6.

U početku su mi škodile spomenute stvari, kako mi se čini, a krivnja,

zacijelo, nije bila njezina, već moja. Kasnije je moja zloba bila dostatna za zlo.
Naime imala sam sluškinje, a za svako zlo u njima nalazila sam dobru pripravu.
Da je koja bila takva da me dobro savjetuje, možda bih se bila okoristila; no njih
je zasljepljivao probitak kao što je mene sklonost. Nisam naginjala velikom zlu -
zato što sam nečestite stvari po prirodi prezirala - već razbibrizi u ugodnu
razgovoru, ali dovedena u prigodu, ta je opasnost bila nadohvat ruke, a dovodila
sam u nju oca i braću. Njih me je Bog oslobodio na taj način što se, kako mi se
čini, protiv moje volje brinuo da se posve ne izgubim, iako to nije moglo biti tako
tajno da ne bi bilo lomljenja moje časti i sumnje moga oca. Čini mi se da nisu
prošla ni tri mjeseca kako sam se bavila tim ispraznostima, kada su me odveli u
jedan samostan, koji je bio u ovome mjestu, gdje su se odgajale slične osobe,
premda u navikama ne tako nevaljale kao ja. Bilo je to tako potajice da sam to
znala samo ja i poneki rođak. Sačekali su zgodnu priliku da ne bi izgledalo
neobično. Naime ne bi bilo dobro da se uda moja sestra i da ja ostanem sama
bez majke.

7. Ljubav koju je otac gajio prema meni bila je tako pretjerana i moje
pretvaranje toliko da otac nije mogao ni pomišljati na toliko zlo u meni, pa tako
kod njega nisam pala u nemilost. Kako je vrijeme bilo kratko, sve da se je nešto
i razabralo, ne bi se to zacijelo reklo sa sigurnošću; jer kako sam se ja toliko
bojala za čast, sva su se moja nastojanja sastojala u tome da to bude tajno, a
nisam gledala na to da nije moglo biti tajno za onoga koji sve vidi. Oh, Bože
moj! Kakvu štetu nanosi u svijetu držati malo do toga i misliti da će biti išta tajno
što bi bilo protiv Vas! Držim da bi se sigurno izbjegla velika zla kad bismo
shvaćali kako nije stvar u tome da se čuvamo ljudi, nego u tome da se čuvamo
kako ne bismo ozlovoljili Vas.

8. Prvih osam dana jako sam patila, i to više zbog toga što sam se
pribojavala da se ne razotkrije moja ispraznost negoli što sam bila tamo. Bila
sam već umorna i nisam se prestajala jako bojati Boga, kada bih ga uvrijedila, te
sam nastojala često se ispovijedati. Osjećala sam neki nemir, no za osam dana
- vjerujem čak i manje - bila sam puno zadovoljnija nego u kući svoga oca. Tako
su i sa mnom bile sve zadovoljne, zato što mi je Gospodin dao draž da donosim
zadovoljstvo gdje god sam se nalazila, pa sam bila vrlo omiljela. Budući da sam
se već tada jako protivila tome da budem redovnica, radovala sam se videći
tako dobre redovnice, jer su upravo takve bile u onoj kući, vrlo čestite, pobožne i
skromne. No ni uza sve to nije me nečastivi prestajao napastovati niti me tražiti
one izvana, kako da me zauzvrat uznemiruju. Kako to nije imalo uspjeha, brzo je
prestalo, i moja se duša ponovno počela privikavati dobru moje najranije dobi, te
sam vidjela veliku milost što je Bog udjeljuje onome kojega postavi u društvo
dobrih. Čini mi se da je Njegovo Veličanstvo gledalo i razgledalo kojim bi me
putem moglo vratiti k sebi. Blagoslivljani budite Vi, Gospodine, koji ste me toliko
trpjeli. Amen.

9. Imala sam nešto što mi je možda moglo biti opravdanje, kad ne bih imala
toliko krivnji; riječ je o dogovaranju s jednom osobom s kojom sam, činilo mi se,
da sam se udala, mogla dobro završiti, no raspitavši se kod onoga kod koga
sam se ispovijedala i kod drugih osoba o mnogim stvarima, govorili su mi da nije
bila protiv Boga.