INFORMATIVNI CENTAR

M E Đ U G O R J E

Ravnatelj Fra Mario Knezović

Urednik Krešimir Šego

Naslov izvornika
RECHERCHE LA PAIX ET POURSUIS-LA
© Editions des Beatitudes, S. O. C, 1991.

Prijevod s francuskog Lidija Pariš

© za hrvatski jezik Informativni centar "Mir" Međugorje___

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska
biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
231.12
PHILIPPE, Jacques
Traži mir i idi za njim : kratki esej o unutarnjem miru / Jacques Philippe ; (prijevod
s francuskog : Lidija Pariš). Međugorje : Informativni centar „Mir", 2002. - 70 str.; 21
cm
Prijevod dijela : RECHERCHE LA PAIX ET POURSUIS-LA
ISBN 9958-775-16-6
COBISS/BiH-ID 10527238
 Otac Jacques Philippe

Traži mir i
idi za njim
Kratki esej o unutarnjem miru

INFORMATIVNI CENTAR "MIR" MEĐUGORJE

Međugorje, 2002.
 UVODNA RIJEČ

Neka u vašim srcima vlada mir Kristov (Kol 3,15)

Iskustvo će vam pokazati da je mir,
kojeg ljubav izlijeva u vaša srca,
najizravniji put prema vječnom životu.
(Juan de Bon i Ha, XVI. st.)

Živimo u vremenu nemira i zabrinutosti. To je očito u svakodnevnom životu naših

suvremenika, često se pokazuje i na području kršćanskog i duhovnog života. Boga, svetost
i službu prema bližnjemu tražimo na nemiran i tjeskoban način, umjesto s pouzdanjem i
mirom, što bi bilo moguće kad bismo bili poput male djece, kao što nam to kaže evanđelje.
Jednog ćemo dana ipak morati shvatiti bitnu istinu: put prema Bogu i prema
savršenstvu koje se od nas traži postaje mnogo efikasniji, kraći i lakši kada, malo po malo i
u svim okolnostima, naučimo živjeti u dubokom unutarnjem miru. Kada do toga dođe,
postajemo doista poučljivi i otvoreni za poticaje Duha Svetoga. Gospodin tada svojom
milošću u nama može učiniti mnogo više nego što bismo mi sami ikada mogli učiniti našim
osobnim naporima.
To je ono što bismo htjeli objasniti u prvom dijelu ove knjige. U drugom ćemo dijelu
razmotriti brojne i raznovrsne situacije u kojima se često nalazimo. Pokušat ćemo objasniti
kako se s njima suočiti u svjetlu evanđelja, čuvajući unutarnji mir.
U crkvenoj predaji ovakva su razmišljanja čest predmet naučavanja duhovnih otaca.
Zato se treći dio knjige sastoji od izabranih odlomaka duhovnih pisaca raznih razdoblja.
Njihovi će tekstovi potcrtati ili rastumačiti teme o kojima je bilo govora.

PRVI DIO

I. UNUTARNJI MIR, PUT SVETOSTI

1. Bez mene ne možete ništa učiniti

Da bismo shvatili za kršćanski život bitnu važnost napora da se postigne i u najvećoj
mogućoj mjeri sačuva unutarnji mir, prva činjenica u koju moramo biti uvjereni jest da sve
dobro koje možemo učiniti dolazi od Boga i od njega jedinoga. „Bez mene ne možete ništa
učiniti", rekao je Isus (Iv 15,5). Nije rekao: ne možete učiniti ništa posebno, nego „ne
možete ništa bčiniti". Za nas je od bitne važnosti da budemo duboko uvjereni u tu istinu.
Trebat će nam mnogi, Bogom dopušteni, neuspjesi, kušnje i poniženja da bi nam se ta
istina nametnula, i to ne samo na intelektualnom planu, nego u obliku iskustva koje
prožima cjelokupno biće. Kad bi mogao, Bog bi nam prištedio sve te kušnje, no one su
potrebne da bi nas uvjerile u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama.
Po svjedočenju svih svetaca, neophodno je potrebno doći do tog saznanja. Ono je nužno
potreban uvod za sve velike stvari koje će Gospodin u nama učiniti snagom svoje milosti.
Zato je Mala Terezija govorila da je najveća stvar koju je Gospodin učinio u njezinoj duši to
što joj je „pokazao njezinu malenkost, njezinu nemoć".
Ako ozbiljno uzmemo riječ evanđelja koju prenosi sveti Ivan, shvatit ćemo da osnovni
problem našeg duhovnog života postaje pitanje: kako dopustiti Isusu da u meni djeluje?
Kako dozvoliti Božjoj milosti da slobodno djeluje u mojem životu?
Ne valja nam, dakle, težiti za tim da sebi namećemo brojne aktivnosti, ma kako one bile
dobre, slijedeći vlastitu pamet, vlastite planove, vlastite sposobnosti. Valja nam, naprotiv,
pokušati otkriti kakvo duševno stanje, kakav stav u dubini srca, koji duhovni uvjeti
dozvoljavaju Bogu da u nama djeluje. Samo na taj način moći ćemo donositi roda, „roda
koji ostaje" (Iv 15,16).
Na pitanje: "Što nam je činiti da bismo dozvolili milosti Božjoj da slobodno djeluje u
našem životu?" nema jednoznačnog odgovora niti recepta koji uvijek uspijeva. Da bi se na
njega u potpunosti odgovorilo, trebalo bi napisati cijeli traktat o kršćanskom životu, gdje bi
bilo riječi o molitvi (u prvom redu tihoj osobnoj molitvi, koja je toliko važna...), o
sakramentima, o pročišćavanju srca, o poučljivosti Duhu Svetomu i svemu onome što
omogućuje milosti Božjoj da prodre dublje u nas.
U ovom kratkom eseju ne želimo obrađivati sve te teme. Želimo se zaustaviti na samo
jednom elementu odgovora na postavljeno pitanje. Izabrali smo o njemu govoriti, jer držimo
da je od apsolutno bitne važnosti, a kršćani, pa i oni koji velikodušno žive svoju vjeru, tako
ga malo poznaju i pridaju mu premalo važnosti u konkretnom životu.
Bitna istina koju želimo predstaviti i obraditi jest slijedeća: da bismo Božjoj milosti
dozvolili da u nama djeluje i da u nama (naravno uz suradnju naše volje, našeg razuma,
naših sposobnosti) čini sva ona dobra "djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima
živimo" {Ef 2,10), od najveće je važnosti da se trudimo da postignemo i sačuvamo
unutarnji mir, mir srca.
Da bismo to objasnili, mogli bismo se poslužiti jednom slikom (koju, kao svaku sliku, ne
valja previše doslovno shvatiti) koja bi mogla poslužiti kao razjašnjenje. Uzmimo površinu
3
jezera nad kojim šija sunce. Ako je površina mirna i spokojna, sunce će se skoro savršeno
odražavati u jezeru: tim savršenije, što je površina spokojnija. Ako je pak površina
uznemirena i burna, slika sunca neće se moći odražavati.
Slično je i s našom dušom u odnosu na Boga: što je mirnija i spokojnija, tim se više Bog
u njoj odražava, tim se više njegova slika u nas utiskuje i njegova milost preko nas djeluje.
Ako je, naprotiv, duša uznemirena i uzrujana, Božja milost teže će moći djelovati.
Sve
dobro koje možemo učiniti samo je odraz onog bitnog Dobra koje je Bog. Što je naša duša
mirnija, ujednačenija, predanija, to se više Dobro objavljuje nama i, preko nas, našoj
okolini. "Gospodin narodu svom daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje." (Ps
29[28])
Bog je Bog mira. On niti govori niti djeluje u nemiru i uzrujanosti, već samo u miru.
Sjetimo se iskustva proroka Izaije na Horebu: Bog nije bio ni u olujnom vihoru, ni u potresu,
ni u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19)!
Često se uzrujavamo i brinemo, htijući sve riješiti svojim snagama. Bilo bi toliko
djelotvornije kad bismo ostali mirni, pred Božjim licem, puštajući ga da u nama radi i djeluje
svojom mudrošću i svojom snagom, koje su toliko moćnije od naših. "Jer ovako govori
Gospod, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje - spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša.
Ali vi ne htjedoste." (Iz 30,15)
Ovim riječima, naravno, ne pozivamo na lijenost i na nerad, već na djelovanje, po
potrebi i na mnogo djelovanja, ali s nadahnućem Božjeg Duha koji je blag i miran, a ne
duha nemira, uzrujanosti i pretjerane revnosti koji nas često vodi. Naša revnost, čak i
revnost za Boga, često je slabo prosvijetljena. Sveti Vinko Paulski, zadnja osoba koju se
može optužiti za lijenost, govorio je: "Dobro koje Bog čini, čini se samo od sebe, skoro
neprimjetno. Valja nam više dopustiti da se stvari učine, nego li činiti."

2. Unutarnji mir i plodnost apostolata

Ovo traženje unutarnjeg mira nekima se može učiniti dosta sebičnim: Može li se tako
nešto predložiti kao jedan od glavnih ciljeva naših napora, dok u svijetu ima toliko trpljenja i
bijede?
Na to moramo najprije odgovoriti sljedećim: unutarnji mir o kojem se radi je evanđeoski
mir, koji nema nikakve veze s neosjetljivošću, utrnućem osjećaja ili hladnom
ravnodušnošću koje možemo
raspoznati na kipovima Bude ili u držanju jogija. Naprotiv, on potkrjepljuje ljubav, istinske
osjećaje za trpljenje bližnjega i pravo suosjećanje. Jedino mir srca oslobađa nas od nas
samih, povećava našu osjetljivost za druge i čini nas raspoloživima za njih.
Moramo pridodati i to da jedino čovjek koji živi u unutarnjem miru može djelatno pomoći
svojem bližnjem. Kako prenijeti mir na druge, ako sami nismo u miru? Kako će mir vladati u
obiteljima, u društvu, među ljudima, ako najprije ne zavlada u srcima?
„Nađi unutarnji mir, i mnoštvo će uz tebe naći spas", govorio je sveti Serafin Sarovski.
Da bi došao do unutarnjeg mira, on je tokom dugih godina činio velike napore i neprekidno
molio za obraćenje svojeg srca. Živio je šesnaest godina kao monah, šesnaest godina kao
samotnjak i šesnaest godina u potpunoj povučenosti u svojoj ćeliji. Tek četrdeset i osam
godina nakon što je predao svoj život Gospodinu, počeo je bivati poznat. Ali tada, kakvi
plodovi! Hodočasnici su u tisućama dolazili k njemu i odlazili ohrabreni, oslobođeni sumnji i
nemira, prosvijetljeni u pitanjima zvanja, izliječeni tijelom ili dušom.
Ove riječi svetog Serafina govore o njegovom osobnom iskustvu, jednakom onome koje
su imali drugi sveci. Postizanje i zadržavanje unutarnjeg mira, koje je nemoguće bez
molitve, jest dakle prioritet za svakoga, posebno za one koji žele učiniti neko dobro
bližnjima. Ako nismo u miru, lako se dogodi da na druge prenosimo svoje brige i nemire.

3. Mir i duhovna borba

Valja nam progovoriti i o jednoj drugoj istini, nimalo manje važnoj od one koju smo
spomenuli: kršćanski život je borba, nemilosrdan rat. U poslanici Efežanima sveti Pavao
nas poziva da se obučemo u bojnu opremu Božju, da bismo se mogli suprotstaviti ne krvi i
tijelu, nego Poglavarstvima, Vlastima, Vrhovnicima ovoga mračnog svijeta: zlim dusima
koji borave u nebeskim
prostorima (Ef 6,10-17), te nabraja sve dijelove opreme koju nam valja obući.
Svaki kršćanin mora biti svjestan toga da duhovni život nije poput mirnog toka nekog
monotonog života u kojem se ništa ne događa, već mjesto stalne, katkada bolne borbe,
koja će završiti tek našom smrću. To je borba protiv zla, protiv napasti, protiv grijeha koji je
u nama. Ona je neizbježiva i treba ju shvatiti kao izuzetno pozitivnu stvarnost, jer „bez rata
nema mira" (sv. Katarina Sijenska), bez borbe nema pobjede. Kroz tu borbu mi se
pročišćavamo, duhovno rastemo, učimo poznavati same sebe i naše slabosti kao i Boga i
njegovo beskrajno milosrđe; ta borba je mjesto našeg preobraženja i našeg proslavljenja.
Duhovna borba kršćanina, pa bila ona i teška, nije očajnička borba nekoga tko se bori
sam i naslijepo, ne znajući ishod sukoba, već borba onoga koji se bori potpuno uvjeren da
je pobjeda već dobivena, budući da je Gospodin uskrsnuo: „Nemoj plakati, pobijedio je Lav
iz Judina plemena" (Otk 5,5). Kršćanin se ne bori svojom snagom, već snagom Gospodina
koji mu kaže: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti" (2 Kor
12,9). Njegovo glavno oružje nije niti prirodna čvrstoća karaktera, niti ljudske sposobnosti,
već vjera i potpuno pripadanje Kristu, koje mu omogućavaju da se u najgorim trenucima
slijepim pouzdanjem preda Onome koji ga ne može napustiti. „Sve mogu u onome koji mi
daje snagu" (Fil 4,13). „Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim?" (Ps 27[26]).
Kršćanin se dakle katkada i žestoko bori, budući da je pozvan ,,u borbi protiv grijeha
oduprijeti se do krvi" (Heb 12,4), ali se bori mirna srca. Što mu je srce mirnije, to je borba
4
efikasnija, jer, kao što smo rekli, upravo mu taj unutarnji mir omogućuje da se bori Božjom
snagom, a ne svojom, koja bi se brzo iscrpla.

4. Mir, čest predmet duhovne borbe

Moramo, ipak, točnije objasniti još jednu stvar. Kao što smo rekli, vjernik će se u svakoj
borbi, koliko god ona bila žestoka, truditi da sačuva mir srca, da bi dopustio Gospodinu nad
vojskama da se u njemu bori. Valja nam znati još jedno: unutarnji mir nije samo preduvjet
duhovne borbe, nego često upravo i njezin predmet. Vrlo često duhovna se borba sastoji
upravo u tome da se obrani mir srca u bitci protiv neprijatelja, koji se trudi da nam ga otme.
Jedna od najuobičajenijih strategija đavla u naporu da bi udaljio dušu od Boga i usporio
njezin duhovni rast jest upravo taj napor da joj oduzme duhovni mir. Evo što kaže Lorenzo
Scupoli, jedan od velikih duhovnih naučitelja 16. stoljeća, kojeg je sveti Franjo Saleški vrlo
cijenio: „Đavao ne štedi truda da bi istjerao mir iz našeg srca, jer zna da u miru Bog boravi i
čini velika djela." Vrlo je korisno toga se sjetiti, jer se u svakodnevnom životu prečesto
prevarimo, bijući pogrešnu bitku i slabo usmjerujući naše napore. Borimo se na terenu na
koji nas đavao na profinjen način navede i na kojem nas može pobijediti, umjesto da se
borimo na pravom bojnom polju gdje smo, s Božjom milošću, uvijek sigurni u pobjedu.
To je jedna od velikih „tajni" duhovne borbe: ne biti pogrešnu bitku, usprkos đavolskih varki
znati razlučiti gdje je stvarno bojno polje, protiv koga nam se valja boriti i kamo usmjeriti
napore.
Mi vjerujemo, na primjer, da pobijediti u duhovnoj borbi znači nadvladati sve mane,
nikad ne popustiti u napasti, nemati više nikakvih slabosti ni nedostataka. No, na tom smo
terenu sasvim sigurno pobijeđeni! Tko od nas može tvrditi da nikada neće pasti? To Bog od
nas sasvim sigurno ne traži, "jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo
prašina" (Ps 103[102]).
Istinska duhovna borba ne sastoji se u traženju nepobjedivosti ili nepogrešivosti, koje su
ionako izvan našeg dometa, već u tome da naučimo bez obeshrabrenja prihvatiti činjenicu
da katkada padamo,
u tome da ne izgubimo mir srca kada nam se dogodi da bijedno pokleknemo, u tome da se
ne ražalostimo preko mjere zbog naših poraza i da znamo iskoristiti padove za još veći
uzlet... To je uvijek moguće, pod uvjetom da ne gubimo glavu i da ostanemo u miru...
Možemo, dakle, s pravom izložiti ovaj princip: prvi cilj duhovne borbe za kojim trebaju
težiti naši napori nije u tome da se uvijek postigne pobjeda (nad napastima, nad
slabostima), već da se nauči ostati u miru u svim situacijama, čak i u slučaju poraza.
Samo tako možemo postići onaj drugi cilj, koji je uklanjanje padova, mana, nesavršenosti,
grijeha. Tu pobjedu moramo htjeti i željeti, ali znajući da ju nećemo postići svojim
snagama, ne tražiti je sada i odmah. Samo Božja milost postići će za nas pobjedu, ona
milost čije će djelovanje biti to moćnije i brže, što ćemo više znati zadržati dušu u miru i u
predanju punom povjerenja u našeg Nebeskog Oca.

5. Razlozi s kojih gubimo mir uvijek su loši razlozi

Jedan od glavnih vidova duhovne borbe jest bitka na području misli. Na tom polju, boriti
se znači: mislima koje dolaze iz našeg duha, iz naše okoline ili od Neprijatelja (izvor im je,
zapravo, nevažan) i koje nas zbunjuju, straše i obeshrabruju suprotstaviti one misli koje
nas mogu ohrabriti i vratiti nam mir. U toj borbi, "blago čovjeku koji napuni tobolac" (Ps
127[126]) strelicama dobrih misli, što znači solidnim uvjerenjima koja počivaju na vjeri, koja
hrane razum i učvršćuju srce u trenutku kušnje.
Među tim "strelicama u ruci ratnika" postoji jedna koja bi nam trebala biti uvijek na umu:
svi razlozi za gubljenje mira, loši su razlozi.
Ovo uvjerenje ne može se zasnivati na ljudskom razmišljanju. Ono je čista sigurnost
vjere koja se zasniva na Božjoj riječi. Isus nam jasno kaže da se to uvjerenje ne zasniva na
razlozima ovoga svijeta: „Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam
ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce..." (Iv 14,27).
Ako tražimo mir „kakav svijet daje", ako očekujemo mir od ovozemaljske logike i na
način na koji se po današnjem mentalitetu može biti u miru (jer sve ide dobro, jer nema
protivština, jer su naše želje potpuno zadovoljene), sigurno je da nećemo nikada biti u
miru, ili će naš mir biti izrazito krhak i kratkotrajan.
Za nas kršćane bitni razlog iz kojeg možemo uvijek biti u miru ne dolazi od svijeta.
„Moje kraljevstvo nije odavde" (Iv 18,36). Mir dolazi kao posljedica povjerenja u Isusovu
Riječ.
Kad Gospodin kaže da nam ostavlja mir, da nam daje svoj mir, ta riječ je božanska
riječ, riječ koja ima istu stvaralačku moć kao i ona koja je podignula nebo i zemlju iz
ništavila, istu težinu kao ona koja je smirila oluju, kao ona koja je ozdravila bolesne i
uskrsnula mrtve. Budući da nam Isus kaže, i to dva puta, da nam daje svoj mir, mi
vjerujemo da ga nikada neće uzeti natrag. „Božji darovi su neopozovljivi" (Rim 11,29). Mi
sami smo oni koji često ne znamo kako da ih primimo ili zadržimo. Jer prečesto nemamo
dosta vjere...
„Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja
sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33). U Isusu uvijek imamo mir, jer je on pobijedio svijet, jer je
uskrsnuo od mrtvih. Svojom smrću on je pobijedio smrt, poništio je osudu koja nam je
prijetila. Pokazao je Božju dobrohotnost prema nama. I zato, "Ako je Bog za nas, tko će biti
protiv nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?" (Rim 8,31).
Na tom postojanom temelju vjere sada ćemo razmotriti neke situacije u kojima nam se
često dogodi da više ili manje izgubimo mir. Želimo u svjetlu vjere pokazati koliko je
beskorisno tako se uznemirivati.

5
 Bit će korisno prije toga dodati nekoliko napomena, da bismo razjasnili kome se
obraćaju i kome su korisna razmišljanja na tu temu.

6. Dobra volja, neophodan uvjet mira

Unutarnji mir o kojem je riječ ne može nam biti dan neovisno o našem stavu prema
Bogu.
Čovjek koji se protivi Bogu, koji više ili manje svjesno bježi od njega, njegovih poziva i
njegovih zahtjeva, ne može biti u miru. Kad je netko blizak Bogu, kad mu s ljubavlju služi i
kad ga ljubi, tada đavao obično radi na tome da mu oduzme mir, a Bog mu dolazi u pomoć
da mu ga vrati. Obrnuto je kod osobe koja je daleko od Boga, koja živi u ravnodušnosti i u
zlu: đavao je smiruje i radi na tome da je zadrži u lažnom spokoju, dok Bog, koji želi
njezino spasenje i obraćenje, uznemiruje njezinu savjest da bi je doveo do pokajanja.
Čovjek koji je daleko od Boga i čija volja nije potpuno usmjerena prema Bogu, ne može
imati dubok i trajan mir: „Ti si nas stvorio za sebe, Gospodine, i naše je srce nespokojno
dok se ne smiri u Tebi." (Sveti Augustin)
Bitan uvjet unutarnjeg mira jest, dakle, ono što bismo mogli nazvati dobra volja. Mogli
bismo je nazvati i čistoća srca. To je taj stabilan i postojan stav čovjeka koji je odlučio ljubiti
Boga iznad svega, koji u svakom trenutku iskreno želi dati prednost Božjoj volji nad
svojom, koji ne želi svjesno Bogu išta odbiti. Njegovo ponašanje u svakodnevnom životu
možda (ili čak vjerojatno) neće biti u savršenom skladu s tom željom i tom nakanom. Bit će
nesavršen u ispunjavanju te želje, ali će to žaliti, molit će Gospodina za oproštenje,
pokušavat će se popraviti. Nakon eventualnih trenutaka slabosti, trudit će se da se
ponovno vrati u to uobičajeno stanje u kojem u svemu i bez iznimke Bogu kaže da.
Evo što je dobra volja. Ona nije ni savršenstvo, ni stanje svetosti, budući da uz nju
mogu opstojati i oklijevanje, i nesavršenosti, pa čak i pogrješke. Ona je put koji prema
njima vodi, jer taj stav srca (čiji su
temelj vjera, ufanje i ljubav) dozvoljava milosti Božjoj da nas, malo po malo, nosi prema
savršenosti.
Ta dobra volja, ta odluka da se u malim i u velikim stvarima Bogu uvijek kaže da, jest
uvjet bez kojeg nema unutarnjeg mira. Sve dok nismo donijeli tu odluku, u nama će ostati
neki nemir i neka tuga: nemir, jer ne ljubimo Boga onoliko koliko nas on poziva da ga
ljubimo; tuga, jer još uvijek nismo Bogu dali sve. Čovjek koji je Bogu dao svoju volju, već
mu je na neki način dao sve. Mi ne možemo biti stvarno u miru sve dok naše srce na taj
način nije našlo svoje jedinstvo; srce je ujedinjeno tek kad su sve njegove želje podređene
želji da ljubi Boga, da mu se svidi i da čini njegovu volju. To, naravno, uključuje i odluku da
se odvojimo od svega što se Bogu protivi. Eto u čemu se sastoji dobra volja, neophodno
potreban uvjet duševnog mira.

7. Dobra volja, dostatan uvjet mira

Dobra volja isto je tako dovoljna da bismo, usprkos mnogih nedostataka i slabosti, imali
pravo zadržati mir srca: „Mir na zemlji ljudima dobre volje," kaže latinski tekst Vulgate.
Doista, da li Bog od nas traži išta drugo do li dqbru volju? On, koji je dobar i milosrdan
Otac, da li bi mogao tražiti više nego da ga njegovo dijete želi ljubiti iznad svega, da trpi što
ga nedovoljno ljubi i da je voljno, iako se osjeća nesposobnim, odvojiti se od svega što se
Bogu protivi? Zar neće i sam priteći u pomoć i ostvariti želje koje čovjek svojom vlastitim
snagama ne može potpuno ispuniti?
Da bismo potkrijepili ovo što rekosmo, dakle da je dobra volja dovoljna da budemo
ugodni Bogu i da sačuvamo unutarnji mir, navodimo jedan događaj iz života svete Terezije
od Djeteta Isusa, koji nam prenosi njezina sestra Celine:
„Jednom prilikom, kad mi je sestra Terezija bila ukazala na sve moje mane, bijah
žalosna i malo smetena. Mišljah: toliko želim biti puna vrlina, a tako sam daleko od
njih! Toliko želim biti blaga, strpljiva, ponizna, Ijubezna, ali, ah! nikad neću uspjeti!...
Međutim, navečer, za vrijeme tihe molitve, pročitah da je sveta Gertruda imala tu istu
želju, i da joj je Gospodin odgovorio: ,,U svemu i iznad svega, imaj dobru volju: taj stav
sam po sebi dat će tvojoj duši sjaj i zasluge svih vrlina. Tko je god dobre volje, tko god
želi živjeti na moju slavu i hvalu, suosjećati s mojim patnjama, ljubiti me i služiti mi
koliko sva stvorenja zajedno, taj će bez sumnje primiti nagradu dostojnu moje
velikodušnosti, i njegova će mu želja biti od veće koristi nego drugima njihova dobra
djela."
„Sva zadovoljna zbog te dobre riječi koja mi je išla u prilog," nastavlja Celine, „pođoh k
našoj dragoj maloj Učiteljici (Tereziji), koja pridoda: „Jeste li čitali i životopis oca Surin-a?
Dok je vršio jedan egzorcizam, demoni mu rekoše: „Sve možemo nadvladati, ali protiv tog
pseta, dobre volje, ne možemo ništa!" Eto, ako nemate vrlina, imate tog „psića" koji će
vas spasiti od svih opasnosti; utješite se, on će vas odvesti u Raj! - Ah! postoji li duša koja
ne želi posjedovati vrline! Svi idu tim putem! Ali, malobrojne su duše koje prihvaćaju
padove i slabosti, koje su zadovoljne kad se nađu na zemlji i kad ih pri tom drugi još i
vide!" (Savjeti i Uspomene sestre Genevieve)
Kao što vidimo, Terezija (prema Papi Piju XI., najveća svetica modernih vremena) ne
gleda na savršenstvo baš onako kao što ga mi spontano zamišljamo! No, vratit ćemo se na
to. Zadovoljimo se za sada upamtiti ovo što se tiče dobre volje, i pređimo na ono što smo
najavili: razmatranje razloga zbog kojih često gubimo mir srca.

6
 DRUGI DIO

II. KAKO REAGIRATI NA ONO ŠTO NAM ODUZIMA MIR

1. Životne brige i bojazan da će nam nešto nedostajati

Najčešći razlog iz kojeg gubimo mir su strahovi izazvani situacijama koje nas osobno
pogađaju i u kojima se osjećamo ugroženi: zebnja pred sadašnjim ili budućim
poteškoćama, bojazan da će nam nešto važno nedostajati, da se naše nakane neće
ostvariti, itd. Primjeri su nebrojeni i tiču se svih područja našeg života: zdravlja, obiteljskog i
profesionalnog života, moralnog i duhovnog života.
Doista, uvijek se radi o nekoj vrsti dobra: materijalnog (novac, zdravlje, snaga),
moralnog (ljudske sposobnosti, ugled, naklonost određenih osoba), čak i duhovnog, za
kojim žudimo ili koje držimo potrebnim (pa se bojimo da ćemo ga izgubiti ili da ga nećemo
steći) ili koje nam doista nedostaje... I tako nam ta zabrinutost koju izaziva nedostatak ili
strah od nedostatka oduzima mir.
Što nam može omogućiti da ostanemo u miru kad se suočimo s takvim situacijama?
Ljudske snage i mudrost sa svojim oprezima, predviđanjima, obzirima i uvjerenjima svih
vrsta, sigurno nisu dostatne. Tko može jamčiti da će sigurno posjedovati neko dobro, koje
god ono bilo prirode? Zabrinutost i proračunavanje neće nam pomoći. "Tko od vas može
brigama produžiti život samo za jedan lakat?" (Mt 6,27). Nikad ne možemo biti sigurni da
ćemo neko dobro postići, sve što imamo u rukama možemo izgubiti u jednom danu i
nemamo nikakvo jamstvo na koje se možemo s potpunom sigurnošću osloniti... Isus nas
ne uči takvom pristupu. On, u protivnom, kaže: "Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga"
(Mt 16,25).
Moglo bi se čak reći da je najsigurniji način da se izgubi mir težnja da se osigura vlastiti
život na samo ljudski način, osobnim planovima i odlukama, ili pak oslanjajući se na neku
osobu. Oni koji se žele tako "spasiti" prouzrokuju si velike brige i muke, jer su ljudi slabi, jer
su naše snage ograničene, jer ima toliko toga što ne možemo predvidjeti i jer nas osobe na
koje računamo mogu razočarati.
Da bismo sačuvali mir usred nesigurnosti ljudskog života, imamo samo jedno rješenje:
s potpunim pouzdanjem osloniti se samo na Boga, jer "zna Otac vaš nebeski da vam je
sve to potrebno" (Mt 6,32).
"Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje
tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela? Pogledajte
ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi
niste mnogo vredniji od njih? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan
lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti
siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo
kao jedan od njih. Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra
baca u peć, zar neće mnogo radije vas, maiovjerni?! A/e brinite se tjeskobno i ne
govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! - to sve traže pogani -
jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo
Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za
sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove
muke." (Mt 6, 25-34)
Isus nam, naravno, ne zabranjuje učiniti sve što je potrebno da bismo zaradili svoju
hranu, odjenuli se i pribavili sve što je nužno. On nas samo želi osloboditi briga koje nas
nagrizaju i oduzimaju nam mir.
Mnogi se, ipak, čude ovim riječima i ne prihvaćaju ih u potpunosti, čak se sablaznjuju
nad takvim načinom gledanja na stvari. A koliko bi nam trpljenja i nepotrebnih muka bilo
prikraćeno kad bismo ozbiljno uzeli ovu riječ, riječ Božju, riječ ljubavi, utjehe i izvanredne
nježnosti!
Evo u čemu je naša tragedija: čovjek nema povjerenja u Boga i pokušava se na sve
načine izvući svojim vlastitim snagama, postajući strahovito nesretan, umjesto da se s
pouzdanjem predaje u blage ruke Nebeskog Oca, koje su uvijek spremne da mu pomognu.
Taj nedostatak povjerenja doista nema razloga! Zar nije besmisleno da dijete tako sumnja
u svog Oca, koji je najbolji i najmoćniji od svih, koji je Nebeski Otac...
Pa ipak, mi najčešće živimo upravo u tom besmislu. Poslusajmo blagi prijekor koji nam
Gospodin upućuje preko svete Katarine Sijenske:
"Zašto nemaš povjerenja u mene, tvog Stvoritelja? Zašto računaš samo na sebe? Zar ti
nisam vjeran i odan?... Čovjek, otkupljen i obnovljen u milosti po snazi krvi mojeg
Jedinorođenca, može reći da je iskusio moju vjernost. Pa ipak, čini se da i dalje sumnja
da sam dovoljno moćan da ga spasim, dovoljno jak da mu pomognem, i da ga obranim
od neprijatelja, dovoljno mudar da prosvijetlim njegovu pamet ili dovoljno dobrostiv da
mu podam sve što mu je potrebno za spasenje. Čini se da sumnja da sam dovoljno
bogat da mu osiguram bogatstvo i dovoljno lijep da mu povratim ljepotu; reklo bi se da
se boji da kod mene neće naći dovoljno kruha da se nahrani, ni odjeće da se obuče."
(Razgovori)
Koliki mladi, na primjer, oklijevaju predati svoj život Bogu, jer ne vjeruju da će ih on
moći potpuno usrećiti, pa pokušavaju sami naći svoju sreću, postajući tužni i nesretni!
Upravo se u tome sastoji velika pobjeda Oca laži, Tužitelja: posijati u srce Božjeg
djeteta nepovjerenje prema Ocu!
Pa ipak, svi mi dolazimo na svijet obilježeni tim nepovjerenjem: to je istočni grijeh. Naš

7
duhovni život nije ništa drugo do li dugotrajan proces preodgajanja, da bismo povratili
izgubljeno pouzdanje po milosti Duha Svetoga, po kojemu možemo ponovno reći Bogu:
"Abba, Oče!"
Taj "povratak povjerenju" za nas je vrlo težak, dugotrajan i mučan. Na putu susrećemo
dvije glavne prepreke.

2. Teško nam je vjerovati u Providnost

Prva prepreka sastoji se u sljedećem: teško nam je vjerovati u Providnost i predati joj
se, sve dok na konkretan način ne iskusimo da nam je vjerna i da se brine za naše
osnovne potrebe. Tvrdoglavi smo, Božja Riječ nije nam dovoljna, želimo bar nešto malo
vidjeti da bismo vjerovali! No, u našoj okolini ne vidimo je na djelu na očit način... kako je
onda iskusiti?
Treba znati jednu stvar: ne možemo iskusiti Božju pomoć ako mu ne ostavimo potreban
prostor u kojem se može izraziti. Uzmimo jednu prispodobu: sve dok se padobranac ne
baci u prazno, ne može osjetiti napetu užad padobrana koji ga nosi, budući da se taj još
nije otvorio. Mora najprije skočiti, i tek će se tada osjetiti nošenim. Tako je i u duhovnom
životu: "Bog daje onoliko koliko od njega očekujemo," kaže sveti Ivan od Križa. A sveti
Franjo Saleški: "Mjera Božje Providnosti prema nama je pouzdanje koje mu ukazujemo." U
tome je istinski problem. Mnogi ne vjeruju u Providnost, jer ju nikad nisu iskusili, a nemaju
to iskustvo, jer nikad ne skoče u prazno, ne hode u vjeri, ne daju joj priliku da djeluje: sve
proračunaju, sve predvide, hoće sve riješiti računajući samo na sebe, umjesto da računaju
na Boga. Osnivači zajednica prednjače u tom duhu vjere: kupuju kuće bez pare u džepu,
prihvaćaju siromahe nemajući im što dati jesti... Bog tada za njih čini čuda, čekovi dolaze,
tavani se pune. Ali prečesto, tek nekoliko generacija kasnije, sve je isplanirano, sve je
izračunato, ne čini se ni jedan izdatak ako nema garancije da će se moći platiti. Kako da se
onda Providnost pokaže na djelu? To vrijedi i na duhovnom polju. Ako svećenik sastavi
sve svoje propovijedi i predavanja sve do zadnje kvačice, da bi bio siguran da pred
slušateljima neće biti iznenađenja, i ako se nikad ne usudi propovijedati imajući kao jedini
oslonac molitvu i pouzdanje u Boga, kako će iskusiti Duha Svetoga koji govori preko njega,
prema riječima Evanđelja: "A/e budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se
onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega
govoriti preko vas." (Mt 10,19-20)
Budimo jasni: ne želimo, naravno, reći da je zlo ako je čovjek dalekovidan, ako se brine
za svoj budžet ili priprema svoje propovijedi. I naše prirodne sposobnosti su oruđe u
rukama Providnosti! Sve ipak ovisi o duševnom stavu u kojem nešto činimo. Moramo dobro
razumjeti da je ogromna razlika između čovjeka koji, od straha da se ne nađe u stisci i zato
što ne vjeruje da Bog pomaže onima koji s njim računaju, predvidi sve do najsitnijih detalja
i ne poduzima ništa izvan svojih mogućnosti u danom trenutku, i onoga koji čini (naravno,
dopuštene) stvari, predajući se s pouzdanjem Bogu, znajući da će se Bog pobrinuti za sve
što se od njega traži, a što nadilazi njegove mogućnosti. Znajmo isto tako da ono što Bog
od nas traži zapravo uvijek nadilazi naše prirodne ljudske sposobnosti!

3. Strah od trpljenja
Druga velika prepreka za predanje Bogu jest prisutnost trpljenja u našem životu i u
svijetu oko nas. Bog dopušta trpljenje i kod onih koji se njemu predaju. Dozvoljava da im
katkada, pa i na bolan način, nedostaju poneke stvari. U kakvom je samo siromaštvu
živjela obitelj male Bernardice iz Lourdesa! Zar to nije opovrgavanje evanđeoske riječi?
Ne, jer Gospodin može dopustiti da nam ponešto nedostaje (pa čak i stvari koje svijet
smatra neophodno potrebnima), ali nam nikad neće uskratiti ono bitno: svoju prisutnost,
svoj mir i sve što je potrebno za potpuno ostvarenje našeg života prema namislima koje on
ima za nas. Ako Bog i dozvoljava trpljenje, naša će snaga biti u tome da,prema riječima
Terezije iz Lisieux-a, vjerujemo da "ne dozvoljava nepotrebno trpljenje."
U našem osobnom životu, kao i u povijesti svijeta, ako želimo potpuno živjeti našu
kršćansku vjeru, moramo biti uvjereni da je Bog dovoljno dobar i dovoljno moćan i da se
može poslužiti svakim zlom, svakim, pa i najbesmislenijim i najbeskorisnijim trpljenjem, u
našu korist. Na tom području ne možemo imati matematičke ili filozofske sigurnosti, jer to je
čin vjere. Upravo na taj čin vjere poziva nas objava Isusovog uskrsnuća, shvaćena i
prihvaćena kao konačna Božja pobjeda nad zlom.
Zlo je tajna i sablazan, i to će uvijek ostati. Treba učiniti sve što je moguće da bi ga se
uklonilo i da bi se ublažilo patnju, no ono ostaje uvijek prisutno u našoj osobnoj povijesti,
kao i u povijesti svijeta. Uloga zla u tajni Otkupljenja ovisi o Božjoj Mudrosti, koja nije
ljudska mudrost, i koja će uvijek sadržavati nešto nerazumljivo. "Jer misli vaše nisu moje
misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti
moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." (Iz 55,8-9)
Kršćanin će u određenim trenucima života zasigurno biti pozvan da vjeruje usprkos
prividu da se "nada protiv svake nade". (Rim 4,18) Neizbježne su situacije u kojima ne
možemo razumjeti razlog Božjeg djelovanja, kada se više ne radi o ljudskoj mudrosti koja
nam je dostižna, koja se može razumjeti i objasniti ljudskim razumom, nego o božanskoj
mudrosti, tajanstvenoj i nerazumljivoj, koja je na djelu.
Budimo sretni što ne možemo uvijek razumjeti! Kako bismo inače dopustili Božjoj
mudrosti da slobodno djeluje prema svojim namislima? Gdje bi bilo mjesta za pouzdanje?
Istina je da u mnogim stvarima ne bismo učinili ono što bi Bog učinio! Sigurno ne bismo
odabrali ludost Križa kao sredstvo Otkupljenja! No, srećom, Božja Mudrost, a ne naša, sve
vodi, ona koja je neizmjerno moćnija, puna ljubavi i milosrdnija od naše.
Pa ako su putevi Božje Mudrosti i nerazumljivi, ako nas njezino djelovanje i zbunjuje,
recimo sebi da je to jamstvo da će biti isto tako nerazumljiva u onome što priprema onima

8
koji se u nju uzdaju: ono što nam priprema neizmjerno nadilazi u slavi i ljepoti sve ono što
možemo zamisliti ili pojmiti: "Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce
nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor 2,9)
Ljudska mudrost može proizvesti samo djela prema ljudskim mjerilima, jedino božanska
Mudrost može ostvariti božanske stvari, upravo one božanske veličine koje je nama
namijenila.
Eto, dakle, u čemu je naša snaga kad se nađemo pred pitanjem zla: ne filozofski
odgovor, nego djetinje pouzdanje u Božju Ljubav i Mudrost, sigurnost da "Bog čini sve da
pridonosi dobru onih koji ga ljube" (Rim 8,28) i da "patnje sadašnjega vremena nisu
dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama". (Rim 8,18)

4. Da bismo rasli u povjerenju, molimo poput djeteta

Kako, dakle, rasti u tom potpunom povjerenju u Boga, kako ga održavati i hraniti?
Sigurno ne intelektualnim spekulacijama niti teološkim razmišljanjima, jer se one neće
održati u trenutku kušnje, već kontemplativnim gledanjem u Isusa.
Promatrati kako Isus daje svoj život za nas, hraniti se tom "prevelikom ljubavlju" koju je
za nas pokazao na Križu, to je ono što doista ulijeva pouzdanje. Zar taj najveći dokaz
ljubavi, "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje" (Iv 15,13),
ako ga neprestano promatramo pogledom ljubavi i vjere, neće malo po malo jačati naše
srce i postaviti ga na nepokolebljiv temelj povjerenja? Zar se možemo bojati Boga koji nam
je pokazao svoju ljubav na tako očit način? Zar on nije na našoj strani, potpuno i
apsolutno za nas, zar taj Bog, prijatelj ljudi, "koji je za nas dao svog Sina, dok smo još bili
grešnici", neće sve učiniti za nas? Pa "ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas"? Ako je
Bog za nas, koje nas zlo može snaći?
Iz ovoga vidimo apsolutnu nužnost kontemplacije da bi se raslo u povjerenju. Toliki su
ljudi zabrinuti samo zato što nisu kontemplativci, što ne uzimaju vremena da hrane svoje
srce i da mu daju mir kroz pogled pun ljubavi usmjeren prema Isusu. Da bismo odoljeli
strahu i obeshrabrenju, trebali bismo kroz molitvu, kroz osobno iskustvo susreta s Bogom
kojeg smo prepoznali i uzljubili u molitvi, "kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin" (Ps 34).
Uvjerenja koja u nas usađuje navika molitve mnogo su čvršća od onih koja proizlaze iz
mudrovanja, pa bila ona i na području najviše teologije. Kao što su neprestani napadaji zla,
misli obeshrabrenja i nepovjerenja, tako mora biti neprestana i naša molitva, da bismo im
se mogli oduprijeti. Koliko puta mi se dogodilo da odem na svakodnevni sat klanjanja pred
Presvetim u stanju zabrinutosti ili obeshrabrenja i da, bez ikakvih posebnih osjećajnih
doživljaja ili događaja, klanjanje završim smirena srca. Vanjska situacija je ostala ista,
problemi su i dalje ostali neriješeni, ali se srce promijenilo i bilo je u stanju s njima se
suočiti u miru. Duh je Sveti učinio svoje skriveno djelo.
Nećemo, dakle, nikad dovoljno naglašavati potrebu tihe molitve, pravog izvora
unutarnjeg mira. Kako se predati Bogu, kako mu pokloniti svoje pouzdanje, ako ga
poznajemo samo izdaleka, "po čuvenju"? "Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te
oči moje vidješe". (Job 42,5) U srcu se budi pouzdanje tek kad se probudi ljubav; nužno
nam je potrebno osjetiti blagost i nježnost Srca Isusova. To se može postići samo kroz
naviku tihe molitve, tog blagog odmora u Bogu kojeg daje kontemplativna molitva.
Naučimo se, dakle, predati: imati potpuno pouzdanje u Boga u velikim kao i u malim
stvarima, i to s dječjom jednostavnošću. Tada će nam Bog objaviti svoju nježnost, svoju
brigu, svoju vjernost, i to katkada na potresan način. Ako Bog katkada s nama postupa na
prividno grub način, on nam isto tako iskazuje nepredviđene znakove pažnje za koje
je sposobna samo njegova nježna i čista ljubav. Pred kraj života, bolestan, iscrpljen i na
kraju snaga, na putu prema samostanu u kojem će završiti svoj život, sveti Ivan od Križa
zaželio je šparoge, onakve kakve je jeo u djetinjstvu. Pored kamena na koji je sjeo da se
malo odmori, eto vlati šparoge koja se tu našla na čudesan način!
Usred kušnji, doživjet ćemo iskustvo tih znakova pažnje koje nam iskazuje Ljubav. Oni
nisu pridržani samo za svece. Oni su za sve siromahe koji doista vjeruju da je Bog njihov
Otac. Oni će za nas biti snažan znak ohrabrenja da se predamo Bogu, mnogo učinkovitiji
od svih mudrovanja.
Mislim da je u ovome pravi, ne filozofski nego egzistencijalni, odgovor na tajnu zla i
trpljenja: predajući se Bogu doživljavam konkretno iskustvo da je to doista moguće, da Bog
sve okreće na moje dobro, pa čak i zlo, čak i trpljenje, čak i moje vlastite grijehe. Koliko je
bilo situacija kojih sam se bojao, a kad sam se u njima doista našao, učinile su mi se u
krajnjoj liniji podnošljive, pa čak i pogodne, nakon što su u prvi mah bile bolne. Ono što mi
se činilo kao protivština, konačno se prokazuje kao moje dobro. Tada kažem: ono što Bog
u svojem beskrajnom milosrđu čini za mene, sigurno na tajanstven i skriven način čini i za
druge, pa i za cijeli svijet.

5. Bogu se predajemo potpuno ili uopće ne

Što se predanja Bogu tiče, bilo bi korisno učiniti jednu napomenu. Da bi predanje bilo
stvarno i da bi bilo izvor unutarnjeg mira, ono mora biti potpuno. Valja nam sve, bez
iznimke, predati u Božje ruke, ne pokušavajući ničim upravljati i ništa "spašavati" svojim
snagama: ni na materijalnom, ni na osjećajnom, ni na duhovnom području. Ljudska
egzistencija nije razdjeljiva na područja gdje se čovjek treba s pouzdanjem predavati Bogu i
na ona gdje se mora isključivo snalaziti sam. Znajmo dobro: sve ono što nismo predali
Bogu, sve ono čime želimo upravljati svojim snagama, ne dajući mu potpunu
slobodu djelovanja, ostat će za nas izvor veće ili manje zabrinutosti. Unutarnji mir bit će
naša stvarnost u onoj mjeri u kojoj se predajemo Bogu, u onoj mjeri u kojoj smo oslobođeni
od naših navezanosti.
Predanje Bogu sadrži i neizbježnu mjeru odricanja, i to je upravo ono što nam je

9
najteže. Prirodna težnja tjera nas da se vežemo za materijalna dobra, osjećaje, želje,
planove itd. Vrlo nam je teško pustiti sve to iz ruku, jer imamo osjećaj da ćemo se izgubiti,
da ćemo umrijeti. U tim trenucima valja nam cijelim srcem vjerovati u Isusovu Riječ, taj
zakon koji kaže da "onaj koji gubi - dobiva" i koji je tako izričit u Evanđelju: "Tko hoće
sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tkojzgubi radi mene svoj život, naći će ga". (Mt 16,25)
Čovjek koji prihvati smrt, plod nenavezanosti i odricanja, nalazi pravi život. Čovjek koji se
naveže na nešto, koji želi zadržati neko područje svog života i njime upravljati po svojem
nahođenju ne predajući ga radikalno u Božje ruke, čini lošu računicu: preuzima na sebe
nepotrebnu skrb i izlaže se brigama koje proizlaze iz mogućnosti gubitka. Onaj, naprotiv,
koji se odvaži sve predati u Božje ruke, koji Bogu dozvoli da uzme i dadne po svojem
nahođenju, taj nalazi neizrecivi unutarnji mir i slobodu. "Kad bi ljudi samo znali što čovjek
sve dobiva kad se svega odrekne!", kaže sveta Terezija od Djeteta Isusa. iO je put prave
sreće, jer 3KO dozvolimo Bogu ua djeluje po svojem nahođenju, on nas može učiniti
neizmjerno sretnijima nego što to možemo mi sami, budući da nas pozna mnogo bolje i
ljubi mnogo više nego što se mi sami poznajemo i ljubimo. Sveti Ivan od Križa izražava istu
istinu drugim riječima: "Od trenutka kad ih više nisam tražio, sva su mi dobra bila dana".
Ako se oslobodimo od svega, predajući sve u Božje ruke, Bog će nam dati mnogo više,
stostruko, i to 'Već sada u ovom svijetu". (Marko 10,30)

6. Bog traži sve, ali ne uzima uvijek baš sve

S obzirom na ono što je bilo rečeno, važno je znati raskrinkati jednu lukavštinu kojom
se demon često služi da bi nas zbunio i obeshrabrio, i koja se tiče nekih dobara kojima
raspolažemo (bila to prijateljstva ili aktivnosti koje su nam drage, ili neka dobra materijalne
naravi itd.): da bi spriječio naše predanje Bogu, demon će nas navesti na pomisao da, ako
mu sve predamo, on će sve uzeti i sve "opustošiti" u našem životu! Ta misao uzrokuje
strah koji nas može potpuno ukočiti. Ne dajmo se uhvatiti u zamku! Vrlo često Gospodin od
nas traži samo stav nenavezanosti srca, raspoloživost da mu se sve preda, ali ne "uzima"
uvijek baš sve. Dopušta nam da u miru posjedujemo mnoge stvari, ako nisu po sebi loše i
ako mogu poslužiti njegovim nakanama. On nas zna i smiriti ako se dogodi da smo
skrupulozni u vezi sa uživanjem nekih dobara ili nekih ljudskih radosti, što je često slučaj s
ljudima koji ljube Gospodina i koji žele vršiti njegovu volju. Valja nam čvrsto vjerovati da,
ako Bog od nas traži da se nečega odreknemo, on će nam to jasno pokazati u pravo
vrijeme i dat će nam potrebnu snagu; takvo odricanje, pa bilo ono i bolno, bit će popraćeno
dubokim mirom. Pravi je stav, dakle, biti voljan jednostavno i bez panike sve predati Bogu i
s punim mu pouzdanjem dozvoliti da djeluje po svojem nahođenju.

7. Što činiti kad se čovjek ne uspijeva predati?

Na ovo pitanje Marthe Robin je odgovorila: "Ipak se predati"! To je odgovor jedne svete
žene; ja ne bih mogao predložiti neki drugi. Sličan je riječima Terezije od Djeteta Isusa:
"Potpuno predanje je moj jedini zakon!"
Predanje nije prirodna stvar, već milost koju nam valja tražiti od Boga. On će nam je
dati ako ga ustrajno molimo: "Molite i dat će vam se..." (Matej 7,7)
Predanje je plod Duha Svetoga, a Bog Duha ne uskraćuje onima koji ga traže s vjerom:
"Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac
nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!" (Luka 11,13)

8. Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam

Psalam 23. predstavlja jedno od najljepših biblijskih poglavlja o predanju punom
povjerenja u Božje ruke:
Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima
mojim.
Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene sve dane života
moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.
Da bismo raskrinkali jednu vrlo profinjenu napast koju često susrećemo u kršćanskom
životu i u koju mnogi zapadaju, a koja uvelike paralizira duhovni napredak, vratimo se na
trenutak iznenađujućoj biblijskoj tvrdnji da Bog ne dozvoljava da nam bilo što nedostaje.
Dogodi se, naime, da povjerujemo kako nam Li situaciji u kojoj živimo, bila ona osobne
ili obiteljske naravi, nešto bitno nedostaje, i da smo zbog toga u nemogućnosti napredovati
i duhovno se razvijati. Na primjer: zbog slabog zdravlja ne možemo moliti onako kako
vjerujemo da bi trebalo, ili: obiteljsko okruženje ne dozvoljava nam da oblikujemo duhovne
aktivnosti onako kako bismo željeli, ili: ne posjedujemo sposobnosti, snagu, vrline, darove
koje držimo potrebnima da bismo ostvarili nešto lijepo u kršćanskom životu. Nezadovoljni
smo svojim životom, svojom osobom, svojim životnim uvjetima, i živimo sa stalnim
osjećajem da, dokle god stvari budu takve, nećemo moći živjeti u istini i u punini. Osjećamo
se zapostavljenima u usporedbi s drugima i stalno čeznemo za nekim drugim, boljim
životom, koji bi nam bio blagonakloniji i u kojem bismo konačno mogli učiniti stvari vrijedne
spomena.

10
 Prema riječima pjesnika Rimbaud-a, imamo osjećaj da je "pravi život negdje drugdje",
izvan našeg života, koji ne doživljavamo kao pravi život, jer nam zbog nekih naših patnji ili
ograničenja ne pruža uvjete za istiniti duhovni rascvat. Usredotočeni smo na negativnu
stranu naše situacije, na ono što nam nedostaje da bismo bili sretni. Sve nas to čini
nesretnima, zavidnima i obeshrabrenima, pa ne možemo napredovati. Govorimo da je
pravi život negdje drugdje i jednostavno zaboravljamo živjeti.
Katkada nedostaje samo malo da bi se sve promijenilo i da bismo napredovali
divovskim koracima: drugačiji pogled na stvari, pogled povjerenja i nade na osobnu
situaciju, zasnovan na sigurnosti da nam ništa ne može manjkati. Kada bismo tako gledali,
pred nama bi se otvorila vrata i mogućnosti duhovnog rasta koje nismo očekivali.
Često živimo u iluziji: htjeli bismo da se promijeni naša okolina i uvjeti, jer mislimo da bi
tada sve išlo bolje. To je vrlo često tek zabuna. Naše se srce, a ne vanjske okolnosti, treba
najprije promijeniti i pročistiti od svoje zatvorenosti, žalobnosti i nedostatka nade. "Blago
onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!" (Matej 5,8) Blago onima čije je srce
pročišćeno vjerom i nadom, koji gledaju na život sa sigurnošću da je Bog prisutan i u
prividno nepovoljnim prilikama, brinući se za njihove bitne potrebe, tako da im doista ništa
ne nedostaje. Oni koji tako vjeruju, Boga će gledati: imat će iskustvo Božje prisutnosti koja
ih prati i vodi; vidjet će da situacije koje su držali nepovoljnima i štetnima za duhovni život
nisu ništa drugo do li snažna sredstva u Božjoj pedagogiji koja im omogućuju napredak i
rast. Sveti Ivan od Križa kaže da "duša ima najviše dobiti i koristi tamo gdje joj se čini da
gubi". To je, doista, velika istina.
Dogodi se koji puta da su nam misli toliko pomračene onim što ne ide dobro i što bi, po
našim kriterijima, trebalo biti drugačije, da zaboravljamo sve što je pozitivno, pa nismo u
stanju iskoristiti sve vidove naše situacije, pa čak i one prividno negativne, u cilju
približavanja Bogu i rasta u vjeri, ljubavi i poniznosti. Ono što nam najviše nedostaje, to je
uvjerenje da "ljubav Božja koristi na dobro sve ono što je u meni: i dobro i zlo" (sv. Terezija
od Djeteta Isusa, prema sv. Ivanu od Križa). Kad se ne bismo tužili i pokušavali pod svaku
cijenu otarasiti naših slabosti, vidjeli bismo da su mnoge nesavršenosti zapravo prekrasne
prilike za rast u poniznosti i u povjerenju u Božje miiosrđe, dakle za rast u svetosti.
Problem je, zapravo, u tome što imamo previše osobnih mjerila o tome što je dobro i što
nije, a nemamo dovoljno povjerenja u Božju mudrost i snagu. Ne vjerujemo da je Bog
sposoban sve voditi prema našem dobru i da ni u kojem slučaju neće dozvoliti da nam
nedostaje ono najhitnije, ono što nam pomaže da bolje ljubimo. Rasti i razvijati se u
duhovnom životu znači naučiti ljubiti. Tolike okolnosti koje ocjenjujemo kao štetne mogle bi,
kad bismo imali više vjere, za nas biti dragocjene prilike za veću ljubav: veće strpljenje,
poniznost, blagost, milosrđe i veće predanje u Božje ruke.
Budimo, dakle, uvjereni u sljedeće, i naći ćemo izvor neizmjerne snage: Bog može
katkada dozvoliti daj mi uzmanjkaju novac, zdravlje, mogućnosti, kreposti, ali mi nikad neće
uskratiti sebe samog, svoju pomoć, svoje milosrđe, sve ono što mi omogućuje da se stalno
sve više njemu približavam i da jače ljubim njega i svoje bližnje, i da dođem do svetosti.

9. Stav prema trpljenju naših bližnjih

Jedna od okolnosti u kojima se lako može dogoditi da izgubimo unutarnji mir jest kad se
neka osoba koja nam je bliska nalazi u teškoj situaciji. Katkada nas trpljenje nekog
prijatelja ili djeteta više pogađa i zabrinjava od našeg osobnog trpljenja. To je samo po sebi
lijepo, ali ne smije postati razlogom za očajanje. Kolike, katkada pretjerane brige,
obuzimaju neke obitelji kad se dogodi da se jedan od članova razboli, izgubi posao, padne
u depresiju itd. Koliki roditelji brinu pretjerane brige zbog problema jednog od djece...
Iz razloga koje smo naveli na prethodnim stranicama, i ovdje nas Gospodin poziva da
ne izgubimo unutarnji mir. Naša bol ima opravdane razloge: prihvatimo je s mirom.
Gospodin nas neće napustiti: "Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za
čedo utrobe svoje? Pa kad bi i koja zaboravila, tebe ja zaboravit neću." (Izaija 49,15)
Rado bismo naglasili jednu stvar: kao što je važno, što ćemo vidjeti kasnije, znati dobro
razlikovati pravu od lažne poniznosti, pravo pokajanje, mirno i puno povjerenja, od lažnog,
koje se sastoji od zabrinjavajuće i paralizirajuće grižnje savjesti, tako nam valja znati
razlikovati i ono što bi se moglo nazvati prava i lažna sućut.
Jedno je sigurno: što više napredujemo u kršćanskom životu, to više raste naša sućut.
Ljudi su po prirodi često tvrda srca i indiferentni, ali sveci, čije je srce, prema riječima
svetog župnika Ivana Arškog, postalo "tekuće" zahvaljujući intimnosti s Isusom, plaču
gorke suze zbog bijede ovoga svijeta i trpljenja ljudi. Sv. Dominik provodio je noći u molitvi i
u suzama preklinjući Gospodina: "Milosrđe, što će biti s grješnicima?" Moglo bi se s
pravom posumnjati u vrijednost duhovnog života osobe koja ne pokazuje znakove rasta u
milosrđu.
Sućut svetaca, koliko god bila duboka i spremna uzeti na se i ublažiti svaku bijedu,
uvijek ostaje blaga, mirna i puna povjerenja. Ona je plod Duha Svetoga.
Naša je, pak, sućut često puna zabrinutosti i nemira. Često se miješamo u trpljenje
drugih na način koji nije uvijek prav, koji često proizlazi više iz sebeljublja nego iz istinske
ljubavi prema drugima. Često vjerujemo da imamo pravo pretjerano se brinuti za nekoga u
teškoćama, da je to znak ljubavi prema nekome, ali to nije pravo. Taj stav često krije veliko
sebeljublje. Ne podnosimo trpljenje drugih jer se sami bojimo trpljenja i jer nemamo
dovoljno povjerenja u Boga.
Prirodno je da je netko duboko dirnut trpljenjem osobe koja mu je draga, no ako se zbog
toga kinji i gubi mir, to znači da ljubav prema toj osobi još uvijek nije niti doista duhovna niti
po Božjoj volji. Ta ljubav, previše ljudska i bez sumnje sebična, ne počiva dovoljno na
nepokolebljivom povjerenju u Boga.
Sućut, da bi bila doista kršćanska vrlina, mora proizlaziti iz ljubavi (koja se sastoji u

11
tome da se želi dobro jedne osobe u Božjem svjetlu i u skladu s njegovim nakanama), a ne
iz straha (od trpljenja, od gubitka nečega). Naš stav prema onima koji trpe oko nas
prečesto je više uvjetovan strahom, negoli utemeljen na ljubavi.
Jedna je stvar sigurna: Bog ljubi sve naše bližnje neizmjerno više i neizmjerno bolje od
nas samih. On želi da vjerujemo u tu ljubav i da predamo u njegove ruke sva bića koja su
nam draga. Za njih će to često predstavljati mnogo efikasniju pomoć.
Osobe koji trpe trebaju u svojoj okolini mirne ljude, pune povjerenja i radosti, koji će im
pomoći na mnogo efikasniji način od onih koji su zabrinuti i puni zebnje. Lažna sućut često
samo uvećava žalost i smetenost. Ona nije izvor mira i nade za one koji trpe.
Želio bih dati jedan konkretan primjer, kojeg sam nedavno susreo. Radi se o jednoj
mladoj ženi koja teško trpi od depresije praćene strahovima i zebnjama koje joj često ne
dozvoljavaju da sama izađe iz kuće. Razgovarao sam s njezinom obeshrabrenom i
rasplakanom majkom koja me je preklinjala da molimo za njezino ozdravljenje. Beskrajno
poštujem razumljivu bol te majke. Mi smo, naravno, molili za njezinu kćer. No, ono što me
je pogodilo kad sam malo kasnije imao priliku razgovarati s mladom ženom osobno, jest
činjenica da ona svoju patnju prihvaća s mirom. Rekla mi je: "Nisam u stanju moliti, ali
stalno govorim Isusu riječi 23. psalma: "77 si pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam". Rekla
mi je isto tako da vidi pozitivne plodove svoje bolesti, posebno kod svog oca, koji je nekada
znao biti vrlo grub prema njoj, a sada mijenja svoje ponašanje.

Često sam vidio slučajeve kada jedna osoba prolazi kroz kušnje koje preživljava bolje
od okoline koja se uzrujava i zabrinjava! Može se dogoditi da množimo molitve za
ozdravljenje, pa čak i za oslobođenje, da tražimo sva moguća i nemoguća sredstva da
bismo postigli ozdravljenje jedne osobe, ne shvaćajući da je Božja ruka očito nad njom. Ne
kažem da ne treba postojanom molitvom pratiti osobe koje trpe i koje traže ozdravljenje, i
činiti sve što je moguće u ljudskom i duhovnom smislu da bi se do njega došlo. To je,
naravno, naša dužnost, koju valja živjeti u okružju mira i predanja punog povjerenja u
Božje ruke.

10. Isus živi u svakoj osobi koja trpi

Najvažniji razlog koji će nam pomoći da se suočimo s dramom trpljenja je sljedeći: valja
nam ozbiljno uzeti otajstvo Utjelovljenja i otajstvo Križa. Isus je na se uzeo naše tijelo,
doista je preuzeo naše trpljenje, pa možemo sa sigurnošću ustvrditi da u svakoj osobi koja
trpi, Isus trpi. U 25. poglavlju Evanđelja po Mateju, u usporedbi o Posljednjem sudu, Isus
kaže onima koji su se brinuli za bolesne i posjećivali zatvorenike: "Meni ste učinili koliko
ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće". Ove Gospodinove riječi kažu nam da
ćemo "u večer života biti suđeni prema ljubavi" (sv. Ivan od Križa), i posebno prema ljubavi
koju smo iskazali prema braći u potrebi. To je poziv na sućut. Zar nas ove Isusove riječi ne
pozivaju i na to da prepoznamo njegov lik i njegovu prisutnost u svima koji trpe? One nas
pozivaju da se angažiramo svim snagama da bismo ublažili njihovo trpljenje, ali isto tako
da na njega gledamo s nadom. Budući da je u svakom trpljenju Isus osobno prisutan, u
njemu je klica života i uskrsnuća.
Ako pred osobu koja trpi stupimo s uvjerenjem da Isus trpi u njoj, da u njoj, po riječima
sv. Pavla, "nadopunjava ono što nedostaje njegovoj Muci", kako možemo očajavati zbog te
patnje? Zar Krist nije uskrsnuo? Zar njegova Muka nije otkupiteljska? "A/e žalostite se
poput onih koji nemaju nade!" (1 Solunjanima 4,13)
11. Tuđe mane i slabosti
Spomenuo sam da je najčešći motiv gubitka unutarnjeg mira zabrinutost zbog nekog
zla koje prijeti ili obuzima nas ili naše bližnje.
Odgovor na to jest predanje puno povjerenja u ruke Boga koji nas oslobađa od svakog
zla, i koji, ako i dopusti neko zlo, daje snagu podnijeti ga i okreće ga na našu korist.
Ovaj odgovor vrijedi za sve druge razloge koji nam oduzimaju mir i kojima ćemo se
sada posvetiti, a koji predstavljaju posebne slučajeve. Dobro je o njima govoriti, jer, iako je
predanje jedini zakon, ono se predstavlja u raznim oblicima, ovisno o tome što je uzrok
naših briga i nemira. Često se događa da izgubimo mir ne zato što nas neko trpljenje
osobno pogađa ili nam prijeti, nego zato što nas ponašanje neke osobe ili neke grupe
rastužuje i zabrinjava. Tada se radi o nekom dobru koje nam ne pripada neposredno i
osobno, ali kojem pridajemo važnost: radi se o dobru naše zajednice ili Crkve, ili pak o
spasenju neke određene osobe.
Žena može biti zabrinuta ako ne vidi dolazak tako željenog obraćenja svojeg supruga.
Poglavar zajednice može izgubiti mir ako netko od braće ili sestara: čini suprotno od onoga
što se očekuje. U svakodnevnom životu možemo lako postati razdraženi ako se netko u
našoj okolini ne ponaša onako kako mislimo da bi se trebao ponašati. Koliko živciranja
zbog takvih i sličnih situacija!
Odgovor je isti kao i prije: pouzdanje i predanje. Valja mi činiti što mi je dužnost, da bih
drugima pomogao da se poboljšaju, ali na miran i blag način, i sve drugo prepustiti
Gospodinu koji zna naći korist u svakoj situaciji.
U vezi s tim željeli bismo spomenuti jedno opće načelo, vrlo važno u svakodnevnom
duhovnom životu, koje obično predstavlja kamen spoticanja u slučajevima koje smo naveli,
i čije je područje primjene mnogo šire od navedenog pitanja strpljenja prema slabostima
naših bližnjih.
Evo tog načela: valja nam paziti na to da ne samo želimo i težimo za stvarima koje su
po sebi dobre, nego da ih želimo i da težimo za njima na dobar način. Valja nam paziti ne
samo na ono što želimo nego i na to kako to želimo. Doista, često griješimo u sljedećem:
želimo nešto što je dobro, čak i jako dobro, ali to želimo na loš način. Da bismo to bolje
12
razumjeli, uzmimo primjer koji smo naveli: normalno je da poglavar zajednice želi svetost
onih koji su mu povjereni. To je izvrsna stvar, koja odgovara Božjoj volji. Ali, ako se
poglavar ljuti, živcira i gubi mir zbog nesavršenosti ili nedostatka žara svoje braće, sigurno
nije potaknut Duhom Svetim. Često smo skloni misliti da, ako je stvar koju želimo po sebi
dobra i po Božjoj yolji, imamo pravo željeti je s to više nestrpljenja i nezadovoljstva što se
manje ostvaruje. Što nam se nešto čini boljim, to smo nespokojniji i zabrinutiji da bi se to
ostvarilo!
Valja nam, dakle, kao što sam rekao, ne samo paziti na to da želimo ono što je samo po
sebi dobro, nego i na to da način na koji to želimo i stanje u kojem se nalazi naše srce
budu dobri. Naša volja mora uvijek ostati blaga, mirna, strpljiva, nenavezana, predana
Bogu, a ne nestrpljiva, u žurbi, zabrinuta, razdražena itd. U duhovnom životu upravo na
tom području naš je stav često pogrješan: ako više i nismo među onima koji žele zle stvari;
ako i želimo dobre stvari sukladne s Božjom voljom, mi ih želimo na način koji još nije
"Božji način", po Duhu Svetom, koji je blag, miran i strpljiv, već na ljudski način koji je
napet, užurban i obeshrabren ako se ne postigne odmah ono za čim se teži.
Svi nam sveci kažu da moramo znati dati pravu mjeru našim, pa i najboljim, željama.
Ako želimo na ljudski način koji smo opisali, to pomućuje i uznemiruje dušu i oduzima joj
spokoj, pa time ometa Božje djelovanje, kako u njoj, tako i u bližnjima.
To se pravilo može primijeniti na sve slučajeve, pa i na naše osobno posvećivanje.
Koliko puta izgubimo mir, jer nam se čini da naše posvećivanje ne napreduje dosta brzo i
da još imamo previše mana. Takav pak stav može samo usporiti napredak! Sv. Franjo
Saleški kaže da "ništa ne može tako usporiti napredak u nekoj vrlini kao pretjerana želja da
ju se postigne"! Na to ćemo se vratiti u jednom od poglavlja koja slijede.
Kao zaključak, zapamtimo sljedeće: što se naših želja i naše volje tiče, znak da živimo u
istini i da želimo prema Duhu Svetomu nije samo to da je željena stvar sama po sebi dobra,
nego i to da ju želimo na miran način. Želja zbog koje gubimo mir, pa radilo se i o
najizvrsnijoj stvari, ne dolazi od Boga. Treba htjeti i željeti, ali na slobodan i nenavezan
način, prepuštajući Bogu ostvarenje želja po njegovom nahođenju i u vrijeme koje on
odredi. Za duhovni rast od velike je važnosti odgajati svoje srce u tom smjeru. Rast i
obraćenje dolaze od Boga koji ih daje, a ne od našeg uznemirivanja, žurbe i zabrinutosti.

12. Strpljenje prema bližnjemu

Primijenimo, dakle, ovo pravilo na našu želju da se ljudi u našoj okolini bolje ponašaju:
neka ta želja bude mirna i bez zabrinutosti. Znajmo ostati mirni i onda kada ljudi oko nas
postupaju na način koji nam se čini pogrješan i nepravedan. Učinimo, naravno, sve što
treba da bismo im pomogli, bilo to putem ukora ili ispravke, ovisno od eventualnih
odgovornosti koje imamo prema njima, ali neka sve bude u blagosti i miru, Kada ne
možemo ništa učiniti, ostanimo mirni i pustimo da Bog djeluje.
Koliki izgube mir jer žele pod svaku cijenu promijeniti osobe koje ih okružuju! Koliki se
ljudi u braku uznemiruju i živciraju jer bi željeli da se njihov bračni partner oslobodi ove ili
one mane! Gospodin od nas, naprotiv, traži da strpljivo podnosimo slabosti naših bližnjih.
Trebali bismo razmišljati na sljedeći način: ako Gospodin neku osobu još nije
preobrazio, ako ju još nije oslobodio od ove ili one nesavršenosti, to znači da ju podnosi
takvu kakva jest! Tada i ja moram postupati poput njega: moliti i biti strpljiv. Zašto bismo bili
zahtjevniji i užurbaniji od Boga? Katkada mislimo da je naša žurba potaknuta ljubavlju. Ali
Bog ljubi neizmjerno više od mene, a manje se žuri! "Prema tome, strpite se, braćo, do
dolaska Gospodnjega! Pazite! Poljodjelac iščekuje skupocjen rod od zemlje, strpljivo
čekajući na nj, dok ne primi ranu i kasnu kišu." (Jakov 5,7)
To je strpljenje tim važnije, jer u nama izvršava pročišćenje koje nam je prijeko potrebno
i nužno. Mislimo da želimo dobro drugima i samima sebi, no ta je želja često pomiješana s
mnogo skrivenog sebeljublja, vlastite volje, navezanosti na naše osobne, uske i ograničene
zamisli kojima pridajemo toliku važnost i koje bismo htjeli nametnuti drugima, katkada čak i
Bogu. Moramo se pod svaku cijenu osloboditi od te uskogrudnosti srca i rasuđivanja da bi
se dobro moglo ostvariti, i to ne onakvo kakvo si mi zamišljamo i predočujemo, nego
onakvo kakvo odgovara Božjim nakanama, koje su toliko ljepše i šire od naših!

13. Strpljenje s našim osobnim pogrješkama i nesavršenostima

Kada je netko prešao određeni put u duhovnom životu i doista želi ljubiti Gospodina od
sveg srca, kada je naučio imati u njega povjerenja i predavati mu se usred poteškoća, tada
još uvijek ostaje jedna okolnost u kojoj može lako izgubiti mir i spokoj duše i koju demon
želi iskoristiti, da bi ga obeshrabrio i uznemirio.
Radi se o spoznanju vlastite bijede, o iskustvu vlastitih pogrješaka i padova koji se
događaju na određenim područjima, usprkos dobre volje i želje da se čovjek ispravi.
I ovdje je važno biti svjestan činjenice da žalost, obeshrabrenje i zabrinutost duše koje
osjećamo nakon što smo počinili neku grješku, nisu dobri, i da nam valja sve učiniti da
bismo ostali u miru.
Evo osnovnog načela koje nas treba voditi u svakodnevnom iskustvu naše bijede i
naših padova: nije potrebno činiti nadljudske napore da bismo se potpuno riješili
nesavršenosti i grijeha (što je u svakom slučaju iznad naših snaga) već, nakon što smo
zapali u pogrješku ili bili uznemireni iskustvom naših nesavršenosti, znati što je moguće
brže ponovo naći mir, izbjegavajući žalost i obeshrabrenje.
Taj stav ne znači niti opuštenost, niti pomirenje sa osrednjošću, već put prema bržem
posvećivanju, i to iz više razloga.
Prvi razlog jest osnovno načelo koje smo spomenuli u više navrata: Bog djeluje u duši
koja je mirna. Vlastitim snagama se nikako nećemo moći osloboditi od grijeha: samo milost
Božja može mu stati na kraj. Umjesto da se uznemirujemo zbog nas samih, mnogo je

13
djelotvornije ponovno pronaći mir i pustiti Boga da djeluje.
Drugi razlog jest da je to samom Gospodinu draže. Da li Bog više voli da se nakon pada
obeshrabrimo i mučimo, ili da uzvratimo govoreći: "Gospodine, molim te da mi oprostiš,
opet sam sagriješio, evo za što sam sposoban po mojim vlastitim snagama! S pouzdanjem
se predajem tvojem milosrđu i tvojem praštanju, zahvaljujem ti da nisi dopustio da još teže
sagriješim. Predajem ti se s pouzdanjem, jer znam da ćeš me jednog dana potpuno
izliječiti, a dok na to čekam, molim te da mi daš milost da me iskustvo vlastite bijede učini
poniznijim, blažim prema drugima i svjesnim da sam svojim snagama nisam ni za što
sposoban, već da moram sve očekivati od Tvoje ljubavi i Tvojeg milosrđa"!? Odgovor je
jasan.
Treći razlog jest činjenica da su nemir, žalost i obeshrabrenje koje osjećamo nakon
nekog neuspjeha ili pogrješke rijetko čisti. Rijetko se radi o tome da žalimo zato što smo
uvrijedili Boga. Uglavnom je riječ o dobroj mjeri oholosti. Žalosni smo i obeshrabreni ne
zato što je Bogu nanesena uvrjeda, nego zato što se savršena predstava koju smo imali o
sebi odjednom našla grubo narušena. Naša je bol vrlo često uzrokovana time što nam je
ponos bio pogođen! Pretjerana žalost je upravo znak da smo računali sa sobom i s našim
vlastitim snagama, a ne s Bogom. Poslušajmo riječi koje je napisao Lorenzo Scupoli, kojeg
smo već naveli:
"Čovjek uvjeren da se uzda u Boga, a ne u sebe (što je temelj duhovnog života kojeg se
moramo truditi postići) najbolje će znati da li se radi o taštini kad iskusi neki pad: ako
bude smeten i žalostan i ako izgubi nadu da će moći ponovno napredovati u vrlini, tada
je to znak da se nije uzdao u Boga, već u sebe sama. Što su žalost i očajanje veći, to
veća je i krivica.
Ako čovjek, koji se uvelike uzda u Boga i koji pazi na | to da ne računa previše na sebe
sama, počini neku grješku, on se tome niti čudi, niti je zabrinut ili žalostan zbog toga, jer
dobro zna da je do toga došlo zbog njegove slabosti i jer se nije dovoljno uzdao u Boga.
Pad ga uči tome da se što manje pouzdaje u svoju snagu i što više u pomoć Onoga koji je
jedini moćan. Takav čovjek iznad svega mrzi svoj grijeh, osuđuje strast ili poročnu naviku
koja mu je bila uzrokom, i trpi što je uvrijedio Boga. Njegova je bol uvijek mirna i ne
sprječava ga vratiti se poslu, podnositi uobičajene kušnje i do smrti progoniti gorke
neprijatelje...
Vrlo je uobičajena iluzija držati vrlinom taj strah i nemir koje čovjek osjeća nakon grijeha:
iako je nemir koji slijedi nakon grijeha uvijek praćen žalošću, ona ipak uglavnom
proizlazi iz oholosti i skrivene taštine uzrokovane prevelikim pouzdanjem u vlastite
snage. Kada, dakle, zahvaljujući žalosnom iskustvu svojih padova, čovjek koji prezire
napasti i koji je mislio da je čvrsto ukorijenjen u vrlini spozna da je slab grješnik kao svi
drugi, on se tome čudi kao nečemu što se nije trebalo dogoditi i, izgubivši slab oslonac
na kojeg je računao, prepušta se tuzi i očajanju.
Ta se nesreća nikada ne događa poniznima koji se ne uzdaju toliko u sebe koliko u
Boga: kada oni pogriješe, nisu ni iznenađeni ni uznemireni, jer svjetlost istine koja im
svijetli daje im vidjeti da je to prirodna posljedica njihove slabosti i nepostojanosti."
(Duhovna borba, 4. i 5. poglavlje)

14. Bog može izvući dobro čak i iz naših pogrješaka

Četvrti razlog s kojeg žalost i obeshrabrenje nisu dobri jest taj da ne treba uzeti previše
tragično naše pogrješke, jer Bog i iz njih može izvući korist. Mala Terezija od Djeteta Isusa
rado je ponavljala rečenicu sv. Ivana od Križa: "Ljubav se zna poslužiti svime, onim što je
dobro kao i onim što je zlo u meni, i može sve preobraziti u sebi."
Naše pouzdanje u Boga treba ići sve do toga da vjerujemo da je on dovoljno dobar i
dovoljno moćan da bi se poslužio svime, pa čak i našim pogrješkama i našom
nevjernošću.
Kada sveti Augustin navodi rečenicu svetog Pavla
"Bog čini da sve pridonese dobru onih koji ga ljube"
(Rimljanima 8,28), tada dodaje: "Etiam peccata" - čak i
grijeh! i
Naravno da se moramo energično boriti protiv grijeha i ispravljati naše slabosti. Bog
odbacuje one koji su mlaki. Ništa ne može u toj mjeri ohladiti ljubav kao prihvaćanje
osrednjosti, koja je u biti nedostatak pouzdanja u Boga i u njegovu sposobnost da nas
posveti! Moramo isto tako, ako smo bili uzrokom nekog zla, pokušati ispraviti ga koliko god
je to moguće. No, ne smijemo se previše žalostiti zbog naših pogrješaka jer je Bog, kad
mu se vratimo skrušena srca, sposoban iz njih izvući neko dobro, ako ništa drugo onda
barem naučiti nas rasti u poniznosti, uzdati se malo manje u naše vlastite snage i malo
više u njega samoga.
Gospodin je tako milosrdan da okreće čak i naše pogrješke na našu korist! Ruvsbroek,
flamanski mistik iz srednjeg vijeka, govori s tim u vezi: "Gospodin je u svojoj blagosti htio
naše grijehe okrenuti protiv njih samih i u našu korist; našao je načina učiniti ih korisnima i
pretvoriti ih u oruđe spasenja u našim rukama. Neka to nimalo ne smanji naš strah pred
grijehom i našu žalost što smo sagriješili. Naši su grijesi za nas postali izvorom
poniznosti."
Dodajmo tim riječima još jednu: grijesi mogu postati i izvorom blagosti i milosrđa prema
bližnjemu. Budući da ja sam tako lako padam, kako si mogu dopustiti da osuđujem svog
brata? Zar da ne budem milosrdan prema njemu, kao što je Gospodin bio milosrdan prema
meni?
Dakle, nakon grijeha, kakav god on bio, umjesto da ostanemo obeshrabreni i beskrajno
zatvoreni u sebe same, prebirajući po sjećanju, moramo se odmah s povjerenjem vratiti
Bogu i čak mu zahvaliti za dobro koje će njegovo milosrđe izvući iz te grješke!

14
 Valja nam znati da je jedno od najčešće korištenih oružja kojima se demon služi da bi
spriječio da se duša približi Bogu upravo to da joj oduzme mir i da ju obeshrabri mislima na
pogrješke.
Valja nam znati razlikovati između istinskog pokajanja, praćenog istinskom željom za
popravljanjem, koje je uvijek blago, mirno i puno povjerenja, i lažnog pokajanja, grižnje
savjesti koja uznemiruje, obeshrabruje i paralizira. Zamjerke koje nam upućuje savjest nisu
uvijek sve inspirirane Duhom Svetim! Neke dolaze od naše oholosti ili od demona, i valja
nam ih znati prepoznati. Bitno mjerilo u razlučivanju duhova jest upravo mir. Osjećaji koji
dolaze od Božjeg Duha, pa bili oni i snažni i duboki, uvijek su mirni. Poslušajmo još jednom
Scupolija:
"Da bi naše srce ostalo u savršenom miru, valja nam isto tako odbaciti onu grižnju
savjesti koja prividno dolazi od Boga a u biti se svodi na predbacivanja koja si sami
činimo u vezi s nekim slabostima. Takva grižnja savjesti u stvarnosti dolazi od zlog
duha, što se može prepoznati po posljedicama. Ako nas grižnja savjesti vodi prema
većoj poniznosti i većem žaru u dobrim djelima, te ako ne umanjuje naše pouzdanje u
Božje milosrđe, tada nam je valja prihvatiti sa zahvalnošću kao dar s Neba. Ako nam
pak uzrokuje nemir i obeshrabrenje, ako nas vodi prema lijenosti, bojažljivosti,
polaganosti u obavljanju dužnosti, valja nam vjerovati da su to sugestije neprijatelja i
nastaviti činiti što obično činimo, ne obraćajući na njih pažnju." (Duhovna borba,
25. poglavlje)
Razumimo dobro jednu stvar: za osobu dobre volje, ono što je najgore u grijehu nije
toliko pogrješka sama po sebi, koliko malodušnost do koje ona dovodi. Tko padne i odmah
ustane, nije mnogo izgubio, čak je i dobio rastući u poniznosti i u iskustvu milosrđa. Tko
ostane tužan i malodušan izgubio je mnogo više. Znak duhovnog napretka nije toliko u
tome da čovjek više ne pada, koliko u tome da postaje sposoban brzo se pridignuti od
svojih padova.

15. Što činiti kad smo sagriješili?

Iz svega ovoga što je bilo rečeno možemo proizvesti vrlo važno pravilo ponašanja,
kojeg se moramo držati kada se dogodi da zapadnemo u neku pogrješku. Moramo,
naravno, osjetiti žalost da smo zapali u grijeh, tražiti od Boga oprostenje i ponizno ga moliti
da nam dade milost" da ga više ne vrijeđamo na taj način1. Moramo isto tako odlučiti da se
ispovjedimo čim se pruži prilika, i sve to bez prevelike žalosti i malodušnosti, vraćajući se
što je brže moguće unutarnjem miru, i to iz razloga koje smo naveli, nastavljajući živjeti
duhovni život kao da se ništa nije dogodilo. Što brže pronađemo izgubljeni mir, to bolje! Na
taj način napredovat ćemo mnogo brže nego li živcirajući se!
Jedan konkretan i vrlo važan primjer je sljedeći: kada zapadnemo u neku pogrješku,
pod utjecajem nemira koji nas zahvati često smo u napasti zapustiti molitvu - na primjer
svakodnevnu tihu molitvu. Za to nalazimo dobro opravdanje: "Kako mogu nakon
počinjenog grijeha, nakon što sam uvrijedio Gospodina, doći pred njega u ovakvom
stanju!" Katkada prođe i nekoliko dana prije nego što se vratimo uobičajenom ritmu molitve.
To je teška zabluda: to je lažna poniznost koju nam nameće zao duh. Ni u kom slučaju ne
valja ništa mijenjati u našim molitvenim navikama, naprotiv! Gdje ćemo naći lijek za naše
pogrješke ako ne kod Isusa? Naši su grijesi slaba izlika da se od njega udaljujemo, jer što
smo veći grješnici, to veće nam je pravo približiti se Njemu koji je rekao: "A/e treba
zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego
žrtvu.' Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike." (Matej 9,12-13)
Ako čekamo da postanemo pravednici da bismo redovito živjeli svakodnevnu tihu
molitvu, možemo dugo čekati. Naprotiv, prilazeći Gospodinu u grješnom stanju, naći ćemo
izlječenje i bit ćemo malo po malo preobraženi u svece.
Valja nam ovdje raskrinkati jednu važnu iluziju: rado bismo se predstavili pred
Gospodinom samo kad smo čisti, dobro počešljani i zadovoljni s nama samima! U tom
stavu ima mnogo taštine! To znači, na kraju krajeva, da bismo rado izbjegli milosrđe! No,
kakav je to stav nazovi-svetosti za kojim katkada nesvjesno čeznemo i u kojem ne bismo
više'trebali Boga? Prava svetost je u tome da sve više spoznajemo koliko u potpunosti
ovisimo o njegovom milosrđu!
Kao zaključak, navedimo zadnje poglavlje Duhovne borbe koje sažima sve što smo rekli
i koje nam ukazuje kako da se ponašamo kad padnemo u grijeh. Poglavlje se zove: "Šro
valja činiti kad čovjek bude ranjen u duhovnoj borbi".
"Kad se osjetite ranjenima, kada vidite da ste počinili neku pogrješku, bilo to iz slabosti
ili namjerno, iz zloće, ne žalostite se previše: nemojte se prepuštati utučenosti i brizi već
se odmah obratite Bogu i recite mu s poniznim povjerenjem: 'Sada, o Bože, vidim što
uistinu jesam: može li se od slabog i slijepog stvorenja kao što sam ja očekivati nešto
drugo do li zabluda i padovi?' Zastanite malo nad tim mislima da biste se posramili i
osjetili živu bol zbog pada.
Usmjerite zatim sasvim mirno svu svoju srdžbu prema strastima koje nad vama vladaju,
prvenstveno prema onoj koja je bila uzrokom grijeha, i recite:
'Gospodine, počinio bih i mnogo veća zla da mi ti, po tvojoj beskrajnoj dobroti, nisi
pritekao u pomoć.'
Zahvaljujte zatim tisuću puta Ocu milosrđa; izljubite ga više nego ikada videći da,
umjesto da se na vas ljuti zbog uvrede koju ste mu nanijeli, on vam pruža ruku da ne
biste ponovno zapali u neki sličan nered.
Na kraju, recite mu puni pouzdanja: 'Pokaži, o moj Bože, tko si; daj da poniženi grješnik
osjeti tvoje božansko milosrđe; oprosti mi sve moje grijehe; ne dozvoli mi da se imalo
odvojim ili udaljim od tebe; osnaži me svojom milošću da te više nikada ne uvrijedim.'
Nakon toga nemojte istraživati je li vam Bog oprostio ili nije, jer bi to značilo uzalud se
15
 brinuti i gubiti vrijeme. U tome ima mnogo i oholosti i iluzije zloduha koji vam želi nauditi
mučeći vas tim duševnim brigama.
Prepustite se tako božanskom milosrđu i nastavite sa svojim obvezama istim mirom kao
da niste sagriješili. Ako Boga uvrijedite i više puta na dan, nikako ne gubite pouzdanje u
njega. Učinite što sam vam rekao drugi, treći i zadnji put, kao što ste učinili prvi puta...
Demon se najviše boji toga načina borbe, jer zna da je on ugodan Bogu. Takav način
borbe dovodi ga svaki puta u veliku zabunu, jer se vidi poražen od one iste osobe koju
je nekom drugom prilikom tako lako pobijedio... Ako vas, dakle, neka grješka ili neki
grijeh uznemiruje ili obeshrabruje, prva stvar koju vam valja učiniti jest pokušati
ponovno pronaći duševni mir i pouzdanje u Boga..."
Na kraju ovog poglavlja rado bismo dodali jednu opasku: istina je da je opasno činiti zlo
i da moramo učiniti sve što je moguće da bismo ga izbjegli. No, priznajmo da bismo,
takvi kakvi jesmo, bili u velikoj opasnosti kad bismo činili samo dobro!
Budući da smo obilježeni istočnim grijehom, imamo tako ukorijenjenu sklonost prema
oholosti da nam je teško, i čak nemoguće, učiniti bilo koje dobro a da ga bar malo ne
prisvojimo sebi, pripisujući ga barem djelomično našim vlastitim sposobnostima,
zaslugama i svetosti! Kad Gospodin ne bi dozvolio da bar s vremena na vrijeme učinimo
neko zlo ili neku nesavršenost, bili bismo u velikoj opasnosti! Brzo bismo zapali u taštinu i
preziranje bližnjih, zaboravljajući da nam sve dobro besplatno dolazi od Boga.
Više nego sve na svijetu, oholost nam oduzima mogućnost da uistinu ljubimo. Da bi nas
poštedio od tog velikog zla, Gospodin katkada dozvoljava neko manje zlo, neku
nesavršenost, i trebali bismo mu za to zahvaljivati, jer bismo bez te zaštite bili u velikoj
opasnosti da se izgubimo.

16. Zabrinutost kada moramo donijeti neku odluku

Posljednji razlog kojeg ćemo ispitati i zbog kojeg često gubimo mir jest neizvjesnost i
zabrinutost koje osjećamo kada nam valja donijeti neku odluku, a nemamo dovoljno jasan
pogled na stvari. Bojimo se da ćemo pogriješiti, da će to imati neugodne posljedice, bojimo
se da nećemo vršiti Božju volju.
Situacije te vrste mogu biti doista bolne i neke dileme doista tjeskobne. U situaciji punoj
neizvjesnosti bit će nam posebno dragocjen opći stav predanja i pouzdanja o kojem smo
govorili, stav potpunog predanja u Božje ruke koji čini da nećemo nikad ništa dramatizirati
(pa čak ni moguće posljedice naših pogrješaka).
Rado bismo, ipak, učinili nekoliko korisnih napomena o tome kako da se zadrži
unutarnji mir kada nam valja donositi odluke.
Najprije treba reći da (što je u potpunom skladu s onim što smo do sada izložili)
pred nekom važnom odlukom treba izbjegavati manu prevelike užurbanosti i naglosti.
Određena polaganost često je potrebna da bi se dobro razmotrile stvari, dajući vremena
srcu da se mirno i blago usmjeri prema dobrom rješenju. Sveti Vinko Paulski donosio je
odluke nakon zrelog razmišljanja (i prije svega, nakon molitve!) i neki od njegovih bliskih
suradnika smatrali su ga previše polaganim u tome. Pa ipak, stablo se ocjenjuje po
plodovima!
Prije nego se donese odluka, treba učiniti sve što je potrebno da bi se jasno vidjelo o
čemu se radi. Nikada ne valja odlučivati naglo, niti samovoljno. Treba analizirati situaciju i
njezine vidove, treba razmotriti motive, da bi se odluka donijela čistim srcem, a ne prema
našem osobnom interesu. Treba moliti za svjetlost Duha Svetoga i za milost da se odluka
donese u skladu s Božjom voljom. Treba tražiti i savjet osoba koje nam mogu pomoći u
traženju odluke.
S tim u vezi moramo znati da će svaka osoba, i to posebno u duhovnom životu, doći u
situacije u kojima bez pomoći duhovnog vođe neće moći jasno vidjeti, razlučiti i u miru
odlučiti. Gospodin ne želi da budemo dovoljni sami sebi. Dio njegove pedagogije jest da
katkada dozvoljava da sami ne možemo naći svjetlost i mir, već tek preko neke osobe kojoj
ćemo se otvoriti. Otvoriti svoje misli u vezi sa sumnjama i pitanjima koja sebi postavljamo
znači pokazati poniznost i povjerenje koji su dragi Gospodinu i koji nam često
omogućavaju da izbjegnemo zamke koje nam postavlja neprijatelj u želji da nas prevari ili
zbuni. Znajmo da u nekim trenucima našeg života bez pomoći nekoga kome ćemo otvoriti
srce nećemo moći naći taj tako dragocjeni unutarnji mir o kojem smo govorili. Sveti Alfons
Liguori bio je vrstan duhovni savjetnik, ali kada se radilo o njegovom osobnom duhovnom
životu, često je bio nesposoban orijentirati se bez pomoći nekoga kome bi otvorio srce i
kome bi bio poslušan.
Važno je znati jednu stvar: kakve god bile mjere sigurnosti (molitva, razmišljanje, savjet)
koje netko poduzima da bi imao dovoljno svjetla prije donošenja odluke (a dužnost nam je
poduzeti mjere sigurnosti, jer nemamo pravo odlučivati olako, pogotovo kad se radi o
važnim stvarima), svjetlost se nikad neće pokazati na sasvim jasan i očit način. Ako sebi
pred jednom određenom situacijom postavljamo pitanje (a uvijek ga treba postaviti!): što mi
je učiniti?, što je volja Božja?, znajmo da nikada nećemo imati odgovora!
Nakon što smo učinili napor razlučivanja i traženja Božje volje, Gospodin će nam često
prozboriti na razne načine i dati nam jasno spoznati kako nam valja postupiti. Tada
možemo mirno donijeti odluku.
Može se pak dogoditi da nam Gospodin ne odgovori, i to je potpuno normalno. Katkada
nas jednostavno ostavlja slobodnima; katkada se ne manifestira iz razloga koji su samo
njemu poznati. Dobro je znati te stvari, jer neki ljudi traže odgovor pod svaku cijenu, sve od
straha da će pogriješiti i da neće učiniti po volji Božjoj: umnažaju razmišljanja, molitve,
deset puta otvaraju Bibliju tražeći tekst da bi dobili svjetlo koje traže. Sve to ih još više
uznemiruje i zabrinjava: ne uspijevaju ništa bolje vidjeti, imaju tekst a ne znaju kako ga
protumačiti.

16
 Kad Gospodin dopusti takvu neizvjesnost, valja ju prihvatiti s mirom. Umjesto da se
trudimo pod svaku cijenu doći do cilja beskorisno se mučeći, slijedimo pravilo koje nam
daje sestra Faustina:
"Kad ne znamo što je najbolje, treba razmišljati, razmatrati i tražiti savjet, jer nemamo
pravo djelovati ako nam je savjest nesigurna. U neizvjesnosti (ako ona traje) treba reći:
što god učinim, bit će dobro, ako mi je nakana učiniti dobro. Ono što mi držimo dobrim,
Bog će prihvatiti i držati dobrim. Nemojmo se žalostiti ako nakon nekog vremena vidimo
da stvari ne stoje kako smo htjeli. Bog gleda nakanu s kojom smo počeli i dat će nam
naknadu u skladu s tom nakanom. To je pravilo koje nam valja slijediti." (Duhovni
dnevnik, br. 799)
Često se prekomjerno mučimo zbog odluka koje moramo donijeti. Kao što postoji lažna
poniznost i lažna sućut, možemo reći da u vezi s našim mogućnostima izbora postoji i
lažna poslušnost Bogu: htjeli bismo uvijek biti apsolutno sigurni da činimo Božju volju, htjeli
bismo nikada ne pogriješiti. U tom stavu ima nešto što nije na mjestu, i to iz više razloga.
S jedne strane, želja da se zna što Bog hoće često skriva poteškoću da se podnese
neizvjesnost: htjeli bismo biti oslobođeni obveze da sami donesemo odluku. Bog često
hoće upravo to da naučimo donijeti odluku, pa ako i nismo u potpunosti sigurni da je to
najbolja moguća odluka. Sposobnost donijeti odluku u neizvjesnosti, čineći što nam se čini
najboljim i ne provodeći sate u oklijevanju, sadrži u biti stav pouzdanja i predanja:
"Gospodine, razmislio sam i molio da bih saznao tvoju volju. Ne vidim baš sasvim jasno, ali
to me ne uznemiruje i neću satima razbijati glavu: donosim ovu odluku jer, nakon procjene,
ona mi se čini najboljom. Sve predajem u tvoje ruke. Znam da mi nećeš zamjeriti ako se i
zabunim, budući da mi je nakana bila dobra. Ako sam pogriješio, znam da si ti sposoban iz
te pogrješke izvući neko dobro. To će za mene biti izvor poniznosti i dobra pouka!"... I
ostajem u miru...
S druge strane, rado bismo bili nepogrješivi, htjeli bismo izbjeći svaku mogućnost
pogrješke, ali u toj želji ima mnogo oholosti i straha da će nas drugi osuditi. Tko, naprotiv,
mirno prihvati mogućnost da će povremeno pogriješiti i da će to drugi vidjeti, pokazuje
znakove prave poniznosti i prave ljubavi prema Bogu.
Nemajmo krivu predodžbu o tome što Bog od nas traži: Bog je Otac, dobar i pun
suosjećanja, koji poznaje slabosti svoje djece i granice naših mogućnosti prosuđivanja. Od
nas traži dobru volju i poštenu nakanu, ali sigurno ne očekuje nepogrješivost i savršenost u
svim našim odlukama! Kad bi sve naše odluke bile savršene, to bi nam bez sumnje učinilo
više zla nego dobra! Brzo bismo se držali za kakvog "supermena".
Kao zaključak, recimo da Gospodin više ljubi čovjeka koji zna odlučiti bez previše
oklijevanja, čak i onda kad je u neizvjesnosti, i koji sve posljedice s povjerenjem prepušta
njemu u ruke, od čovjeka koji se beskrajno muči da bi saznao što Bog od njega očekuje,
ne donoseći nikada nikakvu odluku. Prvi stav sadrži više predanja, pouzdanja i ljubavi
nego li drugi. Bog ljubi one koji napreduju u slobodi duha i koji se previše ne gnjave oko
sitnica. Perfekcionizam nema nikakve veze sa svetošću...
Važno je isto tako znati dobro razlučiti kada je potrebno a kada nije posvetiti više
vremena razlučivanju i donošenju odluke: radi li se o odlukama koje određuju cijeli život, ili
o nečemu gdje nema velike razlike između dviju mogućnosti i kada bi bilo nerazumno i
suprotno Božjoj volji uzimati previše vremena i poduzimati posebne mjere opreza prije
donošenja odluke. Kao što kaže sveti Franjo Saleški, "normalno je dobro izvagati šipke
zlata. Kad se pak radi 6 sitnišu, dovoljno je ocijeniti na brzinu." Demon, koji se uvijek trudi
da nas dovede u stanje zabrinutosti, želi da se za svaku, pa i najsitniju odluku pitamo je li to
Božja volja ili nije. On uzrokuje zabrinutost, skrupule i grižnju savjesti oko stvari koje toga
doista nisu vrijedne.
Duboka i stalna želja biti poslušan Bogu trebala bi biti dio nas. Ta je želja po Duhu
Svetomu ako je praćena mirom, unutarnjom slobodom, pouzdanjem i predanjem, a nije ako
je izvor nemira koji paralizira savjest i ne dozvoljava joj donijeti slobodnu odluku.
Istina je da Gospodin može dozvoliti trenutke kada nam želja biti poslušan prouzrokuje
pravu muku; postoje isto tako osobe koje su po temperamentu skrupulozne, što je bolna
kušnja od koje Gospodin ne oslobađa uvijek u potpunosti tokom ovoga života.
U svakom slučaju, valja nam se truditi napredovati u unutarnjoj slobodi i miru, znajući,
kao što je bilo rečeno, da nas demon žarko želi omesti: on je lukav i služi se željom da
vršimo Božju volju da bi nam prouzročio brige. Ne smijemo mu dozvoliti da nas uhvati u
svoju klopku. Kad je netko daleko od Boga, Neprijatelj ga kuša zlim stvarima, no kad je
netko blizak Bogu, kad ga ljubi i ne želi ništa drugo do li svidjeti mu se i biti mu poslušan,
demon ga, sve pokušavajući preko zlih stvari (koje su u tom slučaju lako prepoznatljive)
ipak više kuša preko dobra. To znači da se služi našom željom da činimo dobro da bi nas
smeo. Prouzrokujući skrupule ili predstavljajući nam neko dobro koje bismo trebali ostvariti,
a koje je u biti iznad naših sadašnjih snaga, ili nije ono koje Bog od nas traži, on nas
obeshrabruje ili nam oduzima mir! Želi nas uvjeriti da ne činimo dovoljno, da ono što činimo
ne činimo doista iz ljubavi prema Bogu, da Gospodin nije s nama zadovoljan itd. Uvjerit će
nas, na primjer, da Gospodin od nas traži određenu žrtvu za koju nismo sposobni-i to će
nas uvelike uznemiriti. On prouzrokuje svaku vrstu skrupula i nemira u savjesti koje nam
valja jednostavno pustiti po strani, bacajući se poput male djece Bogu u naručaj. Kad
izgubimo mir iz razloga sličnih onima koje smo naveli, budimo svjesni da je demon u to
umiješao svoje prste i potrudimo se da ponovno nađemo mir. Ako ne uspijemo sami,
otvorimo srce nekoj duhovnoj osobi. Sama činjenica da o tome govorimo s nekim bit će
najčešće dovoljna da nemir potpuno nestane i da se vrati mir.
U vezi s duhom slobode koji nas treba voditi u svim
djelima i odlukama, zaključimo riječima svetog Franje
Saleškoga: ;
"Budite široka srca, u velikim i malim stvarima uvijek se predajte Božjoj Providnosti i

17
 budite blaga i mirna srca." (gospođi de la Flechere, 13. svibnja 1609.)
"Često sam vam govorio da ne valja previše sitničariti sa vrlinama, već napredovati bez
krutosti i bez oklijevanja, naivno i slobodno, jednom riječju u dobroj vjeri.^ Vama prijete
duh napora i duh melankolije. Želim da imate široko i veliko srce na putu prema
Gospodinu." (gospođi de Chantal, 1. studenog 1604.)

17. Kraljevski put ljubavi

Zašto je duhovni rast, zasnovan na miru, slobodi, predanju punom povjerenja u Boga,
mirnom prihvaćanju naših slabosti, pa čak i naših padova, put koji savjetujemo? Zašto je
on bolji od traženja Božje volje u zabrinutosti, skrupulama, napetoj i nemirnoj želji za
savršenošću?
Zato što je jedina istinska savršenost u ljubavi i
zato što ono što predlažemo krije više prave ljubavi prema Bogu nego bilo što drugo.
Sestra Faustina je govorila: "Kad ne znam što mi je činiti, postavim pitanje ljubavi, jer ona
je najbolji savjetnik!" Gospodin nas poziva na savršenost: "Budite savršeni kao što je
savršen moj Otac nebeski!" Prema Evanđelju, onaj koji više ljubi savršeniji je od onog koji
se ponaša na savršen način.
Najsavršenije držanje nije ono koje odgovara predstavi koju katkada imamo o
savršenosti, i koja se sastoji u nepogrešivom i besprijekornom ponašanju. Najsavršenije
držanje je ono u kojem ima najviše nesebične ljubavi prema Bogu i najmanje oholog
traženja sebe samog. Tko prihvati svoju slabost i malenost, tko prihvati česte padove i ne
misli da predstavlja neku veličinu za sebe ili za druge, tko živi bez nekih posebnih briga,
nošen velikim povjerenjem u Boga, znajući da je ljubav neizmjerno važnija i da teži više od
svih nesavršenosti i grješaka zajedno, taj ljubi više od onoga koji se zabrinuto bavi svojom
osobnom savršenošću.
"Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko": blago onima koji,
prosvijetljeni Duhom Svetim, ne dramatiziraju svoje siromaštvo, već ga radosno prihvaćaju,
uzdajući se ne u sebe, nego u Boga. Sam Bog bit će njihovo bogatstvo, njihova savršenost,
njihova svetost, njihova vrlina... Blago onima koji znaju ljubiti svoje siromaštvo, budući da
ono daje Bogu predivnu priliku da iskaže neizmjernost svoje ljubavi i svojeg milosrđa. Bit
ćemo sveti onog dana kada naša nesposobnost i naše ništavilo ne budu više predmet
žalosti i zabrinutosti, već uzrok mira i radosti.
Put siromaštva, koji je istovremeno put ljubavi, jest onaj koji nas učinkovito vodi prema
rastu, prema svim vrlinama, prema čišćenju od svih pogrješaka. Samo ljubav je izvor rasta,
samo ljubav je plodna, samo ljubav u dubini čisti od grijeha: "Vatra ljubavi pročišćava bolje
od vatre čistilišta". (Terezija od Djeteta Isusa) Taj put, zasnovan na radosnom prihvaćanju
slabosti, nema nikakve veze s prihvaćanjem osrednjosti, s odustajanjem od želje za
savršenošću. On je, naprotiv, najkraći i najsigurniji put prema njoj, budući da nas stavlja u
stanje malenosti, povjerenja i predanja u kojem se potpuno prepuštamo Božjim rukama. On
tada može djelovati svojom milošću, i svojim nas milosrđem nositi prema savršenosti koju
ni u kom slučaju ne bismo mogli postići svojim snagama.

18. Nekoliko savjeta namjesto zaključka

Nastojmo, dakle, staviti u djelo sve što je bilo rečeno, i to strpljivo, postojano i bez
obeshrabrenja ako se dogodi da nismo savršeno uspješni! Dozvolio bih si izreći ovu
paradoksalnu rečenicu: nikako ne valja izgubiti mir samo zato što ne uspijevamo uvijek
ostati u miru onako kako bismo željeli! Naše preodgajanje je polagan proces. Valja nam
imati mnogo strpljenja s nama samima.
Osnovno je pravilo, dakle: "Nikad se neću obeshrabriti!" To je još jedna rečenica Male
Terezije, koja je savršen model duha kojeg smo pokušali prikazati na ovim stranicama.
Zapamtimo i jednu rečenicu velike Terezije, Terezije Avilske: "Strpljenje sve postiže".
Jedno drugo, vrlo korisno praktično načelo, je sljedeće: ako nisam sposoban činiti velike
stvari, neću se obeshrabriti, činit ću male stvari! Katkada, samo zato što nismo sposobni
činiti velike stvari i herojske čine, zapuštamo one male koje su nam na domaku, koje su
tako plodne za duhovni napredak i koje predstavljaju izvor tolike radosti: "Valjani i
vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti. Uđi u veselje
gospodara svoga!" (Matej 25,21) Ako Gospodin vidi da smo vjerni i ustrajni u malim
naporima vezanim uz ono što od nas očekuje, osobno će se založiti i dati nam veću milost.
Na primjer: ako još nisam u stanju ostati u miru u teškim situacijama, potrudit ću se
zadržati mir u lakšim svakodnevnim situacijama: mirno i bez nervoze činit ću svakodnevne
obveze, trudeći se dobro učiniti svaku stvar u danom trenutku i ne brinući se za sljedeću;
govorit ću mirno i blago s ljudima koje susrećem, izbjegavat ću pretjeranu žurbu u
pokretima, pa čak i u načinu na koji se uspinjem stepenicama! Prve stepenice Ijestava
svetosti možda su upravo one koje vode u moj stan! Duša se često preodgaja preko tijela!
Male stvari, učinjene s ljubavlju i da bi se svidjelo Bogu, neizmjerno su korisne za naš rast;
to je jedna od tajni svetosti svete Terezije od Lisieux-a.
Ako tako ustrajemo u molitvi i u malim znakovima suradnje s milošću Božjom, živjet
ćemo po riječima svetog Pavla:
"A/e brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i
molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i
misli vaše u Kristu Isusu." (Filipljanima 4,6-7)
Taj nam mir nitko neće moći oduzeti.

TREĆI DIO

18
 III. ŠTO NAM GOVORE SVECI

1. Juan de Bonilla
(Španjolski franjevac iz XVI. stoljeća, autor divnog malog "Eseja o unutarnjem miru")
Mir, put prema savršenosti
Iskustvo će vam pokazati da je mir, kojeg ljubav izlijeva u vaša srca, najizravniji put
prema vječnom životu.
Pazite da nikad ne dozvolite da vam se srce uznemiruje, žalosti, uzbuđuje, niti miješa u
nešto što bi moglo uzrokovati zabrinutost. Radite uvijek na tome da vam srce ostane mirno,
jer Gospodin govori: "Blago mirotvorcima". Činite tako, i Gospodin će u vašoj duši izgraditi
Grad mira i od vas će učiniti Kuću užitaka. On od vas traži samo jedno: kad god se
uznemirite, ponovno pronađite mir u sebi, u svojim djelima, u mislima i pokretima, sve bez
iznimke.
Kao što se grad ne gradi u jednom danu, nemojte misliti da ćete u jednom danu uspjeti
doći do unutarnjeg mira: radi se o izgrađivanju nastambe za Boga, vi postajete Božji hram.
Gospodin sam mora ga sagraditi, bez njega vašeg rada ne bi ni bilo.
Mislite i na to da je temelj te zgrade poniznost.
Čuvati dušu u slobodi i nenavezanosti
Neka vaša volja uvijek bude spremna na sve. Neka vaše srce ne bude ničemu
potčinjeno. Kad imate neku želju, neka to bude tako da ne budete nesretni ako se ona ne
ostvari: budite mirni u duši, kao da niste ništa željeli. Prava sloboda je u tome da čovjek nije
ni na što navezan. Bog traži da vaša duša bude slobodna, da bi u njoj mogao učiniti svoja
veličanstvena čudesa.

2. Sveti Franjo Saleški (1567-1622)

Bog je Bog mira

Budući da ljubav počiva samo u miru, nastojte uvijek sačuvati sveti spokoj srca koji vam
tako često savjetujem. Sve misli koje dovode do zabrinutosti i nemira u duši sigurno ne
dolaze od Boga, koji je Kralj mira. One su napast neprijatelja i zato ih treba odbaciti i
zanemariti. U svemu i posvuda valja živjeti mirno. Ako nas zadese unutarnje ili vanjske
brige, treba ih primiti s mirom. Ako nas zadesi sreća, treba je primiti mirno, bez
uzbuđivanja. Treba li izbjegavati zlo, neka to bude na miran način, bez uznemirivanja, jer
bismo inače u bijegu mogli pasti i dati neprijatelju priliku da nas ubije. Treba li činiti dobro,
neka to bude na miran način, jer bismo u žurbi mogli učiniti mnoge pogrješke. Čak i pokoru
valja činiti s mirom. (Pismo poglavarici samostana u Puy d'Orbe)

Kako doći do mira

Činimo tri stvari, draga kćeri, i imat ćemo mir: imajmo u svemu čistu nakanu, uvijek
tražeći Božju čast i slavu, prema savjetu našeg duhovnog oca, činimo ono malo što
možemo da bi tako i bilo, i ostavimo Bogu da se pobrine za sve ostalo. Osoba kojoj je Bog
predme^: svih nakana i koja čini što može, ima li razloga za nemir? Čega da se boji? Ne,
ne, Bog nije strašan onima koje ljubi; zadovoljan je s malim, jer zna da nemamo mnogo.
Znajte, draga kćeri, da Sveto pismo Gospodina naziva Kraljem mira i da on, posvuda gdje
potpuno vlada, sve drži u miru. Istina je, pak, da on, prije nego što uspostavi mir na jednom
mjestu, povede rat, odvajajući srce i dušu od onoga što im je najdraže, od pretjeranog
sebeljublja, samopouzdanja, samodopadnosti i sličnih osjećaja.
Kada nas Gospodin odvaja od tih tako nam dragih osjećaja, čini nam se kao da nam
razdire srce: imamo vrlo gorke osjećaje i borimo se svom dušom, jer je to odvajanje bolno.
Pa ipak, ta borba u duši postaje mirna kad, od silne nevolje, prepustimo našu volju
Božjoj volji, nastavljajući hrabro vršiti svoje obveze i dužnosti. (Pismo poglavarici
samostana u Puy d'Orbe)

Mir i poniznost
Mir se rađa iz poniznosti.
Ništa nas ne uznemiruje kao sebeljublje i uvažavanje sebe samog. Koje je značenje
činjenice da, kad počinimo nešto nesavršeno, budemo začuđeni, nespokojni i nestrpljivi?
To je, bez sumnje, zato što smo mislili da smo doista dobri, odlučni i solidni, pa kad vidimo
da to nije tako i da smo se našli licem u prašini, osjećamo se prevareni, nemirni, uvrijeđeni
i zabrinuti. Kad bismo doista znali tko smo, umjesto da budemo zapanjeni kad se nađemo
na zemlji, čudili bismo se kako uopće možemo stajati uspravno!

Sve vodi k dobru onih koji ljube Boga

Sve služi na dobro onih koji Boga ljube. Doista, budući da Bog zna izvući dobro iz zla,
za koga će to učiniti ako ne za one koji mu se potpuno predaju?
Da, čak i grijesi, Bog nas u svojoj dobroti od njih sačuvao, Božjom su Providnošću
pretvoreni u dobro onih koji mu pripadaju. Da nije bilo grijeha, nikad Bog Davida ne bi bio
ispunio takvom poniznošću; da Spasitelj Magdaleni nije oprostio tolike grijehe, nikada je ne
bi obdario takvom ljubavlju, a ne bi joj bio oprostio da ih nije bila počinila.
Vidite, draga kćeri, tog velikog Boga milosrđa: našu bijedu pretvara u milost i od zmije
naših grijeha čini lijek koji nas vodi k zdravlju.
Recite mi, molim vas, što li neće učiniti od naših nevolja, od naših napora, od
progonstava koja trpimo? Ako vam se, dakle, dogodi kakva nevolja, s koje god strane ona

19
došla, budite sigurni da ako ljubite Boga, sve će se pretvoriti u dobro. Pa ako i ne vidite
kojim će putem to dobro doći do vas, budite tim sigurniji da će doći. Ako vam Bog baca
blato sramote u oči, to je zato da bi vam dao dobar vid i od vas učinio predmet časti u
svačijim očima. Ako Bog čini da padnete, kao što je učinio s Pavlom kojeg je bacio na
zemlju, to je zato da bi vas uzdignuo u svoju slavu.
Svim snagama željeti samo Boga, a sve ostalo na umjeren način
Svim snagama, stalno i sigurno valja željeti samo Boga, a sredstva kojima ćemo ga
služiti valja željeti na blag i umjeren način, da ne bismo bili previše uzdrmani ako nas netko
spriječi njima se poslužiti.

Pouzdanje u Providnost
Mjera Božje Providnosti prema nama jednaka je mjeri pouzdanja koje polažemo u nju.
Nezgode u životu nemojte pokušavati izbjegavati strahom, nego ih sprječavajte
savršenim pouzdanjem da će vas Bog, kojem pripadate, od svih njih osloboditi. Očuvao
vas je do dana današnjeg; držite se čvrsto Providnosti i ona će vam uvijek pomoći, čak će
vas i nositi kad ne budete mogli hodati. Čega da se bojite, draga kćeri, budući da pripadate
Bogu koji nam je čvrsto obećao da sve vodi k dobru za one koji ga ljube? Ne mislite na to
što će se dogoditi sutra, jer onaj isti Vječni Otac koji se danas brine za vas, brinut će se
sutra i svakog dana: ili neće dopustiti da vas koje zlo zadesi, ili će vam, ako to dopusti, dati
nepobjedivu snagu podnijeti ga.
Ostanite u miru, draga kćeri. Odbacite iz mašte sve što vas zabrinjava i recite često
Gospodinu: 0 Bože, ti si moj Bog i u tebe se uzdam; ti ćeš mi pomoći i bit ćeš moje
sklonište i neću se ničega bojati, jer ti si sa mnom, još i više, ti si u meni i ja u tebi. Čega da
se boji dijete u naručju takvog Oca? Budite dijete, draga kćeri. Kao što znate, djeca se ne
brinu, budući da drugi misle za njih: dovoljno su jaka ako ostanu uz oca. Činite tako, draga
kćeri, i bit ćete u miru.

Izbjegavati žurbu
Poslove treba obavljati brižno, ali bez žurbe i bez zabrinutosti.
Nemojte se žuriti u poslu, jer svaka žurba uznemiruje razum i rasuđivanje i
onemogućuje dobro obaviti ono što činimo...
Kad Gospodin kori Martu, kaže joj: "Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ se za mnoge
stvari". Vidite, da je bila samo brižna ne bi se bila uznemirila; ali budući da se brinula i
uznemirivala, bila je u žurbi i nemiru, i to je ono što joj Gospodin predbacuje...
Posao obavljen u žestini i žurbi nikad nije dobro obavljen... Što god morate činiti primite
s mirom i obavljajte po redu, jedno za drugim.

Mirno se suočiti sa slabostima

Treba mrziti svoje slabosti, ali mirnom i spokojnom, a ne bijesnom i nemirnom mržnjom.
Ako je tako, možemo se sa strpljenjem s njima suočiti i od njih izvući korist, ponizujući se
zbog njih. Bez toga, kćeri, slabosti koje ste suptilno uočili još će vas suptilnije uznemirivati i
nećete ih se moći riješiti, jer nema ničega što bi moglo u vama bolje zadržati vaše slabosti
od zabrinutosti i žurbe da ih se riješimo.

Blagost i mir u revnosti

Jednoj učiteljici novakinja:
Kćeri, Bog vam je iskazao veliko milosrđe pozivajući vas na službu bližnjemu i, kako mi
se čini, stavljajući melem blagosti prema drugima u vino vaše revnosti... To je ono što vam
je nedostajalo, draga kćeri: vaša je revnost bila dobra, ali malo gorka, malo previše
užurbana, nemirna, sitničava. Evo je pročišćene: odsada će biti blaga, dobrodušna,
ljubazna, mirna, sposobna sve podnijeti.

Prihvatiti bez uznemirivanja činjenicu da ne možemo uvijek zadržati mir

Trudite se, kćeri, ostati u miru, pazeći na to da vam ćud ostane ujednačena. Ne kažem:
"sačuvajte mir", već: "trudite se". Neka vam to bude glavna briga. Pazite da se ne
uznemirujete tek zato što ne možete odjednom smiriti sve osjećaje.

3. Terezija Avilska (1515 - 1582)

Prava i lažna poniznost

Čuvajmo se, kćeri, od poniznosti koju nam nadahnjuje demon bacajući nas u najgori
nemir kad nam ukazuje na težinu naših grijeha. Na tom području on nas uznemiruje na
mnogo načina... Sve što radimo, čini nam se okruženo opasnostima; sva dobra djela, ma
kako izvrsna bila, čine nam se beskorisna. Pred takvim obeshrabrenjem sve ostavljamo,
osjećajući se nemoćnima učiniti bilo kakvo dobro, jer zamišljamo da sve što je pohvalno
kod drugih u nama je loše..
Poniznost, pa i najveća, nikad neće prouzrokovati nemir u duši; prate je mir, radost i
spokoj. Svijest vlastite bijede duši jasno pokazuje da je zaslužila pakao, što je ispunja
žalošću; čini joj se da bi bilo pravo kad bi se sva stvorenja od nje zgrozila, čak se ni ne
usuđuje moliti za milosrđe. Pa ipak, kad se radi o pravoj poniznosti, ovi osjećaji prouzrokuju
takvu blagost i takvo zadovoljstvo da duša ni ne želi od njih biti oslobođena. Nije ni
uznemirena ni tjeskobna, sve više i više se rascvjetava i postaje sve podobnija za Božju
službu. Osjećaji koje prouzrokuje lažna poniznost uznemiruju, uzrujavaju, uzrokuju
poremećaje u duši koja bude puna ogorčenosti. Po mojem mišljenju1, demon bi nas želio
uvjeriti da smo ponizni i dovesti nas do toga da izgubimo pouzdanje u Boga.

20
 (Put savršenosti, 7. poglavlje)

4. Marija od Utjelovljenja (1566-1618)

Predanje Božjoj Providnosti
Kad bismo jednim pogledom unutarnjih očiju mogli vidjeti svu dobrotu i sve milosrđe
Božjih nakana s nama, pa čak i u onome što nazivamo sramotom, brigama i patnjama,
svoju bismo sreću našli u tome da se bacimo u naručaj Božje volje s pouzdanjem malog
djeteta koje se baca u ruke svoje majke. U svemu bismo postupali s namjerom da se
svidimo Bogu i bili bismo u svetom miru, uvjereni da je Bog naš Otac i da želi naše
spasenje više negoli mi sami.

5. Francois-Marie-Jacob Libermann (1802-1852)

(Židov koji je prešao na kršćanstvo, osnivač Otaca Duha Svetoga. Izvaci iz pisama
duhovnih savjeta)
Mir, kraljevstvo Isusa u duši
Duh stalne molitve i duševni mir najvažnija su sredstva koja omogućuju da se u nama
uspostavi divno Isusovo kraljevstvo.
Stalno mislite na tu istinu koja neka se ukorijeni u vašoj duši i u srcu: najjače sredstvo i
nepogrješivo sredstvo da bi se postigla neprestana molitva jest biti u duševnom miru pred
Gospodinom.
Dobro poslušajte ovu riječ: čuvati dušu u miru riječi su samog božanskog Učitelja. Neka
vaša duša uvijek bude usmjerena prema sebi ili, bolje rečeno, prema Isusu koji u njoj
stanuje; ne zarobljena niti zakračunata željeznim kračunima, već okrenuta prema Isusu koji
je drži u svom zagrljaju.
Napor i zauzdavanje skučuju dušu, dok je blagi odmor, mirni postupci i staloženo,
odmjereno i mirno djelovanje razgaljuju i razvedruju.

Mir, uvjet za poučljivost Duhu Svetomu

Duša koja je uznemirena, uzdrmana, nošena na sve strane snagama koje u njoj djeluju,
ne može se prepustiti djelovanju Božjeg Duha. Kad bi se samo htjela prepustiti njegovom
vodstvu, našla bi snagu, bogatstvo i savršenstvo. Ali, budući da ga napušta, budući da želi
djelovati svojim vlastitim snagama, u sebi nalazi samo nemir i potpunu nesposobnost...
Valja nam tražiti taj mir i tu unutarnju umjerenost s ciljem da živimo samo u Bogu i po Bogu,
u blagosti i podčinjenosti, uvijek pokušavajući zaboraviti na sebe samog. Treba se
zaboraviti, da bi se neprestano usmjeravalo dušu prema Bogu, puštajući je da pred njim
stoji u blagosti i u miru.

Pouzdanje u Boga
Najradije bih vas strogo ukorio za takav nedostatak povjerenja u Gospodina! Ne valja
ga se bojati, to je za njega velika uvreda, jer on je dobar, blag, ljubazan, pun nježnosti i
milosrđa prema vama. Možete doći pred njega zbunjeni zbog vašeg siromaštva i vaše
bijede, ali ta zbunjenost neka bude zbunjenost izgubljenog sina koji se vratio kući, puna
povjerenja i nježnosti. Tako stupite pred Isusa, našeg dobrog Oca i Gospodina.
Još uvijek se bojite da ga dovoljno ne ljubite? Upravo u tim trenucima vjerojatno ga
najviše ljubite, predragi, i on vam je bliži nego ikada. Ne mjerite osjećajima ljubav prema
Gospodinu: to je premala mjera. Predajte se u njegove ruke s povjerenjem; vaša će ljubav
sve više i više rasti, ali vi to nećete primijetiti, jer to uopće nije potrebno...

Ne uznemirivati se zbog vlastite bijede

Nemojte se nikada uznemirivati zbog vaše bijede: svjesni te bijede, držite se u
poniznosti i malenosti pred Bogom, ako vam je to odozgo dano, i budite u dubokom miru.
Svakoj bijedi suprotstavite blagost, mir, unutarnju umjerenost, prepuštajući se jednostavno
u Božje ruke, da bi on s vama i u vama učinio što god hoće. U blagosti i miru ne težite
ničem drugom do> li živjeti za njega, po njemu i u njemu.
Ne uznemirivati se zbog svoje prividne mlakosti
Ne dajte se ni obeshrabriti ni utuci ako vam se čini da ništa ne činite, da ste lijeni i
mlaki, ako vidite da ste podložni prirodnim osjećajima, sebeljublju i tuzi. Nastojte
jednostavno zaboraviti sve te stvari i okrenite se duhom prema Bogu, držeći se pred njim u
mirnoj i trajnoj želji dopustiti mu da u vama i s vama čini što god bude htio. Ne mislite na
sebe i idite naprijed u siromaštvu, nikad ne gledajući na sebe... Dokle god se budete brinuli
zbog tih prirodnih nagona, bit ćete zaokupljeni samim sobom, i dokle god ste zaokupljeni
samim sobom, nećete mnogo napredovati u savršenosti. Prirodni će nagoni
prestati kad ih budete prezreli i zaboravili. Uvjeravam vas da oni nemaju nikakvu važnost i
nikakve posljedice: rugajte im se i gledajte samo Boga u čistoj i jednostavnoj vjeri.

Ne zabrinjavati se zbog svojih padova

Zaboravite prošlost. Ne zabrinjavajte se zbog padova, ma koliko oni bili brojni. Sve dok
budete ustajali, neće biti zla, ali ako se obeshrabrite ili se previše žalostite zbog njih, moglo
bi ga biti mnogo. Sve što činite, neka bude u najvećem mogućem miru i odmoru, te iz
velike, čiste i svete ljubavi prema Isusu i Mariji.

Strpljenje
Jedna od najvećih prepreka na putu savršenosti je užurbana i nemirna želja za
napredovanjem i posjedovanjem vrlina koje dobro znamo da nemamo. Pravi način da se

21
napreduje solidno i velikim koracima krije se u strpljenju, miru i smirivanju zabrinutosti... Ne
idite ispred svog vođe, da se ne biste izgubili hodeći izvan puta koji vam on pokazuje, jer
ćete pasti u provaliju, umjesto da stignete živi i zdravi. Vaš vođa je Duh Sveti. Svojim
naporima, zabrinjavanjem i žurbom, vi krećete ispred njega, sve pod izlikom da želite ići
brže. I što se događa? Nađete se izvan puta, tamo gdje je teren tvrđi i grublji, pa umjesto
da napredujete, vi uzmičete ili, u najboljem slučaju, gubite vrijeme.

Dopustiti Božjem Duhu da djeluje

Kada je Bog stvarao svemir, stvarao ga je iz ničega, a vidite kakve je lijepe stvari
stvorio! Isto tako, kad želi raditi na nama, da bi učinio stvari neizmjerno ljepše od svih
prirodnih ljepota koje su proizašle iz njegovih ruku, on ne traži od nas da se posebno
naprežemo da bismo mu pomogli... Pustimo ga da radi; on voli stvarati iz ničega. Držimo
se pred njim u miru i tišini, i jednostavno slijedimo pokrete koji dolaze od njega... Držimo
dušu pred njim u miru i naše duhovne snage u smirenju, čekajući da nam on jedini da život
i djelovanje. Neka naše djelovanje, naša volja, naš život budu samo u Bogu i u Božjem
Duhu... Valja se zaboraviti, stalno upravljati dušu prema Bogu i držati se blago i mirno pred
njime.

Obuzdavati svoje želje

Jedna od glavnih aktivnosti vaše duše trebala bi biti obuzdavanje želja i postizanje
ponizne podložnosti i predanja u Božje ruke. Dozvoljeno je imati želje, to je čak i dobro za
vaš duhovni napredak, ali te bi želje trebale biti mirne, ponizne i podložne Božjoj ugodi.
Siromah koji traži milostinju na nasilan i nestrpljiv način ne postiže ništa. Ako je traži
ponizno, s blagošću i ljubazno, tada može dirnuti ljude kojima se obraća. Prenasilne želje
dolaze od prirode. Sve što dolazi od Božje milosti je blago, ponizno, umjereno, ispunja
dušu i čini je dobrom i podložnom Bogu. Valja vam dakle posebno se truditi obuzdavati
duševne nagone i ostati u miru, podložnosti i poniznosti pred Bogom.
Želite napredovati na putu svetosti? Bog vam daje tu želju, Bog će je i ispuniti. Sveti
Pavao kaže da i želja i djelovanje dolaze od Boga. Sami po sebi ne možemo poželjeti ništa
duhovno. Ta želja dolazi od Boga. Ona je u nama, ali ispunjenje ne dolazi po nama. Naša
uloga sastoji se u tome da budemo vjerni Božjem vodstvu i da mu dozvolimo da u nama
čini što god mu drago. Brige i žurba u cilju ispunjenja naših dobrih želja samo kvare
djelovanje milosti u nama i usporavaju dolazak savršenosti. Ne tražimo savršenost sada i
odmah, ostvarujmo s mirom i s mirnom vjernošću ono što Bog od nas traži. Ako se njemu
svidi voditi naš čamac polakše nego što želimo, budimo podložni njegovoj božanskoj volji.
Kada vidimo da smo podložni uvijek istim slabostima, držimo se ponizno pred Bogom,
otvorimo mu dušu da bi vidio naše rane i naše ožiljke, i da bi nas ozdravio kada i kako mu
se svidi; nastojmo ne slijediti poticaje koji dolaze od naših slabosti i zato se ponizno
prostrimo pred Gospodinom, svjesni našeg siromaštva i naše bijede, podnoseći napadaje
tih slabosti s mirom, strpljenjem, povjerenjem i poniznošću. Odlučimo pripadati
Bogu sa svim tim slabostima, ne slijediti njihove porive i podnositi ih sve do smrti, ako se
tako Bogu svidi. Pogledajte dobro: ako se duša ne povodi za tim slabostima, niti je kriva niti
je Bog uvrijeđen, i čak od njih izvlači velike koristi za svoj napredak.

Živjeti u sadašnjem trenutku

Budite poučljivi i mekani u Božjim rukama. Znate već što za to treba učiniti: ostati u miru
i odmoru, ni za što se ne brinuti i ni zbog čega se ne uzrujavati, zaboraviti prošlost, živjeti
kao da ne postoji ni budućnost, živjeti za Isusa u sadašnjem trenutku ili, još bolje, živjeti
kao da nemamo svog vlastitog života, dozvoljavajući Isusu da živi u nama; napredovati na
taj način u svim okolnostima i u svim susretima, bez straha i bez briga, kao što se pristoji
djeci Isusa i Marije; nikada svojevoljno ne misliti na sebe; prepustiti Isusu brigu za našu
dušu itd. On ju je uzeo sebi, ona njemu pripada, neka se dakle on za nju brine, budući da
njemu pripada. Ne bojte se osude tog tako blagog Učitelja. Odbacite svaki strah i
zamijenite ga ljubavlju; u svemu postupajte s blagošću i mirom, bez užurbanosti i bez
ljutnje; ako treba, pričinite se mrtvim živeći u ljubaznosti, predanju i povjerenju. Vrijeme
ovog progona prestat će i Isus će biti naš i mi njegovi. Tada će svaka od naših poteškoća
biti kruna slave koju ćemo staviti na Isusovu glavu, jer sva slava pripada njemu jedinome.
Naša nesposobnost je razlog za mir i radost, a ne za žalost i zabrinutost
Svijest o našoj nesposobnosti i ništavnosti za nas bi trebala biti razlogom mira: valja
nam vjerovati da Bog želi djelovati, da bi u nama i po nama učinio velike stvari koje nam je
namijenio. On bolje od nas poznaje naše siromaštvo i našu bijedu. Zašto li nas je izabrao,
znajući da sami po sebi ne možemo ništa ako ne da bi jasno pokazao da je on na djelu, a
ne mi?
Još veći razlog za radost je, čini mi se, činjenica da nas naša bijeda i jad tjeraju da
uvijek tražimo Božju pomoć i da tražimo sjedinjenje s njim u svakom trenutku i u
svim životnim situacijama. Mi ovisimo o njemu više negoli naše tijelo ovisi o duši. Zar je
nezgodno što tijelo ovisi o duši i što od nje prima život i snagu? Naprotiv, to je za njega
čast i ugoda, jer po tome sudjeluje u časnijem i uzvišenijem životu od onoga koji bi imalo
samo po sebi. Isto je tako s našom ovisnošću o Bogu, ali na još uzvišeniji način. Što smo
više o njemu ovisni, to je naša duša veća, ljepša i slavnija. Zato se možemo mirno hvaliti
svojim slabostima, jer što su one veće, tim je veća naša radost i naša sreća, i tim smo
ovisniji o Bogu. Zato, dakle, predragi, ne uznemirujte se više ako se osjećate slabima;
naprotiv, radujte se, jer Bog je vaša snaga. Mislite samo na to da vam duša uvijek bude
usmjerena prema njemu i to u najdubljem miru, najsavršenijem predanju, najvećem
mogućem pokajanju i poniznosti.

6. Padre Pio (1887-1968)

22
 (Svećenik kapucin, obilježen Gospodinovim ranama)
Mir je jednostavnost duha, vedrina savjesti, spokoj duše, veza ljubavi. Mir je red, sklad
unutar osobe, neprestana radost koja je posljedica mirne savjesti, sveta radost srca u
kojem vlada Bog. Mir je put savršenstva ili, još bolje: savršenstvo se nalazi u miru. Demon,
koji zna sve te stvari, čini sve napore da nam oduzme mir. Duša se ne smije žalostiti ni
zbog čega, osim toga da uvrijedi Boga. No i u tome moramo biti vrlo razumni: valja nam
žaliti zbog naših slabosti, no neka to bude mirna žalost, uvijek puna povjerenja u Božje
milosrđe. Čuvajmo se onih predbacivanja i grižnje savjesti koji dolaze najčešće od
neprijatelja koji nam želi oduzeti mir. Ako nas grižnja savjesti vodi poniznosti i marljivosti u
dobru, ne oduzimajući nam povjerenje u Boga, znajmo sa sigurnošću da dolazi od Boga.
Ako nas, naprotiv, čini bojažljivima, nepovjerljivima, lijenima, sporima u dobru, znajmo sa
sigurnošću da dolazi od demona, odbacimo je i tražimo utočište u povjerenju u Boga.

KAZALO

UVODNA RIJEČ............................................................
PRVI DIO
I. UNUTARNJI MIR, PUT SVETOSTI............................
1. Bez mene ne možete ništa učiniti........................
2. Unutarnji mir i plodnost apostolata....................
3. Mir i duhovna borba .........................................
4. Mir, čest predmet duhovne borbe.....................
5. Razlozi s kojih gubimo mir
uvijek su loši razlozi..........................................
6. Dobra volja, neophodan uvjet mira...................
7. Dobra volja, dostatan uvjet mira........................

DRUGI DIO
II. KAKO REAGIRATI NA ONO ŠTO
NAM ODUZIMA MIR....................................................
1. Životne brige i bojazan da će nam nešto nedostajati
2. Teško nam je vjerovati u Providnost..................
3. Strah od trpljenja...............................................
4. Da bismo rasli u povjerenju,
molimo poput djeteta .......................................
5. Bogu se predajemo potpuno ili uopće ne..........
6. Bog traži sve, ali ne uzima uvijek baš sve.........
7. Što činiti kad se čovjek
ne uspijeva predati?.........................................
8. Gospodin je pastir moj,
ni u čem ja ne oskudijevam...............................
9. Stav prema trpljenju naših bližnjih ....................
10. Isus živi u svakoj osobi koja trpi........................
11. Tuđe mane i slabosti.........................................
12. Strpljenje prema bližnjemu................................
13. Strpljenje s našim osobnim pogrješkama
i nesavršenostima.............................................
14. Bog može izvući dobro čak
i iz naših pogrješaka.........................................
15. Što činiti kad smo sagriješili?............................
16. Zabrinutost kada moramo
donijeti neku odluku..........................................
17. Kraljevski put ljubavi.........................................
18. Nekoliko savjeta namjesto zaključka.................

TREĆI DIO
III. ŠTO NAM GOVORE SVECI....................................
1. Juan de Bonilla.................................................
2. Sveti Franjo Saleški (1567-1622)......................
3. Terezija Avilska (1515 - 1582)...........................
4. Marija od Utjelovljenja (1566-1618) ..................
5. Francois-Marie-Jacob Libermann (1802-1852) .
6. Padre Pio (1887-1968)......................................
Nakladnik
INFORMATIVNI CENTAR M E Đ U G O R J E

www.medjugorje.hr e-mail: medjugorje-mir@medjugorje.hr

Za nakladnika
Fra Mario Knezović

23
 Grafička priprema
Ivica Božić

Tisak:
FRAM – Mostar

O. Jacques Philippe rođen je 12. ožujka 1947. u Metz-u (Francuska). Svećenik je u zajednici
Blazenstava (Communaute des Beatitudes), katoličkoj francuskoj zajednici osnovanoj 1973.
godine. Više od deset godina bio je poglavar kuće koju je zajednica osnovala u Rimu. Tih
godina vodio je duhovne vježbe i misije po Italiji i zemljama istočne i srednje Europe.
Napisao je više knjiga o molitvi srca i o molitvi uopće, o unutarnjem miru i o slobodi srca.
Nakon što je bio imenovan u
Generalni savjet zajednice, bio je odgovoran
za svećenike i bogoslove Zajednice, a zatim i tri godine za novicijat zajednice. Nakon što je
završio izobrazbu iz Crkvenog prava, bio je zadužen za pitanja Statuta zajednice. Nakon
deset godina u Savjetu zajednice, 2000. godine bio je oslobođen te zadaće da bi se mogao
više posvetiti propovijedanju, vođenju duhovnih vježbi, pisanju i duhovnom praćenju.
879958775165

24