Bjelolasica, perjanica hrvatskog zimskog turizma, ima novog vlasnika. Napokon.

Škripavi
zvuk prozora i vrata uskoro će se ovdje na brdu pod Kulom zaustaviti. Već za godinu dana,
računaju domaći, moglo bi se vratiti na staro. Nada, koju su već izgubili, ovih se dana vratila.
Prije točno deset godina, obljetnica će biti ove noći, vatra je odnijela sve... Kompleks HOC-a
Bjelolasica, njegov najvažniji dio, nestao je u plamenu. Malo-pomalo, mjesec po mjesec, sve
je stalo. Krenuli su stečaji, nagodbe, dražbe... Nevjerojatna 21 dražba održana u posljednjem
desetljeću, zainteresiranih je bilo, ali nikako da netko i pokaže novac. Bjelolasica, najveće
hrvatsko skijalište, postala je – slučaj. Bjelolasica REPORTAŽA Oni nisu digli ruke od
Bjelolasice: Dolaze gosti iz Hrvatske i inozemstva i svi su oduševljeni Tuđmanov volej još se
pamti – Sjećam se dana kada sam na recepciji čuvao Rolex. Ostavio mi ga je na sat vremena
Robert Prosinečki kad je s vatrenima išao u našu dvoranu na trening. Bilo je to prije bronce u
Francuskoj, 1998., ovdje se kovala. A te dvorane više nema... – kaže nam jedan muškarac na
Bjelolasici. Drugi dodaje: – Ja se sjećam kada je Franjo Tuđman došao bodriti vatrene na
pripreme. I tada se ovdje otvara nogometni teren, najmoderniji u to doba u kraju. Ma i
prvoligaški klubovi nisu imali takve. I Tuđman je iz sve snage opalio početni udarac na
otvorenju stadiona, ali tako je jako opalio loptu da je jednog fotografa pogodio točno u glavu.
Ovaj je pao, a Franjo odmah potrčao u pomoć, bilo je slučajno... To su uspomene iz zlatnog
doba Bjelolasice, koje je trajalo sve do požara. U crno doba koje će uslijediti spominjali su se
kao kupci i Ivica Todorić, bilo je i ovih i onih, Kinezi, Englezi, Rusi.... nadlijetali su
helikopteri ovaj kraj, interesenti se godinama muvali po planini. I ništa. Nitko na kraju nije
izvadio novac. Bilo je tako sve do neki dan, kada je najvažniji kompleks Jasenak 1 dobio
novog vlasnika. Slovak Michal Vasek iz tvrtke Bioelektro Energy za 6,4 milijuna kuna kupio
je 81 hektar zemljišta s kompletnom infrastrukturom, šest skijaških staza, šest žičara, dva
ratraka (jedan je gotovo nov, ima manje od sto sati rada), kotlovnica, tri paviljona, svi sportski
tereni. Preračunato – oko šest kuna po kvadratu. Manje od eura. Proveli smo dan na
Bjelolasici s ljudima kojima je ona život, koji su ovdje rođeni, koji su je gradili, koji su tu
naučili skijati, brinuli se o stazama, čak i čuvali Rolexe vatrenima... Od prvog čovjeka kraja
do glavnog čovjeka u mjestu koji je prvi gasio požar, sobarice iz hotela, ljudi s ratraka,
susjeda, ljudi koji su se tu zaljubili i žive danas u braku... – To je ne dobra, nego fenomenalna
vijest! To je kao da smo ponovno rođeni! Nismo vjerovali da će se ovo dogoditi, da će
Bjelolasica napokon dobiti vlasnika. Bojali smo se da će propasti i ovo što je ostalo, da će i to
nestati. Vijest o prodaji glazba je za uši ljudima iz ovog kraja – kaže Nenad Vukadinović (60),
čovjek koji je “one-man band” ovog kraja. Predsjednik Mjesnog odbora Jasenak, predsjednik
DVD–a Jasenak, upravitelj šumarije, prvi čovjek lovačkog društva Kuna Drežnica... Ostat
ćemo na trenutak na lovu, skijalište na kojem nitko ne skija već godinama danas je – lovno
područje. Jesu li vas tukli na lovačkoj inicijaciji? Bjelolasica SNJEŽANA BIČAK Tko je
ukleo HOC Bjelolasicu da ga 17. put nitko neće – Lovački običaji su takvi... Mene je prva
divlja svinja, prošlo je otad više od 35 godina, itekako zapekla. Šiba? – Šiba. Odredio se te
večeri sudac, tužitelj, branitelj i lovačka porota. Naravno, i egzekutor. Kazna je bila – tekuće i
krute mjere. Tekuće su bile gemišti, a krute šiba. Dobio sam nekoliko krutih i desetak tekućih
od suca. A što sud odredi... – smije se prvi čovjek kraja. Jeste li kasnije pozdravljali svog
egzekutora? – Ma čim je spustio šibu, iste večeri, mi smo već zaboravili na to... Oprostio sam
mu odmah nakon kazne – dodaje Vukadinović. Kad je Bjelolasica planula, on je bio prvi koji
je počeo gasiti požar. – Bila je noć, 2.40 sati. Vani je bilo 20 stupnjeva ispod nule, padao je
snijeg, strašno... Toliko je bilo hladno da nam se voda zamrzavala u mlaznicama, i to voda
pod pritiskom, direktno iz hidranta. Dojurila smo nas trojica, sa mnom još Rajko i Simo iz
DVD–a Jasenak, i gasili smo sami. Nakon pola sata počeli su stizati profesionalci, na kraju su
deseci vatrogasaca gasili, ali nije išlo. Kako je boriti se po hladnoći s vatrenom stihijom? –
Stajao sam na krovu kotlovnice, točno iznad mjesta na kojem je izbio požar. Borili smo se s
vatrom do 7 ujutro. Činilo mi se kao da lovim ribu golim rukama. Taman misliš da je imaš, a
ona opet pobjegne. Do jutra izgorjelo je sve. I otad je sve zamrlo. Bilo je nekih ideja, bio je i
šator neko vrijeme, ali nije bilo pomoći. Na skijalištu ne možeš biti u šatoru, to ne
funkcionira... Prvi čovjek Jasenka sjeća se sretnih dana, doba kada je Ćiro nazvao Franju
Tuđmana i rekao mu: “Šefe, tu ćemo se pripremati za Francusku!” – Bio je travanj 1998.
Došli su Ćiro i Josip Joja Modrić, miljenik kraja koji je bio vizionar Bjelolasice, zagovornik
izgradnje skijališta, dobri duh ovog mjesta... I Ćiro je iz Züricha došao avionom, a od Zagreba
do Vrela u crvenom Lamborghiniju. Tu je sa mnom sjeo u Ladu Nivu i ja sam ga dalje vozio
po skijalištu. Trudio sam se, objašnjavao mu, a on je samo ponavljao: “Da, da, dobro, sine...”
Kad smo došli na vrh, kad je vidio poljanu, rekao je: “Gotovo, riješeno, dogovoreno, ovo će
nam biti kamp!” I tako je pala odluka da Šuker, Boban, Prosinečki i društvo za mjesec i pol
dođu na pripreme... – prisjeća se. Je l’ istina da je Tuđman došao helikopterom pozdraviti
vatrene? – On je došao automobilom, ali otišao je helikopterom, jer je išao dalje u Knin ili
Dalmaciju – govori Vukadinović pa dodaje: – I suprugu sam, moju Mirjanu, s kojom sam u
braku 31 i pol godinu, upoznao ovdje. Ona je bila u upravi, dolje u Ogulinu preko puta
policije, a ja šef šumarije. Planina nas je spojila. Kasnije je ona radila na recepciji, pa bila
šefica recepcije, domaćica naselja, među posljednjima je otišla, kada je proglašen stečaj. Ne
samo ona nego i mnogi susjedi dijele istu sudbinu. Pa svaki su dan autobusi vozili ovamo
radnike iz Ogulina. Pa dopodnevnu smjenu, pa popodnevnu... Sabljaci, Ogulin, Begovo
Razdolje, cijeli je kraj ovdje radio, više od 150 ljudi bilo je tu zaposleno. HOC
BJELOLASICA Kako je propao velebni centar: I četiri godine od zatvaranja uređene sobe
čekaju goste Jesu li se ovdje pripremali Dinamo i Hajduk? – Dinamo je bio. Rijeka izuzetno
mnogo puta. Željko Mavrović ovdje se pripremao, pa i razmišljao o uzgoju zdrave hrane, ali
područje je prevlažno. Sandra Perković tu je dugo radila, Kostelići dolazili na skijanje... pa i
niz reprezentacija, od Bugarske, Ukrajine, sve do košarkaša Cibone. Nema onoga tko nije bio.
I nadamo se da će opet biti tako. Prvi intervju dala Milki Babović U prvoj kući pokraj
skijališta živi Ljiljana Mamula (54), sobarica koja je bila među posljednjim radnicima koji su
ostali bez posla. – Milka Babović intervjuirala me točno ovdje ispod žičare. Bila sam mlada,
bila je to 1984., kada se skijalište tek otvorilo. Što ste joj rekli? – A tko će se sjetiti, ali bila
sam na TV Zagrebu! Bila sam vesela, toga se sjećam. Sjeća se gospođa Mamula kako je u
doba kada se gradio kompleks ona i hranila radnike. – Bila sam tada pomoćna kuharica,
dolazili su radnici, a mi smo im pripremale grah, gulaš, varivo, pečenja, čak i kolače. I susjeda
Ljubica tada je radila isti posao. Kasnije sam bila spremačica... Sjećate li se vatrenih na
pripremama? – Kako da ne! Bila je anegdota s dva policajca koja su mi rekla: “Sveži krave,
da ne ulaze na teren!” A imala sam ih 15... Kad je reprezentacija kasnije bila s izbornikom
Ottom Barićem, prale smo rublje nakon jednog treninga pa su se posebno prale štucne,
posebno dresovi... I odjednom, nestale golmanske rukavice! Trening treba početi, a rukavica
nema. Bio je šou, uspjele smo izgubiti rukavice u dva četvorna metra praonice! Svi su se
smijali, pronašli smo ih negdje u sušilici, u kojoj su zapele. Tko vam je bio miljenik? –
Prosinečki, pa tko drugi? – kaže sobarica Ljiljana. Kad će stvari krenuti nabolje? – Bila sam
optimistična. Vjerovala sam da će se nešto napokon pomaknuti s mrtve točke nakon tolikih
godina. Takva sam, dođem li do zida, ja ću ga ili preskočiti ili ću ga probiti. Kod mene nema
drugog, samo optimizam! Tko je najmlađi u mjestu? Koliko vas ima na Bjelolasici? – Svi
bismo mi s Bjelolasice stali u veći autobus. Malo nas je, sve manje... A najmlađi, to je Nikša,
tu dolje živi, ide u prvi razred osnovne škole. Beba nema, mladi su se odselili, došla je jedna
obitelj iz Pule, susjed iz Bjelovara. ... I prvi čovjek Ogulina, gradonačelnik Dalibor
Domitrović (48), djetinjstvo je proveo na Bjelolasici. – Strastveni sam skijaš, natjecao sam se
na Bjelolasici, Grčkici, Kranjčevki... Ma već sa šest godina bio sam na skijama, prije osnovne
škole. Ali bilo je to doba u kojemu su skije išle na rame pa pješke uz planinu. A kad se
Bjelolasica otvorila, kad je krenula prva vučnica, bila je sredina osamdesetih, za nas je to bio
raj. Pamtim veliki snijeg, mi klinci doslovce smo kroz hodnike snijega, bio nam je iznad
glava, dolazili do prolaza žičare. Bilo je to “vau”... 30.12.2014., Zagreb - Pocetak skijaske
sezone za gradjane na Sljemenu na Cinovnckoj livadi. rekreacija Platak: Stranci vole skijanje
s pogledom na naše more Sjećate li se vatrenih na Bjelolasici? – Igrali su i prijateljsku
utakmicu u Ogulinu, pripremnu za Francusku. I sjećam se da su naši dečki dali gol Ladiću!
Nismo pali podignutih ruku. Što Bjelolasica znači za kraj? – Značila je mnogo, u smislu
turizma razvijao se cijeli kraj. I Ogulin, i Jasenak, cijelo to područje. Što vam je danas važno,
dolazi novi vlasnik? – Nama domaćima želja je skijalište. Nadamo se da će novi vlasnik
krenuti u investiciju, a dalje što bude. Grad Ogulin s time nema mnogo veze, mi nismo ni bili
vlasnici, ali možemo pomoći u novim projektima. Pretpostavljam da će ulaganja ići u
turističku infrastrukturu, a da će skijalište biti popratna djelatnost. Planove što će biti zasad
nemamo, nove vlasnike još nismo upoznali... Morate znate i da je ova lokacija idealna za
turiste. Do Novog Vinodolskog ima nešto manje od sat vremena vožnje, zračne linije od
skijališta do mora tek je 30 kilometara. A danas je turist zahtjevan, želi se po danu kupati, a
navečer spavati na friškom planinskom zraku. Uza sport, to je turistički adut Bjelolasice. Ovih
dana u Ogulinu je pak fokus javnosti na još jednoj investiciji, mnogostruko većoj od
Bjelolasice. Naime, gradi se najveća i najsuvremenija svjetska tvornica podnih obloga. – Riječ
je o golemoj investiciji, između milijardu i milijardu i pol kuna. Švedski vlasnik tvornice
podnih obloga Pervanovo Invest AB otvorit će više od 500 novih radnih mjesta, a već ovdje
ima tvornicu. To je fenomenalno za grad! U Švedskoj su u laboratorijima osmislili dva nova
proizvoda, Woodura i Nadura, a riječ je o drvenim podovima koji su kvalitete keramičkih
pločica. I tu će ih proizvoditi. Ti su podovi izrazito otporni. To je najljepša stvar koja se
Ogulinu dogodila u novije vrijeme – dodaje prvi čovjek grada. Vraćamo se još na Bjelolasicu,
ona nam je danas tema. Na hrvatskoj Rogli život je proveo i Željko Starčević (62). – Na
Bjelolasici sam radio 27 godina. I nisam u tome sam, mnogi bi iz kraja ispričali sličnu priču –
govori Starčević. Bio je zadužen za staze, sve je poslove radio, od okretišta, abručera, do
tehničkog direktora, tadašnjeg voditelja... U praksi, noći je provodio u ratraku. Domaći tvrde
da je vozio ravno, po boku, unatrag, bio majstor zanata. Hvale ga svi... – Ratrak je, kao i
ostatak opreme, stupova, sedežnica, stigao u doba kada se Bjelašnica pripremala za
Olimpijske igre u Sarajevu 1984. Bjelolasica je bila najveće skijalište u zemlji, s 5500 metara
staza, s tri dvosedežnice, tri tanjurića te jednom manjom vučnicom. I mi smo, kao tehnička
služba, bili zaduženi za održavanje, da sve funkcionira. Skijalište Platak postala omiljena
destinacija zaljubljenika u skijanje i sanjkanje DOMAĆA SKIJALIŠTA U PANDEMIJI
Platak dobio novo sanjkalište, do ljeta i gradnja nove žičare Koliko ste se puta pješice popeli
do vrha? – Tisuće, bili smo na svakom stupu stotinu puta... Malo sam i rekao, ali to je bio
takav posao, radilo nas je ukupno tridesetak. Najgore je bilo kada bi se kvar dogodio na 30
stupnjeva ispod nule, a bilo je i takvih dana. I tada, ako bi se čovjek zabunio pa skinuo
rukavice i uzeo alat u ruku, koža bi ostala na metalu! Znalo se dogoditi i da po vijavici idemo
pješke, kada bi se ratrak pokvario. Pa bi se sa zatezačem gusjenica, a u svakom po 15
kilograma, morali penjati i popravljati. Je li opasno voziti ratrak po tim strminama, tu je i crna
staza Vrelo, strmija od ledenog poligona Planai u Schladmingu? – Zna biti nezgodno... Staza
je uska, noć je, a nanosi mogu biti visoki i sedam, osam metara. Stvaraju se kanali, poput onih
na Marsu... Sitan je to pršić, vjetar jako puše i, ako vozač ne osjeti do kuda može doći na
stazi, može nastati problem. Koliko ste često bili noću na stazi? – Svaku drugu noć, kad sam
postao šef i svaku noć, jer nisam želio odgovarati za nečiji život, htio sam sve riješiti sam. I
tako godinama. Znalo se dogoditi da tijekom dana radimo u uredu, a noću se odmah preselimo
na stazu, bilo je i 70 sati rada s dva sata spavanja, i to ne u komadu. Ali, volio sam taj posao,
taj život na planini, to sam bio ja... Što dalje? Hoće li krenuti nabolje? – U to svi vjerujemo.
Predugo je sve stajalo na mjestu, nešto će krenuti, mora... – dodaje i odlazi kući. Hladno je,
razgovaramo na planini, na hladnoći. Kafića nema, a i da rade, ovdje je sve zatvoreno. U kraju
pod Velikom Kapelom već su počele i teorije zavjere, neki mještani čak spominju i gradnju
spalionice na mjestu bivšeg skijališta. Ali, za takav strah nema prostora. U strahu su velike
oči, a njih je desetljeće neispunjenih obećanja učinilo opreznima. Najvažnije, u ranjenoj
perjanici našeg zimskog turizma nešto se napokon događa. Što će biti dalje, vidjet ćemo.
Procjenjuju da bi se već i s milijun eura investicije situacija mogla vratiti na staro. Krenulo je,
to je važno...