teorija:

 teorija:

48 _ Kretanja 22

< Kazalište Back to Back, Ganeš protiv Trećeg Reicha, režija Bruce Gladwin, Foto: Jeff Busby >
 IVANA SLUNJSKI
PROTIV POLITIČKE KOREKTNOSTI:
utopija inkluzije
G
aneš protiv Trećeg Reicha, Kazalište Back to Back,
Festival svjetskoga kazališta, Zagreb, 24. rujna
2014. Taj bi se podatak u kakvome repertoriju
povijesti hrvatskoga kazališta mogao čitati slavodobitno:
uspješno gostovanje australskoga kazališta s predstavom
prikazivanom i na najvećim svjetskim pozornicama kakva
je ona Edinburškoga festivala; izbornici podupiru inkluzivan
pristup umjetnosti, publika različitost smatra osovinom
društvenoga razvoja. Na mapi osobnoga profesionalno-
gledateljskog imaginarija isti podatak upisujem kao poraz:
iznimna predstava prikazana kao svojevrsni ekskluzivitet,
pred malo gledatelja u kazalištu na gradskoj periferiji; pro-
fesionalna publika i desetak godina nakon prvih susreta s
izvedbama s glumcima drukčijih intelektualnih sposobnosti
od društveno normativnih predstavu prosuđuje u kontek-
stu invalidnosti, ne snalazeći se ni s terminologijom ni s
analitičkim aparatom. Tako nailazimo na tekstove u kojima
autori ne vide ništa sporno u konstatacijama da predstavu
izvode „osobe s posebnim potrebama” (učestalo u upo-
trebi) ili „ljudi s posebnim poteškoćama”, dok redatelja
„glumi nehendikepirani David Woods”1 , ili u izdvajanju
„profesionalnoga glumca” u odnosu na „glumački ansambl
s intelektualnim poteškoćama”2 . Autori nerijetko oprečno
1 Tomislav Kurelec, „Fascinantnost posebnog svijeta”, Ka-
zalište.hr, 26. rujna 2014, http://www.kazaliste.hr/index.
php?p=article&id=1978, pregledano 30. siječnja 2015.
2 Anđela Vidović, „Prevladavanje predrasuda: odgovorno druš-
tvo čini odgovorno kazalište”, Arteist, 25. rujna 2014, http://arteist.
hr/ganes-protiv-treceg-reicha-ostavlja-hrpu-prostora-za-razmislja-
nje/, pregledano 30. siječnja 2015.
teorija: 
ocjenjuju izvedbu, katkad otvoreno pokazujući animozitet
i atribuirajući predstavu „političkom pornografi jom”3 , kat-
kad završavajući u pretjeranoj glorifi kaciji i privatiziranju
novinskoga prostora isticanjem vlastite empatije prema
društveno obilježenima, „odsjedivši svoje u šutnji i potajice
brišući suze” te dočekavši „čudo pred našim očima”, na
kraju još i poželjevši „zagrliti svakog od petorice glumaca
predstave”4 . Kada bi se analitičko promišljanje predstava
doista svelo isključivo na te dvije polarizirane opcije, premda
nimalo ne odobravam pamfletsko pisanje o društveno izni-
mno važnoj problematici tek da bi se uskomešala javnost i
možebitno podigla naklada listu, osobito ne u medijima koji
dopiru do najširega čitalačkog sloja, i usprkos neslaganju
s interpretacijama poput „poigravanje s mentalno i fi zički
prikraćenim osobama” ili „nisu jako intelektualno oštećeni,
ali ni malo”5 , sklonija sam opciji koja se izrijekom odriče
političke korektnosti. Manevrirajući politički nekorektnim
rječnikom, autor ne krije da ne zna kako se postaviti prema
teško iskorjenjivoj ljudskoj navici segregiranja svih evidentno
drukčijih, pozivajući za to mjerodavne, ili barem upućenije
od sebe, da se pokrenu i preispitaju ograničenja društva
koje sputava razvoj potencijala svakoga pojedinca. Stoga
se takav pristup čini manje opasnim od korektnosti ispod
koje izbija duboko nerazumijevanje problematike („posebne
potrebe”) ili egzaltirana zanosa i izrazito zaštitničkog sta-
3 Tomislav Čadež, „Politička pornografija bez umjetničke vrijed-
nosti”, Jutarnji list, 26. rujna 2014, str. 30.
4 Branimir Pofuk, „Ganeš protiv Trećeg Reicha, kazališno čudo iz
Australije u Travnom”, Večernji list, 27. rujna 2014, str. 22.
5 Čadež, „Politička pornografija”.
Kretanja 22 _ 49
 teorija:
va prema slabijima (kao da se zagrljajem uostalom može
ukloniti sva društvena stigma), makar mu u podlozi bilo
i senzibiliziranje javnosti, jer ih se posebnim tretmanom
iznova izdvaja u skupinu koja je po nekim karakteristikama
neravnopravna ostalima. Zapinjući na sastavu glumačkoga
ansambla, na informaciji da je dio izvođača s Downovim
sindromom, oba zaoštrena pristupa skreću pozornost s
umjetničkih kvaliteta samoga uprizorenja. No ni analitičari
koji su se usredotočili na sadržaj izvedbe, vrednujući je kao
i bilo koju drugu predstavu, nisu mogli zaobići činjenicu
da je predstava Kazališta Back to Back, iako se uspješno
provlači mimo odrednica binarnih podjela i odbija igrati na
50 _ Kretanja 22
„vlastitu rubnost i eksplicitnu političnost”6 , jedina te festi-
valske godine dislocirana na gradsku i kazališnu periferiju,
da je osjetno manje posjećena i medijski praćena od jakih
imena i pripadnih im rutinirano visokoestetiziranih poetika
donekle pomaknute glavne struje europskoga kazališta te
su je sagledavali i s toga aspekta. S obzirom na važnost
osvještavanja jednakosti, umjesto varljivih metonimijskih
prijenosa tipa s malo sredstava postigli su toliko mnogo,
6 Mario Kikaš, „Teatralika antifašizma”, Kulturpunkt.hr, 6. listo-
pada 2014, http://www.kulturpunkt.hr/content/teatralika-antifa-
sizma, pregledano 30. siječnja 2015.
 teorija: 

vati, ali ne i poništiti; (2) pozitivna diskriminacija nije nimalo

dobroćudnija od negativne; (3) integracija se uvijek odvija
od drukčijega prema normativnome, ne i obrnuto; dvojne
opreke nisu izbrisive niti je povijest moguće dokinuti, pa je
upitno je li inkluzija u praksi provediva; (4) tjelesno i mentalno
nenormativne potiče se na bavljenje umjetnošću, ali uvijek u
zatvorenim, manje ili više kontroliranim zajednicama; s njima
rade educirani pojedinci, kada je posrijedi tjelesni odmak od
normativnoga, događa se da takav pojedinac i sam odstupa
od normativnosti, no to se ne događa kada je u pitanju odmak
od intelektualno normativnoga; (5) najvažnije, alteritet se
dopušta da bi se učvrstio integritet vlastita identiteta, tijelo i
um drukčiji od normativnih i dalje su drugost od koje se zazire.

< Kazalište Back to Back, Ganeš protiv Trećeg Reicha, režija Bruce Gladwin, Foto: Jeff Busby >
Raznovrsni statusi tijela

P
ovijest filozofskoga mišljenja, time i povijest društva
koje je razvijajući se asimiliralo i dosege filozofske misli,
mogla bi se opisati kao svojevrsna povijest zaziranja
od tijela. Tijela su dugo izlazila iz obzora kao nevrijedna, sla-
ba i neukrotiva ne bi li se integritetu uma pridala važnost, a
raznim umotvorinama cenzuriralo i reguliralo tijelo i tjelesne
manifestacije. Pomak prema tijelu počinje sa Spinozinim moni-
stičkim naglašavanjem jedinstva protežnosti i mišljenja u jednoj
supstanciji, čime tijelo dobiva neke olakšice (ne i povlastice),
da bi dvjestotinjak godina poslije fenomenolozi, ustrajući na
uronjenosti u svijet i nužnosti njegova iskušavanja osjetilnim
doživljavanjem, odnosno proživljavanjem, upozorili na utjelov-
ljenje i življeno tijelo. Premda fenomenološka tradicija, osobito
Merleau-Pontyjeva fenomenologija percepcije, uvažava ovi-
snost ljudskoga opstanka kao mislećih bića o tijelu, uviđajući
neodvojivost uma od tijela, u središtu osjetilna obrata i dalje
je um, dok su tijelo i njegova osjetilnost, sve ono što tjelesno
iskušavamo, pojednostavnjeno govoreći, sredstva uspinjanja
do vrha postojanja, uma. Dvadeseto je stoljeće plodno i za
druge antidualističke koncepcije koje slijede paradigmu obra-
ta prema tijelu, bilo da se nacjepljuju na zamisli o tijelu kao
objektu i/ili tijelu kao medijatoru ili da se obrušavaju na ideju
o prirodnome tijelu kao supstratu za izgradnju sebstva. Sve
one, uz manja ili veća ograničenja, pa i zablude, vrednuju i
za koje nismo sigurni kamo bismo ih svrstali, daleko je prevrednuju tijelo, no nepobitnom ostaje činjenica da izgra-
djelotvornije pitati se: đujući se u opreci prema dualizmu dualističke postavke barem
„Kako to da se s nasiljem poštenije i hrabrije nose i negacijom – priznaju. S druge strane, istraživanja kognitivne
ljudi koje se obično smatra ‚nemoćnima’? Kako to da je znanosti dokazuju tjelesnost spoznaje. Načini predočavanja
‚slabost’ etičnija od snage? Kako to da su i naši najstariji, doživljajne stvarnosti i sama misao utjelovljuju se živčevljem.
hinduski bogovi mješavina fi zičkih i intelektualnih bizar- Uz tjelesnu uvjetovanost smisleno je povezivanje istodobno
nosti, goleme mudrosti i intelektualnih poteškoća?” 7 uvjetovano i okolinom u kojoj stječemo iskustvo jer se neu-
Razmotreno navodi na nekoliko zaključaka: (1) potvrđuje ronske mreže upravo u interakciji s njom i razvijaju 8 . Drugim
se da je granice nastale dihotomijama moguće prevredno-

8 Mark L. Johnson, „Embodied Reason”, Perspectives on Embodi-

7 Nataša Govedić, „Fašizam je rječnik svakog nasilnika”, Novi ment, ur. G. Weiss i H. Fern Haber, New York – London: Routledge,
list, 27. rujna 2014, str. 55. 2003, 81-102. Usp. str. 81-82.

Kretanja 22 _ 51
  teorija:
riječima, i svijest se može razumjeti kao tjelesna manifestacija.
Tijelo je nedihotomni entitet, intelekt ne možemo redukcio-
nistički svesti na razinu organskoga, ali ne možemo poreći
ni njegovu biološku uvjetovanost. Tijelo bilježi i pamti, no ni
tjelesnom spoznajom (percipiranjem i aktivnostima tijela koje
nisu osviješteno djelovanje), jezično neposredovanom, ne za-
hvaćamo izvan materijalne stvarnosti, ostajući bez cjelovita
uvida, čime se naše postojanje smješta onkraj shvatljivoga.
Kad tijelo u cjelini funkcionira besprijekorno, tjelesno spo-
znavanje stvarnosti izmiče našoj pozornosti. U izvanrednim
okolnostima i stanjima tjelesne necjelovitosti, kad je ravnoteža
narušena tjelesnim oštećenjem, tjelesnim i emocionalnim po-
vredama, bolovima/bolima 9 , bolešću i traumom, pozornost
koju pridajemo tijelu iznimna je. Izmicanje realnoga otvara
put višestrukosti i usporednosti istina pa možemo govoriti o
raznovrsnim ontološkim statusima tijela nauštrb njegove eg-
zistentne jedincatosti. U odnosu na „kompetitivne istine” čiji
sadržaj ovisi o prostorno-vremenskome određenju te kulturi i
povijesti, tijelo je „stalno u pregovorima i mijeni”10 . Ta nestal-
nost i brojnost mogućih konteksta u kojima se tijelo pojavljuje i
(samo)ostvaruje svjedoče u prilog neiscrpnosti značenja tijela,
analogno i kompleksnosti tumačenja, potkopavajući čvrstoću
analitičkoga uporišta i pozivajući analitičara na oprez.
9 Upućujem na semantičko razdvajanje imenice bol s obzirom na
rod. U hrvatskome jeziku bol se poima kao imenica ženskoga roda u
značenju duševno trpljenje, a kao imenica muškoga roda u značenju
tjelesno trpljenje. Kao što logika binarne podjele nalaže, muškomu
rodu svojstven je snažan duh, nepokolebljiv i nepovodljiv za tijelom.
10 Victoria L. Pitts, In the Flesh: The Cultural Politics of Body Modifi-
cation, New York: Palgrave Macmillan, 2003, str. 28.
< Bill Shannon, Projektni nacrt za eterično zdanje,
Ekstravagantna tijela 2007. Foto: Kontejner >
Nenormativno tijelo i ljudska prava
L
judi čija su tijela upadljivo različita od cjelovitih i pret-
postavljeno funkcionalnih, a još i više kada je riječ o
devijaciji mentalnih stanja, kao obiteljska sramota, usud,
božja kazna za grijehe predaka ili plod davno bačene kletve,
a istodobno šokantni, ekscesni, zastrašujući i upozoravajući,
stoljećima su skrivani od pogleda i udaljavani iz društvenoga
života. Deprivirani raznim mehanizmima isključivanja i ogra-
ničeni na privatni prostor doma, svedeni su samo na retoričku
prijetnju. Tako oslabljenih tijela primorani su ostvarivati se iz
društvene drugosti, u intimnome krugu obitelji, kojoj su ujed-
no prepušteni na teret. Iako stigmatizirani, ljudi s tjelesnim i
mentalnim poteškoćama u pretkapitalističkim su društvima
do neke mjere ipak pripuštani u život uže zajednice, najčešće
seoske zadruge kojoj se matična obitelj pridružila. Pretpostav-
ka je da radovi u polju nisu trpjeli dodatni teret obitelji te je
vrijeme utrošeno na skrb trebalo nadoknaditi preraspodjelom
poslova i na članove s tjelesnim ili mentalnim poteškoćama,
ovisno o njihovoj sposobnosti obavljanja pojedine aktivnosti.
Do koncepta invaliditeta i uopće ulaska obilježenih tijela u javni
prostor dolazi s industrijskom revolucijom,11 kada kapitalistička
ekonomija naglo povećava jaz između društveno korisnih su-
bjekata, odnosno iskoristive radne snage, i radno nesposobnih,
odnosno svih onih koji bi bilo kakvom zaprekom mogli usporiti
proizvodnju. Problematika invaliditeta u središte je pozornosti
gurnuta nakon Prvoga svjetskog rata kada se zbog velikoga
broja stradalih boraca u Velikoj Britaniji postavilo pitanje što
učiniti s onima koji više nisu sposobni raditi ili im je radna spo-
sobnost bitno smanjena, a svojom su žrtvom zadužili državu,
te kako ih rehabilitirati. Razdoblje nakon rata donosi napredak
u plastičnoj kirurgiji, protetici i fizioterapiji, osmišljavaju se na-
čini zaštite radnih mjesta za vojne stradalnike s invaliditetom,
grade se njima prilagođeni stambeni kompleksi. Usprkos tim
pozitivnim promjenama, civilne osobe s invaliditetom nema-
ju jednaka prava, a ni tretman. Za njih su predviđeni razni
oblici izolacije i getoizacije, podižu se čitave kolonije, zasebna
sela s nužnom infrastrukturom, a tjelesno i mentalno drukčije
međusobno se odjeljuje prema sposobnostima, rodu i dobi.
S razvojem demokracije postupno se mijenja i perspektiva o
ljudskim pravima. Tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća
pojam invaliditeta počinje se razmatrati u kontekstu zaštite
ljudskih prava, a početak zakonskoga reguliranja prava osigura-
va Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom donesena 1975.
11 Takvo mišljenje obrazlažu Joanna Ryan i Frank Thomas u
utjecajnoj knjizi The Politics of Mental Handicap, a prihvatili su ga
mnogi teoretičari studija invaliditeta. Suprotno od toga, prisutno
je i mišljenje da su pitanja invalidnosti, odnosno invaliditeta svoj-
stvena svim kulturama. Vidi Collette Conroy, „Disability: Creative
Tensions between Drama, Theatre and Disability Arts”, Research in
Drama Education: The Journal of Applied Theatre and Performance,
vol. 14, br. 1, 2009, str. 3.

na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. U Hrvatskoj je zaštita
prava osoba s invaliditetom zajamčena Ustavom Republike
Hrvatske (2001), a saborskom Deklaracijom o pravima osoba s
invaliditetom (2005) potvrđeno je pravo ravnopravna sudjelo-
vanja svih građana u svim društvenim segmentima. No stvarni
se kontekst realizacije tih prava prilično razlikuje od zakonske
regulative. Posljednjih se godina sve više osvještava važnost
izjednačavanja prava svih ljudi, ali prema novijim istraživanjima
čak 34% hrvatskih građana smatra da osobe s intelektualnim
poteškoćama treba izolirati, a 29% građana smatra da osobe
s invaliditetom općenito nije potrebno ravnopravno uključiti
u društvo (dok takvo mišljenje dijeli 3% stanovnika Europske
unije).12 To je osobito zabrinjavajuće ima li se u vidu da su u
regiji u kojoj živimo svaku generaciju posljednjih stotinu go-
dina zahvatila u prosjeku najmanje dva rata (od triju). Prema
posljednjem izvješću Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo
o osobama s invaliditetom potkraj siječnja 2014. u Hrvatskoj
je evidentirano 510 274 osoba s invaliditetom, što je 12% od
ukupnoga stanovništva RH13 . Zakonom utvrđena i društveno
prihvaćena definicija invaliditeta nije samo važna radi ostvari-
vanja prava osoba s invaliditetom nego i radi jasnijega poimanja
invaliditeta i odbacivanja krivih predodžaba i stereotipa. Uvri-
ježena je predodžba da je osoba s invaliditetom zdravi mladić
koji je u kolicima završio jer je nastradao u nesreći, no češći su
uzrok invaliditeta bolesti poput srčanoga i moždanog udara,
artritisa ili epilepsije. Mnoge su osobe s invaliditetom zdrave,
no u slučajevima kada je invaliditet nastao kao posljedica kro-
nične bolesti, katkad ih je teško razlučiti, stoga je neophodno
prihvatiti različite paradigme invaliditeta.14 Identificiranje osobe
s invaliditetom kao takve i identificiranje s drugim osobama s
invaliditetom pomaže joj da preko iskustava drugih osoba bolje
razumije vlastita i uvidi da su i njezini problemi slični. Važno
je i da okolina osobe s invaliditetom prihvati njezino stanje,
da joj ne pripisuje simptome koje nema i ne odnosi se prema
njoj paternalistički, ali ni da ne traži od nje da se ponaša kao
da invaliditet ne postoji. U odnosu na model integracije kojim
je osobama s invaliditetom olakšan život u praktičnim situaci-
jama i omogućeno uključenje u obrazovne i druge društvene
sustave, iako je tu više riječ o prilagodbi osoba s invaliditetom
na postojeće stanje i svladavanju fizičkih, birokratskih i drugo-
vrsnih prepreka, dakle o njihovoj socijalizaciji, koncept inkluzije
okreće se mijenjanju društva u smjeru osiguravanja jednakih
12 Elizabeta Najman Hižman, Zdravka Leutar i Silvija Kancijan,
„Stavovi građana prema osobama s invaliditetom”, Socijalna ekologi-
ja, vol. 17, br. 1, 2008, 71-93, str. 89.
13 Tomislav Benjak i suradnici, Izvješće o osobama s invaliditetom u
Republici Hrvatskoj, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb,
http://hzjz.hr/wp-content/uploads/2013/11/Bilten_invalidi_2013.
pdf, str. 6, pregledano 3. veljače 2015.
14 Usp. Susan Wendell, The Rejected Body. Feminist Philosophical Reflec-
tions on Disability, New York i London: Routledge, 1996, str. 12 i 20.
teorija: 
< Lisa Bufano, Za drveno srce jedan dah je čitavo more,
Ekstravagantna tijela 2007. Foto: Kontejner >
mogućnosti za sve građane. Heterogenost kao temeljno načelo
inkluzije potiče na prevrednovanje društvenih odnosa, a onda
i svih područja ljudskoga djelovanja.
Tijelo kao zastarjela kategorija
R
azličite prezentacije i reprezentacije tjelesnosti utječu i
na revidiranje umjetničkih praksa kojima je tjelesnost
inherentna te na njihovo kritičko pozicioniranje pre-
ma glavnostrujaškim poetikama unutar pojedine discipline. U
izvedbenim umjetnostima domaća se publika s tijelom koje ne
slijedi normativne obrasce odnosno s idejama i predodžbama
o drukčijoj tjelesnosti suočava unutar programskih koncepcija
nekolicine festivala od sredine devedesetih godina 20. stoljeća.
Jedno od prvih takvih iskustava, ako ne i prvo, bilo je gostovanje
danske skupine Hotel Pro Forma s predstavom Slika Snjeguljice
na Eurokazu 1994. U scenskoj tvorbi redateljica Kirsten Tomas
Dehlholm bajci braće Grimm dopisuje Wildeovu Sliku Doriana
Graya, stvorivši dva odijeljena izvedbena realiteta koji jedan
drugoga odražavaju i uvjetuju: stvarni život suprotstavljen je
fikcionalnom, promjenjivost stalnosti, relativno apsolutnom,
normalno nenormalnom. Nasuprot fiktivnom liku Snjeguljice,
uloge i sudbine patuljaka iznijeli su stvarni izvođači s nanizmom.
U nizu dvojnosti evociraju se identifikacijski procesi, s naglaskom
na oblikovanju identiteta zrcaljenjem u drugome (zrcalna faza
u Lacana). Dvije godine poslije Eurokaz predstavlja Stelarca i
njegova Odsutna, zastarjela i napadnuta tijela, najavljujući za-
okret prema izlaganju unutrašnjosti tijela, što će 1997. dovesti
gotovo do ukidanja festivala. Ta se festivalska godina pamti po
kontroverznim izvedbama Rona Atheya, Lawrencea Steigera,
Franka B, Orlan, koji se konkretnim zadiranjem u tijelo nado-
vezuju na performanse body arta šezdesetih i sedamdesetih
godina 20. stoljeća, te burnim reakcijama u medijima:
Kretanja 22 _ 53
  teorija:
„Ozbiljno zamjeram televiziji, Ministarstvu kulture,
Vidri, Kerempuhu i, konačno, najviše gradu Zagrebu što
su dopustili tim trovačima i manijacima, tim homoseksu-
alcima, umnim i tjelesnim degenericima javno izvođenje
svoga sotonskog i krvavog programa.”15
Čini se da je u tim izvrtanjima unutrašnjosti tijela, krvlju i
drugim izlučinama, zarezivanjima, kirurškim intervencijama,
tijelo dano u svoj svojoj konkretnosti. Kako je bol intenzivno
iskustvo u kojem najsnažnije doživljavamo i osjećamo tijelo,
tako ga možemo razumjeti kao najviši stupanj tjelesnosti. U
isto vrijeme u trenutku bola najsvjesniji smo sebe i vlastite ra-
njivosti, odnosno smrtnosti, pa bol nije samo „aktivator svijesti
o tijelu”16 nego i najintenzivniji doživljaj stvarnosti i najviši
režija Pippo Delbono, FSK 2012., Foto: Lorenzo Porrazzini >
stupanj svjesnosti o vlastitu postojanju. Ipak, svi ti zahvati na
tijelu, uz činjenicu da je takvo izranjavano tijelo izloženo po-
gledu, uzrokuju izoliranje unutarnjega jastva koje objektivizira
tijelo, ponajprije da bi se ublažilo trpljenje. Osjeti i emocije
eksternaliziraju se, tijelo se percipira razjedinjeno na dijelove
< Skupina Pippe Delbona, Poslije bitke,
koji funkcioniraju kao zasebne cjeline. Rascjep između tijela i
svijesti raste, tijelo je samo objekt koji se secira i modelira baš
kao i kakvo beživotno truplo. Australski umjetnik Stelarc ide i
korak dalje. Doživljavajući tijelo suvišnom, zastarjelom kate-
gorijom koju više nije potrebno sagledavati kao jezgru života,
nego jedino kao strukturu koju treba tehnološki prilagoditi i
bionički nadograditi kako bi se svijest otisnula u bespuća vir-
tualnih mreža. Tijelo je u tom pogledu tehnološki necjelovito,
dok se spajanjem na internetsku mrežu kiborško tijelo nadaje
potencijalnosti zamislivoga, dokidajući biološku evoluciju io-
15 Reakcija don Ante Bakovića, predsjednika Hrvatskoga popu-
lacijskog pokreta, iz ankete objavljene u Tjedniku 11. srpnja 1997.
Cit. prema Eurokaz 1987/2001, ur. Branko Matan, Zagreb: Eurokaz
festival, 2002, str. 146.
16 Danijela Marot Kiš i Ivan Bujan, „Tijelo, identitet i diskurs
ideologije”. Fluminensia 20/2, 2008, 109-123, str. 116.
54 _ Kretanja 22
nako nedostatnu da ispuni imperative besmrtnosti. Povezano
s virtualnim svijetom, tijelo nije „ni ‚cijelo ovdje’ ni ‚cijelo on-
dje’, a njegova samosvijest i djelovanje pomoću inteligencije
koja se rasprostire elektroničkim prostorom bila bi izmještena
i klizeća između više tijela i njihovih aktanata”17. Mogućnošću
novih (samo)određivanja i mrežnih prevrednovanja subjekta,
klizeća inteligencija vraća nas ponovno na opreku uma i tijela,
postavljajući ideal subjekta neovisna o tijelu, iako je izmještena
inteligencija početno uvjetovana realnom sviješću, odnosno
tijelom. Nadomještajući (tehnološku) necjelovitost komplek-
snom, intersubjektno stvorenom inteligencijom smještenom
u svevrijeme i sveprostor, novom inteligencijom zakriveno,
nevidljivo, biološko tijelo tako ponovno reproducira svoj ne-
dostatak. Da bi moglo uranjati u virtualno, potrebna mu je
sva sila pomagala i protetičkih nadomjestaka te se takvo tijelo
približava pojmu tijela s invaliditetom. Opreke prirodnoga i
umjetnog te biološkoga i tehnološkog postaju vidljivima tek
s obzirom na primarnu opreku prirodnoga i neprirodnog te-
meljnu pojmovima civilizacije i kulture. Provede li se revalori-
zacija u evolucijski obrnutome smjeru, kategorije prirodnoga i
tehnološkog uravnotežit će se otprilike na podjednakoj razini
te je nadogradnja tijela tehničkim i tehnološkim produžecima
time izvan dohvata binarnih podjela. Da bionička nadogradnja
u praksi doista nailazi na primjenu, pokazuje primjer Neila
Harbissona, katalonskoga umjetnika, prvoga priznatog kibor-
ga ili eyeborga, kako se voli nazivati, koji se 2007. predstavio
u sklopu četvrtoga Velesajma kulture, manifestacije koja je
te godine udomila i festival Ekstravagantna tijela18 . Ne do-
puštajući da ga daltonizam ometa u umjetničkoj realizaciji,
Harbisson se koristi dalekozorom s razbijenim stakalcima u
kojem se razaznaju boje (ali ne i oblici predmeta), potom
slušalicama, detektorom za raspoznavanje frekvencija boja i
računalnim programom. Detektor u obliku ticala smješten na
glavi spojen je preko receptora na računalni program19 . Svaka
boja proizvodi drukčiji zvuk, a zahvaljujući razlici u tonalitetu,
Harbisson prepoznaje 24 nijanse. Osim za potrebe projekta
u kojem određuje boje europskih metropola, Harbisson se ni
u svakodnevnom životu ne želi odreći iskustva viđenja boja.
Potkraj 2004. kada su mu odbili produžiti putovnicu zbog slike
s bioničkim okom viška, prikupio je liječničku i znanstvenu
dokumentaciju kojom je dokazao da je tehnološki nastavak
dio njegova tijela.
17 Jurij V. Krpan, „Necijelo tijelo”, Ekstravagantna tijela, ur. Ivana
Bago, Ivana Ivković, Olga Majcen Linn, Tomislav Medak, Sunčica
Ostoić, Zagreb: KONTEJNER, 2007, 194-212, str. 204.
18 Velesajam kulture manifestacija je Kulture promjene Student-
skoga centra Sveučilišta u Zagrebu, a festival Ekstravagantna tijela
2007. organizirao je KONTEJNER, biro suvremene umjetničke
prakse u suradnji s Multimedijalnim institutom.
19 Za pronalazak računalnoga programa i receptora zaslužan je
kiberarhitekt Adam Montandon.

Prvi susreti s plesnom inkluzijom
T
ijelo s invaliditetom u kontekstu profesionalnoga suvre-
menog plesa na hrvatskoj sceni pojavljuje se u okviru
Tjedna suvremenoga plesa, najprije 1998, potom 2002.
i posljednji put 2014. Riječ je o gostovanjima britanskoga Can-
doCo-a, skupine u kojoj od osnutka ravnopravno sudjeluju i
plesači s invaliditetom, s predstavama Izlaz odavde (Out of
Here) u koreografiji Annabel Arden i Josa Houbena, potom
Phasing, Kiselo mlijeko (Sour Milk) i Sjena (Shadow) u kore-
ografijama Jamieja Wattona, Javiera De Frutosa i Fin Walker
te Notturnino u koreografiji Thomasa Hauerta i Set and Reset
/ Reset u režiji Abigail Yager prema koreografiji Trishe Brown
iz 1983. Otad je organizirano i nekoliko integriranih plesnih
radionica s inozemnim voditeljima, i za vrijeme Tjedna i izvan
festivalskoga razdoblja, na inicijativu i u organizaciji Hrvatskoga
instituta za pokret i ples. Na posljednjem Tjednu prikazan je
i prvi cjelovečernji rad Integriranoga kolektiva za istraživanje
pokreta – IMRC 20 , Magnolija (ili prkos), u koreografiji Ive Ne-
rine Sibile u suradnji s Vesnom Mačković i Silvijom Marchig.
20 Od engl. Integrated Movement Research Collective.
teorija: 
< Les Ballets C de la B, Gardenia,
režija Alain Platel, FSK 2012. Foto: Luk Monsaert >
Kolektiv djeluje od 2012. pod vodstvom Ive Nerine Sibile i
Amele Pašalić i prvi je pokušaj inkluzivnoga pristupa suvre-
menom plesu u Hrvatskoj pokrenut s namjerom da radom
na izvedbi i izvođenju skupina dosegne profesionalnu razi-
nu. Prvo gostovanje CandoCo-a na 15. Tjednu na pozornici
središnje nacionalne kazališne kuće podijelilo je publiku. Bilo
je gledatelja koji su predstavu CandoCo-a shvatili kao izbor
kojemu treba pridati značaj već iz razloga što je prikazana na
samome otvorenju festivala, kao posebno istaknutoj tematici
ili nekakvomu novitetu. Mnogima je u sjećanju ostao sjajni
David Toole, plesač bez nogu, u umješnome ovladavanju svim
dimenzijama prostora krećući se katkad na rukama, katkad
gibanjem kolica nastavljajući pokret tijela, katkad se našavši u
partnerskim podrškama suizvođača. No bilo je i gledatelja koji
su protestno izlazili s predstave, lupajući vratima samo zato što
gledaju nešto što im je poremetilo očekivanja ili nešto čemu
nije mjesto u plesu. Treba pritom reći da publika koja na Tjednu
izabire predstave na haenkaovskoj sceni, osim protokolarne i
profesionalno zainteresirane, prilično drukčija od one euroka-
zovske navikle na šokove, veliku scenu prepoznaje kao mjesto
na kojoj će se izvoditi ansambl predstave, a to su predstave
Kretanja 22 _ 55
< Theater Staap, OOK, režija Sidi Larbi Cherkaoui i Nienke Reehorst Foto: Kurt Van der Elst >
teorija:

u kojima se još – pleše. Sljedeće gostovanje CandoCo-a već
je potaknulo živu raspravu među strukom kako treba gledati
na tijela s invaliditetom u plesu, kao na drukčije sposobna,
medicinski ranjivija i slično, u startu odbacujući ponižavajuće
klasificiranje na hendikepirane plesače. U žarištu je također
bio vokabular tijela s invaliditetom na sceni, koje pomažući se
kolicima, štakama i drugim pomagalima ne bi trebalo usvajati
kretanje cjelovita tijela, kao što je izvođenje pirueta kolicima.
Umjesto toga pokret bi trebao proizaći iz tjelesnosti tijela s in-
validitetom. Nazivlje u kritikama i drugim tekstovima razlikuje
se od autora do autora, jedni upozoravaju na dodatno obilježa-
vanje izvođača s invaliditetom upotrebom krivoga leksika, drugi
pomno raščlanjuju slojeve izvedbe ulazeći u srž problema, ne
mareći hoće li im leksik biti korektan. Godinu poslije, 2003, Tje-
dan dovodi belgijsku skupinu Theater Stap s predstavom OOK
redateljskoga dvojca Nienke Reehorst i Sidi Larbi Cherkaoui.
Predstavu izvode glumci s Downovim sindromom, govoreći o
društvenoj represiji, ali i o problemima koji normalne ljude ne
pogađaju, kao što je suočavanje s nemogućnošću stvaranja
potomstva ili s gomilom zakonskih procedura kada ostanu
bez roditelja (skrbnika), a zatraže pomoć sustava. Razdragana
kreativnošću izvođača, otvorenošću, spremnošću na komu-
nikaciju i emotivnošću, zagrebačka je publika pokazala da je
dorasla izazovima drukčijega uma, ne sažalijevajući izvođače,
nego reagirajući na duhovitost, na zaplete i scenska rješenja i
shvaćajući da smo svi na svoj način drukčiji i isti u potrebi za
razumijevanjem, prihvaćanjem ili toplinom. Pomak u recepciji
teorija: 
< Theater Staap, OOK, režija Sidi Larbi Cherkaoui i Nienke Reehorst Foto: Kurt Van der Elst >
vidljiv je sa svakim novim gostovanjem. Stoga, vratimo se na
trenutak na početak teksta, zapravo iznenađuje slab odziv na
predstavu Ganeš protiv Trećega Reicha i reakcija dijela stručne
javnosti, jedanaest godina nakon predstave OOK.
Izvan festivalskih okvira tijelo s invaliditetom u izvedbe-
noumjetničkim praksama sporadično se vidi na sceni, obično
na razini rekreativnoga ili amaterskog uključivanja članova
pojedinih zajednica u scensko izražavanje. Ozbiljnost pristupa
ovisi o angažmanu umjetničkih pedagoga koji trenutačno radi
s nekom od udruga. Među aktivnijima je Kazalište slijepih i
slabovidnih Novi život, koje se načinom rada, svakako i orga-
niziranjem međunarodnoga festivala BIT21 , približava profesio-
nalnoj razini bavljenja kazalištem. Sve se više aktivira i Udruga
Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura Gluhih – DLAN, a s
godišnjim produkcijama izlazi i Dramski studio Dodir(i), koji
djeluje u sklopu Hrvatskoga saveza gluhoslijepih osoba.
Umjetnost invaliditeta
N
enormativno tijelo, odnosno tjelesnosti povremeno
su se dakle promišljali unutar festivalskih odrednica
različitih festivala 22 , a koncept Ekstravagantnih tijela
21 Od engl. Blind in Theatre.
22 Spomenimo da je festival Queer Zagreb tijekom godina prika-
zao velik dio stvaralačkoga ciklusa Raimunda Hoghea: Swan Lake, 4
Acts (2006), Bolero Variations (2009), L’Après-midi (a solo for Emma-
nuel Eggermont) (2010), Umrem li, ostavite balkon otvoren (2012), Pas
de Deux (2013), Večer s Judy (2014).
Kretanja 22 _ 57
  teorija:
< Theater Staap, OOK, režija Sidi Larbi Cherkaoui i Nienke Reehorst,
Foto: Kurt Van der Elst >
je 2007. tematikom umjetnosti invaliditeta 23 , obuhvaćajući
filmske, likovne, izvedbene i teorijske sadržaje, ponudio i kon-
centrirano omjeravanje politika normalnoga. Interpretiranjem
tijela razlike, kritici su jednako izloženi i normalni identiteti i oni
koji prema društvenim normativima od toga odstupaju. Umjet-
nost invaliditeta (engl. disability art) na svjetskoj umjetničkoj
sceni smatra se uobičajenim žanrom unutar raznorodnih umjet-
ničkih disciplina. Začeci umjetnosti invaliditeta također sežu u
Veliku Britaniju sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada kreću
i rasprave o invaliditetu kao ljudskome pravu. Tada je zasluga-
ma Pokreta za prava osoba s invaliditetom, koji su pokrenule
osobe s tjelesnim ili mentalnim invaliditetom, a ne njihovi ro-
ditelji/skrbnici, liječnici ili društvene institucije, razvijen socijal-
ni model invaliditeta.24 Dotad primjenjivan medicinski model
invaliditeta 25 poduprt napretkom medicine i znanosti polazi
od kategoriziranja tjelesnoga i/ili mentalnoga stanja, čime su
osobe s invaliditetom automatski svrstavane u kategoriju doži-
23 Festival se usredotočio i na intelekt koji odstupa od norme i na
problematiku starenja: Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi
(2010), Ekstravagantna tijela: ekstravagantne godine (2013).
24 Vidi Lois Keidan, „Otvoreno za sve”, Ekstravagantna tijela, ur.
Ivana Bago, Ivana Ivković, Olga Majcen Linn, Tomislav Medak,
Sunčica Ostoić, Zagreb: KONTEJNER, 2007, 122-138, str. 122.
25 Tijekom povijesti primjenjivao se i vjerski model ili model mi-
losrđa koji osobu s invaliditetom vidi žrtvom nesposobnom brinuti
se o sebi, pa su joj potrebne pomoć i institucije poput specijalnih
škola ili domova. Vidi Vesna Mihanović, „Invaliditet u kontekstu
socijalnog modela”, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja,
Vol. 47, br. 1, siječanj 2011, 72-86, str. 73.
58 _ Kretanja 22
votnih pacijenata. Invaliditet je individualni problem koji treba
medicinski rješavati da bi se osoba prilagodila okolini. Uz taj
model vezuje se i institucijska skrb i nadzor pacijenata. Socijalni
model podrazumijeva da osoba s invaliditetom sama odlučuje
o svome životu. Kao temeljne vrijednosti ističe dostojanstvo,
autonomiju, jednakost i solidarnost, prebacujući problem s po-
jedinca na društvo26 . Socijalni model razlikuje nedostatak (engl.
impairment; u domaćoj literaturi češće se navodi kao oštećenje)
kao tjelesno ili mentalno stanje i invaliditet (engl. disability) kao
prepreku sudjelovanja u društvu27. U tim je okvirima djelovanje
s jakim aktivističkim nabojem započeo i Pokret umjetnika s
invaliditetom, objedinjujući raznorodna umjetnička nastojanja
osoba s tjelesnim i mentalnim invaliditetom usmjerenih propiti-
vanju vlastitih iskustava kao umjetnost invaliditeta. Aktivistička
poluga jača činjenicom da društvo raznim barijerama i ponaša-
njem različitost pretvara u invalidnost. Umjetnost invaliditeta
ne pozicionira se kao kontrakultura koja ruši uspostavljene
kulturne paradigme, određenjem je bliža onome što teoreti-
čar studija kulture Raymond Williams označava alternativnom
kulturom. Takvoj kulturi intencija je mijenjati, a ne smijeniti.
Umjetničko propitivanje koje pomiče težište s proizvodnje na
proces, s korisnosti na iskustvo, pokreće nove modele repre-
zentacije identiteta. Takva umjetnička nastojanja odvijaju se na
granici poznatoga i dostupnog te potencijalnoga, provocirajući
26 Usp. Mihanović, „Invaliditet u kontekstu socijalnog modela”,
str. 74.
27 Keidan, „Otvoreno za sve”, str. 122.

društveno-politički kontekst. Političnost je prisutna u pitanjima
tko izvodi, u kakvom prostoru i u kojem kontekstu, komu je
izvedba namijenjena, kojim je mehanizmima kontrolirana. Ako
izvedbu shvatimo kao „ideološku transakciju između izvođa-
ča i zajednice koju predstavlja publika”, promjene u društvu
moguće su „u skladu s opsegom promjena u publici”.28 Prvi je
korak na putu prema (re)definiranju identiteta, i kolektivnih i
individualnih, prihvatiti razliku kao normalno stanje, kao pola-
znu točku. Tijelo bez nogu necjelovito je u usporedbi s tijelom
koje ima sve udove, no ono je cjelovito na drugi način, njego-
va je cjelovitost upravo tijelo bez nogu, to je njegova polazna
točka. Dakako, takav je pomak u razmišljanju samo početni.
Neizbježno je pitanje što se događa s osobama koje nisu u
mogućnosti mentalno ili jezično artikulirati vlastitu poziciju ili
koliko takav subjekt sudjeluje u oblikovanju vlastita identiteta,
eventualno i kolektivnoga, a koliko izmiče? To, zasad, čini se,
ostaje bez odgovora.
Jezikom određujemo stvarnost
R
avnopravnost različitih tijela, različitih identiteta mora
biti čitljiva i na jezičnoj razini. Čega nema u jeziku, ne
postoji ni u materijalnoj stvarnosti. Vrijedi i obrnuto: dok
god nešto bude jezično imenovano, odredivo je i u stvarnim
kontekstima. Tako je i s diskriminirajućim nazivljem. U svakod-
nevnoj komunikaciji, medijima, recenzijama predstava, čak i u
stručnim tekstovima koji razmatraju problematiku invaliditeta,
česta je upotreba izraza invalid, invalidna osoba, hendikepi-
rana osoba, osoba s posebnim potrebama. Čak i naglašavanje
razlike kao dijela izdvojene sintagme (drukčije tijelo i um) nosi
diskriminirajuću klicu. Malo tko namjerno želi obezvrijediti dru-
goga upotrebljavajući naziv invalid, no njegova upotreba ne
jamči ravnopravnost. Prema rječničkoj natuknici invalid je onaj:
1. koji ima tjelesno ili duševno oštećenje (urođeno li kao
posljedicu ozljede ili bolesti) 2. pren. a. koji je tako loš da ne
funkcionira; defektan; b. koji ne važi; bezvrijedan.29
Jednako vrijedi i za imenicu invalidnost, bezvrijednost,
te za pridjev invalidan. Invaliditet također ima istu osnovu,
ali konstrukcija s prijedlogom, s invaliditetom, ipak ponešto
mijenja značenje te je taj oblik i usvojen kao korektan, iako
je i njega prema revidiranoj klasifikaciji Svjetske zdravstvene
organizacije iz 1999. uputno zamijeniti aktivnošću.
Opreka normalnoga i nenormalnoga osobito je proble-
matična. Normalnost upućuje na ideološku shematiziranost,
bespogovorno prihvaćanje postojećega, poslušnost nauštrb
konstruktivnoga mišljenja. Normalnost je ideološka konstruk-
cija koja rezultira odbacivanjem i isključivanjem nenormalnih
28 Baz Kershaw, „Performance, Community, Culture”, The Routled-
ge Reader in Politics and Performance, ur. Lizbeth Goodman i Jane de
Gay. London i New York: Routledge, 2000, 136-143, str. 137 i 139.
29 Vladimir Anić i Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi, Zagreb:
Novi liber, 2000, str. 616.
teorija: 
iz svakodnevnoga života. Pojam normalnoga u granicama
politički prihvatljivih termina kategorizira tijela/osobe na
hendikepirana, invalidna, bolesna, poremećena, devijantna.
Zbog negativnih semantičkih odrednica navedeni se nazivi
zamjenjuju alternativnima. Često je u optoku osoba s poseb-
nim potrebama ili s posebnim poteškoćama. Takvi eufemizmi
opet dovode do pitanja kakve su to posebne potrebe i nema
li svatko od nas svoje posebne potrebe. Nazivi s negativnim
konotacijama zamjenjuju se i pozitivnima ili onima naizgled
pozitivnima. To katkad završi u drugoj krajnosti, u pretjeriva-
nju, dakle ponovno s negativnim konotacijama. Isto se događa
i sa sintagmom ekstravagantna tijela. Pretjerana, neobična,
neumjerena, napadna, pa i nastrana 3 0 , polučuju višak zna-
čenja, ekstravagantna tijela postaju posebnima, bogatima
osjetima i prostornim dimenzijama nepoznatim normalnim,
običnim tijelima, osjetilno izdignutima u dimenziju nadnarav-
noga. Višak značenja apostrofira ih u sferu nedodirljivosti, što
je u društvenome i kulturološkom prevrednovanju jednako
loše kao i bezvrijednost invalidnoga.
Primjena neadekvatnoga nazivlja otežava i razvijanje
strategija za poboljšanje života osoba s invaliditetom, stoga
je Svjetska zdravstvena organizacija 1980. objavila Među-
narodnu klasifikaciju oštećenja, invaliditeta i hendikepa. 31
Revidirani dokument iz 1999. umjesto invaliditeta i hendikepa
predlaže nazive aktivnost i sudjelovanje, pri čemu se aktiv-
nost odnosi na „narav i opseg ograničenja funkcioniranja”,
a sudjelovanje na „ograničenje sudjelovanja u društvenim
situacijama”32 .
Ekskluzivnost plesa
to zapravo znači tijelo s invaliditetom u suvremenom
Š plesu danas kada ples apsorbira različite koncepte i
premješta težište izvan vlastite discipline? Zašto se
mora govoriti o inkluziji umjesto da bude samorazumljiva?
Zašto se s inkluzijom vraćamo na prijašnja stanja plesa i ustra-
javamo na plesnosti tijela s invaliditetom dok se uobičajena
plesačka tijela plesnosti odriču? Da, plešući plesači s invali-
ditetom prkose uvriježenim stavovima o invaliditetu kao ne-
mogućnosti, nesposobnosti, nejednakosti. No ne govorimo o
plesu prije emancipacije, ples je premrežen raznovrsnim ple-
30 Prema Vladimir Anić i Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi,
Zagreb: Novi liber, 2000, str. 369.
31 Oštećenje je „svaki gubitak ili nepravilnost psihološke, fiziološke
ili anatomske građe ili funkcije”. Invaliditet je s medicinskoga aspekta
„svako ograničenje ili smanjenje (koje proizlazi iz oštećenja) sposob-
nosti izvođenja neke aktivnosti na način ili unutar raspona koji se
smatra normalnim za ljudsko biće”. Hendikep se odnosi na društvenu
prepreku, kao „posljedica oštećenja i invaliditeta očituje se u nemo-
gućnosti ispunjavanja normi koje sredina nameće svakom pojedincu”.
Marko Marinić, „Jesu li osobe s invaliditetom ‚invalidi’?", Društvena
istraživanja, Vol. 17, br. 1-2 (93-94), 2008, 199-221, str. 202.
32 Vidi Marinić, „Jesu li osobe s invaliditetom ‚invalidi’?, str. 203.
Kretanja 22 _ 59
 teorija:

60 _ Kretanja 22
 teorija: 

Kretanja 22 _ 61
< CandoCo, Notturnino, koreografija Thomas Hauert, Foto: Benedict Johnson >
 teorija:
snim habitusima, kulturnim, rodnim, rasnim i klasnim, dobnim
i inim identitima. Postmoderni ples odbacuje modernističku
autonomiju i visoki estetizam, izlazi na ulice, uvodi svakod-
nevna tijela, opuštena, bez vidljiva mišićnog tonusa, obla,
prekomjerne mase. Pina Bausch među prvima je istraživala
kvalitete, potencijale i iskustva starih tijela u plesu (Kontakt-
hof, 1978). Merce Cunningham sam je plesao u koreografija-
ma sve dok mu artritis nije drastično narušio gipkost. Gdje su
danas u plesu tijela koja stare? Što je s izvođačima s mentalnim
odstupanjima od normativnoga, s izvođačima s dijagnozom,
zašto njih nema u profesionalnome plesu? Vidimo ih isključivo
unutar jakih autorskih poetika, kakva je, primjerice, ona Alai-
na Platela (nastup ostarjelih transvestita u Gardeniji, 2010) ili
Pippa Delbona, u čijim predstavama redovito izvode i članovi
s medicinskim kartonom. I Platela i Delbona istodobno pro-
zivaju da drukčije izvođače iskorištavaju za vlastitu popular-
nost. Ples je heterogen, oduvijek sklon povezivanju s drugim
rodovima umjetnosti i medijima, u radikalnijim oblicima teži
iščezavanju, odnosno pretapanju u neke druge umjetničke i
neumjetničke djelatnosti. Plesni konceptualisti iz devedesetih
SUMMARY
 Ivana Slunjski
Against Political Correctness:
A Utopia of the Inclusion
T
he article attempts to point out the political nature
of artistic practices which investigate corporeity and
the perception of a normal body and its physical and
mental markedness within the context of social correctness.
It also tries to provide answers to questions such as: to what
extent the representations of the different body in the re-
valuation of reality are subversive, how much they elude
the control imposed by society, as well as how they oppose
this control with their own policies and self-control system.
The first part focuses on issues of discrimination of per-
formers with intellectual disabilities by theatre professio-
nals and journalists who use inappropriate vocabulary and
analytical tools in their reviews. The second part deals with
the degradation of the body and disciplines related to it as
opposed to the mind that has prevailed in philosophy as well
as in social history until the present time. However, one of
the achievements of cognitive science is the confi rmation
of the bodily basis of thinking and conceptualization, which
implies that there is a causal link between the body and mind
and that they produce each other creating a unique entity.
Each body, every unique entity produces countless meanin-
62 _ Kretanja 22
godina 20. stoljeća pozornost sa zaokupljenosti unutarnjim
pitanjima plesne umjetnosti, koreografskim strukturama,
strategijama i procedurama izvođenja, sele na izvanjsko pro-
mišljanje plesa kao umjetničke institucije. Pa ipak, usprkos
otvaranju, ples se pokazuje kao veoma rigidna disciplina. Kao
izvedbena umjetnost srodna plesu, cirkus je, od dominacije
tradicionalnoga cirkusa do popularizacije suvremenoga, uspio
demokratizirati disciplinu. Iako zahtijeva i višu razinu tjelesne
pripremljenosti i pridržavanje rigoroznijih pravila, tijelo s inva-
liditetom u suvremenome cirkusu, bilo da je riječ o psihičkim
bolestima (Room 100, C8H11N02, Festival novoga cirkusa
2011) ili tjelesnom oštećenju (Les Colporteurs, Na putu, FNC
2011), nije nešto od čega se zazire. Cirkus i ples tradicionalno
polaze s dijametralnih pozicija, cirkus obilježen pokazivanjem
tjelesnih rariteta, tjelesne izvitoperenosti, ples tijelom nado-
mak idealnome. Cirkus pripušta u zajednicu normalna tijela,
ples ona koja od normalnosti i plesne normativnosti odmiču.
Je li inkluzija u plesu moguća ili se ples usprkos propusnosti
granica razotkriva kao kruta izvedbena disciplina koja svako
odstupanje od paradigme anulira i vraća u postojeće granice?
gs and contexts of interpretation. The text also offers an
insight into the emergence and development of the concept
of disability which has arisen with capitalistic economy and
was changed through different models to date. In addition,
the most frequent stereotypes and prejudices about people
with disabilities are outlined along with an overview of the
situation in Croatia relating to their rights from the legislati-
ve point of view. Different representations of corporeity in
artistic practices are also explored as well as their impact on
development of those practices – the performance art that
penetrates the interior of the body and turns it inside out,
sliding intelligence and the cyborg constructions, body with
disabilities in dance. The first step toward redefining identity
is to accept difference as a normal state, as a starting point.
The challenge remains with people who are not able to arti-
culate their own position mentally or through language and
with how they participate in shaping their own identity, and
possibly the collective identity. The concluding question is
whether the inclusion model in dance is possible or dance got
stuck in its rigid discipline in which any deviation from the
paradigm is annulled to return it within its existing borders.
 teorija: 

Kretanja 22 _ 63
< CandoCo, Set and Reset/Reset, režija Abigail Yager
prema koreografiji Trishe Brown, Foto: Benedict Johnson >