Hrvatski jezik i

književnost

Književnost
 • Prema podrijetlu (autoru): usmena (narodna) pismena (umjetnička)

• Prema vremenu: tradicionalna (klasična) – do moderna – od početka 20. stoljeća

kraja 19. stoljeća

• Prema jeziku i nacionalnoj hrvatska književnost, japanska književnost, ruska književnost...

pripadnosti

• Prema izrazu poezija, proza i drama su tri osnovna oblika književnog izražavanja

• Prema sadržaju, obliku i vrstama Književni rodovi: Književne vrste:

1. LIRIKA himna, oda, sonet, elegija..
2. EPIKA roman, novela, ep, epska pjesma..
3. DRAMA tragedija, komedija, drama u užem
smislu
4. DISKURZIVNI esej, putopisi, memoari, feljton..
ROD

Podjela književnih djela

LIRIKA
NAZIV I PODRIJETLO – lirska poezija se razvila u antičkoj Grčkoj u sinkretizmu (stapanju) govora, plesa,
glazbe i glume – izvodila se uz glazbenu pratnju instrumenta lire po kojem je i dobila ime.

OSNOVNA OBILJEŽJA LIRIKE:

  izricanje osjećaja i misli (subjektivnost)
 kratkoća (sažetost) izraza
 slikovitost
 ritam

LIRSKI SUBJEKT – glas koji u pjesmi iskazuje osjećaje i misli ( npr. u pjesmi Vagonaši lirski subjekt su
sami vagonaši: „Mi stanujemo u vagonu“

STRUKTURU LIRSKE PJESME čine: tema i motivi – kompozicija – pjesnički jezik – pjesnički ritam

1. TEMA – ono o čemu se u djelu govori (jedinstveno značenje djela, značenje djela u cjelini)
Podjela lirskih djela prema temi:

Vladimir Vidrić: Jutro, Ljubo Wiesner: Blago veče, Antun Gustav Matoš: Jesenje
PEJSAŽNA veče i Notturno, Tin Ujević: Notturno

DOMOLJUBNA Silvije Strahimir Kranjčević: Moj dom

LJUBAVNA Josip Pupačić: Zaljubljen u ljubav

(INTIMNA)

SOCIJALNA Dobriša Cesarić: Vagonaši

DUHOVNO- Nikola Šop: Isus čita novine i Kuda bih vodio Isusa, Ivo Andrić: Bog izbija kao
RELIGIOZNA svjetlo

MISAONA ili Dobriša Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika, Fran Mažuranić: Svemir
REFLEKSIVNA

ANAKREONTSKA France Prešern: Zdravica

MOTIV = najmanja tematska jedinica.

U lirskoj pjesmi motivi se konkretiziraju PJESNIČKIM SLIKAMA – pjesničke slike temelje se na različitim
osjetilnim podražajima, tj. onome što se može: vidjeti (vizualna slika), čuti (auditivna slika), dodirnuti
(taktilna slika), okusiti (gustativna slika), namirisati (olfaktivna slika) – često se različiti podražaji
spajaju u jedinstven doživljaj pa nastaje figura SINESTEZIJA (npr. u stihu Prošlost se javi slatko kao
flauta spaja se gustativno i auditivno).

IDEJA = stav pisca prema problemima koje obrađuje.

2. KOMPOZICIJA – način na koje je djelo sastavljeno u cjelinu – razlikujemo VANJSKU KOMPOZICIJU
(oblik ili forma pjesme = raspored stihova i strofa) i UNUTRAŠNJU KOMPOZICIJU (raspored motiva);
prema obliku pjesme mogu biti napisane: vezanim stihom, slobodnim stihom i u prozi (Fran
Mažuranić: Svemir i Budi svoj, Ivo Andrić: Poimam i shvaćam, Bog izbija kao svjetlo).

U razdoblju antike javili su se TRADICIONALNI LIRSKI OBLICI:

 pjesma u kojoj se zanosnim tonom slave

DITIRAMB priroda i životne radosti Vladimir Nazor, Cvrčak
 nastala je u Grčkoj kao obredna pjesma u čast
boga Dioniza
 prema temi ditiramb pripada anakreontskom
krugu pjesama
 pjesma u kojoj se tužnim tonom izražava bol i
ELEGIJA žaljenje za nečim Franjo Ciraki, Florentinske elegije
 ton tužaljke dao joj je prognani rimski pjesnik Juraj Šižgorić, Elegija o
Ovidije koji u svojoj zbirci Ex Ponto opisuje pustošenju Šibenskog polja
svoju čežnju za domovinom Ivan Česmički, U smrt majke
 prije toga elegija je označavala pjesme pisane Barbare
elegijskim distihom (dvostih koji se sastoji od
heksametra i pentametra)
 nadgrobna pjesma u kojoj se na jezgrovit
EPITAF način izražava odnos prema prolaznosti života najbolji su epitafi zapisani na
i ljudskoj sudbini stećcima
 vrlo kratka pjesma duhovita, satirična tona u
EPIGRAM kojoj se sažetim izrazom i neočekivanim A. G. Matoš: Ad Hominem
zaključkom iznenađuje čitatelj Djed unuku

 pjesma uzvišena tona i svečana, polagana

HIMNA ritma posvećena osobi ili pojavi kojoj se Antun Mihanović, Hrvatska
iskazuje poštovanje, divljenje, obožavanje domovina
 pjesma uzvišena i patetična tona kojim se
ODA iskazuje privrženost, ljubav, poštovanje prema Petar Preradović, Rodu o jeziku
nekoj osobi ili pojavi
 lirska pjesma s temom mirnoga života u
IDILA prirodi Vergilije, Bukolike

SONET – stalni pjesnički oblik koji se sastoji od 14 stihova – tvorac soneta talijanski je pjesnik
Francesco Petrarca – razlikujemo dva oblika soneta:

a) talijanski ili Petrarcin sonet – sastavljen od dva katrena i od dvije tercine – rima je u
katrenima najčešće obgrljena (abba), dok je za tercine važno da se u njih ne prenose
rime iz katrena, a da oni budu međusobno povezani rimama (npr. ccd eed) – u
sadržajnom smislu katreni čine zaokruženu cjelinu, a tercine donose obrat ili poentu
b) elizabetanski ili Shakespearov sonet – u engleskoj književnosti – sastoji se od tri
katrena i jednog distiha.
3. PJESNIČKI JEZIK – temelji se na bogatstvu stilskih izražajnih sredstava ili FIGURA:

asonanca ponavljanje O monotona naša zvona bona

samoglasnika
aliteracija ponavljanje suglasnika Vijavica. Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
onomatopeja oponašanje zvukova iz Tiho, o tiho govori mi jesen
prirode Šuštanjem lišća i šapatom kiše
FIGURE DIKCIJE ili anafora ponavljanje riječi na Noćas se moje čelo žari
GLASOVNE početku stihova Noćas se moje vjeđe pote
(ZVUČNE) FIGURE epifora ponavljanje riječi na Čujem u snu
kraju stihova Sanjam u snu
Vidim u snu
simploka ponavljanje riječi na Otkud zlato, koji ruha neima?
početku i na kraju Otkud zlato, koji kruha neima?
stihova
anadiploza ponavljanje stihova s Vinograd je moj svenuo, neveseo,
kraja jednog na Neveseo, i ja venem
početak drugog stiha
inverzija red riječi ili dijelova Pojavio se ponad grada
rečenice obrnut od Oblak jedan.
gramatički pravilnoga
asindeton nizanje riječi bez Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
gramatičkog Šumi, grmi, tutnji ,huči
povezivanja
SINTAKTIČKE FIGURE (izostavljanje veznika)
ili FIGURE polisindeton nizanje veznika bez I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
KONSTRUKCIJE gramatičke potrebe I vele da bolestan leži
(suprotan asindetonu)
elipsa izostavljanje riječi iz Na vješalima. Suha kao prut.
rečenične cjeline pri Na uzničkome zidu. Zidu srama.
čemu se smisao
rečenice može
razabrati
retoričko pitanje pitanje na koje se ne Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,
traži odgovor što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?

hiperbola preuveličavanje I žilice su moje nabrekle ko potoci

litota umanjivanje (suprotna Nismo siromašni.
hiperboli) (značenje: bogati smo)
gradacija postupno pojačavanje Nađite me, vežite me spalite moje
ili slabljenje sjećanje
poredba uspoređivanje na Kao voda tišinom razlijeva se
temelju sličnosti sunčani ditiramb
antiteza vrsta poredbe koja se Budale kuće zidaju, a mudri ih
zasniva na suprotnosti kupuju.

slavenska antiteza: Što se bijeli u gori zelenoj?

pitanje, negacija Al' su snijezi, al su labudovi?
pitanja i odgovor (npr. Da su snijezi, već bi okopnuli,
 početak Hasanaginice)
FIGURE MISLI paradoks misao naizgled u sebi
protuslovna ili
suprotna općem
mišljenju, odnosno
vjerovanju
oksimoron spajanje protuslovnih
pojmova u novi pojam
ironija figura u kojoj se misli
suprotno od onoga što
se kaže
sarkazam je okrutna,
zaljedljiva poruga,
najčešće u obliku
ironije
metafora prijenos značenja s jedne riječi na
drugu na temelju sličnosti
(skraćena poredba)
metonimija prijenos značenja s jedne riječi na
drugu prema nekim stvarnim
odnosima (osobnim, prostornim,
vremenskim)
sinegdoha podvrsta metonimije u kojoj se dio
uzima za cjelinu, jednina umjestno
množine, određeni broj umjesto
neodređene količine
labudovi već bi poletjeli.
Nisu snijezi, nit su labudovi,
nego šator age Asan-age.
Tišina je govorila više od riječi.
Što su ljudi mnogobrojniji manje je
ljudi.
Tko polako ide, daleko stiže.
glasna tišina, zimsko ljetovanje,
živi mrtvac, pošten lopov
Mudra glava, šteta što je samo
dvije noge nose.
Ivan Česmički, epigram Prosperu:
Koliko te, Prospere, volim teško ti
saznati nije,
Kad želim, da sa zemlje odeš u
nebo što prije.
Iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Dubrovnik je izišao na Stradun.
(prostorna veza: Dubrovnik = Dubrovčani)
Čitam Tolstoja.
(osobna veza: Tolstoja = Tolstojeva djela)
Nemam krov nad glavom.
(dio umjesto cjeline: krov nad glavom =
kuća)
 Učenik je dužan redovito
pohađati nastavu.
(jednina umjesto množine: učenik =
učenici)
personifikacija figura u kojoj se stvarima, Od straha su jablani spustili
životinjama i biljkama daju ljudske grane.
FIGURE RIJEČI ili TROPI osobine
alegorija metafora produžena na djelo u npr. basne
cjelini George Orwell , Životinjska farma
simbol zamjenjivanje riječi, životne pojave Teče i teče, teče jedan slap;
ili pojma njihovom alegorijskom Što u njem znači moja mala kap?
oznakom
(slap = čovječanstvo, svijet)
(kap = čovjek)
epitet ukrasni pridjev Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
eufemizam figura ublažavanje (zamjenjivanje primjeri eufemizma za glagol
opasnih ili nepristojnih riječi umrijeti:
blažim izrazima) Moj prijatelju, mene više nema
Napustio je ovaj svijet.
- Hoćeš da usneš, sine moj?
No Pepičino je junačko srce stalo
da se malo odmori.

4. PJESNIČKI RITAM – obilježja su mu zvučnost i melodioznost – znanost koja proučava načina

ostvarivanja pjesničkoga ritma zove se VERSIFIKACIJA (znanost o stihu) – prema činiocima ritma
razlikujemo:

TRADICIONALNI RITAM
- ostvaren je pravilnim rasporedom nekih stalnih elemenata
- postoje 3 versifikacijska sustava :

ANTIČKA ILI KVANTITATIVNA VERSIFIKACIJA

- u antici su se stihovi gradili od STOPA sastavljenih od dugih i kratkih slogova
- razlikovale su se dvosložne stope (jamb, trohej, spondej), trosložne stope (amfibrah, daktil)...

- najpoznatiji stih bio je heksametar (od 6 stopa: 5 daktila + 1 spondej ili trohej)
- heksametrom su pisani epovi Ilijada, Odiseja, Eneida...
- stihovi su se povezivali u strofe (heksametar + pentametar = elegijski distih)

SILABIČKA VERSIFIKACIJA
- u europskim književnostima činioci su ritma:
1. BROJ SLOGOVA prema kojem se razlikuju vrste stihova: šesterac, osmerac, deseterac,
jedanaesterac, dvanaesterac
2. RIMA ili SROK:

a) parna (paralelna) – aabb

b) ukrštena (križna) – abab
c) obgrljena – abba
d) nagomilana – aaa
e) isprekidana – abcb

3. CEZURA ili STANKA – u epskom desetercu stanka je nakon 4., a u lirskom nakon 5. sloga

- stihove povezane rimom zovemo vezani stihovi

- najpoznatiji su stihovi hrvatske poezije dvostruko rimovani dvanaesterac (renesansa – Judita) i
osmerac (barok – Suze sina razmetnoga)
- narodni su stihovi:
deseterac, osmerac
stih bugarštice koji ima 15 ili 16 slogova

- stihovi se povezuju u strofe: dvostih ili distih, trostih ili tercet, četverostih ili katren(a), sestet ili
sestina, sedmostih ili septima, osmostih ili oktava...

- najpoznatije strofe:

 tercina ili terza rima (strofa od 3 jedanaesterca: Dante, Božanstvena komedija)

 stanca ili ottava rima (strofa od 8 jedanaesteraca: Tasso, Oslobođeni Jeruzalem i Ariosto,
Bijesni Orlando)
 sestina ili sesta rima (strofa od 6 osmeraca: I. Gundulić, Suze sina razmetnoga ili od 6
jedanaesteraca – I. G. Kovačić, Jama)

TONSKA ili AKCENATSKA VERSIFIKACIJA

- ritam se temelji na izmjeni naglašenih i nenaglašenih slogova

MODERNI RITAM
- umjesto vezanog stiha rabi se slobodni stih
- važni su činioci ritma:

a) grafički izgled
 b) izbor i red riječi (inverzija)
c) ponavljanje riječi (anafora...)
d) ponavljanje glasova (asonanca...)
e) asindeton i polisindeton
f) ritmički postupci:

OPKORAČENJE – prenošenje nekoliko riječi u novi stih:

Volio sam je
kao travu

PREBACIVANJE – prenošenje jedne riječi u novi stih:

vitku i brzu
jegulju

PRIJENOS – prenošenje dijela sintaktičke cjeline iz strofe u strofu:

Mirisi su jedni ko put dječja svježi,
Ko polja zeleni, slatki ko oboe,
A drugi pak bujni, razbludni i teži,

- prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti: Antun Branko Šimić, Preobraženja (1920.)

DIJALEKTALNA LIRIKA: lirika na hrvatskim narječjima (kajkavsko, čakavsko, štokavsko) – nastaje u

razdoblju moderne – začetnik je Antun Gustav Matoš koji je 1900. g. u pripovijetci Nekad bilo, sad se
spominjalo objavljuje pjesmu na kajkavskom narječju Hrastovački nokturno – predstavnici
dijalektalne lirike:

KAJKAVSKO NARJEČJE ČAKAVSKO NARJEČJE

razdoblje moderne
međuratno razdoblje
Dragutin Domjanić (Zelina):
zbirke Kipci i popevke, V suncu i
senci, Po dragomu kraju
(pjesme Fala, Bele rože,
Ciklame, krvave ciklame)
Fran Galović (Podravina): ciklus
Z mojih bregov (pjesma Crn-bel)
Miroslav Krleža, ciklus Balade
Petrice Kerempuha
Ivan Goran Kovačić (Gorski
Vladimir Nazor (Istra): pjesme
Seh-duš dan, Žena zapušćena,
Galiotova pesan, Ban Dragonja
Mato Balota (Istra): zbirka
Dragi kamen
Drago Gervais (Istra): pjesma
 kotar, selo Lukovdol): zbirka Tri nonice
Ognji i rože Marin Franičević i Pere Ljubić
Nikola Pavić (Međimurje) (Hvar)

Lirsko-epske vrste:
ROMANCA – tema romance uglavnom je ljubavna – karakterizira je ubrzan ritam i vedar ton –
završetak je obično sretan (starije romance opisivale su i tragične događaje).
BALADA – pjeva o stradanjima i nesrećama – ima polagan ritam i tužan ton – završava tragično (smrt
junaka) – naša je najpoznatija balada narodna pjesma Hasanaginica (svijetu je predstavlja A. Fortis
koji objavljuje talijanski prijevod i original na ikavici u knjizi Put u Dalmaciji – J. W. Goethe prevodi je
na njemački – J. F. Herder objavljuje ju u zborniku narodnih djela Volkslieder – dramatizirao ju je
Milan Ogrizović).
POEMA – kompozicija se zasniva na razvoju određene fabule (fabularne veze), ali se motivi povezuju
na način lirske pjesme (asocijativne veze) – primjeri: Suze sina razmetnoga, Jama, Hodočašće Childea
Harolda

EPIKA

OBILJEŽJA EPSKOG DJELA SU: tema – događaji – kompozicija – likovi – naracija – epska opširnost.
1. TEMA – može biti izabrana iz raznih područja ljudskog života (ljubavna, povijesna, društvena...) –
sadržaji iz stvarnosti koje pisac preuzima i oblikuje kao sadržaj svog djela zovu se građa - građu pisac
crpi iz različitih izvora građe (spisa, legendi, novina ...).
2. DOGAĐAJI – treba razlikovati dva pojma:

a) FABULA – red kojim se događaji odvijaju u zbilji (izvan djela)

Događaji su u fabuli povezani:
- logički (uzročno-posljedičnim vezama)
- kronološki (vremenskim vezama)
 b) SIŽE – slijed kojim su događaji prikazani u djelu
Djelo može početi in medias res (u središte zbivanja) nakon čega slijedi vraćanje na
prethodne događaje postupkom RETROSPEKCIJE.

U prikazivanju događaja razlikujemo dinamičke motive (pokreću radnju) i statičke motive

(usporavaju radnju, npr. opisi).

3. KOMPOZICIJA – način na koji je djelo složeno od svojih dijelova – razlikujemo:

a) vanjsku kompoziciju koja označava podjelu epskog djela na poglavlja (roman) ili pjevanja (ep)
b) unutrašnju kompoziciju koja se sastoji od pet dijelova: uvod, zaplet, vrhunac, obrat, rasplet.

4. LIKOVI – nositelji radnje i ideje djela (prema ulozi u radnji dijelimo ih na glavne i na sporedne) –
likovi su nositelji određenih tjelesnih i duševnih osobina – ovisno o tim osobinama postoji nekoliko
postupaka karakterizacije likova:

 FIZIČKA ili VANJSKA – opis izgleda i odjeće

 SOCIJALNA – društveno podrijetlo, socijalni status, staleška pripadnost, obrazovanje, utjecaj
sredine
 GOVORNA – zavičajni dijalekt, sleng, uzrečice, stil izražavanja... (odražava podrijetlo, osobine,
obrazovanje lika)
 PSIHOLOŠKA – osjećaji, raspoloženja, misli, stanja svijesti i podsvijesti
 ETIČKA – moralne osobine: pošten/nepošten, hrabar/kukavica, pravedan/nepravedan...
 IDEJNA – ideje i stavovi
 BIOLOŠKA – nasljedne osobine

5. NARACIJA ili PRIPOVIJEDANJE – nizanje događaja prema načelu onoga što je dalje bilo; glavna
epska tehnika.

Tipovi pripovjedača u epskom djelu:

Tko pripovijeda? autor lik

Kako pripovijeda? u 3. licu u 1. licu
Kakav je njegov odnos prema onom što pripovijeda? objektivan subjektivan
Koliko je pouzdan? sveznajući pripovjedač nepouzdani pripovjedač

Sporedne su epske tehnike deskripcija ili opisivanje i epski dijalog. U modernim romanima javlja se
tehnika unutrašnjeg monologa koja slijedu struju svijesti jednog ili više likova.

6. EPSKA OPŠIRNOST – za razliku od lirske pjesme, epsko djelo je dugo – opširnost se postiže
postupkom retardacije (=usporavanje radnje) – sredstva retardacije:
- digresija = udaljavanje od osnovnog tijeka radnje (opisima pejsaža, refleksijama)
- epizoda = veća, tematski zaokružena digresija (npr. prošlost lika)
- ponavljanja = mogu se ponavljati cijeli ulomci, rečenice, neke situacije...

EPSKE VRSTE:
a) EPIKA U STIHU:
- u epskom je pjesništvu tema uvijek neki događaj važan za cijeli narod
- lik je junak (heroj) koji predstavlja osobine cijelog naroda
- građa je poznata (iz mitologije ili iz povijesti)
- kompozicija ne počinje od početka radnje (ab ovo), nego se ulazi in medias res (u središte
radnje), a tome prethodi invokacija ili zaziv bogova od kojih pjesnik traži nadahnuće
- stil epskog pjesništva je formulaičan (ustaljen početak i završetak, stalni epiteti u opisivanju
likova: divni Ahilej, bjeloruka Hera, dovitljivi Odisej).

Epske vrste u stihu:

Epska pjesma – kraće epsko pjesničko djelo koje prikazuje jedan događaj ili lik.
Ep – duži oblik epskog pjesništva u kojem se oko glavne radnje nižu sporedne epizode i
digresije – do 19. st. on je najcjenjeniji književni oblik (tada ga zamjenjuje roman) – prema
tematici razlikujemo junački, religiozni, didaktički, viteški, životinjski... ep.
Epilij – oblik epskog pjesništva kraći od epa.
Epopeja – vrlo opširan ep koji prikazuje najširu sliku života, običaja i vjerovanja nekog naroda
(zove se i nacionalni ep) – najpoznatiji su epove ili epopeje Ilijada i Odiseja.

b) EPIKA U PROZI – razvila se kasnije od epske poezije – dijeli se u dvije skupine:

JEDNOSTAVNI PROZNI OBLICI – vrste koje izvorno pripadaju usmenoj književnosti:

 MIT – u skladu s narodnim vjerovanjima objašnjava podrijetlo svijeta ili nekih pojava i osoba
– npr. Mit o Orfeju i Euridiki.
 LEGENDA – opisuje život nekog mitskog junaka ili povijesne osobe načinom u kojem se
isprepleću fantastični i stvarni događaji.
 SAGA – vrsta skandinavske priče u kojoj se najčešće opisuju zbivanja iz obiteljskog života.
 BAJKA – u njoj se stvarno isprepliče s nestvarnim i čudesnim – obilježja su bajke sretan kraj,
stereotipan početak i završetak, pobjeda dobra nad zlom te crno-bijela karakterizacija likova.
Postoje usmene narodne bajke i umjetničke bajke – npr. H. C. Andersen, Carevo novo ruho;
I. B. Mažuranić, Kako je Potjeh tražio istinu.
 BASNA – kratki oblik u kojem su glavni likovi uglavnom životinje koje nose ljudske osobine –
obilježja basne jesu alegorija (preko životinja prikazuju se ljudski karakteri) i poučan
završetak. Začetnik basne je Ezop (Konj i magarac).
 POSLOVICA, ZAGONETKA, VIC, ANEGDOTA.

SLOŽENI PROZNI OBLICI – razvili su se kasnije.

Prema dužini dijele se na kratke prozne oblike (novela, pripovijetka, kratka priča) i na dulji prozni
oblik (roman):
NOVELA – prikazuje jedan neobičan i zanimljiv događaj te jedan ili dva glavna lika – vrijeme i prostor
su ograničeni – ima tročlanu kompoziciju (počinje sažetim prikazom lika i najavom događaja –
središnji dio sadrži zaplet – završava poentom koja proizlazi iz nagloga obrata u razvoju događaja) –
javlja se u antičkoj književnosti, ali kao izgrađen književni oblik afirmira se u predrenesansi
(utemeljitelj je Giovanni Boccaccio, zbirka Dekameron) – primjeri: Vjekoslav Kaleb, Gost; A. G. Matoš,
Cvijet sa raskršća.

PRIPOVIJETKA – duljinom između novele i romana – prikazuje veći broj likova i događaja –
pripovijedanje je opširnije, a psihološka karakterizacija likova je složenija nego u noveli – primjer
Vjenceslav Novak, U glib.

PRIČA – prozni oblik kraći od novele – uz pojam priče najčešće se vežu dva kratka oblika:

a) priča – kraći prozni oblik koji karakterizira maštovitost – za razliku od bajki i basni (kojima je
po opsegu slična) u priči nema natprirodnih bića i čudesnih zgoda – zbog naglašene
maštovitosti ona tek povremeno prelazi granicu stvarnog života (odmak od realnog prema
fantastičnom) – javlja se u narodnoj usmenoj književnosti (narodna priča), a po uzoru na njoj
i u umjetničkoj (H. C. Andersen pisao je bajke i priče).
b) kratka priča (eng. short story) – kraći prozni oblik koji u sebi sjedinjuje elemente
tradicionalne proze (naracija) i moderne proze (psihološka karakterizacija lika) – javlja se u
modernoj književnosti – često se objavljuje u novinama – čita se u jednom dahu, a stoji na
granici tzv. ozbiljne i zabavne književnosti (npr. kriminalistička priča) – ponekad prelazi
granice realnoga (fantastični elementi) – primjeri: Pavao Pavličić, Dobri duh Zagreba, Edo
Budiša, Prodavaonica tajni, Miljenko Jergović, Krađa.

ROMAN – dulji prozni oblik – slobodniji je i otvoreniji od novele – naziv roman prvotno je označavao
svaki spis pisam na romanskom (narodnom) jeziku (za razliku od spisa na učenom latinskom jeziku).

Razvoj romana:

 roman je tvorevina novog vijeka (od renesanse) kada počinje zamjenjivati dotad dominantan
ep
 prvi je roman iznimne vrijednosti Don Quijote Miguela Cervantesa (s njim roman dobiva
današnje značenje)
 18. st. prva je velika epoha u povijesti romana – pustolovni roman (Daniel Defore, Robinson
Crusoe); Bildungsroman – roman o odgoju ( J. W. Goethe, Wilhelm Meister), epistolarni
roman – u pismima (J. W. Goethe, Patnje mladog Werthera)
 u razdoblju romantizma u 19. stoljeću rađa se povijesni roman (tvorac Walter Scott)
 procvat roman doživljava u razdoblju realizma u 19. stoljeću (Balzac, Flaubert, Zola, Tolstoj,
Dostojevski...)
 u 20. stoljeću dolazi do prekida s tradicionalnim realističkim romanom -> javlja se moderni
roman (njegova je preteča ruski realistički pisac Dostojevski) .

Prema temi
Prema stavu autora i općem
tonu
Prema čimbenicima integracije
Prema načinu izgradnje šizea
PODJELA ROMANA
društveni, porodični, psihološki, kriminalistički, ljubavni, povijesni..
sentimentalni, humoristični, didaktični (poučni), satirični i
tendenciozni (s naglašenom idejom)
roman zbivanja, roman lika i roman prostora
lančani ili stepenasti (npr. pustolovni roman), prstenasti (npr.
Salinger, Lovac u žitu), i paralelni (npr. A. Šenoa, Zlatarovo zlato)

Prema epohama roman se dijeli na:

REALISTIČKI ili TRADICIONALNI ROMAN MODERNI ROMAN

(do kraja 19. stoljeća)
 razvijena fabula prati kronološki i logički
slijed događaja
 likovi se oblikuju vanjskom i unutrašnjom
karakterizacijom (psihološko-socijalna
karakterizacija)
 najčešći je sveznajući autorski
pripovjedač koji pripovijeda u 3. licu i
nastoji biti objektivan
 pripovjedač se služi standardnim jezikom
Primjer: August Šenoa, Zlatarovo zlato
(od početka 20. stoljeća)
 fabula je reducirana, a umjesto
kronoloških i logičkih veza rabi se
postupak retrospekcije (vraćanje u
prošlost) i asocijativne veze
 težište se premješta s događaja na
unutrašnja psihološka stanja (postupkom
introspekcije prikazuje se svijest i
podsvijest lika)
 pripovjedač je nepouzdan, njegovu ulogu
često preuzima jedan ili više likova koji
pripovijedaju u 1. licu
 klasična naracija ustupa mjesto
unutrašnjem monologu, a kod nekih
romana pripovijedanje slijedi struju
svijesti (roman tijeka svijesti)
 u jezik romana unose se razgovorni stil i
žargon (proza u trapericama) ili
filozofskio i esejistički elementi (roman-
esej)

Primjer: J. D. Salinger, Lovac u žitu

DRAMA
NAZIV I DEFINICIJA: grč. drama = radnja, događaj – naziv drama ima dva značenja: šire (književni rod
namijenjen izvođenju na pozornici) i uže (vrsta drame, tzv. drama u užem smislu).

DRAMSKI TEKST čine: popis lica ili osoba (stoji na početku dramskog teksta) – didaskalije (kratki opisi
i upute redatelju i glumcima) – dijalog (ono što govore glumci/likovi).

VANJSKA KOMPOZICIJA drame obuhvaća podjelu na činove, slike i prizore (scene), a UNUTRAŠNJU
STRUKTURU DRAME čine:

1. dramska radnja – ostvaruje se izmjenom dramskih situacija

 2. dramske situacije – to je odnos među likovima na sceni, najčešće je suprotstavljen
3. dramski sukob - rađa se iz suprotstavljenih odnosa među likovima i razvija se tijekom
dramske kompozicije
4. dramska kompozicija – sastoji se od 5 dijelova (neke drame prije uvoda imaju prolog -> uvod
ili ekspozicija -> vrhunac ili kulminacija -> zaplet ili početak sukoba -> preokret ili peripetija
5. dijalog – osnovno dramsko sredstvo, služi za izražavanje suprotnosti među likovima i
monolog – služi za prikazivanje razmišljanja i idejnih stavova likova
6. napetost – osnovno obilježlje drame, proizlazi iz dramskog sukoba

PRAVILO O TROJNOM JEDINSTVU: prvi teoretičar drame Aristotel u svom djelu Poetika ili O
pjesničkom umijeću zahtijevao je da drama prikazuje jednu jedinstvenu i cjelovitu radnju (jedinstvo
radnje) – kasniji teoretičari dodali su zahtjev za jedinstvom vremena i mjesta.

TRI OSNOVNE DRAMSKE VRSTE:

 TRAGEDIJA
Opća su obilježlja tragedije:
1. tragički junak – strada zbog sukoba vlastitih ideala i stvarnosti te zbog utjecaja sudbine
2. tragička krivnja kao „krivnja bez krivice“ – tragički junak dosljedno brani svoje ciljeve i to
ga odvodi u propast, ali njegovo je djelovanje opravdano zbog uzvišenosti ciljeva za koje se
bori; na kraju drame on je moralni pobjednik
3. tragični završetak – junak plaća za dosljednost vlastitim životom
4. uzvišen stil – u tragediji prevladavaju elementi svečanog, dostojanstvenog stila

Kao dramska vrsta u stihovima razvila se u staroj Grčkoj iz ditiramba (pjesma posvećena bogu
Dionizu) – naziv tragedija potječe od grčkih riječi tragos i ode (jarčeva pjesma) prema jarčevoj
koži kojom su bili ogrnuti članovi kora (predstavljali su satire, pratitelje boga Dioniza) – prvi
tragički ditiramb nastao je izdvajanjem korovođe ili korifeja iz kora (korifej i kor počinju voditi
dijalog) – začetnik tragedije i autor prvog tragičkog ditiramba bio je Tespis – u daljnjem
razvoju povećava se broj glumaca, a uloga kora se smanjuje – tragedija je doživjela procvat u
5. st. pr. Kr. u demokratskoj Ateni – najveći su grčki tragičari:
Eshil – uvodi drugog glumca
Sofoklo – uvodi trećeg glumca
Euripid – psihološki produbljuje likove, posebno ženske

Dijelovi kompozicije grčke tragedije jesu: PROLOG (uvodni monolog ili dijalog kojim se
najavljuje radnja), PAROD (ulazna korska pjesma), EPIZODIJI (dijalozi glumaca = današnji
činovi), STASIMI (stajaće korske pjesme između dva epizodija, u njima kor komentira radnju) i
EKSOD (izlazna korska pjesma).
Aristotel smatra da tragedija treba kod gledatelja izazvati strah i sažaljenje čime će se
pročistiti, oplemeniti njegovi osjećaji. To pročišćenje osjećaja on naziva katarzom.
 KOMEDIJA
Osnovno je obilježje komedije prikazicanje smiješnoga (komičnoga).
Razvila se u staroj Grčkoj iz pučkih svetkovina plodnosti – u početku je označavala veselu
korsku pjesmu koja se izvodila prilikom noćnih ophoda gradom (pjesma je bila puna šala,
pogrda i dosjetki na račun pojedinih građana) – kao dramska vrsta komedija se razvila u
demokratskoj Ateni, a procvat je doživjela s grčkim komediografom Aristofanom.

Dijelovi kompozicije grčke komedije jesu: PROLOG (najava radnje), PAROD (ulazna korska
pjesma), AGON (natjecanje dvaju glumaca), PARABAZA (središnja pjesma kora preko koje se
pisac izravno obraća publici ismijavajući neke pojave i osobe) i ZAVRŠNI OPHOD KORA. U
kasnijem razvoju komedije slabi uloga kora čime se ublažavaju grubost i poruga.

Komični dojam u komediji ostvaruje se u 3 stupnja:

humor = prikazivanje smiješnoga bez namjere da se nekoga ismije ili osudi, odnosi se s
razumijevanjem prema ljudskim slabostima
satira = prikazivanje smiješnoga s namjerom da se neke pojave ili karakteri ismiju i oštro
osude
groteska = komika u kojoj prikazivanje teži izobličenom, nakaznom, na granici gorko ozbiljnog
i smiješnog

Podvrste komedije:

ELEMENTI NA KOJEM SE TEMELJI KOMIČNI

UČINAK
komedija karaktera karakterne mane
komedija intrige zaplet se obično temelji na nekom
nesporazumu
komedija situacije neočekivane situacije u kojima se nađe lik
komedija konverzacije duhoviti razgovori i dosjetke

 DRAMA U UŽEM SMISLU prikazuje ozbiljnu radnju, ali nema tragičan završetak – primjer:
Ivo Vojnović, Ekvinocija

 POSEBNE DRAMSKE VRSTE:

farsa – grubi i vulgarni humor, karikirani likovi
vodvilj – laka komedija s popularnim melodijama
lakrdija – temelji se na jeftinim komičnim učincima
melodrama – glazbena drama, razvila se u baroku
pastorala – idilično-sentimentalna drama s temom iz pastirskog života, razvila se u
renesansi
DISKURZIVNI ROD
OSNOVNO OBILJEŽJE: ujedinjuje obilježja znanstvenoga istraživanja i umjetničkog (književnog)
oblikovanja.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENE VRSTE: najznačajniji je književno-znanstveni oblik esej ili ogled – obrađuje
temu iz života ili znanosti na način koji uključuje razmišljanje i zaključivanje, ali i umjetničko
izražavanje – začetnik eseja francuski je renesansni pisac Michel de Montaigne, zbirka Eseji, 1580.
Ostale su književno-znanstvene vrste: putopis, biografija (životopis), autobiografija, dnevnik.
PUBLICISTIČKE VRSTE: reportaža, polemika i feljton ili podlistak (feljton na živ i popularan način
obrađuje pitanja umjetnosti, znanosti, filozofije i politike – primjer: feljtoni Augusta Šenoe i Ante
Kovačića).

POVIJEST KNJIŽ EVNOSTI

TEMELJNA CIVILIZACIJSKA DJELA

 staroegipatska književnost
  babilonsko-asirska književnost – Ep o Gilgamešu (oko 1700. pr. Kr.)
 hebrejska književnost – Biblija (13. st. pr. Kr. – 1. st. ), Talmud (2. – 6. st.)
 indijska književnost – Vede (16. – 6. st. pr. Kr.), Ramajana (4. st. pr. Kr. – 2. st), Mahabharata
(4. st. pr. Kr. – 4. st.), Pančatantra (3. st.)
 arapska književnost – Kuran (7. st.)
EUROPSKA KNJIŽEVNOST
stara Grčka - Homer, Eshil, Sofoklo,
Euripid, Pindar, Anakreont, Sapfa, Alkej
stari Rim – Plaut, Vergilije, Horacije,
Katul, Ovidije
kršćanstvo i utjecaj Crkve - vrste:
trubadurska lirika (ljubavna tematika),
crkvena prikazanja, viteški roman,
nacionalni epovi
slabi utjecaj Crkve – procvat umjetnosti
i znanosti – okretanje zemaljskom
životu – prevlast svjetovne tematike –
obnova antike (humanizam – latinski
jezik, renesansa – narodni jezici) –
humanizam i predrenesansa: D.
Alighieri, F. Petrarca, G. Boccaccio –
renesansa: W. Shakespeare, M.
Cervantes
katolička obnova ili protureformacija –
religiozna tematika – refleksivnost
(razmišljanje o smislu i prolaznosti
života) – bogatstvo izraza (kićen stil) –
vrste: ep, poema, melodrama –
barokne pjesničke škole – gongorizam,
manirizam
Francuska – racionalizam – moralno-
didaktička funkcija književnosti –
klasicistička tragedija (J. Racine i P.
Corneille) i komedija (Moliere, Škrtac) –
teoretičar Nicolas Boileau (Pjesničko
umijeće) – prosvjetiteljski roman
(Voltaire, Candide) – enciklopedisti
bunt protiv stvarnosti – bijeg u prirodu,
prošlost, maštu i svijet intime –
pesimizam („svjetska bol“) – Njemačka:
J. W. Goethe, Patnje mladog Werthera
(predromantizam) – Engleska: G. G.
Byron – Rusija: S. A. S. Puškin i M. J.
Ljermontov) – Amerika: E. A. Poe, Crni
mačak
realizam: prirodne znanosti i
pozitivizam – prikazivanje društvene
razdoblja HRVATSKA KNJIŽEVNOST
ANTIKA
(8. st. pr. Kr. – 5. st)
SREDNJI VIJEK razvoj pismenosti (tri jezika i tri
(5. – 15. st.) pisma) - Bašćanska ploča
-Vinodolski zakon - Misal po
zakonu rimskoga dvora (prva
hrvatska tiskana knjiga)
HUMANIZAM humanizam: Split (Marko Marulić),
(14. i 15. st.) Šibenik (Antun Vrančić i Juraj
i Šižgorić, S Hrvatska (Ivan Česmički)
RENESANSA
(15. i 16. st.) renesansa: Split (Marko Marulić),
Dubrovnik (Džore Držić, Šiško
Menčetić, Marin Držić. Mavro
Vetranović), Zadar (Petar Zoranić),
Hvar (Petar Hektorović, Hanibal
Lucić)
BAROK Dubrovnik (Ivan Gundulić, Ivan
(prva polovica 17. Bunić Vučić, Junije Palmotić, Ignjat
st.) Đurđević) – Slavonija (Antun
Kanižlić) – ozaljski krug (Petar
Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Ana
Katarina Zrinska) – kajkavski krug
(Juraj Habdelić)
KLASICIZAM klasicizam: klasicistička lirika
(od polovice 17. do (Matija Petar Katančić) –
polovice 18. st.) prosvjetiteljstvo: prosvjetiteljski ep
i (Andrija Kačić Miošić, Matija Antun
PROSVJETITELJSTVO Reljković) i prosvjetiteljska drama
(18. st.) (Tituš Brezovački)
ROMANTIZAM hrvatski narodni preporod (1813. –
(1800. – 1830.) 1860.) – ilirski pokret (1830. –
1843.) – Ljudevit Gaj (grafijska
reforma) – budnice i davorije –
Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age
Čengića – Stanko Vraz – Petar
Preradović
REALIZAM predrealizam ili Šenoino doba
(1830. – 1870.) (1860. – 1881.) – realizam (1881. –
stvarnosti – socijalno-psihološka
karakterizacija – objektivnost –
realistički roman (Balzac, Flaubert,
Tolstoj, Dostojevski) – novela (Gogolj,
Kabanica) – poetski realizam
(Turgenjev) – naturalizam: estetika
ružnoće – biološka karakterizacija –
Emile Zola
Francuska –parnasovci – estetska
funkcija umjetnosti (T. Gautier,
larpurlartizam) – impresionizam i
simbolizam (Verlaine, Rimbaud,
Mallarme) – C. Baudelaire („simbolist
prije simbolista“) – modernistička
drama (Čehov, Ibsen)
avangardni pokreti u poeziji: futurizam,
ekspresionizam, imažinizam, dadaizam,
nadrealizam – moderna proza: M.
Proust i F. Kafka, roman tijeka ili struje
svijesti (W. Faulkner, J. Joyce, V. Woolf),
egzistencijalistički roman (J. Sartre, A.
Camus) – moderna drama: L.
Pirandello, epski teatar (B. Brecht),
antidrama (E. Ionesco, S. Beckett)
i 1882.): nacionalno-povijesne teme
NATURALIZAM (povijesni roman) – društveno-
(1870. – 1890.) ekonomske teme (selo-grad,
propadanje plemstva, sudbina
intelektualac seoskog podrijetla) –
regionalizam: Hrvatsko zagorje (A.
Kovačić, K. Š. Gjalski), Slavonija (J.
Kozarac), Senj i Istra (V. Novak, E.
Kumičić) – naturalizam (E.
Kumičić=
MODERNIZAM hrvatska moderna (1892. – 1916.)
ili esteticizam – A. G. Matoš (poezija, novele), V.
(19./20. st.) Vidrić, D. Šimunović, M. C. Nehajev
(roman Bijeg), M. Begović, I.
Vojnović – dijalektalna lirika
(Galović, Domjanić, Nazor)
KNJIŽEVNOST ekspresionizam (1914. – 1928.): U.
20. STOLJEĆA Donadini, A. B. Šimić, I. Andrić, M.
(avangarda, kasni Krleža – drugo razdoblje (1928. –
modernizam, 1952.): M. Krleža, T. Ujević, D.
postmodernizam) Tadijanović, D. Cesarić, I. G.
Kovačić i dijalektalna lirika – druga
moderna (1952. – 1969.): poezija
(J. Kaštelan, V. Parun, J. Pupačić),
krugovaši (P. Šegedin, V. Desnica,
R. Marinković, S. Novak, A. Šoljan) i
razlogovci – postmodernizam (od
1969.): I. Aralica, P. Pavličić, I.
Brešan