BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

POLJOPRIVREDNO ŠUMARSKA ŠKOLA VINKOVCI

ZAVRŠNI RAD IZ LOVSTVA

LOVAČKI PSI

Učenik: Borna Kalaica 3.b

Mentor: Angela Galić
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

SADRŽ AJ

1. UVOD..................................................................................................................................................5
2. NEZGODE, BOLESTI I NJIHOVO LIJEČENJE...........................................................................................6
2.1 Štenećak.......................................................................................................................................6
2.2 Bjesnoća.......................................................................................................................................6
2.3 Studij „paralize“............................................................................................................................7
2.4 Studij „pravog bjesnila“................................................................................................................7
2.5 Načini suzbijanja bolesti...............................................................................................................8
2.6 Cjepivo protiv bjesnoće................................................................................................................8
2.7 Buhe.............................................................................................................................................9
2.8 Nezgode u lovu.............................................................................................................................9
3. PASMINE...........................................................................................................................................11
3.1 Epanjel breton............................................................................................................................11
3.2 Njemački kratkodlaki ptičar........................................................................................................12
3.3 Vajmarski ptičar..........................................................................................................................12
3.4 Poenter.......................................................................................................................................13
3.5 Gordon seter..............................................................................................................................13
3.6 Njemački oštrodlaki ptičar (drahtar)...........................................................................................14
3.7 Kućna dresura štenca.................................................................................................................15
3.8 Prvi susret sa divljači...................................................................................................................15
3.9 Označavanje divljači...................................................................................................................15
3.10 Dolazak na lov...........................................................................................................................16
3.11 Donošenje (aportiranje)...........................................................................................................16
4. ŠUNJKAVCI – DIZAČI DIVLJAČI...........................................................................................................17
4.1 Špringer španijel.........................................................................................................................17
4.2 Koker španijel.............................................................................................................................17
4.3 Labrador.....................................................................................................................................18
4.4 Zlatni retriver..............................................................................................................................19
5. JAMARI – TERIJERI............................................................................................................................20
5.1 Foksterijer...................................................................................................................................20
5.2 Lovni terijer................................................................................................................................20
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

6. JAZAVČARI........................................................................................................................................21
6.1 Kratkodlaki jazavčar....................................................................................................................21
6.2 Oštrodlaki jazavčar.....................................................................................................................21
7. GONIČI..............................................................................................................................................22
7.1 Pas Svetog Hujberta....................................................................................................................22
7.2 Baset...........................................................................................................................................22
7.3 Bigl..............................................................................................................................................23
7.4 Bigl zečar....................................................................................................................................23
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

1. UVOD

Pas je prva pripitomljena vrsta žvotinje i pratitelj čovjeka u svim dijelovima Zemlje još
od kamenog doba. Najstariji pronađeni kosturi psa stari su 12 tisuća godina. Pas koji
se čovjeku pridružio prije desetak tisuća godina danas je uz mačku najrašireniji kućni
ljubimac u svijetu. Gotovo 40 posto kućanstva u SAD, Australiji, Francuskoj, Belgiji i
Irskoj drži psa; u Japanu, Njemačkoj, Austriji, švedskoj i Norveškoj ovaj se postotak
kreće između 12 do 15. Procjenjuje se da na području SAD i Zapadne Europe danas
obitava oko 90 milijuna pasa. Priča o najstarijem četveronožnom sudrugu čovjeka
počinje zapravo pojavom carnivora sisavaca koji pripadaju razredu zvijeri prije 50
milijuna godina. Iz toga dalekog razdoblja potječu i najstariji fosili životinja iz porodice
zvijeri miacida - kratkonogih mesoždera dugačka tijela nalik vuku ili lasici s
svojstvenim zubalom, koje nalazimo i u današnjih mesoždera. Gornja čeljust
sastojala se iz šest razmjerno malih sjekutića, dviju snažnih kljova i šest kutnjaka, a
donja čeljust iz šest sjekutića, dviju kljova, osam prednjih zubi i šest kutnjaka. Upravo
se iz ove vrste razvio domaći pas (Canis familiaris) koji zajedno s vukom, kojotom,
čagljem i lisicom pripada obitelji canidae. Kao obitelj, Canidae se pojavljuju sredinom
tercijara prije 25 do 30 milijuna godina, a njezini članovi žive po svim kontinentima
osim na Antarktiku - u pustinjama, hladnom sjeveru i dubokim šumama. Budući da
podrijetlo psa seže u tako daleku prapovijest, rekonstrukcija njegova razvoja u
domaćeg psa moguća je tek kao pretpostavka. Prema Charlesu Darwinu, ocu teorije
evolucije, razvio se iz nekoliko vrsta pripadnika obitelji Canidae, vjerojatno od vuka,
kojota i različitih tipova šakala. Austrijanac Konrad Lorenz, dobitnik Nobelove
nagrade i jedan od poznatijih suvremenih zoologa modificirao je ovu teoriju i smatra
da su se neke vrste pasa razvile od vuka, no većina ih je nastala od zlatnog šakala.
Kasnije je, međutim, korigirao ovu teoriju ustvrdivši da su psi potomci azijatske vrste
vuka. Danas, pak, među znanstvenicima prevladava mišljenje da je pas nastao
pripitomljivanjem vuka, premda ne postoji ni morfoloških ni behaviorističkih osnova
koje bi ukazivale na to da je vuk predak psa. Jedan od najjačih argumenata u korist
teorije o vuku i psu polazi od toga da je domaći pas upravo kao i vuk životinja s
izrađenim društvenim osobinama za razliku od čaglja i kojota. Pretpostavlja se da je
do prvih veza između čovjeka i vuka došlo još prije 40 tisuća godina pojavom Homo
sapiensa. Pojava domaćeg psa, međutim, datira od prije 12 do 15 tisuća godina, no
sigurno je da je pred kraj ledenog doba, prije 10 tisuća godina, veza između čovjeka i
psa bila potpuna i nepovratna. To ujedno znači da je pas bio i prva pripitomljena
vrsta, prije svinje, goveda, patke ili ovce. Sigurno je da čovjeka kamenoga doba, koji
je nakon lova sjedio uz vatru, nisu posebno uznemirivali pogledi svjetlucavih očiju
vukova, koji su se s dolaskom noći počeli šuljati oko njegova ognjišta. štitila ih je
vatra upravo kao što i danas od vukova štiti mnoga afrička i australska plemena,
dapače, jedan dio ulovljene hrane i njima je dobacivao. Mnogi stručnjaci drže da su
se prvi vukovi na ovaj način sprijateljili s čovjekom, a s vremenom preuzeli i ulogu
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

čuvara njegovih nastamba. Kasnije su mu počeli pomagati u lovu, pri vuči ili pri
čuvanju stada. U svojoj knjizi "Bijeli vuk, s vučjim čoporom na putu po Arktiku" David
Mech opisuje kako nije on pronašao vukove nego oni njega, uspostavljajući ubrzo
dijalog s njim. Nema sumnje - ostajali su samo najpitomiji, a drugi su ubrzo odlazili
svojim putem. Stoga ni danas ne možemo reći je li vuk ukrotio samoga sebe ili ga je
ukrotio čovjek i konačno pripitomio one koji su se odmetnuli od vučjeg čopora, gdje je
vladala bespoštedna borba za prevlast i priključili se ugodnijem društvu u "ljudskom
čoporu". Sigurno je da je od trenutka kad je čovjek uhvatio prvo mladunče vuka,
othranio ga i njegove potomke više nije puštao na "slobodu", a da toga i nije bio
svjestan, započeo svojevrsnu prirodnu selekciju. Domestikacija ili pripitomljavanje
vuka počelo je, dakle, tako što je čovjek tako reći izolirao nekoliko primjeraka ove
životinjske vrste držeći ih u uvjetima koji su se uveliko razlikovali od njihove prirodne
životne okoline. Upravo zahvaljujući malom broju životinja koje je čovjek mogao
uzgojiti i njihovi su potomci lakše razvijali nova genetička obilježja. što je odabir bio
stroži, to su i razlike u odnosu na prve uzgojene životinje bile veće. Više se nije
radilo, kao kod svih domaćih životinja, o prirodnoj selekciji, već je sad čovjek odlučio
o tome koje će osobine životinja nasljeđivati. Pripitomljavanje psa vjerojatno je
počelo na raznim dijelovima Zemlje, jer se već od samog početka uzgoja današnjeg
psa mogu uočiti različite rase. Pri ovoj selekciji koja se temeljila na iskustvu i
provodila tijekom tisuća godina odlučujuću su ulogu zacijelo imali geografski i
klimatski uvjeti, ali i specifične okolnosti okoline u kojoj se životinja pripitomljivala.
Tako su se s vremenom razvili razni tipovi pasa - od velikih snažnih planinskih rasa
do vitkih prerijskih pasa i niskih rasa. Stručnjaci se ne mogu složiti još ni sad o
predjelu Zemlje gdje je bio pripitomljen prvi pas. Je li to bilo mladunče sivog vuka
sjevera, koji je živio blizu ljudskih naselja, ili indijskog vuka kojeg je čovjek lovio radi
mesa, ili pak pustinjski vuk s Bliskog istoka, a možda i vuk koji je živio na Tibetu i u
predjelima sjeverne Indije? Pretpostavlja se da je mali zapadni azijatski vuk (Canis
lupus arabs) bio praotac većine europskih i južno - azijatskih pasmina uključujući i
dinga; mali kineski pas bio je vjerojatno predak prvih kineskih pasa, a
sjevernoamerički vuk praotac eskimskog psa. Sigurno je da je uvelike dolazilo i do
miješanja, koja su dovela do novih pasmina. Svaka se od ovih pasmina dalje
razvijala i tako su nastajale međusobno različite pasmine - različita krzna, grade,
slušnih i vidnih sposobnosti, karaktera i temperamenta. Većina se rasa koje danas
poznajemo u pasa konsolidirala krajem 19. i početkom 20. stoljeća, no osnovni tipovi
rasa kao što su psi čuvari, lovni psi, stražari i kućni psi bili su poznati još u starom
Egiptu. Prvi crteži psa, koji podsjeća na današnjeg, potječu od prije tri tisuće godina.
Bio je to veliki težak lovački pas tipa buldoga iz Azije čiji su crteži pronađeni na
zidovima Asiraca i Babilonaca. čini se da je ovaj pas bio treniran za borbu i lov.
Postojali su i hrtovi i kratkonogi psi iz Egipta; u Europi iz željeznog doba nađeni su
ostaci pasa različitih veličina, u Kini je poznat pekinezer iz vremena 700 godina prije
Krista. Premda o postojanju pasa čuvara stada i vodiča nema valjanih dokaza, ipak
je sigurno da su se psi u ovu svrhu uzgajali u Europi i u drugim dijelovima Zemlje
nekoliko tisuća godina. U svakom slušaju Rimljani točno razlikuju kućnog psa,
ovčare, sportske pse, pse koji se koriste u ratu, pse za borbe u arenama i lovačke
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

pse. Neki od pasa što su ih naslikali umjetnici starog Egipta čini se da imaju ulogu
pratitelja čovjeka poput današnjeg psa, no konačna potvrda o psu kao kućnom
ljubimcu datira nekoliko stotina godina p. Krista u Grčkoj, gdje se pojavljuje pas tipa
maltezera. Premda su glavne skupine pasa razvijene već vrlo rano, sve do Charlesa
Darwina, nešto više od stotinu godina nije bilo nikakva znanja o evoluciji ili
mehanizmu nasljeđivanja različitih obilježja. Tek su pojavom natjecateljskih izložbi
pasa utvrđeni standardi za pojedine pasmine glede veličine, oblika i boje kakve i
danas poznajemo. Zanimljivo je da je u Velikoj Britaniji koja je od Rimskog doba
središte uzgoja pasa, prva službena natjecateljska izložba pasa održana u
Newcastleu 1859, i to samo za pointere i setere. No bez obzira na znanja, standarde
ili izložbe, činjenica je da je pas, otkako se prije deset tisuća godina pridružio čovjeku
kao lovac, postao važnom karikom u razvoju ljudske vrste. U kasnijim razdobljima
mnogi bi farmeri stradali bez pomoći psa, a pojavom prvih gradova i utjecajne
društvene elite, pas je postao nezamjenjiv u lovnom sportu. Zapravo nema ni jednog
razdoblja suvremene civilizacije u kojoj pas nije igrao važnu ulogu. Do početka 19.
stoljeća psi su uzgajani za obavljanje određenih dužnosti, i sigurno je da do tog doba
nisu bili uzgajani kao kućni ljubimci. Industrijskim razvojem i padom popularnosti
lovnog sporta pas se napokon počeo vrednovati i kao kućni ljubimac.
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

2. NEZGODE, BOLESTI I NJIHOVO LIJEČENJE

2.1 Štenećak

Upale dušnika i bronhitis mogu dovesti i do teških upala pluća. Štenećak naročito
pogađa štence koji se uzgajaju u štenarama. To je virusna bolest, popraćena
bakterijskim komplikacijama. Štenećak se javlja najčešće u hladnijem periodu,
odnosno tijekom jeseni i zime, mada se može pojaviti i tijekom cijele godine. Kao
okidač za bolest je prehlada, avitaminoza, pothranjenost ili crijevni paraziti. Ovaj virus
nije ni malo bezazlen, brzo se širi, tako da zaraženi štenci često zaraze zdrave
jedinke. Štenećak se prenosi iskašljavanjem i kapljicama iz nosa, usta ili konjuktiva.
Pređe li u kasniji stadij, virus se prenosi preko urina i fecesom. Trebalo bi
napomenuti da su iscjedak iz nosa, kao i slina iz usta, vrlo infektivni, te se bolest
manifestira 5-6 dana poslije infekcije.

Slika 1 - štenići

2.2 Bjesnoća

Vrlo teška bolest kojom se može zaraziti i čovjek, a kolja je uvijek smrtonosna ukoliko
se pravilno ne liječi. Uzrokuje je virus prenošen slinom, a koji se unosi u organizam
ugrizom ili lizanjem kože ukoliko na njoj postoje ranice. Smrt je uzrokovana
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

poremećajem živčanog sustava, koji dovodi do paralize vitalnih organa. Rizik od

zaraze se povećava ukoliko je pogođeni dio tijela bogat živcima i ukoliko je dubok
ugriz. Virus, koji je vrlo otporan, može preživjeti više od mjesec dana u lešini životinje
koja se raspada. Period inkubacije varira od 5 tjedana do 2 mjeseca. U nekin
slučajevima, ona može trajati od jednog tjedna do pet godina! Zaraza bjesnoćom se
od 1978. u Francuskoj širi sa prostora istočnih departmana. Danas je bolest, koja je
prešla liniju Loire, iskorijenjena. Lisica, sitne životinje iz porodice kuna, vjeverica,
šišmiši i štakori predstavljaju glavne prenosnike bjesnoće među divljim životinjama.
Mačke i psi su posebno izloženi zarazi najčešće tijekom lova ili dok lutaju .

Slika 2 – cijepljenje protiv bjesnoće

2.3 Studij „paralize“

Najpodmukliji je, jer se prvi simptomi o kojima ovisi postavljanje dijagnoze, pojavljaju
se vrlo kasno. Naime, tijekom prvih stadija, životinja ne pokazuje nikakve kliničke
karakteristične ili alarmantne znakove bolesti. Kod psa koji je zaražen bjesnilom
najprije se mogu uočiti poteškoće sa gutanjem koje uzrokuje postepena oduzetost
čeljusti koja zatim zahvaća i stražnje noge. Razvoj dovodi do totalne nesposobnosti
uzimanja hrane i paralize svih vitalnih funkcija što uvijek ima fatalni ishod.

2.4 Studij „pravog bjesnila“

Najtipičniji je stadij bolesti. Životinja teško guta, a zatim dolazi do neobične promjene
njezina glasa. Postepeno postaje agresivna. Dan ili dva prije smrti, može zapasti u
krizu potpunog ludila, iz gubice joj se cijedi slina, a napada svakoga tko se nađe u
njezinoj neposrednoj blizini. Također se može javiti suprotan fenomen, naročito kod
divljih životinja koje tada postaju vrlo druželjubive, pojavljuju se u naseljenim
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

mjestima usred bijelog dana ili se uporno pokušavaju približiti čovjeku. Takvo
neobično ponašanje treba nas potaknuti na veliki oprez. Psi koji su obično vrlo
agresivni postaju mirni i apatični. U svakom slučaju, bjesnoća se može prepoznati po
nagloj i potpunoj promjeni ponašanja. Slučajni prolaznici ne bi trebali dirati niti uzimati
u ruke životinju koja se lako da uhvatiti.

Slika 3 – bjesnoća kod psa

2.5 Načini suzbijanja bolesti

Sistematsko istrebljivanje lisica nikako ne predstavlja dobar način zaustavljanja

širenja bolesti. Najsigurniji način je cijepljenje razrjeđenim cjepivom koje se daje
pilićima oralnim putem. Ti mamci koji se razmještaju helikopterima, omogućuju
iskorjenjivanje bolesti u roku od dvije do tri godine, ukoliko će se njima hraniti barem
70% lisičje populacije.

2.6 Cjepivo protiv bjesnoće

Po zakonu se moraju cijepiti i tetovirati svi psi (i mačke) na području koje je zaraženo
bjesnilom. Tetovaža se utiskuje na unutrašnjem dijelu uške ili na bedru. Sastoji se od
niza brojeva i slova kojima se označava identitet životinje. Taj je kod upisan i u
trodjelnom formularu: jedan dio se predaju vlasniku psa, drugi veterinaru koji brine o
životinji, a treći dio ulazi u datoteku Središnjeg kinološkog saveza. Danas se klasično
tetoviranje pasa zamjenjuje elektroničkim čipom koji se ugrađuje u lijevu vratnu žilu.
Tetoviranje ne služi samo za pronalaženje izgubljene ili ukradene životinje. Brojevi
koji se koriste prilikom tetoviranja navedeni su na potvrdi o cijepljenju protiv
bjesnoće. Ta identifikacijska oznaka omogućuje da pas koji ugrize nekog prolaznika,
kao i onaj koji dođe u kontakt sa životinjom zaraženom bjesnilom ili onaj koji je
jednostavno uhvaćen dok luta i odveden u šinteraj, ne mora biti usmrćen. Svi lovački
psi, bez obzira na to sa kojeg područja dolaze, moraju biti tetovirani.
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

Slika 4 – cjepivo protiv bjesnoće

2.7 Buhe

Iako banalni, ti paraziti su vrlo neugodni za psa. Neki psi mogu postati alergični ili
hipersenzibilni na njihove ubode koji mogu prouzročiti ozbiljna kožnih oboljenja.
Zaražen pas trpi snažan svrbež zbog kojega se jako češe. Koža je nadražena lako
se inficira, a na njoj se pojavljuje crvenilo i gnojne rane. Infekcija koju uzrokuje slina
buhe, ispuštena u trenutku uboda, predstavlja jedan od glavnih uzroka ekcema kod
pasa: radi se o dermatitisu izazvanom alergijskom reakcijom na buhe.

2.8 Nezgode u lovu

Do njih nažalost dolazi prečesto, a najčešće ih uzrokuje neopreznost lovaca. Neki

neporomišljeni pojedinci ne okllijevaju izbliza gađati kunića kojeg je pas stjerao u
škripac, sve dok metak namijenjen divljači ne pogodi psa. U slučaju ranjavanja,
najvažnije je što prije zaustaviti krvarenje postavljanjem udlage. Ukoliko to ne
možemo učiniti jer je pas ranjen na nezgodnom mjestu, krv ćemo zaustaviti pritiskom
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

prstima. Psa moramo utopliti dekom i odmah ga prenijeti u veterinarsku stanicu.

Stanje šoka i obilan gubitak krvi uzrokuju hipotermiju. Životinja se smješta blizu
vozača (što će ju umiriti) i grijanje se stavlja na maksimum. Nakon dolaska u
ambulantu najprije je radiografijom potrebno lokalizirati kuglice sačme, koje se
odmah trebaju izvaditi. Rane se zatim zatvaraju šavovima. Nakon povratka kući,
životinji treba omogućiti bilo kakvo kretanje i spriječiti je da se liže. Upotreba nekih
odbojnih sredstava može se pokazati efikasnom, kao i nošenje okovratnika koji će
onemogućiti psa da vrti glavom.

Slika 5 – lov sa psom

 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

3. PASMINE

3.1 Epanjel breton

Taj prekrasni mali ptičar potiče od drevnih bretanjskih pasmina. Gaston Phebus,
gospodar Bearna, već u svojim raspravama o lovu spominje te živahne pse koji su se
koristili za lov na „pticu“, tj. šljuku i za lov kunića. Ta je pasmina u potpunosti razvila
sposobnost označavanja divljači zahvaljujući različitim križanjima sa engleskom
seterom u 19. stoljeću. Epanjel breton jedan je od najpopaluranijih i najtraženijih
pasa u Francuskoj. To je prototip višenamjenskih psa ptičara, koji je sposoban loviti
sve vrste divljači i na svim terenima. Sjajan je na močvarnim terenima, gdje dolaze
do izražaja njegove kvalitete donosača, na terenima prekrivenima trnjem briljira u
lovu na kunića, u šumi je nenadmašen u lovu na šljuke, a sjajan je u ravnici. Može
neograničeno dugo markirati ili slijediti traj pod puškom. Taj je pas vrlo inteligentan ali
i osjetljiv, njegova dresura zahtijeva mnogo pažnje i ljubavi. Potrebno je naglasiti da
se sa mladim epanjelom nikada ne smije oštro postupati. Taj mali pas obožava
svoga gospodara i lovi prije svega kako bi ga usrećio. Dobroćudan je prema djeci i
dobro podnosi držanje u stanu. To je idealni pas gradskoga lovca. Snažne je građe
što je karakteristično za tu izdržljivu i otpornu pasminu. Tijelo mu je kvadratičnog
oblika. Plećat je, nabit, mišićavih leđa i bedara. Glava je zaobljena, gubica široka, a
čeljusti snažne. Uši su mu kratke i zaobljene, i visoko smještene. Grudni koš je širok.
Vrat je obično kratak, a neki se primjerci rađaju bez repa. Dlaka mu nije pretanka i
prilegnuta uz tijelo ili lagano kovrčasta. Boja dlake varira između bijele i smeđe, bijele
i narančaste, bijele + i crne , a ponekad je i trobojna (bijela, crna i crvenkasta). Visok
je 46-50 cm, a težak 13-18 kg.

Slika 6 – epanjel breton

 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

3.2 Njemački kratkodlaki ptičar

Naziva se još i kratkodlaki ptičar. Ova je pasmina u Njemačkoj prošla strogu selekciju
koja je stvorila višenamjenskog psa kakvog danas poznajemo. U domovini ga koriste
kao psa čuvara, kao i krvosljednika i naravno, kao ptičara. Unatoč kratkoj dlaci, ne
boji se vode. To je izvrstan donosač, nenadmašno istančanog njuha, izdržljiv je, brz i
dobro markira. Smatra se da je nepovjerljiv, tvrdoglav i ljubomoran na druge pse. Ja
sam međutim, susreo mnoge ptičare bez tih nedostataka. Može mu se jedino
prebaciti nedostatak entuzijazma u lovu na trenima prekrivenima trnjem, zbog
njegove dlake. Vjeran je prijatelj koji se brzo prilagođava životu u stanu. Elegantne je
i profinjene građe. Koža je potpuno prijaja uz tijelo ne smije biti naborana. Lubanja je
lagano ispučena, a zatiljak izražen. Uši su ravne, visoko smještene i priljubljene uz
obraze. Labrnje su spuštene. Grudni koš je širok i dubok. Dlaka je oštra, tvrda i
gusta. Rep je kratko podrezan i uspravan. Dlaka može biti potpuno smeđa, smeđa sa
bjelim pjegama, ili bijela sa smeđim mrljama. Visok je od 55 do 65 cm, a težak od 25
do 30kg.

Slika 7 – njemački kratkodlaki ptičar

3.3 Vajmarski ptičar

Okupacijske snage koje su zauzele Njemačku nakon drugog svjetskog rata, bile su
zadivljene elegancijom tog pruskog velikaša. Nakon povratka u rodnu zemlju neki su
vojnici-lovci sa sobom donjeli tog prekrasnog psa, koji je postao vrlo slavan u SAD-u.
Danas se u američkoj državi Wisconsim vajmarski ptičari koriste kao psi čuvari.
Nijemci su proveli strogu selekciju kako bi tog psa pretvorili u savršenog
višenamjenskog psa, krvosljednika, čuvara i psa ptičara. Prilagođava se svim
vrstama terena i načinima lova. Privržen je čovjeku i oštrog je njuha. Nadajmo se da
se ova životinja zbog svoje elegancije neće od strašnog čuvara i lovca bez premca
pretvoriti u salonskog psa, koji će se isticati jedino u natjecanjima ljepote. Vajmarski
ptičar je građen kao radni pas. Njegova se velika glava završava snažnom i
dugačkom njuškom sa izuzetno snažnim čeljustima. Pas je izuzetno mišićav. Uši su
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

duge i široke. Rep može, ali i ne mora biti skraćen. Postoje tri podvrste koji se
razlikuju s obzirom na kratku, dugu ili oštru dlaku. Najčešći su kratkodlaki ili oštrodlaki
ptičari. Dlaka vajmarskog ptičara je prekrasna i sadrži sve nijanse srebrno-sive boje.
Visina varira od 57-70 cm, a težinaod 23 do 28 kg.

Slika 8 – vajmarski ptičar

3.4 Poenter

S pravom nosi titulu gospodara ravnice, predstavlja se prototip pravog ptičara. Vatren
je, vrlo brz,elegantan i izuzetno oštrog njuha. Ne lovi samo u ravnici, već je odličan i
na zatvorenim terenima u lovu na tetrijeba i u bijelu jarebicu. Nezamjenjiv je
pomoćnik lovca na šljuke kokošice jer može po cijeli dan pretraživati prostrana
tresetišta i vlažne livade. Jedini nedostatak: njegova tanka i rijetka dlaka ne dopušta
mu lov na patke, niti lov na zatvorenim terenima načičkanima trnovitim žbunjem.
Poenter je najvjerojatnije nastao križanjem francuskog ptičara i engleskog zečara. Od
zečara. Od zečara je naslijedio vitko i elegantno tijelo. Na glavi je izražen stop i
izbočina na zatiljku. Uši su lagano zašiljene, smještene su visoko i priljubljene uz
obraze. Rep, koji nije zavinut prema gore, drži u razini leđa. Grudni koš je dubok.
Dlaka je kratka, tanka i sjajna. Može biti dvobojna (crna i bijela, bijela i žuta, bijela i
narančasta). Visina varira od 54 do 62 cm, a težina iznosi 25-30 kg.

3.5 Gordon seter

Pasmina se ustalila u 19. stoljeću zahvaljujući vojvodama od Richmonda i Gordona.

Ti su Škoti željeli uzgojiti pasminu čije bi kvalitete odgovarale zahtijevima posla: lov u
planini na čaplju, tetrijeba i šljuku. Rezultat je bio na visini očekivanja. Gordon seter
je jedan od najljepših i najelegantnijih lovačkih pasa: snažan je, čvrste građe i
izuzetno izdržljiv. Trag slijedi brzo i na širokom terenu. Ukratko, to je planinski pas
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

bez premca, koji je ujedno prikladan i za lov na svim teškim terenima, dobro markira
i posjeduje kvalitete pravog retrivera. Gordon seter je često ljubomoran, tako da je
idealan pratioc lovca koji lovi sam. Njegov lik odaje snagu i eleganciju. Glava mu je
snažna sa jasno izraženim stopom. Velike uši su smještene visoko, priljubljene uz
glave i obraze. Dlaka je kratka na glavi, a srednje duga, prilegnuta ili lagano valovita
na tijelu. Na ušima, grudnom košu , trbuhu, grllištu, vanjskom dijelu stražnjih nogu i
bedrima dlaka je duža. Dlaka je crne boje, vrlo je lijepa i sjajna sa crvenkastim
mrljama na ušima, grlištu, grudnom košu, šapama i iznad svakog oka. Gordon seter
je visok 58-68 cm, a težak 25 kg.

3.6 Njemački oštrodlaki ptičar (drahtar)

Ta je pasmina u Francuskoj odživjela stanovit uspjeh. Uzgojena je u prošlome

stoljeću, križanjem pudla, ptičara, grifona i poentera. U Njemačkoj se ti psi dresiraju
na specifičan način kako bise razvile njihove višestruke sposobnosti: markiranje,
aport (donošenje), traženje, slijed po krvnom tragu i obrana. Štiti ga i debela i oštra
dlaka, to je izvrstan ptičar koji rado pretražuje žbunje. Prilagođava se svim vrstama
terena: nizinskim, močvarnim, šumskim, a ističe se posebice u lovu na šljuke. Može
poslužiti i kao dobar donosač na močvarnim terenima. Pas ima vrlo čvrstu osobnost
tako da njegov vlasnik mora biti autoritativan. Pas uvijek mora poštovati svoga
gospodara. Ljubomoran je na ostale pse. Njegov nagon ka posjedovanjem ga navodi
da krade divljač koju aportiraju njegovi manji prijatelji. Oblikom tijela s jedne strane
podsjeća na ptičara, a s druge strane na grifona. Rep koji se nakon rođenja skraćuje,
duži je od repa korthalsovog goniča. Dlaka je srednje dužine, vrlo gusta i oštra.
Njuška je ukrašena krutom bradicom. Obrve su čupave. Dlake je tamna: smeđa ili
tamno smeđa pomiješana sa sivom. To je prilično velik pas, visok 60cm, a težak 25-
30kg.

Slika 9 – njemački oštrodlaki ptičar

 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

3.7 Kućna dresura štenca

Dresura započinje od trenutka dolaska štenca u krug obitelji. Psić je trapav i

neodoljiv, i spreman za prve nepodopštine. Treba ga brzo naučiti da razlikuje što mu
je dozvoljeno a što ne, i da shvati da ne smije preći postavljene granice. Jedna od
prvih etapa dresure je navikavanje psa na održavanje čistoće. Mladu životinju treba
naučiti da ne prosjači za stolom, da se ne valja po krevetima i da se odaziva na
vlastito ime. Važno je naučiti ga da poslušno ide na povodniku, već od prvih izlazaka,
i zabraniti mu da vuče uzicu tako što ćemo blago trznuti uz naredbu „natrag“.
Usvajanje tih prvih pojmova discipline je od najveće važnosti: posve je uzaludno
voditi psića na teren dok ne dokaže svoju poslušnost kod kuće.

3.8 Prvi susret sa divljači

Sposobnosti psa će se razviti ranije ukoliko se njegova obuka bude odvijala na

terenu bogatom divljači. Najprije ga treba naučiti da se kreće uz vjetar, kako bi
mogao bolje osjetiti miris plijena. Možemo na livadu ili na polje djeteline pustiti
nekoliko prepelica koje će pas sa lakoćom pronaći. Na početku je njegovo traženje
zbrkano, jer prvi izlazak poistovjećuje sa igrom. Lovi njuške priljubljene uz tlo i pritom
se spotiče o busenje i korijenje, tako da prepelice koje pokušava slijediti naposlijetku
otprhnu. Pronalaženju divljači često prethodi pokret sličan markiranju. Kako bi mu
pomogli da razvije svoju strast, treba ga pustiti da taj pokret izvede onako kako je
naumio. Nakon tri do četiri takva izlaska, gospodar može testirati žestinu svoga
sudruga i oštrinu njegova njuha. Još je prerano da se psić uči zapovijedi „dolje“ i
„sjedni“ tijekom uzleta. Međutim sad je pravo vrijeme da se privikne na zvuk pucnja,
kako kad začuje pucanj, ne bi pobjegao. Taj zvuk može doživotno traumatizirati
mladog plašljivog psa koji više nikada neće loviti.

3.9 Označavanje divljači

Taj refleksni pokret psu se ne može usaditi dresurom. Radi se naime, o prirodnoj
sposobnosti koju pas nasljeđuje od svojih predaka. Još su divlji psi u razdoblju
neolitika koristili taj položaj kako bi očima fiksirali plijen prije nego što su se bacili na
njega. Dresurom se može jedino postići da pas ostane u tom položaju dovoljno dugo
kako bi mu se gospodar uspio približiti. Životinja smije napustiti položaj tek na
zapovijed. Brojni psi mogu neograničeno dugo zadržati taj položaj, a da ih tome nije
potrebno učiti.
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

3.10 Dolazak na lov

Odazivanje na zov je naravno, neophodno. Nediscipliniran pass lovi divljač izvan

dosega pušaka, i ne može ga se, unatoč njegovim kvalitetama, koristiti u lovu. Pas
se odaziva glasom, potom glasom popraćenim zviždukom, a na koncu samo
zviiždukom.

3.11 Donošenje (aportiranje)

Učenje psa ptičara da aportira ima svoje pobornike i svoje protivnike. Točno je da je
teško strastvenog psa naučiti da ostane miran pri uzletu, a zatim da donese
odstrijeljenu divljač. Taj pojam često dobro usvaja psić koji to smatra igrom. Na
početku se izdaje naredba da u gubici donese bilo kakav predmet, koji zatim može
zadržati. Može mu se također narediti da donese lopticu oblijepljenu dlakom ili
perjem. Zatim bacimo predmet. Pas mora čekati naredbu „uzmi“ nakon koje može da
krenuti u potragu u potragu za lopticom, popraćenu naredbama „donesi“ i „daj“. Mora
naučiti da predmet prilikom nošenja ne stišće prejako. Dobar donosač ima „mekan
zub“ tj. ne grize zubima divljač. Nasuprot tome, pas koji ima „tvrd zub“ može od
divljači napravaviti „pljeskavicu“.

Slika 9 – učenje šteneta aportiranju

 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

4. ŠUNJKAVCI – DIZAČI DIVLJAČI

4.1 Špringer španijel

Špringer znači dizač divljači. Špringer španijel je živahan, izdržljiv i hrabar, tako da
savladava najteže terene koji bi odbili bilo kojeg ptičara. To je izvanredan lovac na
šljuke, koji se za tu vrstu posla naročito koristi u Irskoj i Engleskoj. Istjeruje šljuke iz
najgušće šikare. Obožava vodu tako da je sjajan u lovu na močvarnim terenima gdje
savjesno pretražuje trstiku. Odličan je donosač, ali može imati „tvrd zub“. Ponekad je
tvrdoglav. Njegova dresura zahtijeva vještinu i strpljenje, budući da je sklon
nestašnom ponašanju. Obožava svog gospodara i radit će kako bi ga usrećio.
Snažne je građe. Glava mu je velika, a čeljusti snažne. Dlaka je kratka, ravna i meka
na dodir. Dlaka je duža na repu i nogama. Sve boje su dopuštene: bijela i smeđa,
bijela i crna. Visok je 50cm, a teži 22 ili 23kg.

Slika 9 – špringer španijel

4.2 Koker španijel

Mali živahan pas, kojeg smatraju jednim od najboljih pomoćnika u lovu na zečeve u
trnju. Nažalost, dobre primjerke je teško naći, buduću da su mnogi od njih odabrani
za natjecanja ljepote, koja su promijenila njihove prvobitne kvalitete lovačkih pasa.
Prepoznatljiv je po svome nezgrapnom tijelu, i u kratkim vrlo snažnim nogama. Uši su
položene nisko i prekrivene dugom svilenkastom dlakom. Rep je kratak. Dlaka je
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

nježna i nikada nije preduga. Svilenkasta je i meka na dodir, nikada nije ravna ni
valovita, rutava ili kovrčava. Sve boje dlake su dopuštene. Potpuno crna, zlatna, bež,
crvena, ponekad trobojna. Koker teži 12 kg, a visok je 37 do 41cm.

Slika 10 - koker španijel

4.3 Labrador

Porijeklom je sa Newfoundlanda i predstavlaj prototip retrivera. Njegovu dresuru

olakšava velika inteligencija ove životinje i njegova jasna želja da usreći svoga
gospodara. Jednako se dobro prilagođava nešto težim uvjetima života na selu, kao i
lagodnom životu u stanu. Dlaka mu je kratka, ali gusta, i prilegnuta uz tijelo, zbog
čega dobro podnosi duži boravak u ledenoj vodi bez da pati od hladnoće. Ne boji se
trnovitog žbunja, iako se zbog prilično krupne građe ne može s lakoćom kretati po
niskoj vegetaciji. Budući da su njegove sposobnosti raznolike, taj je pomoćnik
nezamjenjiv u lovu na patke, a sve višese koristi i u lovu na krupnu divljač. Idealan je
dječji ljubimac jer djecu obožava i može se s njima igrati satima pokazujući
beskrajno strpljenje. Gotovo je nemoguće iz njega napraviti neposlušnog psa.
Nažalost on je postao žrtvamode, zbog čega su se njegove urođene osobine lovca
donekle izmijenile. Previše ljudi u gradovima zaboravlja da je labrador prije svega
lovački pas, i da zahtijeva mnogo vježbe i redovite izlaske na teren. Taj pas koji
obožava svog gospodara, zahtijeva zauzvrat puno ljubavi. To je vrlo osjećajan pas
koji će biti nesretan cijeloga života ukoliko mu se ne pruži dovoljno nježnosti. To je
uostalom specifičnost ove pasmine. Snažne je građe i vrlo je otporan. Stop nije
istaknut. Rep je pri korijenu debeo, a zatim se stanjuje. Oblikom podsjeća na rep
vidre. Dlaka je ii potpuno crna ili žuta ili boja čokolade. Visok je 55-57cm, a težak 25-
30kg.
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

4.4 Zlatni retriver

Posjeduje jednake sposobnosti kao i labrador, iako ne pokazuje toliku strast za

lovom. I ovdje su moda i život u gradu utjecali na promjenu urorđenih osobina
pasmine. Njegova gusta dlaka je prilegnuta uz tijelo ili lagano valovita. Dlaka je duža
na ušima i na repu. Dlaka je zlatnih nijansi i ne smije biti riđa. Visok je 51-61cm, a
težak 25-31,5kg.

Slika 11 – zlatni retriver

 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

5. JAMARI – TERIJERI

5.1 Foksterijer

Nezamjenjiv je pomoćnik lovca koji lovi divljač pod zemljom, ali se isto tako ističe i u
lovu na krupnu divljač, lisicu ili kunića. Vatren je i oštar, a njegova inteligencija
olakšava dresuru. Najhrabriji foksterijeri će prije dopustiti da im divlja svinja raspori
utrobu nego da puste svoj plijen. Beskrajno su hrabri. Voli život u stanu, sklon je činiti
gluposti. Postoji podvrsta kratkodlakih foksterijera sa glatkom, ravnom i prilegnutom
dlakom. Dlaka je tada bijele boje prošarana crnim ili crvenkasto-crvenim mrljama.
Podvrsta oštrodlakih jazavčara posjeduje grubu dlaku. Sve su boje dopuštene
ukoliko bijela dominira. Samo se crvene mrlje ne prihvaćaju. Foksterijer ne smije
težiti više od 9kg, a visina mu varira od 36-38cm.

Slika 12 - foksterijer

5.2 Lovni terijer

Križanjem strogo selekcionarnih njemačkih pasmina stvoreni su prekrasni psi

osposobljeni za lov pod zemljom, za gonjenje krupne divljači i za slijed po krvnom
tragu. Francuski klub lovnih terijera nastoji zahvaljujući izvanrednom odabiru pasa
sačuvati sposobnosti tih, prije svega, lovačkih pasa. Unatoč svom sitnom rastu, lovni
terijer je čvrsto građen, snažan i vrlo otporan. Njegov dlaka je lijepih nijansi sive ili
crno-sive boje sa crvenkastim mrljama na obrvama, njušci, nogama i području ispod
repa. Teži 8-9kg i nije viši od 40cm.
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

6. JAZAVČARI

6.1 Kratkodlaki jazavčar

Najrašireniji je od svih jazavčara i njegova je najstarija podvrsta, kojoj vrlo razvijeni

njuh omogućuje slijed traga divljači. Sposobnosti su mu višestruke, tako da u isto
vrijeme vrši ulogu jamara, krvosljednika i dizača divljači. Hrabar je i oštar i posebice
se koristi za lov lisice i jazavca u njihovim jazbinama kao i za pretraživanje šikare.
Iako nije vezan uz gospodara, prilično ga je lako dresirati. Nizak je na nogama i
nabijen, ali se ne čini nezgrapnim niti previše nježnim. Glava mu je izdužena i sužava
se sve do gubice. Ravne uši su visoko smještene i zabačne unatrag, a unutrašnja
strana uške je priljubljena uz obraz. Prednje noge trebaju biti mišićave za rad pod
zemljom. Dlaka može biti jednobojna, dvobojna ili šarena. Maksimalna visina iznosi
35cm, a teži 7-9kg.

Slika 12 – kratkodlaki jazavčar

6.2 Oštrodlaki jazavčar

Vjerojatno je nastao križanjem kratkodlakog jazavčara, šnaucera i pinča, oštrodlaki

jazavčar hrabar je i oštar pas. Njegova je specijalnost slijed krupne ranjene divljači
po krvnom tragu. Odličan je dizač divljači i dobar je u šikari. Lovac je bez premca na
jazavce i lisice, i u svojoj se kategoriji može koristiti kao višenamjenski pas. Otporan
je, ali isto tako može živjeti i u stanu. Međutim, nije vezan uz gospodara i tvrdoglav
je, tako da ga nije lako izdresirati. Rastom odgovara kratkodlakom jazavčaru, iako
mu je tijelo zdepastije, čeljust razvijenija, a dlaka oštra i gusta. Njuška je ukrašena
tipičnim brkovima a obrve su čupave. Dlaka može biti jednobojna ili šarena. Ne bi
trebao težiti više od 9kg, a visina od vrha grebena iznosi 35cm.
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

7. GONIČI

7.1 Pas Svetog Hujberta

Jedan je od prvih lovačkih pasa, kojeg su u srednjem vijeku selekcionirali redovnici iz

opatije sv. Huberta. Taj je pas činio dio kraljevske lovačke družine, a tijekom stoljeća
je korišten zbog svojih kvaliteta izvrsnog tragača. Smatra se najboljim tragačem
među psima goničima, čiji je slavni predak. Izuzetni tragač i šunjkavac bez premca,
danas zbog svoje sporosti nije član niti jedne lovačke družine koja se bavi skupnim
lovom. Danas tu pasmonu koriste neke skupine lovaca koje idu u lov na krupnu
divljač vatrenim oružjima, ili se koristi kao krvosljednik. Taj krupni pas je visok 67cm
od grebena, a težak je otprilike 48kg. Karakterističnog je izraza lica, labrnje i uši su
mu duge i opušteno vise. Dlaka je jednobojna, crvenkasta, crna ili smeđa i
crvenkasta. Kapci mu vise i otkrivaju očnu sluznicu.

7.2 Baset

Sjajan je lovac na zeca koji isto tako spretno može loviti i fazana u šumi. Dlaka je
trobojna. Sve bo su dopuštene. Teži 18-23kg, a prosječna mu je visina 35cm.

Slika 13 - baset
 BORNA KALAICA – završni rad iz lovstva

7.3 Bigl

Bigl je najpopularniji gonič. Većinu vremena provede u hajci loveći zeca ili kunića.
Zbog njegovih višestrukih kvaliteta sve ga češće možemo naći i u hajci na krupnu
divljač. Obdaren je oštrim njuhom i velikom izdržljivošću, dobar je tragač spreman
prkositi i najgušćem trnju kako bi stigao na svoj cilj. Vjeran je, inteligentan i privržen,
tako da je njegova obuka olakšana, razvijenih je mišića, glava je snažna, uči su duge
i na rubovima zaobljene. Nisko u smještene i vise uz obraze. Rep nosi visoko
podignut. Dlaka je kratka i može biti svih boja koje su dopuštene kog pasa goniča
osim tamnocrvene. Najmanja visina iznosi 33, a najveća 40 cm.

Slika 14 - bigl

7.4 Bigl zečar

Pas koji se koristi u skupnom lovuna sitnu divljač i u lovu vatrenim oružjem, bigl
zečar, dobar je na svim terenima, a dobro podnosi i najteže klimatske uvjete. Vatren
je, dobro se glasa, oštroga je njuha, izdržljiv i brz. Posjeduje sve lovačke kvalitete
bigla i svu snagu zečara. Stvoren je za lov prigonom na zeca, ali je dobar pomoćnik i
u lovu vatrenim oružjem i izuzetno je spretan u lovu na divlju svinju, srnjaka i lisicu.
Skladno je građen, glava mu je snažna, a lubanja prilično velika i široka. Uši su
prilično kratke i na unutrašnjem dijelu lagano zaobljene. Dlaka je prilično gusta, ravna
i trobojna: riđa je sa crnim i bijelim plaštem sa crenkastim mrljama: visina varira od 45
do 50cm.