SEMINARSKI RAD

Katarza i filozofija

Profesor:
Školska godina: Hrvoje Jurić
2007./2008.
Student:
Zdravko Brkić
 Prethodno

Slijedeće izlaganje je pokušaj da se dvije mogućnosti onoga biti - katarza i

filozofija, iznesu na vidjelo u mogućem bitnom odnosu. Takav odnos,
pretpostavka je, postojao je u antičkoj Grčkoj. Zato će najvažniji sugovornici u
nastojanju oko unutrašnjeg dodira sa samom stvari biti Platon, Aristotel i neki
od Predsokratovaca.

Uvod

Riječ (i stvar) katarza ima svoje porijeklo u grčkome κάθαρσις što znači
očišćenje. Φιλοσοφία, ta neprevediva riječ, predstavljaše za Grke najvišu
mogućnost onoga biti i živjeti. Historija otkriva pojam katarze već u najranijim
medicinskim i filozofskim spisima1, istovremeno prikrivajući ono bitno.
Činjenica da se upravo filozofija i medicina tu javljaju s obzirom na katarzu, nije
slučajnost nego indeks unutrašnje povezanosti tog trojeg (što se ne vidi ako se
unaprijed filozofiju i medicinu uzima kao zanimanja u pretpostavljenoj podjeli
rada). Očigledno je da su medicina i filozofija upućene jedna na drugu
posredstvom katarze. Unaprijed se može reći; medicina jest svojevrsna katartika.
No, da bi se primjereno sagledalo cijelu problematiku, treba krenuti od početka.

Bolest kao prljanje života i nužnost katarze

Očišćenje je po svojoj biti razlučivanje boljeg od lošijeg2. Filozofijski,

očišćenje pretpostavlja ono o(ne)čistivo, ono koje može očistiti i ono koje
onečišćuje, onečišćenost kao početak i čistoću kao svoj rezultat. Ovaj početak i
završetak, prenešeni u jezik medicine, nazivaju se bolest i zdravlje. Bolest se,
dakle, poistovjećuje sa prljanjem i prljavštinom životnosti; onečišćenim
življenjem. Kao takva, izaziva ona nužnost očišćenja u biću koje je njome
inficirano. Ono biće koje je za nas relevantno s obzirom na temu, jest čovjek3.
Prema Platonu, čovjek je od rođenja preplavljen razdirućim tendencijama samog
postojanja. U "Timeju" se kaže: "Zatim u to telo, podložno priticanju i oticanju,
uneše kružna kretanja besmrtne duše; a ta kretanja budući slivena s ovim
obilnim tokom, nisu vladala...već su bila nošena silom...Premda je talas koji ga
je preplavljivao bio silovit, a to je talas koji mu je donosio hranu, ipak je još veći
nemir...unosio uticaj svega onoga što je spolja na telo navaljivalo."4 Taj razdor
je ujedno i filozofijski izviđen karakter bolesti. Bolest je upravo sukob; razlaz
1
S obzirom na njihovu usku povezanost u antici, primjerenije bi bilo govoriti o medicinsko-filozofskim ili
filozofsko-medicinskim spisima. O tome će biti riječi nešto kasnije.
2
Platon: "Sofist", str. 125, 126, str. 226d
3
Tema "Katarza i filozofija" nužno pretpostavlja čovjeka kao izuzetno biće. Bijući bićem koje u sebi sabire sve
mogućnosti onoga biti samog, čovjek je otvoren za (kako je uvodno rečeno) najvišu mogućnost onoga biti-
filozofiju. Pitanje "Jeli čovjek kao biće, ujedno i onaj koji filozofira?", pokušat će se rasvjetliti u samom radu.
4
Timaj, str. 82, 43a i dalje

1
onoga što je po prirodi srodno5, pobuna dijel(ov)a protiv cjeline. Nasuprot tome,
zdravlje je skladna cjelina u kojoj svi dijelovi harmonično funkcioniraju. Put od
bolesti do zdravlja vodi kroz katarzu.

Tjelesna katartika i uvod u katartiku duše

Platon razlikuje dvije vrste katarze s obzirom na dihotomiju duše i tijela u

čovjeku6. Čišćenje tijela može biti izvanjsko (pranje) i unutrašnje. Unutrašnje se
pak dijeli na ιατρική τέχνη (umijeće liječenja ili medicina u današnjem
značenju) i γυμναστική τέχνη. Istinsko liječništvo, kakvo se ovdje
podrazumijeva, nema za cilj liječenje bolesti nego uspostavljanje zdravlja. Sklad
svih dijelova cjeline organizma je ono do čega dovodi liječničko umijeće.
Međutim, očišćenje time ne završava. Naime, osim zdravlja, za tijelo je
konstitutivno i to da kao tijelo odgovara punini svoje tjelesnosti. Ukoliko kroz
njegovo biti sama bit tijela izlazi na vidjelo, utoliko se može govoriti o lijepom
(καλόν) i dobrom (αγαθόν) tijelu7. Takvo tijelo proizlazi iz gimnastike (u
izvornom značenju te riječi). Gimnastika do kraja raščišćava tjelesnost u njenoj
najvišoj mogućnosti, dovršavajući time i njezinu katarzu.
Iako je ovdje riječ o dihotomiji tjelesnog i duševnog, za Platona to ne znači
niti međusobno isključivanje niti dopustivost odabira samo jednog od toga. "I za
jedan i za drugi slučaj samo je jedan spas: ne vežbati dušu bez tela ni telo bez
vežbanja duše, da bi i jedno i drugo očuvali međusobnu ravnotežu i održavali
jednaku snagu i zdravlje"."O različitim delovima treba se, dakle, brinuti po
istom pravilu i na isti način." Isticanje cjeline i neophodnost harmonije treba
imati u vidu i kada se govori o duševnoj katarzi; "Jer za zdravlje i bolest, za
poroke i vrline nijedna srazmera odnosno nesrazmera nije važnija od
srazmernog odnosa duše prema telu samom."8

Očišćenje duše – "predvorje" filozofije

U analogiji s čišćenjem tijela i čišćenje duše se odvija na dva načina. Ipak,

unatoč analogiji i spomenutoj neodvojivosti duše od tijela, prije nego što
nastavimo, potrebno je podsjetiti na širi horizont koji obuhvaća ovo istraživanje.
Iako je tijelo cjelina, što vrijedi i za dušu, i jedno i drugo su dijelovi jedne veće
5
Sofist, str. 128, 228a
6
Ibidem, str. 127, 228c
7
Καλόν καί αγαθόν, ideal psihofizičkog obrazovanja u Grka, nije stvar estetike i etike. Καλόν; krasota, jest
očitovanje najviše mogućnosti onoga biti nekog bića. Biti koje predstavlja užitak i godi biću koje na taj način
jest, pogađa riječ αγαθόν. Također, ako se ima na umu to da katarza znači lučenje dobrog od lošeg (koje se u
"Sofistu" dijeli na bolest i ružnoću-228a), onda se tu riječ može prevoditi kao dobro.
8
Timaj, str. 143, 87d

2
cjeline. Zajedno sa umom sačinjavaju jedinstvo koje se naziva čovjekom. Da bi
čovjek bio pravi i pravedan čovjek, svaki dio mora se nalaziti na sebi
primjerenom mjestu.9 Pravo mjesto duše je sredina između niže; tjelesne i više;
umskee životnosti. Osloboditi dušu za njezinu bit znači uzdizanje do najviše
sfere života, i zato očišćenje duše predstavlja uvjet za filozofijski život.
No, ukoliko se mogućnosti duše nađu u sukobu, dolazi do bolesti i nesklada.
Prema Platonu tih je mogućnosti šest. To su: logos, mnijenje, bol, slast, požuda i
strast.10 Kada one međusobno su-rodne postanu suprotstavljene, dolazi, kako je
poznato, do bolesti. Time se otvara pitanje mogućeg očišćenja koje zbog svoje,
i kompleksnosti same duše, zahtijeva i opširnije razmatranje. Na njega ćemo se
ponovno vratiti nakon što prođemo kroz drugi dio duševne katartike, koji Platon
smatra i najvažnijim od svih čišćenja. Osim bolesti, nedostatak duše predstavlja
i ružnoća a ova proizlazi iz neznanja. "Neznanje dakle nije ništa drugo nego
bezumlje duše koja teži za istinom dok joj shvaćanje skreće s pravog puta...
Nerazumnu dakle dušu treba držati ružnom i bez prave mjere."11 Od svih oblika
neznanja najpogubniji je očitovan u tome : "Kad tko ne zna, a misli da zna. Čini
se da odatle potječu u svih sve zablude u mišljenju."12 Tome dijelu neznanja daje
se ime neobrazovanost.13 Iz toga slijedi katartičko umijeće koje se dijeli na
pouke u stručnim vještinama i odgoj.14 Odgoj je način očišćenja duše od najgore
vrste neznanja. Napokon, slijedi i karakterizacija najviše katartike. Radi se o
umijeću pobijanja. Pobijanjem se lažnog znalca, koji krivim uvjerenjem sebi
priječi put do pravog znanja, razotkriva kroz razgovor njemu samome u
njegovom bitnom neznanju. "...u odnosu na dušu prosudiše...da ona neće imati
korist od znanja koje joj se pruža prije nego netko pobijajući ne posrami
protivnika i odstranivši kriva mišljenja, koja su znanjima stajala na putu, ne
očisti ga i ispuni takvim uvjerenjem da zna samo ono što zaista zna a više
ništa...Zbog svega toga...moramo priznati da je pobijanje najvažnije i
najdjelotvornije od svih čišćenja."15
Duša koja je u sebesvijesti bitnog neznanja ispražnjena od laži i zabluda,
otvorena je za istinsko ispunjenje bitnim znanjem. Drugim riječima, spremna je
za ulazak u hram filozofije.

Kάθαρσις i ποίησις

Izvidjevši najvišu mogućnost katarze, vratimo se pitanju očišćenja bolesne

duše. Platon u "Sofistu", naizgled neobjašnjivo, ovu problematiku apsolvira
pitanjem : "Zar nije i protiv obijesti i nepravednosti i strašljivosti od svih
9
Pravednost (najviša izvrština) podrazumijeva da je svaki dio cjeline na mjestu koje mu prirodno pripada.
10
Sofist, str. 128, 228b
11
Ibidem, 228d
12
Ibidem, str. 130, 229c i dalje
13
Ibidem
14
Razlikovanje stručnih vještina od odgoja (παιδαγογία) baca povratno svjetlo na današnju situaciju gdje se
strukovno fragmentiranje čovjeka poistovjećuje s odgojom i obrazovanjem.
15
Ibidem, 131, 230d,

3
umijeća najdoličnije boginji Pravde umijeće kažnjavanja?" (229a). Ako se ima
na umu cjelina Platonovog djela i pojam pravednosti (kao raspoređivanja svih
dijelova na njima odgovarajuće mjesto), onda se nazire i objašnjenje ove
poteškoće. Konsekvencije nepravednog života su dalekosežne i mučne. Naime,
duša koja je uslijed pobune nekog od svojih dijelova (ili više njih) poremetila
pravedno ustrojstvo cjeline i time postala zla i nepravedna, prelazi nakon smrti u
onaj oblik života kojem je najviše sličila. Na taj način duša prolazi očišćenje
kroz reinkarnacije, a umijeće takvog očišćenja pripada boginji Pravde. Ovo
objašnjenje može biti dostatno za razumijevanje spomenutog začudnog mjesta u
spisu, ali i dalje ostaje u zraku pitanje: može li se i duša poput tijela, očistiti od
bolesti u istom životu.16
Potvrdan odgovor daje Aristotel u fragmentarno sačuvanom istraživanju
"Uokrug pjesništva". Odmah treba napomenuti da se ποίησις samo uvjetno
prevodi kao pjesništvo i da sa prosječnim shvaćanjem pjesništva nema ništa
zajedničko. Doslovan prijevod ποίησις bi glasio proizvodnja. Proizvodnja koja
ima karakter oponašanja prakse (μίμησις πράξεως) imala je za Grke karakter
umjetnosti. Ono što umjetnost oponaša nije ništa prošlo, sadašnje, buduće ili
nadvremeno, nego ono nikad ostvareno ali vazda zbivljivo17. Od svih pjesničkih
(umjetničkih) vrsta Aristotel izdvaja tragediju kao najvažniju. Oponašanje
tragičkog čina jest takvo oponašanje koje za predmet ima ono što je oponašanja
najvećma dostojno. Najdostojnije što se oponašati dade jest tragički promašaj
čovjeka u odnosu na vlastito čovještvo. Bitno gledano, čovjek ima samo dvije
mogućnosti u životu, koje su u unutrašnjoj napetosti sve dok se jedna od njih ne
ozbilji. Čovjek, naime, jest otvorenost spram toga da odista bude čovjek ili da
svoju čovječnost promaši. Mogućnost da se otpadne od svoje vlastite biti je ono
za čovjeka najstrašnije. Imajući to u vidu, tragički pjesnik ga suočava upravo s
tom mogućnošću kroz mimetičko proizvođenje zbivljive prakse velebnog
promašaja.18 Na taj način duša se čisti od bezdanog straha (izazvanog onim
strahovitim u sebi) i sažaljenja (prema onima koji su istoj strahoti podlegli).
Time se i čovjeka oslobađa za ozbiljenje njegove najviše mogućnosti. "Tragedija
je dakle oponašanje čina ozbiljna i završena, koji ima veličinu, govorom
zaslađenim odjelito za svaku vrstu u svojim djelovima, radnjom a ne
pripovijedanjem, koje sažaljenjem i strahom postiže očišćanje takvih
čuvstava."19
Ukoliko se zna da duša grčki znači isto što i život sam, utoliko čuvstva nisu
tek nešto pripadno čovjeku, nego ono što i kako on jest kad je njima obuzet.
Moglo bi se kazati; čovjek pripada čuvstvu koje ga prožima (npr. bol nije atribut
kojeg se može "imati", biti kao bolovati jest isto što i biti svoja bol). Od njihovih
16
Optužbe na Platonov račun, posebno Popperove, kojima se denuncira Platona kao tirana i okrutnog autokrata,
zbog ovakvog, kako se na prvi pogled čini, odbacivanja bolesnih, i sličnih mjesta (prije svega u "Politei"),
ukazuju manje na neupućenost u tekstove, a više na zatvorenost spram same filozofije.
17
Aristotel, "Nauk o pjesničkom umijeću", str. 23 1541a 36 – 1415b 7
18
Ibidem, str. 31, 1453a 16
19
Ibidem, str. 15, 1449b 25

4
međusobnih neusklađenosti, strah i sažaljenje predstavljaju, prema Aristotelu,
najopasnije poremećaje životnosti života (duša). S obzirom na strah i sažaljenje
treba se prisjetiti da Platon nabraja šest mogućih načina biti duše. Pitanje je
zašto se samo za ova dva navodi način očišćenja; je li pjesničko čišćenje zaista
liječničko umijeće i kako stvar stoji s njim i ostalim duševnim poremećajima.
Platon u "Timeju" navodi nasladu kao najsnažniji mamac zla, zatim bol, a tek na
trećem mjestu strah (i neustrašivost) (69d). Nije izgledno da bi Aristotel
zanemario ove opasne zamke ljudske duševnosti. Radi li se možda o tome da je
pjesništvo dio druge katartike (odgoj)? Platonovo naglašavanje toga da tek
izliječena duša može biti odgajana, čini neprihvatljivim ovo objašnjenje. Pitanje
prve katartike ostaje, izgleda, i dalje otvoreno, ali otvara se i pitanje naravi
poietičke katarze. Može li se ona svrstati u liječništvo ili odgoj, ili u odnosu na
njih ima svoje posebno mjesto?20 Očigledno se u ovom slučaju ne može rigidno
držati kriterija i podjele kakva je zadana u "Sofistu", kao što se niti Platonov
odnos spram izliječenja duše ne svodi na spomenuto mjesto u tom spisu. Kako
bi uvidjeli pravu narav i mjesto pjesničke katarze, prvo treba razriješiti
mogućnost ιατρική duše kod Platona. Uzimajući u obzir druge spise gdje se
opširnije govori o toj tematici, nailazi se na, kako se čini, konačno rješenje ovog
pitanja u Timeju: "Bolesti duše pak nastaju usled određenog telesnog
ustrojstva..."21 Ovime se ponovno ističe veza tjelesnog i duševnog, a liječenje
duše se svodi na liječenje tijela. "I kada se često takve strasti u svoj njihovoj
nezauzdanosti i sramoti, proglašavaju namernim i zlim, one se kude
neopravdano. Jer niko nije zao svojom voljom, nego rđav čovek postaje takvim
zbog lošeg telesnog sklopa i nestručnog vaspitanja, a to je mrsko svakome i
snalazi ga protiv njegove volje."22 Dodajmo tome da se u nastavku (87a i dalje)
napominje kako treba kriviti one koji su zaduženi za liječenje i odgoj prije nego
bolesne i zle. Također se dodaje da treba odgojem, koliko je moguće, ispravljati
karakter koji se uslijed lošeg tjelesnog ustroja kvari. Toliko o Platonu i liječenju
duše. Sada se čini da pjesništvo i tragedija nikako ne mogu spadati u ovo, nego
jedino u odgojno katartičko umijeće. Konačno određenje pravog mjesta
pjesničke katarze, pokušat ćemo izvidjeti iz aspekta Aristotelovog razlikovanja
slojeva Logosa. Logos je jedna od mogućnosti duše, a po svojoj strukturi dijeli
se na tri razine.23 Najnižeg ranga je retorički Logos, kroz koji progovara ono
prošlo, sadašnje ili buduće, pri čemu se intendira postizanje uvjerljivosti (istina
ne spada u ovu sferu). Iza njega slijedi pjesnički Logos, koji smo već opisali kao
onaj koji zbori ono zbivljivo. Osnovna je namjera oponašanje istini sličnog.
Napokon, najvišu razinu predstavlja objavljujući Logos,24 koji jedini ima moć da
20
Zadnju opciju bi sugerirala usporedba s nekim od tumačenja tragedije u Indijskoj tradiciji (usp. Članke
"Mimesis i maja" G. Marchiana i "Postavljanje i razlaganje tragičkog" D. Pajina u časopisu "Kulture Istoka" br.
16, str. 17 – 22 i 22 - 30
21
Timaj, str. 132, 86b
22
Ibidem, str. 133,86e
23
Aristotel ovu podjelu objašnjava u početnim glavama 2. knjige "Organon"-a
24
Ono što se objavljuje u objavljujućem Logosu, jest ono Božansko. Logos je u svojoj najvišoj ozbiljenosti
teologički zbor (usp. "Proklo: Elementi teologije")

5
otkriva (istinuje) ili prikriva (laže). Sve tri sfere dio su odgoja i obrazovanja, od
najniže prema najvišoj. Uloga je pjesničkog Logosa, najkraće rečeno, ta da očisti
čovjeka od svega prolaznog i bezbitnog, osposobljavajući ga za ono jedino bitno
i neprolazno. Utoliko se pjesništvo nahodi u sklopu odgoja, a u svojoj najvišoj
potenciji (tragedija), uz bok pobijanju kao vrhunaravnom obliku katarze, i
predstavlja zadnju stepenicu predfilozofijskog života. Može se kazati da se
zapravo radi o otvaranju duše za upravljanje od strane uma. Um je za Aristotela
isto što i ostvarenje svrhe života; život koji ne treba dušu, niti išta izvan sebe, u
sebi samome ispunjen i neprolazan.25 U usporedbi s propadljivim i bolestima
izloženim psihofizičkim životom, um djeluje kao nadživotno biće. "Jer ako je
biti biće "više" negoli živjeti život strahujućeg usmrtivog živog bića, onda je to
biti i veće dobro od življenja. Već i samo ljubav toga biti bićem, kao najvišeg
dobra, moguća je onda tek kroz katarzu od ljubavi života i od njome
omogućenog smrtnog straha (i sažaljenja kao onoga biti prema tragičkoj smrti
drugoga)."26 Dušu očišćenu od ružnoće i prividnog znanja, tragedija oslobađa
zadnjih zemaljskih utega za uzlet u sferu uma.

Παιδαγωγία – sveto jedinstvo katarze i filozofije

Krenuvši od tjelesne katarze, s jedne strane kao liječništva (koje se pokazalo i

kao liječništvo duše), s druge strane kao gimnastike, došli smo preko duševne
katarze (odgoja i tragičkog doživljaja očišćenja) do same filozofije. Ovako
izviđena struktura odnosa katarze i filozofije sačinjava neraskidiv lanac
međusobne povezanosti onog ljudskog, od najniže (somatske) do najviše
(umske) razine. Ipak, postoji sasvim osebujno rangiranje unutar tog sklopa (kao
što je već naznačeno) pa ćemo na njega dodatno obratiti pažnju. Liječništvo,
kako je ovdje shvaćeno, čini se najnižim vidom katarze (iako je temelj svih
ostalih oblika), jer je najudaljenije od filozofije. Gimnastika, kao odgoj tijela,
pretpostavka je odgoja duše i pripada joj sredina između liječništva i odgoja
duše. Odgoj i obrazovanje same duše je završetak očišćenja; kao takvo, ovo je
očišćenje najbliže filozofiji, a kao najbliže filozofiji, predstavlja i najviši rang
katarze. S obzirom na prilike u vrijeme Platona i Aristotela, može se iz ovako
raščlanjene strukture, napraviti još jedna podjela. Liječničko umijeće ili
medicinu možemo odvojiti kao katartiku koja čini cjelinu za sebe (to potvrđuje i
činjenica da se pokazalo kao isto umijeće s obzirom na tijelo i na dušu) i njemu
ćemo se još vratiti. Ono što ostaje su odgoj tijela i odgoj duše (γυμναστική τέχνη
i μουσική τέχνη), koji sačinjavahu (kako se pokazalo) cjelinu odgoja i
obrazovanja (παιδαγωγία). No, s obzirom na kriterij same filozofičnosti katarze,
treba izlučiti supstanciju onog katartičkog. Tu supstanciju čini μουσική τέχνη –
obrazovanje duše27. Istinsko obrazovanje odnosi se na buđenje duhovnog oka
25
Usp. "Vidokrug apsoluta, Sveska prva", str. 56
26
B. Despot: "Vidokrug apsoluta", Sveska druga, str. 157
27
"Jer je mnogo veća opasnost kupovati nauke nego jela", Sofist, str. 43, 314a

6
duše i za Platona predstavlja drugu riječ za filozofiju (Φιλοσοφία kao
παιδαγωγία). Onaj tko je svoju dušu očistio kroz μουσική τέχνη, dijalektikom
oslobođen od lažnog znanja, dostojan je ulaska u zajednicu najvišeg
obrazovališta duha kao zajednicu filozofirajućih. Ako znamo da se i Aristotel u
svojim spisima obraća onima koji su kroz obrazovanje prošli (gradirajući
obrazovanje prema stupnjevima Logosa, obraća se onima koji su za najvišu
Logosnost osposobljeni), onda katartika duše dobija značaj svetosti. Očišćenje
duše za najviši način onoga biti bilo je preduvjet za svaku tzv. filozofsku školu
(od Pitagorejaca nadalje), i imalo je karakter elementarne religiozne radnje.
Tadašnji filozofski život kao život posvećen samo i isključivo istini svega što
jest, danas još nalazi daleki odjek jedino u samostanskom životu. Natpis na
ulazu u Akademiju koji zabranjuje ulaz neobrazovanima, drugim riječima
zabranjuje ulaz neposvećenima. Zadnji recidiv ovakvog shvaćanja filozofije,
postojao je kod Kanta koji je smatrao da studenti koji nemaju dovoljno
samokontrole da bi s jednakom koncentracijom prisustvovali cijelom
(višesatnom) predavanju, nisu dostojni studija filozofije. Uz ovaj karakter svetog
čina katarze, još jedna stvar je u odnosu na filozofiju pretpostavljena. Radi se o
poimanju filozofije kao stvari zajedništva. Izaći iz mraka u kojem se kao čovjek
rađa, očistiti se od privida i "velebno vrijeme zajednički obitavati u čistoći"28
moguće je čovjeku jedino u pravednom zajedništvu (πόλις). Bez pravog
obrazovanja i pravedne zajednice, čovjek može tek pukim slučajem izaći iz
spilje duhovnog sljepila. Platonu i Aristotelu bilo je bjelodano da nema filozofije
bez πόλις-a i obrnuto. Otuda znameniti rijek Platonov: "I tako sam na pohvalu
prave filozofije bio prisiljen tvrditi da se njome može spoznati sve što je
pravedno u životu države i pojedinca; stoga da se ljudski rod neće osloboditi
nevolja prije negoli predstavnici prave i valjane flozofije dođu do državne vlasti
ili vladari u državama kakvom božanskom providnošću prionu uz pravu
filozofiju." 29 Značenje obrazovne katartike za ustroj pravog zajedništva
potvrđuje i podatak da Aristotel o katarzi govori jedino još u "Politici"30

Osvrt na dosadašnje izlaganje

Ovime smo došli do potpunog uvida u odnos katarze i filozofije, kako se taj
odnos očitovao u djelima Platona i Aristotela. Preostaje samo da resumiramo do
sad rečeno.
Platon, dakle, obuhvaćajući katarzu i filozofiju pojmom παιδαγωγία, ipak
dijeli ovu iznutra na dva bitna dijela. Pretpostavljajući da je čovjek zdrav (za što
skrbi liječnička katartika), mora on najprije proći nižu sferu obrazovanja
(γυμναστική τέχνη i μουσική τέχνη), od kojih prvenstvo pripada odgojnoj
katarzi duše. Podvrgnut dijalektičkom pobijanju, postaje on spreman za najviše
28
Politeia VII, 520d 8, citat iz "B. Despot: Vidokrug apsoluta, Sveska prva", str. 47
29
"Sedmo pismo", citat preuzet iz "B. Bošnjak: Grčka filozofija", str. 212
30
Politika VIII, 7, citat prema: "Aristotel: Nauk o pjesničkom umijeću, Dodatak" str. 134

7
(filozofijsko) obrazovanje. Aristotel tu dodaje i tragičko očišćenje kojim se duša
oslobađa svoje usmrtivosti i otvara se obesmrćenju kroz umski život. Prava
filozofija kao vrhunac obrazovanja, predstavlja zajedništvo očišćenih
posvećenika. Na kraju, pokušajmo sažeti uvid u značaj i svrhu katarze s obzirom
na njen odnos prema filozofiji, svojevrsnom definicijom. Katarza je sveti čin
očišćenja čovjeka kao usmrtivog živog bića, za njegovu neusmrtivu nadživotnu
bit.

Jedinstvo medicine, katartike i filozofije u Predsokratovskom

razdoblju

Očistivši, takoreći, katarzu za nju samu u najvišoj mogućnosti očišćenja,

prošli smo put od tjelesnog pranja (što je svakodnevno prakticiranje učinilo
samorazumljivim) do najvišeg akta posvećenja. Imajući pred sobom ovako
raščlanjenu strukturu međuodnosa katarze i filozofije, koje se, kroz obrazovanje
duše za njenu čistu duhovnu bit, susreću u svojoj neodvojivosti, pokušajmo se
još jednom vratiti na početak. Ovaj put počevši sa jedinstvom koje je bilo
svojstvo tzv. Predsokratovskog razdoblja.
Na samom početku, spomenuli smo da se pojam katarze javio u najstarijim
medicinsko – filozofskim rukopisima. Katarza je tu bila spona između medicine
i filozofije. Ako se zadržimo kod prethodne raščlambe ovih momenata, onda je
jasna uloga svakog od njih. Međutim, horizont kojim se kreće Predsokratovsko
gledanje na stvar, iznosi na vidjelo jedno izvornije značenje svog trojeg. Takvo
gledanje na stvar, najbolje sabire izreka "oca medicine": "ι̉ατρὸς φιλόσοφος
ι̉σοθεος".31 Liječnik i filozof za Hipokrata su istovjetni s Bogom. To jedinstvo
medicinskog, filozofskog i božanskog sabire se u onome, što narod još i danas
intuitivno drži najvećim bogatstvom (oύσία), naime u istinskom zdravlju. Tako
shvaćeno zdravlje, nije više stvar medicine i priprema za filozofiju, nego je
mjesto na kojem se bit čovjeka putem filozofije kao medicine u svojoj čistoći
vratila sebi samoj. U svojem jedinstvu, prije rasutosti u bezgranično mnoštvo
životnih puteva (Heraklit32), čovječnost je istovjetna božanskosti. Neusmrtiva i
nedodirljiva bolestima i prljavštini života, rađa iz sebe potrebu, u svakom
probuđenom biću, za povratkom u sebe kroz očišćenje od bezbitnog. Ta potreba
jest filozofija. Ono pak što ona čini, nije ništa drugo nego čišćenje od bezbitnog,
u kojem se bit čovjeka kroz biće čovjeka otkriva sebi samoj kao ono biti svega
što jest. Utoliko je čovještvo isto što i istinsko, smrću i bolestima nedodirljivo,
zdravlje. Život, ukoliko nije utemeljen u takvom čovještvu i njime upravljan,
predstavlja sam sobom bolest. Očišćenje od života kao bolesti, za iskonski zdrav
život, je druga riječ za filozofiju kao istinsku medicinu. "Alkmeon iz Krotona,
liječnik – filozof, etiologiju smrtonosne bolesti života opisuje: "Ljudi iščezavaju
kroz to jer ne mogu životodajni iskon pripojiti onom iskonski životonosnom."
31
Citat preuzet iz "B. Despot: Vidokrug apsoluta, Sveska prva", str. 48
32
H. Diels: "Predsokratovci", fr. 45, citirano u "Vidokrug apsoluta, Sveska druga", str. 263

8
Ono biti čovjeka – ljudi tu je viđeno u obzoru smrtnosti kao živog razdvoja
između iskona svega i onoga radi čega sve jest (dobro samo)...Narav iskonske
potrebe i iskonske težnje kao moguće moći pripajanja životodajnog i
životonosnog iskona u obzoru smrtnosti, jest iskonska – odista slobodna jer
iskonom sputana – ljubav. Samo iskonska ljubav mogla bi bolest onoga ničim
uništavanoga biti izliječiti, pripojivši iskon toga biti onome iskonski skrajnjem i
tako, u obzoru smrtnosti ljudi i svega, preporoditi besmrtnog čovjeka i iskonsko
biti."33 Ova nerazlučena cjelina onog čovječnog, toliko karakteristična za
Predsokratovski period, otkriva nam filozofiju, medicinu i katarzu u njihovom
predbijućem temelju kao različite nazive za isto. Možda najbolju potvrdu za to
predstavlja Empedoklo, personifikacija čovječnosti u punini svojih potencija. Tu
pjesnika, filozofa,34 liječnika, izumitelja itd. O takvom rasapu, međutim, kod
samog Empedokla nema ni riječi. Za našu temu, posebno je vrijedan susret s
Empedoklom putem njegovog spisa (za neke spjeva) koji nosi naziv Očišćenja
(Kάθαρμοι). Sve razine katartike o kojima je do sada bilo riječi, na osebujan
način se sabiru u ovome spisu (koliko se iz sačuvanih fragmenata može
zaključiti). Očišćenja o kojima je tu riječ, jesu put u otkrivanje istine (αλήθεια)
sebe sama i svega što jest. Ovdje nećemo ulaziti u cjelinu spisa i sve što on
sadrži35, upozorit ćemo samo na ono najvažnije. Ono što je kroz Empedokla
progovorilo jesu najbitnije, iskonske mogućnosti onoga biti. Empedoklo navodi
dva načina na koja sva moguća bića mogu biti. Jedan je biti na način ljubavi, a
drugi biti na način mržnje. Ova dva načina rastvaraju cjelinu onoga biti na ono
što je dostojno ljubavi, i na ono što je tome suprotstavljeno kao "vrijedno"
mržnje. Taj raspon, prvi puta izviđen kod Empedokla, omogućuje tradicionalno
razlikovanje dobra i zla. Lučenje pak dobrog od zlog jest (kako smo vidjeli)
narav katarze. Nadalje, ljubeće biti ima kao učinak sjedinjavanje i proizvodi
jedinstvo. Biti na način mržnje, dovodi do razjedinjavanja, razdire i rastvara u
ništavilo. Sva moguća bića kreću se u rasponu ove dvije mogućnosti
(uključujući npr. Platonovih šest načina onoga biti duše). Osim navedenog, treba
upozoriti na odnos onog Jednog i mnoštva, koji se neizrečeno supomišlja u ovoj
razlici. Taj odnos predstavlja centralnu problematiku filozofije, ne samo
Predsokratovaca, nego, posredstvom Platona, cjelokupnog filozofiranja do
danas. Općenito, sva tzv. najviša pitanja filozofije, otvaraju se ovim iskonskim
Empedoklovim uvidom. Ako se zadržimo kod Platona, na kojeg nadovezuje
čitava daljnja tradicija, širina problematike njegovih spisa, ovdje je već
sadržana. Biti kao ljubiti, pročišćeno (κάθαρσις) do svoje najviše mogućnosti,
jest φιλοσοφία ili ljubav onog Dobrog samog (ono Jedno). Sve što stoji na putu
do onog Dobrog (ono što njemu privodi i ono što od njega odvlači) jesu derivati
33
"Vidokrug apsoluta, Sveska druga", str. 162
34
To da se Empedokla svrstava u tzv. Predsokratovski period filozofije, čini se danas samorazumljivim. Za
Platona, primjerice, Empedoklo, Heraklit i ostali, nisu niti filozofi a još manje Predsokratovci (usp. "Sofist")
35
Neki običaji koji su za Grke općenito, ne samo za filozofe, bili dijelom svakodnevnog života, danas imaju
gotovo represivan prizvuk, i potpuno drugo značenje (dijeta, higijena itd.)

9
ove najosnovnije, upravo iskonske problematike. Očišćenje od onog
razjedinjujućeg i prolaženje svih stupnjeva sjedinjenja do onog Jednog samog,
čini cjelinu Platonovih djela. Uvidjeti jedinstvo cjelokupne Predsokratovske
misli i prepoznati raščlambu iste kod Platona (i svih koji su nakon njega
filozofirali), nije moguće iz perspektive tzv. filozofskih disciplina ili bilo kakvog
znanstvenog pristupa u današnjem smislu te riječi. Razlikujući izvanjski
Empedokla od Parmenida, Kozmološki od Antropološkog perioda itd., može se
nizati tzv. pravce i podvrste filozofije u beskonačnost. No, za onoga koji je
prošao kroz Očišćenja se stvar sama iznutra pokazuje u svojoj istini, i nikakvi
izvanjski dokazi i argumentacija više nisu potrebni. Objavljivanje onog
objavljivog i otkrivanje onog otkrivljivog, mogući su samo čistim
posvećenicima, onima koji su se očistili od sebe kao bijućih (mnoštvo) za svoju
bit (ono Jedno). To je bitno gledano, svrha i značaj "Očišćenja".
Povratkom katarze i filozofije u njihovo iskonsko jedinstvo, završavamo ovaj
pregled.

Završno

Biti u svijetu kojem je bolest kriterij njegove svjetovnosti; u razdoblju koje iz

neznanja "...vlastite instinkte raspada neizbježno uzima kao normu..." a
"propadajući život...formulira u njima svoje ideale društva"36; biti svjedok taloga
života kao apsolutne supstancije svijeta, izaziva nužnost očišćenja. Iskonsko
očišćenje koje jedino može donijeti preokret, moguće je samo kroz filozofiju.37
Da bi se nužnost upravo filozofijskog očišćenja uočilo, bilo je potrebno
pokazati unutrašnju vezu katarze i filozofije. Ukoliko je nešto od te veze u ovom
radu izašlo na vidjelo, utoliko je njegova svrha ispunjena.

Popis literature:

Aristotel : Metafizika, Liber, Zagreb, 1985.

Aristotel : Nauk o pjesničkom umijeću / Reprint, Biblioteka, Zagreb,

1977.
36
F. Nietzsche: "Volja za moć", nr. 53, citat iz "B. Despot: Vidokrug apsoluta, Sveska druga", str. 184
37
Vidi bilj. br. 29

10
Aristotel : Organon, Kultura, Beograd, 1965.

Aristotel : Politika, Liber, Zagreb, 1988.

Bošnjak B. : Grčka filozofija, Nakladni zavod Matice hrvatske,

Zagreb 1978.

Despot B. : Vidokrug apsoluta (Sveska prva), cekade, Zagreb, 1989.

Despot B. : Vidokrug apsoluta (Sveska druga), cekade, Zagreb, 1991.

Diels H. : Predsokratovci, Naprijed, Zagreb, 1983.

Kulture Istoka, br. 16, NIRO "Dečje novine", Gornji Milanovac, 1988.

Nietzsche F. : Volja za moć, Mladost, Zagreb, 1988.

Platon : Državnik – Sedmo pismo, Liber, Zagreb, 1977.

Platon : Politeia, Demetra, ZAGREB, 1992.

Platon : Protagora / Sofist, Naprijed, Zagreb, 1975.

Platon : Timaj, NIRO "Mladost", Beograd, 1981.

Proklo : Osnove teologije, Naprijed, Zagreb, 1997.

11