MJERE PREDOSTROŽNOSTI U LABORATORIJI

Da bi rad u laboratoriju bio što uspješniji i postoji nekoliko općenitih napomena kojih se treba
pridržavati:

1. Proučiti eksperimente prije svake vježbe

2. Samostalnost u izvođenju eksperimenata

3. Kritičnost

4. Organiziranost

5. Sudjelovanje u raspravi

Pravila oblačenja u laboratoriju

1. Tokom rada u laboratoriju student mora nositi zaštitni mantil (kutu) .

2. Zaštitni mantil štiti gornji dio tijela i ruke do šaka .

3. Obuća mora zaštiti stopala sa svih strana: u laboratoriju nije dozvoljeno nositi sandale ili
papuče

4. Duga kosa mora biti skupljena.

5. Kontaktne leće ne nose se u laboratoriju. Materijal od kojeg su izrađene kontaktne leće

može apsorbirati pare hemikalija iz zraka te izazvati nadraživanje oka. Također, pare
hemikalija (npr. amonijaka) mogu trajno zamutiti neke kontaktne leće. U slučaju da
hemikalija dospije u oko, kontaktne leće onemogućuju brzo i efikasno ispiranje oka.
Preporučljivo je umjesto kontaktnih leća u laboratoriju nositi dioptrijske naočale, koje će
ujedno štititi vaše oči od prskanja hemikalija.

6. Tokom izvođenja eksperimenata studenti su dužni nositi zaštitne naočale, a kod opasnijih
eksperimenata, lice je potrebno zaštititi zaštitnom maskom.

7. U laboratorij nije preporučljivo unositi nakit. Neke od hemikalija s kojima se radi u stanju
su nakit trajno oštetiti a neki od plemenitih metala (npr. platina) djeluju kao katalizatori.

8. Tokom rada s hemikalijama držati se jednostavnog pravila: sve hemikalije su otrovne,

ovisno o količini koja je unešena u organizam!
MJERE OPREZA I ZAŠTITE U HEMIJSKOM LABORATORIJU

1. U laboratoriju se ne smije jesti, piti i pušiti.

2. U laboratoriju se ne smiju primati posjete.

3. Pridržavajte se uputa za izvođenje eksperimenata, upozorenja o mjerama opreza i

zaštite pri radu s opasnim hemikalijama, te uputa o postupanju s otpadnim
hemikalijama.

4. Ne izvoditi eksperimente za koje upute nije dao asistent

5. Ne dozvoliti da reagensi dođu u dodir s kožom i odjećom. Za to postoje zaštitne

rukavice, radni mantil, pinceta itd. U slučaju da hemikalija dođe u dodir s kožom, to
mjesto treba odmah oprati mlazom vodovodne vode. Daljnji tretman ovisi o prirodi
hemikalije. AKO HEMIKALIJA DOĐE U DODIR SA KOŽOM OZLJEDU
OBAVEZNO PRIJAVITI ASISTENTU

6. Ne smije se zavirivati u otvor posuda u kojima se odvija eksperiment.

7. Ako u oko dođe hemikalija, treba ga odmah isprati mlazom vodovodne vode u trajanju
ne dužem od 3 do 4 minute. Daljnje liječenje poduzima se prema prirodi hemikalije.
OZLJEDU OBAVEZNO PRIJAVITI ASISTENTU

8. Kod eksperimenta gdje se traži poseban oprez obavezno je lice zaštititi specijalnim
providnim štitom za lice, a ruke gumenim rukavicama.

9. Uvijek je potrebno provjeriti naziv hemikalije na boci, jer pogrešno uzeta hemikalija
može izazvati nesreću.

10. Ukoliko treba mirisom ispitati hemikaliju, to se radi na način da se boca odmakne od
lica i dlanom ruke približe pare do nosa.

11. Prigodom otvaranja boce u kojoj je lako isparljiva tečnost bocu treba držati podalje, da
se ne udišu pare.

12. Eksperimenti kod kojih se razvija otrovan plin, kao i eksperimenti kod kojih se razvija
previše plina ili para izvode se u DIGESTORU.

13. Pretakanje lako zapaljivih hemikalija ne smije se izvoditi u blizini plamena.

14. Tekućine u pipetu nikada usisavati ustima, nego propipetom. Na taj se način štiti od
slučajnog usisavanja hemikalije u usta, te mogućnosti zaraze ako kraj pipete nije dobro
opran i dezinficiran.

15. Pri zagrijavanju tekućine u epruveti, zbog opasnosti od prskanja, otvor epruvete ne
smije se okrenuti prema sebi, niti prema drugim osobama.

16. Nikada ne dodavati vodu u koncentriranu kiselinu (nikad VUK), već kiselinu u vodu
uz obavezno miješanje. Dodavanje vode u kiselinu izazvati će prskanje
tekućine.Posebna pažnja mora se posvetiti razrjeđivanju koncentrirane sumporne
kiseline(H2SO4). Prilikom njenog miješanja s vodom oslobađa se velika količina
topline, zbog koje otopina može uzavrijeti i početi prskati iz posude u kojoj se nalazi.
Zato je potrebno kiselinu uvijek polako i oprezno dodavati u vodu, dolijevanjem niz
štapić, u malim količinama, uz stalno miješanje i, po potrebi, hlađenje otopine.

17. Kod rada sa staklenim priborom potrebno je paziti da ne dođe do loma istog i
ranjavanja ruku ili nekog drugog dijela tijela. U slučaju loma staklenog pribora
potrebno je odmah ukloniti krhotine, i ako je moguće, oštre rubove ostatka pribora
ispolirati u plamenu. U SLUČAJU OZLJEDE OBAVEZNO PRIJAVITI
ASISTENTU

18. Predmete od hemijskog stakla zagrijavati na azbestnoj mrežici ili putem vodenog
kupatila.

19. Predmeti od običnog stakla ne smiju se zagrijavati jer lako pucaju.

20. Ne ostavljati zapaljen plamenik pri napuštanju radnog mjesta.

21. Ako je crijevo za dovod plina do plamenika oštećeno, ili dođe do njegovog ispadanja s
plamenika ili plinskog pipca, postoji opasnost od zapaljenja plina. Ako do toga
dođe,zatvoriti dovod plina na pipcu ili glavnom ventilu i vatra će trenutno prestati
OBAVEZNO PRIJAVITI ASISTENTU

22. Goruće šibice ne smiju se bacati u posude za otpatke.

23. Manji požari u laboratoriju gase se vlažnim krpama ili pijeskom. Veći požari gase se
aparatima za gašenje požara.
24. Radni stol održavati u svakom trenutku čistim. Prosute hemikalije najprije nekoliko
puta obrisati mokrom krpom, a tek potom stol obrisati suhom krpom. Radni stol
nipošto ne brisati mantilom

25. Nakon što je završio sve pokuse, student je dužan oprati laboratorijsko posuđe i pribor
koji je koristio tog dana, te radno mjesto ostaviti u zatečenom stanju.

26. Tokom rada u laboratoriju perite ruke što češće. Na kraju vježbe, prije izlaska iz
laboratorija, obavezno operite ruke sapunom.
VJEŽBA 1.

LABORATORIJSKI PRIBOR I POSUĐE

Laboratorijsko posuđe i pribor izrađuju se od različitih materijala čija osnovna fizička i

hemijska svojstva trebate poznavati kako biste posuđe i pribor mogli pravilno upotrebljavati.
U laboratoriju se najčešće koriste predmeti izrađeni od stakla, porculana, željeza i metalnih
legura, drva te plastičnih masa.

Stakleni pribor

Staklo je najzahvalniji i najčešće upotrebljavani materijal u hemijskom laboratoriju. Staklo je

čvrsta otopina različitih neorganskih oksida koja ima slabu toplinsku i električnu vodljivost
Zagrijavanjem na visoku temperaturu omekša i u takvom stanju lako obrađuje (savijanjem,
izlavačenjem, lijevanjem ili puhanjem). Hemijski je veoma otporno, otapa se jedino u
fluorovodoničnoj kiselini i vrlo polako u jako bazičnim otopinama. Staklo je materijal koji se
najčešće upotrebljava za izradu laboratorijskog posuđa i pribora. U tu se svrhu koristi obično
staklo, hemijsko staklo i stakla za specijalne namjene (kvarcno staklo, optičko staklo i sl.).

Obično staklo je krhko i neotporno na nagle temperaturne promjene, stoga ga nikada ne

smijete zagrijavati. Za razliku od običnog stakla, hemijsko staklo ima veću čvrstoću i
otpornost na nagle promjene temperature. Predmete izgrađene od hemijskog stakla možete
zagrijavati, pazeći pri tome da se predmet zagrijava jednoliko, tj. da se izbjegava prejako
zagrijavanje, predmet se obično zagrijava preko azbestne mrežice ili u kupelji. Od običnog
stakla izrađene su: boce za tekuće reagense, boce za čvrste supstance, boce kapaljke, posudice
za vaganje, kristalizirke, Petrijeve zdjelice, satna stakla, eksikatori, lijevci za prelijevanje
hemikalija i filtraciju, lijevci za ekstrakciju, boce sisaljke, ispiralice za plinove, odmjerno
posuđe (menzure, pipete, birete, odmjerne tikvice) i stakleni pipci. Niti jedan od tih
predmeta se ne smije zagrijavati!!!

Od hemijskog stakla izrađene su epruvete, laboratorijske čaše, Erlenmeyerove tikvice i ostale

tikvice (okrugle, s ravnim dnom, tikvice za destilaciju), hladila, staklene aparature, staklene
cijevi i dugi pribori. Te predmete možete zagrijavati uz određena upustva.

EPRUVETE

Raznih dimenzija i izvedbi ubrajaju se u najosnovniji pribor svakog kemijskog laboratorija.

Radi lakšeg prelijevanja tekućina epruveta ima prošireni rub. Epruvete pri zagrijavanju
držimo drvenom štipaljkom. Zagrijavanje tekućina u epruveti treba započeti odozgo, uz
neprekidno protresanje i postupno prelaženje prema donjem dijelu epruvete. U protivnom,
tekućina iz epruvete može biti izbačena kada zavrije donji sloj.
 Slika 1. Epruvete

ČAŠE

Izrađuju se u dva osnovna oblika. Postoji visoki i niski oblik čaše a razlika je u omjeru visine
i širine. Svaka čaša ima mali izljev koji omogućuje lakše prelijevanje tekućina bez
podlijevanja. Hemijske čaše kao i sve ostalo stakleno posuđe predviđeno za zagrijavanje,
stavlja se pri zagrijavanju na azbestnu mrežicu iznad plamenika. Prethodno je potrebno s
vanjske strane posuđa obrisati kapljice vode.

Slika 2. Čaše

ERLENMEYEROVE TIKVICE

Izrađuju se u više oblika i to s uskim, širokim i ubrušenim grlom. Tikvica s širokim grlom u
potrebljava se pri titraciji otopina.

Slika 3. Erlenmeyerove tikvice

OKRUGLE TIKVICE

Mogu imati okruglo i ravno dno. Izrađuju se također u više oblika, i to s uskim i dugačkim
grlom, širokim i kratkim grlom, s i bez ubrušenog grla. Često se u laboratorijskom radu koristi
okrugla tikvica s dva ili tri grla. Takva tikvica služi u preparativne svrhe, kada je na istu
potrebno postaviti lijevak za dokapavanje, hladilo, termometar, mješalicu ili slično. Kada se
želi zagrijavati neki uzorak, onda je bolje koristiti okruglu tikvicu s okruglim dnom, nego s
ravnim. Pri zagrijavanju tekućina u tikvice se na dno stavljaju komadići porculana, staklene
kuglice ili staklene kapilare zataljena jednom kraju. To sprečava zakašnjelo vrenje tekućina.

Slika 2. Tikvice s okruglim dnom, tikvice s više grla, okruglim dnom i ubrušenim grlom

Evakuirati se smiju samo okrugle tikvice s okruglim dnom, i to one debljih stijenki i od
kvalitetnog laboratorijskog stakla.

LIJEVCI

Služe za prelijevanje tekućina i filtriranje. Imaju različit oblik, ovisno o namjeni. Za

presipavanje prahova koriste se lijevci s kratkim i širokim vratom. Rebra u samom lijevku
sprečavaju priljubljivanje filter-papira na stijenke, čime se osigurava brže filtriranje. U slične
se svrhe upotrebljava i rebrasti lijevak.

Slika 6. Lijevci
LIJEVCI ZA ODJELJIVANJE I DOKAPAVANJE

Imaju kruškolik ili cilindrični oblik. Ubrušeni čep omogućuje mućkanje tekućina u lijevku.
Ukoliko se u lijevku nalaze dvije tekućine koje se međusobno ne miješaju, mogu se na osnovi
različitih gustoće i odijeliti. Lijevci za odjeljivanje imaju nešto kraći vrat. Lijevak za
odjeljivanje u toku mućkanja drži se tako da se jednom rukom pridržava čep a drugom pipac.

Slika 6. Lijevci za odjeljivanje i dokapavanje

SATNO STAKLO

Služi za pokrivanje čaša, vaganje i dr.

Slika 3. Satno staklo

ZDJELICA ZA UPARAVANJE

Slika 4. Zdjelica za
uparavanje
Služi za uparavnje većih količina otopina. Izrađuju se u više različitih oblika: niske, visoke,
cilindrične i ovalne, kao i od stakla, porculana, propilena, teflona….i dr.

MENZURE

Dugi uski cilindri a služe za mjerenje volumena,

pretakanje i držanje tekućina te za sakupljanje
plinova. Mogu biti graduirani i negraduirani. Koriste se
za neprecizno određivanje volumena. Mogu biti
različitih volumena.

Slika 5. Menzure
PIPETE

Obična ili Mohrova pipeta je dugačka uska cijev s proširenjem u sredini koje se naziva trbuh.
Donji dio pipete je sužen u kapilaru s otvorom promjera 0,5 do 1 mm. U gornjem dijelu pipeta
ima kružnu oznaku koja označava razinu do koje treba pipetu napuniti tekućinom. Taj
volumen tekućine je označen na trbušastom dijelu pipete (pipete služe za precizno
odmjeravanje volumena). Činjenica da je neko odmjerno posuđe baždareno na istjecanje,
odnosno izlijevanje tekućine, označava se oznakom EX , što u latinskom znači –iz; a oznaka
EX+15 s da se ostaci tekućine ocijede sa stijenki.

Slika 6. Pipetiranje

PROPIPETE

Pipeta se može napuniti tekućinom na više načina. U savremenom laboratoriju za pipetiranje

svih tekućina upotrebljavaju se propipete. Ima ih različitih izvedbi, u obliku gumene loptice ili
pumpice na električni pogon. Propipeta omogućuje da se bez opasnosti za zdravlje pipetira
bilo koja tekućina.

Slika 7. Propipeta
BIRETE

Birete su duge uske cijevi jednolikog presjeka, najčešće kalibrirane (baždarene) u mililitrima
ili desetinkama mililitara. Na donjem dijelu bireta se suzuje i prelazi u pipac koji se dalje
produžuje u kapilaru. Prema izvedbi skale razlikuju se dvije vrste bireta. Birete s graduiranom
skalom na običnoj prozirnoj cijevi nazivaju se birete po Mohru. Takve se birete više ne
izrađuju. Birete koje nasupraot skali imaju mliječnu pozadinu na kojoj se nalazi plava crta,
nazivaju se birete po Schelbachu. Plava crta služi za lakše očitavanje razine tekućine u bireti.
Birete sa stakelnim pipcem mogu se upotrebljavati za otopine svih tvari osim baza (stakleni
pipci se zapeknu pa ih je potrebno rastaviti, temeljito očistiti i namazati čistim vazelinom).
Ovisno o namjeni, birete imaju različite konstrukcije. Za lužnate otopine obično se
upotrebljavaju birete koje umjesto staklenog pipca imaju gumenu cijevčicu na koju se
nastavlja staklena cijev izvučena u kapilaru. Takva se bireta zatvara Mohrovom štipaljkom.
Kad se štipaljka olabavi pritiskom prstiju, tekućina istječe iz birete. Mohrova štipaljka
omogućuje precizno reguliranje istjecanja tekućine. Pri radu s biretama s gumenim nastavkom
treba imati na umu oksidirajuća sredstva, kao što su otopine joda ili kalijeva permanganata,
razaraju gumu. Takve se otopine ne smiju duže vrijeme ostavljati u bireti s gumenim
nastavkom jer se zbog kemijske reakcije s gumom mijenja koncentracija reagensa. Birete se
učvršćuju na stalak posebnom hvataljkom koja zaklanja vrlo mali dio skale. Očitavanje
volumena u bireti prikazuje slika

Slika 8. Očitavanje volumena u bireti

Automatske birete koriste se kad je titriranje nekom određenom otopinom svakodnevan ili
čest posao. Utiskivanjem zraka gumenom lopticom u rezervoar s otopinom, bireta se
automatski puni kroz dodatnu cijev koja završava kao teglica. Pri tome treba prstom začepiti
mali otvor (A) koji se nalazi na cijevi kroz koji se utiskuje zrak. Kad je bireta napunjena, prst
se odmakne s toga otvora. Bireta se sada prazni preko teglice do razine određene položajem
cijevi teglice.
 Slika 9. Automatska bireta.

Porculanski pribor

Predmeti od porculana imaju znatno veću čvrstoću u odnosu na staklene predmete, a podnose
i više temperature. Otpornost na hemikalije porculana slična su staklu. Neki uobičajeni
porculanski predmeti koji se susreću u laboratoriju su Büchnerovi lijevci (za filtraciju pri
sniženom pritisku), tarionik sa tučkom (za mrvljenje čvrstih supstanci), porculanski lončići,
porculanske zdjelice i porculanske lađice. Porculanske lončiće, zdjelice i lađice možete
zagrijavati direktno na plinskom plameniku bez upotrebe azbestne mrežice.

PORCULANSKI LONČIĆI

Upotrebljavaju se za spaljivanje i žarenje uzoraka raznih materijala ili filtrirnog papira s

talogom. Lončići se mogu žariti na otvorenom plamenu plinskog plamenika ili u električnim pećima.
Zagrijavanje uvijek treba započeti s malim čađavim plamenom. Porculanski lončići su redovito
glazirani i mogu se zagrijavati najviše do 1100 oC. Za zagrijavanje uzoraka na više temperature
upotrebljavaju se lončići od aluminijeva oksida, Al 2O3, cirkonijeva dioksida ZrO2 i drugih vatrostalnih
oksida. Ti lončići nisu glazirani.

Slika 14. Porculanski lončić

BUCHNEROV LIJEVAK

Služi za filtriranje većih količina taloga i kristala. Lijevak ima ravno rupičasto dno na koje se
stavlja kružno izrezani filter papir nešto manjeg promjera od promjera lijevka. Lijevak se s
pomoću gumene pločice ili čepa učvrsti na bocu za odsisavanje, filter papir se navlaži vodom
te se uključi vodena sisaljka. Kad papir dobro prilegne na dno lijevka, dolijeva se tekućina
koju želimo filtrirati.

Slika 15. Büchnerov lijevak

Metalni pribor

Za pričvršćivanje pojedinih dijelova i slaganja aparatura koriste se željeni stalci (stativi),

spojke (mufe) i hvataljke (kleme). Spojke služe za pričvršćivanje hvataljki na stalak . Dio
hvataljke u koji dolazi stakleni predmet mora biti obložen mekšim materijalom (gumom ili
plutom), kako prilikom stezanja predmeta ne bi došlo do pucanja stakla. Hvataljki ima više
vrsta: hvataljke za cijevi, za tikvice, za hladila i za birete. Hvataljka za birete se pričvršćuje
izravno na stalak, bez upotrebe spojke. Od metala se izrađuju i prstenovi za filtraciju,
plamenici, tronošci, kašike, stezaljke za gumene cijevi, pincete, laboratorijska kliješta, metalni
lončići i drugi metalni pribor.

Slika 16. Metalni stativi i spojke

Pribor od ostalog materijala

Od plastičnih masa izrađuju se različite cijevi, boce za držanje hemikalija, boce štrcaljke i
drugo posuđe, obično kao jeftinija zamjena za staklene predmeta ili za rad sa hemikalijama
koje nagrizaju staklo. Plastično posuđe se ne zagrijava!!! Od gume i lateksa izrađuju se
gumene cijevi i čepovi. Azbest podnosi visoku temperaturu i loše provodi toplinu, pa se
koristi kao toplinski izolator u pećima za žarenje i sušionicama. Drvo služi kao materijal za
izradu stalaka za epruvete, radnih ploča, polica, stolova i drugog. Papir se koristi kao papir za
filtraciju, hromatografski papir, lakmusov indikatorski papir i dr.

Slika 17. Azbestna mrežica i drvena štipaljka

PRANJE I ČIŠĆENJE LABORATORIJSKOG POSUĐA

Pravilna priprema posuđa i pribora jedan je od preduslova za uspješno izvođenje

eksperimenata. Prije izvođenja svakog eksperimenta dobro oprati svo laboratorijsko posuđe i
pribor koji ćete koristiti. Posuđe se pere prvo vodovodnom vodom i deterdžentom, nakon toga
ga isprati velikom količinom vodom a zatim dva do tri puta s malom količinom destilovane
vode iz boce štrcaljke. Nakon što se posuđe i pribor isprali destilovanom vodom, preokrenuti
ga na čistu krpu da se voda ocijedi. Ako je postupak čišćenja uspio, na staklu neće biti
vidljivih mrlja, a voda će se po njemu razlijevati u tankom i neprekidnom sloju. Ako na staklu
ima mrlja ili se voda na njemu zadržava u obliku kapljica, staklo nije dobro očišćeno i
postupak čišćenja treba ponoviti. Oprano posuđe nikada ne brišite krpom sa unutarnje strane
jer ćete ga na taj način ponovo zaprljati. Ako vam je za eksperiment potrebno suho posuđe,
možete ga brzo osušiti ispiranjem malom količinom etanola ili acetona (ti organski rastvarači
su lako isparljivi) a zatim ga do kraja osušiti strujom zraka iz vodene vakuum sisaljke.
Laboratorijsko posuđe se pere za to predviđenim četkama, bez struganja mehaničkim
sredstvima.

ZAGRIJAVANJE PREDMETA

Zagrijavanje nekog predmeta možete izvesti direktno, zagrijavanjem predmeta plamenikom ili
na električnoj grijaćoj ploči ili indirektno preko vodene kupelje ili azbestne mrežice. Kod
direktnog zagrijavanja uvijek postoji opasnost nejednakog zagrijavanja predmeta i njegovog
pucanja uslijed naprezanja između toplijih i hladnijih dijelova predmeta. Da biste postigli
jednoliko zagrijavanje predmeta, potrebno je plamen pomicati jednoliko po cijeloj površini
predmeta. Predmeti od stakla u pravilu se zagrijavaju indirektno, preko azbesne mrežice ili u
kupelji (grijana posuda napunjena vodom u koju uronite predmet koji trebate zagrijati. Kupelji
punjene parafinskim ili silikonskim uljem, metalne i pješčane kupelje omogućuju i
zagrijavanje predmeta i na daleko višim temperaturama. Epruveta se može zagrijavati izravno
u plamenu plinskog plamenika i pri tome treba paziti da se epruveta zagrijava jednoliko
pomičući je kroz plamenik. Tekućina u epruveti se nikada ne zagrijava tako da se grije dno
epruvete, već epruvetu zagrijavati pri vrhu stupca tekućine, uz obavezno protresanje epruvete
kako bi se tekućina u njoj miješala i jednoliko zagrijavala. Kada bi ste zagrijavali samo dno
epruvete, najintenzivnije bi se zagrijavala tekućina na dnu epruvete i taj dio tekućine bi se
zagrijao do vrenja. Pare koje bi nastale vrenjem tekućine na dnu epruvete potisnule bi ostatak
tekućine i ona bi izletjela iz epruvete. Zbog toga je bitno da uvijek kada zagrijavate epruvetu
pripazite da otvor epruvete nije okrenut prema vama ili nekom od studenata u laboratoriji.
Idealno bi bilo kada biste otvor epruvete koju zagrijavate mogli okrenuti prema zidu.

Slika 18. Zagrijavanje epruveta