Professional Documents
Culture Documents
Trazi Mir Jacques Philippe
Trazi Mir Jacques Philippe
M E Đ U G O R J E
Naslov izvornika
RECHERCHE LA PAIX ET POURSUIS-LA
© Editions des Beatitudes, S. O. C, 1991.
Traži mir i
idi za njim
Kratki esej o unutarnjem miru
PRVI DIO
5
Bit će korisno prije toga dodati nekoliko napomena, da bismo razjasnili kome se
obraćaju i kome su korisna razmišljanja na tu temu.
6
DRUGI DIO
7
duhovni život nije ništa drugo do li dugotrajan proces preodgajanja, da bismo povratili
izgubljeno pouzdanje po milosti Duha Svetoga, po kojemu možemo ponovno reći Bogu:
"Abba, Oče!"
Taj "povratak povjerenju" za nas je vrlo težak, dugotrajan i mučan. Na putu susrećemo
dvije glavne prepreke.
3. Strah od trpljenja
Druga velika prepreka za predanje Bogu jest prisutnost trpljenja u našem životu i u
svijetu oko nas. Bog dopušta trpljenje i kod onih koji se njemu predaju. Dozvoljava da im
katkada, pa i na bolan način, nedostaju poneke stvari. U kakvom je samo siromaštvu
živjela obitelj male Bernardice iz Lourdesa! Zar to nije opovrgavanje evanđeoske riječi?
Ne, jer Gospodin može dopustiti da nam ponešto nedostaje (pa čak i stvari koje svijet
smatra neophodno potrebnima), ali nam nikad neće uskratiti ono bitno: svoju prisutnost,
svoj mir i sve što je potrebno za potpuno ostvarenje našeg života prema namislima koje on
ima za nas. Ako Bog i dozvoljava trpljenje, naša će snaga biti u tome da,prema riječima
Terezije iz Lisieux-a, vjerujemo da "ne dozvoljava nepotrebno trpljenje."
U našem osobnom životu, kao i u povijesti svijeta, ako želimo potpuno živjeti našu
kršćansku vjeru, moramo biti uvjereni da je Bog dovoljno dobar i dovoljno moćan i da se
može poslužiti svakim zlom, svakim, pa i najbesmislenijim i najbeskorisnijim trpljenjem, u
našu korist. Na tom području ne možemo imati matematičke ili filozofske sigurnosti, jer to je
čin vjere. Upravo na taj čin vjere poziva nas objava Isusovog uskrsnuća, shvaćena i
prihvaćena kao konačna Božja pobjeda nad zlom.
Zlo je tajna i sablazan, i to će uvijek ostati. Treba učiniti sve što je moguće da bi ga se
uklonilo i da bi se ublažilo patnju, no ono ostaje uvijek prisutno u našoj osobnoj povijesti,
kao i u povijesti svijeta. Uloga zla u tajni Otkupljenja ovisi o Božjoj Mudrosti, koja nije
ljudska mudrost, i koja će uvijek sadržavati nešto nerazumljivo. "Jer misli vaše nisu moje
misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti
moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." (Iz 55,8-9)
Kršćanin će u određenim trenucima života zasigurno biti pozvan da vjeruje usprkos
prividu da se "nada protiv svake nade". (Rim 4,18) Neizbježne su situacije u kojima ne
možemo razumjeti razlog Božjeg djelovanja, kada se više ne radi o ljudskoj mudrosti koja
nam je dostižna, koja se može razumjeti i objasniti ljudskim razumom, nego o božanskoj
mudrosti, tajanstvenoj i nerazumljivoj, koja je na djelu.
Budimo sretni što ne možemo uvijek razumjeti! Kako bismo inače dopustili Božjoj
mudrosti da slobodno djeluje prema svojim namislima? Gdje bi bilo mjesta za pouzdanje?
Istina je da u mnogim stvarima ne bismo učinili ono što bi Bog učinio! Sigurno ne bismo
odabrali ludost Križa kao sredstvo Otkupljenja! No, srećom, Božja Mudrost, a ne naša, sve
vodi, ona koja je neizmjerno moćnija, puna ljubavi i milosrdnija od naše.
Pa ako su putevi Božje Mudrosti i nerazumljivi, ako nas njezino djelovanje i zbunjuje,
recimo sebi da je to jamstvo da će biti isto tako nerazumljiva u onome što priprema onima
8
koji se u nju uzdaju: ono što nam priprema neizmjerno nadilazi u slavi i ljepoti sve ono što
možemo zamisliti ili pojmiti: "Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce
nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor 2,9)
Ljudska mudrost može proizvesti samo djela prema ljudskim mjerilima, jedino božanska
Mudrost može ostvariti božanske stvari, upravo one božanske veličine koje je nama
namijenila.
Eto, dakle, u čemu je naša snaga kad se nađemo pred pitanjem zla: ne filozofski
odgovor, nego djetinje pouzdanje u Božju Ljubav i Mudrost, sigurnost da "Bog čini sve da
pridonosi dobru onih koji ga ljube" (Rim 8,28) i da "patnje sadašnjega vremena nisu
dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama". (Rim 8,18)
9
najteže. Prirodna težnja tjera nas da se vežemo za materijalna dobra, osjećaje, želje,
planove itd. Vrlo nam je teško pustiti sve to iz ruku, jer imamo osjećaj da ćemo se izgubiti,
da ćemo umrijeti. U tim trenucima valja nam cijelim srcem vjerovati u Isusovu Riječ, taj
zakon koji kaže da "onaj koji gubi - dobiva" i koji je tako izričit u Evanđelju: "Tko hoće
sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tkojzgubi radi mene svoj život, naći će ga". (Mt 16,25)
Čovjek koji prihvati smrt, plod nenavezanosti i odricanja, nalazi pravi život. Čovjek koji se
naveže na nešto, koji želi zadržati neko područje svog života i njime upravljati po svojem
nahođenju ne predajući ga radikalno u Božje ruke, čini lošu računicu: preuzima na sebe
nepotrebnu skrb i izlaže se brigama koje proizlaze iz mogućnosti gubitka. Onaj, naprotiv,
koji se odvaži sve predati u Božje ruke, koji Bogu dozvoli da uzme i dadne po svojem
nahođenju, taj nalazi neizrecivi unutarnji mir i slobodu. "Kad bi ljudi samo znali što čovjek
sve dobiva kad se svega odrekne!", kaže sveta Terezija od Djeteta Isusa. iO je put prave
sreće, jer 3KO dozvolimo Bogu ua djeluje po svojem nahođenju, on nas može učiniti
neizmjerno sretnijima nego što to možemo mi sami, budući da nas pozna mnogo bolje i
ljubi mnogo više nego što se mi sami poznajemo i ljubimo. Sveti Ivan od Križa izražava istu
istinu drugim riječima: "Od trenutka kad ih više nisam tražio, sva su mi dobra bila dana".
Ako se oslobodimo od svega, predajući sve u Božje ruke, Bog će nam dati mnogo više,
stostruko, i to 'Već sada u ovom svijetu". (Marko 10,30)
10
Prema riječima pjesnika Rimbaud-a, imamo osjećaj da je "pravi život negdje drugdje",
izvan našeg života, koji ne doživljavamo kao pravi život, jer nam zbog nekih naših patnji ili
ograničenja ne pruža uvjete za istiniti duhovni rascvat. Usredotočeni smo na negativnu
stranu naše situacije, na ono što nam nedostaje da bismo bili sretni. Sve nas to čini
nesretnima, zavidnima i obeshrabrenima, pa ne možemo napredovati. Govorimo da je
pravi život negdje drugdje i jednostavno zaboravljamo živjeti.
Katkada nedostaje samo malo da bi se sve promijenilo i da bismo napredovali
divovskim koracima: drugačiji pogled na stvari, pogled povjerenja i nade na osobnu
situaciju, zasnovan na sigurnosti da nam ništa ne može manjkati. Kada bismo tako gledali,
pred nama bi se otvorila vrata i mogućnosti duhovnog rasta koje nismo očekivali.
Često živimo u iluziji: htjeli bismo da se promijeni naša okolina i uvjeti, jer mislimo da bi
tada sve išlo bolje. To je vrlo često tek zabuna. Naše se srce, a ne vanjske okolnosti, treba
najprije promijeniti i pročistiti od svoje zatvorenosti, žalobnosti i nedostatka nade. "Blago
onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!" (Matej 5,8) Blago onima čije je srce
pročišćeno vjerom i nadom, koji gledaju na život sa sigurnošću da je Bog prisutan i u
prividno nepovoljnim prilikama, brinući se za njihove bitne potrebe, tako da im doista ništa
ne nedostaje. Oni koji tako vjeruju, Boga će gledati: imat će iskustvo Božje prisutnosti koja
ih prati i vodi; vidjet će da situacije koje su držali nepovoljnima i štetnima za duhovni život
nisu ništa drugo do li snažna sredstva u Božjoj pedagogiji koja im omogućuju napredak i
rast. Sveti Ivan od Križa kaže da "duša ima najviše dobiti i koristi tamo gdje joj se čini da
gubi". To je, doista, velika istina.
Dogodi se koji puta da su nam misli toliko pomračene onim što ne ide dobro i što bi, po
našim kriterijima, trebalo biti drugačije, da zaboravljamo sve što je pozitivno, pa nismo u
stanju iskoristiti sve vidove naše situacije, pa čak i one prividno negativne, u cilju
približavanja Bogu i rasta u vjeri, ljubavi i poniznosti. Ono što nam najviše nedostaje, to je
uvjerenje da "ljubav Božja koristi na dobro sve ono što je u meni: i dobro i zlo" (sv. Terezija
od Djeteta Isusa, prema sv. Ivanu od Križa). Kad se ne bismo tužili i pokušavali pod svaku
cijenu otarasiti naših slabosti, vidjeli bismo da su mnoge nesavršenosti zapravo prekrasne
prilike za rast u poniznosti i u povjerenju u Božje miiosrđe, dakle za rast u svetosti.
Problem je, zapravo, u tome što imamo previše osobnih mjerila o tome što je dobro i što
nije, a nemamo dovoljno povjerenja u Božju mudrost i snagu. Ne vjerujemo da je Bog
sposoban sve voditi prema našem dobru i da ni u kojem slučaju neće dozvoliti da nam
nedostaje ono najhitnije, ono što nam pomaže da bolje ljubimo. Rasti i razvijati se u
duhovnom životu znači naučiti ljubiti. Tolike okolnosti koje ocjenjujemo kao štetne mogle bi,
kad bismo imali više vjere, za nas biti dragocjene prilike za veću ljubav: veće strpljenje,
poniznost, blagost, milosrđe i veće predanje u Božje ruke.
Budimo, dakle, uvjereni u sljedeće, i naći ćemo izvor neizmjerne snage: Bog može
katkada dozvoliti daj mi uzmanjkaju novac, zdravlje, mogućnosti, kreposti, ali mi nikad neće
uskratiti sebe samog, svoju pomoć, svoje milosrđe, sve ono što mi omogućuje da se stalno
sve više njemu približavam i da jače ljubim njega i svoje bližnje, i da dođem do svetosti.
11
tome da se želi dobro jedne osobe u Božjem svjetlu i u skladu s njegovim nakanama), a ne
iz straha (od trpljenja, od gubitka nečega). Naš stav prema onima koji trpe oko nas
prečesto je više uvjetovan strahom, negoli utemeljen na ljubavi.
Jedna je stvar sigurna: Bog ljubi sve naše bližnje neizmjerno više i neizmjerno bolje od
nas samih. On želi da vjerujemo u tu ljubav i da predamo u njegove ruke sva bića koja su
nam draga. Za njih će to često predstavljati mnogo efikasniju pomoć.
Osobe koji trpe trebaju u svojoj okolini mirne ljude, pune povjerenja i radosti, koji će im
pomoći na mnogo efikasniji način od onih koji su zabrinuti i puni zebnje. Lažna sućut često
samo uvećava žalost i smetenost. Ona nije izvor mira i nade za one koji trpe.
Želio bih dati jedan konkretan primjer, kojeg sam nedavno susreo. Radi se o jednoj
mladoj ženi koja teško trpi od depresije praćene strahovima i zebnjama koje joj često ne
dozvoljavaju da sama izađe iz kuće. Razgovarao sam s njezinom obeshrabrenom i
rasplakanom majkom koja me je preklinjala da molimo za njezino ozdravljenje. Beskrajno
poštujem razumljivu bol te majke. Mi smo, naravno, molili za njezinu kćer. No, ono što me
je pogodilo kad sam malo kasnije imao priliku razgovarati s mladom ženom osobno, jest
činjenica da ona svoju patnju prihvaća s mirom. Rekla mi je: "Nisam u stanju moliti, ali
stalno govorim Isusu riječi 23. psalma: "77 si pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam". Rekla
mi je isto tako da vidi pozitivne plodove svoje bolesti, posebno kod svog oca, koji je nekada
znao biti vrlo grub prema njoj, a sada mijenja svoje ponašanje.
Često sam vidio slučajeve kada jedna osoba prolazi kroz kušnje koje preživljava bolje
od okoline koja se uzrujava i zabrinjava! Može se dogoditi da množimo molitve za
ozdravljenje, pa čak i za oslobođenje, da tražimo sva moguća i nemoguća sredstva da
bismo postigli ozdravljenje jedne osobe, ne shvaćajući da je Božja ruka očito nad njom. Ne
kažem da ne treba postojanom molitvom pratiti osobe koje trpe i koje traže ozdravljenje, i
činiti sve što je moguće u ljudskom i duhovnom smislu da bi se do njega došlo. To je,
naravno, naša dužnost, koju valja živjeti u okružju mira i predanja punog povjerenja u
Božje ruke.
13
djelotvornije ponovno pronaći mir i pustiti Boga da djeluje.
Drugi razlog jest da je to samom Gospodinu draže. Da li Bog više voli da se nakon pada
obeshrabrimo i mučimo, ili da uzvratimo govoreći: "Gospodine, molim te da mi oprostiš,
opet sam sagriješio, evo za što sam sposoban po mojim vlastitim snagama! S pouzdanjem
se predajem tvojem milosrđu i tvojem praštanju, zahvaljujem ti da nisi dopustio da još teže
sagriješim. Predajem ti se s pouzdanjem, jer znam da ćeš me jednog dana potpuno
izliječiti, a dok na to čekam, molim te da mi daš milost da me iskustvo vlastite bijede učini
poniznijim, blažim prema drugima i svjesnim da sam svojim snagama nisam ni za što
sposoban, već da moram sve očekivati od Tvoje ljubavi i Tvojeg milosrđa"!? Odgovor je
jasan.
Treći razlog jest činjenica da su nemir, žalost i obeshrabrenje koje osjećamo nakon
nekog neuspjeha ili pogrješke rijetko čisti. Rijetko se radi o tome da žalimo zato što smo
uvrijedili Boga. Uglavnom je riječ o dobroj mjeri oholosti. Žalosni smo i obeshrabreni ne
zato što je Bogu nanesena uvrjeda, nego zato što se savršena predstava koju smo imali o
sebi odjednom našla grubo narušena. Naša je bol vrlo često uzrokovana time što nam je
ponos bio pogođen! Pretjerana žalost je upravo znak da smo računali sa sobom i s našim
vlastitim snagama, a ne s Bogom. Poslušajmo riječi koje je napisao Lorenzo Scupoli, kojeg
smo već naveli:
"Čovjek uvjeren da se uzda u Boga, a ne u sebe (što je temelj duhovnog života kojeg se
moramo truditi postići) najbolje će znati da li se radi o taštini kad iskusi neki pad: ako
bude smeten i žalostan i ako izgubi nadu da će moći ponovno napredovati u vrlini, tada
je to znak da se nije uzdao u Boga, već u sebe sama. Što su žalost i očajanje veći, to
veća je i krivica.
Ako čovjek, koji se uvelike uzda u Boga i koji pazi na | to da ne računa previše na sebe
sama, počini neku grješku, on se tome niti čudi, niti je zabrinut ili žalostan zbog toga, jer
dobro zna da je do toga došlo zbog njegove slabosti i jer se nije dovoljno uzdao u Boga.
Pad ga uči tome da se što manje pouzdaje u svoju snagu i što više u pomoć Onoga koji je
jedini moćan. Takav čovjek iznad svega mrzi svoj grijeh, osuđuje strast ili poročnu naviku
koja mu je bila uzrokom, i trpi što je uvrijedio Boga. Njegova je bol uvijek mirna i ne
sprječava ga vratiti se poslu, podnositi uobičajene kušnje i do smrti progoniti gorke
neprijatelje...
Vrlo je uobičajena iluzija držati vrlinom taj strah i nemir koje čovjek osjeća nakon grijeha:
iako je nemir koji slijedi nakon grijeha uvijek praćen žalošću, ona ipak uglavnom
proizlazi iz oholosti i skrivene taštine uzrokovane prevelikim pouzdanjem u vlastite
snage. Kada, dakle, zahvaljujući žalosnom iskustvu svojih padova, čovjek koji prezire
napasti i koji je mislio da je čvrsto ukorijenjen u vrlini spozna da je slab grješnik kao svi
drugi, on se tome čudi kao nečemu što se nije trebalo dogoditi i, izgubivši slab oslonac
na kojeg je računao, prepušta se tuzi i očajanju.
Ta se nesreća nikada ne događa poniznima koji se ne uzdaju toliko u sebe koliko u
Boga: kada oni pogriješe, nisu ni iznenađeni ni uznemireni, jer svjetlost istine koja im
svijetli daje im vidjeti da je to prirodna posljedica njihove slabosti i nepostojanosti."
(Duhovna borba, 4. i 5. poglavlje)
14
Valja nam znati da je jedno od najčešće korištenih oružja kojima se demon služi da bi
spriječio da se duša približi Bogu upravo to da joj oduzme mir i da ju obeshrabri mislima na
pogrješke.
Valja nam znati razlikovati između istinskog pokajanja, praćenog istinskom željom za
popravljanjem, koje je uvijek blago, mirno i puno povjerenja, i lažnog pokajanja, grižnje
savjesti koja uznemiruje, obeshrabruje i paralizira. Zamjerke koje nam upućuje savjest nisu
uvijek sve inspirirane Duhom Svetim! Neke dolaze od naše oholosti ili od demona, i valja
nam ih znati prepoznati. Bitno mjerilo u razlučivanju duhova jest upravo mir. Osjećaji koji
dolaze od Božjeg Duha, pa bili oni i snažni i duboki, uvijek su mirni. Poslušajmo još jednom
Scupolija:
"Da bi naše srce ostalo u savršenom miru, valja nam isto tako odbaciti onu grižnju
savjesti koja prividno dolazi od Boga a u biti se svodi na predbacivanja koja si sami
činimo u vezi s nekim slabostima. Takva grižnja savjesti u stvarnosti dolazi od zlog
duha, što se može prepoznati po posljedicama. Ako nas grižnja savjesti vodi prema
većoj poniznosti i većem žaru u dobrim djelima, te ako ne umanjuje naše pouzdanje u
Božje milosrđe, tada nam je valja prihvatiti sa zahvalnošću kao dar s Neba. Ako nam
pak uzrokuje nemir i obeshrabrenje, ako nas vodi prema lijenosti, bojažljivosti,
polaganosti u obavljanju dužnosti, valja nam vjerovati da su to sugestije neprijatelja i
nastaviti činiti što obično činimo, ne obraćajući na njih pažnju." (Duhovna borba,
25. poglavlje)
Razumimo dobro jednu stvar: za osobu dobre volje, ono što je najgore u grijehu nije
toliko pogrješka sama po sebi, koliko malodušnost do koje ona dovodi. Tko padne i odmah
ustane, nije mnogo izgubio, čak je i dobio rastući u poniznosti i u iskustvu milosrđa. Tko
ostane tužan i malodušan izgubio je mnogo više. Znak duhovnog napretka nije toliko u
tome da čovjek više ne pada, koliko u tome da postaje sposoban brzo se pridignuti od
svojih padova.
16
Kad Gospodin dopusti takvu neizvjesnost, valja ju prihvatiti s mirom. Umjesto da se
trudimo pod svaku cijenu doći do cilja beskorisno se mučeći, slijedimo pravilo koje nam
daje sestra Faustina:
"Kad ne znamo što je najbolje, treba razmišljati, razmatrati i tražiti savjet, jer nemamo
pravo djelovati ako nam je savjest nesigurna. U neizvjesnosti (ako ona traje) treba reći:
što god učinim, bit će dobro, ako mi je nakana učiniti dobro. Ono što mi držimo dobrim,
Bog će prihvatiti i držati dobrim. Nemojmo se žalostiti ako nakon nekog vremena vidimo
da stvari ne stoje kako smo htjeli. Bog gleda nakanu s kojom smo počeli i dat će nam
naknadu u skladu s tom nakanom. To je pravilo koje nam valja slijediti." (Duhovni
dnevnik, br. 799)
Često se prekomjerno mučimo zbog odluka koje moramo donijeti. Kao što postoji lažna
poniznost i lažna sućut, možemo reći da u vezi s našim mogućnostima izbora postoji i
lažna poslušnost Bogu: htjeli bismo uvijek biti apsolutno sigurni da činimo Božju volju, htjeli
bismo nikada ne pogriješiti. U tom stavu ima nešto što nije na mjestu, i to iz više razloga.
S jedne strane, želja da se zna što Bog hoće često skriva poteškoću da se podnese
neizvjesnost: htjeli bismo biti oslobođeni obveze da sami donesemo odluku. Bog često
hoće upravo to da naučimo donijeti odluku, pa ako i nismo u potpunosti sigurni da je to
najbolja moguća odluka. Sposobnost donijeti odluku u neizvjesnosti, čineći što nam se čini
najboljim i ne provodeći sate u oklijevanju, sadrži u biti stav pouzdanja i predanja:
"Gospodine, razmislio sam i molio da bih saznao tvoju volju. Ne vidim baš sasvim jasno, ali
to me ne uznemiruje i neću satima razbijati glavu: donosim ovu odluku jer, nakon procjene,
ona mi se čini najboljom. Sve predajem u tvoje ruke. Znam da mi nećeš zamjeriti ako se i
zabunim, budući da mi je nakana bila dobra. Ako sam pogriješio, znam da si ti sposoban iz
te pogrješke izvući neko dobro. To će za mene biti izvor poniznosti i dobra pouka!"... I
ostajem u miru...
S druge strane, rado bismo bili nepogrješivi, htjeli bismo izbjeći svaku mogućnost
pogrješke, ali u toj želji ima mnogo oholosti i straha da će nas drugi osuditi. Tko, naprotiv,
mirno prihvati mogućnost da će povremeno pogriješiti i da će to drugi vidjeti, pokazuje
znakove prave poniznosti i prave ljubavi prema Bogu.
Nemajmo krivu predodžbu o tome što Bog od nas traži: Bog je Otac, dobar i pun
suosjećanja, koji poznaje slabosti svoje djece i granice naših mogućnosti prosuđivanja. Od
nas traži dobru volju i poštenu nakanu, ali sigurno ne očekuje nepogrješivost i savršenost u
svim našim odlukama! Kad bi sve naše odluke bile savršene, to bi nam bez sumnje učinilo
više zla nego dobra! Brzo bismo se držali za kakvog "supermena".
Kao zaključak, recimo da Gospodin više ljubi čovjeka koji zna odlučiti bez previše
oklijevanja, čak i onda kad je u neizvjesnosti, i koji sve posljedice s povjerenjem prepušta
njemu u ruke, od čovjeka koji se beskrajno muči da bi saznao što Bog od njega očekuje,
ne donoseći nikada nikakvu odluku. Prvi stav sadrži više predanja, pouzdanja i ljubavi
nego li drugi. Bog ljubi one koji napreduju u slobodi duha i koji se previše ne gnjave oko
sitnica. Perfekcionizam nema nikakve veze sa svetošću...
Važno je isto tako znati dobro razlučiti kada je potrebno a kada nije posvetiti više
vremena razlučivanju i donošenju odluke: radi li se o odlukama koje određuju cijeli život, ili
o nečemu gdje nema velike razlike između dviju mogućnosti i kada bi bilo nerazumno i
suprotno Božjoj volji uzimati previše vremena i poduzimati posebne mjere opreza prije
donošenja odluke. Kao što kaže sveti Franjo Saleški, "normalno je dobro izvagati šipke
zlata. Kad se pak radi 6 sitnišu, dovoljno je ocijeniti na brzinu." Demon, koji se uvijek trudi
da nas dovede u stanje zabrinutosti, želi da se za svaku, pa i najsitniju odluku pitamo je li to
Božja volja ili nije. On uzrokuje zabrinutost, skrupule i grižnju savjesti oko stvari koje toga
doista nisu vrijedne.
Duboka i stalna želja biti poslušan Bogu trebala bi biti dio nas. Ta je želja po Duhu
Svetomu ako je praćena mirom, unutarnjom slobodom, pouzdanjem i predanjem, a nije ako
je izvor nemira koji paralizira savjest i ne dozvoljava joj donijeti slobodnu odluku.
Istina je da Gospodin može dozvoliti trenutke kada nam želja biti poslušan prouzrokuje
pravu muku; postoje isto tako osobe koje su po temperamentu skrupulozne, što je bolna
kušnja od koje Gospodin ne oslobađa uvijek u potpunosti tokom ovoga života.
U svakom slučaju, valja nam se truditi napredovati u unutarnjoj slobodi i miru, znajući,
kao što je bilo rečeno, da nas demon žarko želi omesti: on je lukav i služi se željom da
vršimo Božju volju da bi nam prouzročio brige. Ne smijemo mu dozvoliti da nas uhvati u
svoju klopku. Kad je netko daleko od Boga, Neprijatelj ga kuša zlim stvarima, no kad je
netko blizak Bogu, kad ga ljubi i ne želi ništa drugo do li svidjeti mu se i biti mu poslušan,
demon ga, sve pokušavajući preko zlih stvari (koje su u tom slučaju lako prepoznatljive)
ipak više kuša preko dobra. To znači da se služi našom željom da činimo dobro da bi nas
smeo. Prouzrokujući skrupule ili predstavljajući nam neko dobro koje bismo trebali ostvariti,
a koje je u biti iznad naših sadašnjih snaga, ili nije ono koje Bog od nas traži, on nas
obeshrabruje ili nam oduzima mir! Želi nas uvjeriti da ne činimo dovoljno, da ono što činimo
ne činimo doista iz ljubavi prema Bogu, da Gospodin nije s nama zadovoljan itd. Uvjerit će
nas, na primjer, da Gospodin od nas traži određenu žrtvu za koju nismo sposobni-i to će
nas uvelike uznemiriti. On prouzrokuje svaku vrstu skrupula i nemira u savjesti koje nam
valja jednostavno pustiti po strani, bacajući se poput male djece Bogu u naručaj. Kad
izgubimo mir iz razloga sličnih onima koje smo naveli, budimo svjesni da je demon u to
umiješao svoje prste i potrudimo se da ponovno nađemo mir. Ako ne uspijemo sami,
otvorimo srce nekoj duhovnoj osobi. Sama činjenica da o tome govorimo s nekim bit će
najčešće dovoljna da nemir potpuno nestane i da se vrati mir.
U vezi s duhom slobode koji nas treba voditi u svim
djelima i odlukama, zaključimo riječima svetog Franje
Saleškoga: ;
"Budite široka srca, u velikim i malim stvarima uvijek se predajte Božjoj Providnosti i
17
budite blaga i mirna srca." (gospođi de la Flechere, 13. svibnja 1609.)
"Često sam vam govorio da ne valja previše sitničariti sa vrlinama, već napredovati bez
krutosti i bez oklijevanja, naivno i slobodno, jednom riječju u dobroj vjeri.^ Vama prijete
duh napora i duh melankolije. Želim da imate široko i veliko srce na putu prema
Gospodinu." (gospođi de Chantal, 1. studenog 1604.)
TREĆI DIO
18
III. ŠTO NAM GOVORE SVECI
1. Juan de Bonilla
(Španjolski franjevac iz XVI. stoljeća, autor divnog malog "Eseja o unutarnjem miru")
Mir, put prema savršenosti
Iskustvo će vam pokazati da je mir, kojeg ljubav izlijeva u vaša srca, najizravniji put
prema vječnom životu.
Pazite da nikad ne dozvolite da vam se srce uznemiruje, žalosti, uzbuđuje, niti miješa u
nešto što bi moglo uzrokovati zabrinutost. Radite uvijek na tome da vam srce ostane mirno,
jer Gospodin govori: "Blago mirotvorcima". Činite tako, i Gospodin će u vašoj duši izgraditi
Grad mira i od vas će učiniti Kuću užitaka. On od vas traži samo jedno: kad god se
uznemirite, ponovno pronađite mir u sebi, u svojim djelima, u mislima i pokretima, sve bez
iznimke.
Kao što se grad ne gradi u jednom danu, nemojte misliti da ćete u jednom danu uspjeti
doći do unutarnjeg mira: radi se o izgrađivanju nastambe za Boga, vi postajete Božji hram.
Gospodin sam mora ga sagraditi, bez njega vašeg rada ne bi ni bilo.
Mislite i na to da je temelj te zgrade poniznost.
Čuvati dušu u slobodi i nenavezanosti
Neka vaša volja uvijek bude spremna na sve. Neka vaše srce ne bude ničemu
potčinjeno. Kad imate neku želju, neka to bude tako da ne budete nesretni ako se ona ne
ostvari: budite mirni u duši, kao da niste ništa željeli. Prava sloboda je u tome da čovjek nije
ni na što navezan. Bog traži da vaša duša bude slobodna, da bi u njoj mogao učiniti svoja
veličanstvena čudesa.
Mir i poniznost
Mir se rađa iz poniznosti.
Ništa nas ne uznemiruje kao sebeljublje i uvažavanje sebe samog. Koje je značenje
činjenice da, kad počinimo nešto nesavršeno, budemo začuđeni, nespokojni i nestrpljivi?
To je, bez sumnje, zato što smo mislili da smo doista dobri, odlučni i solidni, pa kad vidimo
da to nije tako i da smo se našli licem u prašini, osjećamo se prevareni, nemirni, uvrijeđeni
i zabrinuti. Kad bismo doista znali tko smo, umjesto da budemo zapanjeni kad se nađemo
na zemlji, čudili bismo se kako uopće možemo stajati uspravno!
19
došla, budite sigurni da ako ljubite Boga, sve će se pretvoriti u dobro. Pa ako i ne vidite
kojim će putem to dobro doći do vas, budite tim sigurniji da će doći. Ako vam Bog baca
blato sramote u oči, to je zato da bi vam dao dobar vid i od vas učinio predmet časti u
svačijim očima. Ako Bog čini da padnete, kao što je učinio s Pavlom kojeg je bacio na
zemlju, to je zato da bi vas uzdignuo u svoju slavu.
Svim snagama željeti samo Boga, a sve ostalo na umjeren način
Svim snagama, stalno i sigurno valja željeti samo Boga, a sredstva kojima ćemo ga
služiti valja željeti na blag i umjeren način, da ne bismo bili previše uzdrmani ako nas netko
spriječi njima se poslužiti.
Pouzdanje u Providnost
Mjera Božje Providnosti prema nama jednaka je mjeri pouzdanja koje polažemo u nju.
Nezgode u životu nemojte pokušavati izbjegavati strahom, nego ih sprječavajte
savršenim pouzdanjem da će vas Bog, kojem pripadate, od svih njih osloboditi. Očuvao
vas je do dana današnjeg; držite se čvrsto Providnosti i ona će vam uvijek pomoći, čak će
vas i nositi kad ne budete mogli hodati. Čega da se bojite, draga kćeri, budući da pripadate
Bogu koji nam je čvrsto obećao da sve vodi k dobru za one koji ga ljube? Ne mislite na to
što će se dogoditi sutra, jer onaj isti Vječni Otac koji se danas brine za vas, brinut će se
sutra i svakog dana: ili neće dopustiti da vas koje zlo zadesi, ili će vam, ako to dopusti, dati
nepobjedivu snagu podnijeti ga.
Ostanite u miru, draga kćeri. Odbacite iz mašte sve što vas zabrinjava i recite često
Gospodinu: 0 Bože, ti si moj Bog i u tebe se uzdam; ti ćeš mi pomoći i bit ćeš moje
sklonište i neću se ničega bojati, jer ti si sa mnom, još i više, ti si u meni i ja u tebi. Čega da
se boji dijete u naručju takvog Oca? Budite dijete, draga kćeri. Kao što znate, djeca se ne
brinu, budući da drugi misle za njih: dovoljno su jaka ako ostanu uz oca. Činite tako, draga
kćeri, i bit ćete u miru.
Izbjegavati žurbu
Poslove treba obavljati brižno, ali bez žurbe i bez zabrinutosti.
Nemojte se žuriti u poslu, jer svaka žurba uznemiruje razum i rasuđivanje i
onemogućuje dobro obaviti ono što činimo...
Kad Gospodin kori Martu, kaže joj: "Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ se za mnoge
stvari". Vidite, da je bila samo brižna ne bi se bila uznemirila; ali budući da se brinula i
uznemirivala, bila je u žurbi i nemiru, i to je ono što joj Gospodin predbacuje...
Posao obavljen u žestini i žurbi nikad nije dobro obavljen... Što god morate činiti primite
s mirom i obavljajte po redu, jedno za drugim.
20
(Put savršenosti, 7. poglavlje)
Pouzdanje u Boga
Najradije bih vas strogo ukorio za takav nedostatak povjerenja u Gospodina! Ne valja
ga se bojati, to je za njega velika uvreda, jer on je dobar, blag, ljubazan, pun nježnosti i
milosrđa prema vama. Možete doći pred njega zbunjeni zbog vašeg siromaštva i vaše
bijede, ali ta zbunjenost neka bude zbunjenost izgubljenog sina koji se vratio kući, puna
povjerenja i nježnosti. Tako stupite pred Isusa, našeg dobrog Oca i Gospodina.
Još uvijek se bojite da ga dovoljno ne ljubite? Upravo u tim trenucima vjerojatno ga
najviše ljubite, predragi, i on vam je bliži nego ikada. Ne mjerite osjećajima ljubav prema
Gospodinu: to je premala mjera. Predajte se u njegove ruke s povjerenjem; vaša će ljubav
sve više i više rasti, ali vi to nećete primijetiti, jer to uopće nije potrebno...
Strpljenje
Jedna od najvećih prepreka na putu savršenosti je užurbana i nemirna želja za
napredovanjem i posjedovanjem vrlina koje dobro znamo da nemamo. Pravi način da se
21
napreduje solidno i velikim koracima krije se u strpljenju, miru i smirivanju zabrinutosti... Ne
idite ispred svog vođe, da se ne biste izgubili hodeći izvan puta koji vam on pokazuje, jer
ćete pasti u provaliju, umjesto da stignete živi i zdravi. Vaš vođa je Duh Sveti. Svojim
naporima, zabrinjavanjem i žurbom, vi krećete ispred njega, sve pod izlikom da želite ići
brže. I što se događa? Nađete se izvan puta, tamo gdje je teren tvrđi i grublji, pa umjesto
da napredujete, vi uzmičete ili, u najboljem slučaju, gubite vrijeme.
22
(Svećenik kapucin, obilježen Gospodinovim ranama)
Mir je jednostavnost duha, vedrina savjesti, spokoj duše, veza ljubavi. Mir je red, sklad
unutar osobe, neprestana radost koja je posljedica mirne savjesti, sveta radost srca u
kojem vlada Bog. Mir je put savršenstva ili, još bolje: savršenstvo se nalazi u miru. Demon,
koji zna sve te stvari, čini sve napore da nam oduzme mir. Duša se ne smije žalostiti ni
zbog čega, osim toga da uvrijedi Boga. No i u tome moramo biti vrlo razumni: valja nam
žaliti zbog naših slabosti, no neka to bude mirna žalost, uvijek puna povjerenja u Božje
milosrđe. Čuvajmo se onih predbacivanja i grižnje savjesti koji dolaze najčešće od
neprijatelja koji nam želi oduzeti mir. Ako nas grižnja savjesti vodi poniznosti i marljivosti u
dobru, ne oduzimajući nam povjerenje u Boga, znajmo sa sigurnošću da dolazi od Boga.
Ako nas, naprotiv, čini bojažljivima, nepovjerljivima, lijenima, sporima u dobru, znajmo sa
sigurnošću da dolazi od demona, odbacimo je i tražimo utočište u povjerenju u Boga.
KAZALO
UVODNA RIJEČ............................................................
PRVI DIO
I. UNUTARNJI MIR, PUT SVETOSTI............................
1. Bez mene ne možete ništa učiniti........................
2. Unutarnji mir i plodnost apostolata....................
3. Mir i duhovna borba .........................................
4. Mir, čest predmet duhovne borbe.....................
5. Razlozi s kojih gubimo mir
uvijek su loši razlozi..........................................
6. Dobra volja, neophodan uvjet mira...................
7. Dobra volja, dostatan uvjet mira........................
DRUGI DIO
II. KAKO REAGIRATI NA ONO ŠTO
NAM ODUZIMA MIR....................................................
1. Životne brige i bojazan da će nam nešto nedostajati
2. Teško nam je vjerovati u Providnost..................
3. Strah od trpljenja...............................................
4. Da bismo rasli u povjerenju,
molimo poput djeteta .......................................
5. Bogu se predajemo potpuno ili uopće ne..........
6. Bog traži sve, ali ne uzima uvijek baš sve.........
7. Što činiti kad se čovjek
ne uspijeva predati?.........................................
8. Gospodin je pastir moj,
ni u čem ja ne oskudijevam...............................
9. Stav prema trpljenju naših bližnjih ....................
10. Isus živi u svakoj osobi koja trpi........................
11. Tuđe mane i slabosti.........................................
12. Strpljenje prema bližnjemu................................
13. Strpljenje s našim osobnim pogrješkama
i nesavršenostima.............................................
14. Bog može izvući dobro čak
i iz naših pogrješaka.........................................
15. Što činiti kad smo sagriješili?............................
16. Zabrinutost kada moramo
donijeti neku odluku..........................................
17. Kraljevski put ljubavi.........................................
18. Nekoliko savjeta namjesto zaključka.................
TREĆI DIO
III. ŠTO NAM GOVORE SVECI....................................
1. Juan de Bonilla.................................................
2. Sveti Franjo Saleški (1567-1622)......................
3. Terezija Avilska (1515 - 1582)...........................
4. Marija od Utjelovljenja (1566-1618) ..................
5. Francois-Marie-Jacob Libermann (1802-1852) .
6. Padre Pio (1887-1968)......................................
Nakladnik
INFORMATIVNI CENTAR M E Đ U G O R J E
Za nakladnika
Fra Mario Knezović
23
Grafička priprema
Ivica Božić
Tisak:
FRAM – Mostar
O. Jacques Philippe rođen je 12. ožujka 1947. u Metz-u (Francuska). Svećenik je u zajednici
Blazenstava (Communaute des Beatitudes), katoličkoj francuskoj zajednici osnovanoj 1973.
godine. Više od deset godina bio je poglavar kuće koju je zajednica osnovala u Rimu. Tih
godina vodio je duhovne vježbe i misije po Italiji i zemljama istočne i srednje Europe.
Napisao je više knjiga o molitvi srca i o molitvi uopće, o unutarnjem miru i o slobodi srca.
Nakon što je bio imenovan u
Generalni savjet zajednice, bio je odgovoran
za svećenike i bogoslove Zajednice, a zatim i tri godine za novicijat zajednice. Nakon što je
završio izobrazbu iz Crkvenog prava, bio je zadužen za pitanja Statuta zajednice. Nakon
deset godina u Savjetu zajednice, 2000. godine bio je oslobođen te zadaće da bi se mogao
više posvetiti propovijedanju, vođenju duhovnih vježbi, pisanju i duhovnom praćenju.
879958775165
24