Professional Documents
Culture Documents
Najlepsa Ljubavna Pisma Izuzetnih Zena - Ursula Dojl
Najlepsa Ljubavna Pisma Izuzetnih Zena - Ursula Dojl
Dojl
izuzetnih žena
___
BalkanDownload
UVOD
-Ursula Dojl,
Ovo pismo ledi Pelam svom suprugu, ser Džonu, pisano je 1399. godine u
njihovom domu u dvorcu Pevensi u istočnom Eseksu. Ser Džon je bio na putu -
pomagao je Henriju Bolingbroku da skupi trupe za ono što će se kasnije ispostaviti
kao uspešan pokušaj da se otme presto Ričardu II. Pevensi je bio opkoljen
neprijateljima njenog supruga; ne želeći da diže buku, ledi Pelam pita da li će se on
možda uskoro vratiti.
(1428-?)
Ovog puta toliko, ali Sveto Trojstvo nek Vas čuva, a ja Vas zaklinjem da
nijedno zemaljsko stvorenje osim Vas ne vidi ovaj zapis, itd.
I ovo pismo je napisala u Topkroftu, teška srca, itd.
Vaša Mardžeri Bruz.
Džonu Pastonu
Svim srcem Vam zahvaljujem na pismu koje mi poslaste... iz kojeg zasigurno
znam da nameravate da dođete... uskoro, sa samo jednom obavezom - da se
zaključi posao između mog oca i Vas. Bila bih najsrećnija na svetu ukoliko bi
došlo do ostvarenja posla... A ako dođete, a od posla ne bude ništa, onda ću biti
još tužnija i puna žalosti.
Što se mene tiče, uradila sam i izdržala sve koliko god sam znala ili mogla,
Bog sami zna. I želim da znate da moj otac odbija da se rastane od sume veće
od stotinu funti i pedeset maraka kada je u pitanju ovaj posao, što je daleko od
ispunjavanja Vaših želja.
Ako iz nekog razloga možete da se zadovoljite tom sumom i sirotom mnome,
biću najsrećnija devojka na svetu. A ukoliko budete smatrali da ne možete time
biti zadovoljni, ili da možete dobiti više novca, kao što sam Vas dobro ranije
razumela, dobra, verna i voljena ljubavi, nemojte se više mučiti da dolazite u
posetu po ovom poslu. Radije nek se sve svrši, da više nikad ne prozborimo o
tome ni reč, pod uslovom da ja ostanem Vaš verni prijatelj i ona koji moli do
kraja života.
Ništa više zasada, samo neka Vam svemogući Isus čuva i dušu i telo.
Katarina Aragonska
(1485-1536)
(1500-1536)
Ana Bolin je bila kćerka Tomasa Bolina, erla od Ormonda, i Elizabete Hauard,
kćerke Tomasa Hauarda, vojvode od Norfoka. Tomas Bolin je bio izuzetno
ambiciozan kada je u pitanju bilo njegovo troje dece, od kojih je Ana bila srednje;
kada joj je, sa trinaest godina, bilo ponuđeno da postane dvorska dama kod
Margarete Austrijske u Briselu, on je to video kao priliku koja se ne sme propustiti.
Margaretin dvor je predstavljao jedan od najprestižnijih dvorova Evrope, a to bi Anu
pripremilo za buduću nagradu, mesto na dvoru Katarine Aragonske. Ali ubrzo nakon
Aninog dolaska u Brisel, diplomatska situacija se promenila i ona je prebačena u
Francusku, na dvor kraljice Klod. Njih dve su se zbližile, a Ana je stekla uglađenost i
glamuroznost, što je postalo očigledno kada se 1521. godine vratila na engleski dvor
- doterana, dobrog ukusa, duhovita i predivno obučena, ona se potpuno razlikovala
od svojih savremenika.
Anin sledeći korak bio je brak, ali nekoliko bračnih ponuda bilo je neuspešno,
možda zbog toga što je njen otac smatrao da prosci nisu bili dovoljno značajni. A
onda, oko 1526. godine, Ana je zapala za oko Henriju VIII. Kralj je bio spreman za
novu ljubavnicu pošto se nešto pre toga odrekao usluga Anine sestre Meri. To
upražnjeno mesto došlo je u baš u trenutku kada je Henri sve više bio ubeđen da
njegov brak sa Katarinom, zbog odsustva muškog naslednika, nikada nije ni bio
važeći.
Poništenje braka između Henrija i Katarine, te njegov kasniji brak sa Anom,
odigrali su se tokom narednih šest godina. Političke i verske posledice bile su
ogromne i na kraju su dovele do Henrijevog razlaza sa Rimom i stvaranja
Anglikanske crkve. Par se konačno venčao u januaru 1533. godine, kada je Ana bila
na početku trudnoće; princeza Elizabeta rodila se 7. septembra.
To što je njeno prvo dete bilo žensko za Anu nije predstavljalo katastrofu; bila
je još mlada. Ali pobačaj u avgustu 1534. godine nije bio dobro primljen, a ona nije
ponovo začela sve do jeseni 1535. godine. U januaru 1536. godine Katarina je umrla,
a to je predstavljalo olakšanje i za Henrija i za Anu, pošto su znali koliko su podrške
ona i njena kćerka Meri i dalje uživale u narodu; ovo olakšanje je kratko trajalo, jer
je Ana krajem istog meseca ponovo pobacila. Situacija je ipak mogla da bude
spasena da nije bilo Anine svađe sa kancelarom Tomasom Kromvelom, njenim
nekadašnjim ključnim saveznikom, kao i važnih diplomatskih pregovora koji su
propali zbog Henrijevog insistiranja da važni evropski monarsi priznaju Anu kao
njegovu zakonitu suprugu.
Ana je morala da ode, a njen odlazak je organizovao Tomas Kromvel. Puki
razvod nije bio dovoljan; Ana i njeni istomišljenici morali su biti pogubljeni. Zato je
Kromvel izmislio užasne optužbe. Nije je optužio samo za incestuoznu vezu sa
rođenim bratom Džordžom, već i za preljubu sa četvoricom drugih muškaraca iz
njenog okruženja. Svi su bili uhapšeni i odvedeni u Tauer.
Nakon suđenja po nepostojećoj zakonitosti, Džordž Bolin i ostali optuženi
pogubljeni su 17. maja 1536. godine, a istog popodneva kenterberijski nadbiskup
poništio je brak između Ane i Henrija na osnovu Henrijeve prethodne veze sa Meri
Bolin (što neminovno nameće pitanje kako je onda neudata Ana uspela da počini
navodnu preljubu). Anu je 19. maja u Zelenom Taueru pogubio mačevalac doveden
iz Francuske kako bi je poštedeli sekire. Desilo se to manje od šest meseci nakon
smrti Katarine Aragonske. Henri se 30. maja oženio Džejn Simor, jednom od Aninih
dvorskih dama.
Pismo koje se nalazi u nastavku postoji samo kao kopija, tako da njegova
autentičnost nikada nije potvrđena.
(1627-1695)
(1651-1687)
Nel Gvin je najslavnija od mnogih ljubavnica koje je imao kralj Čarls II. O
njenom životu pre nego što je postala kraljeva ljubavnica ne zna se skoro ništa, mada
su se o njoj širile priče da je u pojedinim trenucima prodavala haringe, čistila čađ i
bila sluškinja u bordelu. Za nju se veruje da je počela prodajom pomorandži u
pozorištu 1663. godine; Samjuel Pepis prvi put ju je video kao glumicu u pozorištu
na Druri Lejnu, decembra 1666. godine.
Nel je imala veze sa plemićima i nakon što je upoznala kralja (pismo o kome se
ovde radi jeste pismo Lorensu Hajdu, koji je kasnije postao erl od Ročestera, kada je
bio na diplomatskom putovanju u Hagu u maju i junu 1678. godine). Postala je
ljubavnica kralja Čarlsa II 1668. ili 1669. godine, a u maju 1670. rodila mu je sina
Čarlsa. Tog leta je za nju bila iznajmljena veličanstvena kuća u ulici Pal Mal (u
pismu ,,pel mel") u Londonu, čime je njen status kraljevske ljubavnice (nažalost ne i
jedine) bio potvrđen, a tu se 1671. godine rodio i drugi sin Džejms. Nel se iz petnih
žila zalagala da njeni sinovi dobiju titule, tako da je 1676. godine Čarls dobio
prezime Boklerk, čime je proizveden u barona Hedingtona i erla od Berforda.
Nel je imala uticajne prijatelje na sudu, ali i neprijatelje koji nisu krili svoj
prezir prema njenom običnom rodu, nepristojnim prethodnim zanimanjima, dobrom
raspoloženju i nedostatku društvenih vrlina. Njen glavni neprijatelj bila je druga
kraljeva ljubavnica, Luiz de Kerual, vojvotkinja od Portsmuta, koja je takođe bila i
francuska katolkinja, veoma nepopularna u narodu. Jedna priča kaže da je Nelinu
kočiju okružila ljutita rulja koja je verovala da kočija pripada vojvotkinji; oni su se
smirili tek kada je Nel izvirila i veselo objavila: „Molim vas, dobri ljudi, smirite se,
ja sam protestantska kurva."
Čarls II umro je 1685. godine; navodno njegove po-slednje reči bile su: „Ne
dozvolite da jadna Neli gladuje". Njegov naslednik Džejms II dao joj je velikodušnu
penziju, a ona je umrla 1687. godine u kući u ulici Pal Mal. Kao što dolikuje njenom
ugledu dobrotvorke, ostavila je sto funti za dužnike u svojoj parohiji i dvadeset funti
godišnje za puštanje dužnika iz zatvora svakog Božića, kao i pedeset funti jadnim
katolicima „zato što su ukazali na moje dobročinstvo onima koji su se od mene
razlikovali u religiji". U svojim memoarima, Gilbert Barnet, biskup i istoričar, opisao
ju je kao „najindiskretnijeg i najluđeg stvora koji je ikada bio na dvoru", čime se
može pojasniti dugovečnost njene veze sa kraljem poznatim po svojoj ljubavi prema
dobroj zabavi.
(1689-1762)
Meri Pjerpont je bila najstarije dete Evelina Pjerponta, kasnije prvog vojvode od
Kingstona na Halu, i ledi Meri Filding. Majka joj je umrla 1692. godine pošto je
rodila još troje dece; decu je kasnije podizala očeva majka. Kada je Meri imala devet
godina, baka je umrla, a brigu o deci preuzeo je otac. Meri je kasnije opisivala da je
svoje znanje „krala" iz biblioteke Toresbi Hola, njegovog poseda u Notingemširu.
Jedna od najbližih Merinih prijateljica u doba devojaštva bila je En Vortli, sa
kojom se Meri redovno dopisivala. Kada je En umrla 1710. godine, dopisivanje je
nastavio njen brat Edvard Vortli Montegju, koji je uskoro od Merinog oca zatražio
ruku njegove kćeri. Saglasnost nije dobio, jer je Pjerpont insistirao da se imanje
dodeli njegovom hipotetički prvorođenom sinu, što je bila praksa sa kojom se
Edvard apsolutno nije slagao.
U avgustu 1712. godine, kada se sve više povećavao pritisak oca na Meri da se
uda za dosadnjakovića po imenu Klotvorti Skefington, naslednika irskog plemstva,
Edvard i Meri su pobegli. Venčali su se 23. avgusta 1712. godine, a pisma koja slede
datiraju iz osetljivog vremena koje je prethodilo njihovom venčanju. Njena
zabrinutost u vezi sa rizikom jasna je, i ona je do kraja svog života bila zahvalna
suprugu što se oženio njome bez miraza.
Tokom prve dve godine braka par je živeo na selu, a Meri je u maju 1713.
godine rodila sina, takođe Edvarda. Već je tada pisala pesme i kritike i postala je
prva žena čiji je doprinos priznao magazin „Spektejtor". Godine 1715. članovi
porodice Vortli Montegju sele se u London i postaju važne ličnosti na dvoru Džordža
I. Meri je sklopila prijateljstva sa političarima i piscima, među kojima su Džon Gej i
Aleksander Poup, koji se u nju zaljubio. U decembru te godine Meri je jedva
preživela ozbiljan nalet boginja koje su joj ostavile doživotne ožiljke.
U avgustu 1716. godine Edvard Vortli Montegju postavljen je za diplomatu u
Konstantinopolju u Turskoj. Par je otputovao kopnenim putem, a putovanje je trajalo
oko šest meseci; Meri je tokom putovanja napisala mnogo pisama, opisujući
zastrašujući poduhvat, a kopije je sačuvala sa namerom da ih razradi u knjizi. U
Turskoj se udubila u lokalnu književnost, kulturu, običaje i religiju, sve dok njen
muž nije neočekivano opozvan za London u julu 1718. godine, šest meseci nakon što
je Meri rodila kćerku.
Nakon njihovog povratka u London, Edvard, koji je često poslovno putovao u
Jorkšir, kupio je kuće u Tvikenhamu i u Kovent Gardenu, gde je Meri najviše
vremena provodila pišući, vodeći računa o bašti i nadgledajući obrazovanje svoje
kćerke; takođe je napisala seriju pesama o ugnjetavanju žena, te uredila svoja pisma
sa putovanja. Započela je pakosnu svađu sa bivšim prijateljem i obožavaocem
Aleksandrom Poupom, iz razloga koji su ostali nejasni. Njeno najvažnije delo sa
trajnim posledicama jeste uvođenje vakcinacije protiv boginja u Engleskoj. Na taj
postupak naišla je u Turskoj, gde je vakcinacija živim virusom bila uobičajena
praksa. Svog sina je vakcinisala dok su još bili tamo, a kako je epidemija boginja
divljala Engleskoj 1721. godine, ubedila je doktora da vakciniše njenu kćerku. Ubrzo
su njeni poznanici, čiji su članovi porodice umrli od te bolesti, takođe vakcinisali
svoju decu, tako da se ta praksa širila, ali bila i beskrajno kontroverzna. Merino
zagovaranje vakcinisanja dovelo je do toga da je u novinama, čak i za govornicama,
proglašavaju neprirodnom majkom koja rizikuje živote svoje dece kako bi dokazala
svoju ludačku teoriju, ali Meri je ostala nepokolebljiva, ohrabrena od strane drugih
majki koje su vakcinisale svoju decu protiv bolesti koja im je skoro odnela živote.
Meri je do kraja života živela skoro u potpunosti odvojena od svog supruga.
Godine 1736. zaludela se briljantnim mladim venecijanskim piscem Frančeškom
Algarotijem, pa je otputovala u Italiju sa nadom u njihov zajednički život. Narednih
nekoliko godina putovala je u zavisnosti od njegovog mesta stanovanja, tako da je
provodila vreme u Rimu, Napulju, Firenci, Veneciji i Torinu; takođe je četiri godine
živela u Avinjonu, te deset godina u venecijanskoj pokrajini Breši, gde je manje-više
bila zatočenik Ugolina Palacija, razbojnika iz visokog društva, koji joj je ukrao sav
nakit i tapije na imovinu koju je kupila. Kada se vratila u London 1762. godine, već
je najvećim delom proživela trideset godina u inostranstvu; umrla je u Mejferu, delu
Londona, u avgustu te godine, a sahranjena je u kapeli Grosvenor u ulici Saut Odli.
Ledi Meri Vortli Montegju bez sumnje je imala mogućnost da postane veliki
pisac, njen rad, veoma raznolik po formi - pisma, dnevnici, rasprave, pozorišni
komadi, pesme, eseji - raštrkan je na mnogo različitih mesta, pa vrednost njenog
opusa još nije sasvim utvrđena.
Edvardu Vortliju Montegjuu, 25. aprila 1710. godine
Ovog trenutka primila sam tvoja dva pisma. Ne znam gde da ti pišem -u
London ili na selo. Vrlo je verovatno da ovo pismo nećeš ni primiti. Veliki je
rizik da ovo pismo padne neprijatelju u ruke, ali baš ti zato i pišem.
Svim svojim srcem volela bih da razmišljam kao ti; trudim se da samu sebe
ubedim u tvoje argumente i žalim što je moj razlog tako tvrdoglav, što se ne da
pretvoriti u mišljenje da je moguće da čovek ceni ženu. Pretpostavljam da bi
trebalo da mi bude ugodno zbog tvojih misli o meni; trebalo bih da ti zahvalim
na mudrosti i lepoti koju mi daješ i da se ne ljutim zbog ludosti i slabosti; ali na
moju beskrajnu žalost, ne mogu da verujem ni u jedno ni u drugo.
Jedan deo mog karaktera nije tako dobar, niti je drugi toliko loš kao što se to
tebi dopada. Ukoliko ikada budemo živeli zajedno, bićeš razočaran u oba
slučaja; srešćeš se sa ravnopravnošću temperamenta koji ne očekuješ i sa
hiljadu mana koje ne možeš ni da zamisliš.
Misliš da ću, ako se oženiš mnome, biti strasno zaljubljena u tebe mesec dana,
a sledeći mesec u nekog drugog. Neće se dogoditi ni jedno ni drugo. Mogu da
poštujem, mogu da budem prijatelj, ali ne znam da li mogu da volim. Očekivati
to jeste učtivo i jednostavno, ali nikad i meni drago. Pogrešno sudiš o mom
srcu kada pretpostavljaš da sam u stanju da gledam na interes i da bi me išta
moglo prinuditi da bilo kome laskam.
Čak i da sam najsiromašnija osoba na svetu, odgovorila bih ti na ovaj isti način,
bez dodavanja ili oduzimanja bilo čega, ja nisam sposobna za lukavstvo zato
što ne želim da budem sposobna za to. Kada bih varala samo jednu minutu,
nikada više ne bih povratila dobro mišljenje o sebi, a ko bi mogao da podnese
da živi sa onim koga prezire?
Ako možeš da odlučiš da živiš sa družicom koja će imati veliko poštovanje
zbog tvoje nadmoći dobrog smisla i ukoliko tvoja prosidba bude odgovarala
onima od kojih ja zavisim, ja nemam ništa protiv.
Što se tiče putovanja, učinila bih to sa velikim zadovoljstvom i otišla iz
Londona po tvom nalogu, ali ni povlačenje na selo nije mi toliko neprijatno,
koliko znam da bi tebi tih nekoliko meseci bilo zamorno. Kad su ljudi umorni
od života, onda je u njihovom zajedničkom interesu da ne dosade jedno
drugom. Čak i kada bih imala sve lične čari koje želim, spoljašnjost je premala
osnova za sreću. Ti bi se uskoro umorio od toga da gledaš svaki dan isto, da ne
vidiš ništa drugo. Imao bi vremena da uočiš sve nedostatke kojih bi vremenom
bilo sve više, što je uvek velika draž. Meni bi bilo neugodno da vidim
hladnoću, zbog koje te ne bih mogla okrivljivati sa razlogom, jer nije namerna,
ali bi mi ipak bilo teško, a još teže zbog toga što znam da se ljubav može
oživeti, a njeno se odsustvo, nestalnost ili čak neverstvo mogu uspešno rešiti;
ali kada dođe do gađenja zbog zasićenosti, tu povratka više nema.
Ne bih izabrala da živim u gužvi. Bila bih veoma zadovoljna da budem u
Londonu bez prevelikog isticanja ili viđanja sa osmoro,devetoro prijatnih ljudi.
Stanovi, stolovi i drugo stvari su koje mi nikad i ne padnu na pamet. Ali neću
misliti ni o čemu bez odobrenja svoje porodice, i zato ti savetujem da ne maštaš
o sreći u potpunoj samoći, koju bi jedino smatrao odgovarajućom.
Ne odgovaraj na ovo pismo. Ukoliko je moguće da me voliš pod mojim
uslovima, onda me moraš zaprositi. Ukoliko to nije moguće, čemu onda naša
prepiska?
Međutim, sačuvaj mi svoje prijateljstvo, na koje mislim sa velikim
zadovoljstvom i zrncem taštine. Ako me ikada vidiš udatu, laskaću sebi da ćeš
videti ponašanje za koje ti ne bi bilo žao da ga tvoja supruga oponaša.
(1744-1818)
(1754-1793)
(1756-1837)
Princu regentu
Večeras me u Stajn dovelo društvo sa kojim smo pili čaj i koji nisu želeli da me
opravdaju (iako sam bila zaista previše bolesna da bih izašla), jer se verovalo
da će Vaše (Kraljevsko visočanstvo), imitirajući glupavog Francuza, trčati
unatraške! O, da ste imali savetnika koji bi Vas štitio od tih brojnih opasnosti
koje Vas vrebaju! Najveće opasnosti od svih su Vaši sadašnji pratioci. Kao što
sam Vas pre neki dan gledala kao drugog Harija:
Ustani sa zemlje kao perjani Merkur,
i zasvođen sa takvom lakoćom na svoje mesto
kao da je anđeo sišao ravno sa oblaka;
da okrene i omota vatrenog Pegaza,
i začara svet uvaženom jahačkom veštinom...
Nisam mogla da izbegnem poređenje i želim da ponekad koristite te prinčeve reči:
Ne odgovaraj meni podsmehom budale,
Jer Nebo zna; a i svet će saznati;
da okrenuh leđa onome ko sam nekad bio,
a i njima ću, što mi društvo praviše.
Princu regentu
Vi ćete me primorati da napustim B*******; uvređena sam Vašim sinoćnjim
ponašanjem. Zašto sam tražila mirnu šetnju? Da smo se sreli na Stajnu, bila bih
opreznija; avaj, Vi nemate prefinjenost koju sam želela! Kada govorite o
ljubavi, Vi nudite uvredu na koju ste neosetljivi - Vaše prijateljstvo daruje čast;
ali Vaša ljubav - zadržite je za neku dostojnu plavojku, rođenu za veliku čast
postajanja Vašom ženom i ne gunđajte što je sudbina moju sreću stavila - u
oblik smernog života. Zadovoljna sam svojim položajem; zadovoljstvo ima čari
koje se ne mogu izraziti. Znam da nisam u pravu što nastavljam ovu prepisku; -
ona mora - ona bi trebalo da prestane; zato više ne pišite Margariti
Meri Vulstonkraft
(1759-1797)
(carica Žozefina)
(1763-1814)
(1782-1859)
(1783-1821)
(1788-1828)
Marija Biknel se prvi put srela sa Džonom Konstablom 1800. godine, kada je
kao dvanaestogodišnja devojčica došla u selo Ist Bergholt u dolini Stur da poseti
svog dedu Djurana Ruda, tamošnjeg bogatog župnika. Marija i Konstabl su se
zavoleli tek 1809. godine, ali se Djuran Rud žestoko usprotivio braku, čak je i pretio
da neće razbaštiniti samo svoju unuku, nego i njenih četvoro braće i sestara, ukoliko
im bude dozvoljeno da nastave sa vezom.
Džon Konstabl je živeo u Ist Bergholtu od rođenja, otac mu je bio trgovac i
vodeničar. Voleo je slikanje i crtanje od malih nogu, i čim mu se ukazala prilika,
pobegao je od porodičnog posla kako bi se bavio svojim umetničkim studijama.
Konstabl je 1809. godine bio mladi umetnik koji se probija, predan svojoj viziji
pejzažnog slikanja (umesto mnogo unosnijih portreta), počinjao je polako da
napreduje, ali su ga izdržavali porodica i prijatelji.
Tokom narednih sedam godina, Marija i Konstabl su se udvarali na tajnim
sastancima i putem sakrivene prepiske, u vreme kad je Konstabl bio istrajan u vezi sa
svojom karijerom. Uprkos još uvek neumoljivom protivljenju dr Ruda, Mariji je do
1816. godine bilo dosta svega, pa se par venčao u oktobru te godine. (Dr Rud je na
kraju omekšao dovoljno da joj zavešta isti deo kao i njenoj braći i sestrama kada je
umro 1819. godine.) Uprkos tome što se Konstablu nije sviđalo portretisanje, u julu
1816. godine, nakon što je Marija konačno pristala da se uda za njega, uradio je njen
dirljivi portret (koji se danas nalazi u Tejtovoj zbirci), povodom čega joj je napisao:
„Sedim pred tvojim portretom, koji je - kada zanemarim činjenicu da je to samo
papir - toliko nalik tebi da jedva mogu da se suzdržim da ne odem gore do njega -
nikada ranije nisam imao priliku da osetim istinsko zadovoljstvo koje portret može
da pruži.“
Kada je nestalo prepreke sreći u njegovom privatnom životu, njegova borba da
bude prepoznatljiv po stilu pejzažnog slikanja, koje će prihvatiti Akademija, kritičari
i javnost, nastavila se još decenijama. Marijino zdravlje je bilo krhko, a umrla je
1828. godine od tuberkuloze, nakon što je rodila sedmoro dece za jedanaest godina.
Konstabl je tri meseca nakon njene smrti izabran za punopravnog člana Akademije.
Umro je 1837. godine; njegove slike, od kojih je mnoge odbijao da proda za života,
sada se prodaju za ogromne iznose i mogu se naći u galerijama širom sveta. Njegove
zasluge i dalje su predmet žustrih rasprava.
(1798-1879)
(1801-1866)
(1804 -1876)
(1819-1896)
Klara Vik je rođena u Lajpcigu, kao kćerka Fridriha Vika, renomiranog učitelja
klavira, i Marijane Tromlic, soprana i bivše Vikove učenice. Klara je bila čudo od
deteta, pa je njen ambiciozni otac za nju osmislio poseban program, koji je
uključivao svakodnevne časove klavira, violine, pevanja, harmonije, kompozicije i
kontrapunkta; svoj prvi javni koncert Klara je imala u Lajpcigu kada je imala devet
godina. Svog budućeg supruga Roberta Šumana prvi put je srela 1830. godine, kada
je on došao na časove kod njenog oca. Robert je bio talentovani pijanista, ali je
povreda ruke značila da nikada neće moći da ostvari svoje mogućnosti; umesto toga,
postao je kompozitor i uticajni kritičar.
Između 1831. i 1835. godine Klara je sa svojim ocem putovala po Evropi i
radila na svojim kompozicijama. Kada je Šuman polovinom tridesetih godina počeo
da joj se udvara, Klara je širom Francuske i Nemačke već bila priznata kao virtuoz;
Robert ju je zaprosio 1837. godine, njen odgovor nalazi se u ovoj knjizi. Ali Fridrih
je uskratio svoj pristanak, nakon čega su usledile tri godine gorkih rasprava. Na kraju
je par dobio dozvolu za venčanje od Apelacionog suda u Lajpcigu, pa su se venčali
1840. godine, dan pre Klarinog 21. rođendana. U svetlu kasnijih događaja, čovek se
mora zapitati da li je Fridrih u mladom čoveku video znakove psihičke nestabilnosti
koja će mu kasnije upropastiti život. To je bila takođe godina kada je Robert
komponovao više od stotinu svojih poznatih Pesama2
Između 1841. i 1854. godine Klara Šuman je rodila osmoro dece, od kojih je
jedno umrlo u najranijem dobu. Porodica je putovala po Evropi, a Klara je izvodila
Robertove kompozicije; skrasili su se 1850. godine u Dizeldorfu, gde je on postao
dirigent gradskog orkestra.
Robert je 1844. godine prvo patio od depresije i iluzija; oporavio se, ali se
bolest ponovo vratila 1854. godine, kada je pokušao da se udavi u Rajni u vreme
kada je Klara bila trudna sa njihovim osmim detetom. Spasili su ga, ali je odlučeno
da ode u bolnicu za mentalne bolesti, gde je umro dve godine kasnije.
Klara je nadživela svog supruga za četrdeset godina, sama podižući decu, od
kojih je četvoro nadživelo nju. Do kraja života držala je časove, imala koncerte
širom Evrope i posvetila se tome da izglača kompozitorski ugled svog pokojnog
muža. Poslednji javni koncert imala je 1891. godine u 72. godini, a umrla je 1896.
godine nakon moždanog udara.
Tek nedavno je doprinos Klare Šuman kao kompozitora ponovo procenjen; iako
je komponovala od malena, izgleda da je, što je bivala starija, gubila poverenje u
svoj rad, govoreći: „Nekada sam verovala da imam kreativni talenat, ali sam odustala
od te ideje; žena ne sme da ima želju za komponovanjem - nikada do sada nije se
pojavila neka koja je u stanju da uradi tako nešto. Da li bi trebalo da očekujem da
sam to ja?“
(1819-1901)
Viktorija je bila jedino dete Edvarda, vojvode od Kenta, četvrtog sina Džordža
III, i princeze Viktorije od Saksa-Koburg-Salfelda; njen otac umro je 1820. godine, a
ona je podizana u palati Kensington, skoro u izolaciji. Saznala je da bi mogla biti
naslednica prestola kada je imala deset godina - tom prilikom je, kako se priča,
uzviknula: „Biću dobra!“ Nasledila je tron 1837, kada je imala osamnaest godina.
Te iste godine, Viktoriji je bio predstavljen njen rođak, princ Albert od Saksa-
Koburga i Gota; njena majka je želela taj brak, ali mlada kraljica je uživala u novom
ukusu nezavisnosti i nije joj se žurilo da menja okolnosti. Tek kada joj se sam Albert
ponovo predstavio 1839. godine, Viktorija se zaljubila u njega. Kao kraljica,
Viktorija je morala da zaprosi Alberta, što je sigurno bilo prilično čudno, ali on je to
prihvatio, tako da su se venčali u februaru 1840. godine.
Brak je promenio Viktorijin jogunasti, tvrdoglavi i društveni karakter. Albert je
superiorni status svoje supruge kompenzovao apsolutnom vladavinom u kućnom
okruženju, a ženine prekršaje kažnjavao je povlačenjem naklonosti. Strahujući da će
izgubiti supruga od koga je zavisila sve više, Viktorija bi se pokorila i harmonija bi
ponovo zavladala. Njegova pisma, koja su nekada počinjala sa „Voljena Viktorija“,
sada su počinjala sa „Drago dete“. I naravno, odnos snaga se menjao kako je par
pokušavao da dobije dete; u periodu između 1840. i 1857. godine, Viktorija je rodila
devetoro dece, od kojih su svi doživeli punoletstvo, što je za ono vreme bilo
neobično.
Tokom četrdesetih godina 19. veka Albert je bio kralj po svemu osim po imenu
- a činjenica da nije imao zvaničnu titulu bila je stalni izvor Viktorijine
razdražljivosti. Pokušala je prvo 1854, a posle i 1856. da navede Parlament da ga
proglasi princom kraljevskim suprugom; kada njen drugi pokušaj nije uspeo, ona mu
je sama darovala tu titulu.
Viktorija je konsultovala supruga u vezi sa svim državnim pitanjima i držala se
njegovih uputstava. Sa svoje strane, on je nadzirao izgradnju novih kraljevskih
domova u Balmoralu u Škotskoj i Ozborn Hausa na ostrvu Vig, te nadgledao
trijumfalnu izložbu u Kristalnoj palati 1851. godine. Nemoguće je preterati u
opisivanju koliko je Viktorija zavisila od svog supruga; kada je u pitanju bila njena
ljubav, deca su joj bila na drugom mestu, iza Alberta, a ona sama ne bi učinila ništa
bez njegovog pristanka. Kada je Albert umro 1861. godine, verovatno od stomačnog
raka, bila je potpuno neutešna i gurala dvor u žalost toliko duboku čak i za ondašnje
stroge standarde. Objavila je: „Njegove želje, njegovi planovi, njegovi stavovi o
svemu biće moj zakon! I nikakva ljudska sila neće me skrenuti od onoga što je on
odlučio i želeo.“ Nije se pojavila pred javnošću sve do 1872. godine, a čak i tada se
pojavila samo na insistiranje njenih najviših savetnika, koji su se plašili da
republikanci dobijaju uporište među stanovništvom.
Viktorija je fascinantna ličnost: svojeglava, a ipak u potpunosti zavisna od svog
supruga; politički nepristrasna do uznemirujućeg nivoa, ali rukovođena ličnim
simpatijama i antipatijama; bila je izričito protiv davanja prava glasa (bez ikakvih
veza sa ,,tzv. i veoma pogrešnim ženskim pravima“ kako je napisala jednom od
svojih premijera), a ipak je imala vlasti više nego ijedna žena na svetu, te je uživala u
tituli Viktorija regina et imperatrix (Viktorija, kraljica i carica). Umrla je 1901.
godine, nakon što je proslavila dijamantski jubilej vladavine. Kraljica je verovala da
je nedostojanstveno da se smeši na portretima i fotografijama (slično Viktoriji,
kraljici i carici današnjice, gđi Bekam), pa je lik sićušne (visoke oko 150 cm)
zdepaste žene strogog izgleda umotane u crno bio poput ikone, ali postoji fotografija
Čarlsa Najta iz 1898. godine na kojoj se ona, iznenađena, smeši, što njen izgled
menja u celini.
Prvo pismo ovde navedeno pisano je Albertu deset dana pre venčanja. Ono
otkriva Viktoriju u stanju koje je „prethodilo“, kada ona prilično lako potvrđuje svoj
autoritet prema budućem suprugu; on je zagovarao dugi medeni mesec na selu, a
Viktorija ga nedvosmisleno podseća da je njen posao u Londonu. Ovakvo stanje
stvari je zaista kratko trajalo. Drugo pismo, pisano ujaku, kralju Leopoldu, daje neke
naznake o njenom očaju nakon Albertove smrti.
(1830-1886)
Emili
Izabela Mejson (gdja Biton)
(1836-1865)
(1862-1937)
Arturu Balforu Pisano u vozu između Oksforda i Vorvika 19. januara 1904.
godine
Bila sam ophrvana depresijom kada sam te napustila u nedelju uveče, a mislim
da si i ti izgledao prilično tužan, što mi je predstavljalo - ovo zvuči neprijatno -
priličnu utehu. Bilo je užasno otići u taj čas, ali praktično je bilo neizbežno tako
„da se nema za čim žaliti“ u tom smislu (ovo je Vitova fraza), osim što je do
toga moralo doći i mislim da je bilo prilično pametno sa moje strane što sam
uspela da uklopim sve i da te vidim - vidiš, osećala sam da mi je dužnost da te
stavim na svoje mesto (na tvoja kolena pred mojim nogama) i da samoj sebi
laskam kako sam sve temeljito uradila.
Nedelja je bila malo razočaravajuća, jer iako je moja savest želela da odeš u
crkvu, bilo bi mi drago da sam se s tobom malo zabavila ujutro. Bila sam
odlično raspoložena i puna veselja kada si ti banuo (uzgred, kako je bilo užasno
što si ostavio moje pismo u svojoj sobi) onda je došla duga šetnja i jedan sat u
tvojoj sobi izgledao je jako kratak u celom danu, a protraćen je na razgovor.
Dva sata je ono što ja volim: jedan za dosadne stvari, a drugi za postavljanje
tebe na svoje mesto. Znam da previše raspredam o svemu i svačemu, i što se
meni nešto više sviđa, to je tebi sve dosadnije, ja oprezno odlazim, što je
prilično pogrešno. Mrzim požurivanje, ali vremena je malo, pa se mora
požuriti. Zatim vreme između čaja i večere, a odlazak tamo predstavljao je
veliki napor jer sam toliko osećala da želim da te vidim nasamo i stalno sam se
pitala da li je to moguće, - nije, ukoliko to nisam ranije ugovorila - nemoguće
je pridobiti tvoju pažnju; razmišljala sam o tome da mi pokažeš nešto ili da
doneseš nešto iz svoje sobe. Na kraju sam odustala, pa sam se i psihički i
fizički izduvala kao balon. Uz sebe sam imala bol. Vožnja je bila veoma lepa,
ali nije baš bilo zabavno odlaziti. Dala sam Milsu napojnicu...
Volela bih da imam automobil. Zaboravila sam da ti kažem da će mi najbolje
odgovarati utorak, 6. - volela bih da imam celu nedelju u Stenveju, ali moram
se zadovoljiti onim što tebi odgovara.
Zbogom. Budi blagosloven.
JA
Nadam se da si dobro. Uništi.
Edit Njubold Džons(Vorton)
(1862-1937)
Edit Vorton je rođena kao Edit Njuborn Džons u uglednoj njujorškoj porodici iz
višeg društva, koja je svoje bogatstvo stekla brodarstvom, bankarstvom i
nekretninama. Odrasla je u kući od braonkastog kamena u 23. ulici, odmah pored
Park avenije, a obrazovala se tako što ju je podučavala guvernanta i tako što je čitala
knjige iz očeve biblioteke. Izgleda da je Edit bila rođeni pripovedač, jer je pre nego
što je napunila petnaest godina završila svoj prvi roman, koji nikada nije objavljen.
Njena majka Lukrejša, doajen njujorškog visokog društva, bila je nestrpljiva da
njena bistra, obrazovana kćerka nađe supruga, pa se 1885. godine Edit udala za
Edvarda Tedija Robinsa Vortona, prijatelja njenog brata. Rođen u Bostonu, Tedi je,
kao i porodica njegove nove supruge, delio imućne i dokoličarske životne navike, ali
nažalost, sa svojom suprugom nije imao ništa zajedničko kada su u pitanju
temperament i interesovanja.
Borba Edit Vorton da pomiri svoj društveni položaj ugledne gospođe sa svojim
kreativnim nagonom značila je da ona, nakon svog mladenačkog naleta
produktivnosti, nije napisala ništa iz domena beletristike do 38. godine. U
međuvremenu, njena putovanja u Evropu, na koja je išla svake godine, inspirisala su
je da piše o umetnosti, arhitekturi, baštama i unutrašnjem uređenju. Njena prva
objavljena knjiga „Uređenje kuća“, koju je napisala zajedno sa Ogdenom
Kodmenom, predstavljala je diskusiju koja je išla u prilog klasičnijem, elegantnom,
suzdržanom i jednostavnom stilu, umesto ogromnog nameštaja, tamnih boja i
darmara, koji su tada preovladavali.
Njen prvi roman - bestseler, „Kuća veselja“, o starom njujorškom društvu u
kojem je odrasla, objavljen je 1905. godine. Edit je već tada tokom većeg dela
godine živela u zapadnom Masačusetsu u klasičnoj vili, napravljenoj prema njenom
sopstvenom nacrtu, koja je nazvana Brežuljak, dok je za to vreme Tedi Vorton, kako
se čini, sve više bivao zarobljen duševnom bolešću. Editin prijatelj je napisao:
„Manija gospodina Vortona tera ga da kupuje kuće i automobile vodviljskim
glumicama, zakupljuje ogromne apartmane po hotelima, opija se i lomi sav nameštaj
u njima i priča užasne priče o svojoj supruzi.“
Henri Džejms, koji je postao blizak prijatelj Edit, upoznao ju je 1907. godine sa
Mortonom Fulertonom, Bostoncem koji je bio dopisnik iz Pariza za londonski
„Tajms“. Edit se zaljubila u njega, pa se trajno preselila u Pariz. Međutim, ponovo je
pogrešno izabrala, pošto je Fulerton bio razvedeni biseksualac koga je bivša
ljubavnica ucenjivala zbog njegove homoseksualne prošlosti, a takođe je bio umešan
i u kvaziincestuoznu vezu sa rođakom, koja je odrasla u kući njegovih roditelja. Tedi
je najzad imao izgovor za mentalni poremećaj i svoje užasno ponašanje; Fulerton je
izgleda bio okoreli oportunista, manje-više otelotvorenje reči „gad“. Veza između
Edit i Fulertona je sa prekidima trajala do 1911. godine. Moguće je da je Fulerton
shvatio da je Edit sve bliža razvodu od sve čudnijeg Tedija, pa je smatrao da je pravi
trenutak da se povuče.
Edit je živela u Francuskoj do kraja života. Dobila je orden Legije časti za svoj
rad tokom rata, kada je prikupljala sredstva i osnivala hostele za francuske i belgijske
izbeglice, te postala ratni dopisnik, šaljući u Ameriku izveštaje sa borbenih linija.
Godine 1921. dobila je Pulicerovu nagradu za „Doba nevinosti“, a 1923. godine
dobila je počasni doktorat od Univerziteta Jejl. U američku Akademiju nauka i
umetnosti primljena je 1930. godine. Umrla je 1937. godine u svojoj kući u
Paviljonu Kolomb, severno od Pariza. Često je opisuju kao socijalnog romanopisca
ili kao romanopisca ponašanja - obe fraze sa sobom nose nagoveštaj nečeg
pejorativnog. Ona je bila izuzetno oštrouman i iskren pisac bez predrasuda, sa
forenzičkim okom za ljudske greške, čije su teme i interesovanja sezali daleko van
prostora salona starog Njujorka.
(1871-1919)
(1871-1918)
Aleksandrina majka bila je princeza Alis, druga kćerka kraljice Viktorije; njen
otac je bio princ Luj, veliki vojvoda od Hesea. Princeza Elis je bila energična žena sa
vizijom i veliki dobrotvor, čije je posebno interesovanje bilo obrazovanje i obuka
žena. Umrla je od difterije nakon posete bolnici, kada je Aleksandra imala samo šest
godina.
Aleksandra i Nikolaj, ruski carević, zaljubili su se jedno u drugo uprkos
protivljenju i kraljice Viktorije i Nikolajevog oca, cara. Ali kako se carevo
zdravstveno stanje pogoršavalo, primedbe su na kraju prevaziđene. Car je umro 1.
novembra 1894. godine; nešto kasnije tog istog meseca, Nikolaj i Aleksandra su se
venčali, a Aleksandra je postala carica. Ali pokazalo se da je život na ruskom dvoru
problematičan. Ljudi su sumnjali da je ona pronemački orijentisana - što je sa
izbijanjem Prvog svetskog rata postalo još veći problem; plemstvo je smatralo da
nije dovoljno veličanstvena da bi postala carica; a njena svekrva, carska udovica,
činila je sve što je bilo u njenoj moći da je potkopa, uključujući i otvoreno
podsmevanje činjenici da je nakon deset godina braka uspela da rodi samo kćerke.
Konačno je 1904. godine rodila sina Alekseja, carevića. Njena radost i olakšanje
verovatno su se pretvorili u bol kada je shvatila da je nasledio hemofiliju, u to vreme
često smrtonosnu bolest. Saznanje da je hemofilija nasledio od njene porodice -
kraljica Viktorija je bila nosilac - mora da joj je sve činilo još nepodnošljivijim.
Očajna zbog krhkog zdravlja svog sina, sa doktorima koji nisu bili u stanju da
pruže bilo kakvu pomoć, Aleksandra se okrenula raznim isceliteljima, vidovnjacima
i misticima, od kojih je najozloglašeniji bio Raspućin, koji je bio neka vrsta monaha
bez postavljenja, sumnjive prošlosti, bez ikakvih preporuka. Fotografije ga prikazuju
kao muškarca srednjih godina, masne kose i duge brade, koji zauzima
kvazireligioznu pozu sa očiglednim verovanjem da ludački izraz lica i izbuljene oči
predstavljaju istinskog mistika. Raspućin je postao nepopularniji i od same
Aleksandre, ukoliko je to uopšte moguće, i u narodu i među plemstvom, a ubila ga je
grupa dvorana 1916. godine.
Iz pojedinih zapisa o Aleksandrinom odnosu sa ovim šarlatanom, čovek bi
mogao da pomisli da je ona jedini krivac za Rusku revoluciju. Ali već 1917. godine
država je bila na kolenima; oskudice je bilo svuda, pogrešno vođen rat se odužio,
vojnici su otvarali vatru na demonstrante, a car je - uz Aleksandrinu punu podršku,
što se može videti u nastavku - odbio da razmotri bilo kakvu vrstu ustavne reforme.
Nakon februarske revolucije, Nikolaj je bio primoran da abdicira. Njega i njegovu
porodicu boljševici su zatvorili i držali na raznim lokacijama, da bi ih na kraju odveli
u kuću u Jekaterinburgu na Uralu. U noći između 16. i 17. jula 1918. godine, stražari
su celu porodicu i troje slugu odveli u podrum, gde su ih, u krvavom haosu metaka i
bajoneta, sve pobili.
Caru Nikolaju II
Ljubavi, moji telegrami ne mogu da budu ispunjeni toplinom, jer prolaze kroz
mnoge ruke u vojsci - ali između redova pročitaćeš o mojoj ljubavi i čežnji.
Dragi, ako iz bilo kog razloga misliš da ne činiš pravu stvar, bićeš sigurniji ako
nazoveš Fjodorova, hoćeš? I pripazi na Frederiksa.
Moje najiskrenije molitve pratiće te svakog dana i svake noći. Predajem te na
čuvanje dragom Bogu - neka te on štiti, vodi i vrati kući bezbedno.
Dajem ti blagoslov i volim te onako kako je muškarca retko iko voleo i ljubim
svako drago voljeno mesto i čvrsto te držim uz svoje srce.
Zauvek potpuno tvoja stara
ženica
Slika će ove noći biti ispod mog jastuka pre nego što ti je dam uz vreli
blagoslov.
(1888-1923)
Džonu Midltonu Mariju, poslato iz Redklif Rouda 24, Fulam, subota uveče
18. maja 1917. godine
Dragi moj,
Nemoj da misliš, pošto nalaziš ove redove u svojoj ličnoj knjizi, da sam ti
preturala po stvarima. Znaš da nisam -i gde bih drugo ostavila ljubavno pismo?
Jer želim da ti večeras napišem ljubavno pismo. Ti si mi sve - čini mi se da te
udišem - čujem te - osećam te u sebi i oko sebe.
-Šta ja radim ovde? Ti si daleko - videla sam te u vozu, na stanici, kako se
dovoziš, sedaš i uz svetlost lampe razgovaraš sa ljudima, pozdravljaš ih - pereš
ruke - a ja sam ovde - u tvom šatoru - sedim za tvojim stolom. Na stolu se
nalazi nekoliko latica šeboja i ugašena šibica, plava olovka i magdeburške
novine. I ja se nalazim kod kuće isto koliko i oni.
Kada je došao sumrak - prelazeći preko tihe bašte- prekrivajući slepe prozore -
počela je moja prva i poslednja mora - kuvala sam kafu u kuhinji. Bilo je toliko
žestoko, toliko strašno da sam ostavila lonče za kafu i jednostavno istrčala
napolje - izašla iz stana na ulicu sa tašnom u jednoj, a notesom za pisanje i
perom u drugoj ruci. Osećala sam da, ukoliko dođem ovde i nađem gospođu
(nečitko), biću bezbedna - našla sam je i upalila lampu na gas, navila tvoj sat,
navukla tvoje zavese i prigrlila tvoj crni kaput pre nego što sam sela - više me
nije bilo strah. Ne ljuti se na mene, Bogi - to je bilo jače od mene... zato sam
ovde.
Kada si došao na čaj ovog popodneva, uzeo si brioš, prepolovio ga i pritisnuo
unutrašnji mekani deo sa dva prsta. Uvek to radiš sa pecivom ili komadom
hleba -to je tvoj način - a glavu držiš malo nagnutu na jednu stranu...
Kada si otvorio svoj kofer, videla sam tvoj stari filcani šešir, knjigu na
francuskom i češalj u potpuno očajnom stanju - Tig, imam samo tri maramice -
zašto su mi ova sećanja tako slatka?...
Prošle noći, postojao je jedan trenutak pre nego što si otišao u krevet. Stajao si,
prilično obnažen, malo se naginjući napred - i pričao. To je trajalo samo
trenutak. Videla sam te - volela te toliko - volela tvoje telo sa takvom nežnošću
- o, dragi moj - i sada razmišljam o „strasti“. Ne, o onoj drugoj stvari koja čini
da mi je svaki pedalj tvog tela tako dragocen. Tvoja meka ramena - tvoja
žućkastobela vrela koža, tvoje uši, hladne kao školjke - tvoje duge noge i tvoja
stopala koja volim da zakačim svojim stopalima - dodir tvog stomaka - i tvojih
mladalačkih leđa - baš tamo ispod vratne kosti imaš mali mladež. Osećam ovu
nežnost delimično zato što smo mladi - volim tvoju mladost - da sam Bog, ne
bih mogla da podnesem da je išta dotakne, čak ni hladni vetar.
Znaš, nas dvoje imamo pred sobom sve i napravićemo ogromne stvari - imam
savršenu veru u nas - a tako je savršena i moja ljubav prema tebi, kao da je i
dalje tajna moje duše. Ne želim nikoga osim tebe za svog ljubavnika i prijatelja
i nikome osim tebi neću biti verna.
Tvoja sam zauvek.
Tig
Džonu Midltonu Mariju,nedelja uveče,27. Januara 1918. godine
Moja ljubavi, dragi moj,
Sada je osam sati i deset minuta. Moram da ti kažem koliko te volim u deset
minuta nakon osam sati u nedelju uveče, 27. januara 1918. godine.
Nisam izlazila iz kuće ceo dan (osim da pošaljem pismo tebi) i osećam se zaista
odmorno. Džulijet se vratila sa novog izleta na selo i donela plave irise - da li
se sećaš kako su divno rasli u onoj maloj kući sa kulom i rešetkama, okruženoj
kamenjem? - i razne vrste mirisnih narcisa... U sobi je veoma toplo. Upalila
sam malu vatru, pa nekoliko plamičaka plešu po cepanici i ne mogu da se
odluče da li da je napadnu... Prođe voz. Sada je ponovo tiho, samo se čuje moj
sat. Gledam u kazaljku koja pokazuje minute i mislim o tome kakav ću prizor
napraviti kada se zaista budem vraćala kući. Kako ću sedeti u železničkom
vagonu i staviti stari sat u krilo, pretvarajući se da sam ga prekrila knjigom - ali
ne da bih čitala ili gledala, nego samo kako bih ga uzdrmala svojim dugim
pogledom i jednostavno ga naterala da ide brže.
Moja ljubav prema tebi večeras je toliko duboka i nežna toliko da izgleda da je
i ona izvan sebe. Ja sam opkoljena kao malo jezerce u naručju velikih planina,
videćeš me, duboku i sjajnu - i prilično nedokučivu, dragi moj. Možeš ispustiti
svoje srce u mene, ali nikada nećeš čuti da dotakne dno. Volim te - volim te -
laku noć.
O, Bože, šta se dešava, pa ovoliko volim!
Prvi svetski rat besneo je od 1914. do 1918. godine i bio je prvi pravi svetski rat
u istoriji, sa frontovima u Evropi, Africi, Aziji i na Bliskom istoku. Podaci o žrtvama
su poražavajući: u svakoj trećoj porodici u Britaniji neko od voljenih članova je
poginuo ili je ranjen, ili je završio u zarobljeništvu. Pisma koja slede u nastavku
pisala je svom suprugu, vojniku, žena iz Voltamstouva; ova pisma, izuzetna po
svojoj vedrini i hrabrosti, daju nam mali uvid u to kakav je bio život onih koji su
ostajali kod kuće.