www.hrkarmel.

com

Sv. Terezija Avilska, OCD: Moj život (poglavlja 1-5)

Naslov izvornika: Libro de la vida.
© Kršćanska sadašnjost i hrv. karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1997.

JHS

1. Zapovijedili su mi i dali veliku slobodu da opišem svoj način moljenja i milosti

koje mi je Gospodin udijelio, a ja bih htjela da mi također dopuste da potanko i
jasno iznesem svoje velike grijehe i svoj nevaljao život. Bila bi mi to velika
utjeha, no nisu htjeli; dapače, jako su me sputali u tome. I stoga molim, za
Ijubav Gospodnju, da onaj tko bude čitao ovaj prikaz mojega života ima pred
očima kako je bio tako nevaljao da među onima koji su se obratili Bogu nisam
našla sveca koji bi me utješio, jer držim, pošto bi ih Gospodin pozvao, da ga
nisu ponovno vrijedali. Ja pak ne samo da sam postajala još gora nego mi se
čini da sam nastojala opirati se milostima koje mi je Njegovo Veličanstvo
udjeljivalo, poput nekog tko se osjeća obaveznim služiti još više, a shvaća da
sam od sebe ne može platiti ni najmanje od onoga što je dužan.

2. Neka bude blagoslivljan dovijeka onaj koji me je toliko čekao i kojega svim
svojim srcem molim da mi dade milost da sa svom jasnoćom i istinitošću
napišem ovaj prikaz, što mi moji ispovjednici zapovijedaju (a čak znam, ima već
više dana, da to i Gospodin hoće, ali se nisam odvažila, te da bude na njegovu
slavu i hvalu da od sad nadalje, pošto me oni bolje upoznaju, pomognu mojoj
slabosti pa da uzmognem u nečemu od onoga što sam dužna služiti Gospodinu,
kojega neka uvijek hvali sve stvoreno. Amen.

1. POGLAVLJE

U kojem govori kako je Gospodin počeo poticati ovu dušu u njezinu djetinjstvu
na kreposne stvari te o pomoći što su takvi bili i roditelji.

1. To što sam imala kreposne i bogobojazne roditelje, i s onim što mi je

Gospodin pomogao, bilo bi dosta da budem dobra, da nisam bila tako nevaljala.
Moj je otac jako volio čitati dobre knjige, pa ih je tako imao i na španjolskom
jeziku kako bi ih čitala njegova djeca. One, uz brigu koju je vodila moja majka da
molimo i postanemo pobožni prema našoj Gospi i nekim svecima, počeše me
poticati kad sam imala šest ili sedam godina, kako mi se čini. Pomagalo mi je to
što kod svojih roditelja nisam vidjela sklonosti doli prema krepostima. Imali su ih
puno. Moj otac je bio čovjek velikog milosrđa prema siromašnima, i pun
samilosti prema bolesnima, a k tome i prema služinčadi; toliko da ga se nije
moglo nagovoriti da drži sužnje. Prema njima je osjećao veliku samilost. Kad je
jedanput kod nas bila sluškinja njegova brata, bio je prema njoj pažljiv kao
prema svojoj djeci. Govorio je, budući da nije bila slobodna, da to ne može