovjek postaje samo uskladbom s učenjem mitova i oponašanjem bogova. (62)

čovjek mora paziti da ne zaboravi to što se in illo tempore dogodilo. Istinski grijeh jest zaborav.
(63)

Mit prenosi pravu povijest, povijest o conditio humana: u njemu treba tražiti i opet pronaći
načela i primjere svakog vladanja. (63)

Dabi biljni svijet preživio, čovjek mora ubiti i biti ubijen; on mora, osim toga, prihvatiti
seksualnost do njezinih krajnjih granica: do orgija. (64)

čak i najbarbarskiji čini i najnastranija ophođenja imali nadljudski, božanski model. (64)

reaktualizacijom tih mitova religiozni se čovjek nastoji približiti bogovima i sudjelovati u Bitku.
(66)

zahvaljujući tom "vječnom vraćanju" na izvore svetoga i stvarnoga on ljudsku egzistenciju vidi
spašenom od ništavila i smrt. (66)

opetovanje lišeno svojega religioznog sadržaja nužno vodi do pesimističnog gledanja na

postojanje. (66)

Jahve se ne objavljuje više u kozmičkom Vremenu (kao bogovi drugih religija), već u povijesnom
Vremenu, koje je nepovratno […] Njegovi su čini osobni zahvati u Povijest i objavljuju svoj
duboki smisao samo za njegov narod, narod koji je Jahve izabrao. (68)

5
Povijest se objavljuje kao nova dimenzija Božje prisutnosti u svijetu. (69)

Utjelovljenje u povijesnoj osobi Isusa Krista, imaju natpovijesni cilj: čovjekovo spasenje. (69)

Za religioznog čovjeka Priroda nikada nije isključivo prirodna": ona uvijek ima i određenu
religioznu vrijednost. (71)

Svijet je tako uređen da, promatrajući ga, religiozni čovjek otkriva mnoštvo načina svetoga, i
susljedno, samoga Bitka. (71)

Višnji predjeli koji su čovjeku nepristupačni, zvjezdana područja, stječu ugled transcendentnoga,
apsolutne stvarnosti, vječnosti. Tu je boravište bogova. (72)

Nebo postoji na apsolutan način, jer je visoka, beskonačno, vječna i snažno. (72)

najviša bića nebeske strukture nastoje iz kulta nestati; ona se "udaljuju od ljudi, povlače se na
Nebo i postaju dei otiosi. Ti bogovi, nakon što su stvorili Kozmos, život i čovjeka, osjećaju neku
vrstu "umora", kao da je golem pothvat Stvaranja iscrpio njihove snage. Oni se povlače na Nebo,
ostavljajući na Zemlji svoje sinove ili nekog demijurga da dovrši ili usavrši Stvaranje. (74)

Misteriju udaljavanja odgovara gotovo posvemašnji izostanak kulta. (75)

Danas taj Bog živi posve odvojeno od ljudi, neosjetljiv na stvari ovoga svijeta. (75)

Otkriće poljodjelstva radikalno preobražava ne samo gospodarenje primitivnog čovjeka, nego

prije svega napredak svetoga […] religiozno iskustvo postaje konkretnije i intimnije se povezuje
sa Životom. (77)

u krajnje kritičnim situacijama, kada je sam opstanak zajednice u pitanju, napuštaju se božanstva
koja osiguravaju i održavaju Život u normalnim vremenima, a obraća se vrhovnom Bogu. (77)

Kao da su bogovi stvorili Svijet na takav način da on ne može ne zrcaliti njihovu egzistenciju.
(78)

nebesko sveto ostaje djelatno putem simbolizma. Neki religiozni simbol prenosi svoju poruku,
čak i ako se on ne može više svjesno razumjeti kao cjelina, jer simbol se obraća cjelokupnom
ljudskom biću, a ne samo njegovu razumu. (79)

zahvaljujući simbolima Svijet postaje proziran, pogodan "pokazati" transcendenciju. (79)

Voda simbolizira univerzalni skup virtualnosti; ona je fons et origo, spremište svih mogućnosti
egzistencije; ona prethodi svakom obliku i podupire svako stvaranje […] potapanje simbolizira
vraćanje u neoblikovano. (79)

Dodir s Vodom uvijek znači i obnavljanje. (79)

opći potop se može usporediti s krštenjem. (80)

Voda vazda ostaje u virtualnom, kliconosnom i latentnom stanju. Sve što je oblik, očituje se
povrh Vode, odvajajući se od nje. (80)

Stari čovjek umire uranjanjem u vodu, a iz njega se rađa novo, preporođeno biće. (81)

poimanje krštenja kao silaska u ponor Vode radi obračuna s morskom nemani. (81)

Ritualna nagost odgovara neokrnjenosti i punini [...] upućuje na izvanvremenski model, na

rajsku sliku. (82)

6
Povijest stalno nadodaje nova značenja, ali ona ne razaraju samu strukturu simbola. (84)

Univerzalno je rašireno vjerovanje o tome da su ljudska bića rođena iz Zemlje. (85)

čovjekova majka samo oponaša i ponavlja taj praiskonski čin rađanja Života iz Zemljina krila.
(87)

vjerovanje u usku povezanost između zemlje i njezinih stanovnika. (87)

Sakralnost žene dolazi od svetosti Zemlje. Ženska plodnost ima kozmički model: plodnost Terra
Mater, univerzalne Roditeljice. (88)

matrijarhat povezuje se sa ženinim otkrićem kulture prehrambenih biljaka. Žena je, naime bila
koja je prva uzgojila prehrambene biljke; time je postala vlasnicom tla i žetve. (88)

kozmogonijski mit je uzorni mit u pravom smislu riječi: on služi kao model ljudskom ponašanju.
(89)

Ritualne orgije u korist žetve također imaju božanski model: hijerogamiju boga-oploditelja sa
Zemljom-Majkom. (89)

Ljudski život ne osjeća se kao kratka pojava u Vremenu, između dvaju ništavila prethodi mu
preegzistencija, a slijedi mu postegzistencija. (90)

način postojanja Kozmosa, a u prvome redu njegova sposobnost da se beskrajno obnavlja, našla
je u životu stabla svoj simbolički izraz. (90)

religiozna ideja apsolutne stvarnosti simbolički se izražava, medu ostalim, i slikom "čudesnog
voća", koje istodobno daje besmrtnost, sveznanje i svemoć i koje je sposobno ljude pretvoriti u
bogove. (91)

Slika stabla nije izabrana samo da bi simbolizirala Kozmos, nego i da izrazi život, mladost,
besmrtnost, mudrost. (91)

sveto stablo ili svete biljke otkrivaju određenu strukturu koja nije prisutna ni u kojoj konkretnoj
biljnoj vrsti. (91)

Misterij periodičnog obnavljanja Kozmosa dao je proljeću religiozno značenje. (92)

Hijerofanija kamena jest ontofanija par excellence: kamen, prije svega, jest, on je uvijek to što
jest, ne mijenja se, i čovjeka zadivljuje onim nepromjenjivim i apsolutnim svojega Bića te mu po
analogiji Otkriva nepromjenjivost i apsolutnost Bitka […] apsolutno postojanje, koje je
nadvremensko, nenagrizivo trajanjem. (95)

Zaslugom lunarnoga simbolizma moglo se dovesti u odnos i izjednačiti i tako različite činjenice
kao što su: rođenje, postojanje, smrt, uskrsnuće; voda, biljke, žena, plodnost, besmrtnost;
kozmički mrak, prenatalni život, zagrobna egzistencija, praćena ponovnim rođenjem lunarnog
tipa. (95)

većina ideja cikličnosti, dualizma, polarnosti, opozicije, sukoba, ali i pomirenja suprotnosti…
(96)

Mjesec otkriva re1igioznom čovjeku ne samo činjenicu da je Smrt neraskidivo povezana sa

Životom, nego i to da Smrt nije konačna, da nju uvijek prati novo rođenje. (96)

u perspektivi solarne religije mrak se suprotstavlja Životu, obliku i spoznaji. (96)

7
Da bi se stekao širi religiozni obzor, korisnije je upoznati folklor europskih naroda. (99)

kao božansko djelo, život postaje uzorom ljudske egzistencije. (101)

Egzistencija homo religiosus, posebno primitivnoga, "otvorena" je prema Svijetu; religiozni

čovjek nikada nije sam, jedan dio Svijeta živi u njemu. (101)

kozmički simbolizam pridaje novu vrijednost predmetu ili djelatnosti, ne obraćajući pozornost
na njihove vlastite, neposredne vrijednosti (101)

izjednačenje oka sa Suncem, ili očiju sa Suncem i Mjesecom, ili vrška lubanje s punim Mjesecom;
ili pak izjednačenje daha s vjetrom. (102, 103) – antropokozmička sličnost

Sličnost kuća-tijelo-kozmos dosta se rano javlja. (105)

tijelo je, kao i Kozmos, u krajnjem slučaju, "stanje", sustav datosti koji čovjek na sebe preuzima.
(105)

svaka od tih istovrijednih slika - Kozmos, kuća, ljudsko tijelo - ima ili može primiti jedan otvor
na vrhu koji omogućuje prelazak u neki drugi svijet. (106)

U većini arhaičnih religija "let" znači pristup nadljudskom načinu postojanja (Bog, čarobnjak,
"duh") […] [čovjek je] pristupio paradoksalnom, čak nezamislivom, načinu postojanja: apsolutnoj
slobodama. (107)

Kozmos što ga čovjek nastava - tijelo, kuća, plemensko područje, ovaj svijet u svojoj ukupnosti -
svojim je najvišim dijelom povezan prema gore s nekom drugom razinom, koja ga transcendira.
(108)

Svaka kozmička egzistencija predodređena je za prelazak. (110)

Čovjek rođenjem nije dovršen […] ljudska egzistencija dostiže svoju puninu nizom obreda
prelaska, inicijacija koje susljedno vode k punini egzistencije. (110)

ideju opasnog prelaska sugeriraju osobito slike Mosta i uskih Vrata. (110)

Inicijacija poput smrti, mističke ekstaze, apsolutne spoznaje, poput, u judeo-kršćanstvu, vjere
odgovara prelasku iz jednog načina postojanja u drugi i predstavlja istinsku ontološku promjenu.
(110) – teškoća metafizičke spoznaje i, u kršćanstvu, vjere

Ako posjedovanje "kuće" podrazumijeva preuzimanje postojane situacije u Svijetu, oni koji su
odbacili svoje kuće, hodočasnici i asketi, oponašaju svojim "hodom", svojim stalnim kretanjem,
želju za izlaskom iz Svijeta. (112)

inicijacija ima kapitalnu ulogu u religioznom formiranju čovjeka, a osobito zato što se sastoji u
promjeni ontološkog razumijevanja neofita. (114)

potpunim čovjekom postaje tek nakon što se nadmaši i u neku ruku uništi "prirodnu" ljudskost.
(114)

Inicijacija uglavnom sadrži trostruko otkrivanje: svetoga, smrti i seksualnosti. (114)

Inicirani nije tek "novorođeni" ili "uskrsnuli", on je i čovjek koji "zna", koji poznaje misterije, koji
je imao otkrivenja metafizičke naravi. (115)

8
Inicijacija odgovara duhovnom sazrijevanju, i u svakoj religioznoj povijesti čovječanstva uvijek
susrećemo taj problem: inicirani, onaj koji je upoznao teine, jest onaj koji zna. (115)

Lunarni simbolizam ističe da je smrt preduvjet svakoga mističkog obnavljanja. (116)

inicijacijom sve počinje iznova. (116)

Smrt znači nadvisivanje profane, neposvećene sudbine. (117)

Prodrijeti u želudac nemani - ili biti simbolički "pokopan", ili pak zatvoren u inicijacijskoj kolibi
- odgovara povratku na stupanj prapovijesne bezobličnosti, povratku u kozmičku Noć […] Taj
"psihički kaos" znak je da se profani čovjek upravo "rastvara" i da je nova osobnost na vidiku.
(119)

Čovjek primitivnih društava nastojao je pobijediti smrt pretvarajući je u obred prelaska. (120)

Sveto znanje i, u širem smislu, mudrost poimaju se kao plod inicijacije i znakovito je što
simbolizam primaljstva nalazimo po-vezan s buđenjem najviše svijesti. (121)

Simbolizam drugog rođenja ili porođaja kao pristupa spiritualnosti preuzeli su i izmijenili mu
vrijednost aleksandrijski judaizam i kršćanstvo. (122)

tko želi postići pristup duhovnom životu, mora umrijeti profanom postojanju i iznova se roditi.
(122)

religiozni čovjek uvijek vjeruje da postoji jedna apsolutna stvarnost, sveto, koje transcendira naš
svijet, ali koje se u njemu očituje i time ga posvećuje i čini stvarnim. (123)

nereligiozni čovjek odbacuje transcendenciju, prihvaća relativnost "stvarnosti". a događa mu se

i da posumnja u smisao egzistencije. (123)

profani čovjek rezultat [je] desakralizacije ljudske egzistencije. (124)

profani čovjek još uvijek čuva tragove ponašanja religioznog čovjeka, ali lišene religioznog
značenja. (124)

čitanje osigurava modernom čovjeku "iskorak iz vremena", slično kao što su mitovi prije činili.
(125)

Toliko puta slušamo o "životnoj borbi", "iskušenjima" i "teškoćama", koje sputavaju neki
unutarnji poziv ili karijeru, a sve to na određeni način samo ponavlja inicijacijska iskušenja:
upravo pod "udarcima" koje prima, u "patnjama", moralnim ili čak fizičkim "mučenjima" koja
podnosi, mladi čovjek "iskušava" sebe, spoznaje svoje mogućnosti, postaje svjestan svojih snaga
i konačno stječe identitet, postaje duhovno zreo i stvaratelj. (127)

egzistencija [se] temelji na inicijaciji. (127)

Sadržaj pak i struktura nesvjesnoga pokazuju začuđujuće sličnosti s mitološkim slikama i

likovima. (127)

ako je nesvjesno rezultat prastarih egzistencijalnih iskustava, ono nužno mora biti jednako s
različitim religioznim svjetovima. Jer, religija je uzorno rješenje svake egzistencijalne krize. (128)

istodobno čini egzistenciju "otvorenom" za vrijednosti koje više nisu kontingentne ili privatne,
omogućujući čovjeku da nadiđe osobna stanja i, konačno, nade pristup svijetu duha. (128)

9
privatne mitologije modernog čovjeka, njegovi snovi, maštanja, fantazme itd. ne uspijevaju se
više uzdignuti do ontološke razine mitova, upravo zato što ih ne doživljava totalni čovjek te stoga
ne pretvaraju pojedinačnu situaciju u uzornu. (128)

simbol čini Svijet "otvorenim" i pomaže religioznom čovjeku da dospije do univerzalnoga. (129)

sve dok simbol Stabla ne budi totalnu svijest čovjeka, čineći je "otvorenom" prema
univerzalnomu, ne može se reći da je posve ispunio svoju ulogu. (129)

Nesvjesno mu pruža rješenja za teškoće njegove osobne egzistencije. (129)

kod onih modernih ljudi koji sebe proglašavaju nereligioznima religija i mitologija "skrile" [su
se] u tami njihova nesvjesnoga. (129)

Nakon prvog "pada" religioznost je pala na razinu raspolovljene svijesti; nakon drugog "pada"
ona je pala još niže, u dubine nesvjesnoga: zaboravljena je. (130)

10