Mirko Nikolić

Moliti ali kako?

U školi molitve sv. Ignacija Lojolskog

Neke napomene o razlici izmeĎu "istočnjačkih meditacija" i kršćanske

meditacije

Ljudi našega vremena, vjernici i nevjernici, postaju sve osjetljiviji za duhovnu

dimenziju svoga bića. To je tako jasno i nedvosmisleno izrekao jedan mladi Francuz
pariškom novinaru negdje u dalekoj Indiji: "Vi ćete shvatiti. Dosta nam je gnjilog
društva. Sve za pare, s parama i o parama."
Umorni od reklama i potrošnje, psihički napeti zbog standarda i ritma ţivota, mnogi
sa Zapada odlaze na daleki Istok, u Indiju ili Tibet, i traţe "gurue" s kojima ţele
provesti neko vrijeme i naučiti njihove tehnike smirivanja, koncentracije i opuštanja.
Ljudima je dosta zaglušujuće buke aviona, tvorničkih hala i prometa po cestama.
Ţeljni su tišine, samoće, šutnje i sabranja. MeĎutim, to nije lako niti jednostavno
ostvariti. Zato ne čudi toliki interes za odreĎenim oblicima "meditacija" koje dolaze s
Istoka, napose iz Indije i Japana, i nude ljudima tehnike koje bi im trebale pomoći da
se smire, saberu i opuste. To su ponude poput "zena" "transcendentalne meditacije"
i "yoge" koje dolaze iz hinduizma i budizma.

U poplavi i vrtlogu tih silnih metoda i ponuda našli su se i kršćani. Pitaju se kako se u
tome snaći? Mogu li prihvatiti neke od tih tehnika koje bi im mogle pomoći da se
saberu i uspostave nutarnji mir? Jesu li one u suprotnosti s kršćanskom vjerom i
naukom? Neki se od njih, bez pravih uputa i razmišljanja, nerazborito prepuštaju tom
vrtlogu, što nerijetko završava s kobnim posljedicama. Kako se u svemu tome snaći?
Ţeljeli bi takoĎer svoju molitvu produbiti i naučiti meditirati. Kome se obratiti i gdje
naći pomoć? Svaka religija nudi svoju "školu" molitve. Kamo poći i u koju se školu
molitve upisati?
Moţda su kršćani na Zapadu zanemarili metode koje mogu pomoći njihovoj
sabranosti u molitvi. Zbog načina ţivljenja ljudi su općenito postali napeti i nervozni.
Ţivčana napetost najveći je protivnik sabranosti u molitvi. Svi se mi često ţalimo i
optuţujemo zbog rastresenosti i nesabranosti u molitvi. Osjećamo da nam molitva
nije ono što bismo ţeljeli da bude. I teško nam je moliti. Zato je danas prisutna
velika ţeĎ i interes za odreĎenim metodama koje pomaţu opuštanju, boljem
sabranju i većoj koncentraciji. Mnogobrojni učitelji kršćanske molitve poučavali su i
usavršavali te metode tako da se moţe njima, razborito i pod vodstvom iskusnih
učitelja kršćanske meditacije, posluţiti. Sigurno je da nam i tijelo pomaţe u moliti, da
odreĎenim poloţajem tijela i gospodstvom nad njim utječemo na svoju sabranost. Ali
shvaćamo da tehnika i metoda postizanja tog sabranja nije cilj naše molitve. Isto
tako, onaj koji se zaputi sam u tu avanturu traganja za nutarnjim mirom, te krene u
dubine svoga labirinta i olako se prepusti nekoj od tih "škola", u velikoj je opasnosti
da postane zatvorenik samoga sebe i da zapadne u ozbiljne probleme svoga
nutarnjeg duhovnog i psihičkog ţivota.

Molitva nije ničiji monopol. Svi ljude mole i svi se imaju pravo moliti pred Bogom na
svoj način. Zato svaka religija s pravom njeguje svoju vlastitu "školu" molitve. U toj
ponudi kršćanin vjernik se treba snaći, dobro orijentirati i uočiti bitne razlike izmeĎu
ponuda drugih "škola" i kršćanske škole molitve. To znači da kršćaninova molitva nije
identična i nije ista kao molitve drugih, nekršćanskih smjerova. Zato odmah na
početku u uvodu drugog izdanja ove knjiţice ţelimo istaknuti tu razliku. "Kršćanska
molitva je uvijek odreĎena strukturom kršćanske vjere", stoji u pismu Kongregacije
za nauk vjere. To znači da u trenutku kršćaninove molitve u njemu treperi Kristova
molitva. Isus ţeli da njegova molitva bude zasaĎena, ukorijenjena, postojana, ţiva i
ustreptala u srcima njegovih učenika kroz sve vjekove. To je konkretno ţivljenje i
ostvarenje novozavjetnih poruka S Pavlove Efeţanima: "Krist po vjeri stanuje u vašim
srcima!" (3,17), zatim Korinćanima: "Ne prepoznajete li da je Krist u vama?" (2 Kor
6,5), pa Isusovih riječi u Ivanovim spisima: "Vi ste u meni i ja u vama." Konačno,
nutarnje iskustvo sv. Pavla trebalo bi biti kršćaninovo iskustvo u molitvi: "Ne ţivim
više ja, nego Krist ţivi u meni!" (Gal 2, 20).

Kršćanska meditacija, ona koju je prakticirao sv. Ignacije i predao da se dalje

prakticira onako kako je prikazao u svojoj knjiţici Duhovnih vjeţbi, nešto je sasvim
različito od neosobnih tehnika "istočnjačkih meditacija" koje idu za tim da ostvare
puku nutarnju tišinu u čovjeku. Cilj kršćanske meditacije nije nekakvo mrtvilo,
pasivnost i neosobno stanje u kojemu se ništa ne dogaĎa. Ona je u svojoj biti
traganje za Bogom. Kršćanska meditacija je susret sa ţivim Bogom. Ona je dijalog
izmeĎu kršćanina vjernika i njegova Boga. Ona ne zatvara molitelja u nekakav
nutarnji spiritizam, kao što to čine "istočnjačke metode", čineći ga tako posve
nesposobnim da se otvori Bogu koji ga nadilazi i koji mu je transcendentan.

Ipak, kršćanin se s pravom pita mogu li mu te tehnike, što dolaze s Istoka, pomoći i
biti od koristi u njegovoj molitvi. Spomenuto pismo Kongregacije za nauk vjere potiče
istraţivanje novih metoda meditacije, ali upozorava da je "prava kršćanska molitva
bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Boţje i ograničene čovjekove slobode."
U molitvi cijeli čovjek dolazi k Bogu. Svoje tijelo prije molitve ne moţe ostaviti negdje
u "predsoblju" ili ga zanemariti za vrijeme molitve. Treba zauzeti onaj poloţaj tijela
koji će mu pomoći da se doista moţe mirno i sabrano moliti. Normalno je, dakle, i
poţeljno da kršćani, barem oni čiji su uvjeti ţivota napeti i stresni, prakticiraju
metode koje potiču nutarnju tišinu i fizičko opuštanje. Te su metode brojne i različite.
MeĎutim, i tu je potreban oprez i razboritost. Te odreĎene psihološke tehnike
pounutrašnjenja ne idu samo za tim da se fizički opustimo i duhovno relaksiramo.
One su prije svega zato da se uz njihovu pomoć prispije jednoj dubokoj interiorizaciji,
dubokom pounutrašnjenju. Ta interiorizacija nije bez velike opasnosti. Onaj, koji se u
tome vjeţba u opasnosti je da se iznutra izolira, da postane neosjetljiv i nepaţljiv na
vanjski svijet i na svoj nutarnji svijet slika, misli i osjećaja. On je u velikoj opasnosti
da se isprazni od svake ţelje. U krajnjoj liniji to je rušenje i dokidanje sebe i svoga
"ja" samim sobom. Očito je da se takva interiorizacija i tehnika protivi molitvi i
meditaciji, onoj o kojoj mi ţelimo govoriti u ovoj knjiţici. U kršćanskoj meditaciji
vjernik molitelj se ne zatvara u sebe nego je potaknut i pozvan da svu paţnju svoga
srca usmjerava na Boga i da produbljuje odnos Ja Ti s Njime u potpunoj slobodi.
"Čak i kad je sam i skriven od drugih, kršćanin je svjestan da po Duhu Svetom uvijek
moli u jedinstvu s Kristom i zajedno sa svim svecima za dobrobit Crkve", piše kardinal
J. Ratzinger u pismu u kojemu ističe neke aspekte kršćanske meditacije.
Traţenje "duboke interiorizacije" je opasno i za one koji su uznapredovali u
kršćanskoj molitvi i meditaciji zato što to vrlo brzo postaje opsesija, nešto što čovjeka
očara i zavede, nešto što postaje njegovo "opsjednuće". Kao da time izlazi na
strminu na kojoj klizi prema dubljoj i dubljoj interiorizaciji što je protivno pokretu i
elanu koji treba pratiti, nositi, poticati i usmjeravati kršćanina prema Bogu, pokretu u
kojemu treba biti paţljiv na Boţju prisutnost i koji ga treba usmjeravati prema Bogu.
Taj pokret, dinamizam i elan već je primio na krštenju i treba ga molitvom širiti.
Molitva ga trajno propituje o tome što je učinio od svoga sakramenta krštenja.
I u kršćanskoj molitvi vjernik doţivljava dubinu svoga bića i svjestan je svoga "ja". Ali
je nadasve svjestan i vjeruje da je Bog dublji i viši od njega. To je sv. Augustin
snaţno doţivljavao i nenadmašno izrekao u svojim Ispovijestima: "Bog je dublji nego
najunutrašnjije u meni i viši nego najuzvišenije u meni."
U kršćanskoj meditaciji molitelj se pridruţuje molitvi koja se već u njemu nalazi. Radi
se samo o tome da pomogne kako bi se u njemu molitva uzdigla. Zato novozavjetni
spisi neumorno ističu vaţnost molitve u Duhu: kršćani se trebaju moliti u Duhu
Svetome, svaka njihova molitva i prošnja u svakoj prigodi treba biti u Duhu Svetome,
sam Duh se u njima zauzima neizrecivim uzdisajima...

Kako kršćanin moţe pomoći Kristovoj molitvi i molitvi Duha Svetoga u svome srcu? U
čemu se sastoji njegova suradnja u molitvi? Najprije, radi se o spremnosti da je
prihvati kao plemenito sjeme. Svjestan je da je to sjeme u šipraţju i trnju njegove
nutrine koju treba krčiti da bi ono moglo bolje rasti. To je zadatak cijeloga ţivota.
Kristova molitva treba hranu i stoga je vjernik mora hraniti i podrţavati. To čini kad
se hrani i napaja na Boţjoj Riječi. U tome mu pomaţe duhovna lektira Boţje Riječi
koja je hrana i izvor kršćanske meditacije i molitve. Drugi vatikanski koncil u
dogmatskoj konstituciji o "Boţanskoj objavi" (25) jasno ističe: "Čitanje Svetoga pisma
treba pratiti molitvu: da ono postane razgovor izmeĎu Boga i čovjeka. Jer, 'Njemu
govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo boţanske poruke', kaţe sv.
Ambrozije." A sv. Jeronim je bio još izravniji: "Ne poznavati Pisma to znači ne
poznavati Krista". Kristova se molitva u meni treba hraniti i napajati na Boţjoj Riječi,
na sakramentima i na mnoštvu drugih izvora kojima obiluje Crkva.
Kristovoj molitvi treba dati svoje srce. Kao što stoji u knjizi Izreka: "Dijete moje, daj
mi svoje srce" tako i Krist nama kaţe: daj mi svoje srce, daj mi svoj razum, svoje
tijelo, cijelo svoje biće! Sve što je u tebi sposobno je i pogodno da postane molitva,
sve to Ja ţelim usvojiti i asimilirati u svoju molitvu.

Još nešto ne smijemo nikada zaboraviti u svojoj molitvi: kršćanska molitva nije
najprije čovjekovo djelo, nego je ona Kristovo djelo, Kristova molitva u čovjeku. U
tome je njezina posebnost i specifičnost. Ići moliti i meditirati znači ići u susret Kristu.
Privilegirano mjesto tog susreta jest EvanĎelje. Kad meditiramo nad stranicama
EvanĎelja i Svetoga Pisma općenito, onda smo sigurni da smo na pravom izvoru
svoje molitve.
Na kraju, ţelimo još jednom istaknuti bitnu razliku izmeĎu "istočnjačkih meditacija" i
kršćanske meditacije. Razlika je u njihovu izvoru i uviru, njihovu startu i njihovu cilju.
Razlika je i u načinu njihova odvijanja i postupka. U svemu. Istočnjačke "meditacije"
ţele čovjeka smiriti i umiriti. Uz njihovu pomoć čovjek ţeli postići tišinu i nutarnju
prazninu, jedan svojevrsni oblik "nirvane" u kojoj se ništa ne dogaĎa. To nije cilj
kršćanske meditacije. U kršćanskoj meditaciji dogaĎa se susret izmeĎu čovjeka i
Boga. To je susret dviju osoba i dviju sloboda. Čovjekova osoba i sloboda ne nestaju
u Boţjoj osobi i slobodi. U kršćanskoj molitvi i meditaciji uočavamo Boţje djelovanje
u sebi i svoje djelovanje u Njemu.
Recimo još ovo s obzirom na "azijatske meditacije" i kršćansku meditaciju. Kad se
kaţe "istočnjačka meditacija", onda to nema ništa zajedničkog s kršćanskom
meditacijom. Kao kršćani i katolici to uvijek trebamo imati na umu pogotovo kada se
naĎemo pred izazovom ponuda koje dolaze iz Azije i nude nam "meditaciju".
Kršćanska se meditacije ne svodi na tehniku kao što je to u "istočnjačkim
meditacijama". Prava kršćanska molitva je uvijek dar, Boţji dar, kojega kršćanin
vjernik spremno prihvaća i ponizno na njemu zahvaljuje.

U "istočnjačkoj meditaciji" vaţna je odreĎena tehnika i askeza kojoj je sve podreĎeno

i koja ţeli čovjeka sabrati i smiriti u nutarnjoj praznini, u kojoj se ništa ne dogaĎa.
Ako to postigne, onda je zadovoljan i svoju "meditaciju" vrednuje kao dobru i
uspješnu. Ako ne postigne, onda je nezadovoljan i "meditacija" nije uspjela.
Kršćanska se meditacija i molitva tako ne vrednuju. I u njoj se isto tako čovjek sabire
i smiruje, ali ga ona nadasve potiče da bude zauzet i aktivan u sluţenju svojim
bliţnjima. Veliki molitelji uvijek su bili i veliki djelatnici. U molitvi su dobivali
nadahnuća i snagu za djelovanje, a rad i zauzetost za druge usmjeravali su ih prema
molitvi. Upravo zato je vaţna vjernost i ustrajnost u molitvi. Kršćanin ostaje u svojoj
molitvi do kraja vremena koje je odredio i onda kad osobno ne osjeća uspjeh u moliti
i kad bi u tom trenutku najradije nešto drugo radio, jer zna da Bog jedini ispravno
prosuĎuje njegovu molitvu. Ustrajnost u takvim trenucima u molitvi znak je njegove
vjernosti Bogu. Molitvu doţivljava kao Boţji poziv. Bog ga poziva i zove na molitvu, a
kvaliteta njegove molitve ovisi o mjeri u kojoj prihvaća Boţji poziv i koliko se učini
prikladnim za njega.
Kako i koliko molimo, takvi smo kršćani i vjernici. Ova nas knjiţica ţeli potaknuti na
molitvu i pomoći nam u molitvi. Zato smo joj i dali naslov: "Moliti S ali kako?" Nije
upitno trebamo li moliti ili ne. Pitanje je: ali kako? I ova knjiţica ţeli pomoći
odgovoriti na to pitanje!

Na spomendan sv. Klaudija La Colombiera, Osijek, 15. veljače 2001.

Uvod

Ima li o molitvi još nešto "nova pod suncem" što bi se moglo reći, a da već nije
rečeno? Vrijedi li i ovdje Propovjednikov pripjev: "Ništa nova pod suncem".
Dovoljno je pogledati obilje literature koja je napisana o molitvi pa da moţda prebrzo
zaključimo kako je o molitvi sve rečeno, da je to omiljena tema pisaca duhovnog
profila, nešto o čemu se moţe lako pisati i svašta napisati, pa se pisci olako laćaju
pera i pisanja.
Pisati i govoriti o molitvi nije jednostavno i lakoća pisanja nije razlog što je puno
napisano o toj temi. Molitva je prijeka potreba, kruh svagdanji i zato se o njoj tako
često piše i govori i potrebno je trajno o njoj pisati, pozivati ljude na molitvu, učiti ih
moliti, a napose svakoj novoj mladoj generaciji o molitvi treba govoriti i učiti je kako
treba moliti.
To je potrebno jer molitvom stvaramo nutarnje ozračje u kojemu se čovjek susreće s
Bogom. Molitvom izgraĎujemo duhovnu kraljeţnicu koja nam pomaţe da se ne
savijamo poput trske pod svakim dahom svijeta, nego da zauzimamo stavove prema
svijetu i da ih se ne bojimo javno očitovati. Molitva nam pomaţe da oblikujemo svoj
svjetonazor i pomaţe nam da se opiremo slici svijeta koja se ţeli utisnuti u naš ţivot i
tako nas oblikovati na svoj način.

Različiti su pristupi molitvi i različiti su oblici molitve. Govorimo o školama, putevima,

duhovnostima iz kojih izlazi molitva ili koje molitva oblikuje. Svaki red u Crkvi, svaka
Druţba, ili Kongregacija njeguje svoj stil. Koliko ima redova u Crkvi toliko je i stilova
molitve. Ponude su različite i dobro je da ih ima. Svatko moţe izabrati po svom
ukusu, svojim potrebama i ţeljama. Pronaći svoj stil, naći svoj ulaz u molitvu, to je
najvaţnije, jer u Očevoj kući ima mnogo stanova, a svijet molitve ima mnoštvo ulaza.
Zato su svi priručnici samo pomoć za to.
Ne ţelimo ni mi ovdje biti toliko originalni koliko jednostavni i jasni u duhu ovog
izričaja: Ono što često čini novima stare ideje, jest da ih se uzme ozbiljno.
Osjećamo kako nam ţivot bez molitve brzo postaje neljudski. Isto tako naša
nastojanja u molitvi brzo malakšu, nailaze na poteškoće i lako se obeshrabrimo.
Treba nam podrška, savjet, pomoć. Pitamo se da li ispravno molimo i kako svoju
molitvu vrednovati? Koliko dugo moliti i što je s našom gorljivošću i hladnoćom dok
molimo? To su neka od pitanja koja nam se nameću i ovim ţelimo barem donekle u
tome pomoći.

Na kraju, to je i cilj ove knjige, ţelimo ukazati na jednu od ponuda koja nam ţeli
pomoći da pronaĎemo i oblikujemo svoj osobni stil u molitvi, ponudu iz isusovačke
duhovnosti koju je utemeljio sv. Ignacije Lojolski. Ţelimo ukazati na put kojim je on
išao i na kojem je susreo Boga i imao iskustvo Boga. Nije napisao nikakav traktat o
duhovnosti, još manje kakvu studiju o molitvi. Napisao je knjiţicu o duhovnim
vjeţbama kojom ţeli reći da je to njegovo iskustvo Boga i da ga svatko moţe imati
ako odluči obaviti duhovne vjeţbe onako kako on predlaţe da ih se obavi.
Duhovne vjeţbe su njegovo posebno iskustvo molitve i u njima nam nudi različite
metode za molitvu. Njegov se ţivot odlikovao time što je uvijek imao Boga pred
očima te u svemu traţio i nalazio volju Boţju. Moţda je stoga i trajno bio u molitvi
iako je bio čovjek neobično aktivan. Tajna svetosti i svetaca je u tome što su uspjeli
spojiti molitvu i rad, akciju i kontemplaciju. Sv. Ignacije je bio contemplativus in
actione, kontemplativan u djelovanju.
Ovdje ćemo ponuditi neke od načina na koje je on molio i koji nam mogu pomoći u
molitvi i pronalaţenju svog osobnog puta što je za nas najvaţnije. Stoga ćemo
govoriti o meditaciji i kontemplaciji te o trima načinima moljenja o kojima sv. Ignacije
govori u svojoj knjiţici duhovnih vjeţbi. Nakon uputa o meditaciji, kontemplaciji i o
trima načinima moljenja pokazat ćemo kako to konkretno ostvariti i provoditi u
ţivotu.
Najprije ţelimo progovoriti o nekim uvjetima koje treba ostvariti da bi naša molitva
bila plodna. Ne zaboravimo, molitva je dar, ali i mi sa svoje strane trebamo učiniti
sve što o nama ovisi da taj dar moţemo prihvatiti. Stoga ostajemo trajno učenici koji
mole: Gospodine, nauči nas moliti!

Na blagdan sv. Stanislava Kostke, Split, 13. studenog 1996.

Preduvjeti za molitvu

Da bismo molili i ustrajali u molitvi, potrebno je osigurati barem osnovne uvjete za

molitvu. Mi obično utrčimo u molitvu koju počinjemo znakom kriţa i mislimo da smo
time i spremni za susret s Bogom. Tu smo i najveći formalisti. Kad imamo priliku
moliti malo duţe, barem pola sata, potrebno je doista obratiti paţnju na neke uvjete
koji nam mogu pomoći da nam molitva bude doista razgovor s Bogom.
Nikad ne smijemo zaboraviti da je molitva dar i duţnost. Dar, jer pristupamo Bogu
svjesni da On moţe dati i uzeti. Mi smo s otvorenim rukama pred Njim. On daje da
molitvu doţivimo kao radosni susret s Njim ili kao mučno hrvanje i bolno propinjanje
da nešto učinimo i doţivimo. Duţnost, jer treba biti prisutna u našem danu i onda
kad nam se ne da moliti, kad nismo "raspoloţeni" za molitvu. Ne moţemo imati
ovakav stav prema molitvi: kad smo raspoloţeni i kad nam se moli, ostat ćemo u
molitvi i nekoliko sati, a kad nam se ne moli i kad nismo raspoloţeni za molitvu, onda
uopće nećemo ni moliti.

Uspjeh molitve ne mjerimo po nutarnjem raspoloţenju: ako smo mogli moliti i

doţivjeli utjehu, onda je molitva bila dobra. Naprotiv, ako smo se borili, ako nije išlo
onako kako smo mi mislili da je trebalo ići, onda molitva nije bila dobra. To nije
ispravan stav. Ako tako vrednujemo molitvu i ako očekujemo da nam u molitvi bude
uvijek samo ugodno, onda nećemo svaki dan moliti, jer je nemoguće da trajno u
molitvi doţivljavamo radost i utjehu. Kvalitet molitve nije u njezinoj duţini, niti u
njezinoj gorljivosti, nego u činjenici da smo u povezanosti s onim kome moţemo reći
"Oče naš" ili "Oče moj".
Potrebno je shvatiti kako je vaţno i vrijedno da Bogu darujemo u molitvi vrijeme koje
smo za to odredili, a On će dati utjehu ili dopustiti da to vrijeme doţivimo i proţivimo
kao teško i mučno hrvanje s Njim i sa samima sobom. Kao što znamo prihvatiti iz
njegove ruke ono što je lijepo i ugodno, tako trebamo znati prihvatiti i ono što je
bolno i teško. I kao što u ushitu i utjehi vrijeme molitve brzo prolazi, tako u tjeskobi i
suši sporo odmiče i u napasti smo da dignemo ruke od svega i idemo nešto
"pametnije" raditi. U takvim trenucima suše trebamo izdrţati i ostati vjerni vremenu
koje smo odredili za molitvu.
Molitva počinje iz naše trenutačne, aktualne situacije. Takvi smo kakvi jesmo, ni bolji
ni gori. Ne dolazimo kakvi smo jučer bili ili kakvi ćemo moţda sutra biti. Dolazimo s
onim što imamo, s onim što nosimo u sebi. To su naše radosti i naše ţalosti, nade i
razočaranja, boli i brige. Sve ono što proţivljavamo, eto s tim smo pred Gospodinom.
Na pragu, pred Njegovim vratima stojimo i kucamo, ponizna srca i s prosjačkim
rukama.
Dolazimo mu kao prijatelj prijatelju. To je vaţno. To ne smijemo zaboraviti. Ako ne
dolazimo Bogu sa sviješću da nam je prijatelj i da nas s ljubavlju gleda, onda se
varamo o Njemu, onda ga krivo poimamo. On nam je prijatelj. Gleda nas s njeţnošću
i povjerenjem. Znamo što nam znači prijatelj u ţivotu. Eto, takav je naš Bog, takav je
naš Gospodin.
Da bi taj susret bio dostojan Boga i mene, trebam se potruditi da sa svoje strane
učinim sve što o meni ovisi, da pronaĎem uvjete koji će mi omogućiti taj susret i
pomoći da pronalazim svoj osobni hod i svoj način molitve. Koji su to uvjeti koje
trebam ostvariti prilikom molitve? Spomenut ćemo neke od njih, moţda one
najvaţnije, da bismo mogli sa svoje strane učiniti sve što o nama ovisi za molitvu.

Mjesto

Mi obično molimo u crkvi, kapelici ili nekom prostoru koji smo uredili za meditaciju i
molitvu. Osjećamo kako se tu moţemo bolje sabrati i snaţnije doţivjeti Boţju
prisutnost. Povlačimo se na samotno mjesto, daleko od buke i pogleda drugih.
Ţelimo biti oči u oči s Gospodinom i govoriti mu od srca k srcu. To je potrebno i
dobro je ako to činimo.
No, ne moţemo uvijek doći do crkve, kapelice nam nisu blizu i nemamo lako pristupa
do zajedničkih molitvenih prostora. Potrebno je stoga u svojoj kući, svom stanu,
svojoj sobi napraviti prostor, naći kut koji ću doţivljavati kao sveto tlo pred kojim
izuvam svoju obuću (Usp. Izl 3, 5) kad ţelim na njega stupiti. Moţe tu biti kakav
obični prostirač, mali sag, prostirka, klupica ili klecalo, raspelo ili kakva druga slika ili
znak koji će me na to podsjećati.
U knjiţici Duhovne vjeţbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja da prije svake
meditacije ovako postupi: Jedan ili dva koraka od mjesta gdje ću promatrati ili
razmišljati zastat ću toliko koliko bih izmolio Oče naš, upraviti duh prema gore i
zabavljen mišlju kako me Bog i naš Gospodin motri morat ću izvršiti čin poštovanja ili
poniznosti. (DV 75)
Tako se pristupa molitvi. Trebam posvijestiti da sam u Boţjoj prisutnost i da me Bog
promatra i da je mjesto na kojem se molim u tom trenutku povlašteni prostor za
susret s Bogom.

Mi moţemo svuda moliti, ali ne idemo svagdje moliti. Moţe to biti na trţnici, u
tramvaju, autobusu, u gradskoj guţvi, u šetnji. Priznat ćemo da to ipak nisu mjesta
na koja idemo redovito moliti. Zato je potrebno pronaći mjesto koje je prikladno,
svoje "sveto tlo" pred kojim ću izuti ne samo obuću sa svojih nogu, nego skinuti
masku privida, oholosti te iskoraknuti iz svega onoga što me okruţuje da bih mogao
iz jedne druge perspektive gledati svoj ţivot, svijet oko sebe i moliti.
Ti naprotiv, kad moliš, uĎi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je
u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Mt 6, 6)

Vrijeme

Nemam vremena! Prezauzet sam! To su refreni koji ne prestaju silaziti s naših usana.
Zbilja, tko ima vremena, neka digne ruku! U trajnoj smo hitnji. Uvijek se ţurimo, a
opet tako često kasnimo. I ritam se pojačava. Kao da smo u nekom nemilom ţrvnju
koji nas vrti i melje i osjećamo se nemoćnima da iz njega izaĎemo.
Rokovnici su nam prepuni ugovorenih susreta, dani preopterećeni preuzetim
obvezama. Trčimo s jednog susreta na drugi, a pri kraju jedne obveze ili posla već
mislimo na drugi. DogaĎaji nas guraju, potrebe se umnaţaju i tako postajemo robovi
jurnjave, nervozni i nesposobni da se smirimo i da molimo. Nervoza, ţivčana
napetost i nestrpljivost su najveći protivnici molitve.
Utrka s vremenom, ţurba i brzina postale su norme našeg ţivota. Vrijeme se
vrednuje poput novca, nešto što se gubi ili dobiva. Gubimo ga i prisvajamo, ţelimo
ga učiniti svojim vlasništvom i u tome je najveći problem. Zaboravljamo da je i
vrijeme dar i kao dar ga trebamo prihvatiti. Propovjednik mirno i mudro veli: Sve ima
svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme raĎanja i vrijeme
umiranja... vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. (Prop 3, 1) U istome duhu moţemo
dodati: vrijeme rada i molitve, vrijeme akcije i vrijeme kontemplacije.

Unatoč svim naporima i nastojanjima tko to od nas moţe produţiti ţivot za jedan
lakat ili za koju sekundu?
Sv. Franjo Saleški upozorava nas da je ţurba i naglost majka svih poroka jer ona
poput Kronosa guta svoju djecu. Kao da se bojimo mira i tišine. Znati stati, zaustaviti
se i slušati svoju nutrinu značajka je mudrih ljudi.
Trebamo uočiti svoj bioritam i u njemu pronaći kvalitetno vrijeme u kojem ćemo se
moći moliti. Da li će to biti jutro ili večer, po danu ili u noći, svejedno je. Vaţno je da
je to vrijeme koje mi najviše odgovara za molitvu. Ne bismo smjeli Gospodinu ostaviti
ostatke ostataka svoga vremena, nekakav vremenski škart. Kad smo moţda već
umorni, pospani i onda ţelimo nešto na brzinu izmoliti i tako obaviti neku duţnost i
umiriti savjest. Bogu trebamo dati prvine svoga vremena, najkvalitetniji dio svoga
vremena u danu, a ne tek ono što nam ostane.
Dati svoje vrijeme Bogu znači prepustiti mu dio svoga bića, samoga sebe, odričući se
svoga prava na posjedovanje. To znači pustiti Bogu da u nama učini ono što nikad
nikakvo vrijeme ne bi moglo učiniti.
Dobro je, po mogućnosti, unaprijed odrediti koliko ću vremena moliti. To neće biti
uvijek moguće, ali ako se ţelimo disciplinirati u svojoj molitvi, to je neophodno
potrebno učiniti. I onda se drţati tog odreĎenog vremena.

No, koliko bi vremenski trebala trajati molitva? Tko to moţe reći? Ili, da li je potrebno
na to odgovarati? Taj se problem pojavio i u vrijeme sv. Ignacija Lojolskog. Dvojica
su isusovaca inzistirali da dobiju dozvolu od svog poglavara te odu u pustinju gdje bi
se kroz sedam godina potpuno posvetili molitvi jer su smatrali da se ne mole
dovoljno. Sv. Ignacije je odgovorio na zahtjev te dvojice isusovaca koji su još k tome
govorili da molitva koja ne bi trajala duţe od jednog ili dva sata nije prava molitva.
Radi se o poznatoj instrukciji u kojoj sv. Ignacije odgovara sa sedam argumenata. U
petom kaţe ovo:
Ako je molitva molba Bogu za ono što priliči i ako je još općenitije rekavši poboţan i
ponizan pokret koji uzdiţe k Bogu, što se moţe učiniti za manje od dva sata, pače za
manje od pola sata, kako se moţe zanijekati ime prave molitve onim (molitvama)
koje ne prelaze sat ili dva? (Citirano prema "Vie consacree", br. 6, str. 329.-330.,
Namur, 1981.)
U potpunosti se moţemo sloţiti sa svecem iz Lojole i cijelom crkvenom tradicijom
koja kaţe da je za molitvu bitan nutarnji stav osobe koja moli. Koja će to biti metoda,
koliko će molitva vremenski trajati, nije vaţno. Osoba koja je razborita i poučljiva
Boţjem Duhu znat će odabrati i odrediti i jedno i drugo.
Tijelo

Moţe nam se nametnuti pitanje: pa kakve veze ima tijelo s molitvom? Nije li molitva
stvar našeg duha, srca, uma, volje, sve samih duhovnih dimenzija naše osobnosti?
Zašto onda tu treba o tijelu govoriti? Tu i počima problem. Zanemarili smo svoje
tijelo u molitvi, pače zapostavili ga i zato imamo toliko problema s molitvom.

Mi nismo duša plus tijelo ili samo duša ili samo tijelo, nego smo jedinstvena osoba
čije se dvije dimenzije S duhovna i tjelesna meĎusobno proţimaju. Dolazimo Bogu u
molitvi sa svim onim što jesmo i što imamo. Ne moţemo moliti i zanemariti svoje
tijelo, ostaviti ga negdje poput ogrtača na vješalici u predsoblju prostorije u koju
idemo moliti. I jer ne znamo kako tijelo uključiti u molitvu, ono nam često puta
predstavlja smetnju u molitvi. Uz malo truda i nastojanja moţe nam biti velika pomoć
u molitvi. Shvatit ćemo kako i svojim tijelom moţemo itekako moliti.
Kad molimo kao zajednica, naši su se stavovi, naši poloţaji tijela "standardizirali" i
sveli uglavnom na tri stava: sjedeći, stojeći i klečeći. Koji put pojedini se usude raširiti
ruke kad mole Oče naš. I to je sve.
MeĎutim, kad smo sami, mogli bismo i trebali bismo više uključiti svoje tijelo u
molitvu i svojim tijelom moliti. Od njega moţemo napraviti riječ koju nije potrebno
izgovarati jer dovoljno jasno govori svojim izraţajem. Koliko se samo gestama
sluţimo u običnom govoru, kojim sve pokretima pratimo izgovorenu riječ ili je ne
trebamo ni izreći jer naša gesta dovoljno rječito govori.
Tijelo izraţava ono što osjećamo i nosimo u svojoj nutrini. Drukčiji smo kad se
veselimo, a drukčiji kad smo tuţni. Kad idemo nešto moliti, nećemo se ponašati kao
kad idemo nekome zahvaliti. Kad pristupamo molitvi, onda to činimo iz one situacije
u kojoj se nalazimo, iz onog trenutka što u sebi proţivljavamo. To ne smijemo
zanemariti. Inače, postat ćemo nestvarni i umjetni.

Zato nam tijelo ne smije biti zapreka nego pomoć u našoj molitvi. Nije, stoga,
potrebno ići na Daleki istok i traţiti kod gurua i drugih učitelja savjet i pomoć ili
pohaĎati istočnjačke tečajeve koji bi nas naučili kako osjetiti svoje tijelo, kako se
opustiti i smiriti i tako što bolje svoje tijelo iskoristiti u molitvi. Sve te tehnike imaju
drugi cilj. Mi ne ţelimo postići nirvanu, izgubiti se u nekom miru i ništavilu gdje se
ništa ne dogaĎa. Ukoliko nam različite tehnike pomaţu, treba ih iskorisiti. Ako nas ne
pripremaju na molitvu, onda ih ne moţemo promatrati kao dio našeg molitvenog
izraţaja, nego kao tehnike kojima se ţeli nešto drugo postići što nama nije cilj kad
idemo moliti.
Dovoljno je koji trenutak zastati, smiriti se, osjetiti svoju nutrinu, pa da shvatimo koji
ćemo poloţaj tijela u svojoj molitvi zauzeti.
U dodacima svoje knjiţice Duhovne vjeţbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih
obavlja kako će postupiti da dobro obavi molitvu (vjeţbu) i tako lakše naĎe ono što
ţeli:
Moram započeti svoje promatranje sad klečeći na koljenima, sad leţeći prostrt, sad
nauznak, sad sjedećke, sad stojećke, idući uvijek za tim da naĎem što ţelim. Ali
pazimo na dvoje: prvo, naĎem li ono što traţim klečeći, neću zauzimati drugi poloţaj
da bih to ispitao, naĎem li leţeći, isto tako itd.; drugo, naĎem li u jednoj točki ono
što ţelim, mirno ću se tu zaustaviti, ne hiteći tjeskobno dalje, sve dok ne udovoljim
srcu. (DV br. 76)
Svejedno je, dakle, koji će biti poloţaj moga tijela, ali je jako vaţno da taj poloţaj
bude odraz mog duhovnog raspoloţenja s kojim stupam u molitvu. Taj stav izraţava
dio moje intime.
Molitva u samoći daje nam priliku i dopušta da kroz tjelesni izraţaj iznesemo ono što
nosimo u srcu: molbu, prikazanje, zahvalnost, tjeskobu, radost, itd.
Psalmi obiluju takvim prizorima kad govore o uzdignutim rukama u večernjem
prinosu, o prostrtosti u klanjaju, ili kajanju, o licima koja su zaplakana ili radosna
pred Gospodinom, o klicanju i plesu...
Ako pokušamo to ostvariti u tišini i samoći svog molitvenog prostora, bit ćemo
iznenaĎeni kako nam te geste ukazuju na nesvjesne zapreke i skrivene paralize koje
u sebi nosimo, ali isto tako koliko nam pomaţu da pronaĎemo osobni put u molitvi
koja nas u tišini povezuje s Bogom.

Šutnja

Šutnja ne znači samo odsutnost govora. Moţemo šutjeti, a da nam u nutrini duha
bude kao na trţnici. Isto tako moţemo biti na trţnici, a da u nutrini ostvarimo tišinu i
šutnju duha.
Boga susrećemo u tišini, u šutnji koja još više pojačava našu samoću i čini nas
sposobnijima za susret s Bogom. Poznat nam je susret proroka Ilije s Bogom na brdu
Horebu. Glas reče Iliji: IziĎi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.
Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snaţan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve
nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u
potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat
laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziĎe, i stade na ulazu
u pećinu. (1Kr 19, 11-13)
Oci iz pustinje imaju izvanredno iskustvo šutnje i tišine. Zgoda iz ţivota opata
Arsenija, koji je pripadao gotovo prvoj generaciji otaca iz pustinje, svjedoči nam o
vaţnosti šutnje u našem ţivotu. Bio je najprije odgojitelj na carskom dvoru u Rimu.
Dok je bio na dvoru imao je pred sobom karijeru jer je odgajao careve sinove. Budući
da je bio poboţan, znao se ovako moliti: Gospodine, vodi me na takav način da se
spasim. Jednom zgodom za vrijeme molitve čuo je glas koji mu je rekao: Zašuti! To
znači ostvari tišinu i šutnju u svojoj nutrini i naučit ćeš što ti je činiti.
Malo nas toga danas u svijetu potiče na šutnju i tišinu. Naprotiv, sve je usmjereno na
to da nam privuče paţnju i da zaplijeni našu pozornost. Moramo se upravo boriti za
trenutke šutnje i mira. Svijet je preplavljen slikama koje napajaju naše oči, pun je
riječi i govora koji ispunjaju naše uši.

Preplavljeni smo pravom bujicom riječi. Nalazimo ih svugdje oko sebe: na panoima,
reklamnim pločama, ekranima i vrpcama. Svud oko nas vrvi od ispisanih riječi koje
svjetlucaju i privlače našu paţnju. Okruţeni smo televizijskim i radio aparatima.
Hodamo s vokmenima na ušima, svuda pljušte riječi i nije čudo da im više ne
vjerujemo, da lako gazimo zadane riječi. Naše je vrijeme vrijeme inflacije riječi. Nije
čudo što su nam riječi često puta mjed što ječi i cimbal što zveči.
Upravo zbog toga je riječ izgubila svoj smisao i značenje. Lako je izričemo ne misleći
pritom na njezino stvarno značenje. Stoga toliko nesporazuma i manjka prave
komunikacije. Sve dok budemo ţivjeli u inflaciji riječi, doţivljavat ćemo devalvaciju
misli. Sve dok nam riječi ne budu izlazile iz duboke šutnje, one neće ukazivati na
pravi smisao. Samo iz istinske šutnje mogu izlaziti prave i smislene rječi. I sama
Utjelovljena Boţja Riječ je izišla iz vječne šutnje i zato je njezin govor bio tako
plodan.
Moramo se znati zaustaviti, dati prostora Bogu i miru. Jedino s Bogom i u miru
moţemo popraviti tkivo svoje duše. Zato je potrebno zašutjeti, stvoriti u nutrini
ozračje u kojem se moţe roditi prava riječ. Sva su se velika djela rodila u šutnji i
tišini. Tako će nas šutnja naučiti govoriti i moliti.

Srce

Često puta čujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sići iz glave
u naše srce. Iz srca treba molitva izlaziti.

Kad kaţemo srce, onda time ţelimo reći cijeli čovjek, ili srce u biblijskom smislu.
Molitva tako zahvaća cijelog čovjeka i cijeli čovjek moli kad je u molitvi. Srce je
simbol najljepšeg i najdragocjenijeg što čovjek ima u sebi. Stoga u običnom govoru
znamo reći da nas je nešto "uhvatilo za srce", a to znači da nas se dojmilo u našem
dubokom središtu.
Srce je simbol ţivota, ljubavi, svega plemenitog i lijepog što čovjek posjeduje. Simbol
je i Boţje ljubavi prema svijetu i čovjeku.
Izabrani Boţji narod je u tijeku svoje povijesti kroz nevjernost i odanost Bogu
spoznavao da Bog ima osjetljivo srce prema njemu, srce koje je ranjivo na odbijanje i
prezir, srce koje je milosrdno i vjerno unatoč nevjernosti naroda. Unatoč svemu
Boţje srce ostaje vjerno jer ne moţe sebe zanijekati.
Konačno, Boţja ljubav se u potpunosti očitovala na kriţu u Isusovu probodenom srcu
iz kojeg su potekle zadnje kapi krvi i vode. Tu se do kraja pokazao i razotkrio ritam
Boţjeg srca, ritam bezmjerne ljubavi. Stoga ne čudi da poboţnost Srcu Isusovu ţeli
istaknuti tu ljubav koja se trajno nudi i dariva.
I čovjek ima srce. Slika je Boţja. Moţe ljubiti i voljeti, osjećati i trpjeti, imati sućuti i
milosrĎa. U svojoj najvećoj zapovijedi Bog traţi od njega da Ga ljubi svim srcem
svojim. Bog jedino gleda što se dogaĎa u čovekovoj nutrini koju simbolizira srce.
Tako poučava proroka Samuela prilikom Davidova izbora i pomazanja: Ne gledaj na
njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas... Bog ne gleda kao što gleda čovjek:
čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu. (1Sam 16, 7)
Mi molimo cjelinom svoga bića. Ne samo pamćenjem, ne samo razumom, ne samo
osjećajima, ne samo voljom. Sve je to uključeno. Sve to spada u čovjekovu
intimnost, u prostor srca. Sve to sačinjava nutarnjeg čovjeka o kojem sv. Pavao piše
Efeţanima. U nutrini se ostvaruje susret izmeĎu Boga i čovjeka.

S pravom, stoga, kaţemo da se srcem moli. Mi uglavnom ţivimo na površini, na rubu

svoga bića. Zato nam srce ostaje skriveno, zaspalo i ne znamo kako bismo sišli u te
dubine i pokrenuli bogatstvo koje se u njima skriva. I jer nas više zanima ono što
moţemo vidjeti, čuti, dodirnuti ili površinski doţivjeti, zanemarili smo tu nutarnju
dimenziju našega ţivota.
Isus često upozorava svoje slušače da im je srce zatvoreno, tvrdo, sklerotično. Ritam
takvog srca je ritam svijeta, ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje
zatrpavaju srce i prekrivaju mu obzore istinskih vrijednosti.
Moliti srcem znači pronaći njegov put, put srca, a to znači uspostaviti kontakt s
Boţjim srcem kako bi i naše srce zakucalo u ritmu Boţjega srca i Boţje ljubavi. To
znači isto tako usvajati iskustvo sv. Terezije Avilske koja je rekla: Nije vaţnost u tome
da puno mislimo nego da puno ljubimo. Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo
postaju ljubav.
Moliti srcem znači stati na "sveto tlo", ostvariti nutarnju šutnju, povući se iz vanjske
buke. To znači sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu, udaljiti se od misli što nas
uznemiruju i odvlače od susreta s Bogom. To znači usmjeriti svoj nutarnji pogled
prema središtu, prema srcu i osluškivati njegov ritam s kojim se onda molitva
usklaĎuje.
Tu nas Bog čeka u tajnosti i tišini, povrh naših umovanja, nemira i zabrinutosti. Put
koji trebamo prijeći da to ostvarimo moţe nam se činiti dug, teţak i gotovo nemoguć.
Čini nam se da ne moţemo ući u to zatvoreno srce, nego ostajemo vani, nemoćni i
očajni.

Katkad smo moţda i ljuti i htjeli bismo nasilno ući, provaliti kroz ta vrata jer
naslućujemo da bi se iza njih mogao dogoditi susret izmeĎu nas i Boga. Tu i jest
uzrok našem neuspjehu jer zaboravljamo da to nije u našoj vlasti, da je to dar koji
trebamo prihvatiti. Duh je unutra, a Riječ dolazi izvana. Zajedno oblikuju naše srce za
istinski susret Boga i nas u ozračuju molitve.
Ne zaboravimo da još Netko strpljivo stoji pred vratima našega srca i kuca. Evo
stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi, ući ću k njemu i večerat
s njim i on sa mnom. (Otkr 3, 20) Potaknut ovom rečenicom jedan je monah s Istoka
savršeno opisao stanje zatvorenog, ledenog i sklerotičnog srca na čija vrata kuca
Gospodin:
Ove riječi ne pripadaju tekstu nekom od naših četiriju evanĎelja, nego su iz knjige
Otkrivenja. One pripadaju vječnom evanĎelju koje ujedinjuje sve poruke što ih Bog
upućuje ljudima. One se ne tiču samo neke povijesno odreĎene epizode, one opisuju
opću situaciju koja je smještena izvan prostora i vremena. Te riječi izraţavaju
iskustvo koje moţe biti jučerašnje, današnje ili sutrašnje, one su poziv koji trajno
odzvanja u mom srcu kao i u mom uhu i potresaju me.
'Evo stojim na vratima...' Vidio sam ga kako dolazi. Ţurno je hodao. Znao sam, ili još
bolje, osjećao sam da je dolazio prema mojoj kući i hitro sam se povukao s prozora
da me ne bi vidio. Nisam bio siguran da ću mu otvoriti.
Njegovi posjeti stvarali su u meni dvostruk i suprotan utisak. Poznajemo se već dugo
vremena. Kroz neko vrijeme bili smo vrlo intimni. Zatim su se naši odnosi prorijedili.
S jedne strane često sam se osjećao uznemirenim. Postavljao mi je osobna, oštra i
opora pitanja koja su u meni djelovala poput paljevine. Trudio sam se da skrenem
razgovor na područje ideja i doktrina. Ali on se uvijek vraćao na intimne stvari o
kojima sam se bojao govoriti. Više puta je došao i umjesto da mu otvorim ja sam se
sakrio, ali ne bez stida i griţnje savjesti.

Evo ga i sada je došao pred moja vrata. Ne pred glavna vrata moje kuće. U ovom
trenutku stoji pred manjim straţnjim vratima.
U početku našeg prijateljstva i povjerljivosti, kad nisam nikakvu tajnu skrivao pred
njim, molio sam ga da uvijek ulazi na ta straţnja vrata puštajući na velika vrata
strane goste, ostavljajući ih za ceremonijalne posjete. Zatim sam počeo osjećati
nelagodu pred tim običajem da sam ga puštao ulaziti na ta rezervirana vrata. Ulazeći
straga mogao je čak vidjeti ili proći kroz obiteljske prostorije koje su bile u neredu.
Činilo mi se da se počeo interesirati za prostoriju u kojoj sam jeo, za moju kuhinju,
za moju spavaću sobu. Nered i prašina nisu mu izmicali. Čak je davao primjedbe u
isto vrijeme diskretne, nenametljive i izravne. Odgovarao sam uvijeno: 'Oh! znadete,
to je teško... Ne stiţem...' On mi je odgovarao: 'A ako pokušamo zajedno, obojica?'
Ali ja sam se bojao.
Bojao sam se da će otkriti do koje su mjere odreĎene stvari bile onakve kakve nisu
smjele biti. OdgaĎao sam pod izgovorom da sam jako zauzet, da imam hitnih obveza.
Da bih jednostavno sve prekinuo, osudio sam ta straţnja vrata. Od tada sam ga
puštao da ulazi na glavni ulaz. Primao sam ga u salon. Posjeti su postajali, mojim
postupkom, sve hladniji i formalniji i sve rjeĎi i rjeĎi.
Stigao je, dakle, pred sporedna, straţnja vrata. Ona su zatvorena. Odkad su ta
'njegova' vrata bila osuĎena divlja vegetacija je počela nesmetano rasti i prekrivati ih.
Bršljan je slobodno rastao. U njihovu podnoţju rasle su stabljike gorskog velebilja i
drača. Brava je zahrĎala.

Zaustavio se pred 'svojim' vratima. I gledao ih je. Da li će pokucati? Hoće li, dakle,
unići na ta vrata i tako pokazati da ţeli obnoviti našu bivšu intimnu povezanost? Ali
evo ga kako kuca! Da li ću mu otvoriti? Ništa nije spremno da ga primim! Jedan
nevjerojatni nered posvuda se prostirao. I gdje je ključ od tih vrata? Još uvijek kuca.
Promatram ga izdaljeg. Blago kuca. Nije lupao šakom. Gotovo njeţno je dodirivao
vrata kucajući srednjim prstom. Zamijetio sam da mu pogled nije usmjeren izravno
na vrata. Kucajući gledao je pokraj i gore prema nebu. Izraţaj mu je bio ozbiljan,
paţljiv, ali ne i nestrpljiv. Izgledao je da se koncentrira ne na vrata ili na odgovor koji
ću mu dati, nego na milost koju Otac moţe nadahnuti.
Još uvijek kuca. 'Evo stojim na vratima i kucam'. Glagol je u prezentu i radi se o
radnji koja se ponavlja i traje. Što ću učiniti?
Ne mogu više ţivjeti bez njegove prisutnosti, ali ne mogu ni podnositi njegovu
prisutnost. Ako otvorim, da li će mi uputiti prigovor? Da li bih se trebao ispričati? Ne
mogu otvoriti a da mu se bezuvjetno ne predam... Tako, dakle, neće biti problema.
Krenimo! Pošao sam k vratima. Otvaram ih uz škripanje i zadrţavanje parazitskih
biljaka. Povukao sam se: 'UĎi, Gospodine! Gospodine, ti znaš...' Htio sam reći: 'ti
znaš da te usprkos svega volim, ali nisam se usudio nastaviti rečenicu i jecaj je
zagušio moj glas.
On me gleda s blagim osmjehom. Kaţe mi: 'Znam. Ţelim s tobom večerati! Ja sam
kriknuo: 'Gospodine, ja nemam ništa što bi trebalo!' Odgovara mi: 'Ja tebe zovem
večerati. Ja hoću kod tebe slaviti svoju Večeru'.

Riječ

Upitali su jednog kineskog mudraca: Što biste učinili kad biste bili gospodar svijeta?
Odgovorio je: Uspostavio bih smisao riječi!

Već davno je mudri čovjek osjetio gdje nedostaje smisla i u kojem područuju bi ga
trebalo ponovno uspostaviti. Riječi su nam potrebne jer omogućuju da moţemo
komunicirati. Još je potrebnije ostvariti ozračje u kojemu se moţe riječ pojaviti i čuti.
To je tišina. Kao što je prava Riječ Boţja došla iz tišne i samo u tišini duše ona se
moţe čuti, napisao je sv. Ivan od Kriţa, tako je potrebno stvoriti tišinu u kojoj bi i
naše riječi sazrijevale i osmišljene nalazile put do srca.
Imao je pravo stari mudrac! Riječi su nam izgubile smisao. Riječi nam više ne govore.
Lako uskratimo ili oduzmemo riječ drugome. Ne damo mu doći do riječi. Zato i ne
slušamo riječi, prečujemo ih i prešućujemo.
Naţalost, jednako se ponašamo i prema Boţjoj Riječi. Bog čovjeku upućuje svoju
riječ. Zato čovjek treba slušati, osluškivati tu Riječ. Treba postati slušatelj Riječi. Ne
samo da je čuje, nego da je primi kao sjeme u svoju nutrinu, u svoje srce. Sjeme
Riječi Boţje pada na tlo naše nutrine. O nutrini, o toj našoj njivi na koju pada Riječ
ovisi kakav će biti urod tog sjemena. A da bi čuo Riječ čovjek mora doći u osamu,
mora u nutrini stvoriti tišinu. Uho mu treba biti paţljivo, a srce otvoreno.
Prorok Izaija je imao duboko iskustvo slušanja i primanja riječi i zato je rekao: Svako
jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. (Iz 50, 4) Slušajući i primajući riječ
čovjek postaje biće dijaloga. Stvoren je za dijalog sa svojim Stvoriteljem.

Riječ nas poziva da izaĎemo iz sebe, iz svojeg uskog i zatvorenog kruga, da se

otvorimo drugome i poĎemo mu u susret. I Bog nas zove na dijalog. Ali nas najprije
poziva da ostvarimo tišinu. Ne da u nju pobjegnemo kao u neki svoj svijet gdje nas
drugi ne moţe i ne smije uznemirivati. Tišina nije neka naša privatnost na koju
imamo pravo i u koju se povlačimo da nam drugi ne dosaĎuje. Tišinu ostvarujemo jer
je to istinski prostor za riječ. Riječ traţi tišinu da se moţe čuti, da moţe odjeknuti, a
tišina potiče na pravu riječ. One ne mogu jedna bez druge, upućene su jedna na
drugu.
Tek kad su učenici na putu u Emaus zašutjeli, mogli su čuti Riječ koja je gorjela u
njihovu srcu. Mi u molitvi upravo ţelimo čuti riječ. U našoj liturgiji riječ ima vaţno i
povlašteno mjesto. Zato je slušamo u miru i tišini. Ostavljamo joj prostora i vremena
da odjekne u našoj nutrini i dadne nam novi poticaj. Liturgija Riječi je poseban poziv
i poticaj za susret s Bogom.
Ako su nam naše riječi postale dosadne, beznačajne, besmislene, tako nije s Boţjom
Riječju. Zato sv. Pavao upozorava Solunjane: Primite riječ Boţju ne kao riječ ljudsku,
nego kao riječ Boţju, kakva uistinu jest. (1Sol 2, 13) Ona nosi u sebi trajnu snagu,
vječno je mlada, svjeţa, nova, nadahnjujuća. Naţalost, nema meĎu nama proroka
koji bi je gorljivo pronosili, izgovarali i svjedočili. Navikli smo se na televizijsku,
radijsku i novinsku riječ. Ta nas riječ ţeli informirati, a često puta i zarobiti,
nametnuti nam nešto pod svaku cijenu. Vrlo često te informacije nisu prave, istinske,
nego su u sluţbi ideologije, politike i biznisa, a ne u sluţbi čovjeka, istine, pravde i
dobra. Zato nas dezinformiraju, zavode i ranjavaju.
Bog drukčije govori i ne moţemo njegovu Riječ slušati kao što slušamo naše riječi.
Govori nam kroz prirodu, govori kroz svemir. Tu riječ ne moţemo čuti preko radio
valova, ili pročitati na listu papira, a ipak se ona nalazi u eteru. Da čujemo Boţju
Riječ što dolazi iz tišine i da je ugradimo u temelje svog nutarnjeg čovjeka, moramo
ostvariti tišinu u svojoj nutrini i uspostaviti mir u srcu. Bog je posvuda i svagdje
govori, ali ga moţemo čuti samo u tišini. Zato Isus upozorava: Dakle, pazite kako
slušate! (Lk 8, 18)

Sveci su bili izvanredni slušatelji Boţje Riječi. Često puta nisu ni znali kako im je
dolazila, ali u napretku i rastu nutarnjeg čovjeka prepoznavali su da je tu u njima. O
tome svjedoči posebno lijep tekst sv. Bernarda.
Priznajem da sam i ja takoĎer imao posjete Boţje Riječi i to više puta. I premda je
ulazila u mene puno puta, ja je nisam osjetio da je ulazila. Osjetio sam da je došla,
sjećam se da je bila tu. Koji put sam mogao naslutiti njezin ulazak, ali osjetiti nikada,
a još manje zamijetiti njezin izlazak. Jer, odakle je došla u moju dušu, kako je
ponovno iz nje izašla i kad je napustila, još i više kud je ušla i kud je izašla S još i
sada, priznajem, da ne znam, prema onoj riječi: 'Ne znaš odakle dolazi i kamo ide'.
Ipak, to nije začuĎujuće, jer je o njoj rečeno: 'Nećeš upoznati trag njezinih koraka'.
I doista, nije ušla kroz oči, jer ona uopće nema boje; nije ušla ni kroz uši, jer je se ne
moţe čuti; ni kroz nosnice nije ušla, jer je duh a ne zrak; nije ušla ni kroz grlo, jer
nije nešto što se moţe jesti i piti; i nisam je prepoznao ni u dodiru, jer je neopipljiva.
Kuda je onda ušla? Moţda uopće nije ni ušla, jer nije došla izvana? Jer nije ništa od
onog što je izvana. Uostalom, nije došla ni iz moje nutrine, jer je dobra, a ja znam da
nema ništa dobroga u meni.
Popeo sam se i iznad samog sebe: ali još više se uspela Riječ. Sišao sam dublje od
sebe radoznalo istraţujući, a ipak ona se nalazila još dublje. Kad sam gledao vani,
shvaćao sam da je bila iznad svega što je bilo izvan mene; kad sam gledao unutra,
ona je bila još dublje u meni. I spoznao sam istinu riječi: 'U njemu ţivimo, mičemo se
i jesmo'; ali blaţen onaj u kome ona ţivi, koji ţivi za nju, kojeg ona privlači i nosi.
Zapitat ćeš, jer su njezini putevi do te mjere nezamjetljivi, kako sam znao da je bila
prisutna?

Ona je ţiva i djelotvorna. I onoga trenutka kad je došla k meni, ona je probudila
moju dušu koja je spavala. Pokrenula je, ganula i ranila moje srce koje je bilo tvrdo
kao nezdrav i opasan kamen. Počela je čupati i rušiti, graditi i saditi, suho zalijevati,
tamno rasvjetljavati, zatvoreno otvarati, hladno grijati, te podizati, uspravljati i
ravnati što je bilo krivo i hrapavo. Tako da je moja duša blagoslivljala Gospodina i
sve što je bilo u meni blagoslivljalo je njegovo sveto Ime.
Tako, dakle, kad je koji put ušla u mene Riječ-Zaručnik nikad nije nikakav znak
učinila da bi pokazala svoj ulazak, ni glasom, ni licem, ni hodom. Nijednim od tih
pokreta nije mi se otkrila, nijedan moj osjet nije je zamijetio kad se u meni tajno
nastanila. Jednostavno i jedino u pokretu moga srca prepoznavao sam njezinu
prisutnost. U suzbijanju poroka i kroćenju strasti prepoznavao sam moć njezine
snage. U ispitu i osudi svojih skrivenih pogrešaka divio sam se dubini njezine
mudrosti. U polaganom napretku moga ţivota iskusio sam njezinu blagu dobrotu. U
obnovi i doradi moga duha - nutarnjeg čovjeka S otkrio sam nešto od ljepote njezina
lica.

Relacija

O molitvi moţemo govoriti i kao o susretu. Ona i jest susret u najposebnijem smislu
te riječi. Moliti, to znači susresti se s Bogom. To je dodir, uspostavljanje kontakta s
Bogom.

Da susret izmeĎu osoba bude istinski i pravi mora postojati obostrana otvorenost.
Kvalitet i intenzitet susreta ovisi o kvaliteti i intenzitetu relacije i očitovanja osobe
jedne drugoj. U pitanju je otvorenost srca, otvorenost u kojoj dopuštamo drugome
da nam priĎe, da se ne boji naše blizine, nego da se u našoj blizini i mi u njegovoj
obogatimo relacijom koju uspostavljamo. To je pitomost ili pripitomljenost o kojoj se
govori u Malom princu. To je uspostavljanje povezanosti, linija izmeĎu osoba što
gledaju i vide otvorenošću srca.
Ne moţemo imati dva srca: jedno za ljude, a drugo za Boga. Istim srcem
uspostavljamo kontakt i s Bogom i s čovjekom. Stoga je Isus i povezao ljubav prema
Bogu i ljubav prema čovjeku u jednu zapovijed. Zato naša povezanost, naša relacija s
drugima ovisi o relaciji s Bogom i naša relacija s Bogom ovisi o relaciji s bliţnjima. Ne
moţemo jednu od druge odvojiti. To je zajednički krug ljubavi. Ako se negdje prekine
povezanost, onda je više nema nigdje. Ako nemamo s Bogom kontakta, onda ga
nemamo ni s čovjekom. Ne moţemo biti u relaciji s Bogom ako nismo u relaciji s
čovjekom. Kako moţemo uspostaviti relaciju s Bogom i ljubiti Boga koga ne vidimo,
ako nemamo relacije s čovjekom, ako ne ljubimo čovjeka koga vidimo.
Naša molitva ovisi o kvaliteti tih odnosa. Naše su relacije u krizi i zbog toga imamo
poteškoća u molitvi. Istina, Bog nas prihvaća takvima kakvi jesmo: zatvoreni,
osamljeni, sebični, bez kontakta s drugima. S Boţje strane nikad nema zapreke za
susret. Ali mi smo blokirani u tom susretu ako nemamo ispravan odnos s onima s
kojima ţivimo. U molitvi to uviĎamo, počinjemo shvaćati što nam je činiti i stičemo
snagu da to i ostvarimo. Uspostavljeni odnos s Bogom u molitvi potiče nas da ga
uspostavimo i s čovjekom.

U susretu s Bogom ne vrijede maske ni fasade s kojima dolazimo jedni pred druge.
Osjećamo da u njegovu svjetlu moţemo sagledati najmračnije i najudaljenije kutke
svoje osobnosti, svoje nutrine. I što je najvaţnije, tu ne osjećamo strah ili tjeskobu.
Nema pomisli da smo raskrinkani, poniţeni i osramoćeni. To svjetlo doţivljavamo kao
lijek koji nas liječi i daje snage da i pred druge stanemo bez maske i fasade, onakvi
kakvi jesmo i kakve nas oni doista i ţele susresti.
Naše vrijeme obiluje poteškoćama u komunikaciji. Unatoč ţivotu i radu s drugima u
obitelji, zajednici, radnom mjestu, čovjek se osjeća usamljenim. Čini se da ritam
profesionalnog ţivota, stanovanja i prijevoza više ljude otuĎuje negoli povezuje.
Stranci smo jedni drugima. Takav stil ţivota ne potiče na istinski susret, ne potiče na
razgovor. I u razgovoru koji uspostavljamo ne nastojimo se uţivjeti u riječi, osjećaje i
ţivot drugoga. Ne slušamo do kraja sugovornika, upadamo u riječ, očekujemo da će
potvrditi i sloţiti se s onim što mi mislimo i govorimo. Tako dijalog postaje monolog
jer smo zatvoreni u svoj krug, u svoj svijet u kojem postavljamo pitanje već prema
tome kakav ţelimo čuti odgovor.
Ne moţemo isključiti i prekinuti naše meĎuljudske odnose i u isto vrijeme htjeti biti
mirni u odnosu s Bogom. To je nespojivo. Isus nas opominje da moramo ostaviti dar
na ţrtveniku koji ţelimo Bogu prinijeti ako znamo da naš brat ima nešto protiv nas, a
moţda i mi protiv njega, i poći izmiriti se (usp. Mt 5, 23). Bog ne ţeli da preskačemo
red stvarnosti. Sve je povezano jedno s drugim, sve je u relaciji. Ne mogu se s
Bogom istinski povezati ako sam u raskidu s onim s kojim ţivim, ako nekoga mrzim,
ne podnosim i isključujem iz svog ţivota.

Stoga moj molitveni ţivot itekako ovisi o mojim relacijama s drugima, jer Gospodin
ţeli da na njihovim licima prepoznajem Njegovo lice, da u njihovim ţivotima iščitavam
Njegov ţivot. U tajnosti i skrovitosti, gdje otvaram ili zatvaram svoje srce, dolazi Bog i
nastanjuje se u njemu i na taj način je prisutan ili nije u ovom svijetu. I moţda
nećemo uvijek imati spreman odgovor na upit ljudi: tko je to Bog, ali naša relacija s
Njim i s drugima bit će rječitiji odgovor od bilo kojih drugih napamet naučenih riječi.
O tome govori Romain Rolland u svom romanu Razdragana duša donoseći dijalog
izmeĎu jedne mlade majke i njezina dječačića koji je bio iznenaĎen i zainteresiran
kad je vidio svoju majku kako moli u crkvi:
- Mama tko je to Bog?
Ona je odgovorila:
- Drago moje, ne znam.
- A što onda znaš?
Majka se nasmiješila i privinula ga k sebi i rekla:
- Znam da te volim!

Ţelja i duţnost

Da li da idemo moliti samo onda kad osjetimo ţelju za molitvom? Da li je najbolja

ona molitva koja se ostvaruje u raspoloţenju naše nutrine koja je nošena ţeljom,
elanom koji nas potiče na molitvu i kad nam je onda lijepo lako i ugodno moliti?
Trebamo li čekati samo na takva raspoloţenja našega srca, duha i uma? Ili je molitva
i potreba, pače, duţnost, nešto što bitno pripada našem danu?
Idealno bi bilo kad bismo bili nošeni ţeljom, onakvom kako ju je psalmist lijepo
saţeo, a i mi je osjećamo kad nas Boţji Duh zahvati i pokrene: O Boţe, ti si Bog moj,
gorljivo tebe traţim. Tebe ţeĎa duša moja... (Ps 63)

Ţelja je potrebna, motivacija je potrebna. Lako se odlučujemo na molitvu kad je ţelja

prisutna, kad smo nečim motivirani bilo da se radi o radosti koja nas potiče da
doĎemo k Bogu, bilo da smo u nevolji pa vapijemo kao zemlja suha, ţedna,
bezvodna. I u radosti i u nevolji prisutna je ţelja premda različita, a i motivacija je
drukčija.
MeĎutim, postoje razdoblja u našem ţivotu kad smo mlaki, indiferentni i bezvoljni.
Ništa nas ne pokreće. Nema ni ţivotne radosti, a ni bol ne osjećamo. Zahvati nas
neko letargično stanje u kojemu se ništa ne dogaĎa. Moţda naoko ništa, ali gdje god
se ţivot zaustavio, gdje god ţivot vegetira, to znači da opada, odumire, urušava se. U
takvom stanju ništa nas ne potiče na molitvu. Naprotiv, osjećamo dosadu i nevoljko
se odlučujemo poći moliti. Nema ţelje, a ni motivacije. U takvim razdobljima ne
smijemo se osloniti na ţelju, niti će nas motivacija pokrenuti. Svjesni vaţnosti i
vrijednosti molitve u svom ţivotu, učinit ćemo napor i stati pred Gospodina baš takvi
kakvi jesmo, nespremni, neraspoloţeni. Kao kad pristupamo nekoj duţnosti koja nam
se ne čini dragom ni ugodnom, ali znamo da o njoj ovisi naš ţivot. Zato je mogao s
pravom i iz osobnog iskustva reći C. Caretto: Molitva je postala moj najveći posao,
moj najteţi svagdašnji napor. ("Pisma iz pustinje", Sarajevo, 1973., str. 13)
U takvim razdobljima suhoće sv. Ignacije preporučuje da je vrlo korisno ako se
odlučno okrenemo protiv same suhoće pa, na primjer, nastojimo više oko molitve...
(DV br. 319) Zatim hrabri onoga koji je u takvom stanju: Tko je u suhoći, neka
nastoji da se uzdrţi u strpljivosti... i neka misli da će uskoro biti utješen... (DV br.
321)

Trebamo poći ususret ţelji koja nam se katkada čini tako dalekom ili kao da je
pokopana pod talogom muljevitog nanosa naše ţivotne rijeke i zapretana poput
stijenja pod pepelom koji nanose interesi i zahtjevi ţivotnog standarda. Tu se
trebamo isprazniti, očistiti. Pred Boga dolazimo da nas on ispuni. Ako smo puni, onda
nemamo što traţiti pred Njim. Dolazeći k Bogu ne koristi nam naša snaga, ne
smijemo se uzdati u svoju jakost. Bog ne očekuje od nas da budemo besprijekorni da
bismo mu mogli pristupiti. Najviše nam koristi i najpotrebniji smo Boţje pomoći kad
smo siromašni, lišeni, ogoljeni, bez sredstava, kad dolazimo poput prosjaka s
kojekakvih puteva.
Ponizno i raskajano srce Bog ne odbacuje i ne prezire. No, tu je naš i najveći
problem: kako to postići. Prignuto koljeno i prazne ruke dvije su prvotne geste
slobodna čovjeka pred Bogom.
Zadrţati u sebi trajno nešto od dječjeg srca i dječje bezazlenosti u kojoj ona iznova
idu ocu ili majci moliti što im treba premda su već bili neuspješni u svojim
pokušajima, ali vjeruju da će roditelji učiniti ono što je za njihovo dobro.
Nosimo li ţelju za molitvom ili ne, nije toliko vaţno. Ţelja bi nam sigurno bila veći
poticaj za molitvu. Ali, moţemo je pobuditi, trebamo početi, pristupiti molitvi i to je
sve. To je najvaţnije.

Jeste li ţeljni molitvenog ţivota, jedini vam je put do toga S moljenje, veli T. Merton.
To je na drukčiji način rečeno ono što je već davno izrekao Sv. Benedikt: Ako tko ţeli
moliti, neka ide moliti! (Patrick Hart, "Thomas Merton S MONAH", Zagreb, 1979, str.
60. i 65.)