Dr.

Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5

Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Predavanje 5
Elementi teorije skupova
Osnovni pojmovi teorije skupova
Teorija skupova je u veoma tijesnoj vezi sa logikom iskaza koju smo upravo obradili, iako to nije
posve očigledno na prvi pogled. Ovu teoriju osnovao je u 19. vijeku G. Cantor . Značaj pojmova i
struktura koje je on uveo shvaćen je tek mnogo kasnije. Teorija skupova je odlučujuće utjecala na
gotovo sve oblasti matematike (za neke od njih predstavlja i sam preduvjet postojanja), pa je danas
postala nezaobilazna alatka u matematici i njenim primjenama. Određene oblasti ove teorije (mada ne
sve) imaju veliku primjenu u računarskim naukama, a naročito u teoriji relacionih baza podataka, s
obzirom da se sve manipulacije sa relacijama koje tvore relacionu bazu podataka zasnivaju upravo na
teoriji skupova. Pored toga, izvjesne grane matematičke logike koje ćemo kasnije proučavati oslanjaju
se intenzivno na pojmove teorije skupova. To je razlog zbog kojeg se i sama teorija skupova smatra kao
jedna od grana matematičke logike, te se, prije nego što nastavimo dalje proučavanje nekih naprednijih
tema iz oblasti matematičke logike, moramo upoznati sa elementima teorije skupova.

U teoriji skupova, skup je elementarni pojam koji se ne definira. Naime, mada je pojam skupa
intuitivno jasan, pokazalo se da je praktično nemoguće dati preciznu formalnu matematsku definiciju
ovog pojma koja bi bila nedvosmislena, koja se ne bi “vrtila u krug”, itd. Ovdje imamo sličnu situaciju
poput situacije koja nastaje pri pokušaju definiranja pojma “boja”. Ovaj pojam je praktično svima poznat
iz iskustva, a ipak ga je veoma teško tačno definirati (bez pozivanja na, recimo, talasnu optiku). Stoga je
bolje pojam skupa uopće ne definirati, nego ga smatrati elementarnim pojmom koji ne traži definiciju.

Neformalno, skup je kolekcija određenih, različitih, stvarnih ili zamišljenih objekata, posmatrana
kao cjelina (sam Cantor je skupove definirao kao “objedinjenje izvjesnih elemenata u jednu cjelinu”, ali
strogo gledano, ta definicija ne znači ama baš ništa). Za te objekte kažemo da su elementi tog skupa.
Iskaze “ je element skupa A” odnosno “ nije element skupa A” zapisujemo kao ∈ A odnosno ∉ A.
Dalje, skupovi mogu biti konačni ili beskonačni, u ovisnosti da li imaju konačno ili beskonačno mnogo
elemenata (pojam beskonačnosti ćemo kasnije formalno definirati). Pri tome je, kod beskonačnih
skupova, veliki doprinos G. Cantora u spoznavanju činjenice da svi beskonačni skupovi nisu “jednako
beskonačni”, već da postoji čitava hijerarhija različito “beskonačnih” beskonačnosti, o čemu ćemo
uskoro govoriti. Isto tako, bez obzira na to što smo neformalno skup definirali koristeći pojam “kolekcija”,
treba odmah u startu ukazati da ma kakva kolekcija ma čega ne mora nužno biti skup, odnosno postoje
kolekcije koje jednostavno ne mogu ispuniti svojstva koja bi trebala da ispunjavaju skupovi, bez
ulazaka u paradoksalne situacije (npr. pokazaćemo kasnije da kolekcija svih skupova ne može i sama
biti skup, odnosno ne postoji skup svih skupova). Takve kolekcije koje ne mogu biti skupovi su uvijek
“ogromne” (nezamislive veličine), o čemu ćemo također kasnije govoriti.

Neki skupovi koji se često primjenjuju u raznim oblastima matematike imaju posebna imena i
posebne oznake. Ovdje ćemo pretpostaviti da su pojmovi skupa prirodnih brojeva, skupa cijelih
brojeva, skupa racionalnih brojeva, skupa realnih brojeva i skupa kompleksnih brojeva poznati od
ranije. Za ove skupove usvajaju se oznake ℕ, ℤ, ℚ, ℝ i ℂ respektivno.

Mada teorija skupova na prvi pogled izgleda prilično jednostavno, ako ne i pomalo banalno, radi se
zapravo o jednoj od najdelikatnijih i najkontraverznijih matematskih teorija, koja je sve samo ne
banalna. Na prvom mjestu, neka složenija razmatranja koja se tiču beskonačnih skupova (poput teorije
transfinitnih ordinalnih brojeva) veoma je teško intuitivno shvatiti, zbog teškog poimanja samog
pojma beskonačnosti. Dalje, u teoriji skupova sasvim je lako, polazeći od nekih na prvi pogled
očiglednih pretpostavki, kreirati beskonačne kolekcije elemenata sa posve bizarnim svojstvima koji se
protive intuiciji. Na primjer, relativno je lako kreirati takve skupine tačaka na pravcu, u ravni ili
prostoru kojima nije ni na kakav način moguće pridružiti nikakvu mjeru veličine (ni konačnu, ni
beskonačnu) poput dužine, površine ili zapremine, a koja ne bi bila u kontradikciji sa intuitivnim
svojstvima koja bi takva mjera veličine morala posjedovati. Postojanje ovakvih tvorevina dalje dovodi
do još bizarnijih zaključaka, o kojima će ukratko biti riječi kasnije.

Problem teorije skupova nije samo u tome što može voditi do bizarnih i kontraintuitivnih
zaključaka. Mnogo veći problem je u tome što je sama teorija skupova, u obliku u kakvom ju je uveo

1
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Cantor, a koja se naziva opisna ili naivna teorija skupova, protivrječna. Naime, već je Cantor primijetio
da preslobodno shvatanje skupa kao ma kakve kolekcije ma kakvih objekata lako može dovesti do
paradoksalnih zaključaka, odnosno zaključaka koji su u kontradikciji sa samim sobom (ovi paradoksi
tipično nastaju pri pokušaju kreiranja izuzetno obuhvatnih skupova poput skupa koji predstavlja
kolekciju svih skupova). Inače, već smo napomenuli da paradoksi nisu nepoznata pojava u logici: lako je
formirati paradoksalne rečenice poput rečenice “Ja upravo lažem” (koja protivrječi sama sebi), ili
paradoksalne definicije poput definicije “Brijač je čovjek koji brije one i samo one ljude koji se ne briju
sami” (paradoks nastaje kada pokušamo da utvrdimo brije li brijač sam sebe). Međutim, teorija koja
pretendira da bude jedna od fundamentalnih teorija matematike definitivno ne bi smjela biti
kontradiktorna. To je dovelo do razvoja strožijih teorija skupova, poznatih pod nazivom aksiomatske
teorije skupova, koje zabranjuju da se izvjesne enormno masivne kolekcije objekata smiju uopće
tretirati kao skupovi. Postoji više različitih aksiomatskih teorija skupova, koje nisu potpuno saglasne
međusobno, ali su tvorevine kod kojih se uočava njihova razlika posve egzotične i ne spadaju u
tematiku uobičajenih matematskih proučavanja. U većini izlaganja koja slijede, nema praktično nikakvih
razlika da li se koristi naivna ili aksiomatska teorija skupova. O problemima naivne teorije skupova i
načinima njihovog prevazilaženja biće ukratko riječi na kraju ovog poglavlja.

Skup koji ima elemente , , itd. obilježavamo sa { , , , ...}. Za tako opisane skupove kažemo
da su zadani pobrojavanjem. Na primjer, skup {2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, 19, 23, 29, 31, 37, 41, 43, 47} zadan
je pobrojavanjem. Jasno je da se pobrojavanjem mogu precizno zadati samo konačni skupovi. Međutim,
i kod konačnih skupova dolazi do problema ukoliko skup ima veliki broj elemenata. Recimo, jasno je da
je pobrojavanjem praktično nemoguće zadati (konačni) skup koji se sastoji od prvih 1 prostih
brojeva. Stoga se u praksi koriste i drugi načini zadavanja skupova, poput zadavanja specifikacijom.
Ako je P( ) neki otvoreni iskaz (predikat), tada je { | P( )} skup svih elemenata za koje je predikat
P( ) tačan. Na primjer, skup iz prvog primjera može se zadati kao { | ( je prost broj) ∧ ( < 50)}.
Ukoliko želimo specifikacijom izdvojiti elemente iz nekog već postojećeg skupa X pomoću predikata
P( ) definiranog nad elementima skupa X, to možemo zapisati kao { ∈ X | P( )}. Ovaj zapis je uglavnom
ekvivalentan zapisu { | ∈ X ∧ P( )}, samo što se ovakvim zapisom eksplicitno naznačava da nije
nužno da predikat P( ) bude definiran za elemente koji ne pripadaju skupu X (za razliku od izraza
poput { | P( )} za koji je često nejasno kakve sve vrijednosti može uzimati kao argument predikata
P( )). Pored toga, konvencija dopušta i još neke intuitivno jasne zapise, sa ciljem kompaktnije notacije.
Recimo, konstrukcije poput { | = ( ) ∧ P( )} gdje je ( ) neki izraz koji zavisi od promjenljive
možemo skraćeno pisati kao { ( ) | P( )}. Na primjer, skup kvadrata svih prirodnih brojeva možemo
zapisati kao { | ∈ ℕ }.

Zadavanje skupova specifikacijom, bez obzira na njegovu neospornu praktičnost, povezano je sa

brojnim poteškoćama. Prvo, u mnogim slučajevima nije nimalo lako (a ponekad čak nije ni moguće)
odrediti koji su zaista elementi skupa koji je zadan na takav način, s obzirom da problem određivanja
vrijednosti x koje zadovoljavaju predikat P( ) može biti veoma složen. Posmatrajmo, na primjer, skup
{ ∈ ℝ | 1512 + = 1235 + 278 }. Elementi ovog skupa su −19, 1, 5 i 13, mada je ovo daleko od
očiglednog. Drugi je problem u tome što izvjesni skupovi posjeduju toliko nepravilnu strukturu
elemenata da se ne može uočiti da oni zadovoljavaju ikakvu jednostavnu zakonitost, tako da zadavanje
specifikacijom nije praktično, ili nije uopće ni moguće. Stoga se definira pojam skupa sa slučajnim
elementima kao skupa za koji, neformalno rečeno, ne postoji kraći način da opišemo njegove elemente
nego da ih prosto pobrojimo (ova neformalna definicija može se izreći na matematski precizan način
jezikom teorije informacija, ali složenost takve definicije izlazi izvan okvira ovih materijala). Ako je
slučajan skup još pri tome i beskonačan, u velikim smo problemima, s obzirom da se beskonačni
skupovi ne mogu zadati pobrojavanjem (nažalost, postoje beskonačni skupovi sa slučajnim elementima).

Skupove možemo zadati i preko nekog efektivnog postupka (algoritma) kojim se generiraju njegovi
elementi, jedan po jedan (sam pojam algoritma je isto teško precizno definirati, o čemu ćemo detaljnije
govoriti kada budemo proučavali teoriju izračunljivosti), ili pomoću nekog efektivnog postupka kojim
se za unaprijed izabran element utvrđuje da li pripada skupu ili ne. Za skupove za koje postoji efektivni
postupak kojim se generiraju njegovi elementi kažemo da su rekurzivno nabrojivi (engl. recursively
enumerable) dok za skupove za koje postoji efektivni postupak za utvrđivanje pripadnosti kažemo da je
rekurzivan (engl. recursive). Svi rekurzivni skupovi su i rekurzivno nabrojivi, ali obrnuto ne vrijedi, što
ćemo kasnije i pokazati. Jasno je da su svi konačni skupovi rekurzivni, jer ukoliko je elemenata konačno
mnogo, sve njegove elemente možemo prosto “ugraditi” u algoritam za testiranje da li neki element
pripada skupu ili ne. Što se beskonačnih skupova tiče, postoje beskonačni skupovi koji su rekurzivno
nabrojivi, ali nisu rekurzivni, a postoje beskonačni skupovi koji nisu čak ni rekurzivno nabrojivi. Začudo,

2
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

takve skupove ne treba tražiti isključivo među “egzotičnim” skupovima − postoje čak i (beskonačni)
podskupovi skupa prirodnih brojeva koji nisu rekurzivno nabrojivi. Ovi pojmovi su od velike važnosti u
teoriji izračunljivosti, o čemu ćemo govoriti kasnije.

Važno je naglasiti da elementi skupova mogu i sami biti skupovi. Bez takve pretpostavke se teorija
skupova uopće ne bi mogla razviti u upotrebljivu teoriju. Na primjer, skup { , { , }, {{ }, { , }}} je skup
sa tri elementa: prvi element je a, drugi element je skup { , }, odnosno skup čiji su elementi i , dok
je treći element {{ }, { , }}, odnosno skup čiji su elementi skup čiji je element i skup čiji su elementi
i . Oni elementi skupova koji nisu i sami skupovi nazivaju se urelementi ili atomi. Napomenimo da
postoje i tzv. čiste teorije skupove po kojoj su svi objekti koji postoje skupovi, tako da je svaki element
nekog skupa uvijek ponovo skup. Takva teorija je posebno popularna među matematičarima. Razlog za
to je što su takve teorije jednostavnije za formalizaciju od teorija koje poznaju i urelemente. Pored toga,
nedostatak urelemenata nije za potrebe matematike veliko ograničenje, jer za mnoge matematičke
objekte koji prirodno nisu skupovi (kao što su npr. brojevi), postoje načini da se oni modeliraju tako da
budu skupovi (npr. pokazaćemo kasnije kako se prirodni brojevi mogu modelirati kao skupovi).

Kao što je potrebno praviti razliku između nekog elementa i skupa { } čiji je element , tako je
važno uočiti razliku i između skupova poput { } i {{ }}. Naime, { } je skup čiji je element , dok je {{ }}
skup čiji je element { }, odnosno skup čiji je element drugi skup čiji je element . Isto tako, skupovi
{1, 2, 3} i {{1}, {2}, {3}} predstavljaju dva suštinski različita skupa: elementi prvog su brojevi 1, 2 i 3, dok
su elementi drugog skupovi {1}, {2} i {3}. Nije rijetkost da pojedinci teško uočavaju razliku između ovih
pojmova. Međutim, svi oni kojima predstavlja problem praviti strogu razliku između ovih pojmova,
imaće problema ne samo sa teorijom skupova, već i općenito sa razumijevanjem struktura podataka u
računarskim naukama (recimo, u teoriji relacionih baza podataka).

Za dva skupa A i B kažemo da su jednaki ili ekvivalentni i pišemo A = B ako i samo ako sadrže iste
elemente, odnosno ukoliko je svaki element jednog od njih ujedno i element onog drugog. Odavde
neposredno slijedi da poredak elemenata u skupu uopće nije bitan, tako da su, na primjer, skupovi
A = {3, 4, 1, 2} i B = {4, 3, 2, 1} jednaki, s obzirom da sadrže iste elemente (1, 2, 3 i 4), odnosno svaki
element skupa A je ujedno i element skupa B i obratno. Dalje, slijedi da se sva višestruka pojavljivanja
istog elementa u skupu mogu eliminirati, tako da su i skupovi A = {1, 2} i B = {1, 1, 1, 2, 2} jednaki, s
obzirom da oba također sadrže jednake elemente (1 i 2), odnosno i ovdje vrijedi da je svaki element
skupa A ujedno i element skupa B i obratno. Kombinirajući ove zaključke, zaključujemo da su i skupovi
A = {3, 1, 3, 7, 2} i B = {1, 7, 2, 3} također jednaki. U nastavku ćemo pretpostaviti da u skupu ne postoje
višestruka pojavljivanja istog elementa, s obzirom da se oni uvijek mogu eliminirati, a da skup ostane
isti. Također ćemo pretpostaviti da kad god elemente nekih skupova obilježavamo nekim općenitim
oznakama (poput , , itd.), tada sve te oznake predstavljaju međusobno različite objekte. U suprotnom
bismo lako mogli upasti u probleme. Na primjer, ukoliko je = , tada su skupovi A = { } i B = { }
jednaki, iako ih mi intuitivno doživljavamo kao različite. Dalje, uz istu pretpostavku, skup A = { , , }
ima dva elementa (s obzirom da su i isti element), iako ga mi doživljavamo kao tročlani skup. Što je
još gore, uz takvu pretpostavku, skupovi A = { , , } i B = { , } su također jednaki. Da bismo izbjegli
ove probleme, držaćemo se konvencije da dvije različite opće oznake elemenata predstavljaju dva
različita elementa. Naravno, ova konvencija vrijedi samo u kontekstu obilježavanja elemenata skupa (u
drugim kontekstima, ne smijemo se nikada osloniti na pretpostavku da dva različiva slova, recimo i ,
moraju označavati dvije različite vrijednosti ili dva različita objekta).

Strukture slične skupu, u kojima se dopušta višestruko ponavljanje istog elementa (bez njegove
eliminacije), nazivaju se multiskupovi. Multiskup u kojem se element ponavlja puta, element
ponavlja puta itd. obično se obilježava kao { ∙ , ∙ , ...}. Mada se uz pomoć uređenih parova,
koje ćemo uskoro upoznati, svaki multiskup može modelirati kao običan skup uređenih parova oblika
{( , ), ( , ), ...}, pri čemu prva komponenta uređenog para predstavlja sam element multiskupa, a
druga komponenta broj njegovih pojavljivanja, u nekim primjenama je korisno multiskupove posmatrati
kao općenitije pojmove od samih skupova, koji uopćavaju pojam skupa. Na primjer, vidjećemo kasnije
da se neke operacije sa skupovima poput unije, presjeka itd. mogu prirodno uopćiti na multiskupove na
način koji nije ekvivalentan sa onim što bismo dobili kada bismo te operacije prosto primijenili na
skupove čiji su elementi uređeni parovi.

Ako su svi elementi skupa A ujedno i elementi skupa B tada kažemo da je A podskup skupa B i
pišemo A ⊆ B. Skupovi A i B su jednaki ako i samo ako vrijedi A ⊆ B i B ⊆ A, što možemo iskazati u
obliku (A = B) ⇔ (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A). Ukoliko vrijedi A ⊆ B i A ≠ B, kažemo da je A pravi podskup od B, i

3
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

pišemo A ⊂ B. Ako je A podskup od B, kažemo i da je B nadskup od A i možemo pisati B ⊇ A. Analogno

se definira i pravi nadskup u oznaci B ⊃ A. Primijetimo da uvijek vrijedi A ⊆ A, ali nikad ne vrijedi
A ⊂ A. Također, primijetimo da se može desiti da za dva različita skupa A i B ne vrijedi niti A ⊆ B niti
B ⊆ A (odnosno A ⊇ B).

Mada naivna teorija skupova nikada nije bila zamišljena kao formalna (aksiomatski zasnovana)
teorija, može se uočiti da se ona u osnovi oslanja na sljedeće tri elementarne pretpostavke (aksioma),
koje ćemo navesti iskazane u neformalnom obliku:
 Aksiom obuhvatnosti (obimnosti): Dva skupa su jednaka ako i samo ako sadrže iste elemente,
odnosno ako je svaki element jednog ujedno i element drugog;
 Aksiom specifikacije (apstrakcije): Za ma kakvo svojstvo (predikat) P( ), postoji skup { | P( )} čiji
su elementi oni i samo oni elementi za koje je predikat P( ) tačan (tj. koji zadovoljavaju to svojstvo);
 Aksiom izbora: Za svaku kolekciju C nepraznih podskupova nekog skupa S moguće je formirati
novi skup od po jednog elementa iz svakog elementa kolekcije C.

Bez obzira na prividnu očiglednost navedenih aksioma, posljednja dva aksioma su veoma sporna.
Naime, kao što ćemo pokazati na kraju ovog poglavlja, preslobodna primjena aksioma specifikacije
može dovesti do paradoksa (tj. do zaključaka koji protivrječe sami sebi), dok preslobodna primjena
aksioma izbora omogućava kreiranje skupova sa bizarnim (mada ne i paradoksalnim) svojstvima.

Prazan skup je skup koji ne sadrži niti jedan element. Označava se sa { } ili simbolom ∅. Egzistencija
takvog skupa slijedi iz aksioma specifikacije. Zaista, možemo definirati ∅ = { | ≠ }, Prazan skup je
podskup svakog skupa, odnosno za ma kakav skup A uvijek vrijedi ∅ ⊆ A. Za mnoge skupove zadane
specifikacijom pokazuje se da su prazni, poput skupa { ∈ ℝ | + 1 = }. Problem utvrđivanja da li je neki
skup zadan specifikacijom prazan ili ne spada u najteže matematičke probleme, jer ne postoji generalni
metod utvrđivanja postoji li ikakva vrijednost za koju je neki predikat P( ) tačan ili ne. Mnogi od
poznatih teških matematičkih problema mogu se formulirati kao pitanje da li je neki skup zadan
specifikacijom prazan ili ne. Na primjer, čuvena velika Fermatova teorema, koja tvrdi da ne postoje
prirodni brojevi , , i > 2 takvi da vrijedi + = i koja je bila nedokazana više od 2 godina,
zapravo tvrdi da je skup {( , , , ) | ( ∈ ℕ) ∧ ( ∈ ℕ) ∧ ( ∈ ℕ) ∧ ( ∈ ℕ) ∧ ( + = ) ∧ ( > 2)}
prazan. Ovo pokazuje kakve se sve teškoće mogu javiti prilikom zadavanja skupova pomoću specifikacije.

Broj (različitih) elemenata nekog konačnog skupa A nazivamo njegov kardinalni broj i označavamo
ga sa #A, a susreću se još i oznake card A, κ(A), A kao i A (posljednja oznaka je historijski najstarija,
jer potiče još od Cantora, ali se u moderno vrijeme sve manje koristi). Kardinalne brojeve definiramo i
za beskonačne skupove, pri čemu različiti beskonačni skupovi također mogu imati različite kardinalne
brojeve. S obzirom da je pitanje definiranja kardinalnih brojeva u općem slučaju prilično teško pitanje,
ostavićemo ga za kasnije, kad definiramo još neke neophodne pojmove.

Skup svih podskupova nekog skupa A (uključujući i prazan skup, koji je podskup svakog skupa)
nazivamo partitivni skup skupa A, i obilježavamo ga sa (A). Drugim riječima, (A) = { | ⊆ A}. Na
primjer, ukoliko je A = { , , }, tada je (A) = {{ }, { }, { }, { }, { , }, { , }, { , }, { , , }}. Za konačne
skupove uvijek vrijedi # (A) = 2# . Stoga se partitivni skup skupa A ponekad obilježava i sa 2 .

Vennovi i Eulerovi dijagrami

Za grafičku ilustraciju neke kolekcije skupova i odnosa među njima mogu lijepo poslužiti sheme
nazvane Vennovi dijagrami i Eulerovi dijagrami. Vennov dijagram za jedan skup predstavlja zatvorenu
liniju u ravni, za čiju se unutrašnjost pretpostavlja da pripada tom skupu. Vennov dijagram za
skupova A , A , ..., A predstavlja kolekciju zatvorenih linija koje dijele ravan na 2 dijelova, tako da za
svaku kombinaciju ovih skupova postoji dio ravni koji pripada izabranoj kombinaciji skupova, a ne
pripada preostalim skupovima. Na sljedećoj slici prikazan je Vennov dijagram za tri skupa A, B i C:

A B

4
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Vennovi dijagrami pretpostavljaju najopćenitiji mogući odnos između skupova, bez pretpostavljanja
ikakvih posebnih odnosa između njih, poput mogućnosti da jedan skup bude podskup drugog, da skupovi
nemaju zajedničkih elemenata, itd. Srodna vrsta dijagrama, ali koja dopušta i mogućnost ilustracije
posebnih odnosa između skupova, npr. činjenice da je jedan skup podskup drugog skupa, ili da dva
skupa nemaju zajedničkih elemenata, nazivaju se Eulerovi dijagrami (neki autori ne prave razliku
između Vennovih i Eulerovih dijagrama). Na primjer, sljedeća slika prikazuje tri različita Eulerova
dijagrama za skupove A i B. U prvom slučaju, skupovi A i B nemaju zajedničkih elemenata, u drugom
slučaju ih imaju, ali niti jedan od skupova A i B nije sadržan u drugom, dok u trećem slučaju imamo
A ⊂ B.

A B A B B
A

Obično se smatra da su Vennovi dijagrami u algebri skupova analogon tablica istine za iskaznu
algebru. Međutim, istina je da su oni bliži Veitchovim dijagramima odnosno Karnaughovim mapama, s
obzirom da se svakom sektoru u ravni na koje Vennov dijagram dijeli ravan može jednoznačno pridružiti
jedna minterma (npr. sektoru koji pripada skupovima A i C a ne pripada skupu B pridružuje se minterma
ABC) takva da se dvije minterme mogu sažimati ako i samo ako pripadaju susjednim sektorima
(zapravo, Veitch je do svojih dijagrama došao kombinirajući Quine-McCluskyjev algoritam sa idejom
Vennovih dijagrama). Međutim, nevolja je u tome što je veoma teško nacrtati (prave) Vennove
dijagrame za više od tri skupa. Na primjer, dijagram sa lijeve strane slike koja slijedi nije Vennov
dijagram, jer dijeli ravan na svega 14 dijelova, tako da dvije zone nedostaju (zona koja pripada
skupovima A i D, a ne pripada skupovima B i C, kao i zona koja pripada skupovima B i C, a ne pripada
skupovima A i D). Jedna varijanta pravog Vennovog dijagrama za 4 skupa prikazana je na slici koja
slijedi sa desne strane. Interesantno je da je Vennov dijagram za 4 skupa nemoguće kreirati koristeći
samo kružnice, već su neophodne elipse (i to nakošene).
B C
A B
A D

C D

Još je lakše formirati Vennov dijagram za 4 skupa pomoću 4 pravougaonika (probajte konstruisati
sami ovakav dijagram). Mada se može pokazati da je moguće formirati Vennove dijagrame za proizvoljan
broj skupova, Vennov dijagram za 5 skupova u toj mjeri je nepregledan da već gubi svaki smisao, dok se
Vennovi dijagrami za još veći broj skupova mogu nacrtati samo koristeći vrlo nepravilne linije. U praksi
se Vennovi dijagrami obično koriste samo za slučaj 2 ili 3 skupa.

Operacije sa skupovima

Postoje brojne operacije sa skupovima, pomoću kojih se od postojećih skupova prave novi skupovi.
U najvažnije takve operacije spadaju unija, presjek i razlika (diferencija) skupova. Unija skupova A i B,
u oznaci A ∪ B, predstavlja skup koji sadrži sve elemente iz skupa A i elemente iz skupa B (i nikoje
druge elemente). Presjek skupova A i B, oznaci A ∩ B, predstavlja skup koji sadrži samo elemente koji su
zajednički za skup A i skup B. Razlika skupova A i B, u oznaci A \ B, predstavlja skup koji sadrži samo
elemente skupa A koji nisu ujedno i elementi skupa B. Simbolički zapisano, imamo:

A ∪ B = { | ∈ A ∨ ∈ B} A ∩ B = { | ∈ A ∧ ∈ B} A \ B = { | ∈ A ∧ ∉ B}

Sljedeća slika ilustrira ove operacije pomoću Vennovih dijagrama.

A B A B A B

A∪B A∩B A\B

5
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Za skupove koji nemaju zajedničkih elemenata kažemo da su disjunktni. Za disjunktne skupove vrijedi
A ∩ B = ∅ i A \ B = A.

Lako je uvidjeti da za kardinalne brojeve unije i razlike konačnih skupova A i B vrijede formule
#(A ∪ B) = #A + #B − #(A ∩ B) i #(A \ B) = #A − #(A ∩ B). Ukoliko su A i B disjunktni, tada je očigledno
#(A ∩ B) = , tako da za taj važan specijalni slučaj vrijedi #(A ∪ B) = #A + #B. Ukoliko je B ⊆ A, tada
očigledno vrijedi A ∩ B = B, tako da tada imamo #(A \ B) = #A − #B.

Operacije unije i presjeka su, u izvjesnom smislu, analogne operacijama disjunkcije i konjunkcije iz
logike iskaza, odakle se već može naslutiti izvjesna povezanost sa logilom iskaza. Zaista, ukoliko su
skupovi A i B zadani pomoću specifikacije kao A = { | P ( )} i B = { | P ( )}, tada vrijedi:

A ∪ B = { | P ( ) ∨ P ( )} A ∩ B = { | P ( ) ∧ P ( )} A\B={ | P ( ) ∧ P ( ) }
Ukoliko uočimo da vrijedi X ∧ = X , uviđamo da je razlika skupova analogna negaciji implikacije.
Primijetimo da je unija analogna disjunkciji (a ne konjunkciji), bez obzira što se u govornom jeziku unija
često iskazuje uz pomoć veznika “i” (a ne “ili”). Upravo je ovo razlog što mnogi pogrešno koriste veznik
“i” na mjestu gdje bi se zapravo trebao koristiti veznik “ili”, o čemu smo ranije već govorili.

Operacije unije, presjeka i razlike se na prirodan način mogu uopćiti na multiskupove. Neka se neki
element pojavljuje puta u multiskupu A, a puta u multiskupu B (razmatranje koje slijedi uključuje
i slučajeve kada se element ne javlja u nekom od multiskupova A ili B − dovoljno je uzeti da je = 0
odnosno = 0). Tada se element u uniji A ∪ B javlja + puta, u presjeku A ∩ B element se javlja
min { , } puta (pri čemu min { , } označava manji od brojeva i ), dok se u razlici A \ B element
javlja − puta ukoliko je > , a nijednom ukoliko je ≤ . Ponegdje se ovako definirana unija
naziva sumom multiskupova (u oznaci A + B ili A ⊎ B), dok se unija definira tako da se element a u
uniji javlja max { , } puta. Mada su sve ovdje uvedene definicije posve u skladu sa intuicijom, treba
napomenuti da one ne zadovoljavaju neke od osobina koje zadovoljavaju unija, presjek i razlika običnih
skupova o kojima ćemo govoriti kasnije.

Korisno je definirati unarnu operaciju sa skupovima koja bi bila analogna operaciji negacije iz logike
iskaza. Takva operacija naziva se komplement skupa i obilježava se sa (A), A’ ili A. Komplement skupa A
trebao bi da sadrži one i samo one elemente koji se ne sadrže u skupu A, odnosno trebalo bi da vrijedi
(A) = { | ∉ A}. Ovako definirani komplement ponekad se naziva i apsolutni komplement. Međutim,
ovakva definicija je preslobodna, jer bi apsolutni komplement ma kakvog skupa morao da sadrži zaista
“svašta”, s obzirom da je pojam “sve što se ne nalazi u skupu A” strahovito opširan (tako bi, na primjer,
apsolutni komplement praznog skupa morao biti “skup svega”). Kako upravo takvi “preobimni” skupovi
uzrokuju paradokse teorije skupova, na šta ćemo ukazati kasnije, definicija komplementa se mora
modificirati, odnosno apsolutni komplement se ne koristi u teoriji skupova.

Situacija postaje znatno lakša ukoliko podrazumijevamo da su svi skupovi sa kojima baratamo u
nekoj konkretnoj primjeni podskupovi nekog obuhvatnijeg skupa koji nazivamo univerzalni skup, koji
obično obilježavamo sa (na primjer, pri proučavanju geometrijskih figura u ravni kao skupova tačaka
u ravni, zgodno je za univerzalni skup uzeti skup svih tačaka u ravni). Komplement skupa A u odnosu na
univerzalni skup (pri čemu se podrazumijeva da je A ⊆ ), u oznaci (A), definira se prosto kao
(A) = \ A, odnosno kao (A) = { | ∉ A ∧  }, što se po konvenciji može skraćeno zapisati kao
(A) = {  | ∉ A}. Sljedeća slika ilustrira komplement skupa pomoću Vennovog dijagrama (pri
čemu se univerzalni skup na Vennovim dijagramima tipično predstavlja kao pravougaonik):

(A)
A

Ovako definirani komplement naziva se još i relativni komplement (za razliku od maločas
definiranog problematičnog apsolutnog komplementa). Ukoliko je iz konteksta jasno šta je univerzalni
skup, ili ukoliko je jasno da on u konkretnim razmatranjima postoji (čak i ako nije eksplicitno
specificiran), njegovu oznaku možemo izostaviti i za komplement skupa A pisati samo (A), A’ ili A.
Treba uočiti da se razlika skupova može izraziti preko komplementa (kao elementarnije operacije)
pomoću formule A \ B = A ∩ (B).

6
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Još jedna interesantna operacija za rad sa skupovima je i simetrična razlika (diferencija), koja se
još naziva i diskrepancija ili razilaženje. Simetrična razlika skupova A i B, u oznaci A Δ B, je skup
elemenata koji se nalaze bilo u skupu A, bilo u skupu B, ali ne i u oba skupa, stoga je ona analogna
operaciji ekskluzivne disjunkcije u iskaznoj algebri. Simbolički zapisano, za simetričnu razliku imamo
A Δ B = { | ∈ A ⊻ ∈ B}. Sljedeća slika ilustrira ovu operaciju pomoću Vennovog dijagrama:
A B

AB
Simetrična razlika se može na više načina izraziti preko osnovnih operacija sa skupovima, na
primjer pomoću formule A Δ B = (A \ B) ∪ (B \ A), ili pomoću formule A Δ B = (A ∪ B) \ (A ∩ B). Specijalno,
ukoliko je A ∩ B = ∅, tada vrijedi A Δ B = A ∪ B.

Zakoni algebre skupova

S obzirom na upadljive sličnosti između načina kako su definirane operacije sa skupovima i

operacije logike iskaza, nije iznenađujuće da se oni podvrgavaju praktično istim zakonima. Zaista, sve
zakone skupovne algebre možemo dobiti iz algebre iskaza prostom zamjenom operacija konjunkcije,
disjunkcije i negacije sa presjekom, unijom i komplementom, kao i zamjenom logičkih vrijednosti “⊤” i
“⊥” sa univerzalnim skupom , odnosno praznim skupom ∅:

Komutativnost: A ∪ B = B ∪ A, A∩B=B∩A
Asocijativnost: (A ∪ B) ∪ C = A ∪ (B ∪ C) (A ∩ B) ∩ C = A ∩ (B ∩ C)
Distributivnost: A ∪ (B ∩ C) = (A ∪ B) ∩ (A ∪ C) A ∩ (B ∪ C) = (A ∩ B) ∪ (A ∩ C)
Komplementarnost: A ∪ (A) = A ∩ (A) = 
Neutralni element: A∪∅=A A∩ =A
Apsorbirajući element: A∪ = A∩∅=∅
Idempotentnost: A ∪ A ∪ ... ∪ A = A A ∩ A ∩ ... ∩ A = A
Apsorpcija: A ∪ (A ∩ B) = A A ∩ (A ∪ B) = A
De Morganova pravila: (A ∪ B) = (A) ∩ (B) (A ∩ B) = (A) ∪ (B)
Dvojni komplement: ( (A)) = A

Svi zakoni algebre skupova mogu se dokazati pozivanjem na odgovarajuće zakone iskazne algebre.
Na primjer, za osobinu distributivnosti možemo pisati:

A ∪ (B ∩ C) = { | ∈ A  ∈ B ∩ C} = { | ∈ A  ( ∈ B  ∈ C)} =
= { | ( ∈ A  ∈ B)  ( ∈ A  ∈ C)} = { | ( ∈ A ∪ B)  ( ∈ A ∪ C)} = (A ∪ B) ∩ (A ∪ C)

Alternativno, i ovdje je moguće izvjestan skup pravila uzeti za aksiome, a ostala pravila izvoditi iz
njih. Na primjer, pravilo apsorpcije možemo dokazati pozivajući se na pravilo o neutralnom elementu,
pravilo distributivnosti, pravilo komutativnosti i pravilo o apsorbirajućem elementu:

A ∪ (A ∩ B) = (A ∩ ) ∪ (A ∩ B) = A ∩ ( ∪ B) = A ∩ (B ∪ ) = A ∩ =A
Inače, slično kao u iskaznoj algebri, za aksiome algebre skupova posve je dovoljno uzeti samo
pravila o komutativnosti, asocijativnosti, distributivnosti, komplementarnosti i neutralnom elementu,
dok su sva druga pravila izvodljiva iz njih. Činjenica da se zakoni algebre skupova dobijaju iz iskazne
algebre prostom supstitucijom (∧, ∨, ¬, ⊤, ⊥) → (∩, ∪, , , ∅) zapravo je posljedica činjenice da se i
iskazna algebra i algebra skupova mogu, uz prikladno preimenovanje simbolike, smatrati kao specijalni
slučajevi jedne općenitije algebre nazvane Booleova algebra, što smo već ranije nagovijestili, a o čemu
ćemo kasnije detaljno govoriti. Posljedica toga je da praktično svi identiteti algebre iskaza imaju, uz
prikladnu promjenu simbolike, svoje pandane u algebri skupova. Tako je npr. moguće napisati
analogone pravila poput pravila apsorpcije ili sažimanja za algebru skupova. Također, metodi poput
Quine-McCluskyjevog algoritma ili Veitchovih dijagrama, sasvim se lijepo mogu primjenjivati za
pojednostavljenje izraza algebre skupova.

Identiteti algebre skupova često se ilustriraju, ali ne dokazuju uz pomoć Vennovih dijagrama, mada
se može pokazati da su dokazi uz pomoć Vennovih dijagrama sasvim valjani, pod uvjetom da se zaista
koriste pravi Vennovi, a ne Eulerovi dijagrami (bez obzira što je interpretacija smisla Vennovih

7
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

dijagrama prilično problematična za veoma obimne skupove, konkretnije za one skupove koji su
“bogatiji” od skupa tačaka u ravni). Eulerovi dijagrami se mogu koristiti jedino ukoliko se kao sastavni
dio pretpostavke koju treba dokazati nalaze neke apriorne pretpostavke o međusobnom odnosu
skupova koji učestvuju u pravilu koje treba dokazati. Ipak, dokaze pomoću Vennovih dijagrama treba
izbjegavati, s jedne strane zbog nepreglednosti Vennovih dijagrama za slučaj četiri ili više skupova, a s
druge strane zbog toga što se na taj način pravi “bijeg” od suštinske prirode skupovne algebre u čisto
geometrijsku interpretaciju. Donekle se smatra da su dokazi uz pomoć Vennovih dijagrama pandan
dokazima uz pomoć tablica istine u iskaznoj algebri, mada su Vennovi dijagrami ipak nešto moćniji od
tablica istine. Recimo, moguće je kreirati metod za minimizaciju izraza skupovne algebre zasnovan na
Vennovim dijagramima, koji posjeduje priličnu sličnost sa tehnikama zasnovanim na Veitchovim
dijagramima, ali koji se ipak rijetko koristi, jer su Veitchovi dijagrami za tu svrhu mnogo pregledniji.

Uređene -torke i Decartesov produkt skupova

Neformalno rečeno, uređena -torka ili lista elemenata , , …, , u oznaci ( , , …, ),

razlikuje se od “običnog” skupa { , , …, } po tome što je kod uređene -torke poredak elemenata
bitan, tako da je npr. (1, 2, 3) ≠ (1, 3, 2) i što ponavljanje identičnih elemenata na različitim pozicijama
daje različitu n-torku, tako da je npr. (1, 2, 3) ≠ (1, 2, 1, 3). Elementi , , …, nazivaju se respektivno
prva, druga, ..., -ta koordinata uređene -torke ( , , ..., ). Uređenu -torku za = 2 nazivamo
uređeni par. Dvije uređene -torke sa istim brojem koordinata su jednake ako i samo ako su im
odgovarajuće koordinate jednake. Na primjer, ( , ) = ( , ) ako i samo ako je = i = .

Prema prethodnoj neformalnoj definiciji, izgleda da su uređene -torke drugačiji objekti od samih
skupova, tj. da one nisu skupovi. Mada je teoriju skupova moguće zasnovati i na takvoj pretpostavci,
sama teorija skupova postaje mnogo jednostavnija ukoliko se uređene -torke definiraju na neki
formalni način, ali tako da i one budu skupovi (teorija je jednostavnija što je manje osnovnih pojmova
koji se ne mogu definirati preko drugih pojmova). Naravno, formalna definicija uređene -torke mora
biti takva da se sve što se može intuitivno zaključiti o uređenim -torkama na osnovu neformalnog
opisa može strogo dokazati iz tako formirane formalne definicije koristeći zakone teorije skupova, pa
čak i ukoliko sama formalna definicija nije intuitivno jasna. Ovo je u skladu sa principom J. Rileya, koji
je tvrdio “Vidim li pticu koja hoda poput patke, pliva poput patke i kvače poput patke, ja ću tu pticu
zvati patkom, bila ona zaista patka ili ne” (drugim riječima, bitnije je da li se neki objekat ponaša u
skladu sa očekivanjima nego da li je on zaista ono što se očekuje da jeste). Postoji više takvih definicija, a
sve se zasnivaju na tome da se pored informacije o tome koji elementi čine uređenu -torku (koje se
čuvaju u skupu) pohrane i neke dodatne informacije o njihovom poretku (npr. koji je element prvi
element, itd.) i da se tako skupljene informacije ponovo objedine u skup. Najviše korištena takva
definicija je definicija koju je predložio Kuratowski . Po ovoj definiciji, prvo se definira uređeni par
( , ) pomoću definicije

( , ) = {{ }, { , }}

a zatim se uređene trojke, četvorke, itd. definiraju pomoću rekurzivnog pravila

( , , ..., ) = (( , , ..., ), )
Na primjer,
( , , ) = (( , ), ) = {{{{ }, { , }}}, {{{ }, { , }}, }}
( , , , ) = (( , , ), ) = {{{{{{ }, { , }}}, {{{ }, { , }}, }}},
{{{{{ }, { , }}}, {{{ }, { , }}, }}, }}

itd. Na taj način, uređene -torke se ne moraju posmatrati kao neki posebni novi objekti različiti od
skupova, nego samo kao specijalni slučajevi skupova (tj. kao skupovi posebne strukture). Interesantno
je primijetiti da je rekurzivna definicija ( , , ..., ) = (( , , ..., ), ) poslužila kao inspiracija
za način kako se liste implementiraju na računaru. Zapravo, računarske implementacije se, iz praktičnih
razloga, obično zasnivaju na neznatno drugačijoj definiciji ( , , ..., ) = ( , ( , ..., )). Recimo, u
teoriji algoritama se prvi element liste naziva glava (engl. head) liste, dok se lista koju čine svi elementi
osim prvog naziv rep (engl. tail) liste. Tako je za listu ( , , , ) njena glava element , a njen rep lista
( , , ). S druge strane, sama lista se definira (rekurzivno) kao uređeni par, čija je prva koordinata
glava, a druga koordinata rep liste. U skladu sa tom definicijom, lista ( , , , ) nije ništa drugo nego

8
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

uređeni par čija je prva koordinata , a druga lista ( , , ), odnosno ( , , , ) = ( , ( , , )), što je
tačno u skladu sa prethodnom definicijom.

Treba primijetiti da uređene trojke, četvorke, itd. ne možemo definirati definicijama poput
( , , ) = {{ }, { , }, { , , }}, itd. na koje bi nas mogla navesti analogija sa definicijom
uređenog para po Kuratowskom. Naime, nije teško vidjeti da bi, prema takvoj definiciji, uređene
-torke poput ( , ), ( , , ), ( , , , ) itd. bile međusobno jednake, a ne treba da budu.

Interesantno je da definicija uređene -torke po Kuratowskom ne traži čak ni da se prethodno

uvede pojam broja, što zahtijevaju mnoge druge definicije. Jedini nedostatak definicije po Kuratowskom
je činjenica da su, prema ovoj definiciji, sve uređene -torke uvijek dvočlani skupovi (a ne -člani, kako
bi intuitivno trebalo biti). Međutim, ovaj nedostatak je teško ukloniti a da se pri tome definicija bitno ne
zakomplicira. Kako ovaj nedostatak u primjenama obično ne pravi smetnje, definicija po Kuratowskom
se ipak najčešće koristi. Pored toga, radi saglasnosti sa rekurzivnim pravilom koje definira uređene
-torke u slučaju = 2, zgodno je uvesti i da postoje uređene jednorke za koje vrijedi ( ) = . Zaista,
tada je (( ), ) = ( , ).

Na prvi pogled izgleda da bi se uređeni parovi mogli neznatno jednostavnije definirati kao
( , ) = { , { , }} umjesto kao ( , ) = {{ }, { , }}. Mada se može pokazati da je upotrebljiva
i ovakva pojednostavljena definicija, sa njom je znatno teže raditi. Na primjer, na osnovu takve definicije
nije posve lako čak ni dokazati da iz ( , ) = ( , ) slijedi = i = , dok se taj dokaz sasvim
lako izvodi iz definicije po Kuratowskom. Nezgoda definicije ( , ) = { , { , }} je u tome što ona
definira uređeni par preko skupa čiji su elementi raznovrsni po prirodi. Recimo, ako ni ni nisu
skupovi (nego urelementi), tada je jedan element skupa { , { , }} skup, a drugi nije, što komplicira
rad, jer se elementi ovog skupa moraju tretirati na različite načine.

Već smo rekli da se multiskupovi mogu modelirati pomoću običnih skupova tako što element
koji se ponavlja puta modeliramo kao uređeni par ( , ). Međutim, na ovom mjestu možemo istaći
koji je nedostatak ove definicije. Neka se element u multiskupu A ponavlja puta, a u multiskupu B
puta. Uz ovakvo modeliranje multiskupova, unija A ∪ B će, na primjer, sadržavati dva odvojena uređena
para ( , ) i ( , ) umjesto jednog uređenog para ( , + ) koji govori da se element a u multiskupu
A ∪ B ponavlja + puta. Upravo ovo je razlog zbog kojeg se multiskupovi u nekim primjenama ne
modeliraju kao skupovi, nego kao posebni objekti.

Pojam uređene n-torke omogućava da se uvede i pojam Descartesovog (odnosno Kartezijevog od

Descartesovog latiniziranog prezimena koje glasi Cartesius) proizvoda (produkta) koji je od velikog
značaja u teoriji skupova. Descartesov produkt skupova A i B, u oznaci A × B, predstavlja skup svih
uređenih parova čije su prve koordinate elementi iz skupa A, a druge koordinate elementi iz skupa B,
odnosno, simbolički napisano,

A × B = {( , )| ∈ A ∧ ∈ B}

Na primjer, ukoliko je A = { , } i B = { , , }, tada je

A × B = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}

Zbog činjenice da je u općem slučaju ( , ) ≠ ( , ) (osim kad je = ), u općem slučaju također

vrijedi i A × B ≠ B × A, odnosno Descartesov prozivod nije komutativan. Analogno definiramo Descartesov
produkt više skupova kao

A × A × ... × A = {( , , ..., )| ∈ A , = 1 .. }

Skupove A , A , ..., A nazivamo prva, druga, ..., -ta projekcija skupa A × A × ... × A . Iz definicije
uređene -torke (ukoliko prihvatimo rekurzivnu definiciju po Kuratowskom) direktno slijedi da je
A × A × A = (A × A ) × A . Međutim, zbog činjenice da na osnovu definicije uređenog para uvijek
vrijedi da je (( , ), ) ≠ ( , ( , )), slijedi da je (A × A ) × A ≠ A × (A × A ) za ma kakve skupove
A , A i A , odnosno Descartesov proizvod nije čak ni asocijativan. Lako je provjeriti da za slučaj
konačnih skupova vrijedi #(A × B) = #A #B, ili, općenitije, #(A × A × ... × A ) = #A #A ... #A .
Na osnovu definicije Descartesovog proizvoda, definira se i Descartesov (ili Kartezijev) stepen
skupa. Descartesov -ti stepen skupa A, u oznaci A , definira se kao A = A × A × ... × A pri čemu se

9
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

skup A sa desne strane javlja puta, odnosno pomoću rekurzivnog pravila A = A × A, pri čemu je
A = A. Nekada je korisno usvojiti da postoji i jedna jedinstvena uređena nulorka, koja se označava sa
( ) ili ε (različita od praznog skupa ∅), pa se ponekad definira da je A = {ε} za proizvoljan skup A.
Međutim, tada neće vrijediti da je A = A × A, osim ukoliko prihvatimo da je (ε, ) = ( ) za proizvoljan
element , što ne slijedi iz definicije uređenog para po Kuratowskom i definicije po kojoj je ( ) = .
Moguće je formirati i teoriju u kojoj bi vrijedilo (ε, ) = ( ), ali takva teorija zahtijevala bi složenije
definicije uređenog para od definicije po Kuratowskom i drugačiju definiciju uređene jednorke.

Skup svih uređenih -torki za = 0, 1, 2, 3 itd. koje se mogu obrazovati od elemenata skupa A
naziva se iterirani skup skupa A i obilježava sa A . Na primjer, ukoliko je A = {0, 1}, tada je

A = {ε, 0, 1, (0, 0), (0, 1), (1, 0), (1, 1), (0, 0, 0), (0, 0, 1), (0, 1, 0), (0, 1, 1), (1, 0, 0), (1, 0, 1), ...}

Iz same definicije je jasno da vrijedi

A = A ∪ A ∪ A ∪ A ∪ ...

Elemente iteriranog skupa A nazivamo stringovima nad elementima alfabeta iz skupa A, a sama
unarna operacija “*” kojom se iz nekog skupa pravi njegov iterirani skup naziva se Kleeneova zvijezda
(engl. Kleene star). Ovi pojmovi igraju veliku ulogu u teoriji formalnih jezika i gramatika.

Često se, radi lakšeg pisanja, uređena -torka ( , , ..., ) skraćeno piše kao ... kad god ne
postoji opasnost da se ova notacija pogrešno protumači kao produkt elemenata , , ..., . Uz ovakvu
notaciju, iterirani skup za skup A = {0, 1} možemo pisati kao

A = {ε, 0, 1, 00, 01, 10, 11, 000, 001, 010, 011, 100, 101, 110, 111, 0000, 0001, 0010, 0011, 0100, …}

Elementi skupa A iz posljednjeg primjera često se nazivaju binarni stringovi ili stringovi bita.

Binarne relacije

Neformalno, relacije opisuju odnose između elemenata jednog ili više skupova. Formalno, -arna
relacija ℛ između skupova A , A , ..., A jeste ma kakav podskup njihovog Descartesovog proizvoda,
odnosno ℛ ⊆ A × A × … × A . Kažemo još i da je ℛ relacija na A × A × … × A . odnosno relacija
između skupova A , A , ... i A . Ako su svi skupovi A , = 1 .. jednaki skupu A, tj. ako je ℛ ⊆ A , tada se
ℛ naziva -arna relacija u skupu A.

U praksi su naročito značajne binarne relacije, odnosno relacije između dva skupa. a posebno
binarne relacije u nekom skupu (tj. relacije ℛ ⊆ A ). Stoga ćemo prvo razmotriti upravo binarne relacije
i njihova svojstva. Ukoliko je relacija ℛ definirana kao podskup od A × B, za skup A se kaže da je izvorni
skup, a za B da je odredišni skup te relacije. Umjesto ( , ) ∈ ℛ tipično se piše ℛ , i kažemo da su
elementi i u relaciji ℛ (ili povezani relacijom ℛ).

Relacije često imaju neko intuitivno tumačenje (npr. ℛ može značiti recimo “ je otac od “ u
nekom skupu ljudi), ali to nije nužno, jer relacije mogu biti zadane čisto popisom elemenata koji su u toj
relaciji, bez obzira što se ne vidi nikakav intuitivni smisao te relacije. Kao primjer, uzmimo da je
A = {1, 3, 4, 9}. Dvije moguće binarne relacije u ovom skupu (od ukupno 2 = 65536 mogućih relacija,
jer toliko ima različitih podskupova skupa A ) su relacije ℛ = {(1, 3), (1, 4), (1, 9), (3, 4), (3, 9), (4, 9)}
i ℛ = {(1, 1), (1, 3), (1, 4), (1, 9), (3, 3), (3, 9), (4, 4), (9, 9)}. Tako je, na primjer, 3 ℛ 4 i 3 ℛ 9. Zapravo,
u relacijama ℛ i ℛ nije teško prepoznati odnose “biti manji od” i “biti djelilac od”. Tako, ℛ
neformalno znači “ je manji od ”, odnosno < , dok ℛ neformalno znači “ je djelilac od ”,
odnosno | . Stoga se ℛ i ℛ mogu shvatiti kao formalan opis šta zapravo simboli “<” i “ | ” uopće
predstavljaju (naravno, primijenjeni na elemente skupa A).

Binarne relacije nad konačnim skupom A sa elemenata mogu se pregledno predstaviti pomoću
streličastih dijagrama ili pomoću relacionih matrica. U streličastim dijagramima, i elemente skupa A
predstavljamo pomoću kružića, koji se nazivaju čvorovi dijagrama. Ukoliko je ℛ , tada se (i samo
tada) kružići koji odgovaraju elementima i povezuju strelicom usmjerenom od ka (te strelice
nazivaju se grane dijagrama). Za formiranje relacionih matrica, elemente skupa A numeriramo
(indeksiramo) brojevima od 1 do , a zatim za sve i od 1 do u -ti red i -tu kolonu upisujemo 1

10
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

ukoliko su elementi sa indeksima i u relaciji ℛ, a ukoliko nisu. Radi lakšeg snalaženja, elementi
skupa A se obično upisuju ispred redova i kolona matrice, da se lakše uoči na koje elemente skupa A se
odnose odgovarajući elementi relacione matrice. Sljedeća slika prikazuje primjer streličastog dijagrama
i relacione matrice za relaciju ℛ iz prethodnog primjera.

M 1 3 4 9
1 3 1 1 1 1 1
3 0 1 0 1
4 9 4 0 0 1 0
9 0 0 0 1

Inače, streličasti dijagrami spadaju u porodicu objekata koji se nazivaju grafovi i koji predstavljaju
važan predmet proučavanja diskretne matematike (postoji čitava matematska teorija, nazvana teorija
grafova, posvećena samo njima).

Streličasti dijagrami su definirani samo za relacije zadane u nekom skupu (tj. kod kojih su izvorni i
odredišni skup isti). S druge strane, relacione matrice mogu se definirati za proizvoljne binarne relacije.
U tom slučaju, elementima izvornog skupa odgovaraju redovi, a elementima odredišnog skupa kolone
relacione matrice. Značenje elemenata takve matrice ostaje isto kao u već opisanom slučaju.

Kako su relacije specijalne vrste skupova, sa njima se mogu vršiti sve operacije koje su definirane
za ma kakve skupove (unija, presjek, itd.). Međutim, postoje neke operacije koje su specifično definirane
samo za binarne relacije, a ne i za obične skupove. Jedna od takvih operacija je proizvod (produkt) ili
kompozicija relacija. Proizvod odnosno kompozicija relacija ℛ ⊆ A × B i ℛ ⊆ B × C, u oznaci ℛ ○ ℛ
(ili ponekad samo ℛ ℛ ), je relacija ℛ ○ ℛ ⊆ A × C takva da su i u relaciji ℛ ○ ℛ ako i samo ako
postoji element ∈ B (posrednik) takav da je ℛ i ℛ . Odnosno, simbolički zapisano,

ℛ ○ ℛ = {( , ) | postoji ∈ B takav da vrijedi ℛ ∧ ℛ }

Demonstrirajmo ovu operaciju na jednom ilustrativnom primjeru. Neka su date relacije ℛ i ℛ u

skupu svih ljudi, koje modeliraju respektivno odnose “biti dijete od” i “biti roditelj od”. Preciznije, neka
je ℛ ako i samo ako je osoba dijete osobe , a ℛ ako i samo ako je osoba roditelj osobe .
Razmotrimo šta je relacija ℛ ○ ℛ . Neke osobe i su u relaciji ℛ ○ ℛ ako i samo ako postoji osoba
takva da je osoba dijete osobe , pri čemu je osoba roditelj osobe . Ako malo “raspletemo” ove
odnose, vidimo da je ovo moguće ako i samo ako je osoba brat ili sestra osobe , ili ako su i ista
osoba (na ovu posljednju mogućnost mnogi zaborave). Drugim riječima, relacija ℛ ○ ℛ u ovom
primjeru modelira odnos “biti brat ili sestra od” (uz dopunski zahtjev da je svaka osoba također u
relaciji ℛ ○ ℛ sa samim sobom).

Za slučaj kada su relacije ℛ i ℛ zadane pobrojavanjem, za nalaženje relacije ℛ ○ ℛ mogu biti od

koristi razne grafičke sheme. Recimo, neka su dati skupovi A = { , , , , }, B = {1, 2, 3} i C = { , , , },
kao i dvije binarne relacije ℛ ⊆ A × B i ℛ ⊆ B × C, formalno date kao ℛ = {( , 1), ( , 2), ( , 3),
( , 3), ( , 1), ( , 3), ( , 1), ( , 2)} i ℛ = {(1, ), (1, ), (2, ), (3, ), (3, ), (3, )}. Za nalaženje relacije
ℛ ○ ℛ možemo se poslužiti sljedećom shemom:

A: a b c d e

B: 1 2 3

C: p q r s

Smisao ovog dijagrama je jasan: elementi skupova predstavljeni su kružićima, dok linije povezuju
elemente skupova koji su međusobno u relaciji, pri čemu je “smjer odnosa” uvijek odozgo na dolje (npr.
d je u relaciji sa 1, a ne 1 sa ). Sada, dva elementa iz skupova A i C respektivno su u relaciji ℛ ○ ℛ ako
i samo ako je od prvog od njih moguće doći do drugog krećući se naniže duž linija (preko nekog
posrednika iz skupa B). Tako, sa prethodnog dijagrama, očitavamo da je

ℛ ○ ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}

11
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Sličan grafički pristup može se koristiti i ukoliko je neka ili obje od relacija ℛ i/ili ℛ relacija u nekom
skupu (tj. ako je podskup od A gdje je A neki skup). U tom slučaju su izvorni i odredišni skup te relacije
isti skupovi, tako da se na oba “sprata” prikazanog grafikona (koji odgovaraju izvornom i odredišnom
skupu relacije) upisuju isti elementi (tj. elementi iz istog skupa).

Po analogiji se definiraju i stepeni relacija kao ℛ = ℛ ○ ℛ, ℛ = ℛ ○ ℛ ○ ℛ i, općenito, ℛ = ℛ ○ℛ

uz ℛ = ℛ. Na primjer, za relaciju ℛ iz jednog od ranijih primjera koja modelira odnos “biti manji od”
na skupu A = {1, 3, 4, 9} vrijedi ℛ = {(1, 4), (1, 9), (3, 9)}. S obzirom na interpretaciju relacije ℛ kao
formalni zapis relacije “<” na skupu A, slijedi da je ℛ ako i samo ako postoji ∈ A takav da je <
i < , odnosno ukoliko se po veličini između i nalazi barem jedan element (iz skupa A).

Jasno je da proizvod ℛ ○ ℛ postoji samo ako je odredišni skup relacije ℛ jednak izvornom skupu
relacije ℛ . Isto tako, može se desiti da proizvod ℛ ○ ℛ postoji, a da proizvod ℛ ○ ℛ ne postoji, ili
obratno. Međutim, čak i kada oba proizvoda postoje, općenito je ℛ ○ ℛ ≠ ℛ ○ ℛ . Dakle, u općem
slučaju, proizvod relacija nije komutativna operacija, mada se može desiti da proizvod neke dvije relacije
komutira. Na primjer, za relacije ℛ i ℛ iz jednog od prethodnih primjera koje modeliraju odnose “biti
manji od” i “biti djelilac od” vrijedi ℛ ○ ℛ = ℛ ○ ℛ = ℛ , što nije teško provjeriti. S druge strane, lako
je pokazati da je proizvod relacija uvijek asocijativna operacija.

Inverzna relacija relacije ℛ, u oznaci ℛ , predstavlja takvu relaciju za koju vrijedi ℛ ako i
samo ako je ℛ . Formalno zapisano, imamo ℛ = {( , ) | ℛ }. Na primjer, za relacije ℛ i ℛ iz
ranije razmatranog primjera, koje formalno opisuju odnose “biti manji od” i “biti djelilac od” u skupu
A = {1, 3, 4, 9}, imamo

ℛ = {(3, 1), (4, 1), (4, 3), (9, 1), (9, 3), (9, 4)}
ℛ = {(1, 1), (3, 1), (3, 3), (4, 1), (4, 4), (9, 1), (9, 3), (9, 9)}

Neformalno, relacije ℛ iℛ u ovom primjeru predstavljaju odnose “biti veći od” i “biti djeljiv sa” u
istom skupu.
Lako je pokazati da za binarne relacije ℛ , ℛ i ℛ definirane u istom skupu vrijede sljedeća pravila:
(ℛ ∪ ℛ ) ○ ℛ = (ℛ ○ ℛ ) ∪ (ℛ ○ ℛ ), (ℛ ∩ ℛ ) ○ ℛ ⊆ (ℛ ○ ℛ ) ∩ (ℛ ○ ℛ )
(ℛ ∪ ℛ ) =ℛ ∪ℛ , (ℛ ∩ ℛ ) =ℛ ∩ℛ
(ℛ ○ ℛ ) =ℛ ○ℛ

Često se definira i komplementarna relacija relacije ℛ, u oznaci ℛ , takva da je ℛ ako i samo

ako ne vrijedi ℛ , pri čemu se podrazumijeva da a pripada izvornom, a b odredišnom skupu relacije
ℛ. Preciznije, ukoliko je ℛ ⊆ A × B, tada je ℛ = (A × B) \ ℛ . Odavde slijedi ℛ ∪ ℛ = A  B i ℛ ∩ ℛ = ∅.

Korisno je uvesti identičku relaciju ℐ u skupu A kao ℐ = {( , ) | ∈ A} (piše se i ℐ ukoliko je bitno

naglasiti u kojem skupu je ova relacija). Ova relacija je formalizacija odnosa jednakosti u skupu A,
odnosno ℐ ako i samo ako je ∈ A, ∈ A i = . Lako se pokazuje da za proizvoljnu relaciju ℛ u
skupu A vrijedi ℛ ○ ℐ = ℐ ○ ℛ = ℛ, pri čemu je ℐ identička relacija u istom skupu A. Stoga se uzima da je
ℛ = ℐ za proizvoljnu relaciju ℛ. Ipak, bitno je napomenuti da u općem slučaju ne mora vrijediti
ℛ ○ ℛ = ℐ niti ℛ ○ ℛ = ℐ, mada bi to neko mogao očekivati (po analogiji sa inverznim objektima
nekih drugih matematičkih objekata).

Za slučaj relacija u konačnim skupovima, proizvod relacija i stepeni relacija mogu se lako odrediti
pomoću tzv. Booleovog proizvoda relacionih matrica. Ukoliko su M i M dvije relacione matrice čiji su
koeficijenti respektivno , , = 1 .. , = 1 .. i , , = 1 .. , = 1 .. , tada je Booleov proizvod matrica
M i M , u oznaci M ○ M , matrica sa koeficijentima , , = 1 .. , = 1 .. koji se računaju po formuli
1, ukoliko za barem jedno 1 .. vrijedi , , 1
, =
, u suprotnom
Također se definira Booleov stepen M relacione matrice M uz pomoć rekurzivne formule
M =M ○ M, uz M = M. Ukoliko su M i M relacione matrice koje odgovaraju relacijama ℛ i
ℛ , tada je M ○ M relaciona matrica koja odgovara produktu relacija ℛ ○ ℛ . Isto tako, ukoliko je M
relaciona matrica koja odgovara relaciji ℛ , tada je M relaciona matrica koja odgovara relaciji ℛ . Na

12
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

primjer, neka je ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )} neka relacija definirana u

skupu A = { , , , , }. Za ovu relaciju imamo:

1 1 1 1 1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1
M= 1 1 M = 1 1 1 M = 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1
1 1 1 1
Odavde neposredno slijedi:

ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}
ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}

Stepeni relacija imaju veliku primjenu u teoriji grafova. Naime, može se pokazati da vrijedi ℛ
ako i samo ako u streličastom dijagramu koji odgovara relaciji ℛ postoji put koji spaja čvorove koji
odgovaraju elementima i , a koji prolazi kroz tačno strelica.

Za binarnu relaciju ℛ u skupu A kažemo da je:

 Refleksivna, ako vrijedi ∈ A ( , ) ∈ ℛ;
 Antirefleksivna, ako vrijedi ∈ A ( , ) ∉ ℛ;
 Simetrična, ako vrijedi ( , ) ∈ ℛ ( , ) ∈ ℛ;
 Antisimetrična, ako vrijedi ( , ) ∈ ℛ ∧ ( , ) ∈ ℛ = ;
 Strogo antisimetrična, ako vrijedi ( , ) ∈ ℛ ( , ) ∉ ℛ;
 Tranzitivna, ako vrijedi ( , ) ∈ ℛ ∧ ( , ) ∈ ℛ ( , ) ∈ ℛ;
 Linearna, ako vrijedi ∈ A ∧ ∈ A ( , ) ∈ ℛ ∨ ( , ) ∈ ℛ ∨ = ;
 Funkcijska, ako vrijedi ( , ) ∈ ℛ ∧ ( , ) ∈ ℛ = z;

Ova svojstva mogu se iskazati intuitivno. Relacija ℛ u nekom skupu A je refleksivna ako i samo ako
je svaki element skupa A u relaciji sam sa sobom, a antirefleksivna ako i samo ako niti jedan element
skupa A nije u relaciji sam sa sobom. Relacija je simetrična ako i samo ako kad god je neki element u
relaciji s nekim drugim elementom, tad je i taj drugi element u relaciji sa onim prvim elementom. Što se
tiče antisimetrije, ona se često pogrešno tumači. Relacija je antisimetrična ako i samo ako kad god je
neki element u relaciji s nekim drugim elementom, tad taj drugi element nije u relaciji sa onim prvim
elementom, osim eventualno ukoliko se radi o dva ista elementa (dakle, dopušta se mogućnost da neki
elementi budu u relaciji sami sa sobom). Ukoliko pored toga insistiramo da kad god je neki element u
relaciji s nekim drugim elementom, tad taj drugi element nije u relaciji sa onim prvim elementom, čak i
ako se radi o istim elementima (što faktički znači da dodatno zabranjujemo da element bude u relaciji sa
samim sobom), tada govorimo o strogo antisimetričnoj relaciji (jasno je da je svaka strogo antisimetrična
relacija ujedno i antisimetrična i antirefleksivna). Tranzitivnost znači da kad god je jedan element u relaciji
s drugim, a drugi u relaciji sa trećim, tada i prvi element mora biti u relaciji sa trećim (uključujući i situacije
u kojima su neki od ta tri elementa koji se spominju jedan te isti element). Relacija je linearna ako i samo
ako za ma koji par elemenata iz skupa A uvijek vrijedi da je barem jedan od njih u relaciji sa onim drugim,
osim eventualno ukoliko se radi o dva ista elementa. Drugim riječima, za svaka dva različita elementa iz
skupa A, ili je prvi u relaciji sa drugim, ili je drugi u relaciji sa prvim, a može vrijediti i oboje. Konačno,
relacija je funkcijska ako i samo ako je svaki element iz skupa A u relaciji sa najviše jednim elementom iz
skupa A. Treba istaći da je, za potrebe razumijevanja formalnih definicija, vrlo korisno analizirati kako
ova izložena intuitivna objašnjenja slijede iz gore navedenih formalnih definicija (za tu svrhu, treba
dobro razumjeti ispravno tumačenje operacije implikacije).

Ovdje treba obratiti pažnju na jednu bitnu stvar. U svim gore definicijama koje imaju formu
implikacije, misli se na to da kad god je hipoteza tačna, zaključak mora biti tačan. Dakle, za testiranje
recimo simetrije, nije dovoljno pronaći neka dva para ( , ) i ( , ) takva da je ( , ) ∈ ℛ i ( , ) ∈ ℛ, nego
treba pokazati da kad god za neki par ( , ) vrijedi ( , ) ∈ ℛ, tada vrijedi i da ( , ) ∈ ℛ. Slično vrijedi i
za sve ostale osobine. Ovo je analogno tome što kada tvrdimo recimo da za sabiranje vrijedi
+ = + , to ne znači da za neke vrijednosti i vrijedi navedena jednakost, nego ta jednakost vrijedi
za ma kakve vrijednosti i . Inače, konvencija prema kojoj se izjava za koju se tvrdi da je istinita a u kojoj
se javljaju promjenljive smatra da je istinita za sve moguće vrijednosti koje te promjenljive mogu uzeti u
konkretnom kontekstu, naziva se implicitna univerzalna instantacija, o čemu ćemo detaljnije govoriti

13
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

kada budemo proučavali predikatsku logiku (koja, između ostalog, precizira tretman promjenljivih
unutar iskaza). Tako, tvrdnja da vrijedi ( , ) ∈ ℛ ( , ) ∈ ℛ zapravo implicitno predstavlja ono što
se u predikatskoj logici precizno zapisuje kao (∀ ∈ A)(∀ ∈ A) ( , ) ∈ ℛ ( , ) ∈ ℛ, o čemu će biti
govora kasnije. S druge strane, da bismo pokazali da relacija ne posjeduje neko od gore navedenih
svojstava, dovoljno je pronaći makar jedan primjer koji zadovoljava hipotezu a ne zadovoljava zaključak.
Recimo, da bismo pokazali da relacija nije simetrična, dovoljno je pronaći makar jedan par ( , ) ∈ ℛ
koji nema svoj simetrični par ( , ) takav da vrijedi ( , )  ℛ.

Treba primijetiti da ako relacija nije refleksivna, to ne mora značiti da je antirefleksivna (odnosno
antirefleksivna ne znači nije refleksivna), nego je moguće da ne bude niti refleksivna niti antirefleksivna
(to će biti ukoliko neki elementi skupa A jesu, a neki nisu u relaciji sami sa sobom). Treba primijetiti da
ako relacija nije refleksivna, to ne mora značiti da je antirefleksivna (relacija neće biti niti simetrična
niti antisimetrična ukoliko neki parovi ( , ) ∈ ℛ imaju svoj simetrični par ( , ) ∈ ℛ, a neki nemaju).
Na primjer, relacija ℛ = {(1, 1), (1, 2), (2, 1), (3, 1)} zadana na skupu A = {1, 2, 3} nije niti refleksivna,
niti antirefleksivna, niti simetrična, niti antisimetrična. Refleksivna nije zbog odsustva parova (2, 2) i
(3, 3), a antirefleksivna nije zbog prisustva para (1, 1). Simetrična nije jer par (3, 1) nema svoj simetrični
par (1, 3) kao element relacije, a antisimetrična nije zbog prisustva parova (1, 2) i (2, 1). Zaista,
antisimetrija dopušta da parovi ( , ) i ( , ) budu istovremeno u relaciji jedino ako je = , što ovdje
očito nije slučaj, jer je 1  2. Moguće su i još neke interesantne kombinacije. Tako je recimo moguće da
neka relacija bude istovremeno i simetrična i antisimetrična (primjer takve relacije je identička relacija),
pa čak i da bude istovremeno i simetrična i strogo antisimetrična (probajte sami naći primjer takve
relacije). Ipak, nemoguće je da relacija bude istovremeno i refleksivna i antirefleksivna, osim kad je
skup A prazan. Zaista, ukoliko A nije prazan, makar će za neko hipoteza A biti tačna, a zaključci
( , ) ∈ ℛ i ( , ) ∈ ℛ ne mogu istovremeno biti tačni. S druge strane, ukoliko je A prazan skup, hipoteza
∈ A ne može nikada biti tačna, pa su i uvjet za refleksivnost i uvjet za refleksivnost bezsadržajno tačni.

Uvjeti pod kojima neka binarna relacija posjeduje neka od svojstava o kojima smo govorili mogu se
iskazati i kompaktnije. Zaista, nije teško pokazati da je binarna relacija ℛ refleksivna ako i samo ako
vrijedi ℐ ⊆ ℛ, antirefleksivna ako i samo ako vrijedi ℐ ∩ ℛ = ∅, simetrična ako i samo ako vrijedi ℛ = ℛ ,
antisimetrična ako i samo ako vrijedi ℛ ∩ ℛ ⊆ ℐ , strogo antisimetrična ako i samo ako vrijedi
ℛ ∩ ℛ = ∅, tranzitivna ukoliko vrijedi ℛ ⊆ ℛ i linearna ukoliko vrijedi ℛ ∪ ℛ ∪ ℐ = A (ukoliko je
pored toga relacija još i refleksivna, tada vrijedi i ℛ = ℛ ).

Formalne definicije svojstava kao što su refleksivnost, tranzitivnost, itd. naročito su bitne u nekim
rubnim slučajevima u kojima intuitivno shvatanje šta ta svojstva znače zakazuje. Recimo, kako je relacija u
skupu A ma kakav podskup od A , jasno je da je i prazan skup ∅ također jedna relacija u A (to je tzv.
prazna relacija u kojoj ništa nije u relaciji ni sa čim). Postavimo sada pitanje da li je prazna relacija recimo
tranzitivna. Intuicija teško može pomoći da se da odgovor na ovo pitanje. Međutim, pogledamo li
formalnu definiciju traznitivnosti, primijetićemo da za praznu relaciju hipoteza ( , ) ∈ ℛ ∧ ( , ) ∈ ℛ
nikada ne može biti ispunjena, tako da je uvjet tranzitivnosti bezsadržajno tačan. Slijedi da prazna relacija
jeste tranzitivna.

Kod relacija u konačnim skupovima, opisana svojstva poput simetrije itd. mogu se lako očitati iz
pridruženog streličastog dijagrama ili relacione matrice. Streličasti dijagram refleksivne relacije ima nad
svakim čvorom petlju (tj. strelicu koja se vraća u isti čvor iz kojeg polazi), dok streličasti dijagram
antirefleksivne relacije uopće nema petlji. Relaciona matrica refleksivne relacije ima sve jedinice na
glavnoj dijagonali, dok relaciona matrica antirefleksivne relacije ima na glavnoj dijagonali sve nule. Kod
simetrične relacije, streličasti dijagram uvijek ima dvosmjerne veze (tj. ukoliko postoji veza između
čvora i , tada mora postoji i veza između čvora i ), dok streličasti dijagram antisimetrične relacije ne
posjeduje niti jednu dvosmjernu vezu. Pored toga, streličasti dijagram strogo antisimetrične relacije ne
sadrži niti petlje. Relaciona matrica simetrične relacije je također simetrična, dok je relaciona matrica
strogo antisimetrične relacije antisimetrična. Kod tranzitivne relacije, streličasti dijagram posjeduje
osobinu da kad god postoji veza između čvora i čvora , kao i veza između čvora i čvora , tada mora
postojati i veza između čvora i čvora . Štaviše, kod tranzitivne relacije ukoliko između bilo koja dva
čvora i postoji ma kakav put (odnosno slijed strelica od kojih se početak svake nastavlja na kraj
prethodne), tada mora postojati i direktna grana (strelica) koja povezuje i . Kod linearne relacije, u
streličastom dijagramu između svaka dva čvora postoji veza, bilo u jednom, bilo u drugom smjeru, dok
kod funkcijske relacije iz svakog čvora može izlaziti najviše jedna strelica prema nekom drugom čvoru,
dok njena relaciona matrica u svakom redu smije sadržavati najviše jednu jedinicu.

14
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Još dvije važne unarne operacije sa relacijama su tranzitivno zatvorenje relacije ℛ , u oznaci ℛ ,
odnosno tranzitivno-refleksivno zatvorenje relacije ℛ , u oznaci ℛ . Relacije ℛ i ℛ predstavljaju
najmanje moguće nadskupove relacije ℛ koji predstavljaju neku tranzitivnu odnosno tranzitivnu i
refleksivnu relaciju. Ovi pojmovi su od velikog značaja u praksi, a posebno u teoriji grafova. Naime,
može se pokazati da vrijedi ℛ ako i samo ako je iz čvora koji odgovara elementu moguće stići u
čvor koji odgovara elementu b prateći strelice. Nije teško dokazati da vrijedi

ℛ = ℛ ∪ ℛ ∪ ℛ ∪ ...
ℛ = ℐ ∪ ℛ ∪ ℛ ∪ ℛ ∪ ...
Isto tako, može se dokazati da kod konačnih relacija nad skupom sa elemenata stepeni ℛ za
> ne unose nikakve nove elemente koji već nisu uneseni stepenima ℛ za ≤ , tako da se ovaj
lanac unija kod konačnih relacija uvijek svodi na konačno mnogo unija (zaključno sa ℛ ). Za relacione
matrice M i M koje odgovaraju tranzitivnom odnosno tranzitivno-refleksivnom zatvorenju relacije
čija je relaciona matrica M imamo

M =M∨M ∨M ∨ ... ∨ M
M =I∨M∨M ∨M ∨ ... ∨ M

Ovdje je I jedinična matrica formata × , dok “∨ ” predstavlja tzv. disjunkciju relacionih matrica,
koja ima vrijednost 1 na onim mjestima gdje makar jedna od relacionih matrica koje učestvuju u
disjunkciji ima vrijednost 1, a na ostalim mjestima ima vrijednost (slično se definira i konjunkcija
relacionih matrica). Na primjer, za relaciju ℛ iz prethodnog primjera imamo

1 1 1 1
1 1 1
M =I∨M∨M ∨M ∨M ∨M = 1 1 1 1
1 1 1
1 1 1
odakle slijedi da je

ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ),
( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}

U ovom primjeru, već stepeni M iM ne unose nove jedinice u matricu M koje već nisu unijeli niži
stepeni.

Za računanje tranzitivno-refleksivnog zatvorenja, odnosno matrice M postoje i mnogo brži

postupci od gore navedenog postupka, po kojem se u najgorem slučaju za računanje matrice M mora
izvršiti oko operacija. Jedan od najpoznatijih i najčešće korištenih postupaka za računanje matrice
M je tzv. Warshallov algoritam, koji za istu svrhu u najgorem slučaju traži oko operacija. Prema
ovom algoritmu, matrica M se prvo inicijalizira na vrijednost M ∨ I, a zatim se tako inicijalizirana
vrijednost postupno popravlja u iteracija. Pri tome, nakon -te iteracije, element , u -tom redu i
-toj koloni matrice M sadrži 1 ako i samo ako se iz -tog čvora može stići u -ti čvor prolazeći samo
kroz čvorove čiji su redni brojevi manji ili jednaki od . Stoga je jasno da će na kraju postupka matrica
M biti korektna. Slijedi tačan prikaz Warshallovog algoritma, dat u formi koja je slična sintaksi koju
koriste klasični proceduralni jezici, a koji je direktno zasnovan na gore opisanoj ideji:

M ←M∨I
for = 1 .. do
for = 1 .. do
if , = 1 then
for = 1..n do
if , = 1 then ,  1

Prikazana implementacija Warshallovog algoritma zapravo je zasnovana na sljedećoj razradi

izložene ideje: ako postoji način da dođemo iz čvora u čvor prolazeći samo kroz čvorove čiji su redni
brojevi manji od i način da dođemo iz čvora u čvor , to znači da postoji način da dođemo iz čvora u
čvor prolazeći samo kroz čvorove čiji su redni brojevi manji ili jednaki od .

15
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Kao primjer, nađimo ponovo tranzitivno-refleksivno zatvorenje relacije ℛ iz prethodnog primjera

pomoću Warshallovog algoritma. Dolje je prikazano kako izgleda matrica M na početku i nakon svake
od iteracija algoritma. Vidimo da se na kraju algoritma dobija korektan sadržaj matrice M :

Inicijalizacija: Iteracija 1: Iteracija 2:

1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1
Iteracija 3: Iteracija 4: Iteracija 5:
1 1 1 1 1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1 1 1
Još jedan često korišten način za računanje matrice M je upotreba formule

M = (I ∨ M)

Ukoliko se u ovoj formuli -ti Booleov stepen računa po definiciji, upotreba ove formule je sporija
od Warshallovog algoritma. Međutim, ukoliko se -ti Booleov stepen matrice računa pomoću nekog od
specijalnih poznatih efikasnih algoritama razvijenih za tu svrhu (u čiji opis nećemo ulaziti), matrica M
se na ovaj način može izračunati efikasnije nego primjenom Warshallovog algoritma.

Relacije ekvivalencije

Za neku binarnu relaciju u skupu A koja ispunjava uvjete da je istovremeno refleksivna, simetrična i
tranzitivna kažemo da je relacija ekvivalencije. Relacija ekivalencije u nekom skupu može se smatrati
uopćenjem odnosa jednakosti, pri čemu se zanemaruju “nebitna” svojstva samih elemenata skupa A,
nego se ekvivalentnim smatraju oni elementi skupa A koji se ne razlikuju međusobno u odnosu na neko
svojstvo bitno za razmatranje. Ukoliko su elementi i u relaciji ekvivalencije, umjesto ℛ konkretnije
pišemo ℛ . Kada je iz konteksta jasno na koju se relaciju ekvivalencije misli, obično kažemo da su
i ekvivalentni, i pišemo samo .

Postoji jako mnogo relacija ekvivalencije koje se koriste u praksi. Na primjer, relacija paralelnosti
u skupu svih pravaca u ravni (odnos “biti paralelan”) i relacija sličnosti u skupu svih likova u ravni
(odnos “biti sličan”) predstavljaju dva primjera relacija ekvivalencije “u svijetu geometrije”. U logici
iskaza, relacija po kojoj su A i B u relaciji ukoliko je A ⇔ B tautologija također je relacija ekvivalencije.
Odnos jednakosti skupova predstavlja relaciju ekvivalencije u nekom skupu skupova (ne smijemo reći
u “skupu svih skupova”, s obzirom da manipuliranje sa objektima poput skupa svih skupova vodi ka
paradoksima; također ne smijemo koristiti niti “skup svih iskaza” za potrebe iskazne logike − paradoksi
mogu nastati ako uočimo da takav skup mora sadržavati i iskaze koji govore o njemu samom). U skupu
svih uređenih parova ( , ) ∈ ℕ relacija koja tvrdi da su parovi ( , ) i ( , ) ekvivalentni ako i
samo ako vrijedi = također je relacija ekvivalencije. To je upravo relacija koja formalno
definira jednakost racionalnih brojeva, odnosno daje uvjete pod kojima je / = / . U skupu ljudi,
relacije poput “biti istog pola” ili “biti iste visine” također su relacije ekvivalencije, dok je relacija
“studirati na istom fakultetu” relacija ekvivalencije u skupu svih studenata.

Veoma važna relacija ekvivalencije u skupu cijelih brojeva je relacija kongruencije po modulu m,
po kojoj su cijeli brojevi i u relaciji ako i samo ako je razlika − djeljiva sa (ovdje je neki
unaprijed fiksirani cijeli broj). Za relaciju kongruencije uvodimo i posebnu oznaku ≡ (mod ) i
kažemo da su i kongruentni po modulu . Ova relacija inače čini temelj elementarne teorije brojeva,
koja se tipično izučava u zasebnim kursevima, ili u kursevima diskretne matematike. Primjer pomalo
neobične relacije ekvivalencije u skupu ℝ je Vitalijeva relacija , po kojoj je ako i samo ako je
razlika − racionalan broj. Ova relacija može poslužiti za konstrukciju skupova sa izvjesnim bizarnim
svojstvima. Lako je provjeriti da su sve navedene relacije relacije ekvivalencije.

16
Dr. Željko Jurić: Matematička logika i teorija izračunljivosti Predavanje 5
Radna skripta za istoimeni kurs na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu (akademska godina 2015/16)

Za svaku relaciju ekvivalencije ℛ u skupu A i svaki element ∈ A definiramo klasu ekvivalencije

za element , u oznaci ℛ , kao skup svih elemenata koji su u relaciji sa elementom a, odnosno
def
ℛ  { | ∈A∧ ℛ }

Drugim riječima, klasa ekvivalencije objedinjuje sve elemente skupa A koji se međusobno ne razlikuju u
odnosu na neko bitno svojstvo, koje opisuje relacija ekvivalencije. Na primjer, u skupu svih pravaca u
ravni, skup svih pravaca koji su paralelni sa nekim zadanim pravcem čine klasu ekvivalencije za taj
pravac u odnosu na relaciju “biti paralelan sa”. U skupu ljudi, skup svih muškaraca odnosno skup svih
žena predstavljaju klase ekvivalencije u odnosu na relaciju “biti istog pola”, dok su skupovi svih
studenata koji studiraju na jednom fakultetu klase ekvivalencije u odnosu na relaciju “studirati na
istom fakultetu”.
Skup svih klasa ekvivalencije za sve elemente iz skupa A u odnosu na relaciju ekvivalencije ℛ, u
oznaci A / ℛ , nazivamo faktor-skup (količnik-skup, kvocijentni skup) skupa A u odnosu na relaciju
ekvivalencije ℛ:
def
A/ ℛ { ℛ | ∈ A}
Na primjer, faktor-skup skupa svih pravaca u ravni u odnosu na relaciju “biti paralelan sa” predstavlja
skup čiji su elementi skupovi svih pravaca koji su međusobno paralelni. Faktor-skup skupa svih ljudi u
odnosu na relaciju “biti istog pola” je dvočlani skup koji se sastoji od skupa svih muškaraca i skupa svih
žena, dok je skup skupova svih studenata jednog fakulteta faktor-skup skupa svih studenata u odnosu
na relaciju “studirati na istom fakultetu.
Klase ekvivalencije posjeduju nekoliko interesantnih svojstava. Prvo, one nikada nisu prazne,
odnosno za svaki element imamo ℛ ≠ ∅, s obzirom da je svaki element ekvivalentan barem sa
samim sobom. Dalje, na osnovu definicije klase ekvivalencije kao i osobina simetričnosti i refleksivnosti
lako je pokazati da su klase ekvivalencije za dva različita elementa ili identične, što vrijedi za slučaj kada
su ta dva elementa u relaciji, ili disjunktne, u ostalim slučajevima. Dakle, vrijedi ℛ ⇔ ℛ= ℛ i
¬( ℛ ) ⇔ ℛ ∩ ℛ = ∅. Konačno, unija klasa ekvivalencije za sve elemente skupa A očigledno
čini upravo skup A.

Za neki skup skupova čiji su elementi podskupovi skupa A (tj. koji je podskup partitivnog skupa
(A) skupa A) kažemo da je particija (podjela) skupa A ako unija svih elemenata iz tvori skup A, ako
su svaka dva različita elementa iz međusobno disjunktna i ako ne sadrži prazan skup ∅ kao svoj
element. Na primjer, skup {{3, 4, 6}, {2, 5}, {1, 8, 9, 10}, {7}} predstavlja jednu moguću particiju skupa
{1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10}. Sami elementi particije nazivaju se blokovi te particije.

Iz prethodno izloženih činjenica i definicije particije, neposredno slijedi da faktorski skup A / ℛ

uvijek predstavlja jednu particiju skupa A. Obrnuto, nije teško pokazati da svaka particija nekog
skupa A definira jednu relaciju ekvivalencije pri čemu vrijedi ako i samo ako i pripadaju
istom elementu particije .
 Primjer: Pronaći sve relacije ekvivalencije koje se mogu napraviti u skupu A { , , }.

Ovaj problem se lako rješava ako uočimo da svaka moguća relacija ekvivalencije u ovom skupu
odgovara jednoj mogućoj particiji skupa A. Međutim, lako je formirati sve moguće particije skupa A, i to
su redom = {{ }, { }, { }}, = {{ , }, { }}, = {{ , }, { }}, = {{ , }, { }} i = {{ , , }}. Svakoj
od ovih particija , = 1 .. 5 odgovara po jedna relacija ekvivalencije ℛ , = 1 .. 5, i to su sve moguće
relacije ekvivalencije u ovom skupu:

ℛ = {( , ), ( , ), ( , )}
ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}
ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}
ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}
ℛ = {( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , ), ( , )}

Očigledno je ℛ identička relacija, dok je ℛ trivijalna relacija (svaki element je u relaciji sa svakim),
jednaka čitavmo skupu A .

17