T. A.

HEDGING

Pravi
Izrael

T.A.K.
Predstavljamo vam:

Izrael
Ova knjiga je zamišljena kao uvod u misterije

odnosno tajne Svetog pisma i svete tradicije.

Sva poglavlja i podpoglavlja, pa i neke rečenice

objavljene u ovoj knjizi, mogu biti tema posebne

knjige odnosno više njih.

Namjera autora je da informira i potakne čitatelja

na samostalno proučavanje ove tematike.

Knjiga nije za prodaju ili bilo kakvu komercijalnu

upotrebu.

IZRAEL

Sve fotografije objavljene su uz dozvolu vlasnika i

podliježu zaštiti autorskih prava.
 SADRŽAJ

1. Uvodna priča 1

2. Dolazak Kralja 11

3. Ključevi 18

4. Postanak 20

5. Izrael 26

6. Pasha 45

7. Novo rođenje 53

8. Mana 57

9. Krv Saveza 60

10. Šator i Svećenik 62

11. Put u Kraljevstvo 65

12. Hram i Kraljevstvo 68

13. Grad i Hram 89

14. Stijena i Ključevi 95

15. Autoritet 101

16. Zaručnica 106

17. Trajna žrtva 112

18. Jedan 114

18. Ostatak i spasenje 116

19. Židovi 119

20. Put 122

 UVOD

UVODNA PRIČA

Na području današnjeg bliskog istoka, prije

nekih 3000 godina, postojalo je moćno i

pravedno kraljevstvo zvano Izrael.

Tadašnjeg kralja Davida nije za kralja izabrao

narod, ili neka politička kasta kako je to bilo

uobičajeno kod drugih naroda toga vremena.

Davida je za kralja pomazao prorok Božji.

Izrael nije bio obično kraljevstvo.

Radilo se o kraljevstvu izabranom od Boga i

potpuno podložnom Božjim zakonima.

Kraljevstvo je bilo još veličanstvenije za

vrijeme Davidovog sina Salomona za čije

vladavine je izgrađen veličanstveni Hram Božji

u Jeruzalemu.

Ali, kralj Salomon sagriješi u očima Boga

Izraelova. Na poticaj svojih žena, a koje je uzeo

iz poganskih naroda koji su okruživali Izrael,

uveo je štovanje drugih bogova u Izraelu.

Knjiga o kraljevima piše: „I kada je Salomon

ostario, njegove su mu žene okrenule srce

prema drugim bogovima, i srce njegovo nije

više potpuno pripadalo Jahvi kao što je

pripadalo srce njegova oca Davida. Salomon je

išao za Aštartom, boginjom Sidonaca, i

Milkomom, sramotom Amonaca. Činio je ono

što ne bijaše pravo u očima Jahvinim i nije se

sasvim pokoravao Jahvi kao što se pokoravao

njegov otac David.“

I dalje: „Jahve se razgnjevi na Salomona jer je

okrenuo srce svoje od Jahve, Boga Izraelova,

koji mu se bio dvaput javio i koji mu je baš tada

zabranio štovati druge bogove, ali on nije

održao te zapovijedi.

                                                                                                                                                                         1
UVOD

Tada Jahve reče Salomonu:

„Kada je tako s tobom te ne držiš moga Saveza i naredaba koje sam ti dao, ja ću sigurno

oduzeti od tebe kraljevstvo i dat ću ga jednom od tvojih slugu. Ali neću to učiniti za

tvoga života, zbog oca tvojega Davida; uzet ću ga iz ruke tvoga sina. Ipak neću od njega

uzeti svega kraljevstva: ostavit ću jedno pleme tvome sinu, zbog sluge mojega Davida,

zbog Jeruzalema koji izabrah.“

Zbog toga Bog oduzima deset plemena Izraelovih od vlasti loze kralja Salomona i daje ih

njegovom sluzi Jeroboamu:

„Tada se dogodi te Jeroboam ode iz Jeruzalema, i na putu ga susrete prorok Ahija iz

Šila, ogrnut novim plaštem; bijahu sami njih dvojica u polju. Ahija uze novi plašt koji je

imao na sebi i razdrije ga na dvanaest komada. I reče Jeroboamu:

„Uzmi sebi deset komada, jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘Evo ću istrgnuti

kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena. On će imati jedno pleme,

zbog sluge mojega Davida i Jeruzalema, grada koji sam izabrao između svih plemena

Izraelovih.“

I zaista, nakon Salomonove smrti, Izraelci odbaciše vlast njegova sina Roboama i vlast

nad Izraelom preuze Jeroboam, a Roboamu ostade vlast nad plemenom Judinim odnosno

Judejom.

                                                                                     2
UVOD

Od toga dana se kraljevstvo Izraela odvoji od Judeje.

Ovi su se događaji zbili oko 930. godine prije Krista.

S vremenom je glavni grad kraljevstva Izraela postala Samarija a Judeje je ostao

Jeruzalem.

I svako kraljevstvo je imalo svoga zasebnog vladara.

Ali odmah nakon razdvajanja Jeroboam i Izrael padaju u grijeh.

Zbog toga Prorok najavi nestanak kraljevstva Izraela:

„Jahve će udariti Izraela te će se njihati kao trska u vodi. Iščupat će Izraela iz ove dobre

zemlje koju je dao njihovim ocima i rasijat će ih s onu stranu Rijeke, jer su načinili sebi

ašere koje srde Jahvu. Odbacit će Izraela kao smeće, zbog grijeha što ih je učinio

Jeroboam i na koje je navodio Izraela.“

U vremenu nakon ujedinjenog Davidovog kraljevstva izmijenilo se mnogo kraljeva kako

na tronu Izraela tako i na tronu Judeje.

Izrael je sve dublje i dublje tonuo u grijeh.

Sve dok Bog nije odlučio da je dosta.

U Knjizi o kraljevima čitamo:

„U vrijeme izraelskog kralja Pekaha došao je asirski kralj Tiglat Pileser i zauzeo Ijon,

Abel Bet Maaku, Janoah, Kedeš, Hasor, Gilead, Galileju i svu zemlju Naftalijevu. I

odveo je stanovništvo u Asiriju. Hošea, sin Elin, uroti se protiv Pekaha, sina Remalijina,

ubi ga i zakralji mjesto njega…“

                                                                                     3
UVOD

Nakon nekog vremena:

„Asirski kralj osvoji svu zemlju i krenu opsjedati Samariju. Opsjedao ju je tri godine.

Devete godine Hošeine vladavine zauze asirski kralj Samariju i odvede Izraelce u

sužanjstvo u Asiriju. Naselio ih je u Helahu, i na Haboru, rijeci u Gozanu, i u

gradovima medijskim.“

„…Asirski je kralj doveo ljude iz Babilona, iz Kute, iz Ave, Hamata i iz Sefarvajima, i

naselio ih u gradovima Samarije mjesto Izraelaca. Oni su zaposjeli Samariju i nastanili

se u gradovima njezinim.“

I tako kraljevstvo Izraela nestaje. Ovo se desilo oko 722. godine prije Krista.

Čitamo:

„Izraelci su slijedili svaki grijeh koji je Jeroboam počinio i od njega se nisu odvraćali,

dok konačno Jahve nije odbacio Izraela ispred svoga lica, kako to bijaše objavio po

svojim slugama, prorocima. Odveo je Izraelce iz njihove zemlje u sužanjstvo u Asiriju,

gdje su do današnjega dana.“

                                                                                     4
UVOD

Ali ni Judeja nije bila po Božjoj volji.

Čitamo:

„Ali ni pleme Judino nije držalo zapovijedi Jahve, Boga svoga, i slijedilo je običaje kojih

su se držali Izraelci.“

Oko 607. godine prije Krista, Babilonci odvode prve Judejce u sužanjstvo u Babilon.

Među njima je bio i prorok Daniel.

Čitamo:

„Treće godine kraljevanja Jojakima, kralja Judeje, dođe Nabukodonozor, kralj

Babilona, na Jeruzalem te ga opsjede. Gospodin mu dade u ruke Jojakima, kralja

judejskog, i dio predmeta iz doma Božjega; on ih dopremi u zemlju Šinear i pohrani

predmete u riznici svojih bogova. Kralj naredi Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da

dovede od Izraelaca nekoliko dječaka kraljevskoga ili velikaškog roda: neka budu bez

nedostatka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na

kraljevu dvoru; Ašfenaz neka ih nauči pismu i jeziku Kaldejaca.“

                                                                                     5
UVOD

Oko 598. godine prije Krista, Babilonci odvode dio Judeje u ropstvo:

„U ono vrijeme krenu ljudstvo babilonskog kralja Nabukodonozora protiv Jeruzalema i

grad je bio opkoljen. Dođe i babilonski kralj Nabukodonozor da napadne grad, dok ga je

njegovo ljudstvo opsjedalo. Tada je judejski kralj Jojakin izišao pred babilonskoga

kralja: on, njegova majka, njegove sluge, njegove vojskovođe i dvorani, a babilonski

kralj zarobi ga – osme godine svoga kraljevanja. On je odnio sve iz riznice doma

Jahvina i iz riznica kraljevskog dvora i razbio je sve zlatne predmete koje je Salomon,

kralj Izraela, načinio za svetište Jahvino. Tako se ispunila riječ Jahvina. Odveo je u

progonstvo sav Jeruzalem, sve vojskovođe i sve vrsne ratnike, oko deset tisuća

prognanika, sa svim kovačima i bravarima. Jedino je preostao najsiromašniji narod

zemlje. Odveo je Jojakina u Babilon; tako isto i kraljevu majku i sve žene kraljeve,

njegove dvorane, plemenitaše zemlje, sve ih je odveo iz Jeruzalema u progonstvo u

Babilon. Sve sposobne ljude, njih sedam tisuća na broju; kovače i bravare, tisuću na

broju; sve ljude sposobne za boj, sve ih je kralj babilonski odveo u Babilon, u

sužanjstvo.“

Oko 587. prije Krista Babilon osvaja Judeju i Jeruzalem i odvodi ostatak Judejaca u

ropstvo: „Sedmoga dana petoga mjeseca – devetnaeste godine kraljevanja

Nabukodonozora, kralja babilonskog – uđe u Jeruzalem Nebuzaradan, zapovjednik

kraljeve tjelesne straže i časnik babilonskog kralja. On zapali dom Jahvin, kraljevski

dvor i sve kuće u Jeruzalemu.

                                                                                     6
 UVOD

Kaldejske čete, pod zapovjednikom kraljevske

tjelesne straže, razoriše zidine koje su

okruživale Jeruzalem. Nebuzaradan,

zapovjednik kraljeve tjelesne straže, odvede u

sužanjstvo ostatak naroda koji bijaše ostao u

gradu, a tako i prebjege babilonskom kralju i

ostalu svjetinu.“

Nakon što su u ropstvu proveli 70 godina,

prema proročanstvu proroka Jeremije, Perzijski

kralj Kir Veliki osvaja Babilon i dopušta

Judejcima da se vrate u Judeju i obnove

Jeruzalem i Hram.

Čitamo:

„Prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se

ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina

usta, nadahnu Jahve perzijskoga kralja Kira te

on objavi po svemu svojem kraljevstvu, usmeno

i pismeno: „Ovako veli perzijski kralj Kir: ‘Sva

zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog

nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u

Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama

od svega njegova naroda, Bog njegov bio s

njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka

gradi dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji

stoluje u Jeruzalemu.“

Judejci, odnosno Židovi, su se vratili iz ropstva

i obnovili Jeruzalem i Hram koji je stajao do

70. godine nakon Krista kad su ga srušili

Rimljani.

Židovi tj. pleme Judino se vratilo, ali što je sa

ostalim plemenima iz sjevernog kraljevstva?

Što je sa Izraelom?

Zar nije čitav Izrael izabrani narod a ne samo

jedno pleme?

                                                                                                                                                                         7
UVOD

Čitavo vrijeme nakon obnove Hrama, Božji se narod, ufajući se u proročanstva, nadao

obnovi ujedinjenog kraljevstva Izraela, Davidovog Izraela.

Zaista, Izaija prorokova:

„Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: „Ne boj se,

jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s

tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,

plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. Za

otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim

očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe, i narode za život tvoj. Ne boj

se, jer ja sam s tobom. S istoka ću ti dovest’ potomstvo i sabrat ću te sa zapada. Reći ću

sjeveru: ‘Daj mi ga!’ a jugu: ‘Ne zadržavaj ga!’ Sinove mi dovedi izdaleka, i kćeri

moje s kraja zemlje, sve koji se mojim zovu imenom, i koje sam na svoju slavu stvorio,

koje sam sazdao i načinio.“

A na drugom mjestu:

„Ovako govori Jahve, otkupitelj Izraelov, Svetac njegov, onome kog preziru i odbacuju

narodi, sluzi silničkome: „Kad vide, dići će se kraljevi, bacit će se ničice knezovi, zbog

Jahve, koji je vjernost svoju pokazao, Sveca Izraelova, koji te izabrao." Ovako govori

Jahve: „U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći. Sazdao sam te i

postavio za savez narodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu

opustošenu, da kažeš zasužnjenima: ‘Iziđite!’ a onima koji su u tami: ‘Dođite na

svjetlo!’ Oni će pásti uzduž svih putova, i paša će im biti po svim goletima. Neće više

gladovat’ i žeđati, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje,

dovest će ih k izvorima vode. Sve gore svoje obratit će u putove, i ceste će se moje

povisiti.“ Gle, jedni dolaze izdaleka, drugi sa sjevera i sa zapada, a neki iz zemlje

sinimske. Kličite, nebesa, veseli se, zemljo, podvikujte, planine, od veselja; jer Jahve

tješi narod svoj, on je milosrdan nevoljnima. Sion reče: „Jahve me ostavi, Gospod me

zaboravi.“ „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe

svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje

urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima. Obnovitelji tvoji hitaju, rušioci tvoji i

pustošitelji odlaze od tebe. Obazri se oko sebe i pogledaj: sabiru se svi i dolaze k tebi.

Života mi moga“ – riječ je Jahvina – „svima ćeš se njima zaodjenuti k’o nakitom, i njima

ćeš se k’o nevjesta ukrasiti!“

Te:

„U onaj dan zatrubit će velika trublja, i doći će izgubljeni u zemlji asirskoj, i koji bijahu

izgnani u zemlju egipatsku, i poklonit će se Jahvi na svetoj gori, u Jeruzalemu.“

                                                                                     8
UVOD

Baruh prorokova:

„Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja

sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć' se što ih se spomenuo Bog.

Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju,

kao djecu kraljevsku. I naredi Bog: neka se snize sve visoke gore i vječne klisure; nek'

se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje.“

A Zaharija:

„Evo spasit ću svoj narod iz zemlje istočne i iz zemlje sunčanog zapada. Ja ću ih

dovesti da se nastane usred Jeruzalema. I bit će mi narod a ja ću im biti Bog u vjernosti

i pravdi.“

Proroci ne spominju povratak samo od istoka, nego se spominje povratak iz svih krajeva

svijeta. Jasno je da proroci ne spominju samo povratak Judejaca tj. Židova iz

Babilonskog ropstva, nego se spominje povratak čitavog Izraela. Pismoznanci u Judeji su

ovo znali i zbog toga su željno iščekivali obnovu Izraela, Davidovog Izraela.

Da ne bi bilo zabune Ezekiel prorokova:

„Ovako govori Jahve Gospod: ‘Evo, skupit ću sinove Izraelove iz naroda u koje dođoše,

skupit ću ih odasvud i odvesti ih u zemlju njihovu. I načinit ću od njih jedan narod u

zemlji, u gorama Izraelovim, i bit će im svima jedan kralj, i oni više neće biti dva

naroda i neće više biti razdijeljeni na dva kraljevstva.“

Obnova Izraela se povezivala sa prorokovanim dolaskom Pomazanika Božjeg, kralja koji

će obnoviti Izrael.

Kralja koji će vladati svom Zemljom i kojemu će se pokloniti i poganski narodi.

Ovaj Kralj je predmet nadanja čitavog Izraela još od kralja Davida.

Njegov dolazak je najočekivaniji događaj Starog saveza i on je centar njihove nade.

Zaharija prorokova o njemu:

„Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se

evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu,

mladetu magaričinu. On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će

istrijebit’ lûk ubojni. On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do

mora i od Rijeke do rubova zemlje."

Vidimo sliku novog Salomona, kralja koji kao i Salomon dolazi u Jeruzalem jašući na

magarcu. Nesumnjivo se radi o Kralju cijelog Izraela.

Daniel o njemu prorokova: „Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim

dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bî

predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici.

                                                                                     9
 UVOD

Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.“

Daniel ga na drugom mjestu nazva knezom Pomazanikom.

A Izaija:

„U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I

prebivalište njegovo bit će slavno. U dan onaj: Jahve će drugi put ruku pružiti da

otkupi ostatak svoga naroda, one što ostanu iz Asira i iz Egipta, iz Patrosa, Kuša i

Elama, iz Šineara, Hamata i s morskih otoka. Podignut će stijeg narodima, sabrat će

Izraelu prognanike…“

Neki Židovi su, znajući za ova proročanstva, očekivali dolazak kralja koji će uspostaviti

vlast Izraela nad čitavim svijetom i vojno poraziti njihove neprijatelje, te iz ropstva

osloboditi izgubljena plemena sjevernog kraljevstva.

Ali što se dogodilo?

Židovi su ponovno prognani i ovaj put raspršeni u sve zemlje svijeta i Hram je ponovno

srušen, a plemena sjevernog Izraela su potpuno nestala iz povijesti bez ikakve nade da se

vrate?

Potomci Židova iz vremena rušenja drugog Hrama se nakon skoro dvije tisuće godine

vraćaju na prostor bivše Judeje i formiraju državu Izrael.

Mnogi kršćani protestanti, većinom iz SAD, vjeruju da je današnji Izrael obnovljeni stari

Izrael.

Ali, ako je to tako, gdje su plemena koja su sačinjavala Izrael?

Današnju državu Izrael čine samo potomci Židova.

Ali gdje su ostala plemena?

Gdje je pleme Levita koji jedini mogu biti svećenici?

Tko može dokazati levitsko porijeklo?

Čak i da izgrade hram, bez Levita nisu mogući obredi u hramu koji su propisani

Mojsijevim zakonom a bez obdržavanja Mojsijevih zakona može li stari Izrael postojati?

Velika većina današnjih Židova se pomiješala ženeći se ljudima koje oni nazivaju

pogani.

Mogu li uopće dokazati svoje porijeklo?

Zbog gornjih, a i mnogih drugih  razloga, obnova Izraela na način kojeg zagovaraju

potomci raseljenih Židova nije moguća.

Ali što onda to znači?

Proročanstva se nisu ispunila?

Ili ipak jesu?

                                                                                                                                                                        10
 DOLAZAK KRALJA

DOLAZAK KRALJA

Znamo li iz Svetog pisma kada je Knez

Pomazanik, Mesija, koji je trebao vladati

Izraelom trebao doći?

U Danielu od retka 9:24 pa na dalje, čitamo;

„Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu

i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da

se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za

bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se

stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže

Sveti nad svetima.“

„Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka

se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do

Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda

šezdeset i dvije sedmice i bit će opet sagrađeni

trg i opkop, i to u teško vrijeme. A poslije

šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik

pogubljen…“

Znači, vrijeme brojimo od trenutka kada izađe

riječ: ‘Neka se vrate i neka opet sagrade

Jeruzalem’.

Izraz „kada izađe riječ“ znači da se radi o

nekakvoj vrsti ukaza, najvjerojatnije

proglašenog od strane vladara.

Tražimo, znači, vladarev ukaz koji se odnosi na

povratak Židova u Jeruzalem.

Postoje realno tri dokumenta koji bi mogli

odgovarati traženom ukazu i sva tri nalazimo u

knjizi o Ezri.

Prvi kandidat je ukaz kralja Kira kojim nalaže

da se Židovi vrate i obnove Hram u Jeruzalemu.

Druga mogućnost je ukaz kralja Darija vezan za

ukaz kralja Kira i opet vezan za izgradnju

Hrama.

                                                                                                                                                                         11
DOLAZAK KRALJA

Treći je ukaz kralja Artakserksa kojim dozvoljava povratak u Jeruzalem Ezri i svim

Židovima koji žele ići s njim.

O kojemu ukazu se točno radi nalazimo u Septuaginti, prijevodu Starog zavjeta na grčki

jezik iz 3. ili 2. stoljeća prije Krista:

Gornji članak Daniel 9:25 u Septuaginti počinje sa:

„καὶ γνώσ ῃ καὶ συνήσεις ἀπὸ ἐξόδου λόγου το ῦ ἀποκριθῆναι καὶ το ῦ

ἰ
ο κοδομ ῆσαι Ιερουσαλημ…“
Ili u doslovnom prijevodu s grčkog:

„Znaj i razumij, od kada izađe naredba za odgovor za izgradnju Jeruzalema pa do

kneza Pomazanika…“

Ukaz kralja Artakserksa u knjizi o Ezri (Septuaginta) počinje s riječima:

„Αρθασασθα βασιλεὺς βασιλέων Εσδρα γραμματε ῗ νόμου το ῦ θεο ῦ το ῦ

ο ὐρανοῦ τετέλεσται ὁ λόγος καὶ ἡ ἀπόκρισις…“
U doslovnom prijevodu, početak ukaza glasi:

„Artakserkso, kralj kraljeva, Ezri pisaru Zakona Boga nebeskog, neka se naredba i

odgovor izvrše. Napravio sam ukaz: Tko god u mome kraljevstvu od naroda izraelskog,

njegovih svećenika ili od njegovih levita želi poći u Jeruzalem, može ići s tobom.“

Naredba i odgovor, i u Danielovom proročanstvu i u ukazu kralja Artakserksa.

Dakle, ukaz koji tražimo je onaj Artakserksov.

                                                                                                                                                                        12
 DOLAZAK KRALJA

Prema povjesničarima, Artakserkso je bio kralj Perzije u razdoblju 465-424 godine prije

Krista.

Treba uzeti u obzir da točnost ovih podataka nije potpuno pouzdana, ali je uzmimo kao

dovoljno preciznu.

Iz Knjige o Ezri znamo da je ukaz kralja Artakserksa napisan u sedmoj godini njegove

vladavine.

Uzmimo da je to 457. godina prije Krista.

To je godina od koje počinjemo brojati.

Sedam sedmica pa još šezdeset i dvije sedmice.

Samo, Danielova sedmica ne predstavlja sedam dana, nego sedam godina.

Za takav račun imamo primjer u Knjizi brojeva gdje čitamo:

„Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju – dana četrdeset, za svaki dan jednu

godinu – ispaštajte svoje opačine četrdeset godina.“

I u Knjizi o Ezekielu imamo sličan račun, čitamo da je ležao „dan za svaku godinu“.

Dakle, šezdeset devet puta sedam godina od ukaza Artakserksa od dolaska kneza

Pomazanika.

457. godina prije Krista plus 483 godine, što je šezdeset devet puta sedam, nas dovodi u

godinu Gospodnju 27. (jer nema nulte godine).

Judeja je u to vrijeme dio Rimskog carstva.

Carstvom vlada car Tiberije.

Vlast cara Tiberija počinje 12/13. godine poslije Krista kada postaje suvladar Rimskog

carstva s carem Augustom dok samostalno vlada od 14. godine.

Postanak vladarem 13. godine čini tu 27. godinu petnaestom godinom vladavine cara

Tiberija.

Sv. Luka piše:

„Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat,

tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i

Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu

Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko

krštenje…Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe

na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: „Ti si Sin moj,

Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“

Dakle, krštenje Isusovo, kada na njega silazi Duh Sveti, odnosno kad je pomazan Duhom

Svetim, bi bilo u godini koju je prorokovao Daniel za dolazak Kneza Pomazanika.

Matematika je jasna.

                                                                                                                                                                        13
DOLAZAK KRALJA

A gdje je trebao biti rođen Pomazanik?

Postoji li to proročanstvo?

Naravno, to je općepoznato.

Znamo da je i Herod pitao pismoznance za to mjesto kada je imao namjeru spriječiti

dolazak Mesije.

Mihej reče:

                                                                                    14
 DOLAZAK KRALJA

„A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj

koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih

Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se ostatak njegove braće vratiti

djeci Izraelovoj. On će se uspraviti, na pašu izvodit’ svoje stado silom Jahvinom,

veličanstvom imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju

vlast sve do krajeva zemaljskih…“

Dakle u Betlehemu, gradu kralja Davida.

Iz koje loze treba biti pomazanik:

„Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit’ iz njegova korijena. Na njemu

će duh Jahvin počivat’, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha

Gospodnjeg…“

Znamo da je Jišaj otac kralja Davida.

Jeremija o „izdanku“ kaže:

„U one dane i u vrijeme ono podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati

po pravu i pravici. U one dane Judeja će biti spašena, Jeruzalem će živjeti spokojno. A

grad će se zvati: ‘Jahve, Pravda naša“

Dakle, prema Svetom Pismu, Pomazanik odnosno Mesija treba se objaviti oko 27.

godine, treba biti rođen u Betlehemu i treba biti iz loze Davidove.

Sve ovo su pismoznanci toga doba znali…

                                                                                                                                                                        15
 DOLAZAK KRALJA

Ipak, možemo pretpostaviti da je velika većina Židova toga doba očekivala „političkog“

Mesiju, kralja koji će ih osloboditi tlake Rimskog carstva, vratiti izgubljena i prognana

plemena i stvoriti moćni Izrael koji će umjesto Rima vladati Svijetom.

Ali, to nije bila suština tih proročanstava na kojima su zasnivali ta svoja očekivanja.

I samo proročanstvo Danielovo, kako vidjesmo, govori da će Pomazanik biti pogubljen.

Kako pogubljen ako treba napraviti moćni Izrael?

O čemu se tu radi?

Prorok Izaija reče:

„Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina?“ Izrastao

je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote

ni sjaja da bismo se u nj zaglédali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe,

odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe,

odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga

Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.

Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.“

Mesija, Isus, je zaista došao da obnovi Izrael, ali ne na način na koji je očekivan.

Isus, kako smo vidjeli, počinje svoje poslanje krštenjem odnosno pomazanjem Duhom

Svetim. Slijedeći njegov korak je okupljanje apostola, kojih je kako znamo bilo dvanaest,

koliko je i plemena Izraelovih. Slijedi propovijedanje dolaska Kraljevstva nebeskog

praćeno čudima koje je Isus radio.   A zanimljivo je i odabir mjesta gdje Isus počinje

naviještanje Kraljevstva.

Isus, kako Sv. Matej piše, nakon krštenja odlazi u pustinju te nakon povratka počinje

javno djelovanje, ali ne bilo gdje;

„A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u

Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno

po proroku Izaiji:

Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja

poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti

obitavahu svjetlost jarka osvanu.

Otada je Isus počeo propovijedati: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“

Zašto ovo ima veze s obnovom Izraela?

Zašto Matej dovodi u vezu Izaijino proročanstvo s tim da je Isus javno djelovanje počeo

tako da se nastanio u Galileji?

Sjetimo se odakle su prvi Izraelci odvedeni u roblje, oni Izraelci koji se nikad nisu

vratili:

                                                                                                                                                                        16
 DOLAZAK KRALJA

„U vrijeme izraelskog kralja Pekaha došao je asirski kralj Tiglat Pileser i zauzeo Ijon,

Abel Bet Maaku, Janoah, Kedeš, Hasor, Gilead, Galileju i svu zemlju Naftalijevu."

Mesija počinje svoje djelovanje točno na mjestu odakle su odvedeni prvi Izraelci.

Galileja, zemlja plemena Naftali i Zebulon.

Propovijedano nebesko kraljevstvo je u biti taj novi Izrael kojega su svi toliko željno

očekivali.

Sva djela koja je Isus radio ispunjavaju Starozavjetna proročanstva do te mjere toliko da

jasno otkrivaju prirodu njegovog poslanja.

Izraelov Mesija ne samo da obnavlja Izrael nego čini neusporedivo više od toga te

otkriva stvarno značenje Svetog pisma.

Pa uronimo u knjige Starog zavjeta i pogledajmo o čemu se tu u stvari radi.

                                                                                                                                                                        17
 KLJUČEVI

KLJUČEVI

Vjerujem da nas većina, čitajući knjige Starog

zavjeta, ostaje zbunjena detaljnim opisima

građevina i predmeta koji se tamo navode.

Na primjer, opisi Šatora sastanka i

Starozavjetnog Hrama, pa zatim opisi odjeće

Velikog svećenika i mnogih drugih predmeta

većini nas djeluju prilično apstraktno.

Kakav je bio stvaran izgled tih predmeta i

građevina, čak i nakon višestrukog čitanja

njihovog opisa, jako je teško sebi predočiti.

Pitamo se dakle, zašto bi Bog u detalje dao

opise spomenutih stvari onima koji su ih trebali

izraditi, baš na način na koji ih je dao?

Postoji li tu neki skriveni razlog?  

Na što ti predmeti upućuju?

Koje je njihovo stvarno značenje?

Zašto su morali izgledati baš tako?

Zašto su napravljeni baš od navedenih

materijala?

Milijun puta zašto.

Ali nisu samo opisi predmeta i građevina u

knjigama Starog zavjeta predmet čuđenja

površnog čitatelja.

Tu se navode i precizni podaci o godinama

starosti određenih osoba, imenima njihovih

žena i djece, čitavim porodičnim stablima…

Zašto?

Zar je i to bitno za biblijski narativ?

Dali tu postoji nekakvo dublje značenje koje

zahtjeva interpretaciju?

Ako malo promislimo, sama logika nalaže da

dublje značenje mora postojati.

                                                                                                                                                                         18
 KLJUČEVI

Zaista, nije logično da bi Bog davao detaljne upute kako bi trebale izgledati određene

građevine ili predmeti, samo da bi isti imali lijep vizualni ili umjetnički dojam.

Mada, i lijep dojam je zasigurno njihova važna karakteristika.  

Ali, ako postoji dublje značenje ovih stvari, koje je to?

Gdje pronaći objašnjenje?

Očigledno je, ako značenje postoji, ono je simboličke prirode.

Ali opet, kako otključati simbole?

Kako dešifrirati poruku?

Koja je šifra, koji ključ?

Ako je Isus dugo očekivani i prorokovani Mesija koji je ispunio pisma Starog zavjeta,

logično je da je On otkrio i ključ za razumijevanje simbolike navedene u tim knjigama.

Odnosno, On sam bi trebao biti taj Ključ.

Gledano na taj način, u knjigama Novog zavjeta koje opisuju Isusov život i djelovanje,

mora postojati i objašnjenje čitave simbolike Starog zavjeta.

Ovakav način razmišljanja nas vodi do tradicionalnog načina interpretacije Svetog pisma

koji se koristio od samih početaka Crkve.

To je alat koji su koristili „crkveni oci“ i koji je vjekovima bio, u stvari, jedini način

interpretacije Svetog pisma, a naziva se tipologija.

Nakon što je Svijet, napose zapadni, prepravila svojevoljna interpretacija značenja

dijelova Svetog pisma, a koju je promovirala pojava protestantizma, tipološka

interpretacija postala je sve nepoznatija tzv. običnom puku pa čak i tradicionalnim

katolicima.

Prema navedenom principu, Sveto pismo je uvijek  potrebno čitati cjelokupno, odnosno,

knjige Starog zavjeta treba proučavati u svjetlu Novog zavjeta i obrnuto.

Ili, kako bi rekli crkveni oci; „Novi zavjet je skriven u Starom, a Stari je otkriven u

Novom.“

Jednostavnije rečeno, prema principu tipologije, događaji iz Starog zavjeta su tip

događaja iz Novog zavjeta.

Tip bi mogli shvatiti kao sliku ili pralik, odnosno sjenu, neke osobe ili događaja.

Odnosno, događaji opisani u Novom zavjetu imaju pralik i daju ispunjenje i smisao

događajima opisanim u knjigama Starog zavjeta.

I to ne vrijedi samo za događaje. Jednako tako je i sa osobama, ali i predmetima.

Pa krenimo na put otkrivanja jednog dijela te simbolike.

                                                                                                                                                                        19
 POSTANAK

POSTANAK

Prođimo ukratko povijest od stvaranja prvog

čovjeka do pojave Izraelskog naroda.

U početku Bog stvori Adama, što na

hebrejskom znači čovjek, te za njega stvori

ženu.

Adam je stvoren na sliku Božju kao savršeno

besmrtno stvorenje koje je živjelo u savršenom

prirodnom okruženju koje se nazivalo Rajski

vrt.

Odmah možemo primijetiti paralele između

Adama i Krista.

Adam je savršeni sin Božji, bezgrješan,

besmrtan…

Prvi ljudi primaju blagoslov Božji:

„blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i

množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!

Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i

svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ I

doda Bog: „Evo, dajem vam sve bilje što se

sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna

što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za

hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i

gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah

života – neka je za hranu sve zeleno bilje!“

Opet Adam kao slika Krista - Sva vlast pripada

Adamu, sve je stvoreno za njega.

Da bi ostao u ovom savršenom stanju i

okruženju, Bog postavlja samo jedan zakon

odnosno uvjet Adamu:

„Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa

stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj

dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“

                                                                                                                                                                         20
POSTANAK

Na ovo možemo gledati kao na prvi savez Boga s čovjekom, savez koji je imao uvjet da

bi se održao.

Ali, kako god lako izgledao njegov zadatak, čovjek ipak nije uspio ispoštovati savez.

Svima je poznato kako je žena na zmijin, odnosno sotonin, nagovor jela od voća sa stabla

spoznaje dobra i zla, a za ženom i Adam i time prekršio zakon i savez Božji.

Ovdje prestaje sličnost Adama s Kristom.

Adam pada jer nije bio poslušan Bogu ocu, pada tamo gdje će Krist pobijediti, jer će biti

poslušan do kraja.

Na Božje pitanje:

„Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?“

Adam odgovara sa:

„Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“

Vidimo da Adam najprije griješi, a  zatim još i prebacuje krivnju na ženu, to jest radi

suprotno od onoga što će učiniti Krist, koji neće griješiti ali će preuzeti krivnju „žene“,

koja je, kako ćemo vidjeti, slika Crkve, na sebe.

Taj prvi grijeh, grijeh neposluha, doveo je do izbacivanja prvih ljudi iz raja zemaljskog.

Ipak, Bog ovdje ne odustaje od čovjeka.

Naprotiv, već prilikom izgona ljudi iz raja zemaljskog, počinje Božji plan za spasenje

ljudi, odnosno plan za njihov povratak u Raj zemaljski.

                                                                                                                                                                        21
 POSTANAK

Ali, Bog ne otkriva odmah svoj plan ljudima nego ga iznosi polako, skriveno,

prispodobama, preko proroka, generacijama.

Sve Božje Saveze i svu interakciju Boga sa čovjekom je moguće gledati samo kroz

prizmu Božjeg plana da čovjeka spasi, odnosno dovede natrag u Raj.

Nakon što je Adam sagriješio Bog reče zmiji:

„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on

će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“

Ova rečenica ima mnogostruko dublje značenje nego što se na prvi pogled čini.

Riječ „rod“ je prijevod hebrejske riječi „zera“ koja doslovno znači „sjeme“.

Malo čudno zar ne?

Žena da ima sjeme?

O čemu se ovdje u stvari radi bit će jasnije što budemo više ulazili u tipologiju Svetog

pisma.

Nakon toga, Bog tjera Adama iz Raja riječima:

„Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S

njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje

hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim

raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje

uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“

Sveti Pavao, vezano na gornje, napisa:

„Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt…“

Dakle, Bog zbog Adama proklinje Zemlju, a sam Adam postaje smrtan.

Iz ovih rečenica se može pretpostaviti da prije Adamovog grijeha nije uopće bilo smrti

na Zemlji, ne samo za ljude nego i za životinje, i da smrt ulazi u svijet kao posljedica

toga grijeha.

Sva borba životinja i ljudi za opstanak, smrt, ubijanje i sav kaos na zemlji, sve bi bilo

posljedica Adamovog grijeha.

Ali ta razmatranja su tema za neku drugu knjigu.

Ljudi su iz savršenog okruženja Raja zemaljskog poslani u kaos koji su sami kreirali.

Nakon što je istjerao ljude iz Raja, Bog postavlja anđele, kerubine, da čuvaju prilaz

stablu života, odnosno da čuvaju stražu na ulazu u Raj.

Čovjeku je ulazak u raj onemogućen jer:

„Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku,

ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!“ Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta

edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.“

                                                                                                                                                                        22
 
POSTANAK

Zbog čega Bog ne dozvoljava Adamu da jede sa stabla života nakon što je sagriješio, a

prije grijeha mu je to bilo dopušteno?

Zar Bog želi da Adam umre?

Ključ je u stanju svijesti, a moguće također i fizičkom stanju, u kojem se Adam poslije

grijeha nalazi. Prije grijeha je Adam u stanju savršenstva odnosno svetosti, a nakon

grijeha je Adam u palom stanju, stanju neprijateljstva s Bogom.

Vječni život u takvom stanju bio bi u stvari vječno prokletstvo.  

Nakon progonstva iz Raja, pala narav prvih ljudi ispoljava se već kod sinova Adama i

Eve. Kain ubija Abela zbog ljubomore.

Nakon što su se ljudi namnožili na Zemlji, pala narav je prevladala i došlo je do

potpunog izopačenja ljudske vrste:

„Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u

njegovoj pameti uvijek samo zloća“

Ali ne samo ljudske, jer: „I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće

na zemlji izopačilo - reče Bog Noi: „Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja

napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.“

O tome kako je došlo do potpunog izopačenja zemlje, u Svetom pismu nema mnogo

informacija, ali po onim dostupnima može se zaključiti da je pretpotopni svijet bio

potpuno drugačiji od sadašnjeg, ali to je opet tema za neku drugu knjigu.

                                                                                                                                                                        23
POSTANAK

Bilo kako bilo, Bog sveopćim potopom uništava sav život na izopačenoj Zemlji,

preživljava samo pravednik Noa, njegova obitelj i životinje koje su bile na korablji.

Bog dakle bira Nou, jedinog pravednog na Zemlji, da krene ispočetka.

Nakon potopa Bog radi novi savez:

„A ja, evo, sklapam svoj savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim

stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa zvijerima – sa svime što je s vama

izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Držat ću se ja svog saveza s vama

te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju

opustošiti.“

Kao znak ovog saveza Bog postavlja dugu. Dakle, ako bi ponovno došlo do izopačenja

zemlje, Bog je neće uništiti potopom da bi održao ovaj Savez.

Bog ponovno predaje Zemlju u ruke ljudima, ali prije toga Bog Noi daje osnovna pravila

ponašanja, na novoj Zemlji:

„A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od

čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život. Tko prolije krv čovjekovu,

njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“

                                                                                                                                                                        24
POSTANAK

Prema daljnjem biblijskom narativu možemo zaključiti da je do izopačenja ljudi opet

došlo, jer ljudi opet bijahu neposlušni Bogu, a kulminacija je bila izgradnja babilonske

kule. Ali, Bog ne uništava ljude, nego ih, miješanjem jezika, rasprskava po svoj Zemlji.

Bog ovaj put u obnovu kreće na drugačiji način. Poziva sedamdesetpetogodišnjeg

Abrama od čijeg potomstva radi izabrani narod, narod Izraela.

Sam odabir Abrama, a potom i njegovih potomaka, događaji koji su im se dogodili te

samo ponašanje izabranih, nema samo narativnu i edukativnu vrijednost, nego u sebi

sadržava sliku ili pralik „onoga koji ima doći“, a i samog karaktera Svevišnjeg.

                                                                                                                                                                        25
 IZRAEL

IZRAEL

Izrael - pojam koji je usko vezan uz Sveto

pismo i koji i dan danas predstavlja upitnik u

glavama ljudi.

Što je to Izrael, ili još bolje tko je to Izrael?  

Moderni, neupućeni čovjek, najvjerojatnije bi

odgovorio da se radi o državi pozicioniranoj na

bliskom istoku koju naseljava pretežno židovski

narod, odnosno potomci starozavjetnog

izabranog naroda, kojemu je Bog davnih dana

dao tu zemlju u baštinu.

Svjetovno gledano, to bi možda bilo

najjednostavnije i najispravnije shvaćanje

pojma Izrael.

Ipak, gledano u svjetlu Svetog pisma, niti je to

baš tako jednostavno, a niti ispravno.

A što je onda ispravno?

Krenimo od porijekla samog imena Izrael.

Iz Knjige postanka vidimo da Bog naziva cijele

narode po imenu njihovog praoca. Npr. narod

Moapci su potomci Lotovog sina Moaba,

Amonci drugog Lotovog sina Amona, Edomci

su potomci Ezava koji je dobio nadimak

Edom…itd.

Sukladno tomu Izraelci bi trebali biti potomci

Izraela.

Opet iz Knjige postanka vidimo da je Bog ime

Izrael dao Jakovu, sinu Izaka odnosno unuku

Abrahama.

Što se tiče samog značenja tog događaja, znamo

da promjena imena ljudi u biblijskim knjigama

nikad nije niti slučajna niti reda radi, a kamoli

da je beznačajna. Za primjer ne trebamo otići

mnogo ranije u povijest.

                                                                                                                                                                         26
IZRAEL

Bog mijenja ime Jakovljevom djedu Abramu, što znači otac, u Abraham, što znači otac

naroda.

I Abraham, mada je u trenutku promjene imena već bio star i bez djece, je zaista i postao

otac mnogih naroda.

Mada je točno značenje imena Izrael danas upitno, odnosno postoji veliki broj mogućih

interpretacija značenja imena, jasno je da se radi o izabranoj osobi kojoj je dano ime koje

ima dublje značenje, vjerojatno poznato onima koji su poznavali jezik u vrijeme kad je

ime dano. Nećemo se zadržavati na pokušaju tumačenja imena, krenimo dalje.

U jednom trenutku Bog sklapa savez s Abrahamom, Izraelovim djedom, obećavši zemlju

Kanaan, zemlju na čijem je dijelu i današnja država Izrael, njegovom potomstvu:

„Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – savez svoj za

vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe. Tebi i tvome potomstvu

poslije tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica – svu zemlju kanaansku – u

vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.“

„A ovo je savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe koji ćeš vršiti: svako

muško među vama neka bude obrezano. Obrezujte se, i to neka bude znak saveza

između mene i vas. Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši

osam dana, neka bude obrezano; i rob, rođen u vašem domu, i onaj što bude kupljen od

stranca, koji ne bude od vaše krvi. Da, i rob rođen u tvome domu ili za novac kupljen

mora se obrezati! Tako će moj savez na vašem tijelu ostati vječnim savezom.“

                                                                                                                                                                        27
IZRAEL

Savez je uvjetan, jer:

„Muško koje se ne bi obrezalo neka se odstrani od svoga roda: takav je prekršio moj

savez.“

Znak ovog saveza je dakle obrezanje. Rekli bi, sve je jasno, potomci Abrahama, njegovi

nasljednici koji čak i ne moraju biti u krvnoj vezi nego samo obrezani, jer to je uvjet

saveza, naslijedit će obećanu zemlju. Prema tome bi se i oni koji nisu u krvnom srodstvu

s Abrahamom brojili u njegovo potomstvo, važno je samo da su obrezani.

Ali nije baš sve tako jednostavno.

Iz razgovora Boga s Abrahamom, u trenutku sklapanja saveza, vidimo da Bog ne gleda

na potomstvo na isti način na koji to gledaju ljudi. Abraham je u vrijeme sklapanja

saveza imao sina Jišmaela, ne sa svojom ženom Sarom, nego sa njezinom sluškinjom, i

to na Sarin nagovor jer Sara nije vjerovala da sama može imati djecu. Abraham je

obrezao svoga sina Jišmaela, a budući da mu je još i sin, čovjek bi pomislio da je on

sigurni dio saveza o kojem Bog govori. Ipak, Bog reče:

„I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga

razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. Ali ću držati

svoj savez s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba.“

Ovdje vidimo da postoji savez kojeg Jišmael nije dio, mada je obrezan, nego Bog jasno

kaže da će savez držati s Izakom. Zaista, nakon Izakovog rođenja Sara traži od

Abrahama da otjera Jišmaela i njegovu majku od sebe. Bog naređuje Abrahamu da je

posluša.

                                                                                                                                                                        28
IZRAEL

Ne samo to nego vidimo da Bog Jišmaela uopće ne vidi kao Abrahamovog sina jer u

jednom trenutku kaže: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u

krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“

Ako Izaka Bog vidi kao Abrahamovog sina jedinca onda možemo zaključiti da Jišmael

ne spada u potomstvo o kojem Bog govori.

Važno je zapaziti da je Abraham dobio sina Jišmaela dok se još zvao Abram. Tek nakon

promjene imena u Abraham dobio je sina Izaka.

U gornjoj rečenici po prvi put u svetom Pismu nalazimo pojam ljubavi. Ovdje nalazimo

pralik ili sjenu onoga što se ima otkriti.

Otac Abraham vodi svog ljubljenog sina jedinca na brdo Moriju da bi ga prinio kao

žrtvu. Izak, penjući se na brdo na leđima nosi drva. Stotinama godina poslije jedan drugi

Otac će, na istom brdu, kao žrtvu prinijeti svog ljubljenog Sina jedinca koji će, kao i

Izak, penjući se na brdo na leđima nositi drvo križa. Abraham tako postaje lik Oca

nebeskog, a Izak pralik Isusov. Na Izakovo pitanje: „ali gdje je janje za žrtvu

paljenicu?“ Abraham odgovara: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine

moj!“. Zaista, Abraham tim riječima prorokuje Isusovu žrtvu, jer jaganjac Božji doista

bijaše žrtvovan na tom mjestu.

                                                                                                                                                                        29
IZRAEL

Nakon što je zaustavio Abrahama u namjeri da žrtvuje Izaka; „Podiže Abraham oči i

pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme

ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina.“

Grmlje ili trnje u kojem su se zapleli rogovi ovna koji će biti žrtvovan umjesto sina

Abrahamovog doziva u sjećanje trnovu krunu koju je Isus, Božji jaganjac, imao na glavi

kad je žrtvovan mjesto svih sinova Abrahamovih na istom mjestu.

Nakon ovih događaja Bog reče Abrahamu:

„Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog

jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput

zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih

neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati

tvojim potomstvom.“

Opet proročanstvo vezano za potomstvo kojim će se blagoslivljati čitava zemlja.

Vidimo da su najveće Abrahamove vrline vjera i poslušnost.

Poslušnost Bogu koja ide preko onoga što sam može razumom dokučiti. Abraham na

poziv Božji ima snagu biti toliko poslušan da je voljan žrtvovati sina kojega je cijeli

život čekao. Ta Abrahamova poslušnost je pralik poslušnosti Isusove koji reče: „ne volja

moja nego volja tvoja“.

                                                                                                                                                                        30
IZRAEL

Ali zašto je Abraham bio spreman na tu nezamislivu žrtvu?

Bog je nekoliko puta Abrahamu rekao da će držati savez s Izakom i njegovim

potomstvom. A reče mu i: „sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi

ovjekovječiti ime“. Abraham je znao da je Bog istinit i da ne može prekršiti obećanje,

tako da je Izak ovako ili onako morao ostati na životu. Čak i da je dopustio žrtvu, Bog bi

morao oživiti Izaka da bi održao obećanje.

Abraham je vjerovao Bogu.

Knjiga postanka dalje navodi: „Poslije Abrahamove smrti Bog je blagoslivljao njegova

sina Izaka“ Mada je Abraham imao sina Jišmaela i još sinova koje je imao sa

suložnicama, svi oni, kako vidimo, nisu nositelji blagoslova, to je samo Izak.

Bog Izaku kaže:

„Tvoje ću potomstvo umnožiti kao zvijezde na nebesima i tvome ću potomstvu predati sve

ove krajeve, tako da će se tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje; a to zato

što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i

odredbama.“

U slici Abrahamove obitelji vidimo i sliku Božje obitelji. Abraham je, kako vidimo, slika

ili sjena Oca nebeskog, Izak kao slika ili sjena Sina.

A što je sa Sarom?

                                                                                                                                                                        31
IZRAEL

„reče Bog Abrahamu: „Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju

ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti te će se narodi od nje

razviti; kraljevi će narodima od nje poteći“

Bog čini ono što je ljudima nemoguće, blagoslivlja nerotkinju od koje će poteći kraljevi,

koja u devedesetoj godini rađa sina jedinca, budućeg vladara, kojeg njegov otac imade

žrtvovati. Poznata priča?

Tipološki gledano, Sara, što na hebrejskom znači žena plemenitog roda ili princeza, je

dakle pralik djevice Marije, koja također rodi Sina, kralja nad kraljevima, na način

nemoguć ljudima, i čijeg Sina Otac zaista žrtvova za spas ljudi.

Skočimo generaciju dalje, do generacije Jakova - Izraela.

Nakon što se Izakov sin Ezav odrekao prava prvenstva, i nakon što njegov mlađi brat

Jakov prevarom dobiva očev, Izakov, blagoslov, Bog blagoslivlja Jakova:

„Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću

tebi i tvome potomstvu. Tvojih će potomaka biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na

zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi

zemlje.“

Zapazimo da, dok i Abrahamu i Izaku i Jakovu Bog kaže: „svi će se narodi zemlje

blagoslivljati tvojim potomstvom“, Jakovu kaže i: „tobom će se i tvojim potomstvom

blagoslivljati svi narodi zemlje.

                                                                                                                                                                        32
IZRAEL

Dakle, potomstvo kojim će se čitav svijet blagoslivljati uključuje i samog Jakova tj.

Izraela, a budući smo vidjeli da Bog narodima daje ime po njihovom ocu, možemo

pretpostaviti da je narod koji dolazi od Izraela i koji nosi njegovo ime to potomstvo

kojim će se blagoslivljati svi narodi zemlje.

I zaista, Izrael je ime pojedinca kojeg je Bog izabrao, odnosno Jakova, ali i izabranog

naroda.

Kad je blagoslovio svojih dvanaest sinova, Izrael reče slijedeće Judi, četvrtorođenom

svom sinu:

„Judo! Tvoja braća slavit će te; svagda ti je šaka na šiji dušmana, sinci oca tvoga tebi će

se klanjat’. Judo, laviću mali! Plijenom si se, sine, udebljao; poput lava, poput lavice

legao potrbuške! Tko bi ga dražiti smio? Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica

vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se

narodi pokoriti.“

Na ovaj način, prvenstvo među plemenima Izraelovim preko Jakovljevog Blagoslova

pripada Judinom plemenu sve do dolaska onoga kome će se narodi pokoriti, odnosno

Mesije.

Ali zašto ako je Juda tek četvrtorođeni sin Izraelov?

Odgovor je, čini se, u djelima trojice prvorođenih; Ruben je spavao s priležnicom svoga

oca Bilhom i time izgubio prvenstvo, a Šimun i Levi su u srdžbi ubijali ljude kad su

svetili sramotu počinjenu svojoj sestri Dini.

Vidljiv je dakle način na koji Bog gleda na potomstvo kome pripada prvenstvo i

blagoslov.

Vidimo, pravo prvenstva u Božjim očima se ne zaslužuje time da je osoba prvorođenac

nego isti mora čuvati Božje zakone. Ako to nije slučaj, Bog prvenstvo i blagoslov daje

drugome.

Prvenstvo i blagoslov i ako hoćete Savez Božji ne dopade ni Jišmaela ni Ezava koji

bijahu fizički prvorođenci, nego blagoslov pripade Izaku pa Jakovu, onima koji bijahu to

u Božjim očima.

Kako pravo prvenstva ne pripada uvijek prvorođenima tako ni potomstvo nije svatko tko

je po krvnoj vezi potomak.

Ovdje je i odgovor na pitanje potomstva Abrahamovog, Izakovog i Jakovljevog.

Tko su oni? Pa samo oni koji čuvaju Božje zakone.

Vidimo da je potomstvo prije svega duhovno.

Ali Juda nije bio najbolji od sinova, on vjerojatno samo nije učinio toliki grijeh da bude

eliminiran po pitanju dodjele prvenstva.

To vidimo iz riječi kojima je Jakov blagoslovio Josipa:

                                                                                                                                                                        33
IZRAEL

„Josip je stablo plodno, plodno stablo kraj izvora, grane svoje granâ preko zida.

Strijelci njega saletjeli, strijeljali ga, opljačkali. Ali lûk mu čvrst ostaje, mišice mu

ojačale, rukom Jakog Jakovljeva, imenom Pastira, Stijene Izraela, Bogom, Ocem tvojim,

koji ti pomaže, Svesilnim koji te blagoslivlje blagoslovom ozgo sa nebesa, blagoslovom

ozdo iz dubina, blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba! Blagoslovom klasja i cvjetova,

blagoslovom drevnih brda, želja vječnih brežuljaka –nek’ se oni spuste na Josipa,

između braće posvećenog!“

Veličanstven blagoslov rekli bi.

Ni približno nitko od braće ne primi ovakav blagoslov kao Josip „između braće

posvećen“.

Ali, ako je Josip između braće posvećen, zašto njegovom plemenu ne pripade prvenstvo?

Uočavamo u knjizi postanka da je Jakov tj. Izrael, po dolasku u Egipat blagoslovio

Josipove sinove Manašea i Efraima, ali na način da je mlađem, Efraimu, dao prvenstvo.

Na taj način je Bog Josipovo pleme podijelilo u dva poluplemena koji su nosili imena

Efrajima i Manašea, a ne direktno ime Josipovo kao što je slučaj s ostalim plemenima.

Zašto, pitamo se?

                                                                                                                                                                        34
IZRAEL

Pa, kako je i sinove Izraela, Jakova, podijelio po plemenima koja su nosila imena

njegovih sinova, između ostaloga vjerojatno i zbog toga da bi ime Izraela ostalo čisto

kroz vjekove, tako je i Josipovom plemenu vjerojatno dao imena njegovih sinova da

Josipovo ime ne bi bilo direktno vezano za nedjela njegovih potomaka.

Jer u jednom trenutku psalmist piše:

„Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa. Saveza s Bogom ne

održaše i ne htjedoše hoditi po zakonu njegovu… On odbaci šator Josipov i Efrajimovo

pleme ne odabra, već odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje. Sagradi svetište

k’o nebo visoko, k’o zemlju utemelji ga dovijeka…“

Dakle, prvenstvo koje je možda i pripadalo Efrajimu zbog oca njihovog Josipa, to pleme

izgubi zbog neposluha.

Vidimo da Bog ne daje prvenstvo isključivo nasljednim pravom kako je to uvriježeno,

nego je ponašanje sinova ključno za održavanje prava prvenstva.

A što je ključ u ponašanju sinova, što to Bog u stvari traži ili koji je uvjet dodjele

prvenstva?

To vidimo iz najvažnije zapovijedi dane Izraelcima:

„Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim

srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“. „Govori svoj zajednici

Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“, „Ljubi bližnjega

svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!“

Vidimo da je ljubav prema Bogu srž zakona i ono što Bog traži od ljudi.

Isto tako vidimo da je ljubav u stvari cilj koji Bog želi za čovjeka.

Bog čovjeka podučava prirodi ljubavi s ciljem da čovjek sam postane ljubav odnosno

svet, jer i Bog je svet.

A da bi bio kao Bog, čovjek, logično, najprije treba spoznati kakav je Bog.

Knjiga mudrosti kaže:

„Jer tebe znati – savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je

besmrtnosti.“

A prorok Hošea reče:

„Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.“

Prorok povlači paralelu između ljubavi i poznavanja Boga.

Dakle, možemo zaključiti, poznavati Boga znači poznavati ljubav.

Poznavanje Boga, ljubavi, je ono što Bog želi za čovjeka.

Ali, da bi upoznao Boga čovjek mora dopustiti da ga Bog nauči tko je on, a Bog to radi,

između ostaloga i kroz zapovijedi.

                                                                                                                                                                        35
IZRAEL

Prorok Izaija reče:

„Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj, Svetac Izraelov: „Ja, Jahve, Bog tvoj, tvojem

dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići. O, da si pazio na zapovijedi moje, kao

rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi! Potomstva bi tvojeg bilo kao

pijeska, a poroda utrobe tvoje kao njegovih zrnaca! Nikad ti se ime ne bi zatrlo niti

izbrisalo preda mnom!“

Sv. Ivan piše:

„Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške.“

Možemo iščitati da je ljubav u stvari temelj po kojem Bog radi svoj izbor.

Ljubav prema Bogu i prema ljudima, a očitovana kroz poslušnost Božjim zakonima.

Zakoni, dakle, i postoje zbog dobra ljudi jer njihovo ispunjenje, čitamo, donosi sreću

ljudima.

Ako se vratimo na pitanje potomstva, ovo bi značilo da one i samo one koji čuvaju Božje

zapovijedi, napose ljubav, a ne tjelesne potomke izabranih, Bog smatra potomstvom s

kojima drži svoj savez.

Neposlušnost zapovijedima, vidimo, dovodi do zatiranja imena neposlušnoga pred

Bogom.

Dakle, Bog želi da njegova djeca spoznaju tko je on i da budu kao on.

A on (Bog) je, kako navijestiše starozavjetni proroci i kako eksplicitno reče sv. Ivan -

Ljubav.

                                                                                                                                                                        36
IZRAEL

Temu ljubavi vidimo provučenu i kroz lik Josipa koji je očiti pralik Isusov.

Već od samog početka osjećamo tu temu u priči o Josipu.

Josip je sin Jakova i Rahele, žene koju je Jakov volio, a Josipa je „Izrael volio više nego

ijednog svoga sina“.

Josip je, kako rekosmo, ljubljeni očev sin, kao i Isus.

Josipa braća izdaše, kao i Isusa.

Obojicu predaše za novac.

Juda, sin Izraelov, savjetova da se Josip proda a ne ubije, a Juda, jedan od apostola,

proda Isusa.

Obojica, i Josip i Isus, izbjegoše smrt tako da su otišli u Egipat.

Oboje bijahu progonjeni zbog lažnog svjedočenja.

Oboje ostadoše nijemi na optužbe progonitelja.

Oboje bijahu osuđeni s dvojicom drugih optuženika, od kojih jedan bijaše pomilovan i

uzdignut a drugi osuđen.

Obojica nahraniše kruhom gladne.

Obojica vratiše dobro za zlo. 

Obojica na kraju pobijediše i postaše veliki prinčevi…

I još mnoge druge paralele se mogu povući između Josipa i Isusa.

                                                                                                                                                                        37
IZRAEL

Nakon Josipove smrti, Izraelci padaju u nemilost vladara Egipta, koji nije poznavao

Josipa. Nakon određenog broja godina koje su Izraelci proveli kao sužnji u Egiptu, Bog

diže Mojsija da Izraelce oslobodi ropstva.

U trenutku kada ga šalje da izbavi Izraelski narod, Bog Mojsiju objavljuje svoje ime:

„Ja sam koji jesam“, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: „Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja

jesam’ posla me k vama." Dalje je Bog Mojsiju rekao: „Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve,

Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi

je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.“

Na prvi pogled je jasno značenje Božjeg imena; onaj koji jest, koji uvijek postoji, vječiti.

Ali postoji i skriveno značenje ovog imena.

Mada to nije tema ove knjige, nekoliko puta ćemo se osvrnuti na tajne skrivene u staro-

hebrejskom pismu.

Naime, iz Svetog pisma znamo kako se na hebrejskom piše ime Božje - ‫ יהוה‬, hebrejska
slova Yod, Hey, Vav, Hey, čitajući s desna na lijevo.

Prevedeno na latinsku abecedu ono je YHVH.

Kako se ovo ime izgovara, neke će začuditi, ali to ne znamo točno.

Staro-hebrejsko pismo nije zapisivalo samoglasnike nego samo suglasnike, a budući da

je zakon branio izgovaranje imena Božjeg uzalud, gdje god se spominjalo ime YHVH

izgovaralo se - Gospodin.

Nakon tisuća godina neizgovaranja imena, zaboravio se, te je i danas nepoznat pravilan

izgovor ovog imena.

Neki će reći da je pravilan izgovor - Jahve, drugi će reći - Jehova, treći opet imaju svoju

verziju izgovora.

Ali ovo ime u originalu nije moglo biti zapisano u modernom hebrejskom pismu, koje u

to vrijeme nije postojalo, već je najvjerojatnije zapisano u starom hebrejskom

piktografskom pismu. A, napisano u tom pismu ono je:

Ono što razlikuje staro piktografsko hebrejsko od modernog hebrejskog pisma je to da u

prvom, svako slovo ili znak ima određeno značenje ili više značenja.

Sam izgled slova obično i ukazuje na njegovo značenje.

Yod tako ima primarno značenje – ruka,

Hey znači gledati, otkriti (kao objaviti),

Vav ima značenje – klin ili čavao.

Dakle značenje ta četiri slova može biti, čitano s desna na lijevo:

Ruka, Gledaj, Čavao, Gledaj.

                                                                                                                                                                        38
IZRAEL

Ovo odmah priziva u sjećanje događaje nakon Kristovog uskrsnuća.

Sv. Toma apostol nije bio prisutan kad se Isus ukazao ostalim apostolima te im reče:

„Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala,

ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“

Kad se ponovno ukazao, ovaj put u prisutnosti Tome, Krist mu reče: „Prinesi prst ovamo

i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“

Vidimo poruku: Pogledaj mi ruke gdje su bili čavli, riječi identične značenju znakova iz

imena Božjeg.

Nakon ovoga, Toma, kao odgovor na viđeno i kao jedini od svih apostola, direktno

naziva Isusa Bogom riječima: „Gospodin moj i Bog moj!“

Događaj nesumnjivo opisan i prorokovan samim Imenom Svevišnjeg.

Kao što je događaj nakon kojeg je Isus Tomi apostolu rekao „ne budi nevjeran nego

vjeran“ služio kao dokaz uskrsnuća, tako i ovo tajno značenje Imena služi kao dokaz

Božjeg plana spasenja od trenutka izbavljenja izabranog naroda – Izraela iz ropstva

Egipta. Jer Bog ovo ime, kako ćemo vidjeti u daljnjem tekstu, prvi put objavi Mojsiju

koji imaše zadatak da izvede Izraela iz ropstva.

Koje je dublje značenje ove činjenice vidjet ćemo kako se bude razvijala tipologija

vezana za Izrael.

                                                                                                                                                                        39
IZRAEL

Pa, vratimo se na Mojsija.

Bog Mojsiju daje obećanje pozivajući se na svoj savez s njegovim precima:

„Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj. Ali njima se

nisam očitovao pod svojim imenom – Jahve. I sklopio sam svoj savez s njima da ću im

dati kanaansku zemlju, zemlju gdje su živjeli kao pridošlice. A sada, pošto sam čuo

uzdisaje Izraelaca koje Egipćani drže u ropstvu, sjetih se svoga saveza. Kaži, dakle,

Izraelcima da sam ja Jahve; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani

nametnuli. Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; izbavit ću vas udarajući jako

i kažnjavajući strogo. Za svoj ću vas narod uzeti i bit ću vašim Bogom. Tada ćete znati

da sam vas ja, Jahve, vaš Bog, izbavio od egipatske tlake. Dovest ću vas u zemlju za koju

sam se zakleo da ću je dati Abrahamu, Izaku i Jakovu i dat ću vam je u baštinu, ja,

Jahve.“

Ova Božja obećanja postaju osnova pashalnog obreda koji se nakon izlaska Izraelaca iz

ropstva odvijao sve do Isusovih dana.

Bog u jednom trenutku Mojsiju kaže: „Ja, Jahve, kaznit ću i sva egipatska božanstva.“

I zaista, kad se dublje pogleda, kazne kojima je Bog kaznio Egipat se, osim što su

donijele zlo neposlušnim Egipćanima koji tipološki predstavljaju sav bezbožni svijet, u

stvari se izruguju egipatskim „božanstvima“, odnosno pojavama koje su Egipćani držali

za božanstva, čineći ta božanstva i vjeru u njih smiješnim i besmislenim čak i samim

Egipćanima.

                                                                                                                                                                        40
IZRAEL

Ali još više samim Izraelcima koji su do tada i sami štovali ta ista božanstva.

Potvrdu toga možemo vidjeti iz riječi Jošue, Mojsijevog nasljednika, koji u jednom

trenutku kaže Izraelcima:

„I zato se sada bojte Jahve i služite mu savršeno i vjerno! Uklonite bogove kojima su

služili oci vaši s onu stranu Rijeke i u Egiptu i služite Jahvi!“

Čineći egipatska božanstva smiješnima, Bog podučava Izraelce kome jedinom treba

služiti.

Slika Izlaska Izraela iz ropstva Egipta ne predstavlja samo sliku fizičkog oslobođenja

Izraelaca od tlake koju im je nametnuo vladajući narod u Egiptu.

Izlazak iz Egipta, vođen Božjom rukom, predstavlja pralik izlaska iz ropstva grijeha,

odnosno ropstva čovjeka raznim idolima koji su u svijetu.

Pralik Izlaska koji će se tek dogoditi stotinama godina poslije.

Tipološki gledano, Egipat ovdje predstavlja svijet grijeha, odnosno zemlju u koju je

Adam protjeran.

Nakon što je Mojsije izveo Izraela iz Egipta, Bog je uspostavio savez s Izraelom.

                                                                                                                                                                        41
IZRAEL

Nakon što su Izraelci, nakon tri mjeseca pustinje, na što ćemo se vratiti poslije, došli na

Sinaj, Bog reče Mojsiju: „Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: ‘Vi ste

vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas

doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti

predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo

svećenikâ, narod svet.’ Tim riječima oslovi Izraelce.“

Dakle Izrael je kraljevstvo svećenika, sveti narod.

Ali kakav je stvarni status Izraelskog naroda iz tog vremena u odnosu na Boga? Čitamo:

„Pođi k narodu“, reče Jahve Mojsiju, „i posvećuj ga danas i sutra. Neka opere svoju

odjeću; neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj

naočigled svega puka. Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: ‘Pripazite da

se na brdo ne penjete; da se ni podnožja ne dotičete!’ Tko se god brda dotakne, smrt će

ga snaći. Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili

strijelom ustrijeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane. Na otegnuti zvuk

trube neka se na brdo penju.“

I još: „…Jahve reče Mojsiju: „Siđi i opomeni narod da ne bi provalio prema Jahvi da ga

vidi. Mnogo bi ih poginulo. I sami svećenici, koji dolaze blizu Jahvi, moraju se očistiti,

da ih Jahve ne uništi.“ “Narod se ne može popeti na brdo Sinaj“, odgovori Mojsije

Jahvi, „jer si nas sam ti opomenuo: ‘Postavi granice naokolo brda i proglasi ga

svetim.’“ „Siđi pa se opet popni zajedno s Aronom“, odgovori mu Jahve. „Ali neka

svećenici i narod ne navaljuju da se popnu prema Jahvi da ne izginu.“

                                                                                                                                                                        42
IZRAEL

Bog na Sinaju daje Mojsiju zapovjedi kako se ponašati, detaljne uredbe i propise kako

izgraditi Svetište, propise o ponašanju svećenika i njihovoj odjeći, propise o blagdanima

i žrtvama itd.  

Ali, kako gore vidimo, Izraelci ne mogu pred lice Gospodina, koji je Svet, da ne bi

izginuli.

Ovdje treba napomenuti da Sinaj nije bio cilj putovanja Izraelaca, cilj je bio Sion -

Jeruzalem. Na Sinaju su Izraelci dobili zakon. Ovo je važno za daljnji razvoj tipologije.

Spomenuti savez, kako čitamo, Izraelu ne omogućuje biti u Božjoj blizini.

A što onda ovaj Stari savez, kako ga nazivamo u Bibliji, donosi?

„Budete li živjeli prema mojim zakonima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih

provodili, davat ću vam kiše u pravo vrijeme te će zemlja rađati rodom a stabla po polju

donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj

do sitosti i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a

da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom

zemljom. U bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, a oni će padati pred vama od mača.

Petorica vas nagonit će u bijeg stotinu njih, a stotina vas nagonit će u bijeg deset tisuća

njih. Da, vaši će neprijatelji padati pred vama od mača. K vama ću se okrenuti te vas

rodnima činiti i razmnažati. Držat ću svoj savez s vama. Starom ćete se zalihom hraniti;

štoviše, trebat će vam zalihe ispražnjavati da mognete sasipati novo žito. Među vama ću

postaviti svoje Prebivalište i neću vas odbaciti; među vama ću hoditi i bit ću vam Bog, a

vi ćete mi biti narod. Ja, Jahve, Bog vaš, izveo sam vas iz zemlje egipatske da im više ne

budete roblje; polomio sam palice vaših jarmova i učinio da hodate uspravno.“

Vidimo da se tu radi isključivo o ovozemaljskim blagoslovu vezanom za ovozemaljska

dobra.

Ali gdje je tu povratak u Raj zemaljski?

Dali je ovaj savez to o čemu su Adam i Eva sanjali nakon progonstva iz Raja?

Dali ovaj savez omogućava spasenje čovjeka?

Bog obećava da će postaviti svoje prebivalište među Izraelcima.

Ali kako ćemo vidjeti, oni neće smjeti, s izuzetkom jedino velikog svećenika, ući u

prebivalište odnosno doći u blizinu Boga, što je slično gornjoj slici događaja na Sinaju.

Ali zašto?

Zar gore Bog ne reče: „…vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.“ ?

Da, ali odnosi li se to na ovaj savez?

S. Pavao piše: „Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće

vidjeti Gospodina!“

Dakle, nitko tko nije posvećen tj. svet, neće vidjeti Gospodina.

                                                                                                                                                                        43
IZRAEL

U starom Izraelu je samo Veliki svećenik, koji bi trebao biti najsvetiji pripadnik Izraela,

smio ući u najsvetiji dio Prebivališta, koje je samo zemaljska slika ili blijeda sjena onoga

na nebu. Ali i on je morao biti točno po propisima odjeven i čist da ne bi poginuo pri

ulasku u Prebivalište, a kamoli da bi mogao u prisutnost samog Boga.

Pa kako bi to mogao onda „obični“ Izraelac, obični dionik Starog saveza?

Iz ovoga proizlazi da, sam po sebi, Stari savez ne omogućuje postizanje svetosti onima

koji ga drže.

Ako Stari savez ne omogućuje svetost, onda se preko njega ne može natrag u Raj.

To je tako jednostavno.

Ali čemu onda ovaj savez?

Stari savez je u stvari pralik, škola i priprema za Novi savez.

Savez po kojemu će biti omogućen povratak čovjeka u Raj.

Jer Bog reče preko proroka Jeremije:

„Evo dolaze dani“ – riječ je Jahvina – „kad ću s domom Izraelovim i s domom

Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih

uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam

ja gospodar njihov“ – riječ je Jahvina.  „Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom

Izraelovim poslije onih dana“ – riječ je Jahvina: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu

i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug

druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’, nego će me svi poznavati, i malo i

veliko“ – riječ je Jahvina – „jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih

neću više spominjati.“

Vidimo da će oni koji su pod ovim Novim savezom u stvari biti dionici obećanja Božjeg:

„– vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.“  

Dakle svi prethodni savezi Boga sa čovjekom, pa tako i Stari savez imaju ispunjenje u

ovom Novom savezu koji je, vidjet ćemo, vrhunac Božjeg plana spasenja čovjeka.

Izraelski narod i njegov put predstavlja tako pralik spasenja objavljenog u ovom Novom

savezu.

Ovaj put Izraelskog naroda možemo podijeliti u tri poglavlja:

·         Izlazak iz Egipta

·         Izrael u pustinji

·         Izraelsko kraljevstvo u obećanoj zemlji

Da bi shvatili tadašnje događaje i njihovo značenje moramo ih gledati kroz prizmu

njihovog ispunjenja u Novom savezu.

Posljedično, ovi događaji bacaju svjetlo razumijevanja na sam Novi savez.

Vratimo se u vrijeme kad Bog izvodi Izraela iz Egipta.

                                                                                                                                                                        44
 PASHA

PASHA

Prije izlaska Izraelaca iz Egipta Bog

ustanovljava Pashu i blagdan beskvasnih

kruhova:

„Ovaj mjesec neka vam bude početak

mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u

godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj:

Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za

obitelj pribavi jedno živinče. Tako, jedno na

obitelj. Ako je obitelj premalena da ga potroši,

neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj

kući, prema broju osoba. Podijelite živinče

prema tome koliko koja osoba može pojesti.

Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i

muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle.

Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga

mjeseca. A onda neka ga sva izraelska

zajednica zakolje kad se spusti suton. Neka

uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i

nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo.

Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste

noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. Da

ništa sirovo ili na vodi skuhano od njega niste

jeli, nego na vatri pečeno: s glavom, nogama i

ponutricom. Ništa od njega ne smijete ostaviti

za sutradan: što bi god do jutra ostalo, morate

na vatri spaliti. A ovako ga blagujte: opasanih

bokova, s obućom na nogama i sa štapom u

ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha. Te

ću, naime, noći ja proći egipatskom zemljom i

pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj – i

čovjeka i životinju. Ja, Jahve, kaznit ću i sva

egipatska božanstva. Krv neka označuje kuće u

kojima vi budete.

                                                                                                                                                                         45
PASHA

Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim

na zemlju egipatsku.“

Te:

„Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga

po trajnoj uredbi od koljena do koljena. Sedam dana jedite beskvasan kruh. …Držite

Blagdan beskvasnih kruhova! Toga sam, naime, dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske.

Držite zato taj dan kao blagdan od koljena do koljena: to je vječna naredba. Od večeri

četrnaestoga dana prvoga mjeseca pa do večeri dvadeset prvoga dana toga mjeseca

jedite beskvasan kruh.“

Dakle, prije nego napuste Egipat, jaganjac bez mane je trebao biti žrtvovan od sve

zajednice izraelske, u suton četrnaestog dana prvog mjeseca, a njegovo meso je trebalo

biti blagovano te večeri.

Da bi kazna koja će zadesiti čitav Egipat tu noć zaobišla Izraelce, dovratci i nadvratnik

kuća u kojima su živjeli morali su biti poškropljeni krvlju jaganjca koji je žrtvovan:

„Zatim sazva Mojsije sve starješine Izraelaca te im reče: „Idite i pribavite janje za svoje

obitelji i žrtvujte pashu. Onda uzmite kitu izopa, zamočite je u krv što je u zdjeli i

poškropite krvlju iz zdjele nadvratnik i oba dovratnika. Neka nitko ne izlazi preko

kućnih vrata do jutra. Kad Jahve bude prolazio da pobije Egipćane, zapazit će krv na

nadvratniku i na oba dovratnika, pa će mimoići ta vrata i neće dopustiti da Zatornik uđe

u vaše kuće da hara. Ovu uredbu držite u svim vremenima kao zakon za se i djecu svoju.

I kad dođete u zemlju koju će vam Jahve dati kako je obećao, vršite ovaj obred. Kad vas

vaša djeca zapitaju: ‘Što vam taj obred označuje?’ odgovorite im: ‘Ovo je pashalna

žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a

naše kuće pošteđivao.’“

                                                                                                                                                                        46
PASHA

Spomen na ovaj događaj Izbavljenja iz Egipta, odnosno pashalni obred je, kako vidimo

iz gore navedenoga, bio zakon kojeg su svi naraštaji Izraelaca morali održavati te

podučavati svoju djecu o njegovom značenju.

Nakon što su Izraelci došli u obećanu zemlju, pashalni obred se odvijao na određeni

način, odnosno određenim redoslijedom koji možemo pronaći u židovskoj tradiciji.

Postojala je obveza ispijanja četiri čaše vina tijekom pashalnog obreda, a vezane su za

četiri obećanja iz Knjige Izlaska:

„Kaži, dakle, Izraelcima da sam ja Jahve; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga

Egipćani nametnuli. Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; izbavit ću vas

udarajući jako i kažnjavajući strogo. Za svoj ću vas narod uzeti i bit ću vašim Bogom.“

Mishna, knjiga u kojoj je zabilježena židovska tradicija, navodi da su čak i siromasi

obavezani popiti sve četiri čaše.

Svaka od ovih čaša se ispija u određenom trenutku obreda.

Prva čaša se ispija za Kiddush - kada se izriče blagoslov nad vinom.

Druga za Maggid -  koji je prepričavanje priče o izlasku iz Egipta i prvoj Pashi.

Počinje s najmlađom osobom koja postavlja četiri pitanja, osmišljena za poticanje

sudjelovanja u obredu.

Maggid je dizajniran kako bi zadovoljio potrebe četiri različite vrste ljudi: mudraca, koji

žele znati tehničke detalje, zlih, koji se isključuju (i trebaju naučiti kaznu za to);

jednostavnih, koji trebaju znati osnove; i onih koji ne mogu pitati, koji ni ne znaju

dovoljno, da bi znali što trebaju znati.

Na kraju Maggida, blagoslov se recitira nad drugom čašom vina koja se tada ispija.

Treća čaša se ispija za Birkat Hamazon – zahvalu nakon jela.

Nakon recitiranja zahvale, izriče se blagoslov nad vinom i ispija treća čaša.

Četvrtom čašom se završava obred, a ispija se nakon Hallela – pjevanja himni.

Obred završava pjevanjem himni, odnosno standardne grupe psalama, nakon kojih se

izriče blagoslov nad vinom, a nakon kojega se ispija četvrta čaša vina.

Svećenik, odnosno glava kuće, nakon ispijanja izgovara riječi: svršeno je ili

konzumirano je.

A sad, zaronimo malo dublje u tipološko značenje Pashe.

Pasha se, da ponovimo, slavila kao obavezan obred koji je predstavljao spomen na

izlazak ili egzodus Izraelaca iz ropstva u Egiptu.

U evanđelju čitamo:

„I dok se molio (Isus), izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva

čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s

njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu.“

                                                                                                                                                                        47
PASHA

Kakav se to ovdje izlazak, odnosno egzodus, spominje?

Zar se izlazak Izraela već nije dogodio stotinama godina ranije?

Kakav je to sad novi, i to Isusov, izlazak?

Ovdje je riječ o ispunjenju slike izlaska iz Egipta, a ispunjenje će napraviti sam Isus.

Vidimo da se Izlazak „imao ispuniti u Jeruzalemu“.

                                                                                                                                                                        48
PASHA

Dakle, nije riječ u nekom egzodusu u neku drugu zemaljsku destinaciju ili neku drugu

obećanu zemlju.

Izlazak se dešava u samom Jeruzalemu.

A što se to desilo u samom Jeruzalemu što bi mogli povezati sa izlaskom Izraela iz

Egipta, odnosno samim blagdanom Pashe?

Isus u jednom trenutku reče učenicima: „Znate da je za dva dana Pasha, i Sin Čovječji

predaje se da se razapne.“

Dakle, raspeće Kristovo je nesumnjivo povezano s Pashom.

Zatim, čitamo slijedeće:

„Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: „Gdje hoćeš da ti

pripravimo te blaguješ pashu?“ On reče: „Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj

veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim Pashu sa svojim učenicima.’“ I učine učenici

kako im naredi Isus i priprave pashu."

Dalje čitamo:

„Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: „Svom sam dušom

čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više

blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.“

Pasha se treba završiti u kraljevstvu Božjem?

Što bi to značilo?

Čitamo dalje:

„I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima

i reče: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!“ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći:

„Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje

grijeha.“

Vidimo da ovdje Isus za čašu koja se ispija nakon jela i izricanja zahvale, dakle treću

čašu koja se ispijala za Birkat Hamazon, naziva svojom krvlju, a kruh koji se jeo za

vrijeme pashalnog objeda naziva svojim tijelom.

Vidimo, također, da se nigdje ne spominje pashalni jaganjac.

Jaganjac se ne spominje jer sam Isus preuzima ulogu pashalnog jaganjca.

Da je sam Isus pashalni jaganjac možemo jasno vidjeti u drugim dijelovima Svetog

pisma.

Ivan Krstitelj reče za Isusa: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“

Prisjetimo se da je Abraham Izaku odgovorio: „Bog će već providjeti janje za žrtvu…“.

Sv. Pavao piše:

„…jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist.“ 

                                                                                                                                                                        49
PASHA

Nakon gornjih riječi Isus kaže:

„A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga –

novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“

I još:

„I uze čašu, zahvali i reče: „Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne,

neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.“

Prema Evanđelju, nakon ovih Isusovih riječi apostoli pjevaju himne, dakle odvija se dio

pashalnog obreda koji se, rekli smo, naziva Hallel i nakon kojega se treba zaključiti

obred ispijanjem četvrte čaše.

Ali, primijetimo da je Isus nakon blagoslova treće čaše jasno rekao: „ne, neću više piti

od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.“  

Evanđelje navodi da su apostoli napustili sobu u kojoj su blagovali odmah nakon

otpjevanih himni.

Dakle, jasno vidimo da četvrta pashalna čaša nije konzumirana.

Ali zašto?

Zašto Isus ne završava pashalnu večeru prema uvriježenoj tradiciji?

Čitamo da Isus s apostolima odmah nakon pashalne večere odlazi u Getsemanski vrt.

Isus u vrtu moli:

„Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako

hoćeš ti.“

Kakvu čašu ovdje spominje Isus?

Nakon što je Isus izdan, njegovi učenici pokušavaju spriječiti njegovo zarobljavanje.

Čitamo:

„…Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i

odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. Nato Isus reče Petru: „Djeni mač u korice!

Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?“

Isus ne dozvoljava da ga brane jer mora popiti Čašu.

Ali, o kakvoj to čaši Isus uporno govori?

Pogađate,  radi se o četvrtoj pashalnoj čaši.

Ali kako to znamo?

Iz gornjeg teksta vidimo da Isus za vrijeme pashalne večere kaže:

„neću je više blagovati (pashu) dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.“

Dakle, Pasha, očito, mora biti završena u kraljevstvu Božjem.

Isus, prisjetimo se još jednom, reče i:

„neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.“

                                                                                                                                                                        50
PASHA

Dakle, završetak Pashe i ispijanje roda trsova koji očito predstavlja četvrtu čašu, kojom

se mora završiti obred Pashe, povezan je s dolaskom kraljevstva Božjeg.

Opet nigdje ne čitamo da Isus zaista ispija četvrtu čašu i time završava pashalni obred…

ili ipak da?

Sv. Ivan piše (Isus je raspet na križ):

„Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče:

„Žedan sam.“ A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu

natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče:

„Dovršeno je!“ I prignuvši glavu, preda duh.“

Dakle Isus traži piti „da bi se ispunilo pismo“. 

Ali, kao i vino i ocat je kako znamo „rod trsov“.

Isus uzima od „roda trsova“ u ovom trenutku, mada je netom prije odbijao piti jer sv.

Matej piše da u trenutku kad je nosio križ; 

„dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htje piti“.

Ocat se prinosi ustima Isusovim na izopovoj trsci.

Prisjetimo se da se u noći prije izlaska Izraelaca iz Egipta krv pashalnog jaganjca na

dovratke morala nanijeti izopovom kitom. Slučajnost?

                                                                                                                                                                        51
PASHA

Vidimo, krv pashalnog jaganjca iz Starog zavjeta, kojom su se mazali dovraci, je slika

krvi Kristove, ali i pashalnog vina. Isus za pashalno vino kaže: „Ovo je krv moja…“

Drvo križa, odnosno dovraci vrata su namazani krvlju Kristovom „koja će se proliti za

vas“ a koja je i pashalno vino koje „uzmite i pijte“ jer je isto „krv novog saveza“.

Vrata kroz koja Izraelci uđoše da se spase od smrti i kroz koja izađoše u slobodu od

ropstva Egipta tako su slika križa ali i samog Krista.

Isus reče: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu

nalaziti.“

Ocat uzet na križu tako predstavlja četvrtu čašu, koja je ispijena nakon što je jaganjac

žrtvovan, tijelo njegovo odnosno kruh je konzumiran na večeri s apostolima, a potom je

veliki svećenik odnosno sam Isus koji je u ovom pashalnom obredu i svećenik i žrtva,

izgovorio završne riječi; „Tetelestai“ – Dovršeno je. Obred pashe je gotov, posljedično,

prema Kristovim riječima, došlo je Kraljevstvo Božje.

Kako se može iščitati, Isus ispunjava i transformira Pashu i istovremeno uspostavlja

Novi savez o kojem govori na posljednjoj večeri; „Ovo je moja krv, krv Novog Saveza“

odnosno, prinosi za pashalnu žrtvu svoje tijelo i svoju krv koje transformira u kruh i

vino.

Novi savez o kojem je govorio prorok Jeremija je uspostavljen.

                                                                                                                                                                        52
 NOVO ROĐENJE

NOVO ROĐENJE

Nakon Izlaska iz Egipta Izraelci dolaze do

obale crvenog mora, a faraon, koji se

predomislio po pitanju njihovog puštanja na

slobodu, šalje na njih vojsku.

Izraelci se nalaze u naizgled bezizlaznoj

situaciji i počinju kukati kako nisu ni trebali

izlaziti iz Egipta.

Tada Bog preko Mojsija razdvoji vode

crvenoga mora da Izrael može prijeći:

„Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni

svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i

razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći

posred mora po suhu.“

Dok je Mojsije razdvajao more:

„Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih

četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i

stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade

im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i

vojske izraelske te postade onima oblak taman,

a ovima rasvjetljivaše noć te tako ne mogoše

jedni drugima prići cijele noći.“

Ovdje imamo sliku prolaska ljudi kroz more

dok je prisutan „stup od oblaka“ koji je slika

Duha Božjeg što vidimo iz slijedećeg teksta:

„Jahve je išao pred njima, danju u stupu od

oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od

ognja da im svijetli. Tako su mogli putovati i

danju i noću.“

I sljedećeg:

„…Jahve se spusti u liku oblaka,…“

Dakle, ovdje imamo sliku voda i Duha

Božjeg. Izraelci, vođeni Duhom Božjim prolaze

kroz vode, dok Egipćani pogibaju u vodama.

                                                                                                                                                                         53
NOVO ROĐENJE

Nakon ovih događaja Mojsije pjeva pjesmu zahvalnicu jer je Izrael konačno izbavljen iz

Egipta.

Zašto je to važno?

Biblija počinje sljedećom rečenicom:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala

nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.“

Znači, na početku stvaranja imamo Duha Božjeg i vode.

Vidjeli smo da je Bog, za vrijeme Noe, prvi svijet uništio potopom, dakle vodama.

Analogno izlasku iz Egipta, odabrani, u ovom slučaju Noa i njegovi, prolaze kroz vode

do nove zemlje, a svijet, kao kasnije Egipćani, pogiba u vodama.

U knjizi postanka čitamo:

„…Zatim ispusti golubicu (Noa) da vidi je li voda nestala sa zemlje. Ali golubica ne

nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu

površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. Počeka još sedam

dana pa opet pusti golubicu iz korablje. Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u

kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.“

                                                                                                                                                                        54
NOVO ROĐENJE

Ovdje imamo pojavu kopna nakon potopa, dakle nove zemlje, i sliku golubice s

maslinovim listom u kljunu.

Ovdje golubica predstavlja duha Božjeg, što vidimo iz slike Isusovog krštenja:

„Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha

Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj.“

U svim ovim prizorima, dakle, imamo prisutnost vode i prisutnost duha Božjeg.

Što bi to značilo?

Vezano za potop Sv. Petar piše:

„…Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k

Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu otiđe i propovijedati

duhovima u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše,

u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bî

spašena vodom. Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego

molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spašava po uskrsnuću Isusa

Krista…“

A vezano za prolazak Izraelaca kroz more sv. Pavao piše:

„Jer ne bih, braćo, htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom i svi

prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru…“

Dakle, kako rekoše sv. Petar i Pavao, ovi prethodni događaji pralik su zadnjeg – krštenja.

Jer, kako se Noa spasio kroz vodu i kako su Izraelci „krštenjem na Mojsija u oblaku i

moru“ spašeni od Egipćana, tako, kako reče Petar, krštenje „– i vas sada spašava po

uskrsnuću Isusa Krista…“

Ali to nije sve.

Isus u jednom trenutku reče Nikodemu: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo,

odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“ Kaže mu Nikodem: „Kako se čovjek može

roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?“ Odgovori

Isus: „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u

kraljevstvo Božje.“

Ako povežemo navedeno, možemo vidjeti da Svevišnji sve što je novo radi od vode i

Duha.

Vidimo da Isus isti princip primjenjuje i za „nanovo rođene“ koji se također moraju

roditi iz vode i Duha.

Iz toga proizlazi da Krist, kad Nikodemu govori o ponovnom rođenju, govori o krštenju.

Dakle, krštenjem se rađa novi čovjek, koji nije „kršten na Mojsija“ kao stari Izraelci

nego „kršten u Krista.“

Sv. Pavao piše:

                                                                                                                                                                        55
NOVO ROĐENJE

„Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno

su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi,

bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.“

I još:

„Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk!

Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu

Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.“

Ovdje nalazimo odgovor na pitanje potomstva Abrahamovog.

Dakle, oni kršteni u Krista su to potomstvo.

                                                                                                                                                                        56
 MANA

MANA

Prolaskom kroz crveno more, Izraelci su

napokon izašli iz Egipta ali su morali proći kroz

pustinju. U pustinji su Izraelci opet počeli

mrmljati i kukati, ovaj put da su gladni i da im

je bolje bilo u Egiptu.

„Tada reče Jahve Mojsiju: „Učinit ću da vam

daždi kruh s neba.“

Mojsije reče narodu:

„Večeras će vam Jahve dati mesa da jedete…a

ujutro kruha do mile volje, jer je Jahve čuo

vaše mrmljanje protiv njega.“

Dalje čitamo:

„Kad se prevlaka rose digla, površinom

pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica,

kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su

Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: „Što

je to?“ Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije

reče: „To je kruh koji vam je Jahve pribavio

za hranu.“

Dalje čitamo:

„Dom je Izraelov tu hranu prozvao manom.

Bijaše kao zrno korijandra; bijela, a imala je

ukus medenog kolačića.“

Dalje čitamo:

„Onda rekne Mojsije: „Ovo je zapovijed koju je

izdao Jahve: Napunite tim jedan gomer i

čuvajte ga za svoje potomke da vide hranu

kojom sam vas hranio u pustinji kad sam vas

izbavio iz zemlje egipatske.“

Te: „Izraelci su se hranili manom četrdeset

godina, sve dok nisu došli u naseljenu zemlju:

jeli su manu do dolaska na granicu zemlje

kanaanske.“

                                                                                                                                                                         57
MANA

Nakon što su mrmljali da su gladni, Izraelci počeše mrmljati da su žedni:

„Što ću s ovim narodom!“ – zazivao je Mojsije Jahvu. „Još malo pa će me kamenovati.“

“Istupi pred narod!“ – rekne Jahve Mojsiju. „Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih

starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom

ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod

napije.“

Što je simbolika ove stijene i vode koji su Izraelci pili saznajemo iz teksta sv. Pavla:

„i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene

koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.“

Dakle pili su vodu iz duhovne stijene koja je sam Krist.

A što je onda značenje mane?

Sv. Ivan izvještava, Isus kaže:

„Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji

silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko

bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život

svijeta.“

Židovi se nato među sobom prepirahu: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“

Reče im stoga Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne

pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima

život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je

moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao

što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po

meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede

ovaj kruh, živjet će uvijeke.“

„Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“

A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: „Zar vas to

sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?“

U kontekstu ovog Isusovog govora, prisjetimo se događaja na pashalnoj večeri:

„I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: „Ovo je tijelo moje koje se za vas

predaje. Ovo činite meni na spomen.“

Dakle, nakon gornjeg Kristovog govora mnogi njegovi učenici su otišli, a on je upitao

svoje apostole: „hoćete li i vi otići?“

Nije, dakle, snizio retoriku, i rekao npr. : „ovo govorim simbolički“, nego je, kako

vidimo, još podigao intenzitet svoje retorike po cijenu da svi odu od njega.

Zašto bi to napravio ako je govorio simbolički?

Jedini logičan odgovor je da nije govorio simbolički nego doslovno.

                                                                                                                                                                        58
MANA

Rečenice: „Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo

gdje je prije bio?“ kao i „Ovo je kruh koji je s neba sišao“ sugeriraju da se ovdje radi o

proslavljenom i uskrslom tijelu Kristovom koje nam on daje za hranu spuštajući ga s

neba na sličan način kako je spuštana mana.

Dakle, a kako je vidljivo i iz gornjeg Kristovog govora, mana koju su jeli stari Izraelci je

pralik „kruha s neba“, tj. tijela Kristova, odnosno Euharistije.

Zaista, ako je mana, koja je nazivana, a doista je i bila, „čudesni kruh s neba“, pralik

Euharistije, zar bi Euharistija onda trebala biti tek obični kruh koji samo nešto

simbolizira?

Uvijek je Starozavjetni pralik samo sjena svoje slike iz Novog zavjeta, pa zar bi ovdje

bila takva iznimka da je sjena čudesnija od onoga čemu je sjena?

Zar Euharistija ne bi trebala biti još čudesniji „nebeski kruh“ od mane, kruh kojem je

mana tek slaba sjenka, kao što su svi i starozavjetni pralikovi Kristovi tek blijeda sjenka

Krista?

Mana kao misterija Starog zavjeta je, dakle, pralik Euharistije, misterije Novog zavjeta.

Mana bijaše hrana koju stari Izraelci jedoše na putu ka zemaljskom kraljevstvu i

pomriješe, Euharistija je kruh novog saveza, nova mana, mnogo uzvišenija i čudesnija od

mane, tijelo Kristovo, hrana na putu ka nebeskom kraljevstvu koja daje život vječni i tko

je jede ne umire nikada, kako sam Krist reče.

I sama Isusova molitva „Oče naš“, koju svakodnevno izgovaramo, sugerira o kakvom je

kruhu riječ.

Naime, u dijelu teksta koji je preveden s  „kruh naš svagdanji daj nam danas“,

originalna grčka riječ prevedena kao „svagdanji“ je Epiousion.

Epiousion je riječ koja se u čitavom Novom zavjetu koristi samo na tom mjestu, a

doslovan prijevod riječi može značiti, a u nekim prijevodima Novog zavjeta tako i stoji -

nadnaravni.

Ovoga su bili svjesni svi ranokršćanski crkveni naučitelji.

Papa Benedikt XVI je u svojoj analizi ovog pitanja napisao:

„Činjenica je da su oci Crkve bili praktično jednoglasni u razumijevanju četvrte peticije

Očenaša kao Euharistijske peticije.“

                                                                                                                                                                        59
 KRV SAVEZA

KRV SAVEZA

Nakon što su Izraelci došli do brda Sinaja, Bog

im tu daje zapovijedi i sklapa savez s njima.

Čitamo:

„Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Jahvine

i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas:

„Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo.“ Tada

Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro

podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i

dvanaest stupova za dvanaest plemena

Izraelovih. Zatim naloži mladim Izraelcima da

prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Jahvi junce

kao žrtve pričesnice. Mojsije uhvati krv;

polovinu krvi ulije u posude, a polovinu izlije

po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa

je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: „Sve

što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat

ćemo.“ Mojsije potom uzme krvi te poškropi

narod govoreći: „Ovo je krv saveza koji je

Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih

riječi.“

Dakle, kod Starog saveza imamo krv junaca

kao krv saveza, a kod Novog saveza, krv saveza

je, kako smo vidjeli, sama krv Kristova.

Sv. Pavao o ovome napisa:

„A radi ovoga je (Krist) Posrednik novoga

Saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz

starog Saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu

baštinu. Jer gdje je posrijedi savez-oporuka,

potrebno je dokazati smrt oporučitelja.

Oporuka je doista valjana tek nakon smrti:

nikad ne vrijedi dok oporučitelj živi. Stoga ni

onaj prvi Savez nije bez krvi ustanovljen. Pošto

je svemu narodu priopćio svaku zapovijed

zakonsku, uze Mojsije krv junaca i jaraca s

vodom i grimiznom vunom i izopom te samu

Knjigu i sav narod poškropi govoreći:

                                                                                                                                                                         60
KRV SAVEZA

Ovo je krv Saveza koji vam odredi Bog; a onda krvlju slično poškropi i Šator i sve

bogoslužno posuđe. I gotovo se sve po zakonu čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema

oproštenja. Ako se dakle time čiste slike onoga što je na nebu, potrebno je da se sámo

to nebesko čisti žrtvama od tih uspješnijima.“

Dakle, po zakonu se sve čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja.

A vidimo da je Mojsije krvlju junaca čistio „slike onoga što je na nebu“.

Ali, da bi se očistilo ono što je stvarno nebesko ta krv, vidimo, nije dovoljna.

Kako krv životinja nije mogla očistiti grijehe, Bog žrtvuje savršenog Čovjeka bez

grijeha.

Njegova krv, dakle ima snagu čistiti "ono nebesko", što znači da njegova krv čisti do

svetosti, jer oni na nebu su, kako ćemo vidjeti kasnije, sveci.

Krv njegova odnosi sve grijehe, jer psalmist kaže:

"Jer je u Jahve milosrđe i obilno je u njega otkupljenje; on će otkupiti Izraela od svih

grijeha njegovih."

Vidimo da su ljudi Kristovom žrtvom otkupljeni.

Sam stvoritelj, dakle, plaća kaznu za grijeh, a koja je smrt, da bi ljudi imali život.

Ljudi su otkupljeni da bi živjeli u njemu i za njega, kao i što on živi i umro je za njih.

Pavao piše:

„Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga,

te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom.“

Njegova krv je Krv Novog saveza, kako on i sam posvjedoči na pashalnoj večeri:

„Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva."

Sv. Pavao objašnjava:

„Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijehâ. Zato On ulazeći u svijet veli:

Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio;

paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.

Tada rekoh: „Evo dolazim!"

U svitku knjige piše za mene:

„Vršiti, Bože, volju tvoju!"

Pošto gore reče:  Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice  – koje se po Zakonu prinose –  ne

mile ti se i ne sviđaju, veli zatim:  Evo dolazim vršiti volju tvoju!  Dokida prvo da

uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom

zauvijek."

Pavao gore spominje „slike onoga na nebu" koje je čistila krv bikova.

O čemu se tu radi?

                                                                                                                                                                        61
 ŠATOR I SVEĆENIK

ŠATOR I SVEĆENIK

Nakon što je Stari savez uspostavljen, Bog

Mojsiju daje upute za podizanje Prebivališta:

„Neka mi sagrade svetište da mogu boraviti

među njima. Pri gradnji Prebivališta i svega u

njemu postupi točno prema uzorku koji ti

pokažem.“

Vidimo da je Bog Mojsiju pokazao „uzorak“ po

kojem treba raditi Prebivalište i sve u njemu.

Ovo implicira da bi Prebivalište, u stvari, moglo

biti „maketa“ ili slika nečega što je na nebu ili u

vječnosti.

Točan opis Prebivališta je jako detaljan, a ovdje

ćemo istaknuti samo ono što je trenutno od

interesa za ovo proučavanje.

Prebivalište koje je izgradio Mojsije sastojalo se

od Prebivališta-Šatora i dvorišta Prebivališta.

U dvorištu prebivališta se nalazio žrtvenik za

paljenice izrađen od bagremovog drveta i

okovan u mjed. Sve potrepštine za žrtvenik, kao

što su alati za čišćenje i održavanje žrtvenika,

također su izrađene od mjedi.

Također u dvorištu, nalazio se umivaonik, isto

tako izrađen od mjedi.

U njemu su svećenici morali prati ruke i noge

kad bi prinosili žrtve na žrtveniku ili kad bi

ulazili u Šator – „da ne bi poginuli.“

Šator je bio izrađen od dva dijela, odijeljena

zastorom. Prvi do ulaza se zvao Svetinja i u

njemu su se nalazili Svijećnjak izrađen od zlata

i Stol za prinesene kruhove od bagremovog

drveta okovan u zlato. Iza zavjese u odijeljenoj

prostoriji, koja se nazivala Svetinja nad

svetinjama, nalazio se Kovčeg saveza. Ispred

zavjese koja je dijelila prostorije, nasuprot

kovčegu saveza, nalazio se kadioni žrtvenik za

paljenje tamjana, također napravljen od

bagremovog drveta i okovan u zlato.

                                                                                                                                                                         62
ŠATOR I SVEĆENIK

Zavjesa je bila izrađena od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog

lana, a na njoj izvezeni kerubini.

Na Kovčegu saveza se nalazilo Pomirilište:

„Pomirilište napravi također od čistoga zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a široko

lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga

kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja

Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako

da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema

drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u pomirilište. Stavi na Kovčeg Pomirilište, a

u Kovčeg položi ploče svjedočanstva što ću ti ih dati. Tu ću se ja s tobom sastajati i ozgo

ću ti, iznad Pomirilišta – između ona dva kerubina što su na Kovčegu pločâ

svjedočanstva – saopćavati sve zapovijedi namijenjene Izraelcima.“

U Svetinju nad svetinjama, u kojoj se nalazio Kovčeg saveza i Pomirilište, mogao je ući

samo veliki svećenik. Morao je ući propisano obučen, a njegova odjeća je također

detaljno opisana u uputama koje je dobio Mojsije:

„Obrati se svim vještacima koje sam obdario mudrošću neka naprave haljine Aronu da

bi se posvetio i vršio svećeničku službu u moju čast. Neka ovu odjeću naprave: naprsnik,

oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pâs.“

                                                                                                                                                                        63
ŠATOR I SVEĆENIK

„Naprsnik za presuđivanje izradi umjetnički; izvedi to kao i posao na oplećku: od zlata,

od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana. Neka bude

četvorinast i dvostruk jedan pedalj neka mu je duljina, a pedalj širina. Na njemu poredaj

četiri reda dragulja. U prvome redu neka bude: rubin, topaz i alem; u drugome redu:

smaragd, safir i ametist; u trećem redu: hijacint, ahat i ledac; a u četvrtom redu:

krizolit, oniks i jaspis. Neka budu ukovani u zlatne okvire. Tih dragulja neka bude

dvanaest, koliko i imena Izraelovih sinova.“  „Oplećak neka naprave od zlata, od

ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana – vješto izrađen.

Neka na njemu budu dvije poramenice, pričvršćene za njegove krajeve. Tkanica što bude

na njemu neka je napravljena kao i on: od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog

prediva i od prepredenog lana, a neka s njim sačinjava jedan komad. Zatim uzmi dva

draga kamena oniksa i u njih ureži imena Izraelovih sinova…“

„Ogrtač za oplećak sav napravi od ljubičastog prediva. Prorez za glavu na njemu neka

bude na sredini. Rub naokolo proreza neka bude opšiven kao ovratnik na oklopu, tako da

se ogrtač ne podere. Na njegovu rubu sve naokolo načini šípke od ljubičastog, crvenog i

tamnocrvenog prediva, a između njih zvonca od zlata naokolo; zlatno zvonce pa šipak,

zlatno zvonce pa šipak naokolo ogrtača uz rub. Neka budu na Aronu dok vrši službu, da

se čuje kad ulazi u svetište pred Jahvu i kad izlazi; tako neće umrijeti.“

„Košulju s resama napravi od lana, od lana napravi i mitru, a pâs vezom izvezi.“

„Napravi potom jednu ploču od čistoga zlata i na njoj ureži, kao što se urezuje na

pečatnom prstenu: ‘Jahvi posvećen’. Za mitru je priveži modrom vrpcom da stoji s

pročelja mitre. Neka stoji na Aronovu čelu. Tako neka Aron na se preuzme nedostatke

koji bi mogli okaljati sve svete prinose što ih Izraelci posvećuju. Neka uvijek stoji na

njegovu čelu da za njih stječe blagonaklonost Jahvinu.“

                                                                                                                                                                        64
 PUT U KRALJEVSTVO

PUT U KRALJEVSTVO

Prebivalište Izraelci rade dok su u pustinji,

nakon što su izašli iz Egipta.

Vidjeli smo da je Isusov Izlazak koji se dogodio

u Jeruzalemu ispunjenje simbolike Izlaska iz

Egipta i da je preuzeo ulogu pashalnog janjeta

čijom su se krvlju namazali dovratci kuća u

kojima su živjeli Izraelci noć prije Izlaska iz

Egipta.

Kako je krv pashalnog jaganjca sačuvala

Izraelce od fizičke smrti zbog grijeha Egipta,

tako Isusova krv čuva kršćane od duhovne smrti

zbog grijeha svijeta, jer Egipat u ovoj priči

predstavlja svijet.

Ali što se desilo s Izraelcima nakon što su

ujutro izašli iz kuća?

Dali su ostali u Egiptu i nastavili živjeti kao do

tada?

Ne, oni, kako znamo, napuštaju Egipat i prolaze

kroz more da bi to napravili.

Vidjeli smo da je taj prolazak kroz more pralik

krštenja.

Dakle, oni koji vjeruju u Krista moraju biti

kršteni u Krista.

To krštenje predstavlja duhovni Izlazak iz

svijeta, rađanje novog stvorenja, stvorenja koje

teži ne ovom svijetu nego kraljevstvu

Kristovom.

Kraljevstvu koje, kako on sam reče: „nije od

ovoga svijeta“.

Ali, dali su Izraelci nakon što su prošli kroz

more odmah stigli u obećanu zemlju,

kraljevstvo Izraela?

Opet je odgovor ne, morali su proći kroz

pustinju. I nisu u pustinji boravili nekoliko dana

ili mjeseci, nego četrdeset godina. Zašto? Zbog

čega Izraelci nisu odmah najkraćim putem došli

do obećane zemlje i priča o Izlasku bi bila

gotova?

                                                                                                                                                                         65
PUT U KRALJEVSTVO

Putovanje Izraelaca kroz pustinju je u stvari tip putovanja kršćana kroz život.

Izraelci su kroz pustinju putovali do obećane zemlje četrdeset godina ili jednu

generaciju.

Kršćani također putuju prema obećanoj zemlji, ali ne prema nekom zemaljskom

kraljevstvu, nego prema Kraljevstvu nebeskom, Kraljevstvu Božjem.

I koliko traje taj put?

Pa jednu generaciju ili jedan život, čega je pralik četrdeset godina pustinje.

Vezano za taj put Izraelaca, čitamo:

„Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: „Zašto

nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to

bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ Onda Jahve pošalje na narod ljute zmije;

ujedale ih one te tako pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče:

„Sagriješili smo kad smo govorili protiv Jahve i protiv tebe. Pomoli se Jahvi da ukloni

zmije od nas!“ Mojsije se pomoli za narod, i Jahve reče Mojsiju: „Napravi otrovnicu i

stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.“ Mojsije

napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u

mjedenu zmiju i ozdravio.“

                                                                                                                                                                        66
PUT U KRALJEVSTVO

Zbog ovoga Isus reče:

"I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da

svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni."

Na drugom mjestu Isus kaže:

"Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem

uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi."

Riječ prevedena kao uzdignut u drugoj rečenici i riječ podignut u prvoj je jednaka grčka

riječ u originalu - hypsōsen.

Da ne bi bilo zabune, vezano za drugu Isusovu izjavu Sv. Ivan napominje:

"To reče da označi kakvom će smrću umrijeti."

Dakle, uzdignut sa zemlje u Isusovoj rečenici znači da će Isus bit razapet.

Uzdignut na križ privukao je sve ljude k sebi i tim činom neizmjerne ljubavi je izbacio

odnosno pobijedio sotonu, ne mačem, ne silom, ne uzvraćanjem zla, nego ljubavlju.

Mojsijeva zmija pribijena na drvo doziva u sjećanje i prvi grijeh i zmiju i drvo u rajskom

vrtu. Pribijanje zmije, uzroka grijeha, na drvo, označavalo bi pobjedu nad grijehom. Ali

vidimo kako tu pobjedu Krist odnosi. On preuzima kaznu za grijeh, sav grijeh svih ljudi,

na sebe. Isus je podignut da bi izliječio one koji putuju prema nebeskom kraljevstvu, a

ugrizeni su od zmija tj. od grijeha, analogno tomu kako je mjedena zmija „liječila“ stare

izraelce na putu kroz pustinju.

                                                                                                                                                                        67
 HRAM I KRALJEVSTVO

HRAM I KRALJEVSTVO

Izraelci grade Prebivalište, koje je slika onoga

na nebu, ali sami ne mogaše ući čak ni u tu

sliku, kamoli da bi mogli ući u ono pravo

nebesko Prebivalište.

Prebivalište je bilo tip, simbol da je Bog s njima

ali istovremeno odvojen od njih, jer oni ne

mogu biti u njegovoj blizini.

Ali za razliku od starog Izraela, Bog u novom

Izlasku nije odvojen od sudionika Izlaska.

Kako?

Da bi to shvatili moramo detaljnije proučiti

značenje Pomirilišta i predmeta u njemu, a da bi

dobili jasniji kontekst moramo skočiti prema

naprijed – u staro kraljevstvo Izraela.

Nakon dolaska u obećanu zemlju Izraelci žele

kralja.

Nakon što je kralj bio Šaul, koji je bio

neposlušan Bogu pa mu je kraljevstvo oduzeto,

za kralja Bog bira Davida.

Čitamo:

„Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred

njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od

onoga dana.“

Čitamo i:

„Duh Jahvin bijaše odstupio od Šaula“

Dakle, David je izabran za kralja od Boga, ne

od naroda. Porijeklo njegove vlasti je božansko.

Njemu Bog reče:

„Ti ćeš pásti moj izraelski narod i ti ćeš biti

knez nad Izraelom“.

Vidimo da David ima ulogu pastira i branitelja

izabranog naroda.

O Davidu Bog reče:

„nađoh Davida, slugu svoga, svetim ga svojim

uljem pomazah, da ruka moja svagda ostane s

njime i moja mišica da ga krijepi. Neće ga

nadmudriti dušmanin, niti oboriti sin

bezakonja.

                                                                                                                                                                         68
HRAM I KRALJEVSTVO

Razbit ću pred njim protivnike njegove, pogubit ću mrzitelje njegove. Vjernost moja i

dobrota bit će s njime i u mome imenu rast će mu snaga. Pružit ću njegovu ruku nad

more, do Rijeke desnicu njegovu. On će me zvati: ‘Oče moj! Bože moj i hridi spasa

mojega.’ A ja ću ga prvorođencem učiniti, najvišim među kraljevima svijeta. Njemu ću

sačuvati dovijeka naklonost svoju i savez svoj vjeran. Njegovo ću potomstvo učiniti

vječnim i prijestolje mu kao dan nebeski.“

Vidimo da Savez pripada Davidovom potomstvu, potomstvu onoga koji će Boga zvati

„Oče moj“. Za njega Bog kaže:

„Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje.“

Vidimo da savez Boga s Davidom u korijenu ima odnos, ne gospodar – sluga kako je

bilo uobičajeno shvaćanje do tada, nego otac – sin. Sin po srcu očevu.

U savezu s Davidom, Bog, dakle, počinje objavu svojega karaktera.

Prateći Davidov životopis vidimo da Bog Davidu, kako je i obećao, osigurava veliku

slavu i vlast u Izraelu.

David u jednom trenutku reče proroku Natanu da bi želio Bogu sagraditi dom u Izraelu.

Bog mu preko Natana odgovori: „Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovako govori Jahve:

‘Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? Nisam nikad prebivao u kući otkako

sam izveo iz Egipta sinove Izraelove pa do današnjega dana, nego sam bio lutalac pod

šatorom i u prebivalištu. Dok sam hodio sa svim Izraelovim sinovima, jesam li ijednu

riječ rekao nekomu od Izraelovih sudaca kojima sam zapovjedio da budu pastiri mojem

narodu izraelskom i kazao: Zašto mi ne sagradite kuću od cedrovine? Zato sad ovo reci

mome sluzi Davidu: Ovako govori Jahve nad vojskama: Ja sam te doveo s pašnjaka, od

ovaca i koza, da budeš knez nad mojim izraelskim narodom. Bio sam s tobom kuda si

god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom. Ja ću ti pribaviti veliko ime,

kao što je velikaško ime na zemlji. Odredit ću prebivalište svojem izraelskom narodu,

posadit ću ga da živi na svojem mjestu i da ne luta više naokolo, niti da ga zlikovci muče

kao prije, onda kad sam odredio suce nad svojim izraelskim narodom. Ja ću mu pribaviti

mir od svih njegovih neprijatelja. Jahve će te učiniti velikim. Jahve će ti podići dom. I

kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon

tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi

dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a

on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih

zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je

odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati

dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.’"

                                                                                                                                                                        69
HRAM I KRALJEVSTVO

Dakle, David neće graditi Hram Bogu, nego njegov sin.

Davida nasljeđuje njegov sin Salomon.

Salomon u jednom trenutku reče:

„Namjeravam, dakle, sagraditi dom imenu Jahve, Boga svoga, kako je Jahve rekao

mome ocu Davidu: ‘Tvoj sin koga ću mjesto tebe postaviti na tvoje prijestolje, on će

sagraditi dom mome imenu.“

Salomon je zaista podigao Hram Bogu, i to veličanstven Hram, koji je napravljen po

uzoru na Prebivalište. Dakle, kako je Bog i obećao Davidu, njegov sin je napravio „dom

imenu Njegovu“, veličanstven Hram u Jeruzalemu, Na brdu Sion.

Ali…dali je to baš taj Hram ili Dom o kojem je svevišnji govorio Davidu?

Pogledajmo malo bolje u obećanje koje je prenio Natan. Bog kaže Davidu:

„I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon

tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi

dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek.“

Dakle, Bog kaže da će podići potomka nakon Davida kad on počine kod svojih otaca,

odnosno nakon Davidove smrti i taj potomak će podići „dom imenu njegovu“.

Salomon se ne samo rodio za vrijeme Davidovog života, nego je i postao kraljem još za

Davidovog života.

Očigledno je da on nije taj koji je podignut nakon što je David počinuo kod svojih otaca,

kako kaže proročanstvo, nego prije toga.

Davidov odgovor na riječi proročanstva također upućuje da je u pitanju događaj koji će

se odviti u budućnosti;

"Tko sam ja, Gospode Jahve, i što je moj dom te si me doveo dovde? Pa i to je još

premalo u tvojim očima, Gospode Jahve, te daješ svoja obećanja kući svoga sluge za

daleku budućnost i gledaš na me kao na ugledna čovjeka!"

O čemu se ovdje radi? Bog očito ne govori o Salomonu, ali o kome onda govori?

Odgovor je u samom proročanstvu.

Bog kaže: „Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin“, te „utvrdit ću njegovo prijestolje

zauvijek“.

Dakle riječ je o Sinu Božjemu, koji ne može biti običan čovjek da bi njegovo prijestolje

trajalo zauvijek.  

To ne može biti Salomon, jer kako znamo Salomonovo kraljevstvo se urušilo zbog

neposlušnosti Bogu.

A što onda predstavlja Salomon, i što predstavlja Hram kojeg je sagradio?

Pođimo od Salomona pa ćemo se vratiti na Hram.

                                                                                                                                                                        70
HRAM I KRALJEVSTVO

Salomonovo kraljevstvo u stvari predstavlja pralik Kristovog Kraljevstva, posebno u

ustroju.

Salomon tako predstavlja pralik Krista, ali tamo gdje je Salomon pao, Krist će

trijumfirati.

Navedeno jasno vidimo iz proročanstva koje anđeo reče Mariji:

„Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin

Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će

nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“

A Isus se rodi prema proročanstvu kojeg ranije reče Izaija:

„Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel“ – što znači s nama

Bog.“

Dakle, „Sin Svevišnjega, s nama Bog“ - Isus je taj Sin koji će dobiti prijestolje Davida,

oca njegova te sagraditi „dom imenu“ Božjemu i čije će prijestolje biti utvrđeno zauvijek

jer „njegovu kraljevstvu neće biti kraja“.

Božje riječi Davidu: „Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom,

tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda „ znače da će Mesija doći iz njegove loze, ali i

da će Mesija vladati Davidovim kraljevstvom, kraljevstvom Izraela, što je jasno vidljivo

iz anđelovih riječi: „kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke“.

Dakle Isus je Kralj Izraela, sin Davidov, kao što je i Salomon kralj Izraela sin Davidov.

Ali kakvog je to Izraela Isus kralj?

Isus sam reče: „moje kraljevstvo nije od ovog svijeta“.

Izrael u doba Salomona je bio najmoćnije i najbogatije kraljevstvo na Zemlji, što je slika

Isusovog kraljevstva koje je Kraljevstvo nad kraljevstvima. Salomon je kraljevao u doba

neupamćenog mira, rata nije bilo. Krist se, ne slučajno, naziva Princ Mira…Ali više o

paralelama Salomonovog i Kristovog kraljevstva u daljnjem tekstu.

Salomon dakle gradi Hram u Jeruzalemu.

Hram ima sve elemente Prebivališta, samo ovaj put nije riječ o Šatoru s dvorištem, nego

je riječ o impresivnoj zgradi.

Kad pogledamo kronološki, možemo zapaziti da, dok su Izraelci u Egiptu nema Doma

Svevišnjega među njima.

Zatim, dok je Izrael u proputovanju pustinjom, Dom Svevišnjega, odnosno Prebivalište,

je s njima tokom čitavog putovanja i centar je Izraela tijekom putovanja.

I na kraju, za vrijeme boravka Izraela u obećanoj zemlji u njihovom vlastitom

kraljevstvu, postoji Hram, znači fiksni Dom Svevišnjeg, trajno Prebivalište koje je centar

kraljevstva.

                                                                                                                                                                        71
HRAM I KRALJEVSTVO

Zajedničko i Hramu i Prebivalištu koje je bilo s Izraelcima u pustinji je to da u najsvetiju

prostoriju i Hrama i Prebivališta Izraelci, s izuzetkom velikog svećenika, nisu mogli ući.

Dakle, ni u obećanoj zemlji, kraljevstvu Izraela, Izraelci ne mogu u prisustvo Boga.

Opet imamo isto pitanje.

Dali takvo kraljevstvo može predstavljati kraj nastojanja čovjeka, dali je to ispunjenje

plana spasenja?

Naravno da to ne može biti to.

To je još jedan, možemo ga nazvati i dokaz, koji upućuje na to da je staro kraljevstvo

Izraela samo sjena ili pralik vječnog kraljevstva.

To su znali i stari Izraelci, koji su shvatili da je glavni zadatak njihovog naroda, u stvari,

iščekivanje Mesije. Mesije - Pomazanika koji će uspostaviti Kraljevstvo koje će trajati

uvijeke. Problem je bio što nisu svi, odnosno samo su rijetki, naslućivali kakvo će to

kraljevstvo uspostaviti Mesija.

Ustroj Mesijinog kraljevstva i Božji plan spasenja je, u stvari, čitavo vrijeme bio

sakriven u Svetom pismu i Izraelskoj tradiciji.

Uđimo malo dublje u značenje samog Prebivališta koje, kako znamo, predstavlja „Dom

Božji na Zemlji“ odnosno, kako smo vidjeli, sliku onoga što je na nebu.

Kako vidimo iz prethodnog opisa, Šator Prebivališta sadržava dvije prostorije odijeljene

zastorom; Svetinju i Svetinju nad svetinjama.

U Svetinji nad svetinjama je smješten Kovčeg saveza koji je sadržavao ploče sa

zapovijedima koje je primio Mojsije, posudu s manom i Aronov štap, odnosno štap

velikog svećenika.

Ovi predmeti se nalaze, da ponovimo, u Svetinji nad svetinjama, znači radi se o

najsvetijim predmetima.

Koje je tipološko značenje ovih predmeta?

Ploče sa zapovijedima predstavljaju pisanu Riječ Božju.

Aronov štap predstavlja pastirski štap.

Dakle, štap onoga koji je vođa i učitelj odnosno Pastir stada tj. naroda.

Mana je, kako znamo, čudesni kruh s neba.

Ali, kao i većina stvari u Starom savezu i ovi predmeti su pralik ili sjena nečega ili

nekoga.

Ivanovo Evanđelje kaže: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše

Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.

…I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju

ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

                                                                                                                                                                        72
HRAM I KRALJEVSTVO

Vidimo, Isus je, kako Ivan reče - utjelovljena Riječ.

Riječ Božja na kamenim pločama, na neživom materijalu, samo upućuje na pravu, živu

Riječ.

Što je s Aronovim štapom?

Psalmist piše:

„Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam“

A na drugom mjestu:

„Pastiru Izraelov, počuj, ti što vodiš Josipa k’o stado ovaca! Ti što sjediš nad

kerubima, zablistaj…“

Prorok Izaija reče:

„Gle, Gospod Jahve dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a

ispred njega njegova nagrada. Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi

ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice“

Dakle, sam Svevišnji se mnogo puta u Svetom pismu naziva pastirom.

Ali Bog naziva pastirima i one koje je On postavio nad svoj narod. Oni imaju određene

dužnosti. Knjiga postanka kaže:

"A Jahvi Mojsije progovori ovako: „Neka Jahve, Bog duhova u svakom tijelu, postavi

čovjeka nad ovom zajednicom koji će pred njom izlaziti; koji će pred njom stupati; koji

će je izvoditi i uvoditi tako da Jahvina zajednica ne bude kao stado što nema pastira.“

                                                                                                                                                                        73
HRAM I KRALJEVSTVO

Ali pastiri Izraela koje je Svevišnji postavio nad njima su se u više navrata izopačili.

Prorok Ezekiel tako piše:

"I dođe mi riječ Jahvina: „Sine čovječji, prorokuj protiv Izraelovih pastira, prorokuj im i

reci: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe!

Ne moraju li pastiri napasati stado? Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne

koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne

povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno

njima gospodarite. I tako se ovce raspršiše nemajuć’ pastira, i raspršene postadoše

plijen zvijerima. Ovce lutaju po svim gorama i visokim bregovima; po svoj su zemlji

raspršene ovce moje i nitko za njih ne pita, nikoga nema da ih traži.“

Zato Bog reče:

„Jer ovako govori Jahve Gospod: ‘Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih

pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se

pobrinuti za svoje ovce i skupit’ ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i

mraka. Izvest ću ih iz narodâ, skupit ću ih iz zemalja i dovesti ih u zemlju njihovu da ih

pasem na gorama izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. Past ću ih na izvrsnim

pašama, ovčinjaci će im biti na visokim gorama izraelskim; ondje će počivati u dobrim

ovčinjacima i past će na sočnim pašama, po gorama izraelskim. Sam ću pasti ovce svoje

i sam ću im dati počinka’ – riječ je Jahve Gospoda.

                                                                                                                                                                        74
HRAM I KRALJEVSTVO

‘Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu,

bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.’“

Dakle, Bog kaže da će On, osobno On, biti pastir narodu, a vidimo i na koji način će on

postupati sa svojim ovcama odnosno narodom.

Sv. Ivan piše:

„Stoga im Isus ponovno reče: „…Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za

ovce…Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje

Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.“

Isus, koji je utjelovljeni Bog, za sebe izravno kaže da je Pastir.

Pastirski štap u Kovčegu saveza, dakle, također upućuje na Isusa, odnosno Isus ispunjava

njegovo značenje.

A mana?

Već smo ranije vidjeli da Isus uspoređuje manu sa svojim tijelom koje naziva „kruh

života.“ Ponovimo dakle:

"Reče im Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego

Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i

daje život svijetu.“ Rekoše mu nato: „Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.“ Reče im

Isus: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti;..“

                                                                                                                                                                        75
HRAM I KRALJEVSTVO

‘Dakle, sva tri predmeta za koja Sveto pismo navodi da su se nalazila u Kovčegu saveza,

upućuju na Mesiju – Isusa.

Isus je utjelovljena Riječ Božja, kako reče sv. Ivan, on je Pastir dobri, Bog Pastir, za

kojega je prorokovano: „Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka’“, On je i

čudesni kruh s neba, koji silazi s neba i daje život svijetu.

Iznad Kovčega saveza, kako smo vidjeli, nalazilo se pomirilište, izrađeno od zlata, čineći

cjelinu s Kovčegom, a na njegovim krajevima su bili zlatni kerubini.

U knjizi o Samuelu čitamo:

„i donesoše odande Kovčeg saveza Jahve nad vojskama, koji stoluje nad kerubinima“

I u drugim knjigama Svetog pisma imamo opise kako Slava Božja stoluje nad

kerubinima.

Prorok Ezekiel opisuje viđenje:

„…Tada kerubini raširiše krila i podigoše se sa zemlje pred mojim očima…I zaustaviše

se nad istočnim vratima doma Jahvina, a slava Boga Izraelova bijaše nad njima.“

Dakle, imamo opise kerubina i Slave Božje koja je nad njima. Slika slična onoj

Pomirilišta, jer prisjetimo se da Bog kaže Mojsiju vezano za Pomirilište:

„…Tu ću se ja s tobom sastajati i ozgo ću ti, iznad Pomirilišta – između ona dva

kerubina što su na Kovčegu pločâ svjedočanstva – saopćavati sve zapovijedi

namijenjene Izraelcima“

A opis izgleda kerubina donosi prorok Ezekiel:

                                                                                                                                                                        76
HRAM I KRALJEVSTVO

„Cijelo tijelo u kerubinâ – leđa, ruke, krila i sva četiri točka njihova – sve im bijaše

posvud naokolo puno očiju…Bijahu to ista bića što ih vidjeh pred Bogom Izraelovim na

rijeci Kebaru. I tako spoznah da ono bijahu kerubini. U svakoga po četiri lica i po četiri

krila…Svaki imaše po četiri lica: lice prvoga kerubinsko, lice drugoga čovječje, a u

trećega lice lavlje, u četvrtoga orlovsko“

Sada skočimo u zadnju knjigu sv. Pisma i vidimo što piše sv. Ivan:

„I odmah se u duhu zanijeh kad gle: prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje Netko

sjede…U sredini prijestolja, oko prijestolja, četiri bića, sprijeda i straga puna očiju:

prvo biće slično lavu, drugo biće slično juncu, treće biće s licem kao čovječjim, četvrto

biće slično letećem orlu…“

Ako usporedimo Ivanov opis „bića“ s Ezekielovim opisom kerubina, možemo bez

sumnje zaključiti da Ivan također opisuje kerubine.

Iz opisa saznajemo da se kerubini nalaze, ni manje ni više nego, „u sredini i oko“

prijestolja Božjeg na nebu.

To je, dakle, razlog zašto su njihovi kipovi dio Pomirilišta.

Pomirilište koje se nalazilo iznad Kovčega saveza je u stvari slika ili sjena samog

Prijestolja nebeskog.

Zašto je to bitno?

Iz Svetog pisma i tradicije starog Izraela znamo tko je mogao ući u Svetinju nad

svetinjama, a za koju sada vidimo da je u stvari slika Božjeg prijestolja.

Mogao je ući, kako smo vidjeli, samo veliki svećenik i to je morao biti propisno odjeven:

„Kaži svome bratu Aronu da ne ulazi u svako doba u svetište iza zavjese, pred

Pomirilište koje se nalazi na Kovčegu, da ne pogine. Jer ja ću se pojavljivati nad

Pomirilištem u oblaku. Neka Aron ulazi u svetište ovako: s juncem za žrtvu okajnicu i

ovnom za žrtvu paljenicu. Neka se obuče u posvećenu košulju od lana; na svoje tijelo

neka navuče gaće od lana; neka se opaše lanenim pasom, a na glavu stavi mitru od

lana. To je posvećeno ruho koje ima obući pošto se okupa u vodi.“

Dakle, prethodno smo vidjeli od čega se sve sastoji odjeća velikog svećenika. Opisani su;

naprsnik, oplećak, ogrtač, košulja, mitra i pâs. Uz to je Aron nosio i gaće izrađene od

lana, koje se ovdje spominju, a koje u opisu nismo spomenuli. Gaće su bile obvezne iz

razloga da mu se ne bi otkrila golotinja što bi opet dovelo do njegove smrti.

Ali iz ovih zadnjih uputa vidimo da veliki svećenik u Svetinju nad svetinjama ne ulazi

kompletno obučen nego, ima ući obučen samo u bijelu odjeću izrađenu od lana.

Objašnjenje simbolike lana nalazimo u Knjizi otkrivenja. Sv. Ivan piše:

„…jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova! Dano joj je odjenuti se

u lan tanan, blistav i čist!“ A lan – pravedna su djela svetih.“

Veliki svećenik u lanenoj odjeći ulazi pred sjenu prijestolja Svevišnjeg.

Koga on tu predstavlja?

Čiji je on pralik? Tko u lanenim haljinama, koje kako vidimo simboliziraju pravednost,

ulazi pred pravo prijestolje Svevišnjeg na nebu?

Tko je toliko pravedan da može stati izravno pred Gospodina?

                                                                                                                                                                        77
HRAM I KRALJEVSTVO

O tom Čovjeku su pisali starozavjetni proroci proroci i gledali ga u viđenjima.

Prorok Daniel opisuje onoga koji sjedi na prijestolju:

„Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput

snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i

točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća

služahu njemu, mirijade stajahu pred njim.“

I onoga koji dolazi pred prijestolje:

„Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se

približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da

mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći,

kraljevstvo njegovo neće propasti.“

Na drugom mjestu imamo opis ovog Čovjeka:

„podigoh oči da vidim, i gle: Čovjek odjeven u lanene haljine, oko pasa mu pojas od

zlata ofirskoga, tijelo mu poput krizolita, lice kao munja, oči kao baklje ognjene, ruke i

noge poput mjedi uglađene, zvuk riječi njegovih kao žamor mnoštva.“

Usporedimo taj opis s viđenjem Sv. Ivana opisanim u Knjizi otkrivenja:

„I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin

Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vlasi

bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik

mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih“

Dakle, iz navedenih paralela i viđenja koji se podudaraju možemo zaključiti da se priča o

čovjeku odjevenom u lanene haljine odnosi na Isusa, Sina čovječjeg.

I to uskrslog Isusa.

Dakle, veliki svećenik, kada se obuče u bijele, lanene haljine, predstavlja pralik uskrslog

Isusa.

Iz Ivanovog Otkrivenja znamo da Sin čovječji, Isus, Jaganjac Božji, kako ga je nazvao

sv. Ivan krstitelj, stoji posred Prijestolja Božjeg, kao što i njegov pralik, Veliki svećenik

stoji pred zemaljskom slikom Prijestolja.

Sv. Ivan piše:

„I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac

sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih. On

pristupi te iz desnice Onoga koji sjedi na prijestolju uzme knjigu. A kad on uze knjigu,

četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu

citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih. Pjevaju oni pjesmu novu:

„Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju

svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu

našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“

Dakle, Isus ulazi posred Prijestolja nebeskog i kao pashalni jaganjac i kao veliki

svećenik.

Zadaća velikog svećenika, kad bi ušao u Svetinju nad svetinjama, bila je da prinese žrtvu

za sebe i za cijeli narod i to svake godine.

                                                                                                                                                                        78
HRAM I KRALJEVSTVO

Ali njegovi prinosi, krv životinja, nisu mogli odnijeti grijehe, jer oni su samo bili sjena

prave žrtve, i zbog toga Bog šalje pravog Velikog svećenika koji jednom žrtvom, žrtvom

Sebe, odnosi grijeh jednom za svagda.

Bog sam Sebe žrtvuje za ljude…nezamislivo do tada.

Bijela boja njegove odjeće, kao i odjeće Velikog svećenika, je simbol čistoće, ne tjelesne

nego čistoće od grijeha.

Ali budući da je on pashalni jaganjac, odnosno Veliki svećenik Novog saveza odnosi i

grijehe cijelog naroda, čineći tako i njihovu odjeću bijelom.

To vidimo iz daljnjeg teksta Otkrivenja, jer Ivan dalje piše:

„Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga

naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u

bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na

prijestolju i Jaganjcu!“

                                                                                                                                                                        79
HRAM I KRALJEVSTVO

Vratimo se na simboliku namještaja Šatora.

Vidjeli smo što je simbolika predmeta u Kovčegu saveza te Pomirilišta, a i odjeće

velikog svećenika kao i same njegove uloge.

Što je simbolika Zlatnog svijećnjaka sa sedam svijeća koji se nalazio u Svetinji?

Knjiga postanka piše:

„Načini svijećnjak od čistoga zlata. Svijećnjak neka bude skovan. Njegovo podnožje,

njegov stalak, njegove čaše, čaške i latice – sve neka bude od jednoga komada. Šest

krakova neka mu izbija sa strana: tri kraka s jedne strane stalka, a tri kraka s druge

strane stalka. Na jednome kraku neka budu tri čaše u obliku bademova cvijeta, svaka s

čaškom i laticama. Tako za svih šest krakova što budu izbijali iz stalka svijećnjaka. Na

samome svijećnjaku neka budu četiri čaše u obliku bademova cvijeta, svaka s čaškom i

laticama. Čaška ispod dva kraka, sačinjavajući jedan komad s njime; onda čaška ispod

druga dva kraka, od jednoga komada s njime, pa čaška ispod dva posljednja kraka, od

jednoga komada s njime. Tako za svih šest krakova što iz stalka budu izbijali. Njihove

čaške i njihovi krakovi sačinjavat će jedan komad s njim – sve skovano u jednome

komadu od čistoga zlata. Napravi i sedam svjetiljaka za njih. Svjetiljke neka tako budu

postavljene da osvjetljuju prostor sprijeda. Usekači i pepeljare za njih neka su od čistoga

zlata. Upotrijebi talenat čistoga zlata za svijećnjak i sav njegov pribor. Pazi! Načini ih

prema uzorku koji ti je na brdu pokazan.“

Opet je jasno da svijećnjak simbolički predstavlja nešto ili Nekoga na nebu.

Sedam svijeća, sve izlaze iz i čine jedno sa stalkom, sve od čistoga zlata.

Što bi to moglo predstavljati?

Sv. Ivan piše: „Od prijestolja izlaze munje, i glasovi, i gromovi; pred prijestoljem gori

sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih“

                                                                                                                                                                        80
HRAM I KRALJEVSTVO

Prisjetimo se:

„I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac

sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih.“

Iz ovog teksta Otkrivljenja vidimo da Jaganjac, odnosno Isus, ima ovih sedam duhova

Božjih, koje predstavlja simbolika svijećnjaka, a koji su poslani – po cijeloj zemlji.

Simbolika svijećnjaka je jasna, radi se o duhovima Božjim što upućuje na Duha Svetog.

U Svetinji nasuprot svijećnjaku nalazio se Stol za prinesene kruhove.

„Napravi od bagremova drva stol dva lakta dug, lakat širok, a lakat i pol visok. U čisto

ga zlato obloži i načini mu naokolo završni pojas od zlata. Naokolo mu načini obrub,

podlanicu širok, a onda po obrubu stavi završni pojas od zlata. Nadalje, uspravi mu

četiri koluta od zlata pa mu ih pričvrsti na njegova četiri nožna ugla. Neka su kolutovi tik

pod obrubom da služe kao kvake motkama za nošenje stola. Motke napravi od

bagremova drva i u zlato ih okuj. O njima će se stol nositi. Za nj onda napravi: zdjele,

varjače, vrčeve i pehare za izlijevanje prinosa. Načini ih od čistoga zlata. Na stol svagda

stavljaj pred moje lice prineseni kruh.“

A broj kruhova koji se stavljao na stol:

„Potom uzmi najboljeg brašna i od njega ispeci dvanaest pogača. Neka u svakoj pogači

budu dvije desetine efe. Onda ih poredaj u dva reda – po šest u redu – na čistome stolu

što je pred Jahvom.“

Vidimo da se dvanaest kruhova stavljalo na Stol za prinesene kruhove.

Za svako pleme Izraela, dakle, po jedan kruh.

Hebrejski izraz za kruh prinosa je „lehem hapanim“ što u doslovnom prijevodu znači

„kruh prisutnosi“ ali i „kruh lica“.

Čije prisutnosti?

Čijeg lica?

Zar ne Božjeg?

Židovska tradicija, odnosno babilonski Talmud, bilježi da bi o blagdanu Pashe, u doba

godine kada su Židovi u velikom broju posjećivali Hram, svećenici iznijeli Stol s

kruhovima prisutnosti iz Svetišta, uzdigli ga tako da ga sav okupljeni narod može vidjeti

i izgovorili riječi: „Pogledajte ljubav Božju za vas“.

Ali, zašto bi kruhovi prisutnosti bili slika Božje ljubavi?

Sv. Ivan opisuje događaj za vrijeme Isusovog boravka na Zemlji:

„Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa

razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se

nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“

Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova

pretekoše onima koji su blagovali.“

Isus potvrđuje simboličko značenje ovih dvanaest košara:

„Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko punih košara ulomaka

odnijeste?“ Kažu mu: „Dvanaest.“ …A on će njima: „I još ne razumijete?“

Dvanaest, kao i broj kruhova na Stolu.

                                                                                                                                                                        81
HRAM I KRALJEVSTVO

Kruh za sva plemena Izraela.

Ali koje je značenje tog kruha?

Nije slučajno da odmah nakon ovog događaja Isus u gradu Kafarnaumu drži poznatu

propovijed o Kruhu života, u kojoj kaže:

„Ja sam kruh života, Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće

ožednjeti nikada.“, a koja je navedena u gornjem tekstu.

Isus je dakle taj koji kruhom hrani sva plemena Izraela, ali ne običnim kruhom.

Dakle, zašto bi Kruhovi prisutnosti bili slika Božje ljubavi?

Zato što su i oni, kao i Mana, bili pralik Euharistije, Kruha Života, novog Kruha

Prisutnosti u kojoj je prisutan sam Krist.

Oni su i „Kruh Lica“ jer u Euharistiji, pravom Kruhu prisutnosti, vidimo i samu narav

Božju.

Bog daje Sebe za hranu onima koje voli poput pelikana koji svojom krvlju hrani mlade u

doba gladi, kako su to slikovito opisali neki Oci Crkve.

                                                                                                                                                                        82
HRAM I KRALJEVSTVO

Još jedan predmet se nalazio u Šatoru sastanka.

Knjiga Izlaska navodi:

„Napravi i žrtvenik za paljenje tamjana; napravi ga od bagremova drva. Neka bude

lakat dug, lakat širok, u pravokut, i dva lakta visok. Neka mu roščići budu od jednoga

komada s njim. Obloži mu u čisto zlato: njegovu gornju plohu, njegove strane naokolo i

njegove roščiće. Načini mu zlatan završni pojas naokolo. Načini mu dva zlatna koluta.

Pričvrsti mu ih s dviju suprotnih strana ispod završnog pojasa. Kroz njih će se provlačiti

motke za nošenje. Motke načini od bagremova drva i zlatom ih obloži. Postavi žrtvenik

pred zavjesu što zastire Kovčeg svjedočanstva – nasuprot Pomirilištu nad

Svjedočanstvom – gdje ću se ja s tobom sastajati. Neka na njemu Aron pali miomirisni

tamjan svako jutro kad priprema svjetla; neka ga Aron opet pali u suton kad svjetla

zapaljuje, da to bude svagdašnje kadiono prinošenje pred Jahvom u sve vaše naraštaje.

Ne prinosi na njemu ni neposvećenoga tamjana, ni paljenice, ni prinosnice, ni ljevanice!

Jednom u godini neka Aron obavi obred pomirenja na njegovim roščićima. Krvlju žrtve

koja se prinosi za grijeh, jednom na godinu, neka obavi obred pomirenja za žrtvenik.

Tako činite u sve naraštaje. Jer oltar je presveta svetinja Jahvina.“

Dakle, na Kadionom žrtveniku se prinosio miomirisni tamjan i to svako jutro i svako

večer, ali i jednom godišnje se polijevao, od strane velikog svećenika, krvlju žrtve koja

se prinosila za grijehe Izraela.

Primijetimo da Svevišnji kadioni žrtvenik naziva i oltarom, za koji kaže:

„…oltar je presveta svetinja Jahvina.“

                                                                                                                                                                        83
HRAM I KRALJEVSTVO

Idemo opet u knjigu Otkrivenja da razjasnimo značenje ovog žrtvenika.

Sv. Ivan piše:

„…I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je

mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I

vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje.“

Vidimo da se Kadioni žrtvenik, kojeg je kadioni žrtvenik iz Šatora sastanka očiti pralik,

nalazi pred prijestoljem Božjim, kao, u ostalom, i ostali predmeti koje smo pobrojali iz

Šatora sastanka.

Kâd koji se prinosio na Kadionom žrtveniku u Šatoru sastanka, simbolizirao je molitve

svetih koje se uzdižu pred lice Božje s Kadionog žrtvenika koji je pred prijestoljem

nebeskim.

Vidimo da predmeti koji su se nalazili u Šatoru saveza, uključujući sadržaj Kovčega

saveza, Pomirilište, Svijećnjak, Stol za prinesene kruhove te Kadioni žrtvenik, upućuju

na Osobe, Bića i predmete koji se nalaze pred Prijestoljem Božjim na nebu.

To je, rekli bi, jasno.

                                                                                                                                                                        84
HRAM I KRALJEVSTVO

Ali što je sa samim Kovčegom saveza?

Njegov sadržaj upućuje na Krista, to smo vidjeli, ali zašto je taj sadržaj morao biti u

Kovčegu?

Koja je simbolika samog Kovčega Saveza?

Sv. Pavao piše:

„…Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov,

koji je ono procvao, i ploče Saveza; povrh njega pak kerubi Slave što osjenjuju

Pomirilište.“

Potražimo Kovčeg saveza u knjizi otkrivenja.

Sv. Ivan piše:

„I otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu te

udare munje i glasovi i gromovi i potres i tuča velika“

I ovo je jedina rečenica u kojoj se Kovčeg spominje u Knjizi otkrivenja.

Dakle, Kovčeg je u hramu Božjem na nebu, toliko razumijemo.

Ali, ostali predmeti koji su bili u Šatoru sastanka i zemaljskom hramu imaju značenje

koje knjiga otkrivenja otkriva.

Zar značenje Kovčega nije otkriveno?

Na prvi pogled tako izgleda… ali, dali je tomu tako?

Čitamo dalje…

                                                                                                                                                                        85
HRAM I KRALJEVSTVO

Sv. Ivan odmah nakon navedene rečenice piše:

„I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a

na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama

rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i

deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih –

i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre

Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I

Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu.“

Najprije, provjerimo tko je ta Žena koju Ivan vidje u viđenju.

Ona je, vidimo, majka onoga koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom i koji je

uzet k prijestolju Božjem.

Spomen onoga koji će vladati narodima palicom gvozdenom, nalazimo u psalmu:

„Obznanjujem odluku Jahvinu:

Gospodin mi reče:

„Ti si sin moj, danas te rodih.

Zatraži samo, i dat ću ti pûke u baštinu,

i u posjed krajeve zemaljske.

Vladat ćeš njima palicom gvozdenom

i razbit ih kao sud lončarski.“

U ranijem tekstu vidjesmo da Isus, Jaganjac, stoji posred Prijestolja Božjeg na nebu.

Dakle, Sin, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom, i koji je uzet k Prijestolju

je Sin Božji, Isus Krist.

Iz toga je neminovan zaključak da je Žena, koju sv. Ivan vidje u viđenju zapisanom u

Knjizi otkrivenja, Marija majka Isusova.

Dobro, ali kakve to veze ima s Kovčegom saveza?

Vidjeli smo da simboliku sadržaja Kovčega i da mana predstavlja kruh s neba odnosno je

sjena Krista koji je pravi kruh s neba.

Aronov štap, je simbol koji predstavlja moć velikog svećenika, dok je Isus sam Veliki

svećenik, „vječni svećenik po redu Melkisedekovu“.

Ploče Saveza su riječ Božja zapisana u kamenu, dok je Isus „utjelovljena riječ Božja“

kako kaže sv. Ivan.

Sam kovčeg je optočen zlatom i nije smio biti ni taknut od „neposvećenih ruku“, što je

sugeriralo njegovu svetost i čistoću.

Kako su simboli Krista bili u svetom Kovčegu, tako je i sam Krist na svijet došao kroz

neizmjerno svetiji „Kovčeg saveza“, odnosno kroz svoju majku Mariju.

Marijina utroba je sadržavala pravi kruh s neba, pravog velikog svećenika te samu

utjelovljenu Riječ Božju.

Ivan, odmah nakon spomena Kovčega saveza u hramu nebeskom, ne opisuje neki

predmet koji bi naličio na onaj iz Prebivališta, nego nastavlja s opisom Žene.

Jasno je i zašto, Marija je dakle pravi Kovčeg saveza, Novog saveza.

                                                                                                                                                                        86
HRAM I KRALJEVSTVO

                                                                                                                                                                        87
HRAM I KRALJEVSTVO

Analogija starozavjetnih događaja koji su uključivali Kovčeg saveza i događaja opisanih

u Evanđelju jasno pokazuju da je Marija zaista Kovčeg Novog saveza;

David nosi Kovčeg saveza u brdsko područje Judeje gdje isti ostade tri mjeseca:

„I ostade Jahvin Kovčeg u kući Obed-Edomovoj u Gatu tri mjeseca…“

Trudna Marija ide u brdsko područje Judeje u posjet Elizabeti, majci Ivana Krstitelja,

gdje ostaje tri mjeseca:

„Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.“

David se pita vezano za kovčeg saveza:

„Kako bi mogao doći k meni Kovčeg Jahvin?“

Elizabeta reagira na dolazak Marije:

„Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“

David pleše pred Kovčegom Saveza:

„David je igrao iz sve snage pred Jahvom, a bio je ogrnut samo lanenim oplećkom.

Tako su David i sav Izraelov dom nosili gore Kovčeg Jahvin kličući i trubeći u rog.“

Ivan Krstitelj pleše pred Marijom:

„Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi…Gledaj samo! Tek što

mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.“

Rečenice Anđela Mariji također ukazuju na njenu ulogu Zavjetnog Kovčega;

„Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Anđeo joj

odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti

sveto, Sin Božji.“

Ista grčka riječ „Episkiasei“ – osjeniti, koristi se još samo na jednom mjestu u grčkom

prijevodu Starog Zavjeta, prijevodu sedamdesetorice, gdje je u hrvatskom prijevodu

prevedena riječju „stajao“:

„A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište. Mojsije nije

mogao ući u Šator sastanka zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Jahvine koja je

ispunjala Prebivalište.“

Sila Svevišnjega je osjenila Šator sastanka, odnosno Kovčeg saveza, kao i djevicu

Mariju.

                                                                                                                                                                        88
 GRAD I HRAM

GRAD I HRAM

Primjećujemo da su svi predmeti koji su se

nalazili u Šatoru sastanka i kasnije Hramu –

zlatni ili okovani zlatom, dok su predmeti koji

su bili izvan Šatora, kao što su žrtvenik i more,

mjedeni.

Simboliku toga nalazimo u Knjizi otkrivenja;

Opisujući nebeski Jeruzalem Sv. Ivan piše:

„… Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a

sam grad od čistoga zlata, slična čistu staklu.“

Dakle, nebeski Jeruzalem je od čistoga zlata.

Iz ovoga možemo zaključiti da su zlatni

predmeti, koji su se nalazili u Šatoru, slika

nečega što je dio nebeskog Jeruzalema, dok su

predmeti od drugih materijala, kao što je

žrtvenik koji se nalazio ispred Šatora, imaju

veze sa Zemljom odnosno simboliziraju ono

vezano za Zemlju.

Tko su sve stanovnici ovog Zlatnog grada?

Osobe koje su simbolizirane zlatnim

predmetima, odnosno koje su povezane s njima

su kako smo vidjeli: Bog Otac, Isus Krist,

Anđeli Božji, Duh Sveti, Prijestolje, nebeski

Kruh, Bogorodica Marija, Sveci, Mučenici...

Sv. Ivan piše:

„…Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva,

što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga

naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred

prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele

haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa:

„Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju

i Jaganjcu!“, „…I jedan me od starješina upita:

„Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle

dođoše?“ Odgovorih mu: „Gospodine moj, ti to

znaš.“ A on će mi: „Oni dođoše iz nevolje

velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u

krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem

Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i

Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator

svoj nad njima.

                                                                                                                                                                         89
GRAD I HRAM

Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji

je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog

svaku suzu s očiju njihovih.“

Spašeni su dakle stanovnici, dio novog Jeruzalema.

Sv. Ivan piše:

„I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zála konačnih te progovori

sa mnom: „Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!“ I prenese me u duhu na

goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga…“

Zaručnica je spremna za svadbu:

„I začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih:

„Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu

dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova! Dano joj je odjenuti

se u lan tanan, blistav i čist!“ A lan – pravedna su djela svetih.“

Spremnost na svadbu je dakle povezana sa svetošću Zaručnice.

Dakle, novi Jeruzalem anđeo Božji naziva Zaručnicom, Ženom Jaganjčevom.

To objašnjava zašto sam Bog stari Jeruzalem naziva bludnicom, jer se isti iznevjerio

Bogu.

Prorok Ezekiel napisa:

„I dođe mi riječ Jahvina: „Sine čovječji! Pokaži Jeruzalemu sve gadosti njegove! Reci:

Ovako Jahve Gospod govori Jeruzalemu, nevjernici: ‘Podrijetlom i rodom iz zemlje si

kanaanske, otac ti Amorejac, mati Hetitkinja. Kad si svijet ugledala, na dan rođenja

tvojega pupka ti ne odrezaše niti te vodom opraše da te očiste; solju te ne osoliše niti te

povojima poviše. Nijedno se oko na te ne sažali niti se tko smilova da ti to učini, nego te

na dan rođenja tvojega gadnu baciše napolje.

A ja prođoh kraj tebe i vidjeh gdje se koprcaš u krvi. I rekoh ti dok si još u krvi bila:

‘Živi!’ U krvi ti tvojoj rekoh: ‘Živi! Razrasti se kao izdanak u polju!’ I umnožih te, i ti se

razraste i velika postade, i dođe vrijeme da sazreš. Dojke ti se raspupale, kosa ti narasla,

ali si još gola i naga bila. Prođoh kraj tebe i u te se zagledah: i gle, dob tvoja – dob je

ljubavi!

Raširih na te skute svoje i pokrih ti golotinju. Prisegoh ti i sklopih savez s tobom’ – riječ

je Jahve Gospoda – ‘i ti moja postade. Okupah te u vodi, krv saprah s tebe i uljem te

pomazah. Obukoh te u šarene haljine, na noge ti obuh sandale od fine kože; opasah te

bezom i pokrih te prijevjesom svilenim. Uresih te nakitima: na ruke ti stavih narukvice,

oko vrata ogrlice; prstenom ti nos uresih, uši naušnicama, a glavu ti ovjenčah vijencem

najljepšim. I tako se sva u srebru i zlatu pojavi, u haljini od beza, svilom izvezenoj. Za

hranu ti dadoh najfinije brašno, med i ulje. Bila si tako lijepa, prelijepa, za kraljicu

podobna! Glas o ljepoti tvojoj puče među narodima, jer ti bijaše tako lijepa u nakitu

mojem što ga djenuh na tebe’ – riječ je Jahve Gospoda. ‘Ali te ljepota tvoja zanijela,

zbog glasa se svojega bludu podade: blud si svoj nudila obilno svakom prolazniku,

njegova si bila. Od haljina si svojih šarene uzvišice pravila i na njima se bludu odavala

...“

                                                                                                                                                                        90
GRAD I HRAM

Govoreći o bludnici – Jeruzalemu, Bog, jasno je, govori o njegovom izabranom narodu

koji mu se iznevjerio.

Bludništvo označava idolopoklonstvo i služenje drugih, poganskih, bogova, što je Izrael

u doba ovog proročanstva činio.

Zaručnica se, dakle mora odnositi na sveti narod, novi Izabrani narod.

Jer, Sveti Ivan piše:

„I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica

nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja:

„Evo Šatora Božjeg s ljudima!

On će prebivati s njima:

oni će biti narod njegov,

a on će biti Bog s njima.

I otrt će im svaku suzu s očiju

te smrti više neće biti,

ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti

jer – prijašnje uminu.“

Ovdje imamo novi moment, grad se naziva „Šator Božji s ljudima“…ovo opet priziva u

memoriju Šator sastanka što implicira da se radi o gradu koji je ujedno i Hram.

I zaista Sv. Ivan piše:

„Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!"

Prorok o gradu reče:

„Dogodit će se na kraju danâ: Gora doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora,

uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena

i reći: „Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, pođimo u dom Boga Jakovljeva! On će nas

naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona zakon doći, iz

Jeruzalema riječ Jahvina.“ On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima,

koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača

protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Jahvinoj hodimo

svjetlosti“

Da će novi Jeruzalem tj. Izrael, kojemu su se Židovi nadali, biti drugačiji od onog što je

većina njih očekivala moglo se iščitati iz gornjeg i sljedećeg Izaijinog proročanstva:

„Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im

znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i

Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje slave – i oni će

naviještati slavu moju narodima. I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao

prinos Jahvi – na konjima, na bojnim kolima, nosilima, na mazgama i jednogrbim

devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu“ – govori Jahve – „kao što sinovi Izraelovi

prinose prinos u čistim posudama u domu Jahvinu. I uzet ću sebi između njih svećenike,

levite“ – govori Jahve.“

Dakle, ostatak naroda Izraela, preživjeli, će biti poslani u svijet gdje će propovijedati

slavu Božju.

                                                                                                                                                                        91
GRAD I HRAM

Ali, i dovesti „svu vašu braću između svih naroda“ u Dom Boga Jakovljeva gdje nema

rata nego će biti mir.

A vidimo iz proročanstva da će svećenici, leviti, biti uzeti između poganskih naroda?

To je nemoguće po Mojsijevom zakonu.

Jasna je namjera uključivanja čitavog svijeta u Izrael, a za to je bio potreban Novi savez,

savez koji bi to omogućio.

Možemo na to ovako gledati; Bog želi spasiti svoj narod, sva plemena Izraela, ali budući

da su se izgubljena plemena Izraelska pomiješala sa svim narodima svijeta, da bi ih

spasio, Bog mora spasiti čitav svijet.

Čitav svijet mora postati Izrael Božji.

Bog to radi preko nečega što će nazvati Crkva.

Ostatak naroda Izraela odnosno preživjeli u ovom kontekstu su oni Izraelci koji su

prihvatili Mesiju.

Kako smo vidjeli, izlazak iz Egipta sugerira izlazak iz grijeha, preko žrtve Jaganjčeve,

odnosno Kristove, a život, onih krštenih u njega, predstavlja prelazak kroz pustinju kao

kod starih Izraelaca, a cilj je Sveti grad, nebeski Jeruzalem, čija je slika stari Jeruzalem.

Tipološki gledano, ustroj starog Jeruzalema, odnosno starog Izraela, nam može mnogo

reći o ustroju nebeskog Jeruzalema, čiji je ovaj pralik.

Isus u jednom trenutku reče sv. Petru:

„A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata

paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god

svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će

odriješeno na nebesima“

Kako vidimo, Isus spominje Stijenu na kojoj će sagraditi svoju Crkvu, ključeve

kraljevstva te princip vezanja i driješenja.

Da bi znali što predstavlja stijena, moramo shvatiti što je Crkva koja je na njoj sagrađena

a onda potražiti sliku ili pralik Crkve i posljedično stijene u Starom zavjetu.

Sv. Pavao u jednom trenutku kaže:

„Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama

Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“

Dakle Crkva predstavlja tijelo Kristovo, ali što to znači?

Knjiga postanka piše:

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno

tijelo.“

Crkva je jedno tijelo s Kristom, kao muž sa ženom, a nebeski grad, nebesko kraljevstvo

smo vidjeli opisano kao Zaručnicu, koja će udana, naravno, činiti jedno tijelo s mužem.

Iz ovih riječi možemo zaključiti da je gore spomenuta Zaručnica, nebeski grad, u stvari

Crkva, udana za Jaganjca - Krista i posljedično, jedno Tijelo s njim.

Sv. Pavao reče:

„Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo

i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu.“

                                                                                                                                                                        92
GRAD I HRAM

I dalje:

„Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.“

A na drugom mjestu kaže:

„U njemu (Kristu) je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu

ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.“

Crkva dakle ima pralik i u Hramu, budući da je jedno s Kristom koji je sam Hram.

Jer Sv. Ivan piše:

„Odgovori im Isus: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Rekoše mu nato

Židovi: „Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?“

No on je govorio o hramu svoga tijela.“

Sv. Ivan u Otkrivenju, podsjetimo se, kaže:

„Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac“

Da je Isus sam Hram i ispunjenje tipa Hrama na zemlji vidimo i iz sljedećih slika iz

Svetog pisma.

                                                                                                                                                                        93
GRAD I HRAM

Sv. Ivan piše:

„Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one

subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše

dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada

dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od

vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.

Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da

i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I

drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.“

Odnosi se to na Zaharijino proročanstvo:

„I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga

oplakivati kao prvenca…"

Zaharija dalje reče:

„U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha

i nečistoće.“

Izvor koji pere od grijeha i nečistoće?

Bok Kristov iz kojega potekoše krv i voda?

Vratimo se u Knjigu postanka jer ovdje možemo vidjeti još jednu sliku, odnosno tip.

Sjetimo se da je Eva stvorena dok je Adam spavao „tvrdim snom“ od njegovog boka.

Ovdje se Crkva, Zaručnica, rađa iz njegovog boka dok novi Adam, Krist, spava tvrdim

snom.

Ali kakve ovo ima veze s Hramom?

Slika iz Židovske tradicije baca dodatno svjetlo na ovaj događaj.

Mishnah spominje da su za vrijeme blagdana u Hramu žrtvovane velike količine

životinja tako da bi velika količina krvi izlazila kroz napravljene odvode i miješala se s

vodom koja je dolazila iz izvora ispod Hrama.

Tako pomiješana krv i voda bi se slijevala sa strane Hrama prema gradu.

Krv i voda koja je tekla sa strane Hrama je prizor koji bi svaki Židov u prvom stoljeću

vidio kada bi se uspinjao prema Hramu za vrijeme blagdana.

Vjerujemo da je Krv i voda iz boka Kristova kao ispunjenje slike Hrama razlog navedene

Ivanove rečenice "…Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo.“

                                                                                                                                                                        94
 STIJENA I KLJUČEVI

STIJENA I KLJUČEVI

Vratimo se na Petra-Stijenu na kojoj će Isus

sagraditi svoju Crkvu.

Zašto stijena?

Jasno je da bi značenje stijene trebalo biti –

čvrsti temelj, ali tipologija ovdje, kako se može

i očekivati, ide i dublje.

Ako je starozavjetni Hram očigledni pralik

Crkve, morala bi, za pretpostaviti je, postojati i

stijena na kojoj je Hram napravljen, a s kojom

Krist uspoređuje Petra.

I doista, U židovskoj tradiciji, Talmudu,

spominje se Even ha-Shtiyya, stijena iz koje je

stvoren svijet.

Mishnah spominje kamen smješten u Svetinji

nad svetinjama, najsvetijoj prostoriji Hrama,

koji se nazivao Shtiyya a koji spominju proroci

(tj. David i Samuel.).

„Smještena u Svetinji nad svetinjama, to je bila

stijena na kojoj je Kovčeg Saveza stavljen u

Salomonov Hram. Tijekom drugog hramskog

razdoblja kada Kovčeg Saveza nije bio prisutan,

kamen je koristio Veliki Svećenik te je kadio

tamjanom i prskao krv žrtve po njemu tijekom

Yom Kippur službe.“

Dakle imamo Hram i Kamen u Hramu na kojem

je smještena najsvetija stvar u Hramu, Kovčeg

Saveza.

Odnosno Kamen na kome je sam Hram

Napravljen.

Opet, stijena simbolizira i samog Gospodina jer

pismo kaže:

„Uzdajte se u Jahvu dovijeka,

jer Jahve je stijena vječna“

Ili:

„On je Stijena, djelo mu je savršeno,

jer pravi su svi njegovi putovi.

Bog je on vjeran i bez zloće,

pravedan je on i pravičan.“

                                                                                                                                                                         95
STIJENA I KLJUČEVI

Ili:

„Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja:

jer ti si stijena i utvrda moja…“

Nadalje, Sv. Pavao samog Isusa naziva stijenom:

„Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji

nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus.“

Ako je, dakle, sam Isus stijena odnosno zaglavni kamen Hrama odnosno Crkve, zašto

onda Petra naziva Stijenom?

Da bi to shvatili, moramo shvatiti o kojoj se stijeni između ostalog radi.

Sv. Pavao kaže:

„…Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom,

nebrojenim tisućama anđelâ…“

Dakle, gora Sion je pralik nebeske gore Sion na kojoj očito stoji nebeski Grad.

Sv. Ivan u Otkrivenju piše:

„I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na

čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova!...“

„…Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko

ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje.“

                                                                                                                                                                        96
STIJENA I KLJUČEVI

Znači, ove sto četrdeset i četiri tisuće nisu na Zemlji jer su „..otkupljeni sa zemlje“ i

„pred prijestoljem“, što znači i da spomenuta Gora Sion nije na Zemlji.

Isto možemo zaključiti i po tome što pjevaju pjesmu novu što sugerira Izlazak, jer stara

pjesma se odnosi na pjesmu koju je Mojsije zapjevao nakon Izlaska iz Egipta;

"Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: "U čast Jahvi zapjevat ću,

jer se slavom proslavio! Konja s konjanikomu more je survao."

Prorok kaže:

„Jer Jahve odabra Sion,

njega zaželje sebi za sjedište.

„Ovo mi je počivalište vječno,

boravit ću ovdje jer tako poželjeh…“

I još:

„dok narod tvoj, Jahve, ne prođe,

dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio.

Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine,

na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini boravištem,

Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim“

Dakle jasno je da se radi o nebeskom svetištu, svetištu koje je sazidano rukom Božjom,

jer prorok kaže „…tvojom rukom sazidanim…“ za razliku od svetišta zemaljskog, jer za

zemaljsko svetište kaže:

„Neka mi sagrade svetište da mogu boraviti među njima.“

Zemaljsko svetište ili starozavjetni Hram je sazidano ljudskom rukom te ne može biti

ono nebesko u kojem živi „narod koji je otkupio“ nego je njegova slika ili pralik.

Dakle, zemaljska Gora Sion je pralik onoga na nebu.

Sion, budući je gora, je samim time i Stijena na kojoj je napravljen Jeruzalem odnosno

Hram.

Dakle, zemaljska gora Sion je temelj na kojoj je Jeruzalem odnosno grad Davidov

napravljen, te je slika nebeskog Siona odnosno temelja nebeskog grada Jeruzalema gdje

Isus sjedi na prijestolju Davidovu.

Sv. Ivan piše:

„Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice

apostola Jaganjčevih.“

Petar je dakle Stijena, temelj Crkve, uspoređen sa stijenom Sionom na kojoj je

napravljen Hram i Grad.

Krenimo dalje…

Što znači navedeno „tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga,…“?

O kakvim ključevima se radi?

Sv. Ivan piše:

„Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće

zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti…“

Dakle, Isus ima ključ Davidov.

                                                                                                                                                                        97
STIJENA I KLJUČEVI

Budući je David kralj Izraela, možemo pretpostaviti da se radi o Ključu kraljevstva

Izraela i da, kad Isus Petru govori o ključu Kraljevstva nebeskog, govori o istome ključu

koji spominje u gornjoj rečenici.

Sada se osvrnimo na tekst proroka Izaije u kojem se Bog obraća Šibni, koji je bio

nadstojnik dvora za vrijeme starog Izraela:

„Ovako govori Jahve, Gospod nad vojskama: „Hajde, idi k onom dvorjaninu, k Šibni,

nadstojniku dvora, koji kleše sebi grob na uzvisini i u stijeni sebi prebivalište usijeca:

‘Što tu posjeduješ i koga tu imaš da sebi klešeš grobnicu?’ Gle, Jahve će te baciti daleko

udarcem jednim jedinim, snažno će te uhvatiti, smotat će te u klupko, kao loptu te baciti

po zemlji širokoj! Ondje ti ćeš umrijeti, s kolima što ti bijahu na slavu, ti, sramoto dvoru

svoga gospodara!“ „Lišit ću te tvoje službe, otjerat te sa tvog mjesta; i pozvat ću svoga

slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat’,

tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj.

Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad

zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto

slave domu oca svojega.“

Isus u otkrivenju koristi isti izraz za funkciju ključa kao i Izaija: „kad otvori, nitko neće

zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti“, što upućuje na to da je riječ o istom ključu,

odnosno, upućuje na to da je onaj koji je nosio ključ Davidov na dvoru kralja pralik

onoga koji će nositi ključ Kristov.

Ključ od kuće Davidove u kraljevstvu Davidovu nije nosio sam kralj nego nadstojnik

dvora, prvi do kralja, kojeg Bog, kako vidimo, naziva “otac žiteljima jeruzalemskim“,

Budući da su članovi Crkve „jedno tijelo u Kristu“, znači da su i oni na nebu i oni na

Zemlji dijelovi istog Tijela, što znači da nebeski Jeruzalem ima svoj dio koji je na

Zemlji, odnosno vjernike, koji putuju prema svojoj pravoj domovini – nebeskom

Jeruzalemu.

Dakle, ovo su ključevi o kojima Isus govori Petru, što znači da je Petar, prema Izraelskoj

tradiciji, „nadstojnik dvora“, prvi do kralja, a budući da je Kralj na nebu, on je njegov

predstavnik koji izvršava njegovu vlast u dijelu nebeskog kraljevstva, odnosno Crkve,

koje je na Zemlji i prema Izraelskoj tradiciji naziva se otac (otuda naziv Papa ili tata) s

moću da „veže i driješi“.

Prema židovskoj tradiciji, imati moć „vezati i driješiti“, jednostavno znači imati neupitan

autoritet.

Termini vezati i driješiti koristili su se u dva različita područja, sudskom i

zakonodavnom.

U sudskom vezati je značilo kazniti, a driješiti je značilo osloboditi kazne, dok su u

zakonodavnom termini značili zakonski dozvoliti i zakonski zabraniti.

Termine su rabini koristili kao zakonodavni autoritet za interpretaciju sv. Pisma.

Vlast „vezanja i driješenja“, prema katekizmu katoličke crkve, označuje autoritet

opraštanja grijeha, prosuđivanja u području nauka i disciplinskih mjera u Crkvi.

                                                                                                                                                                        98
STIJENA I KLJUČEVI

Odnosno:

„riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz

zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također

primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.“

Osim Petru, Isus ovaj autoritet daje i ostalim apostolima.

Matej izvještava:

„Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god

odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“

Crkva ovo tumači na način da i biskupi imaju gore navedeni autoritet kao i papa.

Ali, ono što ostalim apostolima odnosno biskupima Crkve nije dano, to su ključevi

kraljevstva.

Budući da je funkcija „nositelja ključa“ tj. nadstojnika dvora bila nasljedna u Izraelskom

kraljevstvu, tako je navedena funkcija nasljedna i u zemaljskom dijelu Crkve, otuda i

nasljedna funkcija Pape u Katoličkoj Crkvi.

Nadalje, kako je, kako smo vidjeli, Hram slika nebeskog kraljevstva, onaj koji ima

ključeve nebeskog kraljevstva, osim u nadstojniku kraljevskog dvora, također ima svoj

pralik u onome koji je imao ključeve starozavjetnog Hrama odnosno prefektu

starozavjetnih hramskih svećenika, za postojanje kojega znamo iz Židovske tradicije

odnosno zapisa povjesničara toga doba.

Svećenička i kraljevska funkcija su bile odijeljene u starom Izraelu, postojao je kralj koji

je vladao zemljom i veliki svećenik koji je bio vrhovni svećenički autoritet.

Krist je, kako smo vidjeli, objedinio te dvije funkcije u jednu, jer on je i Kralj Izraela i

Veliki svećenik u jednoj osobi.

Predavši ključeve Petru, Krist mu udjeljuje i kraljevsku i svećeničku funkciju.

Znači, možemo reći da Petar prima ključeve Hrama i Kraljevstva.

Ovo je logično jer Novi izrael je "kraljevstvo svećenika" kako to navijestiše proroci i

kako posvjedoči sv. Petar:

"A vi ste  rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate

silna djela  Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć  Ne-

narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili."

Iz svega ovoga je razvidno da Isus daje Petru prvenstvo među apostolima.

Prvenstvo Petra jasno je i iz Isusovih prispodoba o pastiru.

Isus reče:

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“

Kako smo vidjeli, Boga se naziva pastirom na viša mjesta u Svetom pismu.

Psalam kaže:

„Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje

odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja

radi imena svojega.“

Ezekiel prorokova, prisjetimo se: „Jer ovako govori Jahve Gospod: ‘Evo me, sam ću

potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti…’“

                                                                                                                                                                        99
STIJENA I KLJUČEVI

Sv. Ivan izvještava:

„Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“

Odgovori mu: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim!“ Kaže mu: „Pasi jaganjce moje!“

Upita ga po drugi put: „Šimune Ivanov, ljubiš li me? Odgovori mu: „Da, Gospodine, ti

znaš da te volim!“ Kaže mu: „Pasi ovce moje!“ Upita ga treći put: „Šimune Ivanov,

voliš li me?“ Ražalosti se Petar što ga upita treći put: „Voliš li me? pa mu odgovori:

„Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ Kaže mu Isus: „Pasi ovce moje!“

Vidimo da Isus Petru daje funkciju pastira, riječima: „pasi ovce moje“ odnosno prenosi

na njega autoritet pastirske funkcije.

Iz Isusovog pitanja „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi (ostali apostoli)?“

možemo naslutiti i razlog dodjele prvenstva Petru.

Postoji još jedan razlog zbog čega je Isus povjerio ovu službu Petru, a to je kontinuitet

autoriteta, posebno autoriteta naučavanja vjere.

                                                                                                                                                                       100
 AUTORITET

AUTORITET

Knjiga Izlaska navodi:

„Sutradan Mojsije sjede da kroji pravdu

narodu. Narod je oko njega stajao od jutra do

mraka. Vidjevši Mojsijev tast sav trud što ga on

za narod čini, rekne mu: „Što to imaš toliko s

narodom? I zašto ti sam sjediš, a sav narod

stoji oko tebe od jutra do mraka?“ „Narod

dolazi k meni“, odgovori Mojsije, „da se s

Bogom posavjetuje. Kad zađu u prepirku, dođu

k meni. Ja onda rasudim između jednoga i

drugoga; izložim im Božje zakone i odredbe.“

Kako vidimo, kod starog Izraela postoji mjesto

odakle dolazi autoritet, u ovom slučaju

Mojsijeva stolica.

Dali je taj autoritet prestao postojati kad

Mojsije više nije bio s Izraelcima?

Prema Sv. Pismu nije.

Sv. Matej navodi:

„Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim

učenicima: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše

pismoznanci i farizeji. Činite dakle i

obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte

ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne

čine.“

Dakle, autoritet onoga koji sjedi je neupitan,

čak i ako je onaj koji sjedi na poziciji autoriteta

odnosno Mojsijevoj stolici, korumpiran, kao što

su bili farizeji iz Isusovog vremena.

Jer Isus reče:

„činite i obdržavajte sve što vam kažu…“

bez obzira što se ni oni sami ne drže onoga što

govore.

Znači, korumpiranost onoga koji sjedi na stolici

nije razlog za neposluh prema stolici.

Uputa Kristova je jasna u slučaju pokvarenih

svećenika: „ali se nemojte ravnati po njihovim

djelima“. Autoritet je neupitan, ali ih se ne

smije slijediti u grijehu.

                                                                                                                                                                        101
AUTORITET

Mojsijeva stolica iz Starog saveza je pralik stolice Novog saveza, koju katolička crkva

naziva „Petrova Stolica“, jer autoritet koji čuva crkvu i njeno ispravno učenje mora

postojati i u Novom Savezu.

Isus reče:

„Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na

prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena

Izraelovih.“

Ali budući se Juda iznevjerio Bogu, Petar reče da treba izabrati novog apostola umjesto

Jude, da bi ih opet bilo dvanaest, a kao razlog za taj potez citira psalam:

„Njegova kuća nek opusti, nek ne bude stanovnika u njoj!

Njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!“

Dakle, funkcija apostola je funkcija nadgledništva.

A što to apostoli nadgledaju?

Nisu nadgledali državu Judeju i Jeruzalem koji je postojao u njihovo vrijeme.

Zar ne Crkvu Božju?

Dakle, apostoli su zasjeli na Mojsijevu stolicu, a Petar, kao prvi među njima je imao

najviši autoritet.

Jednako tako, Papa i biskupi danas sjede na Petrovoj stolici i stolicama apostolskim.

Iz gornje Isusove izjave vidimo i zašto je izabrao dvanaest apostola.

Dvanaest apostola kao dvanaest plemena Izraelovih jer „…vi ćete sjediti na dvanaest

prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih“.

A tko može suditi Izraela ako ne onaj tko je nad Izraelom?

Ako apostoli sjede na dvanaest prijestolja i sude dvanaest plemena Izraelovih, zar crkva

nije novi Izrael? Jasno je da Isus odabirom dvanaestorice uspostavlja novi Izrael.

„Izrael Božji“, kako ga naziva sv. Pavao.

                                                                                                                                                                        102
AUTORITET

Da je nadgledništvo nad kraljevstvom dano apostolima govori nam i njihov tip iz starog

Zavjeta.

U Knjizi o kraljevima čitamo:

„Kralj Salomon bio je kralj nad svim Izraelom, a evo njegovih odličnika:

Azarja, sin Sadokov, svećenik;

Elihoref i Ahija, sinovi Šišini, bilježnici;

Jošafat, sin Ahiludov, savjetnik;

Benaja, sin Jojadin, vojskovođa;

Sadok i Ebjatar, svećenici.

Azarja, sin Natanov, bio je nad namjesnicima;

Zabud, sin Natanov, prijatelj kraljev;

Ahišar, upravitelj dvora;

Eliab, sin Joabov, zapovjednik vojske;

Adoram, sin Abdin, nadstojnik za tlaku.“

Ako prebrojimo Salomonove odličnike vidimo da ih ima točno dvanaest.

Dalje u Knjizi kraljeva nalazimo:

„Salomon je imao po svem Izraelu dvanaest namjesnika koji su opskrbljivali kralja i

njegov dom;…“

Jasno možemo isčitati kako se ustroj starog Izraela, preslikava na ustroj Crkve.

                                                                                                                                                                      103
AUTORITET

I nemaju samo dvanaestorica apostola kao pralik ustroj starozavjetnog Izraela.

Čitava hijerarhija Izraela prilikom izlaska iz Egipta je usporediva sa slikama iz Isusova

života.

Kako smo vidjeli, Mojsije iz Izlaska je pralik Isusov.

Mojsije je uza se imao velikog svećenika Arona, Isus prvoga među apostolima Petra,

Trojica su bili u vrhu svećenika Izraelovih; Aron, Nadab i Abihu, Isus je imao tri najbliža

učenika; Petra, Ivana i Jakova.

Dvanaest je bilo sinova Izraelovih, dvanaest je bilo i apostola Isusovih.

Sedamdeset je bilo starješina Izraelovih koje je izabrao Mojsije, sedamdeset, također, i

učenika koje je Isus izabrao i poslao da navješćuju kraljevstvo Božje.

Čak i nepoznanice iz Starog Zavjeta ostaju nepoznanice u Novom Zavjetu.

Pogledajmo ponovno ovaj broj od sedamdeset starješina Izraelovih.

Sv. Pismo kaže:

„Mojsije izađe i kaza narodu Jahvine riječi. Onda skupi sedamdeset muževa između

narodnih starješina i smjesti ih oko Šatora. Jahve siđe u oblaku i poče s njim govoriti.

Zatim uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na onu sedamdesetoricu starješina. Kad

duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše. Dvojica ostadoše u

taboru. Jednome je bilo ime Eldad, a drugome Medad. Duh je i na njima počinuo – bili

su i oni među upisanima, premda nisu došli u tabor – te počeše u taboru prorokovati…“

Iz navedenog izvještaja nije najjasnije dali su Eldad i Medad dio sedamdesetorice ili je

ukupno sedamdeset dvojica na kojima je „počinuo Duh“.

Slično tomu, u knjizi postanka iz rodoslovlja možemo razabrati da ima sedamdeset

poganskih naroda uz Izrael, ali po nekim prijevodima knjige postanka, kao što je slučaj

sa Septuagintom (prijevod sedamdesetorice), možemo zaključiti da postoji ukupno

sedamdeset dva poganska naroda.

Također nije poznato koliko je Izraelskih svećenika prevodilo Petoknjižje Starog zavjeta

na grčki odnosno pisalo navedenu Septuagintu.

Po nekim izvještajima sedamdeset, a prema drugim sedamdeset i dvojica.

Isto tako, prema nekim prijevodima Evanđelja po Luki, Isus je poslao sedamdeset

učenika da navještaju Kraljevstvo, a po nekima, vidi čuda, sedamdeset i dvojicu.

No, bez obzira na točan broj, možemo shvatiti smisao Isusovog poslanja

sedamdesetorice.

Oni predstavljaju poziv cijelom svijetu, svim narodima svijeta, da postanu dio izabranog

naroda, dio novog Izraela, Izraela Božjeg, Isusove Crkve.

Jednako kako je Mojsije prenio ovlasti na niže „dužnosnike“ tako i Papa i biskupi

prenose svoje ovlasti na niže od sebe:

„Probere Mojsije sposobnih ljudi od svih Izraelaca pa ih postavi za glavare narodu:

tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike. Oni su sudili narodu u svako doba. Teže

slučajeve iznosili bi Mojsiju, a sve manje rješavali sami.“

Isto tako su biskupske ovlasti prenesene na župnike, svećenike itd.

Na tomu je, između ostaloga, zasnovan ustroj katoličke crkve.

                                                                                                                                                                        104
AUTORITET

Autoritet se prenosi polaganjem ruku kako to zapisa i sv. Pavao u njegovoj poslanici

Timoteju:

„Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s

polaganjem ruku starješinstva.“

Slično kako se i Duh Sveti predaje vjernicima od strane onih koji imaju taj autoritet

polaganjem ruku:

„Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima

Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na

koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu

ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.“

                                                                                                                                                                        105
 ZARUČNICA

ZARUČNICA

Vidjeli smo da je Marija djevica ispunjenje

značenja Zavjetnog Kovčega.

Ali tipologija vezana za Mariju, mada se ona

prividno malo spominje u Novom Zavjetu, ide

dalje od toga.

Vratimo se na početak.

Adama, prvog čovjeka, stvori Bog:

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku

Božju on ga stvori… sebi slična, da bude

gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i

stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze

po zemlji!“

Dakle, Adam je stvoren bez grijeha, besmrtan,

sličan Bogu, određen za vladara, odnosno

kralja, „sve zemlje“ i kao takav je bio očigledan

pralik Isusa.

Ali Adam nije stvoren sam:

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku

Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“

Rečenica zvuči kao da su muško i žensko u

stvari jedno.

Žena je također stvorena besmrtna, bez grijeha,

i imala je funkciju majke, ali i vladarice,

odnosno kraljice, jer Knjiga postanka kaže:

„I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i

množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!

Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i

svim živim stvorovima što puze po zemlji.“

Adam joj nadjenu Ime:

„Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa

mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je

uzeta!“

Ali, prvi ljudi na nagovor zmije padoše u grijeh

i izgubiše svoju besmrtnost.

Nakon toga se Bog obrati zmiji:

„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene,

između roda tvojeg i roda njezina: on će ti

glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“

                                                                                                                                                                        106
ZARUČNICA

Ovaj tekst iz Knjige postanka sadrži prvo Mesijansko proroštvo, jer najavljuje potomstvo

Ženino koje će satirati glavu zmiji.

Uočavamo da to potomstvo nije od roda zmijina što sugerira da na potomstvu ove Žene

neće biti grijeha a također sugerira i da sama Žena nije od roda zmijina.

Sve ovo upućuje na bezgrješno začeće Mesije.

U rečenici „između roda tvojega i roda njezina“, originalna riječ prevedena kao rod je

hebrejska riječ „Zera“ koja se direktno prevodi, što i jest slučaj u dosta prijevoda Biblije,

s riječju sjeme, tako da rečenica doslovno prevedena s hebrejskog glasi: „između

sjemena tvojega i sjemena njezina“.

Iako se sjeme gotovo isključivo odnosi na mušku karakteristiku, ovdje to nije slučaj, tako

da i ovo može sugerirati bezgrješno začeće potomstva što izravno upućuje na Mesiju.

Sve upućuje na to da se radi o proročanstvu koje predviđa dolazak Žene koja nije „od

roda zmijina“, koja je dakle bezgrješno začeta i koja će bezgrješno začeti potomka koji

će „satirati glavu zmiji“, a ako je tomu tako, onda je jasno da je Žena iz proročanstva

djevica Marija.

Uočavamo da Žena nema drugo ime sve dok nije pala u grijeh, nakon čega joj Adam daje

ime:

„Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima.“

Dakle, važno je uočiti da se i Bog i Adam Evi prije grijeha obraćaju sa „Ženo“ jer joj je

to jedino ime prije grijeha.

                                                                                                                                                                        107
ZARUČNICA

Da bi spasio ljude od smrti, Bog diže novog Adama.

Sv. Pavao piše, podsjetimo se:

„Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi

umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.“

te:

„Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh

životvorni.“

I doslovno : „…koji (Adam) je pralik Onoga koji ima doći.“

Ako je Isus novi Adam, nije teško zaključiti tko je nova Eva, odnosno tko je nova Žena

što je Evino ime prije pada.

Prve riječi Adama u Raju zemaljskom zabilježene u Knjizi postanka, kako vidjesmo

gore, odnose se na Ženu. A odmah nakon tih riječi slijedi rečenica:

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno

tijelo.“

Sve navedeno jasno upućuje na događaj svadbe koji je kulminacija stvaranja iz Knjige

postanka, što u sjećanje odmah priziva lik Zaručnice iz Otkrivenja te svadbe Jaganjčeve.

Pogledajmo sada povezanost starog s novim.

Evanđelje po Ivanu stilski počinje na način da odmah uočavamo povezanost s Knjigom

postanka, opisom stvaranja.

Knjiga postanka počinje riječima:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala

nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi

svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.“

A Ivanovo evanđelje riječima:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u

Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše

život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze…“

Nakon uvoda, možemo vidjeti da Ivan kratko opisuje događaje oko sakupljanja Isusovih

učenika i to radi na način da nabraja dane kada se to događa.

Tako nalazimo prvi opis koji se odnosi na Ivana Krstitelja, i onda Ivan kaže :

„slijedećeg dana…“

Zatim slijedi opis događaja toga dana, nakon čega opet imamo izraz:

„slijedećeg dana…“.

Pa opet opis događaja toga dana pa opet Ivan kaže:

„slijedećeg dana…“.

Na ovaj način dolazimo do četvrtog dana i opisa događaja toga dana, nakon čega Ivan

piše:

„Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu

bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: „Vina

nemaju.“ Kaže joj Isus: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ Nato će

njegova mati poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!

                                                                                                                                                                        108
ZARUČNICA

I napune ih do vrha. Tada im reče: „Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.“ Oni

odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje

zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: „Svaki čovjek stavlja na

stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.“

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše

u njega njegovi učenici.“

Dakle, slijedeći Ivanovu naraciju, na sedmi dan imamo događaj svadbe.

Kao što stvaranje svijeta kulminira sedmim danom Božjeg odmora, nakon čega čitamo

opis "svadbe" Adama i Žene u rajskom vrtu, Ivanovo nabrajanje dana kulminira sedmim

danom svadbe, što simbolizira kulminaciju Novog Zavjeta, a ono je u mnoštvu

proročanstava, kako smo vidjeli, oslikano kao vjenčanje Jaganjca s Crkvom.

Prisjetimo se:

„I začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih:

Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo

jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova! Dano joj je odjenuti se u

lan tanan, blistav i čist!“

Zapazimo da iz Ivanovog izvještaja ne znamo ni tko se ženi u Kani.

Jedini likovi koji se imenom spominju na svadbi u Kani su Isus i njegova majka.

Novi Adam počinje svoje javno djelovanje na svadbi, što je slika svadbe prvog Adama.

Isus se obraća majci sa „Ženo“, jednako kako se i Adam, ali i Bog, obraća Evi prije

grijeha.

Možemo iščitati jasnu povezanost i sliku Isusa kao novog Adama i Zaručnika, a Marije

kao nove Eve ali i Crkve.

Vidjeli smo da je Adam dao ženi ime Eva: „…jer je majka svima živima“.

Ako to povežemo s događajima tijekom raspeća Kristova:

“Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: „Ženo! Evo ti

sina!“ Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!“.

I Ivanovim viđenjem iz Knjige otkrivenja:

„Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, stade progoniti Ženu koja rodi muškića. No

Ženi bijahu dana dva velika krila orlujska da odleti u pustinju, u svoje sklonište gdje se,

sklonjena od Zmije, hrani jedno vrijeme i dva vremena i polovicu vremena. I Zmija iz

usta pusti za Ženom vodu poput rijeke da je rijeka odnese. Ali zemlja priteče u pomoć

Ženi: otvori usta i popi rijeku što je Zmaj pusti iz usta. I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa

ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže

svjedočanstvo Isusovo.“

Dakle, vidimo komu Isus ostavlja Mariju za majku.

Eva je majka ljudima nakon grijeha i koji su zbog grijeha imali umrijeti, a Marija kao

nova Eva je majka „novim stvorenjima“ kako Bog reče, onima kojima je Isus otkupio

grijehe, odnosno „onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo.“

Vidimo da je Žena iz otkrivenja okrunjena krunom (jer je riječ u grčkom originalu,

prevedena na hrvatski kao vijenac, „stephanos“ – kruna) s „dvanaest zvijezda“.

                                                                                                                                                                        109
ZARUČNICA

Broj dvanaest predstavlja dvanaest plemena Izraelovih, što znači da se radi o kraljici

Izraela, točnije kraljici-majci novog Izraela, Božjeg Izraela kako reče sv. Pavao.

Naravno, stvarnost nebeske Kraljice-Majke također ima svoj pralik u starom Izraelu.

Na tronu pored kralja Izraela, odnosno tronu Davidovog nasljeđa, sjedila je kraljica –

majka.

Prva Knjiga o Kraljevima bilježi:

„Kada, dakle, uđe Bat-Šeba kralju Salomonu da govori o Adoniji, ustade kralj i pođe joj

ususret, pokloni se pred njom, zatim sjede na svoje prijestolje i zapovjedi te namjestiše

sjedalicu za kraljicu majku, i ona mu sjede s desne strane. Tada mu reče: „Nešto bih

zaiskala od tebe, nemoj me odbiti.“ Kralj joj odgovori: „Traži, majko, jer te neću

odbiti.“

U gornjem tekstu originalna hebrejska riječ prevedena kao sjedalica je kis·sê – tron.

Dakle, u Izraelskom kraljevstvu je kraljeva majka imala funkciju kraljice majke, funkciju

koju u novom Izraelu također ima Kraljeva majka.

                                                                                                                                                                        110
ZARUČNICA

Zapazimo da Isus počinje svoje javno djelovanje na Marijinu intervenciju:

„Vina nemaju.“

Vidimo, isto tako da Marija ne sumnja da će Isus intervenirati jer odmah upozorava

poslužitelje:

„Što god vam rekne, učinite“.

Dakle, Isus jasno počinje javno djelovanje ispunjavanjem želje svoje majke, na način

kako Salomon odgovori svojoj majci:

„Traži, majko, jer te neću odbiti.“

Sv. Luka bilježi:

"Tada Marija reče: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome

Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji

zvati blaženom…“

Svi naraštaji čega ili koga Mariju zovu Blaženom?

Naravno, Izraela.

Još jedan dokaz da Katolička Crkva jest Izrael.

                                                                                                                                                                        111
 TRAJNA ŽRTVA

TRAJNA ŽRTVA

Knjiga izlaska kaže:

"A ovo treba da prinosiš na žrtveniku: dva

janjca godinu dana stara, svaki dan bez

prijekida. Jedno janje žrtvuj ujutro, a drugo

uvečer. Prinesi s prvim janjetom jednu

desetinu efe bijeloga brašna zamiješena u

četvrtini hina istupanog ulja i žrtvu ljevanicu

od četvrtine hina vina. Drugo janje prinesi u

suton. S njim prinesi žrtvu prinosnicu s

njezinom žrtvom ljevanicom kao i izjutra – na

ugodan miris, žrtvu u čast Jahvi paljenu. Neka

to bude trajna žrtva paljenica od koljena do

koljena – na ulazu u Šator sastanka, pred

Jahvom. Tu ću se ja s tobom sastajati da ti

govorim. I s Izraelcima ću se tu sastajati, i moja

će ih slava posvećivati. Ja ću posvetiti Šator

sastanka i žrtvenik; posvetit ću Arona i njegove

sinove da mi služe kao svećenici. Ja ću

prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog.

Upoznat će oni tada da sam to ja, Jahve, Bog

njihov koji ih je izbavio iz zemlje egipatske da

prebivam među njima – ja, Jahve, Bog njihov"

Dakle, Izraelu je propisana neprekidna žrtva

koja se trebala obavljati u Šatoru saveza, a

kasnije u Hramu, neprekidno, svaki dan ujutro i

uvečer, kao "trajna žrtva paljenica", hebrejski

Tamid, što znači kontinuirana, trajna,

neprekidna, žrtva koja se trebala obavljati

beskonačno dugo.

Vidimo i što su bile propisane žrtve; janje, kruh

i vino.

Vidjeli smo u prethodnim poglavljima da su i

janje i kruh i vino Starog zavjeta simboli koji

upućuju na, odnosno slike koje predstavljaju i

ispunjavaju se u Kristu Isusu. Iz židovske

tradicije opet znamo da se jutarnja žrtva u

Hramu prinosila o trećem satu dana (9 sati po

našem računanju), a večernja o devetom satu

dana (15 sati). 

                                                                                                                                                                        112
TRAJNA ŽRTVA

Sv. Marko piše:

„A bijaše treća ura kad ga razapeše“, a zatim i : „O devetoj uri povika Isus iza glasa:

„Eloi, Eloi lama sabahtani?“…Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.“

Vidimo, Isus je raspet točno u vrijeme prinosa prve žrtve, a umire točno u vrijeme

prinosa druge žrtve.

Jasno je da Isus na ovaj način ispunjava zakon o kontinuiranom, trajnom, neprekidnom,

svakodnevnom prinosu i na taj način postaje naš neprekidan, trajan prinos.

Prinos koji uvijek stoji pred licem Gospodina, jer tijelo je njegovo kruh, krv njegova je

vino, a on sam je jaganjac Gospodnji koji "odnosi grijehe svijeta".

Vidimo da sve ritualne žrtve i prinosi starog Izraela upućuju na Isusovo tijelo i krv,

odnosno na kruh i vino.

Taj pralik nalazimo i u Knjizi postanka, prije nego je Izrael uopće i postojao:

„A Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga svevišnjega.

Blagoslovi ga govoreći: „Od Boga svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je

Abramu blagoslov! I svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio! Abram

mu dade desetinu od svega.“

Bog na drugom mjestu za Isusa kaže:

„Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.“

Vidimo da je i Melkisedek pralik Isusa, svećenik je Boga svevišnjega, kralj Šalema, što

znači kralj mira.

Melkisedek blagoslivlja Abrama (Abrahama) jer veći uvijek blagoslivlja manjeg, i

Abram mu, kao velikom svećeniku, većem od sebe, daje desetinu svega.

Melkisedek kao pralik Isusa pred Abrahama iznosi kruh i vino kao i Isus pred nas, samo

što Isus donosi pravo značenje tog kruha i vina, kao što donosi i prava značenja

starozavjetne pashe, beskvasnog kruha, mane, kruha prinosa, trajne žrtve...

                                                                                                                                                                        113
 JEDAN

JEDAN

Obećana zemlja novog Izraela, Crkve, je

nebesko Kraljevstvo.

A vidjeli smo da je Crkva jedno s Kristom koji

je sam Hram.

Dakle, Krist je Hram a Crkva je ugrađena u

njega kako reče sv. Pavao:

„U njemu (Kristu) je sva građevina povezana i

raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi

ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.“

Kako vidjesmo, Krist je ispunio značenje i

Hrama i svega onoga što je u njemu.

Ali on je i onaj koji ispunjava Hram Slavom i

sama Slava Boga Izraelova.

„A onda oblak prekri Šator sastanka i slava

Jahvina ispuni Prebivalište. Mojsije nije

mogao ući u Šator sastanka zbog oblaka koji je

na njemu stajao i slave Jahvine koja je

ispunjala Prebivalište.“

Kako smo vidjeli, Izraelci nisu mogli u

prisutnost Slave Jahvine koja je bila u oblaku.

Ali Izaija prorokova:

„Glas viče: „Pripravite Jahvi put kroz

pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu

našemu. Nek’ se povisi svaka dolina, nek’ se

spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno,

nek’ se poravna, strmine nek’ postanu ravni.

Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će je

tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.“

Znamo da je ovaj Glas koji viče Ivan Krstitelj,

jer Matej piše:

„U one dane pojavi se Ivan Krstitelj

propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Obratite

se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ Ovo je

uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: „Glas

viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu,

poravnite mu staze!“

Ako je Ivan Glas, onda je Slava Jahvina nitko

drugi do Krist.

                                                                                                                                                                         114
JEDAN

Dakle Isus je i Hram i Slava Jahvina koja je u Hramu, što je i logično jer je on jedno s

Bogom i sam Bog.

Što to znači za prisutnost Božju na zemlji?

Imamo li mi vidljivi Hram, najsvetiji dio Hrama, svetinju nad svetinjama, samu Slavu

Boga Izraelova, prisutnu ovdje na zemlji kao što su Izraelci imali u pustinji?

Imamo li ga ovdje na zemlji i ako da gdje je?

Dali je to crkva sv. Petra u Rimu?

Neka druga Crkva u Izraelu?

Možda u Jeruzalemu ili Betlehemu?

Ako je Krist Hram, najsvetiji dio Hrama, ali i ono najsvetije što taj Hram ispunjava, sama

Slava Boga Izraelova, onda bi njegova prisutnost na zemlji ujedinjavala sve u jedno

zajedno s nama.

Pa postoji li takvo nešto?

Naravno, Bog nije ostavio svoj narod bez svoje prisutnosti na zemlji. Osim Duha

Svetoga kojeg nam je darovao, njegova prisutnost je Euharistija.

Euharistija je Hram, Svetinja nad svetinjama, Kruh prisutnosti, Mana, u njoj je prisutna

sama Slava Boga Izraelova, sam Bog na zemlji.

Ona je tijelo Kristovo, a tijelo Kristovo je Hram.

Njegovo tijelo i krv su njegova fizička prisutnost na zemlji i najsvetiji dio Hrama je tako

prisutan među nama sve dok Kristovi svećenici obavljaju službu svete Mise.

                                                                                                                                                                        115
 OSTATAK I SPASENJE

OSTATAK I SPASENJE

Neprijatelji Izraela u povijesti su uvijek željeli

ili opljačkati ili uništiti Hram, ali to nije bilo

moguće sve dok je Izrael bio u milosti Božjoj.

U vremenima kada bi Izrael zastranio, Bog bi

napustio Hram i došlo bi do uništenja Hrama

od strane neprijatelja Izraela.

Ali istovremeno bi došlo i do uništenja

Izraelskog naroda. Ezekiel izvještava:

„I pozva čovjeka odjevena u lan, koji imaše za

pojasom pisarski pribor, te mu reče: „Prođi

gradom Jeruzalemom i znakom ‘tau’ obilježi

čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što

se u njemu čine!“ A drugima reče na moje uši:

„Pođite za njim gradom i ubijajte bez milosrđa.

Oči vaše neka se ne sažale i nemajte

smilovanja. Pobijte starce, mladiće, djevojke,

djecu i žene; istrijebite ih sve do posljednjega.

Ali na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte.

Počnite od mojega svetišta.“

Oskvrnjenje Hrama bi prethodilo uništenju

naroda.

Od naroda bi, kako vidimo, preostao samo

odabrani ostatak po milosti Božjoj.

Izaija zato piše:

„Zemlja vam opustje, gradove oganj popali,

njive vam na oči haraju tuđinci –pustoš k’o kad

propade Sodoma. Kći sionska ostade kao koliba

u vinogradu, kao pojata u polju krastavaca, kao

grad opsjednut. Da nam Jahve nad vojskama ne

ostavi Ostatak, bili bismo k’o Sodoma, Gomori

slični.“

Tko su ovi na kojima je znak „tau“?

Ovdje moramo reći da originalni tekst

Ezekielovog proročanstva nije ovako napisan.

Prijevod je napisan na ovaj način da bi se

vidjelo da je znak u stvari jedno slovo.

Ali iz prijevoda nije jasno značenje tog slova.

Naime, originalni tekst na hebrejskom glasi:

                                                                                                                                                                         116
OSTATAK I SPASENJE

ָ ‫ ְ ּבתו ְֹך יְרו ׁ ָּש ִ ָלם; ו ְִה ְתו‬,‫עב ֹר ְ ּבתו ְֹך הָ עִ יר‬
‫ הַ ּנֶאֱ נ ִָחים‬,‫ ִמצְ חוֹת הָ אֲ נ ׁ ִָשים‬-‫ִית ּ ָתו עַ ל‬ ֲ ,‫ אֵ לָ ו‬,‫וַיֹּאמֶ ר יְהוָה‬
‫שוֹת ְ ּבת ֹוכ ָּה‬
ׂ ‫ע‬
ֲ ‫ הַ ַּנ‬,‫הַ ּתוֹעֵ בוֹת‬-‫ עַ ל ּכָל‬,‫וְהַ ּנֶאֱ נ ִָקים‬.
Ili u prijevodu:

„Prođi gradom Jeruzalemom i obilježi znakom čela sviju koji tuguju i plaču zbog

gnusoba što se u njemu čine!“

Gdje je tu „tau“ pitat ćete.

Hebrejska riječ - znak „ ‫ – ּ ָת ֜ו‬tav“ je ujedno i slovo.

Naime, zadnje 22. slovo hebrejskog alfabeta - ‫ת‬, koje odgovara grčkom slovu tau, a

otuda i prijevod, se također izgovara tav.

Kako smo u ranijem poglavlju već vidjeli, svako hebrejsko slovo ima i određeno

značenje.

Tav, tako znači - znak, ali isto tako znači i - savez. U originalnom, starom hebrejskom

piktografskom pismu ovo slovo ima slijedeći oblik:

Uzimajući ovo u obzir, možemo pretpostaviti da je značenje gornje rečenice Ezekiela:

„Prođi gradom Jeruzalemom i obilježi znakom križa, znakom saveza, čela sviju koji

tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine.“

Dakle, Ostatak koji navodi prorok Izaija, obilježen je Kristovim znakom, znakom Novog

saveza, što opet upućuje na to da je ostatak spašen Milošću Božjom - Kristom.

Gornje citate možemo dovesti u vezu s obilježenima iz knjige Novog zavjeta, Knjige

otkrivenja:

„On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bî dano nauditi zemlji i moru: „Ne

udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!“ I

začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova

Izraelovih…“

Na drugom mjestu za njih piše, a kako smo već vidjeli:

„Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne

mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje.“

Jasno je da se radi se o novom Božjem narodu, onima koje je otkupio Krist.

I knjige Starog zavjeta i knjige Novog zavjeta, dakle, upućuju na isti zaključak; spasenje

uvijek i jedino dolazi po Kristu.

Kako je Krist sam Hram, ugrađivanje u taj Hram je jedini put u život.

Uništenja Starozavjetnih Hramova tako predstavljaju simbol samouništenja onih koji su

tvrdoglavo oskvrnjivali Hram, odnosno tadašnjeg Izraelskog naroda.

Židovi koji su odbacili Krista, na taj način su odbacili i pravi Hram kojemu je izgrađeni

Hram koji je u to vrijeme postojao bio samo pralik.

Posljedica je bila i uništenje Hrama četrdesetak godina nakon Kristove žrtve.

Uništenje Hrama ne odmah, nego nakon četrdeset godina, odnosno jednu generaciju

nakon Kristove žrtve, tako simbolizira cjeloživotni poziv onima koji ga odbacuju da ga

prihvate.

                                                                                                                                                                        117
OSTATAK I SPASENJE

Uništenje Hrama na taj način simbolizira propast čovjeka koji ne prihvaća Krista.

Propast čovjeka koji uporno odbija biti „Hram Duha Svetoga“.

                                                                                                                                                                        118
 ŽIDOVI

ŽIDOVI

Znači li prije navedeno da Židovi nisu ispunili

svoje poslanje i da ih je Bog zato odbacio?

Nipošto.

Zadatak Židova je bio da kroz njih na svijet

dođe Mesija, sam Bog.

Odnosno, Židovi su na Svijet trebali donijeti

savršeno biće, savršenu Ženu, novu Evu, kroz

koju bi na Zemlju došao Mesija koji spašava

čitav Svijet.

Dali su Židovi, dakle, ispunili svoj zadatak?

Svakako, Da.

Osim toga, svi Apostoli i prvi Krstovi učenici

su bili Židovi.

Velika većina u početku Crkve su bili Židovi.

Od njih je, znači, došlo spasenje koje danas

baštini čitav Svijet, oni su u temeljima Novog

Izraela.

A što je s onima koji se danas nazivaju

Židovima i njihovom državom Izrael?

Oni su potomci onih Židova koji su odbacili

Isusa.

Židovima toga vremena je dan izbor.

Knjige Evanđelja izvještavaju:

„Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: „Koga

hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se

zove Krist?“ Znao je doista da ga predadoše iz

zavisti.“

O Barabi piše:

„A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni

počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek

zvani Baraba.“ Odnosno: „…Baraba bijaše

razbojnik“

Evanđelje dalje izvještava:

"Međutim, glavari svećenički i starješine

nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da

se pogubi. Upita ih dakle upravitelj: „Kojega

od ove dvojice hoćete da vam pustim?“ A oni

rekoše: „Barabu!“

                                                                                                                                                                         119
OSTATAK I SPASENJE

Kaže im Pilat: „Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?“ Oni će: „Neka se

razapne.“ A on upita: „A što je zla učinio?“ Vikahu još jače: „Neka se razapne!“

Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke

pred svjetinom govoreći: „Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!“ Sav narod nato odvrati:

„Krv njegova na nas i na djecu našu!“ Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda

da se razapne.“

Židovi, dakle, biraju razbojnika, pobunjenika, umjesto Boga.

Na taj način, sami postaju pobunjenici protiv Boga.

I oni su u stanju pobune sve dok ne prihvate Krista.

Ali, Židovi nisu određeni za propast, oni će na kraju prihvatiti Krista.

Jer kako napisa sv. Pavao:

"Jer ne bih htio, braćo, da budete sami po sebi pametni, a da ne znate ovo otajstvo:

djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok punina pogana ne uđe. I tako će se cio

Izrael spasiti, kako je pisano:

Doći će sa Siona Otkupitelj,

odvratit će bezbožnost od Jakova.

I to će biti moj Savez s njima,

kad uklonim grijehe njihove.

U pogledu evanđelja oni su, istina, protivnici poradi vas, ali u pogledu izabranja oni su

ljubimci poradi otaca. Ta neopozivi su dari i poziv Božji!“

„Pitam dakle: jesu li posrnuli da propadnu? Nipošto! Naprotiv: po njihovu posrtaju

spasenje poganima da se tako oni, Židovi, izazovu na ljubomor. Pa ako je njihov posrtaj

bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti

njihov puni broj?..Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo

prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?“

„Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti

zadobiste milosrđe tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i

oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“

Možda se netko pita, ima li ova priča pralik u Starom zavjetu?

Sinovi Izraelovi su prodali svoga brata Josipa u roblje.

Kad je zavladala glad u svijetu, sinovi Izraelovi dođoše u Egipat po hranu, ne znajući da

je njihov brat Josip vladar u Egiptu.

Oni se prepadoše da će im se Josip osvetiti, ali on im reče:

„Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat. Ali se nemojte uznemirivati i

prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas

održi u životu…Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da

vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me

postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom

zemljom egipatskom.“

Josip na drugom mjestu reče:

„Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga!

                                                                                                                                                                      120
OSTATAK I SPASENJE

Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro:

da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu. Zato se ne bojte! Ja ću se

brinuti za vas i za vašu djecu.“

Na sličan način, Bog je okrenuo na dobro zlo koje Isusu učiniše tadašnji Židovi, jer se po

njegovoj žrtvi spašava čitav svijet uključujući i njih same.

Sv. Petar posvjedoči u Jeruzalemu:

„Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte:…

„…Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste

Bog učinio i Gospodinom i Kristom.“

„Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: „Što nam je činiti,

braćo?“ Petar će im: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da

vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za

djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.“

I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: „Spasite se od naraštaja ovog

opakog!“ I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri

tisuće duša.“

Kao i u priči o Josipu, Bog se ne osvećuje, nego okreće zlo na dobro i koristi Isusovu

žrtvu za oprost svima.

U ovoj priči vidimo i razliku Starog i Novog saveza.

Naime, kad su Izraelci nakon izlaska iz Egipta počinili grijeh idolopoklonstva i

neposlušnosti Bogu, posljedica je bila sljedeća:

„Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan – ta Aron ih je pustio da padnu u

idolopoklonstvo među svojim neprijateljima – stade na taborskim vratima i povika: „Tko

je za Jahvu, k meni!“ Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega. On im reče: „Ovako govori

Jahve, Bog Izraela: ‘Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata

pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.“ Sinovi Levijevi

izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. „Danas ste se

posvetili Jahvi za službu“, reče Mojsije, „tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga

brata, tako da vam danas daje blagoslov.“

Prekršaj Mojsijevog zakona donese smrt za tri tisuće ljudi, a u prethodnoj priči krštenje u

Krista donese oprost i život istom broju ljudi.

Mislite da je isti broj ljudi u ove dvije priče slučajan?

Teško.

Dakle, mi po Židovima, kroz koje na Svijet dođe Mesija, zadobismo spasenje i

građanstvo u Novom Izraelu.

Red je i da uzvratimo uslugu i da molimo našega Boga i njihovog Boga, Isusa Krista, da

se smiluje narodu Židovskom i vrati ih u njihovo i naše Kraljevstvo.

Jer njihov povratak će, kako reče sv. Pavao, donijeti blagoslov za sve.

                                                                                                                                                                        121
 PUT

PUT

Na osnovu već spomenutoga, nije nikakvo čudo

da su prvi kršćani Crkvu nazivali „Put“.

Sv. pavao reče:

"Jamčim ti, naprotiv, ovo: Putom koji nazivaju

sljedbom služim otačkom Bogu vjerujući u sve

što je u Zakonu i u Prorocima napisano"

Ili o progonu Crkve čitamo:

"Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i

pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k

velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za

sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od

ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u

Jeruzalem."

Put izlaska ili egzodusa u vječni Jeruzalem.

Put kome je cilj dostići svetost, odnosno postati

što sličniji Isusu, postati živa ljubav.

Izaija reče:

„Bit će ondje čista cesta, a zvat će se sveti put:

nitko nečist njime neće proći, bezumnici njime

neće lutati. Ondje neće više biti lava, nit’ će

onud zvijer prolaziti, već će hodit’ samo

otkupljeni, vraćati se otkupljenici Jahvini. Doći

će u Sion kličuć’ od radosti, s veseljem vječnim

na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći

će bol i jauci.“

Onda, kako da se ponaša čovjek Crkve, čovjek

na Putu?

Možda najbolji opis puta zapisa Sv. Pavao:

„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,

a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili

cimbal što zveči. Kad bih imao dar

prorokovanja i znao sva otajstva i sve

spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i

gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa

sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih

predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih

imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je

velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi,

                                                                                                                                                                        122
PUT

ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne

pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se

nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut

će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao

nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih

ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada

spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada:

ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje –ali najveća je među njima ljubav.“

Dakle, Bog je ljubav i želi da i mi budemo na putu ljubavi.

Bog ne želi da se bojimo nego da ljubimo.

Sv. Ivan Piše:

„U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer

kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav

izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. Mi ljubimo jer on

nas prije uzljubi. Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne

ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo

od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.“

Naravno, čovjek na putu nije savršen nego grješan.

Sv. Ivan piše:

"Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo

grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake

nepravde. Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u

nama. Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika

imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne

samo naše nego i svega svijeta.“

Dakle, Isus nije umro da bi mi nastavili griješiti sa stavom „Isus je pokrio moje grijehe

pa ja mogu činiti što hoću“. S tim pristupom ne bi bili na Putu svetosti.

Naprotiv, Isus traži stav: „Želim ljubiti, nipošto griješiti, ali ako se desi da sagriješim,

bilo kakvim grijehom, Isus, koji me neizmjerno voli, će me s radošću očistiti, jer milost

njegova je neizmjerna.“

                                                                                                                                                                        123
 ZAKLJUČNA RIJEČ

Ova knjiga je samo zagrebala površinu

tipologije i tajni skrivenih u Svetom pismu i

tradiciji Crkve.

Da bi se potpuno obradile navedene tajne bilo

bi potrebno beskonačno mnogo vremena i isto

toliko papira.

Knjiga je napisana da čitateljima odškrine vrata

koja vode u beskrajni svijet navedenih tajni.

                                                                                                                                                                        124