Naslov izvornika

Timothy Ware
Orthodox Church
First published in the United Kingdom by Penguin Books Ltd, 1963

© Timothy Ware 1963

The moral rights of the autor have been asserted
Timothy Ware
© 2005 za hrvatsko izdanje, Prosvjeta d.o.o. Zagreb (Kallistos, biskup Diokleje)

Izdavač
PROSVJETA d.o.o.
PRAVOSLAVNA
Zagreb, Berislavićeva 10

Za izdavača
CRKVA
dr. sc. Mile Radović

Urednica Prevela s engleskog

Branka Fulanović Olga Skarić

Urednik izdanja
prof. dr. sc. Drago Roksandić

Teološka lektura
doc. dr. sc. Jure Zečević

Recenzenti
prof. dr. Srdan Vrcan
doc. dr. sc. Jure Zečević

Objavljivanje ove knjige financijski su pomogli

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Ministarstvo kulture
Republike Hrvatske

ISBN 953-7130-24-X PROSVJETA

Zagreb, 2005.
 PREDGOVOR

Thimothy Ware je na Zapadu jedan od najpoznatijih i najprevodenijih pisaca o

pravoslavlju. Njegove knjige su mnogima postale vrata kroz koja ulaze u pravo-
slavnu stvarnost, upoznaju je i uče je razumijevati i cijeniti. Ovim prijevodom
njegova knjiga "Pravoslavna crkva" postaje dostupna i javnosti u Hrvatskoj. Knjiga
je, kako sam autor na početku navodi, napisana kako za one koji nisu pripadnici
"Pravoslavne crkve" a žele je upoznati, tako i za pravoslavne, koji žele više saznati
o tradiciji svoje crkve. Sadržaj knjige, osobito u njezinom drugom izdanju, omo-
gućuje ostvarenje te svrhe.
Istočnokršćanska baština na području Hrvatske danas je prisutna po pravo-
slavnim vjernicima različitih jurisdikcija i po grkokatoličkim kršćanima. Oni će
u ovoj knjizi naći razumljiv i suvremeno artikulirani prikaz bliske im istočno-
kršćanske tradicije, njezinih doktrinarnih naglasaka i obrednih specifičnosti. No
ne samo oni, nego i pripadnici zapadnih tradicija, Katoličke crkve i crkava Refor-
macije i reformacijske baštine, te ljudi drugih religija i svjetonazora u ovoj će knjizi
moći naći jedan od zanimljivijih i osebujnijih prikaza pravoslavlja na našem
govornom području.
Nijedno djelo, pa tako ni ovo, ne može dosegnuti savršeni stupanj znanstvene
egzaktnosti i objektivnosti. Thimothy Ware, poznat i kao Kallistos, biskup (episkop)
Diokleje, zapravo je "zapadnjak" ponikao u tradiciji anglikanske crkve, koji je
potom postao zaljubljenikom pravoslavne crkvene baštine, što će čitatelj u knjizi
katkada i prepoznati, osobito u pojedinim "apologetskim" ulomcima. No ta
okolnost ne donosi samo dodatni rizik subjektivnog "simpatiziranja", nego Thi-
mothyju Wareu, kao rijetko kojem drugom pravoslavnom autoru, pruža i moguć-
nost upućenog "poredenja" te mogućnost da - nakon što je Pravoslavnu crkvu
doživio i "izvana" i "iznutra" - toj istočnoj stvarnosti u ovoj knjizi pristupi sa
spektrom zanimanja tipičnim za zapadni mentalitet, zahvaćajući i osvjetljujući i
ona pitanja kojima se pravoslavni autori, ponikli samo u pravoslavnoj tradiciji,
možda i ne bi na taj način i u tolikoj mjeri bavili.

5
PRAVOSLAVNA CRKVA POČECI

Unatoč nekim dvojbama u pogledu prijevoda i naše teološke lekture, onima

koji dočitaju ovu knjigu, Pravoslavna crkva zasigurno više neće biti terra incognita
- i to je njezin najvredniji doprinos.

U Zagrebu 13. rujna 2005., na spomendan sv. Ivana Zlatoustog po grgurskom,

katoličkom i 31. kolovoza 2005. na spomen Polaganja pojasa Presvete Bogorodice
po julijanskom, pravoslavnom kalendaru.
UVOD
Doc. dr. sc. Jure Zečević,
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Kao nepoznati, a poznati. 2 Kor 6, 9

"Svi su protestanti potajni papisti," pisao je 1846. ruski teolog Aleksej Homjakov
jednome svom engleskom prijatelju. "...Izraženo sažetim algebarskim jezikom,
rekli bismo da Zapad poznaje samo jedan podatak, podatak a, i da, bez obzira na
to prethodi li mu pozitivni predznak (+) kao u rimokatolika, ili negativni (-) kao
u protestanata, a je uvijek jednako (=) a. Prijelaz na pravoslavlje sada zaista izgleda
kao odstupanje od prošlosti i njezina učenja, vjerovanja i života. Kao žurba prema
novome i nepoznatom svijetu."1
Kad Homjakov spominje podatak a, ima na umu činjenicu da zapadni kršćani,
bili pripadnici Crkve odvojene od države, anglikanci ili rimokatolici, imaju zajed-
ničku prošlost. Priznali to ili ne, na sve njih su podjednako utjecali isti dogadaji:
papinska centralistička politika i skolastika srednjega vijeka, renesansa, reformacija
i protureformacija. Pripadnici Pravoslavne crkve - grčke, ruske i drugih crkava -
imaju međutim sasvim različite korijene. Oni nisu upoznali srednji vijek (u
zapadnom smislu riječi), niti su doživjeli reformaciju i protureformaciju; na njih
su tek posredno utjecali prevrati koji su u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću
preobrazili zapadnu Europu. Zapadni kršćani, jednako rimokatolici kao i oni
reformirani, postavljaju ista pitanja ali na njih često daju različite odgovore. U
pravoslavlju međutim nisu samo odgovori različiti već se i pitanja razlikuju od
onih koja se postavljaju na Zapadu.
Pravoslavni drugačije gledaju na povijest. Uzmimo, na primjer, stajalište pravo-
slavlja prema zapadnim vjerskim sporovima. Na Zapadu je uobičajeno na rimo-
katolike i protestante gledati kao na dvije krajnosti, a pravoslavnima se oni čine
kao dvije strane jednoga te istoga novčića. Homjakov papu naziva "prvim protes-

1
Iz pisma tiskanog u djelu W. J. Birkbeck: Russia and the English Church, str. 67.

116 6
 PRAVOSLAVNA CRKVA
tantom" i "ocem njemačkog racionalizma"; jednako tako će nekoga kršćanskoga
scijentista vjerojatno smatrati ekscentričnim rimokatolikom.2 Kad mu je jedan
velikodostojnik Anglikanske crkve, za vrijeme posjeta Oxfordu 1847., postavio
pitanje: "Kako stati na kraj opasnom utjecaju protestantizma?", odgovorio je:
"Otresite se katoličanstva". U očima ruskoga teologa te dvije stvari idu ruku pod
ruku; obje polaze od istih pretpostavki budući da se protestantizam izlegao iz jajeta
koje je sneseno u Rimu.
"Novi i nepoznati svijet", s pravom je o pravoslavlju tako govorio Homjakov.
Pravoslavlje nije tek neka vrsta katoličanstva bez pape već nešto sasvim različito
od bilo kojega vjerskoga sustava na Zapadu. Pa ipak, oni koji budu pobliže
upoznali taj "nepoznati svijet", otkrit će u njemu uza sve različitosti i nešto
zapanjujuće slično. "Ali u to sam oduvijek vjerovao!", reagirali su mnogi tako,
nakon što bi se bolje upoznali s Pravoslavnom crkvom i njezinim učenjem, i
donekle su imali pravo. Već se više od devet stotina godina grčki Istok i latinski
Zapad razvijaju odvojeno i svaki od njih ide svojim putom, iako su u prvim
stoljećima kršćanstva obje strane imale zajedničke korijene. Atanazije i Bazilije
(Vasilije) živjeli su na Istoku, ali oni ipak pripadaju i Zapadu; također, pravoslavni
koji žive u Francuskoj, Britaniji ili Irskoj slobodno mogu nacionalne svece tih
zemalja - Albana i Patrika, Cuthberta i Bedea, Genovevu Parišku i Augustina
Canterburyskog - smatrati članovima i svoje crkve, a ne strancima. Cijela je
Europa nekoć bila dijelom pravoslavlja kao što su to danas Grčka i Rusija.
Kad je Homjakov 1846. pisao svoje pismo, malo se pripadnika jedne i druge
strane međusobno poznavalo. Robert Curzon, koji je tridesetih godina devetnaes-
tog stoljeća putovao Bliskim istokom nastojeći po povoljnim cijenama kupiti ruko-
pise, bio je zbunjen kad je doznao da carigradski patrijarh nikad nije čuo za
canterburyskog nadbiskupa. Od tada su se stvari, dakako, promijenile. Putovanja
su postala neusporedivo jednostavnija, srušene su mnoge fizičke prepreke. A nije
više nužno i putovati: stanovnik zapadnog svijeta ne mora napustiti svoju zemlju
kako bi iz prve ruke proučavao Pravoslavnu crkvu. Grci koji su odlazili na Zapad
po vlastitoj odluci ili iz ekonomske nužde, kao i Slaveni koji su to činili sklanjajući
se pred progonima, donijeli su sa sobom i svoju Crkvu i diljem Europe, Amerike
i Australije stvarali mrežu biskupija (eparhija) i župa (parohija), bogoslovnih škola
i manastira. A što je najvažnije, u mnogim zajednicama u dvadesetom stoljeću
prvi se put rodila snažna želja za jedinstvom svih kršćana, što je pobudilo novo
zanimanje za Pravoslavnu crkvu. Grčko-ruska dijaspora raspršila se po cijelome
svijetu upravo u doba kad su zapadni kršćani, težeći jedinstvu, postali svjesni
2 jurisdikcijski sjedinjene Istočne crkve koje njeguju obrede crkava iz prvih dviju skupina, (napomena
Usp. P. Hammond, The Waters of Marah > str. 10.
8 19
POČECI
značenja pravoslavlja i poželjeli o njemu doznati više. U raspravama oko tog
jedinstva doprinos Pravoslavne crkve često je bio neočekivano plodonosan, upravo
zato što pravoslavni imaju različite korijene od Zapada, što su bili u stanju pokazati
nov način razmišljanja i predložiti već zaboravljena rješenja za stare probleme.
Zapadu nikad nisu nedostajale ličnosti čije se predodžbe o kršćanstvu nisu
ograničavale samo na Canterbury, Zenevu i Rim; pa ipak, u prošlosti je njihov
glas bio glas vapijućeg u pustinji. Danas tome više nije tako. Doduše, učinak
otuđivanja koje je trajalo više od devet stoljeća ne može se brzo poništiti, ali se
barem krenulo u dobrome smjeru.
Sto podrazumijevamo pod nazivom "Pravoslavna crkva"? Podjele koje su dovele
do današnje rascjepkanosti unutar kršćanstva dogodile su se u tri glavne etape u
razmacima od oko 500 godina. Do prve podjele došlo je u petom i šestom stoljeću
kad su se takozvane Orijentalne pravoslavne crkve odvojile od glavnoga kršćanskog
debla. Tu nalazimo dvije skupine: stara istočna crkva (danas su to uglavnom iranska
i iračka koje se ponekad nazivaju asirskom, nestorijanskom, kaldejskom ili istočno-
sirijskom Crkvom) i pet nekalcedonskih crkava (tzv. monofizitskih) - Sirijska crkva
Antiohije (katkad nazivana i Jakobitskom crkvom), zatim Sirijska crkva Indije,
Koptska crkva Egipta te Armenska i Etiopska crkva. Stara istočna crkva danas ne
broji više od 550 000 pripadnika, iako je nekoć bila mnogo brojnija; broj članova
nekalcedonskih crkava doseže 27 milijuna ukupno. Ove se dvije skupine često
nazivaju "manjim" ili "odvojenim" istočnim Crkvama, ali takve nazive najbolje
je izbjegavati jer sugeriraju vrijednosni sud.
Ova knjiga nema pretenzije obraditi cijeli kršćanski Istok pa se stoga neće
izravno baviti "orijentalnim pravoslavljem", premda će se s vremena na vrijeme
osvrtati i na njega. Predmet interesa ove knjige nisu dakle kršćani koji sebe nazivaju
orijentalnima već istočni pravoslavni njernici, odnosno kršćani koji su u zajedništvu
s Ekumenskom (vaseljenskom) carigradskom patrijaršijom; upravo zato kad govo-
rimo o "pravoslavnoj crkvi", imamo na umu istočne a ne orijentalne pravoslavne
vjernike. Srećom, i danas gajimo velike nade u potpuno izmirenje tih dviju
kršćanskih obitelji — orijentalnoistočne i istočne Pravoslavne crkve.3
Posljedica prve podjele bila je ta da se istočno pravoslavlje na svom istočnome
rubu ograničilo na grčko govorno područje. Zatim je došlo do drugoga raskola
koji se obično smješta u 1054. godinu. Glavno kršćansko tijelo tada se podijelilo
na dvije zajednice: na rimokatoličku, u zapadnoj Europi pod rimskim papom, i
3
Tri su vste istočnih crkava: pravoslavne crkve (najbrojnija skupina); orijentalne ili stare istočne crkve
(predefeška Asirska crkva Istoka i pet pretkalcedonskih crkava); i s Rimskom apostolskom stolicom
teol. lektora)
 PRAVOSLAVNA CRKVA UVOD

na istočnu, pravoslavnu u Bizantskom Carstvu. Pravoslavlje je tako dobilo i svoju Iako znatno smanjene, te četiri patrijaršije iz povijesnih razloga zauzimaju posebno
zapadnu granicu. Treći raskol, onaj između Rima i reformatora u 16. stoljeću, počasno mjesto u okviru Pravoslavne crkve. Poglavari tih četiriju Crkava nose
nije ovdje predmet našega neposrednoga zanimanja. naslov patrijarha.
Zanimljivo je primijetiti kako se podudaraju kulturne i crkvene razdiobe.
II. Devet drugih autokefalnih Crkava:
Kršćanstvo, koje je u svojoj misiji nepodijeljeno (univerzalno), u praksi je povezano
Ruska (100 -150 milijuna)
s trima kulturama: semitskom, grčkom i latinskom. Kao posljedica prve podjele,
Srpska (8 milijuna)
semitski kršćani Sirije, sa svojom uspješnom teološkom i književnom školom,
Rumunjska (23 milijuna)
bivaju odsječeni od ostaloga kršćanstva. Zatim je, nakon drugoga rascjepa, zabijen
Bugarska (8 milijuna)
klin između grčke i rimske kršćanske tradicije. Posljedica toga je da je glavni
Gruzijska (5 milijuna)
kulturni utjecaj na Pravoslavnu crkvu bio upravo utjecaj Grčke. Međutim to ne
Ciparska (450 000)
znači da je Pravoslavna crkva isključivo Grčka crkva jer i sirijski i latinski svećenici
Grčka (9 milijuna)
imaju svoje mjesto u pravoslavnoj predaji.
Poljska (750 000)
Kako je Pravoslavna crkva bila ograničena najprije s istoka a potom i sa zapada,
Albanska (160 000)
širila se prema sjeveru. Godine 863. slavenski apostoli sveti Ćiril i Metod otpu-
tovali su na sjever kako bi proširili svoju misionarsku zadaću preko granica Bizant- Sve te Crkve osim dviju - poljske i albanske - nalaze se u zemljama u kojima je
skoga Carstva, a njihovi su napori na koncu doveli do obraćanja na kršćanstvo kršćansko stanovništvo većinsko ili u cijelosti pravoslavno. Grčka i ciparska su
Bugarske, Srbije i Rusije. Kako je bizantska moć slabjela, te su nove sjeverne Crkve grčke Crkve, a četiri druge su - ruska, srpska, rumunjska i bugarska - slavenske.
dobivale na značenju, a kad su Turci 1453. osvojili Carigrad, Moskovska je Poglavari Ruske, Rumunjske, Srpske i Bugarske crkve nazivaju se patrijarsima;
kneževina već bila spremna preuzeti ulogu Bizanta kao zaštitnika pravoslavnoga poglavar Gruzijske crkve ima naziv katolikos-patrijarh, a poglavari drugih Crkava
svijeta. imaju naziv arhiepiskopa (nadbiskupa) ili mitropolita (metropolita).
U posljednja dva stoljeća situacija se izokrenula. Iako je Carigrad i dalje središte III. Još je nekoliko Crkava koje su uglavnom samostalne ali ne u potpunosti.
turskih zemalja, on je tek blijeda sjenka minule slave; pravoslavni kršćani Grčke One se nazivaju autonomnim ali ne i autokefalnima. To su:
počinju se 1821. godine oslobađati dok, s druge strane, Ruska crkva u dvadesetom
stoljeću sedamdeset godina trpi pod vlašću jedne agresivne protukršćanske sile. Češka i Slovačka (100 000)5
To su glavne etape koje su određivale izvanjski razvoj Pravoslavne crkve. Sa Sinajska (900)
zemljopisne točke gledišta, njezino glavno područje nalazi se u istočnoj Europi i Finska (52 000)
Rusiji te uz istočne obale Sredozemnoga mora. U njezinu sastavu danas su sljedeće Japanska (25 000)
samostalne ili autokefalne Crkve:4 Kineska (?10 000 - 20 000)

I. Četiri stare patrijaršije: IV. Osim ovih pobrojenih Crkava, postoji i velika pravoslavna dijaspora u
Carigradska (6 milijuna) Zapadnoj Europi, u Sjevernoj i Južnoj Americi i Australiji. Većina tih pravoslavnih
Aleksandrijska (350 000) vjernika raspršenih po svijetu ovisi o nekoj od patrijaršija ili autokefalnih crkava,
Antiohijska (750 000) iako se u nekim područjima one nastoje osamostaliti. Osobito se u Americi
Jeruzalemska (60 000) poduzimaju koraci da se osnuje autokefalna Pravoslavna crkva (oko milijun vjer-
nika). Međutim, većina drugih pravoslavnih Crkava još je nije službeno priznala.

4
Nakon svake navedene crkve dana je procjena njezine veličine. Te statističke podatke, kao i druge,
treba uzimati s mjerom opreza; ovdje nam služe samo usporedbe radi. Većinom je riječ o broju krštenih
5
osoba, a ne o vjernicima koji aktivno prakticiraju pravoslavnu vjeroispovijed. Neke pravoslavne crkve smatraju je autokefalnom.

10 li
PRAVOSLAVNA CRKVA

Pravoslavna crkva zapravo je obitelj samostalnih crkava. Nju ne drži na okupu

neka središnja organizacija ili crkveni dostojanstvenik koji ima upravnu vlast nad
cijelom zajednicom već svojevrsna dvostruka spona: jedinstvo u vjeri i zajedništvo
svetih sakramenata. Svaka patrijaršija ili autokefalna Crkva, iako posvema samo-
stalna, suglasna je s drugima u svim pitanjima crkvene doktrine kao što je prisutna
i načelna suglasnost u pogledu svetih sakramenata. (Ustvari, ima nekih neslaganja
osobito medu ruskim i ukrajinskim pravoslavnim vjernicima, ali to je iznimna
situacija, a nadamo se i privremena). U pravoslavlju ne postoji nitko tko bi imao
položaj ekvivalentan položaju pape u Rimokatoličkoj crkvi. Carigradski patrijarh
koji nosi i počasni naslov ekumenskog patrijarha još od shizme, doba ckvenog
raskola između Istoka i Zapada, uživa posebno i počasno mjesto u pravoslavnim
zajednicama; međutim, ni on nema pravo miješati se u unutarnje stvari drugih
Crkava. Njegov je položaj sličan položaju canterburyskog nadbiskupa unutar
Anglikanske crkve.
Ovaj decentralizirani sustav nezavisnih lokalnih (mjesnih) crkava ima prednost
jer je fleksibilan i može biti prilagodljiv kad se izmijene okolnosti. Lokalne crkve POVIJEST
mogu nastajati, prestajati s djelovanjem ili se ponovno uspostavljati a da sve to
vrlo malo ili uopće ne remeti Crkvu kao cjelinu. Mnoge od tih lokalnih crkava
su i nacionalne, jer su u prošlosti u pravoslavnim zemljama crkva i država bile
tijesno povezane. Međutim, iako nezavisne države često imaju vlastitu autokefalnu
crkvu, crkvene razdiobe ne koincidiraju nužno s državnim granicama. Teritoriji
četiriju drevnih patrijaršija politički pripadaju različitim državama. Pravoslavna
crkva savez je lokalnih crkava ali ne uvijek i nacionalnih. Ona se ne temelji na
političkom načelu državne crkve.
Među pojedinim crkvama postoje, kao što smo vidjeli, znatne razlike ponajprije
u veličini, u rasponu od Rusije do Sinaja. Pojedine se crkve razlikuju i prema
starosti; neke potječu još iz apostolskih vremena dok su druge ni dvije generacije
stare. Albanska crkva je, na primjer, postala autokefalnom tek 1937. godine.
Pravoslavlje sebe smatra univerzalno kršćanskim, a ne egzotičnim i orijen-
talnim. Zbog ljudskih pogrešaka i povijesnih nedaća Pravoslavna crkva je u proš-
losti svedena na samo neka zemljopisna područja. Ali u očima pravoslavnih
vjernika njihova je Crkva više od skupine lokalnih zajednica. Riječ pravoslavlje
ima dvostruko značenje: ono znači i "pravu vjeru" i "pravo bogoslužje" (pravi
način slavljenja Boga). Pravoslavni dakle tvrde nešto što nas na prvi pogled može
iznenaditi; za njih je crkva ta koja čuva i podučava pravu vjeru u Boga i koja ga
slavi na pravi način, tj. ona nije ništa manje od Kristove crkve na zemlji. Cilj je
ove knjige ponuditi objašnjenje kako treba razumjeti takvu tvrdnju i što pravo-
slavni misle o kršćanima koji ne pripadaju njihovoj crkvi.

12
 FINSKA )
/
Helsinki /
# St Peterburg

•Novgorod P R V O POGLAVLJE

.Moskva
POČECI
1 )
RUSKA CRKVA U selu postoji kapela zakopana duboko ispod zemlje s dobro skrivenim ulazom. Kad
/ POLJSKA / tajni svećenik posjeti selo, on tu služi liturgiju i druga bogosluženja. Kad su seljani
sigurni da ih ne nadzire policija, sve se stanovništvo okupi u crkvi, osim stražara koji
•• 'Kijev ostaju vani kako bi upozorili ako se približava kakav stranac. Ponekad se službe odvijaju
u smjenama...

B e ograaf RUMUNJSKA ) r Uskrsno bogoslužje održava se u prostorijama službene državne ustanove. Za ulazak
GRUZIJSKA je potrebna posebna propusnica, koju sam uspio nabaviti za sebe i za svoju kćerkicu.
S R P S & Ć " " Bukurešt
Bilo je prisutno tridesetak ljudi medu kojima i neki moji znanci. Stari svećenik služio
LCRKVA T " CRKVA
je Jutarnju koju nikad neću zaboraviti. Hristos voskrese pjevali smo tiho ali prožeti
& .'.Sofija y ^ KASPIJSKO
gj BUGARSKA . . . JEZERO radošću... Radost koju sam osjetio za bogoslužja u toj katakombnoj crkvi daje mi čak
Š^oliin f"ACangrad i danas snage za život.

* Niceja
Ova dva ulomka6 opisuju crkveni život u Rusiji uoči drugoga svjetskog rata. Uz
F ^ 4 CARIGRADSKA
neznatne izmjene lako bismo ih mogli zamisliti kao opise kršćanskog bogoslužja
rf\jAtena \Efez PATRIJARŠIJA ,
11? • /
A. «•»«o****'^ u doba Nerona ili Dioklecijana. Ilustriraju način na koji je kršćanska povijest
Kreta N ^ - - ••
Antiomija tokom devetnaest stoljeća svoga postojanja obišla puni krug. Današnji kršćani
mnogo su bliži ranoj crkvi nego što su bili njihovi djedovi. Kršćanstvo je počelo
P uamasK m ANTIOHIJSKA kao vjera sasvim neznatne manjine u pretežito nekršćanskom svijetu, a tako je
ponovno i sada. Kršćanska crkva je u najstarije doba bila odvojena od države a
J e r u z aJ i#e n / C ' ^
m I •• 'V
PATRIJARŠIJA
sada se, u jednoj zemlji za drugom, tradicionalna povezanost Crkve i države sve
Aleksandrija
više gubi. Kršćanstvo je u početku bilo religio illicita,, vjera koju su vlasti zabra-
JERUZALEMSKA
njivale i proganjale; progoni međutim nisu više tek stvar prošlosti, naprotiv u
tridesetogodišnjem razdoblju, između 1918. i 1948., vjerojatno je zbog svoje vjere
stradalo više kršćana nego u prvih tri stotine godina nakon Kristova raspeća.

6
Odlomci iz časopisa Orthodox life, Jordanville, N. Y., 1959., br. 4, str. 30-31.

15
 PRAVOSLAVNA CRKVA
Tih činjenica posebno su svjesni vjernici Pravoslavne crkve jer je većina njih
donedavna živjela pod protukršćanskom komunističkom vlašću. Prvo razdoblje
kršćanske povijesti koje se proteže od dana Pedesetnice do Konstantinova obraće-
nja na kršćanstvo ima posebno značenje za suvremeno pravoslavlje.
"Iznenada se s neba sruči šum poput hujanja žestokoga vjetra te ispuni čitavu
kuću u kojoj su sjedili. Pred njima se pojave plameni jezici i podijele se tako da
na svakoga side po jedan. Sve njih ispuni Duh Sveti" (Dj 2, 2-4). Tako je prve
duhovske nedjelje Pedesetnice, silaskom Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu,
započela povijest kršćanske Crkve. Istoga se dana, nakon propovijedi svetoga Petra,
pokrsti tri tisuće muškaraca i žena, i tako nastade prva kršćanska zajednica u
Jeruzalemu.
Mnogo prije proganjanja, koje je uslijedilo nakon kamenovanja svetoga Stje-
pana, raspršili su se pripadnici Jeruzalemske crkve. "Idite, dakle", rekao je Krist,
"i neka svi narodi postanu moji učenici" (Mt 28, 19). Pokorivši se toj zapovijedi,
oni su propovijedali gdjegod su išli, najprije Zidovima a zatim i drugima. Neke
priče s tih apostolskih putovanja ispričao je sveti Luka u Djelima apostolskim, a
druge je sačuvala crkvena predaja. Za iznenađujuće kratko vrijeme niknule su
kršćanske zajednice u svim glavnim središtima Rimskoga Carstva pa čak i izvan
njegovih granica.
Carstvo kroz koje su ti prvi kršćanski misionari putovali, osobito njegov istočni
dio, bilo je carstvo gradova. To je odredilo upravnu strukturu prvobitne crkve.
Osnovna jedinica bila je crkvena zajednica u svakome gradu kojoj je na čelu bio
biskup; biskupu su pomagali prezbiteri ili svećenici i đakoni. Okolna mjesta ovisila
su o crkvi u gradu. Taj obrazac s trostupanjskom hijerarhijom, biskupa, svećenika
i đakona, već je bio široko prihvaćen do kraja prvoga stoljeća. Prepoznajemo to i
u sedam kratkih poslanica koje je antiohijski otac napisao oko 107. godine na
svome putu za Rim, gdje će biti podvrgnut mučenjima. Ignacije (Ignjatije) Antio-
hijski je posebno istaknuo dvije stvari — biskupa i euharistiju — a Crkvu je doživ-
ljavao kao hijerarhijsku i sakramentalnu (svetootajstvenu). "Biskup u svakoj crkvi",
pisao je, "predsjeda u ime Boga. I neka nitko u crkvi bez biskupa ne čini nijednu
od stvari koje se tiču Crkve... Gdjegod je biskup neka bude i narod, gdjegod je
Isus Krist tu je i katolička Crkva". A prvenstvena zadaća biskupa je da slavi
euharistiju, "lijek besmrtnosti".7
Ljudi dandanas Crkvu smatraju svjetskom organizacijom unutar koje svaka
lokalna zajednica čini dio šire i sveobuhvatne cjeline. Sveti Ignacije nije tako gledao
7 9
Magnezanhna 6, 1; Smirnjanima 8, 1 i 2; Efezanima 20, 2.
116
POČECI
na Crkvu. Za njega je upravo mjesna zajednica bila Crkva u pravom smislu riječi.
Crkvu je smatrao svetootajstvenom (sakramentalnom) zajednicom koja iskazuje
svoju pravu prirodu kad slavi Posljednju večeru na kojoj prima sakrament Tijela
i Krvi Njegove. Ali euharistija je nešto što se događa samo lokalno - u svakoj
pojedinoj zajednici okupljenoj oko biskupa, a pri svakom lokalnom euharistijskom
slavlju prisutan je čitav Krist a ne samo Njegov dio. Stoga svaka mjesna zajednica
koja nedjeljom slavi euharistiju predstavlja Crkvu u cjelini.
Ignacijevo učenje ima trajno mjesto u pravoslavnoj tradiciji. Pravoslavlje još
uvijek Crkvu smatra euharistijskom zajednicom čija izvanjska organizacija, iako
neophodna, nije bitna za njezin unutarnji svetootajstveni život; pravoslavlje i danas
naglašava prvorazrednu važnost mjesne zajednice u crkvenoj strukturi. Trenutak
u pravoslavnoj liturgiji8 kad biskup započinje bogoslužje stojeći usred crkve okru-
žen svojom pastvom, posebno je živa ilustracija ideje Ignacija Antiohijskog o
biskupu kao središtu jedinstva mjesne zajednice.
Međutim, osim mjesne zajednice, postoji i šire jedinstvo crkvene zajednice.
Taj drugi aspekt obradio je u svojim spisima jedan drugi biskup, mučenik sv.
Ciprijan Kartaški (Kiprijan Kartaginski) koji je umro 258. godine. Smatrao je
da biskupi čine episkopat tako što svaki od njih posjeduje cjelinu u biskupskom
činu, a ne samo jedan njegov dio. "Episkopat je jedinstvena cjelina koju svaki
biskup uživa u potpunosti. Tako je i Crkva jedinstvena cjelina premda je široko
rasprostranjena u obliku mnogih crkava čiji broj sve više raste."9 Postoji mnogo
crkava, ali je samo jedna Crkva; mnogo episkopa,, ali samo jedan episkopat.
Tokom prvih triju stoljeća mnogi su poput Ciprijana i Ignacija život okončali
kao mučenici. Progoni su često bili lokalnoga karaktera i ograničenoga trajanja.
Iako su rimske vlasti u mnogim razdobljima pokazivale prema kršćanima priličnu
snošljivost, strah od progona bio je uvijek prisutan i kršćani su znali da ta prijetnja
može svakoga trenutka postati stvarnost. Ideja mučeništva zauzima središnje
mjesto u duhovnosti ranih kršćana. Oni su smatrali da je njihova Crkva zasnovana
na krvi - ne samo Kristovoj nego i na krvi drugih Kristovih mučenika. U kasnijim
stoljećima, kad se Crkva učvrstila i kad joj više nisu prijetili progoni, ideja mučeni-
štva ipak nije nestala već je poprimila drugačije oblike: grčki su pisci smatrali da
je monaški život, na primjer, često ravan mučeništvu. Isti pristup nalazimo i na
Zapadu; na primjer u jednom keltskom tekstu - Irska homilija iz sedmoga stoljeća
— autor uspoređuje asketski život s mučeničkim:
8
Liturgija je izraz kojim se obično služe pravoslavni vjernici kad misle na službu svete pričesti, euharistiju
ili misu.
On the Unity of the Church, 5.
17
 PRAVOSLAVNA CRKVA POČECI

trećega stoljeća sabori su se proširili i uključivali ne samo biskupe jedne provincije

Postoje tri vrste mučeništva koje smatramo čovjekovim križem: bijelo, zeleno i crveno
mučeništvo. Bijelo mučeništvo je kad čovjek za ljubav Božju napušta sve ono što voli...
već i biskupe iz okolnih provincija. Ti veći važniji skupovi najčešće su se održavali
Zeleno se mučeništvo sastoji u tome da se čovjek preko posta i rada oslobađa poročnih u glavnim gradovima Carstva kao što su Aleksandrija ili Antiohija; iz toga je
želja ili trpi muke radi pokore. Crveno mučeništvo prihvaćanje je križa ili smrti za proizašlo da su biskupi nekih velikih gradova dobili veću važnost od pokrajinskih
Kristovu ljubav. 10 metropolita. Ali do tada još ništa nije bilo odlučeno o pravom statusu tih velikih
metropolitskih sjedišta. Ni tokom trećeg stoljeća to neprestano proširivanje sabora
U mnogim razdobljima povijesti pravoslavlja prijetnja crvenim mučeništvom bila
nije dovelo do logičnog zaključka: sve do tada su se (s izuzetkom Apostolskoga
je daleko, i prevladavalo je bijelo i zeleno mučeništvo. Ali postojala su razdoblja,
sabora) održavali samo lokalni mjesni sabori, većeg ili manjeg značenja, ali ne i
posebno u dvadesetom stoljeću, u kojima su pravoslavni i drugi kršćani bili iznova
opći sabor biskupa čitavoga kršćanskog svijeta koji bi govorio u ime cijele Crkve.
podvrgavani crvenom mučeništvu.
Godine 312. dogodilo se nešto što je do kraja izmijenilo vanjsku sudbinu
Stoga je normalno da biskupi (koji prema Ciprijanu pripadaju istom episko-
Crkve. Car Konstantin, jašući sa svojom vojskom kroz Francusku, u jednom je
patu) sazivaju koncile (sabore) i raspravljaju o zajedničkim problemima. Pravosla-
trenutku pogledao prema nebu i niže Sunca ugledao svjetlosni križ. Uz križ je
vlje je oduvijek pridavalo veliko značenje ulozi sabora u životu crkve. Vjeruje da
bio i natpis: In hoc signo vinces (U ovom ćeš znaku pobijediti). Rezultat tog
je sabor glavno sredstvo koje je izabrao Bog da preko njega vodi svoj narod, a
ukazanja bio je da je Konstantin postao prvi rimski car koji je prihvatio kršćansku
katoličku (univerzalnu) crkvu smatra prvensteno koncilijarnom crkvom. (Na
vjeru. Taj je događaj u Francuskoj pokrenuo cijeli niz zbivanja koja su označila
ruskom jeziku pridjev saborni/ znači i "katolički" i "saborni" a imenica sobor znači
kraj prvoga velikog razdoblja crkvene povijesti i doveo do stvaranja kršćanskoga
i "crkvu" i "sabor".) U Crkvi nema ni diktature ni individualizma već u njoj vlada
Bizantskog Carstva.
sklad i jednodušnost; njezini pripadnici su slobodni ali ne i izdvojeni jer ih
ujedinjuje ljubav, vjera i pričest. Na saboru se praktično ostvaruju ideje o skladu
i slobodnoj jednodušnosti. Na istinskom saboru nijedan čovjek ne nameće svoju
volju drugima već se među sobom savjetuju i na taj način slobodno izgrađuju
"zajedničko stajalište". Sabor je utjelovljenje same biti Crkve.
Prvi sabor u povijesti Crkve opisan je u Djelima apostolskim, 15. Apostoli su
se okupili u Jeruzalemu kako bi odlučili u kojoj se mjeri nežidovi trebaju podvrga-
vati Mojsijevim zakonima. Kad su apostoli konačno donijeli svoju odluku, progo-
vorili su riječima koje bi u nekoj drugoj prilici bile neumjerene: "Čini se ispravnim
kako Svetom Duhu tako i nama..." (Dj 15, 28). I kasniji sabori usuđivali su se
oglasiti s istim samopouzdanjem. Pojedinac bi se ustručavao kazati: "Čini se
ispravnim Svetome Duhu i meni ali, okupljeni u saboru, pripadnici crkve imaju
autoritet koji nitko od njih nema pojedinačno.
Jeruzalemski sabor, koji je okupio poglavare čitave Crkve, bio je sasvim izniman
skup koji se ne može usporediti ni s jednim drugim sve do Nicejskoga (Nikejskog)
sabora 325. godine. Ali, već do Ciprijanova doba uvriježilo se održavanje lokalnih
sabora koji su okupljali sve biskupe određenih provincija Rimskoga Carstva.
Lokalni sabori takve vrste održavali su se u glavnom gradu određene provincije
pod predsjedanjem biskupa toga grada, koji je imao naslov metropolite. Tokom

10
Cit. J. Ryan, Irish Monasticism,, London, 1931., str. 197.

18 19
 D R U G O POGLAVLJE

BIZANT, I.:
CRKVA SEDAM EKUMENSKIH SABORA
Svi objavljuju da postoji sedam svetih i ekumenskih sabora; oni
su sedam stupova vjere božanske riječi, na kojima je O n izgradio
svoje sveto zdanje, katoličku i ekumensku Crkvu.
Ivan I I , metropolit Rusije (1080.-1089.)

USPOSTAVLJANJE CRKVE CARSTVA

Vladar Konstantin Veliki stoji na razmeđu povijesti crkve. Njegovim obraćanjem
okončano je doba mučenika i progona, a katakombna crkva postala je Crkvom
Carstva. Prvi važan plod Konstantinove vizije bio je takozvani Milanski edikt, izdan
313., kojim su on i njegov suvladar Licinije (Likinije) službeno objavili snošljivost
prema kršćanskoj vjeri. I premda je Konstantin u početku proglasio samo tole-
ranciju, uskoro je postalo jasno da namjerava dati prednost kršćanstvu pred svima
drugim dopuštenim religijama u Rimskome Carstvu. Teodozije je, pedeset godina
nakon Konstantinove smrti, dovršio tu politiku: svojim je zakonima ne samo
podupro kršćanstvo već ga je učinio i jedinom priznatom religijom u Carstvu.
Crkva je sada bila čvrsto utemeljena. Nekoć su rimske vlasti poručivale kršćanima:
"Nije vam dopušteno da postojite". Sada je došao red na poganstvo da bude
potisnuto.
Konstantinova vizija križa imala je još za njegova života dvije jednako važne
posljedice za daljnji razvitak kršćanstva. Najprije je 324. odlučio preseliti prijestol-
nicu Rimskoga Carstva iz Italije na obale Bospora. Tu je, na mjestu grčkoga grada
Bizanta, sagradio novu prijestolnicu koju je po sebi nazvao Konstantinopolis. Motivi
toga preseljenja bili su djelomice ekonomski i politički ali isto tako i vjerski: Stari
Rim isuviše je bio ogrezao u poganstvu da bi mogao postati onakvim središtem

21
PRAVOSLAVNA CRKVA
kršćanskoga carstva kakvim ga je vidio Konstantin. U Novome Rimu stvari su
trebale biti drugačije: nakon svečanosti utemeljenja grada 330. godine, vladar je
zabranio održavanje bilo kakvih poganskih obreda u Konstantinopolu (Carigradu).
Konstantinova nova prijestolnica odlučno je utjecala na tok razvoja pravoslavne
povijesti.
Drugo, Konstantin je sazvao Prvi opći ekumenski sabor kršćanske Crkve 325.
godine u Niceji (Nikeji). Ako je Rimsko Carstvo imalo postati kršćanskim car-
stvom, onda je Konstantinova želja bila da ono bude čvrsto utemeljeno na kršćan-
skoj (ortodoksnoj) vjeri. Nicejski sabor imao je zadaću razraditi sadržaj te vjere.
Ništa nije jasnije upućivalo na novu vrstu veze između crkve i države negoli
okolnosti u kojima se sabor održavao. Predsjedao mu je sam car "poput nebeskoga
glasnika samoga Boga", kao što se izrazio jedan od prisutnih, Euzebije Cezarejski,
biskup u Cezareji. Po svršetku sabora biskupi su objedovali s carom. "Okolnosti
u kojima se odvijala svečana večera", pisao je Euzebije (na kojega su takve stvari
ostavljale jak dojam), "bile su neopisivo sjajne. Odredi tjelohranitelja i drugih
vojnika stajali su na ulazu u palaču s isukanim mačevima, a Božji su ljudi njima
zaštićeni kao štitom bez straha ulazili i u najudaljenije carske odaje. Neki od njih
bili su uz carsku trpezu, a drugi su sjedali na sofe s obje strane stola. Čovjek bi
pomislio da se nalazi u Kristovu kraljevstvu i da je to prije san negoli java."11
Okolnosti su se itekako promijenile od vremena kad je Neron rabio kršćane kao
žive baklje da mu noću osvjetljavaju vrtove. Sabor u Niceji bio je prvi od sedam
općih sabora koji, kao i Carigrad, zauzimaju središnje mjesto u povijesti pravo-
slavlja.
Ukratko, tri su događaja - Milanski edikt, osnutak Konstantinopola i Nicejski
sabor - koja su bitno obilježila ovo razdoblje stasanja Crkve.
P R V I H ŠEST SABORA ( 3 2 5 . - 681.)
Sedam općih sabora obilježilo je život Crkve u ranomu bizantskom razdoblju.
Ti su sabori (koncili) ispunili dvostruku zadaću. U prvome redu, pojasnili su i
oblikovali izvanjsku organizaciju Crkve, utvrdivši položaj njezinih pet velikih
sjedišta ili patrijarsija. Drugo, još važnije, sabori su jednom zauvijek odredili
crkveno stajalište o temeljnim doktrinama kršćanske vjere - o Trojstvu i Utjelo-
vljenju. Svi kršćani slažu se u mišljenju da se tu radi o "misterijima" koje ljudi
teško mogu shvatiti i izraziti. Definirajući ih na saborima, biskupi (episkopi) nisu
ni mislili da su ih time objasnili; oni su se samo trudili izbjegnuti pogrešan način
11
The Life of Constantine, III., 10. i 15.
22
CRKVA SEDAM E K U M E N S K I H SABORA
govorenja i razmišljanja o njima. Kako bi spriječili moguće pogrešne procjene i
herezu, Božije su tajne zaštitili ogradom - i to je bilo sve.
Rasprave na saborima katkad se čine apstraktnima i udaljenim od stvarnosti,
iako su zapravo bile nadahnute praktičnim ciljem: spasenjem čovjeka. Ljudski
rod je, prema učenju Novoga zavjeta, odvojen od Boga zbog grijeha te nije u stanju
vlastitim snagama srušiti zid koji ga razdvaja od njega, a koji je plod grešnosti.
Stoga je Bog učinio prvi korak: postao je čovjekom, bio raspet i uskrsnuo od
mrtvih, oslobodivši čovjeka iz ropstva grijeha i smrti. To je bitna poruka kršćanske
vjere, to je poruka iskupljenja koju su sabori nastojali očuvati. Hereze su opasne
i zaslužuju osudu jer iskrivljuju učenje Novoga zavjeta, podižući branu između
čovjeka i Boga i onemogućujući ga time da se u potpunosti spasi.
Sveti Pavao (Pavle) izrazio je poruku o iskupljenju izrazom: podijeliti. Krist je
podijelio nase siromaštvo kako bismo mi mogli podijeliti blago Njegova Božanstva:
"Naš Gospod Isus Krist, iako je bio bogat, vama za ljubav postao je siromašan
kako biste se vi Njegovim siromaštvom mogli obogatiti" (2 Kor 8, 9). Istu ideju
u nešto izmijenjenu obliku nalazimo u Evanđelju po Ivanu. Krist kaže daje svojim
učenicima omogućio da sudjeluju u božanskoj slavi i daje on molio za sjedinjenje
s Bogom: "Slavu koju si, Oče, udijelio Meni, podijelio sam s njima kako bi se
mogli sjediniti kao što smo i mi sjedinjeni; Ja u njima a Ti u Meni, tako da budu
savršeno jedinstvo" (.Iv 17, 22-3). Grčki oci shvaćali su ovaj i slične tekstove
doslovno te su se usudili govoriti o čovjekovom "oboženju" (grč. tbeosis). Ako je
ljudima namijenjeno da sudjeluju u božanskoj slavi, tvrde oni, ako s Njime imaju
postići "savršeno jedinstvo", onda to znači da se oni moraju "obožiti": pozvani
su da milošću Božjom postanu ono što Bog jest po samoj svojoj prirodi. U skladu
s time sv. Atanazije (Atanasije) sažeo je svrhu Utjelovljenja (inkarnacije) sličnim
riječima, "Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bog".12
A kako bi to "postati Bogom", to oboženje (tj. theosis) bilo moguće, Krist
Spasitelj mora biti u potpunosti Bog i potpuni čovjek. Nitko osim Boga ne može
spasiti čovječanstvo; prema tome, ako nas Krist želi spasiti, on mora biti Bog.
Ali, samo ako je u punom smislu i čovjek, možemo i mi, ljudi, sudjelovati u onome
što je učinio za nas. Utjelovljeni Krist, koji je istodobno i Bog i čovjek, gradi
most između Boga i ljudi. "Od sada ćete vidjeti otvoreno nebo", obećao je naš
Gospodin, "i Božje anđele kako uzlaze i silaze na Sina Čovječjeg" {Iv 1, 51). Ne
upotrebljavaju samo anđeli te ljestve već i ljudski rod.
Krist mora biti i potpuni Bog i potpuni čovjek. To je ključna postavka koju
je svaka hereza djelomice nastojala opovrgnuti. Ili je Krist smatran manjim od
12
On the Incarnation, 54.
23
PRAVOSLAVNA CRKVA
Boga (arijanizam); ili je njegova ljudskost odvojena od njegove božanske prirode
pa je podijeljen na dvije osobe umjesto jedne (nestorijanizam); ili nije predstavljen
kao istinski čovjek (monofizitizam, monotelitizam). Svaki je sabor branio jednu
od tih postavki. Prva dva, koja su održana u četvrtom stoljeću, usredotočila su se
na prvu tvrdnju (Krist mora biti potpuni Bog) i razradila učenje o Trojstvu. Četiri
sljedeća sabora, održana u petom, šestom i sedmom stoljeću, podržala su drugu
tvrdnju (da je Krist u potpunosti čovjek) i nastojala objasniti kako ljudsko i
božansko može biti sjedinjeno u jednoj osobi. Sedmi sabor, koji je branio svete
ikone, u početku se donekle distancirao od ovih tema, ali se na koncu ipak, poput
prethodnih šest sabora, bavio Utjelovljenjem Krista i spasenjem čovjeka.
Glavna zadaća Prvog nicejskog sabora 325. godine bila je osuda arijanizma.
Aleksandrijski svećenik Arije tvrdio je da je Sin nižega ranga od Oca te razgrani-
čujući Boga od onog što je stvorio svrstao Sina medu stvorenja; istina, kao uzviše-
nije, ali ipak samo stvorenje. Arijeva je namjera, bez sumnje, bila zaštita Božje
jedinstvenosti i onostranosti (transcendentnosti), ali je posljedica njegova nauka
bila ta da je, učinivši Krista nižim od Boga, onemogućio oboženje čovjeka. Jedino
ako je Krist istinski Bog, može nas sjediniti s Bogom - stav je sabora - jer jedino
sam Bog može ljudima otvoriti taj put k sjedinjenju. Krist je "u svojoj biti isto"
sa svojim Ocem (homoousios). On nije polubog ili najuzvišenije stvorenje, već je
Bog u istom onom smislu u kojemu je i Otac Bog. "Istinski Bog od istinskoga
Boga" objavio je sabor u svojoj formuli Vjerovanja (Credo), "rođen a ne stvoren,
u svojoj biti isti kao Otac".
Nicejski sabor bavio se i izvanjskom organizacijom Crkve. Posebno je spome-
nuo tri velika središta: Rim, Aleksandriju i Antiohiju (6. kanon). Isto je tako
odredio da jeruzalemskom sjedištu pripadne sljedeće počasno mjesto (7. kanon),
iako će i nadalje pripadati metropoliji Cezareje (Kesarije). Prirodno je da Carigrad
nije bio ni spomenut jer će tek pet godina poslije biti službeno proglašen prijestol-
nicom; još uvijek je potpadao pod Heraklejsku metropoliju.
Nicejske je zadatke nastavio Drugi ekumenski sabor koji je 381. održan u
Carigradu. Taj je sabor (Prvi carigradski sabor) proširio i prilagodio Nicejsko
vjerovanje posebno razvijajući učenje o Svetome Duhu za koga je potvrđeno da
je Božanstvo kao što su Otac i Sin: "Koji proizlazi iz Oca i koji se zajedno s Ocem
i Sinom poštuje i slavi". Sabor je izmijenio i odredbe šestoga nicejskog kanona.
Više se nije mogao nijekati položaj Carigrada kao prijestolnice Carstva pa mu je
doznačeno drugo mjesto, nakon Rima, a ispred Aleksandrije. "Carigradski biskup
(episkop) uživat će počasti odmah nakon rimskoga biskupa (pape) jer Carigrad
je Novi Rim" (3. kanon).
22
CRKVA SEDAM E K U M E N S K I H SABORA
Na saborskim definicijama radili su teolozi koji su precizirali značenja riječi
sabornika. Vrhunsko je postignuće svetog Atanazija Aleksandrijskog što je razradio
ključnu riječ Nicejskog vjerovanja - homousija (hornoousios, isti po biti ili naravi,
istobitan). Njegovo je djelo dopunjeno radom kapadokijskih otaca: svetoga Grgura
Nazijanskoga Teologa (Grigorije Nazijanzin) kojeg Pravoslavna crkva naziva
Grgurom Bogoslovom (329.-390.), Bazilija (Vasilija) Velikog (?330.—379.) i
njegova mlađeg brata Grgura iz Nise (Grigorije Nisijski) koji je umro 394. Za
razliku od Atanazija koji je naglašavao jedinstvo Boga - Otac i Sin su po biti isto
(iousia) - Kapadočani su isticali Božje trojedinstvo: Otac, Sin i Duh Sveti, tri su
osobe, tri hipostaze (hypostasis). Održavajući krhku ravnotežu između trojnosti i
jedinstvenosti Boga, oni su dali puno značenje klasičnom učenju o Trojstvu, o
tri osobe ti jednoj biti. Crkva nije nikad, ni prije ni poslije, imala četiri teologa
takva formata u jednoj jedinoj generaciji.
Nakon 381. godine arijanizam je prestao biti gorući problem, osim u nekim
dijelovima zapadne Europe. Sporni aspekt rada sabora odnosio se na treći kanon
na koji su negativno reagirali i Rim i Aleksandrija. Stari Rim se pitao gdje će biti
kraj zahtjevima Novoga Rima: neće li Carigrad uskoro zatražiti za sebe prvo
mjesto? Stoga je Rim odlučio ne osvrtati se na uvredljivi kanon, a papa sve do
Lateranskog koncila (Četvrti lateranski koncil 1215.) nije službeno priznao zahtjev
Carigrada za drugim mjestom u Crkvi. (Carigrad je u to doba bio u rukama križara
i pod upravom latinskog patrijarha). Ali kanon je bio izazov i za Aleksandriju
koja je do tada na Istoku zauzimala prvo mjesto. Sljedećih sedamdeset godina
bilo je doba oštroga sukoba između Carigrada i Aleksandrije u kojemu je pobijedila
potonja. Prvi veliki uspjeh Aleksandrija je postigla na Sinodi pod hrastom kad je
Teofil Aleksandrijski uspio u svome nastojanju te svrgnuo i prognao carigradskog
patrijarha (?334.—407.) sv. Ivana Zlatoustoga (Jovan Hrizostom). Kao izuzetno
rječit propovjednik - propovijedi su mu trajale sat i dulje - Ivan je na jednostavan
način izražavao teološke ideje Atanazija i Kapadočana. Taj čovjek, koji je živio
strogim isposničkim životom, osjećao je duboku sućut prema siromašnima i
vatreno se zalagao za društvenu pravdu. Od Svetih otaca Pravoslavne crkve on je
možda najomiljeniji, a njegova djela najčitanija.
Drugi veliki uspjeh za Aleksandriju postigao je Teofilov nećak i nasljednik,
sv. Čiril (Kiril) Aleksandrijski (umro 444.) koji je svrgnuo još jednoga carigradskog
patrijarha, Nestorija, na Trećem ekumenskom saboru održanom u Efezu 431.
godine. Ali u Efezu se nije radilo samo o suparništvu između dvaju velikih crkvenih
sjedišta. Pitanja doktrine, koja su neko vrijeme bila potisnuta, izbila su ponovno
u prvi plan, ali sada najvažnije pitanje nije više bilo Trojstvo već sama Kristova
osoba. Čiril i Nestorije slagali su se u tome da je Krist potpuni Bog, jedan od
25
PRAVOSLAVNA CRKVA
Trojice, ali su se razilazili u opisu njegove ljudske naravi kao i u metodi objašnjenja
jedinstva božanskoga i ljudskoga u jednoj te istoj osobi. Bili su predstavnici
različitih tradicija ili teoloških škola. Nestorije, koji je školovan u antiohijskoj
tradiciji, prihvatio je cjelovitost Kristove ljudske naravi, ali je pravio tako izrazitu
razliku između njegove ljudske i božanske prirode da je prijetila opasnost da će
na kraju i ustvrditi postojanje dviju a ne jedne osobe u jednome tijelu. Čiril,
predstavnik druge, sasvim suprotne, aleksandrijske tradicije, krenuo je od jedinstva
Kristove osobe, a ne od razlike između njegove ljudske i božanske prirode, ali je
manje od predstavnika antiohijske tradicije naglašavao njegovu ljudsku prirodu.
Oba pristupa mogla su u krajnjem slučaju voditi u herezu, ali Crkvi su bila nužno
potrebna oba stajališta kako bi postigla uravnoteženu sliku potpunoga Krista. Za
kršćanstvo je bilo tragično što su se te dvije škole sukobile umjesto da jedna drugoj
budu ravnoteža.
Nestorije je spor zaoštrio odbivši Djevicu Mariju nazivati "Majkom Božjom"
(Theotokos). Narod je u svome štovanju već bio prihvatio taj naziv, ali Nestoriju
se činilo da uvodi zbrku u Kristovu ljudsku i božansku prirodu. Tvrdio je - i tu
dolazi do izražaja njegov antiohijski separatizam - da se ona može zvati jedino
"Čovjekovom majkom" ili, u najboljem slučaju, "Kristovom majkom" jer je ona
mati samo njegove ljudske prirode a ne i božanske. Ciril je uz podršku sabora
odgovorio tekstom "Riječ postade tijelo" {Iv 1, 14). Marija je Bogorodica "jer je
donijela na svijet utjelovljenu Riječ Božju".13 Marija nije rodila čovjeka koji je
labavim vezama povezan s Bogom već jedinstvenu osobu koja je istodobno i Bog
i čovjek. Naziv Theotokos čuva jedinstvo Kristove osobe: zanijekati mu taj naziv
značilo bi rascijepiti utjelovljenoga Krista u dvoje, srušiti most između Boga i
ljudi te unutar Kristove osobe podići razdjelni zid. Tako vidimo da se u Efezu
nije radilo samo o načinu štovanja već o samoj poruci o spasenju. Ono isto važno
mjesto koje u učenju o Trojstvu zauzima riječ homoousis, u učenju o Utjelovljenju
pripada riječi Theotokos.
Aleksandrija je dobila još jednu bitku i na sinodi održanoj također u Efezu
449., ali su na tome skupu — a to je osjetio velik dio kršćanskoga svijeta - aleksan-
drijski stavovi otišli predaleko. Čirilov nasljednik Dioskur Aleksandrijski tvrdio
je da Krist ima samo jednu prirodu (physis) i to božansku; postoji samo "jedna
utjelovljena priroda Boga koji je Riječ". Taj se stav obično naziva "monofizitskim".
Istina, i sam je Čiril upotrebljavao takav jezik, ali je Dioskur izostavio uravnotežene
tvrdnje koje je Čiril izrekao 433. godine kao ustupak Antiohijcima. Mnogima se
činilo da Dioskur niječe jedinstvenost Kristove ljudske naravi, premda se gotovo
13
Vidi prvu od Ćirilovih Dvanaest anatema.
22
CRKVA SEDAM E K U M E N S K I H SABORA
sa sigurnošću može reći da se tu radi o netočnom tumačenju njegovih pogleda.
Samo dvije godine kasnije, 4 5 1 c a r Marcijan sazvao je u Kalcedonu (Halkidonu)
novi biskupski skup kojega Bizantska crkva i Zapad smatraju Četvrtim općim
kalcedonskim saborom. Klatno se tada ponovno zanjihalo na stranu Antiohije.
Odbacujući Dioskurov monofizitski stav, sabor je objavio da se Krist, kao
jedinstvena i nepodijeljena osoba, ne sastoji od dviju priroda već da se nalazi u
dvjema prirodama. Biskupi su usvojili Tomos (Dogmatsku poslanicu) rimskoga
pape sv. Leona I. Velikog (umro 461.) u kojemu on jasno razlikuje dvije prirode,
iako je naglašeno i jedinstvo Kristove osobe. U kalcedonskoj definiciji potvrdili
su svoje vjerovanje u "jednoga Sina, savršeno božansko i savršeno ljudsko biće,
istinskoga Boga i istinskog čovjeka... iskazanog u dvjema prirodama, nerazlučeno,
nepromjenjivo, nepodjeljivo, neodvojivo; zbog toga jedinstva, razlika među priro-
dama nije nipošto nestala, naprotiv, sačuvana je osebujnost svake pojedine prirode
stapajući se u jednu osobu ili jednu hypostasis'. Primijetit ćemo da Kalcedonska
dogma nije upućena samo protiv monofizitizma ("dvije prirode, nerazlučeno,
nepromjenjivo") već i Nestorovim sljedbenicima ("nedjeljivo, neodvojivo... jedan
i isti Sin").
Međutim, Kalcedonski je koncil predstavljao više od poraza aleksandrijske
teologije: odbačen je i aleksandrijski zahtjev za vrhovnom vlasti na Istoku. Kalcedo-
nski 28. kanon potvrdio je 3. carigradski kanon kojim je Novome Rimu dodije-
ljeno počasno mjesto odmah uz Stari Rim. Leon je odbacio taj kanon, ali na Istoku
je njegova valjanost otada bila priznata. Sabor je također izuzeo Jeruzalem ispod
vlasti Cezareje i dodijelio mu peto mjesto medu velikim sjedištima vjere (patrijar-
šijama). Sad je bio uspostavljen sustav koji je kasnije u pravoslavlju poznat pod
nazivom pentarhija, pa je tih pet velikih sjedišta uživalo posebnu čast, i to prema
utvrđenom redoslijedu: Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem. Svih
pet patrijaršija tvrdilo je da su ih osnovali apostoli. Prve četiri bile su najvažniji
gradovi Rimskoga Carstva; peti je pridodan jer je bio mjesto na kojemu je Krist
patio na Križu i zatim uskrsnuo. Biskupi svih tih sjedišta nosili su naslov patrijarha.
Tih pet patrijaršija podijelile su između sebe čitav poznati svijet, s izuzetkom Cipra
kojemu je Efeški sabor zajamčio samostalnost pa je Cipar od tada imao svoju
samoupravu.
Kad govorimo o pravoslavnom poimanju pentarhije, nastojimo izbjegnuti dva
moguća pogrešna tumačenja. Pivo, sustav patrijarha i metropolita stvar je crkvene
organizacije. Međutim, ako na Crkvu gledamo sa stajališta božanskoga prava a ne
crkvenoga poretka, moramo reći da su svi biskupi u osnovi jednaki, ma kako
skroman ili veličanstven bio grad u kojemu stoluje pojedini biskup. Svi su biskupi
podjednako apostolski nasljednici, svi imaju istu sakramentalnu snagu, svi su
27
PRAVOSLAVNA CRKVA
učitelji vjere postavljeni od Boga. Ako dode do spora u pitanjima doktrine, nije
dovoljno da patrijarh izrazi svoje mišljenje: svaki biskup ima pravo sudjelovati u
općem saboru, govoriti na njemu i glasovati. Pentarhijski sustav ne dovodi u
pitanje temeljnu ravnopravnost svih biskupa niti lišava pojedinu zajednicu važnosti
koju joj je dao Ignacije.
U drugom redu, i pravoslavni vjeruju da posebno mjesto medu petoricom
patrijarha pripada papi. Pravoslavna crkva ne prihvaća učenje o papinskoj vlasti
koju je postavio Vatikanski sabor 1870. godine, a koje danas podučava Katolička
crkva; ali, istodobno, pravoslavlje ne niječe Svetoj i Apostolskoj rimskoj stolici
prvenstvo u časti te pravo da (u odredenim prilikama) djeluje kao viša sudska
nadležnost/kompetencija za čitavo kršćanstvo. Treba zamijetiti da smo upotrijebili
riječ "prvenstvo", a ne "vrhovna vlast". Pravoslavni vjernici na papu gledaju kao
na biskupa koji "predsjeda u ljubavi" (da primijenimo izraz sv. Ignacija) te smatra-
ju da je pogreška Rima što je umjesto "prvenstva " posegnuo za vrhovnom i
zakonodavnom vlasti.
Pravo prvenstva na koje se poziva Rim proizlazi iz triju činjenica. Prvo, Rim
je grad u kojemu su sv. Petar i Pavao umrli mučeničkom smrću i u kojemu je sv.
Petar bio prvi rimski biskup. Pravoslavna crkva priznaje Petra kao prvoga medu
apostolima i ne zaboravlja glasovite Pefrovske tekstove iz Evanđelja (Mt 16, 18-
19; Lk 22, 32; Iv 21, 15-17), premda pravoslavni teolozi te tekstove ne tumače
na isti način kao suvremeni rimokatolički komentatori. Iako bi mnogi pravoslavni
teolozi rekli da nije samo rimski biskup Petrov nasljednik već da su to svi biskupi,
istodobno mnogi od njih ipak priznaju da je rimski biskup Petrov nasljednik na
poseban način. Drugo, rimsko sjedište duguje svoje prvenstvo i položaju koji je
grad Rim zauzimao unutar Carstva: bio je prijestolnica, glavni grad, najvažniji
grad Staroga svijeta, a takvim je ostao i nakon osnutka Carigrada. Treće, premda
su u izvjesnim prilikama i pape bili heretici, u cjelini gledano, tokom prvih osam
stoljeća crkvene povijesti, rimsko se sjedište isticalo čistoćom vjere: tokom važnih
rasprava o doktrini druga su sjedišta znala i krzmati, ali Rim je uglavnom čvrsto
ustrajao na svojim stavovima. Kad bi ih jako pritisnuli heretici, ljudi su osjećali
da se mogu s povjerenjem obratiti papi. Nije samo rimski biskup već je svaki
biskup postavljen od Boga da ljude podučava vjeri; ali kako je Rim u praksi u
podučavanju vjere bio iznimno privržen istini, u ranim stoljećima kršćanstva ljudi
su se radije obraćali Rimu nego bilo kome drugome da ih vodi na tom putu.
Ipak naglasimo da prvenstvo koje uživa rimski papa ne remeti bitnu ravnoprav-
nost svih biskupa. Papa je prvi biskup Crkve - ali je prvi ?neđu jednaki?na.
Efez i Kalcedon bili su bedem pravoslavlja ali i kamen spoticanja. Arijanci
odnosno Arijevci postupno su se primirili tako da nisu prouzročili trajni raskol.
22 28
CRKVA SEDAM E K U M E N S K I H SABORA
Međutim, do danas postoje kršćani, koji pripadaju istočnokršćanskoj crkvi (koja
se često pogrešno naziva Nestorijanskom crkvom), a koji ne prihvaćaju odluke
Efeza i smatraju pogrešnim Djevicu Mariju nazivati Theotokos\ i do danas postoje
nekalcedonci koji slijede Dioskurovo monofizitsko učenje i odbacuju kalcedonsku
definiciju i Tomos pape Leona I. Dalekoistočna crkva nalazila se gotovo u potpu-
nosti izvan Bizantskoga Carstva pa ćemo o njoj malo čuti u bizantskoj povijesti.
Ali brojni nekalcedonci, posebno u Egiptu i Siriji, bili su carski podanici pa je
uloženo mnogo truda da ih se privede Bizantskoj crkvi, ali bez uspjeha. Kao što
to često biva, kulturološke i nacionalne napetosti pridonijele su produbljivanju
teoloških razlika. Egipat i Sirija, koji su po jeziku i korijenima većim dijelom
negrčke zemlje, odbacivali su premoć grčkoga Carigrada i u vjerskim i u političkim
pitanjima. Tako je vjerski raskol produbljen zbog političkog separatizma. Da nije
bilo tih sasvim neteoloških činitelja, dvije bi se strane nakon Kalcedona možda
teološki i usuglasile. Mnogi suvremeni mislioci smatraju da je razlika između
pretkalcedonskih i kalcedonskih stavova više terminološka nego teološka. Te dvije
strane shvaćaju riječ "priroda" {physis) na različite načine, ali je objema stalo do
bitne istine: da je Krist Spasitelj u potpunosti božanski i u potpunosti ljudski,
dakle ipak jedno, a ne dva bića.
Kalcedonska definicija bila je dopunjena na dva sabora koja su se poslije održala
u Carigradu. Peti ekumenski sabor (553.) protumačio je kalcedonske odluke s
aleksandrijske točke gledišta, dakle na nov način, i nastojao je, konstruktivnije
od Kalcedona, objasniti stapanje dviju Kristovih priroda u jednoj osobi. Šesti
ekumenski sabor (680.-681.) osudio je monotelitsku herezu prema kojoj Krist,
iako posjeduje dvije prirode (ljudsku i božansku), ima samo jednu volju, budući
da je ipak samo jedna osoba. Sabor je odgovorio da, ako ima dvije prirode, onda
mora imati i dvije volje. Smatralo se da su monoteliti okrnjili punoću Kristove
ljudskosti jer je ljudska priroda bez ljudske volje nepotpuna, čista apstrakcija. Kako
je Krist i istinski čovjek kao i istinski Bog, on mora posjedovati i ljudsku i božansku
volju.
Tokom pedeset godina koje su protekle do šestog sabora Bizant se suočio s
iznenadnom i uznemirujućom prijetnjom: pojavom islama. Najizrazitija značajka
islama bila je brzina njegova širenja. Kad je Prorok 632. godine umro, njegov
utjecaj jedva da je prelazio Hejaz. Međutim, tokom petnaest sljedećih godina
njegovi arapski sljedbenici već su zauzeli Siriju, Palestinu i Egipat; nakon pedeset
godina našli su se pod zidinama Carigrada i prijetili da zauzmu grad; u idućih
stotinu godina prijeći će preko cijele sjeverne Afrike, pregaziti Španjolsku i prisiliti
zapadnu Europu da se u bitci kod Poitiersa bori za opstanak. Arapska je najezda
nazvana "centrifugalnom eksplozijom" koja je razaslala u svim smjerovima male
PRAVOSLAVNA CRKVA CRKVA SEDAM EKUMENSKIH SABORA

odrede ratnika u potrazi za hranom, pljačkom i osvajanjima. Stara carstva nisu Ta konačna pobjeda svetih slika, koja je postignuta 843., nazvana je "pobjedom
im se bila sposobna oduprijeti.14 Kršćanstvo je preživjelo, ali na jedvite jade. Bizant pravoslavlja", a spomen na nju je posebno bogoslužje na Pravoslavnu nedjelju -
je izgubio istočne pokrajine, a tri patrijaršije, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem, prvu nedjelju u korizmi. Glavni zagovornik svetih slika u prvom razdoblju bio je
pale su u ruke nevjernika; u Istočnom kršćanskom carstvu, carigradska je patrijar- sv. Ivan Damaščanski (Jovan Damaskin, oko 675.-749.), a u drugom sv. Teodor
šija ostala bez takmaca. Bizant će još dugo vremena biti izložen muslimanskim Studita (759.-826.). Ivan je mogao slobodnije djelovati upravo zato što je živio
najezdama, i premda će odolijevati još osam stotina godina, ipak će na kraju na muslimanskom teritoriju, izvan dohvata bizantske vlasti. Nije to bio posljednji
put da se islam i bez svoje zasluge našao u ulozi zaštitnika pravoslavlja.
podleći.
Jedno od razlikovnih obilježja pravoslavlja je značenje koje ono pridaje svetim
slikama. Današnja pravoslavna crkva puna je svetih slika: svetište je odijeljeno od
S V E T E SLIKE ( I K O N E ) glavnoga dijela crkve čvrstom pregradom, ikonostasom, koji je potpuno prekriven
ikonama, a ikone nalazimo i u posebnim svetištima po cijeloj crkvi; ponekad su
Sukobi oko Kristove osobe nisu prestali ni nakon sabora 681. godine, već su se u
i zidovi prekriveni freskama i mozaicima. Pravoslavni vjernik pada ničice pred
izmijenjenu obliku protegnuli tokom čitavoga osmog i devetoga stoljeća. Spor se
tim ikonama, ljubi ih i pali svijeće pred njima; svećenik ih kadi i nosi u procesijama
usredotočio na svete slike (ikone) koje predstavljaju Krista, Majku Božju i svece,
s molitvama (litijama). Koji je smisao tih postupaka i radnji? Što znače ikone i
a koje su štovane i u crkvama i u privatnim kućama. Ikonoklasti (ikonoborci) ili
zašto ih Ivan Damaščanski i drugi crkveni naučitelji smatraju važnima?
razbijači slika sa sumnjičavošću su gledali na svaku vjersku umjetnost koja prika-
Razmotrit ćemo najprije optužbu za idolopoklonstvo koju su ikonoklasti
zuje ljudske likove ili Boga, zahtijevajući da se takve slike unište; ikonoduli ili
iznijeli protiv štovatelja svetih slika, a zatim ćemo razmotriti pozitivnu vrijednost
poštovatelji slika odlučno su branili mjesto ikona u životu Crkve. Ta borba nije
ikona kao sredstva vjerske poduke; na kraju ćemo govoriti i o njihovu doktrinar-
bila samo sukob između dviju koncepcija kršćanske umjetnosti. Radilo se o
nom značenju.
dubljim pitanjima: o svojstvima Kristove ljudske prirode, o odnosu kršćana prema
1. Problem idolopoklonstva. Kad pripadnik pravoslavne vjere poljubi ikonu ili
materiji, o pravom značenju kršćanskog iskupljenja.
joj se pokloni, ne može ga se optužiti za idolopoklonstvo. Ikona nije idol nego
Možda su na ikonoklaste izvana utjecale židovske i muslimanske ideje, a treba
simbol; štovanje koje se upućuje umjetničkom djelu nije upućeno kamenu, drvu
spomenuti i to da je uoči prve ikonoklastičke krize u Bizantu muslimanski kalif
ili boji već prikazanoj osobi. Na to je upozorio Leontije Napuljski (umro oko
Jesid bio naredio da se u njegovim zemljama uklone sve slike. Ali ikonoklazam
650.) nešto prije ikonoklastičkog spora:
nije bio isključivo uvezen izvana; u samome kršćanskom svijetu oduvijek je posto-
jalo i "puritansko" gledanje na stvari koje je osuđivalo ikone jer je u svim umjet- M i se ne klanjamo prirodi drva već štujemo Njega i klanjamo se N j e m u koji je razapet
ničkim prikazima prepoznavalo tajno idolopoklonstvo. Kad su izaurijski carevi na križu... Kad spojim dvije daske križa ja ih obožavam zbog Krista koji je razapet na
napali ikone, naišli su na veliku podršku unutar Crkve. n j e m u ali, kad se daske odvoje, ja ih bacam i spaljujem. 15
Ikonoklastički spor, koji je trajao oko 120 godina, može se podijeliti u dvije
Budući da su svete slike tek simboli, pravoslavni ih ne obožavaju već ih samo štuju.
etape. Prva je započela 726. napadom Leona III. na svete slike, a završila 780.
Ivan Damaščanski pomno je razlikovao relativnu čast štovanja koje iskazujemo
kad je carica Irena (Irina) obustavila progone. Sedmi i posljednji ekumenski sabor
materijalnim simbolima od obožavanja koje zaslužuje samo Bog.
(787.), održan kao i prvi u Niceji, podržao je ikonobraniteljsko stajalište. Sabor
2. Ikone kao dio vjerske poduke. Svete slike su, po riječima Leontija, "otvorene
je objavio da ikone treba držati po crkvama i ukazivati im poštovanje jednako
knjige koje nas podsjećaju na postojanje Boga"16; one su jedno od sredstava kojima
poštovanju drugih materijalnih simbola kao što su "dragocjeni i životvorni križ"
se Crkva koristi u podučavanju vjere. Onaj koji nema ni znanja ni vremena
i knjiga evanđelja. Lav V. Armenski počeo je novi napad na ikone koji je trajao
proučavati bogoslovna djela može jednostavno ući u crkvu i pred njim se na
sve do 843. kad je carica Teodora ponovno i definitivno vratila ikone u crkve.
15
Migne, Patrologia Graeca (.P.G., XCIV, 1384D).
16
14
H. St. L. B. Moss, u: Baynes i Moss, Byzanthimuin Introduction, Oxford, 1948., str. 11-12. P.G. XIV, 1276A.

22
31

PRAVOSLAVNA CRKVA
zidovima ukazu sve tajne kršćanske vjere. Ako neznabožac zatraži da mu pokažete
svoju vjeru, uvedite ga u crkvu - reći će štovatelj svetih slika - i pokažite mu
ikone. Na taj način one tvore dio Svete predaje.
3. Doktrinarno značenje ikona. Sada smo došli do same srži ikonoklastičkog
spora. Prihvatili smo da ikone nisu idoli; prihvatili smo također da su korisne za
vjeronauk; ali, jesu li one samo dopuštene ili su i nužne? Je li bitno posjedovati
ikone? Ikonobranitelji tvrde da jest jer one u potpunosti čuvaju pravo učenje o
Utjelovljenju. I ikonoklasti i ikonobranitelji slažu se u tome da se Boga ne može
prikazati u Njegovoj vječnoj prirodi: "Nitko nikada nije vidio Boga" (Iv 1, 18).
Ali Utjelovljenje je omogućilo, kažu ikonobranitelji, da vjerska umjetnost to
prikaže: Boga se sada može prikazati jer je postao čovjek i dobio ljudsko tijelo.
Ivan Damaščanski tvrdi da se mogu napraviti materijalne slike o Onome koji je
poprimio materijalno tijelo:
U starini Bog, bestjelesni i neopisivi, nikad nije bio slikan. Ali sada, kad se pojavio
Bog od krvi i mesa i kad je živio s ljudima, izrađujem Njegov lik koji se može vidjeti.
N e klanjam se materiji već Tvorcu te materije koji je meni za ljubav postao tvar i
udostojio se prebivati u tvari, koji je kroz tu tvar omogućio moje spasenje. Neću prestati
obožavati tvar preko koje mi je omogućeno spasenje." 17
Ikonoklasti, odbacujući svako predočivanje Boga, nisu do kraja shvatili pojam
Utjelovljenja. Upali su, kao i mnogi čistunci, u stanovitu dvojnost. Smatrajući
materiju nečistom, željeli su da njihova vjera nema nikakva dodira s materijalnim,
jer su mislili da ono što je duhovno mora biti nematerijalno. Ali ne dopustiti
Kristu ljudska svojstva, ne dati mu Tijelo - znači zanijekati Utjelovljenje; to znači
zaboraviti da i naše tijelo kao i naša duša moraju biti spašeni i preobraženi. Stoga
možemo reći daje ikonoklastički spor u uskoj vezi s ranijim raspravama o Kristovoj
osobi. Nije to bio samo spor o vjerskoj umjetnosti već o Utjelovljenju, o ljudskom
spasenju, spasenju čitavoga materijalnoga kozmosa.
Bog je primio materijalno tijelo i tako dokazao da se materija može iskupiti;
"To što je Riječ (Logos) postala tijelom učinilo je to Tijelo božanskim", rekao je
Ivan Damaščanski.18 Bog je materiju učinio božanskom, nositeljicom duha; a ako
je tijelo postalo nositeljem duha onda - iako na neki drugi način - to mogu postati
i drvo i boja. Pravoslavno učenje o svetim slikama povezano je s pravoslavnim
vjerovanjem da sve što je Bog stvorio, bilo materijalno ili duhovno, treba biti
iskupljeno i slavljeno. Ovo su riječi Nikolaja Zernova (1898.-1980.), a ono što
on kaže za Ruse - vrijedi za sve pravoslavne:
17
On Icons, I., 16 (P. G., XCVI, 1245A).
18
On Icons, I, 21 (P G., XCVI, 1253B).
32
CRKVA SEDAM E K U M E N S K I H SABORA
(Ikone) za Ruse nisu bile samo slike. O n e su dinamična objava duhovne snage čovjeka
da se iskupi putem ljepote i umjetnosti. Boje i crte (ikona) nemaju svrhu podražavati
prirodu; umjetnici nastoje pokazati da ljudi, životinje i biljke kao i čitav kozmos mogu
biti spašeni iz sadašnjega stanja poniženosti i ponovno zadobiti svoju pravu 'sliku'.
(Ikone) su zalog buduće pobjede iskupljenoga nad palima... Umjetničko savršenstvo
svete slike nije samo odraz nebeske slave - to je konkretni primjer materije kojoj su
vraćeni izvorni sklad i ljepota, koja je nositeljica duha. Ikone su dio preobraženoga
kozmosa. 19
Kao što je Ivan Damaščanski rekao:
Ikona je pjesma pobjede, ona je otkrivenje i trajni spomenik posvećen pobjedi svetaca
a porazu demona. 2 0
Okončanje ikonoklastičkoga spora, sazivanje Sedmog ekumenskog sabora, pobjeda
pravoslavlja 843. godine - označuju kraj drugoga razdoblja u povijesti Pravoslavne
crkve, razdoblja Sedam sabora. Tih sedam sabora od goleme su važnosti za pra-
voslavlje. Za pripadnike Pravoslavne crkve njihovo značenje nije samo povijesno
već su oni važni i za sadašnje doba; oni se ne tiču samo učenih ljudi i svećenstva
već svih vjernika. "Gak i nepismeni seljaci", kaže Dean Stanley, "potpuno su svjesni
da njihova Crkva počiva na sedam sabora i žive u nadi da će doživjeti osmi opći
sabor na kojemu će biti ispravljena zla ovoga doba; za razliku od njih, isti slojevi
u Španjolskoj i Italiji vjerojatno uopće ne znaju za sabore u Konstanci ili u
Trentu."21 Pravoslavna crkva često sebe naziva "Crkvom Sedam sabora". Pod time
se ne podrazumijeva da se Pravoslavna crkva nakon 787. prestala stvaralački
razvijati već se to razdoblje (Sedam ekumenskih sabora) smatra velikim dobom
teologije; Pravoslavna crkva u traženju rješenja za nove probleme koji se pojavljuju
sa svakim novim naraštajem oslanja se, odmah nakon Biblije, na vodstvo i kriterije
Sedam sabora.
SVECI, R E D O V N I C I I CAREVI
Bizant nije bez razloga nazivan "slikom nebeskog Jeruzalema". Vjera je prodrla
u sve pore bizantskog života. Bizantski praznici bili su vjerske svečanosti; trke
koje su se održavale u Cirkusu počinjale su pjevanjem himni (troparima); uz
sklapanje trgovačkih ugovora prizivalo se Trojstvo, a oni bili potpisivani znakom
19
The Russians and Their Chuck, London, 1945., str. 107-108.
20
On Icons, II, 11 (P. G„ XCVI, 1296B).
21
Everyman, lectures on the History of the Eastern Church, str. 99.
33
PRAVOSLAVNA CRKVA
križa. U današnje neteološko vrijeme nemoguće je shvatiti kako su svi dijelovi
društva bili živo zainteresirani za vjerska pitanja, ne samo svećenstvo nego i laici,
ne samo dvor i učeni ljudi već i siromašni i neobrazovani. Grgur iz Nise opisuje
beskrajne teološke rasprave u Carigradu za trajanja Drugoga općeg sabora:
Čitav grad vrvi od njih, trgovi, tržnice, raskršća, aleje; staretinari, lihvari, prodavači
hrane - svi su zaokupljeni tim raspravama. Ako zatražite od nekoga da vam razmijeni
novac, on će vam filozofirati o Rođenome i Nerođenome; ako upitate za cijenu kruha,
u odgovoru ćete čuti kako je Otac veći od Sina; ako slugu upitate: 'Je li pripremljena
kupka?' odgovorit će vam da je Sin stvoren ni iz čega.22
To zanimljivo jadanje pokazuje atmosferu u kojoj se održavao sabor. Strasti su se
bile tako zahuktale da sjednice nisu mogle biti ni suzdržane ni dostojanstvene.
"Samo izdaleka pozdravljam sinode i sabore", suho je primijetio Grgur Nazijanski
(Bogoslov), "jer znam koliko unose smutnje. Nikad više neću sjediti na tim
skupovima ždralova i gusaka."23 Oci su se ponekad za svoju stvar borili sumnjivim
sredstvima: Ciril Aleksandrijski je na primjer, boreći se protiv Nestorija, debelo
potkupio sud i plašio grad Efez privatnom vojskom redovnika. Međutim, ako je
Ciril u svojim metodama i pretjerao, bilo je to iz strasne želje da pobijedi prava
stvar, a ako su kršćani ponekad bili odviše žestoki, bilo je to iz ljubavi prema vjeri
kršćanskoj. Možda je nered ipak bolji od apatije. Pravoslavlje priznaje da su sabore
pohodila nesavršena ljudska bića, ali isto tako vjeruje da su ti nesavršeni ljudi bili
vođeni Svetim Duhom.
Bizantski biskup nije bio tek udaljeni lik koji samo posjećuje sabore; u mno-
gome smislu on je bio istinski otac svome narodu, prijatelj i zaštitnik kome su se
ljudi obraćali s povjerenjem kad bi se našli u nevolji. Tu brigu za siromašne i
potlačene, koju je osobito pokazivao Ivan Zlatousti, nalazimo i u mnogih drugih.
Aleksandrijski patrijarh sv. Ivan (Jovan) Milostivi (umro 619.) utrošio je na
primjer čitavo bogatstvo svoje patrijaršije pomažući onima koje je nazivao "svojom
braćom i sestrama, siromasima". Kad je presušilo njegovo blago, obratio se mol-
bom drugima. Jedan je suvremenik zabilježio: "Znao je reći da, kad bi bez zle
namjere svukao bogataša ostavivši mu samo košulju na ramenima, pa sve to dao
siromasima, ne bi počinio nikakav grijeh."24 "One koje nazivate siromasima i
prosjacima", govorio je Ivan, "ja nazivam svojim gospodarima i pomagačima jer
nam jedino oni mogu pomoći i podariti nam Kraljevstvo nebesko."25 Crkva u
22
On the Deity of the Son, (P. G., XIXI, 557B).
23
Pismo 124; Pjesme o Njemu, XVII, 91.
24
Leontije Napulj ski, A Supplement to the Life of John the Alms giver, 21.
25
Leontije, Dodatak, 2.
34
CRKVA SEDAM EKUMENSKIH SABORA
Bizantskom Carstvu nije zanemarivala svoje društvene obveze i jedna od njezinih
glavnih zadaća bila je karitativna djelatnost.
Monaštvo je odigralo odlučnu ulogu u vjerskom životu Bizanta kao i u drugim
pravoslavnim zemljama. S pravom je rečeno da je "najbolji način da se upozna
pravoslavna duhovnost da joj se priđe kroz monaštvo".26 Unutar pravoslavlja može
se naći veliko bogatstvo oblika duhovnog života, ali "monaštvo je njegov najkla-
sičniji oblik".27 Monaški život se prvi put kao čvrsta institucija pojavio u Egiptu
i Siriji tokom četvrtoga stoljeća i odatle se brzo proširio po cijelom kršćanskom
svijetu. Nije slučajno da se monaštvo razvilo odmah nakon Konstantinova obra-
ćenja, u času kad su prestali progoni, a kršćanstvo ušlo u modu. Monasi su svojim
isposničkim životom predstavljali mučenike u doba kad crveno mučeništvo nije
više postojalo; oni su bili protuteža službenoj Crkvi. Postojala je opasnost da narod
u bizantskom društvu zaboravi da je Bizant slika i znak, a ne stvarnost; opasnost
da ljudi poistovjete Kraljevstvo Božje s kraljevstvom zemaljskim; monasi su povla-
čenjem iz društva u pustinju ispunili svoju poslaničku i eshatološku funkciju u
životu Crkve. Podsjećali su kršćane da Kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta.
Monaštvo je poprimilo tri glavna oblika; sva tri su nastala u Egiptu do 350.
godine i sva tri oblika još uvijek nalazimo u Pravoslavnoj crkvi. Najprije tu
ubrajamo pustinjake, askete koji vode usamljenički život u kolibama i pećinama,
pa čak i u grobnicama, na granama drveća ili na stupovima (eremitizam). Veliki
uzor pustinjacima bio je sam začetnik pustinjaštva sv. Antun Egipatski ( 2 5 1 -
356.) zvani Pustinjak. Zatim tu ubrajamo monahe koji dijele zajednički život u
kojemu su podvrgnuti istim pravilima u uredno organiziranim manastirima (ceno-
bitizam). Veliki začetnik toga načina života bio je sv. Pahomije Egipatski (286.-
346.), autor Pravila kojima će se kasnije na Zapadu koristiti sv. Benedikt. Zatim
Bazilije (Vasilije) Veliki, čiji su napisi o asketizmu uvelike utjecali na stvaranje
zapadnoga redovništva i koji se energično zalagao za život u zajednici, iako je
vjerojatno na njega više utjecala Sirija nego Pahomijeve zajednice koje je upoznao.
Naglašavajući društveni aspekt monaštva, zahtijevao je da se vjerske kuće brinu
za bolesne i siromašne, održavaju bolnice i sirotišta i da izravno rade na dobrobiti
društva u širem smislu. Međutim, gledano u cjelini, istočni su se monasi manje
aktivno zalagali; u pravoslavlju je molitva prvi zadatak svakoga monaha i molitvom
on služi drugima. Nije toliko važno što on cini već što monah jest. I na koncu,
postoji i treći oblik monaškog života, koji je na pola puta između prva dva, a to
je polupustinjacki život u kojem umjesto čvrsto organizirane zajednice postoji
26
P. Evdokimov, L'Ortodoxie, Pariz, 1959., str. 20.
27
V. Loski, Mistima teologija Istočne crkve, str. 17.
35

PRAVOSLAVNA CRKVA
labavo povezana skupina manjih naselja s dva do šest članova bratstva koji žive
pod duhovnim vodstvom jednoga starijega člana. Važna središta polupustinjačkog
života u Egiptu bila su Nitrija i Skit, koja su krajem četvrtog stoljeća dala mnogo
istaknutih monaha - Amona, utemeljitelja Nitrije, Makarija Egipatskog i Makarija
Aleksandrijskog, Evagrija Pontijskog i Arsenija Velikog. (Takve poluspustinjačke
sustave nalazimo ne samo na Istoku već i na krajnjem Zapadu, kod keltskih
kršćana.) Od samog početka monaški je život bio smatran pozivom, kako za
muškarce tako i za žene, pa su u bizantskom svijetu postojale i brojne ženske
zajednice.
Egipat četvrtog stoljeća smatran je, zahvaljujući svojim manastirima, drugom
Svetom Zemljom, a oni koji su putovali u Jeruzalem držali su da njihovo hodočašće
nije potpuno ako nisu posjetili pustinjačke zajednice uz Nil. U petom i šestom
stoljeću čelno mjesto u monaštvu preuzela je Palestina sa sv. Eutimijem Velikim
(umro 473.) i njegovim nasljednikom sv. Sabom (Sava) Posvećenim (umro 532.).
Manastir koji je u dolini rijeke Jordan osnovao sv. Saba (Mar Saba kraj Betlehema)
ima neprekinutu povijest trajanja do današnjega dana; toj je zajednici pripadao i
Ivan Damaščanski. Gotovo isto toliko je stara još jedna važna zajednica i traje do
današnjega dana, a to je manastir Svete Katarine na Sinajskoj gori koji je utemeljio
car Justinijan (vladao od 527. do 565.). Nakon što su Palestina i Sinaj pali u
ruke Arapa, u devetom je stoljeću Studitski manastir (grč. Stadion) u Carigradu
preuzeo glavnu ulogu u Bizantskom Carstvu. Sv. Teodor koji je 799. postao
igumanom toga manastira oživio je zajednicu i obnovio njezina pravila te privukao
velik broj monaha.
Od desetoga stoljeća nadalje glavno je središte pravoslavnog monaštva Atos,
stjenoviti poluotok u sjevernoj Grčkoj koji strši u Egejsko more a njegov najviši
vrh premašuje visinu od 2200 m. Atos, zvan Sveta gora, ima dvadeset samostalnih
manastira te veći broj skitova (monaških sela) i pustinjačkih koliba (kelija); čitav
je poluotok u znaku manastirskih naselja, a u doba najvećega procvata imao je,
prema predaji, gotovo četrdeset tisuća monaha. Samo je Velika Lavra (grč. laure,
uska soba, ćelija, manastir) najstariji od dvadeset glavnih manastira, dala 26
patrijarha i više od 144 biskupa; to nam pruža pravu sliku o značenju Svete gore
u pravoslavnoj povijesti.
U pravoslavnomu monaštvu ne postoje takozvani redovi. Na Zapadu redovnik
pripada kartuzijanskom, cistercitskom ili nekom drugom redu; na kršćanskom
Istoku on je jednostavno član velikog bratstva u koje su uključeni svi monasi i
monahinje, premda je svaki, naravno, vezan za određenu manastirsku kuću.
Zapadni autori ponekad pravoslavne monahe nazivaju "bazilijancima" ili "mona-
sima bazilijanskog reda". Međutim, to je netočno. Sveti Bazilije je značajan lik
36
CRKVA SEDAM E K U M E N S K I H SABORA
pravoslavnog monaštva, ali on nije utemeljio nijedan red; premda njegova dva
djela nose naslov Duža pravila i Kraća pravila, ona nisu nipošto usporediva s
Pravilima sv. Benedikta.
Karakterističan lik pravoslavnog monaštva je iguman (grč. geron, rus. starec,
mn. starci). Iguman je monah koji posjeduje duhovnu razboritost i mudrost, a
kojemu se drugi - bilo monasi ili svjetovnjaci - obraćaju kao starješini i duhovnom
savjetniku. Katkad je to svećenik ali često i laik; ni na koji način nije imenovan
ili postavljen na mjesto igumana već ga vodi izravno nadahnuće Duha Svetoga.
Na tu službu može biti pozvana i žena, a ne samo muškarac, jer pravoslavlje ima
jednako svoje "duhovne majke" kao i "duhovne oce". Iguman vodi brigu na
konkretan i poseban način da svatko tko k njemu dode po savjet bude voden
Božjom voljom: u tome je njegov posebni dar ili karizma. Najstariji i najslavniji
monaški iguman bio je sv. Antun Pustinjak. Prvi dio svoga života, od osamnaeste
do pedeset i pete godine, proveo je u potpunoj osami; zatim je, iako i dalje u
pustinji, napustio taj povučeni način života i počeo primati posjetitelje. Oko njega
su se okupljale učeničke grupe, a uz njih i mnogo veći broj onih koji su dolazili
iz velikih udaljenosti pitati ga za savjet; ta rijeka posjetitelja bila je tako velika da
je biograf Atanazije za njega rekao daje postao izlječiteljem cijelog Egipta. Antun
je imao brojne nasljednike, koji su svi redom slijedili isti izvanjski model -
povlačenje u ijne povratka. Monah se morao najprije povući i u tišini učiti istinu
0 sebi i Bogu. Zatim bi, nakon duge i mukotrpne pripreme u osami, stekavši dar
duhovnog razbora koji je igumanu neophodan, mogao otvoriti vrata svoje samice
1 k sebi pripustiti svijet od kojega je prije pobjegao.
U središtu bizantskoga državnog poretka bio je car koji nije bio običan vladar
već Božji predstavnik na zemlji. Ako je Bizant bio slika nebeskoga Jeruzalema,
onda je zemaljska carska monarhija slika Božje monarhije na nebu; u crkvi su se
ljudi klanjali pred slikom Krista, a na dvoru pred Božjom živom slikom - pred
carem. Palača-labirint, dvor s rafiniranim ceremonijalom, prijestolna dvorana u
kojoj su rikali mehanički lavovi a ptice pjevale, sve je to imalo svrhu ustoličiti
cara kao Božjeg namjesnika. "Na taj način", pisao je car Konstantin VII. Porfiro-
genet, " odmjerenošću i redom koji posjeduje carska vlast, prikazivali smo skladno
kretanje Boga Stvoritelja kroz svemir."28 U bogoslužju car je zauzimao posebno
mjesto; on doduše nije mogao slaviti euharistiju, ali se pričešćivao u svetištu, "kao
svećenici" - uzimajući sveti kruh rukama i pijući iz kaleža, umjesto da mu otajstvo daju
žlicom; držao je i propovijedi, a u nekim prilikama je i kadio oltar. Liturgijsko ruho
koje sada nose pravoslavni biskupi odjeća je koju je nekad u crkvi nosio car.
28
The Book of Ceremonies, Prolog.
37
PRAVOSLAVNA CRKVA CRKVA SEDAM E K U M E N S K I H SABORA

U Bizantu je život bio jedinstven jer se nije strogo odvajao onaj vjerski od kojim su se oni koristili) s narodom Božjim. Dakako da Bizant nije ostvario visoke
svjetovnoga kao ni Crkva od države: to dvoje smatrano je dijelovima istog orga- ideale koje je sebi postavio, i da je njegov neuspjeh često bio i žalostan i tragičan.
nizma. Stoga je bilo neminovno da car igra aktivnu ulogu u crkvenim stvarima. Priče o bizantskoj dvoličnosti, nasilnosti i okrutnosti i predobro su poznate a da
Pa ipak, nije ispravno Bizant optuživati za cezaro-papizam, za podvrgavanje Crkve bismo ih ovdje ponavljali. One su istinite - ali tvore samo jedan dio istine. Jer
državi. Iako su Crkva i država tvorile isti sustav, ipak su unutar njega postojala iza svih nedostataka Bizanta nazire se velika vizija koja je nadahnjivala Bizantince:
dva različita elementa, svećenička (.sacerdotium) i carska vlast (irnperium) i, premda uspostaviti na zemlji živu sliku Božje vladavine na nebu.
su one tijesno surađivale, svaka je imala svoje autonomno područje. Između njih
vladalo je "suglasje" i "sklad", a nijedna od tih grana nije imala apsolutni nadzor
nad drugom.
To je učenje izloženo u velikomu bizantskom pravnom zakoniku koji je done-
sen za vrijeme Justinijana (vidi šestu Novelu), a ponavlja se u mnogim drugim
bizantskim tekstovima. Uzmimo, na primjer, riječi bizantskog cara Ivana Cimis-
koga: "Priznajem dva autoriteta, svećenički i carski. Stvoritelj svijeta prvome je
povjerio brigu za duše, a drugome brigu za čovjekovo tijelo. Ne valja napadati
nijednu vlast pa će svijet uživati u blagostanju."29 Tako je zadaća cara bila sazivati
sabore i primjenjivati njihove odluke, ali u njegove ovlasti nije spadalo diktirati
sadržaj tih odluka: biskupi su imali zadaću na Saborima odlučivati što je u skladu
s pravom vjerom. Biskupi su od Boga postavljeni da podučavaju vjeru, a car je
bio zaštitnik pravoslavlja a ne njegov predstavnik. Takva je bila teorija, i u velikoj
mjeri i praksa. Bilo je, dakako, mnogo prilika kad se car neovlašteno upletao u
crkvene stvari, ali kad se radilo o ozbiljnim pitanjima, crkvene vlasti bi brzo
pokazale da imaju vlastitu volju. Mnogi su carevi, na primjer, energično podržali
ikonoklastički pokret, ali unatoč tome Crkva ga je uspješno suzbijala. Tokom
bizantske povijesti postojala je prisna međuovisnost Crkve i države, a da nijedna
od njih nije bila podložna onoj drugoj.
Mnogo je onih koji danas, ne samo izvan Pravoslavne crkve nego i unutar
nje, oštro kritiziraju Bizantsko Carstvo i ideju o kršćanskom društvu koje ono
zastupa. Pa ipak, jesu li Bizantinci bili apsolutno na krivom putu? Oni su vjerovali
da je Krist koji je živio na zemlji u ljudskom liku iskupio svaki aspekt ljudskog
postojanja, i stoga su smatrali da je moguće krstiti ne samo pojedinca već i duh i
cijelu organizaciju društva. Nastojali su stoga stvoriti potpuno kršćansku državu,
i po načelima vladanja i jednako tako po dnevnom životu. Bizant nije bio ništa
manje doli pokušaj da se prihvate i primijene sve implikacije koje u sebi uključuje
Utjelovljenje. Međutim, taj je pokušaj uključivao i opasnosti: posebno su Bizan-
tinci često upadali u pogrešku i poistovjećivali zemaljsko kraljevstvo Bizanta s
kraljevstvom Božjim, a grčki narod (ili bolje, rimski narod, da upotrijebimo termin

29
Cit. N. H. Baynes: Byzantine Studies, London, 1955., str. 52.

22 38
 T R E Ć E POGLAVLJE

BIZANT, II.:
VELIKI RASKOL
Mi se nismo promijenili; isti smo kao što smo bili u osmom stoljeću...
O , kada biste mogli pristati ponovno biti što ste nekoć bili,
onda kada smo bili sjedinjeni u vjeri i pričesti!
Aleksej Homjako v

RAZILAŽENJE I S T O Č N O G A I ZAPADNOG KRŠĆANSTVA

Jednoga ljetnog popodneva 1054. godine, kada je u crkvi Sv. Sofije u Carigradu
trebala početi služba Božja, u zgradu su ušli kardinal Humbert i dvojica papinih
legata i krenuli prema oltaru. Nisu došli pomoliti se. Na oltar su položili Papinski
dekret o izopćenju i krenuli prema izlazu. Prolazeći kroz zapadna vrata crkve
kardinal je otresao prašinu s nogu i to popratio riječima: "Neka Bog vidi i presudi".
Đakon potrči za njim vidljivo uzbuđen, preklinjući ga da Dekret uzme natrag.
Humbert je odbio to učiniti te povelja padne na zemlju.
Taj događaj obično se uzima kao početak Velikoga raskola između istočnog
pravoslavlja i latinskoga Zapada. Međutim, taj raskol (shizma, šizma), kao što
danas povjesničari općenito priznaju, nije dogadaj kojemu se može precizno
odrediti datum. Do njega je došlo postupno, a posljedica je dugoga i složenog
procesa koji je započeo kudikamo prije jedanaestog stoljeća i koji neće završiti
još neko vrijeme nakon njega.
Na taj dugi i složeni proces utjecalo je mnogo toga. Raskol su prouzročili
kulturni, politički i privredni činitelji; no osnovni razlozi nisu bili svjetovne već
teološke prirode. Kad bolje razmislimo, Istok i Zapad sporili su se o doktrinarnim
pitanjima, a posebno o dvama od njih: o papinskim zahtjevima i dodatku Filioque.
Ali prije nego što razmotrimo ta dva osnovna sporna pitanja i opišemo kako je

41
PRAVOSLAVNA CRKVA
stvarno tekao raskol, moramo prikazati širi kontekst i pozadinu tih dogadaja.
Znatno prije nego što je došlo do otvorenoga i službenog neslaganja i raskida,
dvije su se strane otuđile jedna od druge; pokušavajući shvatiti kako je kršćansko
zajedništvo raskinuto, razmotrimo najprije to postupno otuđivanje dviju strana.
Kad su Pavao i drugi apostoli putovali Sredozemljem, kretali su se po čvrsto
sazdanom jedinstvenomu kulturnom tkivu - Rimskom Carstvu. To je Carstvo
obuhvaćalo mnoge različite nacionalne skupine koje su često imale vlastiti jezik i
svoja narječja. Međutim, njima je vladao isti car; postojala je prostrana grčko-
rimska civilizacija u kojoj su sudjelovali obrazovani ljudi cijeloga Carstva; svi su
oni razumjeli ili grčki ili latinski, a mnogi su govorili oba jezika. Te su činjenice
uvelike pomogle ranoj crkvi u njezinoj misionarskoj zadaći.
Međutim, u stoljećima koja su slijedila, jedinstvo sredozemnoga svijeta postu-
pno je nestajalo. Najprije je nestalo političkog jedinstva. Od kraja trećega stoljeća
Carstvo je, iako još uvijek jedinstveno, bilo podijeljeno na dva dijela, na istočni i
zapadni dio, svaki pod svojim carem. Konstantin je ubrzao proces odvajanja
utemeljenjem druge nove prijestolnice na istoku, pokraj već postojeće — staroga
Rima - u Italiji. A onda je, početkom petoga stoljeća, došlo do provale barbara:
barbarski vode su medu sobom podijelili zapad, s izuzetkom Italije koja će još
neko vrijeme ostati gotovo cjelovita unutar Carstva. Stanovnici Bizanta nikad nisu
zaboravili rimske ideale iz doba Augusta i Trajana te su još uvijek svoje Carstvo
smatrali univerzalnim, što je ono bilo samo u teoriji; Justinijan je bio posljednji
car koji je ozbiljno pokušao premostiti jaz između teorije i činjenica pa je ubrzo
napustio ideju osvajanja na zapadu. Najezde barbara uništile su političko jedinstvo
grčkog Istoka i latinskog Zapada i ono poslije toga nikad više nije uspostavljeno.
Tokom druge polovine šestog stoljeća i u sedmom Istok i Zapad su još više
razdvojeni osvajanjem Balkanskog poluotoka od strane Avara i Slavena. Ilirik koji
je nekad služio kao most, sada je postao barijerom između bizantskog i latinskog
svijeta. Rađanje islama još je više razdvojilo ta dva svijeta: Sredozemno more, koje
su Rimljani zvali mare nostrum (naše more), potpalo je velikim dijelom pod
arapsku upravu. Kulturni i privredni dodiri između istočnog i zapadnog Sredo-
zemlja nikad nisu bili sasvim prekinuti, ali su sada postali kudikamo teže ostvarivi.
Ikonoklastički spor pridonio je daljnjem odvajanju Bizanta i Zapada. Pape su
bili energični zagovornici ikonobraniteljskog stajališta pa tokom mnogih desetljeća
nisu komunicirali s carem-ikonoklastom i carigradskim patrijarhom. Budući da
je bio odsječen od Bizanta kad mu je zatrebala pomoć, papa Stjepan se 754.
okrenuo prema sjeveru i posjetio franačkog vladara Pipina. To je bio prvi korale
prema odlučnoj promjeni papinske orijentacije. Do tada je Rim na mnoge načine
42
VELIKI RASKOL
tvorio dio bizantskoga svijeta, ali je sada sve više padao pod franački utjecaj;
međutim, učinak te promjene u orijentaciji postat će očit tek sredinom jedanaestog
stoljeća.
Pola stoljeća nakon posjeta pape Stjepana Pipinu, dogodilo se nešto još drama-
tičnije. Na sam Božić 800. godine papa Leon III. okrunio je franačkoga kralja
Karla Velikog za cara. Karlo je neuspješno tražio priznanje i bizantskog vladara;
Bizant je pak, držeći se i dalje načela jedinstva Carstva, Karla smatrao uljezom a
papinsku krunidbu činom raskola unutar Carstva. Stvaranje Svetoga Rimskog
Carstva na zapadu umjesto da je ujedinilo Europu, zapravo je još više otuđilo
Istok od Zapada.
Kulturno jedinstvo i nadalje je postojalo, ali u jako oslabljenom obliku. Kako
na Istoku, tako i na Zapadu učeni ljudi nastavili su živjeti u klasičnoj tradiciji
koju je crkva bila preuzela i usvojila; ali kako je vrijeme prolazilo, ta se tradicija
sve različitije tumačila. Jezični problem još je više otežavao stvari. Prošla su vremena
kad su obrazovani ljudi bili dvojezični. Od 450. godine u zapadnoj je Europi još
vrlo malo ljudi znalo čitati grčki, a samo su rijetki Bizantinci nakon 600. godine
govorili latinski, jezik Rimljana. Focije (Fotije), najučeniji čovjek u Carigradu
devetoga stoljeća nije znao čitati latinski, a 865. godine, "rimski" car Bizanta,
Mihajlo III., nazvao je jezik Vergilija "barbarskim i skitskim jezikom". Kad bi
Grci poželjeli čitati latinska djela (ili obrnuto), mogli su to učiniti samo u prije-
vodu, a obično se nisu trudili niti oko toga: Psel, istaknuti grčki učenjak 11.
stoljeća, posjedovao je tako traljavo znanje iz latinske književnosti daje čak brkao
Cezara i Cicerona. Kako se više nisu oslanjali na iste izvore niti čitali iste knjige,
grčki Istok i latinski Zapad sve su se više udaljavali i razilazili.
Znakovito je i važno daje kulturna renesansa, do koje je došlo na dvoru Karla
Velikoga, od početka nosila protugrčka obilježja. U Europi četvrtoga stoljeća
postojala je samo jedna kršćanska civilizacija, a u Europi trinaestog stoljeća posto-
jale su dvije. Možda je upravo u zemljama Karla Velikoga rascjep civilizacija postao
najočitiji. Bizantinci su se zatvorili u svijet vlastitih ideja i nisu pošli u susret
Zapadu. Ni u devetom, a ni u kasnijim stoljećima nisu se potrudili shvatiti
zapadnu znanost onako ozbiljno kako je ona to zasluživala. A Franke su držali
običnim barbarima.
Nemoguće je bilo izbjegnuti da na život Crkve ne utječu politički i kulturni
činitelji zbog kojih je bilo još teže sačuvati vjersko jedinstvo. Kulturno i političko
razilaženje lako dovede i do crkvenih sporenja, kao što se vidi u slučaju Karla
Velikoga. Kako je bizantski car odbio priznati ga, Karlo je ubrzo odgovorio
optuživši Bizantsku crkvu za herezu: napao je Grke što u Vjerovanju ne izgovaraju
Filioqtie (o kojemu ćemo uskoro nešto više reći) te odbio prihvatiti odluke Sed-
43
PRAVOSLAVNA CRKVA
moga ekumenskog sabora. Doduše, Karlo se s tim odlukama upoznao tek preko
vrlo lošeg prijevoda koji je, medu ostalim, jako iskrivio njihovo značenje; a i
njegovi su stavovi inače bili napola ikonoklastički.
Različite političke prilike na Istoku i na Zapadu utjecale su na to da Crkva
poprimi različite izvanjske oblike, tako da su ljudi malo pomalo počeli i različito
razmišljati o crkvenom poretku. Od početka su Istok i Zapad naglašavali njegove
različite aspekte. Na Istoku su mnoge Crkve vodile podrijetlo od apostola; medu
biskupima postojala je svijest o ravnopravnosti, osjećaj da je priroda Crkve u biti
kolegijalna i koncilijarna. Istok je priznavao papu kao prvoga biskupa Crkve,
smatrajući ga prvim medu jednakima. Na Zapadu je, naprotiv, postojalo samo
jedno veliko sjedište vjere koje je imalo apostolsko podrijetlo - Rim - tako da se
s vremenom Rim počeo smatrati jedini?n pravim apostolskim sjedištem. Premda
je Zapad prihvaćao odluke ekumenskih sabora, nije imao važniju ulogu na tim
saborima; Crkva je za njega bila manje skup biskupa, a više monarhija, i to
papinska monarhija.
Politički dogadaji još su više zaoštrili početno razilaženje u stajalištima. Kao
što je i prirodno, barbarske navale i propadanje Carstva na Zapadu umnogome
su ojačali autokratski karakter zapadne Crkve. Na Istoku je postojala čvrsta
svjetovna vlast u osobi cara, koji je podržavao građanski poredak i provodio zakon.
Na Zapadu je nakon dolaska barbara postojalo mnoštvo zaraćenih poglavara koji
su više-manje bili nelegitimni. Papinstvo je bilo jedina sila koja je mogla djelovati
kao točka objedinjenja, kao faktor kontinuiteta i stabilnosti u duhovnom i politič-
kom životu zapadne Europe. Silom prilika papi je dodijeljena uloga koju nisu
dobili grčki patrijarsi, uloga da naređuje ne samo podčinjenom svećenstvu već i
svjetovnim vladarima. Zapadna je crkva s vremenom postala tako centralizirana
kako nije bilo dano nijednoj od četiriju patrijaršija Istoka (osim možda egipatskoj).
Dakle, monarhija na Zapadu, a sabor biskupa na Istoku.
Međutim, to nije bila jedina posljedica barbarskih napada na život Crkve. U
Bizantu je bilo mnogo obrazovanih laika koji su se aktivno bavili teologijom.
Teolog-laik oduvijek je bio prihvaćen u pravoslavlju: neki od najučenijih bizan-
tskih patrijarha - Focije na primjer - bili su laici prije nego što su postali patrijarsi.
Usuprot tome, na zapadu je jedino pravo obrazovanje, koje se održalo tokom
mračnoga doba, bilo ono koje je Crkva organizirala za svoje svećenstvo. Teologija
je postala stvar svećenstva, budući da većina laika nije znala ni čitati, a kamoli da
je mogla razumjeti stručno vodene rasprave. Pravoslavlje, unatoč tome što je
biskupima povjerilo ulogu vjerskih učitelja, ipak nikad nije zacrtalo tako oštru
crtu između svećenika i laika kao što je bio slučaj u srednjem vijeku na Zapadu.
Komunikaciju između istočnog i zapadnog kršćanstva otežavao je i nedostatak
44
VELIKI RASKOL
zajedničkog jezika. Kako se te dvije strane više nisu mogle lako sporazumijevati i
kako nisu mogle čitati ono što bi druga strana napisala, sve lakše je dolazilo do
nesporazuma. Zajedničko "područje diskursa" postupno je nestajalo.
Istok i Zapad udaljivali su se jedan od drugoga, zbog čega će vjerojatno trpjeti
obje strane. U ranoj Crkvi postojalo je jedinstvo vjere, uz raznorodnost bogoslo-
vnih škola. Od samoga početka Grci i Rimljani su različito pristupali kršćanskim
otajstvima. Krajnje pojednostavnjeno može se reći da su Rimljani u svome pris-
tupu bili praktičniji, a Grci spekulativniji; latinska misao bila je pod utjecajem
pravnih ideja zasnovanih na rimskom pravu, dok su Grci doživljavali teologiju u
svjetlu bogoslužja i svete liturgije. Razmišljajući o Trojstvu, Rimljani su polazili
od božanskog jedinstva, a Grci od tri Božja lika; kad su razmišljali o raspeću,
Rimljani su prvenstveno imali na umu Krista kao žrtvu, a Grci Krista pobjednika;
i tako dalje. Kao i u slučaju antiohijske i aleksandrijske škole na istoku, ni ovdje
ta dva pristupa nisu sama po sebi bila suprotna; nadopunjavali su se, i oba su
imala svoje mjesto u cjelovitosti tradicije shvaćene u najširem smislu riječi. Ali
sada kad su se te dvije strane otuđile - bez ikakva političkog i uz vrlo malo
kulturnoga jedinstva i bez zajedničkog jezika - postojala je opasnost da svaka od
strana krene vlastitim putom i da ga dovede do krajnosti, zanemarujući vrijednost
onoga drugog stajališta.
Već smo nešto kazali o razlikama u učenju Istoka i Zapada; postoje, međutim,
dvije doktrinarne točke u kojima se te dvije strane ne samo ne nadopunjuju već
se izravno sukobljuju - to su papinski zahtjevi i Filioque. Činitelji koje smo
spomenuli u prethodnim odlomcima sami po sebi su dovoljni da ozbiljno ugroze
jedinstvo kršćanskoga svijeta. Unatoč tome, jedinstvo je moglo biti očuvano da
nisu postojale ove+ dvije poteškoće. O njima ćemo sada govoriti. Sve do sredine
devetoga stoljeća nije do kraja sagledan opseg neslaganja, iako korijeni ovih dviju
spornih točaka sežu znatno dalje u prošlost.
Govoreći o različitoj političkoj situaciji na Istoku i na Zapadu, već smo imali
priliku spomenuti papinstvo; vidjeli smo kako su navale barbara pridonijele jačanju
centralističkog i monarhističkog ustrojstva Zapadne crkve. Ali Bizant se nije bunio
sve dok je papa tražio za sebe apsolutnu vlast samo na'Zapadu. Bizantu nije
smetalo što je Zapadna crkva centralizirana sve dok se papa nije dirao u poslove
Istoka. Međutim, papa je smatrao da njegove neposredne ovlasti obuhvaćaju ne
samo zapadne već i istočne zemlje, pa čim je pokušao istočnim patrijaršijama
nametnuti svoje zahtjeve, neizbježno su nastale nevolje. Grci su papi davali pravo
prvenstva u počastima, ali ne i u općim ovlastima koje je on držao svojim pravom.
Papa je smatrao da posjeduje privilegij nepogrešivosti; Grci su pak držali da u
pitanjima vjere konačnu odluku ne donosi sam papa već sabor koji predstavlja
43
PRAVOSLAVNA CRKVA
sve biskupe Crkve. Upravo u tome su se sukobile dvije različite koncepcije one
vidljive organizacije Crkve.
Stajalište pravoslavlja prema papinstvu odlično je izrazio pisac iz dvanaestog
stoljeća, nikomedijski arhiepiskop Nikita:
Najdraži brate, mi ne osporavamo Rimskoj crkvi prvenstvo m e d u pet sestrinskih
patrijaršija; priznajemo joj pravo na najčasnije mjesto u Ekumenskom saboru. Među-
tim, ona se svojim djelima odvojila od nas kad je iz taštine prisvojila ovlasti koje ne
pripadaju njezinoj ulozi... Kako da od nje prihvatimo odluke koje se donose bez
savjetovanja s nama, čak i bez našega znanja? Ako rimski Vrhovni svećenik sjedeći na
uzvišenom prijestolju slave grmi na nas i, da tako kažemo, s te visine baca na nas svoje
zapovijedi, ako nas osuđuje i želi proizvoljno i po vlastitu hiru vladati našim crkvama
umjesto da se savjetuje s nama, kakav je to bratski pa čak i roditeljski odnos? O d nas
se traži da budemo robovi, a ne sinovi takve Crkve, a rimsko sjedište nije naša pobožna
majka već okrutna i zahtjevna gospodarica robova. 3 0
Eto tako su se osjećali pravoslavni u dvanaestom stoljeću kad je cijeli problem
izašao na vidjelo. U prijašnjim stoljećima grčki odnos prema papinstvu bio je u
biti isti, a spor ga je još samo više zaoštrio. Sve do 850. godine Rim i Istok su
izbjegavali otvoreni sukob u pitanju papinskih pretenzija ali je razilaženje u
stajalištima, iako donekle prikriveno, već bilo vrlo ozbiljno.
Drugi veliki problem bio je dodatak Filioque. Spor se odnosio na tekst o
Svetome Duhu u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. On je izvorno glasio: "Vjeru-
jem... u Svetoga Duha, Gospoda, darovatelja života, koji proizlazi od Oca i koji
se zajedno s Ocem i Sinom štuje i zajedno slavi." Zapad je tu ubacio frazu "i
Sina" (lat. Filioque) tako da je tekst sada glasio "koji proizlazi iz Oca i iz Sina".
Nije pouzdano kada i gdje je prvi put taj dodatak unesen, ali izgleda da potječe
iz Španjolske i da mu je svrha bila ograđivanje od arijanizma. U svakom slučaju,
španjolska je Crkva dometnula Filioque na Trećem koncilu u Toledu (589.) ako
ne i prije. Iz Španjolske se praksa proširila u Francusku, a odatle u Njemačku
gdje ju je prihvatio Karlo Veliki i gdje je usvojena na poluikonoklastičkom saboru
u Frankfurtu (794.). Pisci na dvoru Karla Velikog od Filioque su načinili sporno
pitanje te optužili Grke za herezu jer su Vjerovanje govorili u izvornom obliku.
Rim je u svome karakterističnom konzervatizmu svoj Credo izgovarao bez dodatka
Filioque sve do početka 11. stoljeća. Godine 808. papa Leon III. napisao je u
pismu Karlu Velikom da, iako osobno vjeruje da se Filioqtie uklapa u učenje, ipak
smatra pogrešnim igrati se riječima Vjerovanja. Leon je namjerno dao Credo
30
Cit.: S. Runciman, The Eastern Schis?n , str. 116.
46
VELIKI RASKOL
upisati bez Filioqîie u srebrne ploče i postaviti ih u crkvu Sv. Petra. U to je doba
Rim još uvijek bio posrednik između Franaka i Bizanta.
Grci su tek od 850. obratili pozornost na Filioque, ali tada su se na njega
okomili vrlo kritički. Pravoslavni su osporavali (i još uvijek to čine) taj dodatak
Vjerovanju iz dva razloga. P I T O , Vjerovanje je zajedničko vlasništvo cijele Crkve,
pa ako išta u njemu treba mijenjati, onda se to može učiniti isključivo na Ekumen-
skom saboru. Zapad je mijenjajući Vjerovanje bez savjetovanja s Istokom, počinio
grijeh (kako se Homjakov izrazio) moralnog bratoubojstva, grijeh protiv jedinstva
Crkve. Drugo, većina pravoslavnih kršćana vjeruje da je dodatak Filioque s teo-
loškog stajališta neispravan. Oni drže da Duh proizlazi samo iz Oca i smatraju
heretičkim mišljenje da proizlazi i iz Sina. Ima, doduše, pravoslavnih koji drže
da Filioque sam po sebi nije heretički i daje teorijski dopustiv - iako ne kao dogma
- uz odgovarajuće objašnjenje. Međutim, čak i oni koji zastupaju to moderno
stajalište, smatraju Filioque neovlaštenim dodatkom.
Osim tih dvaju glavnih spornih pitanja, papinstva i Filioque, bilo je i drugih
manje važnih pitanja koja su se odnosila na štovanje i na crkvenu stegu, a koja su
uzrokovala nesuglasice između Istoka i Zapada; Grci su odobravali ženidbu sveće-
nika dok su Latini zahtijevali celibat; dvije strane su također poštovale različita
pravila u pitanju posta: Grci su za euharistiju uzimali kruh s kvasom, a Latini
beskvasni (grč. azymes, kruh bez kvasa).
Do oko 850. godine Istok i Zapad su još intenzivno komunicirali i tvorili jednu
Crkvu. Kulturne i političke podvojenosti dovele su do sve većeg otuđenja, ali još
nije bilo otvorenog rascjepa. Te dvije strane imale su različite poglede na papinske
ovlasti, a i Vjerovanje s u ispovijedale na drugačiji način, ali te suprotnosti još nisu
bile otvoreno iznesene.
Međutim, Teodor Balsamon, antiohijski patrijarh i veliki stručnjak za kanon-
sko pravo, godine 1190. već je imao sasvim drugačiji pogled na stvari:
Ima već m n o g o godina (ne kaže koliko) kako je Zapadna crkva duhovno odvojena
od ostale četiri patrijaršije i kako se otuđila od pravoslavne... Stoga nijednom Latinu
ne treba dati pričest ako prethodno ne izjavi da će se okaniti učenja i običaja koji ga
odvajaju od nas, te da će se zajedno s pravoslavnim vjernicima pokoriti crkvenim
zakonima." 3 1
31
S. Runciman, The Eastern Schism, str. 139.
43
PRAVOSLAVNA CRKVA
U Balsamonovim očima veza je već bila raskinuta; raskol Istoka i Zapada je očit.
Ne postoji više vidljivo jedinstvo Crkve.
U prijelaznom razdoblju, između otuđenosti i raskola, četiri su događaja
posebno važna: prepirka između Focija i pape Nikole I. Velikog (poznata pod
nazivom "Focijev raskol", a na Istoku "Nikolin raskol"); slučaj s diptisima 1009.
godine; pokušaj pomirenja od 1053. do 1054. i njegov neuspjeh; i, naposljetku,
križarski pohodi.
O D O T U Đ E N J A D O RASKOLA: 8 5 8 . - 1204.
Petnaest godina nakon pobjede ikonobranitelja, u doba carice Teodore, 858.
godine, ustoličen je novi carigradski patrijarh Focije. U Pravoslavnoj crkvi poznat
kao sv. Focije Veliki, smatran je "najistaknutijim misliocem, iznimnim političarom
te najspretnijim diplomatom koji je ikad zauzimao mjesto carigradskoga patri-
jarha"32. Uskoro nakon stupanja na dužnost upustio se u spor s papom Nikolom
I. (858.-867.). Prethodnoga patrijarha, sv. Ignacija, car je prognao i Ignacije se
pod prisilom u progonstvu odrekao te časti. Njegovi pristaše, koji to svrgavanje
nisu smatrali zakonitim, držali su Focija uzurpatorom. Kad je Focije u pismu papi
objavio svoje ustoličenje, Nikola je odlučio - prije nego što prizna Focija - proučiti
spor nastao između novoimenovanog patrijarha i Ignacijevih sljedbenika. S tom
svrhom je 861. poslao u Carigrad svoje legate.
Focije se nije želio upustiti u spor s papom. Prema legatima je postupio s
velikim poštovanjem i pozvao ih da predsjedaju saboru u Carigradu na kojemu
su se imala pomiriti razilaženja između njega i Ignacija. Legati su zajedno s drugim
sabornicima Focija proglasili zakonitim patrijarhom. Ali kad su se legati vratili u
Rim, Nikola je zaključio da su prekoračili svoje ovlasti i odbacio je njihovu odluku.
O slučaju je odlučio ponovno prosuditi u Rimu: sabor koji je održan 863. godine
pod njegovim predsjedanjem priznao je Ignacija patrijarhom i odredio da se Fociju
oduzmu sve svećeničke časti. Bizant se nije osvrtao na tu presudu niti je odgovorio
na papina pisma. Tako je nastao otvoreni jaz između Rimske i Carigradske crkve.
Spor se očito odnosio na papine ovlasti. Nikola je bio veliki reformator s
velikim zamislima o počasnu mjestu i primatu Rimske stolice i već je bio mnogo
toga uradio kako bi učvrstio apsolutnu vlast nad biskupima Zapada. Vjerovao je
da se njegova moć proteže i na Istok, kao što je i napisao u pismu iz 865. godine,
da papa ima vlast "nad čitavim svijetom, to jest nad svakorn Crkvom." Međutim,
32
G. Ostrogorski, Povijest Bizanta, str. 199.
48
VELIKI RASKOL
upravo mu to Bizant nije bio spreman priznati. U sporu između Focija i Ignacija,
Nikola je vidio idealnu priliku da svima nametne svoju arbitražu i prisili obje
strane da se njemu obraćaju kao sucu. Ali shvatio je da se Focije dragovoljno
podvrgnuo istrazi papinih legata i da se njegov čin ne može shvatiti kao priznanje
papinske kompetencije. To je (uz neka druga pitanja) bio razlog što je odbacio
odluke legata. Bizant je od svoje strane bio voljan prepustiti vrhovnu presudu
Rimu, ali pod određenim uvjetima koji su zacrtani u 3. kanonu sabora u Sardici
(Sofija), 343. godine. Taj kanon je glasio da se biskup može, u slučaju da bude
osuđen, obratiti Rimu i da papa, ako za to ima dovoljno razloga, može narediti
ponovno suđenje, ali da suđenje ne smije voditi papa već biskupi pokrajina iz
okruženja biskupa kojemu se sudi. Nikola je, po mišljenju Bizantinaca, uvelike
prekoračio odredbe kanona time što je odbacio odluke legata i zatražio ponovno
suđenje u Rimu. Njegovo su ponašanje ocijenili neovlaštenim i protuzakonitim
upletanjem u poslove druge patrijaršije.
Uskoro su postale sporne ne samo papinske pretenzije već i Filioque. I Bizant
i Zapad (uglavnom Germani) počeli su slati misionare medu Slavene.33 Ta su se
dva smjera misionarskog prodora uskoro prostorno približila, a kad su se grčki i
njemački misionari našli u istoj zemlji, bilo je teško izbjegnuti sukob, budući da
su se njihove misije zasnivale na različitim načelima. Prirodno je da je sukob
potaknuo i pitanje izričaja Filioque koji su Germani izgovarali u Vjerovanju, a
Grci nisu. Glavno sporno područje bilo je Bugarska, zemlja koju su i Rim i
Carigrad željeli uključiti u sferu vlastita utjecaja. Kan Boris najprije je namjeravao
tražiti pokrštenje od germanskih misionara; ali kako mu je prijetio napad Bizanta,
promijenio je politiku i prihvatio pokrštavanje od strane grčkog svećenstva.
Međutim, Boris je želio da Bugarska crkva bude nezavisna, a kad mu je Carigrad
odbio dati autonomiju, okrenuo se Zapadu od kojega se nadao boljim uvjetima.
Latinski misionari, dobivši slobodne ruke, žestoko su napali Grke upozoravajući
ponajprije na pitanja u kojima se bizantska praksa razlikuje od njihove: ženidba
svećenstva, propisi o postu, i iznad svega izričaj Filioque. Premda se Filioqtie nije
još rabio ni u Rimu, Nikola je podržao Germane kad su zatražili da se ta fraza
uključi u bugarsku praksu. Papa koji je 808. godine posredovao između Franaka
i Grka, ovaj put nije ostao neutralan.
Focija je, dakako, plašio jaki germanski utjecaj na Balkanu koji graniči s
Bizantskim Carstvom; a još ga je više plašio problem dometka Filioque kojim se
sada, hoćeš-nećeš, morao baviti. Stoga je ostalim istočnim patrijarsima napisao
encikliku, podrobno kritički analizirajući Filioque i optužujući za herezu sve one
33
Vidi str. 73-76.
43
 PRAVOSLAVNA CRKVA
koji izgovaraju taj dodatak. Focija su često napadali zbog te poslanice: čak i veliki
katolički povjesničar Franjo Dvornik, koji je inače umnogome suosjećao s Focijem,
taj njegov istup držao je pogrešnim korakom i "uzaludnim napadom", rekavši da
je to bila "nesmotrena i prenagljena pogreška sa sudbonosnim posljedicama".34
Ali ako je Focije doista Filioque smatrao heretičkim, što je drugo mogao učiniti
nego reći što misli o tome? Ne zaboravimo također da nije Focije bio onaj koji je
prvi potaknuo spor oko Filioque već da su to učinili, sedamdeset godina prije,
Karlo Veliki i učeni ljudi oko njega: to znači daje Zapad bio taj koji je prvi napao,
a ne Istok. Nakon pisma, Focije je sazvao sabor koji je u Carigradu izopćio Nikolu
i proglasio ga "heretikom koji pustoši vinograd Gospodnji".
U tomu ključnom trenutku spora čitava se situacija iznenada preokrenula. Iste
godine (867.) car svrgava patrijarha Focija s časti. Ignacije je ponovno postao
patrijarh, a komunikacija s Rimom bila je obnovljena. U Carigradu je 869.-870.
održan novi sabor (poznat pod nazivom "protufocijski sabor") koji je osudio i
prokleo Focija i opozvao odluke iz 867. godine. Taj sabor koji se na Zapadu smatra
Osmim ekumenskim saborom, započeo je rad sa svega 12 biskupa, ali će njihov
broj na sljedećim skupovima porasti na 103 člana.
Međutim, predstojale su i druge promjene. Sabor iz 869.-870. zahtijevao je
od cara rješenje pitanja statusa Bugarske crkve; ne iznenađuje što je car tada
odlučio da se ona pripoji Carigradskoj patrijaršiji. Boris je prihvatio takvu odluku,
smatrajući da bi mu Rim dao još manje samostalnosti od Bizanta. Stoga su nakon
870. germanski misionari protjerani, a za dodatak Filioque više se nije čulo unutar
granica Bugarske. I to nije bilo sve. U Carigradu su se Focije i Ignacije pomirili,
a kad je potonji 877. godine umro, Focije ga je još jednom naslijedio na mjestu
patrijarha. Godine 879. u Carigradu je održan još jedan sabor na kojemu se
okupilo 383 biskupa - što prilično odudara od broja sudionika na "protufocijskom
saboru" održanom deset godina prije. Na sabor iz 869. bačena je anatema, a sve
osude Focija bile su povučene; Rim je bez prosvjeda prihvatio te odluke. Tako je
Focije izašao kao pobjednik kojega je priznao i sam Rim, a postao je i crkveni
poglavar Bugarske. Donedavno se mislilo da je postojao još jedan "focijevski
raskol", ali dr. Dvornik je krajnje uvjerljivo pokazao kako se radilo o izmišljotini;
u drugom Focijevu razdoblju (877.-886.) komunikacija s Rimom i papom nije
prekinuta ni u jednom trenutku. Tadašnji papa Ivan VIII. (872.-882.) nije bio
prijatelj Franaka i nije inzistirao na dodatku Filioque, a nije pokazivao ni pretenzije
prema Istoku. Možda je shvaćao koliko je Nikolina politika ozbiljno ugrozila
jedinstvo kršćanskoga svijeta.
34
F. Dvornik, The Fotian Schis?n> str. 433.
51
VELIKI RASKOL
Tako se rascjep izvana činio zaliječenim, ali u pogledu dviju glavnih spornih
točaka (koje su izašle na vidjelo za vrijeme svađe između Nikole i Focija) nije
pronađeno nikakvo pravo rješenje.
Focija, koji je na Istoku uvijek bio čašćen kao svetac, crkveni vođa i teolog,
Zapad u prošlosti nije prihvaćao s oduševljenjem već ga je isključivo doživljavao
kao uzročnika raskola. Danas su njegove dobre strane više cijenjene. "Ako sam u
pravu", kaže dr. Dvornik u svome monumentalnom djelu, "ponovno ćemo u
Fociju smjeti gledati velikoga crkvenog čovjeka, učenog humanista i istinskog
vjernika koji je bio dovoljno velikodušan da oprosti svojim neprijateljima i da
poduzme prvi korak prema pomirenju."35
Početkom jedanaestog stoljeća došlo je do novih nevolja zbog dodatka Filioque.
Papinstvo je napokon taj dodatak usvojilo: na krunidbi cara Henrika II. u Rimu
1014., Credo je pjevan s tim dodatkom. Pet godina prije, 1009. godine, tek
izabrani papa Sergije IV. uputio je pismo u Carigrad koje je možda sadržavalo
Filioque, ali to nije sasvim sigurno. Ma koji razlog daje tome bilo tako, carigradski
patrijarh, također imenom Sergije, nije upisao ime novoga pape u matične knjige,
tj. popise koje vodi svaki patrijarh, a koji sadrže imena drugih patrijarha, i živih
i mrtvih, koji su priznati kao pravoslavni. Te matične knjige (zvane Diptisi) vidljiv
su dokaz jedinstva Crkve, a namjerno ispuštanje imena neke osobe ravno je objavi
da zajedništvo više ne postoji. Nakon 1009. godine, papino ime više se nije
pojavilo u carigradskim Diptisima; stoga možemo reći da od toga doba praktično
više ne postoji zajedništvo Rimske i Carigradske crkve. Ali ne treba tome pridavati
suviše veliku važnost. Diptisi su često bili nepotpuni pa ne mogu poslužiti kao
nepogrešiv dokaz o odnosima među Crkvama. Događalo se da u carigradske
popise i prije 1009. često nije bilo upisano poneko papino ime, ako na primjer
novi papa ne bi obavijestio Istok o svome ustoličenju. Ispuštanje papina imena
1009. godine u Rimu nije komentirano, čak je i u Carigradu bilo brzo zabora-
vljeno zašto je i kada papino ime prvi put ispušteno iz Diptiha.
Tokom jedanaestog stoljeća novi su činitelji doveli u krizu odnose između
papinstva i istočnih patrijaršija. Prethodno stoljeće za Rimsku stolicu bilo je
razdoblje velike nestabilnosti i zbrke, stoljeće koje je u povijesti papinstva kardinal
Baronije s pravom nazvao željeznim i olovnim. Ali pod germanskim utjecajem
papinstvo se sada reformiralo, i zahvaljujući vodstvu ljudi kao što je bio Hilde-
brand (papa Grgur VII.), vinulo se do položaja koji na Zapadu nikad prije nije
zauzimalo. U obnovljenome papinstvu oživjele su pretenzije na univerzalne ovlasti
35
The Fotian Schism > str. 432.
43
PRAVOSLAVNA CRKVA
koje je prije izrazio papa Nikola. Bizant se od svoje strane već bio naviknuo nositi
s papinstvom koje je uglavnom bilo slabo i neorganizirano pa se sada teško
prilagođivalo novim okolnostima. Situaciju su otežavali i politički faktori: pohod
Normana na bizantsku Italiju i trgovačka presezanja talijanskih pomorskih gradova
na istočno Sredozemlje u jedanaestom i dvanaestom stoljeću.
Godine 1054. došlo je do žestoke svađe. Normani su prisilili Grke bizantske
Italije da usvoje latinske običaje; carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije (Keru-
larije) odgovorio je zahtjevom da latinske crkve u Carigradu usvoje grčke obrede,
a kad su one to 1052. odbile, jednostavno ih je zatvorio. Mjera je bila oštra ali je
kao patrijarh imao puno pravo tako postupiti. Mihajlo i njegovi sljedbenici
posebno su prigovarali zbog latinskog korištenja beskvasnoga kruha (azymesa) za
euharistiju - prigovor koji se nije postavljao u sporovima devetoga stoljeća. Među-
tim, 1053. Cerularije je potom zauzeo pomirljivije stajalište i obratio se papi Leonu
IX., predlažući da se papino ime ponovno upiše u Diptihe. Kao odgovor na tu
ponudu, i u želji da se riješe sporna pitanja grčkih i latinskih običaja, Leon je
1054. poslao u Carigrad tri svoja legata na čelu s Humbertom, nadbiskupom i
kardinalom a Silva Candida. Izbor kardinala Humberta međutim bio je koban
jer su i on i Cerularije bili ljudi kruta i nepomirljiva značaja čiji susret u kršćana
nije mogao pobuditi dobru volju. Za posjeta Cerulariju legati dakle nisu ostavili
dobar dojam. Tek što su mu uručili pismo, povukli su se bez uobičajenog poz-
drava; a i samo pismo, koje je Leon potpisao a Humbert napisao, zvučalo je
neugodno i bilo izrazito neprijateljsko. Nakon toga, patrijarh je odbio dalje
pregovarati s legatima. Na kraju je Humbert izgubio strpljenje i na oltar crkve
Svete Sofije položio dekret o Cerularijevu izopćenju: medu ostalim neutemeljenim
optužbama, Humbert je u tom dokumentu optužio Grke i za izostavljanje dodatka
Filioque iz Vjerovanja! Humbert je u žurbi napustio Carigrad ne ponudivši nika-
kvo objašnjenje za svoj čin, a po povratku u Italiju cijeli je događaj prikazao kao
veliku pobjedu Rimske stolice. U svome odgovoru Cerularije i njegov sinod bacili
su prokletstvo na Humberta (ali ne i na Rimsku crkvu). Pokušaj pomirenja još
je pogoršao stvari.
Čak i nakon 1054. godine, nastavili su se prijateljski odnosi između Istoka i
Zapada. Ta dva dijela kršćanstva nisu bila svjesna koliko ih je jaz dijelio, a narod
s obje strane i dalje se nadao da neće biti jako teško riješiti nesporazume. Obični
puk, kršćanski narod i Istoka i Zapada, tada još nije imao jasnu spoznaju ozbilj-
nosti spora. Tek su križarski pohodi prouzročili definitivni raskol: unijeli su novi
duh mržnje i gorčine i cijeli problem spustili na razinu puka.
S vojne točke gledišta, križarski pohodi započeli su s velikom pompom. Antio-
hija je vraćena od Turaka 1098., a Jeruzalem 1099. godine: prvi križarski pohod
52
VELIKI RASKOL
označio je blistav, iako krvav,36 uspjeh. I u Antiohiji i u Jeruzalemu križari su
postavili latinske biskupe. Bilo je to razumno učiniti u Jeruzalemu jer je stolac u
tom času bio prazan; i premda je u godinama koje slijede cijeli niz jeruzalemskih
patrijarha živio u izgnanstvu na Cipru, ipak je u samoj Palestini cijelo stanovništvo,
jednako grčko i latinsko, u početku prihvatilo latinskog patrijarha. Ruski iguman
Danilo Černigov koji je u razdoblju od 1106. do 1107. hodočastio u Jeruzalem,
posvuda je nailazio na usklađeno grčko i latinsko bogoslužje na svetim mjestima,
i sa zadovoljstvom otkrio kako za vrijeme ceremonije Svetoga ognja za divno čudo
gore grčke svjetiljke kojima je trebalo upaliti latinske. U Antiohiji su križari bili
zatekli ustoličenoga grčkog patrijarha koji se doduše brzo povukao u Carigrad,
ali domaće grčko stanovništvo nikako nije bilo sklono priznati latinskog biskupa
kojega su križari postavili umjesto njihova patrijarha. Tako je od 1100. u Antiohiji
postojao i lokalni raskol. Nakon 1187., kad je Saladin osvojio Jeruzalem, situacija
se u Svetoj Zemlji pogoršala: dva takmaca koja su živjela unutar granica Palestine
sad su između sebe podijelila kršćansko stanovništvo: latinski biskup stolovao je
u Akri, a grčki patrijarh u Jeruzalemu. Ti lokalni raskoli u Antiohiji i Jeruzalemu
bili su zloslutni. Rim je bio daleko, i to što su se dotad Rim i Carigrad svađali,
nije se ticalo prosječnoga kršćanina Sirije ili Palestine. Ali kad su dva domaća
biskupa zatražila svaki svoje pravo na istu stolicu, u istome gradu su se našle dvije
neprijateljski raspoložene kongregacije. Rascjep u koji su neposredno bili upleteni
i obični vjernici a ne samo crkveni poglavari, postao je stvarnost; križari su raskol
spustili na lokalnu razinu.
Ali ono što je potom slijedilo, bilo je još strasnije: zauzimanje Carigrada 1204.,
u Četvrtom križarskom pohodu. Križari su bili krenuli na Egipat, ali skrenuli su
u Carigrad jer ih je Aleksije, sin svrgnutoga bizantskog cara Izaka Angela, nago-
vorio da njemu i njegovu ocu pomognu vratiti se na prijestolje. To upletanje
Zapada u poslove Bizanta nije bilo vodeno sretnom zvijezdom jer su na kraju
križari zgađeni navodnom grčkom dvoličnošću izgubili strpljenje i opljačkali grad.
Istočni kršćani nikad neće zaboraviti te stravične dane pljačke. "Čak su i Saraceni
milostivi i ljubazni", protestirao je Nikita Honijat, "u usporedbi s tim ljudima
koji na ramenima nose Kristov križ." Po riječima Sir Steva Runcimana, "križari
nisu donijeli mir već mač; a taj mač raskolio je kršćanski svijet".37 Dugotrajna
doktrinarna neslaganja sad su u Grka pooštrena snažnom nacionalnom mržnjom,
osjećajem uvrijeđenosti i zgražanja nad zapadnjačkom nasrtljivošću i svetogrđem.
36
"U Salomonovu hramu, i njegovu predvorju", pisao je Raymond od Argilesa, "ljudi su jahali u krvi
do koljena... Grad je bio prepun mrtvih tijela i krvi." Cit. A. C. Krey: The First Crusade, Princeton,
1921., str. 261.
37
The Eastern Schism, str. 101.
53
 PRAVOSLAVNA CRKVA
Nakon 1204. godine nije više bilo nikakve sumnje da su se kršćanski Istok i
kršćanski Zapad razdvojili.
I pravoslavlje i Rim bili su uvjereni kako su u pogledu spornih doktrina upravo
oni a ne njihov protivnik bili u pravu; nakon raskola i Rim i pravoslavlje su
smatrali da predstavljaju pravu Crkvu. I jedni i drugi bi se, unatoč uvjerenju da
imaju pravo, trebali osvrnuti na prošlost s osjećajem tuge i kajanja. Obje strane
moraju iskreno priznati da su mogle i trebale više učiniti kako bi spriječile raskol.
Obje su strane na razini ljudskosti počinile ozbiljne pogreške. Pravoslavni bi trebali
sebe kriviti za oholost i prijezir s kojima su se u bizantskom razdoblju odnosili
prema Zapadu; osjećati se krivima za događanja kao što su pobuna iz 1282., kad
je bizantska svjetina surovo pobila mnoge latinske stanovnike Carigrada. (Ipak
nema toga čina koji su počinili Bizantinci, a koji se može usporediti s pljačkom
grada 1204. godine.) I svaka od tih strana, premda tvrdi da predstavlja istinsku
Crkvu, mora priznati da je na ljudskoj razini teško osakaćena odvajanjem od one
druge. Grčki Istok i latinski Zapad bili su, i još su uvijek, potrebni jedno drugom.
Za obje strane Veliki je raskol bio i velika tragedija.
DVA P O K U Š A J A U S P O S T A V L J A N J A J E D I N S T V A ;
HEZIHASTIČKI SPOR
Godine 1204. križari su utemeljili kratkotrajno Latinsko kraljevstvo u Carigradu,
koje je okončano 1261., kad su Grci ponovo zauzeli svoj glavni grad. Bizant se
održao još dva stoljeća, a to je bilo doba velike kulturne, umjetničke i vjerske
obnove. Međutim, u političkom i privrednom pogledu obnovljeno Bizantsko
Carstvo bilo je krhko i sve nemoćnije da se suprotstavi turskoj vojsci koja je
nadirala s istoka.
Postojala su još dva važnija pokušaja sjedinjenja kršćanskog Istoka i Zapada,
prvi u trinaestom i drugi u petnaestom stoljeću. Poticatelj prvoga pokušaja bio
je car Mihajlo VIII. (vladao od 1259. do 1282.) koji je ponovno osvojio Carigrad.
Iako nema sumnje da je želio postići jedinstvo kršćana na vjerskoj osnovi, motivi
su mu bili i politički: kako mu je prijetio napad od Karla Anžuvinskog, vladara
Sicilije, prijeko mu je bila potrebna podrška i zaštita papinstva koju je mogao
najbolje osigurati jedinstvom Crkve. Godine 1274. održan je u Lyonu sabor za
ujedinjenje. Pravoslavni sabornici pristali su priznati papine pretenzije i govoriti
Vjerovanje s dodatkom Filioque. Ali jedinstvo je postojalo samo na papiru jer ga
je energično odbacila većina svećenstva i laika Bizantske crkve te Bugarska i druge
pravoslavne zemlje. Opća reakcija na Lyonski sabor sažeta je u riječima koje se
55 43
VELIKI RASKOL
pripisuju carevoj sestri: "Bolje je da propadne carstvo moga brata nego čistoća
pravoslavne vjere." Jedinstvo postignuto u Lyonu i formalno odbacio je Mihajlov
nasljednik, a Mihajlu je zbog njegova "otpadništva" uskraćen čak i kršćanski
sprovod.
U međuvremenu su se Istok i Zapad sve više udaljavali u teološkim pitanjima
kao i u načinu shvaćanja kršćanskoga života. Bizant je i nadalje živio u patrističkom
ozračju, koristeći se idejama i jezikom grčkih otaca četvrtoga stoljeća. Međutim,
u zapadnoj Europi tradiciju otaca zamijenila je skolastika - ta velika sinteza
filozofije i teologije razrađena u dvanaestom i trinaestom stoljeću. Zapadni teolozi
sve su više primjenjivali nove misaone kategorije, novu teološku metodu te novu
terminologiju koju Istok nije poznavao. Dvije strane su u sve većoj mjeri gubile
zajedničko "polje diskursa".
I Bizant je od svoje strane pridonosio tom procesu: i tu se razvijala teologija u
kojoj Zapad nije imao nikakva udjela, premda se ništa nije događalo tako korjenito
kao što je bila skolastička revolucija. Teološka zbivanja uglavnom su bila povezana
s hezihastičkim sporom do kojega je došlo u Bizantu sredinom 14. stoljeća, a koji
je uključivao učenje o Božjoj prirodi i metode molitve kojima se koristi Pravo-
slavna crkva.
Ako želimo shvatiti hezihasticki (isihastički) spor, moramo se načas osvrnuti
na raniju povijest istočne mistične teologije. Glavna obilježja te mistične teologije
razradili su sv. Klement Aleksandrijski (umro 215.) i Origen Aleksandrijski (umro
253./4.), čije su ideje u četvrtom stoljeću razvili Kapadočani, osobito sv. Grgur
iz Nise i njegov učenik Euagrije Pontijski (umro 399.), monah koji je živio u
egipatskoj pustinji. Tu mističku tradiciju karakterizira, osobito kad je riječ o
Klementu i Grguru, apofaticki pristup (tzv. niječni put): više o Bogu tvrdi ono
što on nije (negacijom) nego afirmativnim riječima. Kako ljudski duh ne može
Boga spoznati, jezik kojim se o Njemu govori nužno je neprecizan. Stoga manje
zavodi u zabludu niječno govorenje o Bogu nego potvrdno; umjesto da kažemo
što Bog jest, bolje je jednostavno tvrditi ono što on nije. Kao što je rekao Grgur
iz Nise (Niški): "Pravo znanje i viđenje Boga sastoji se u sljedećem: u shvaćanju
da on nije vidljiv jer ono za čime težimo nalazi se s onu stranu svakog znanja,
potpuno odvojeno mrakom nepojmljivosti."38
Negativistička teologija (teologija poricanja) dostiže svoj klasični izraz u tako-
zvanim Dionizijevimspisima (Dionizijski korpus). Za te se knjige u mnogo stoljeća
mislilo da su djelo sv. Dionizija Areopagita kojeg je na kršćanstvo preobratio i u
Ateni pokrstio sv. Pavao (Dj 17, 34); međutim, radi se o spisima nepoznatog pisca
38
The Life ofMoses, II., 163 (377A).
PRAVOSLAVNA CRKVA
koji je vjerojatno živio u Siriji krajem petoga stoljeća i koji je možda pripadao
krugovima sklonim nekalcedoncima. Sv. Maksim Ispovjednik (Maksim Prizna-
valac, umro 662.) sastavio je komentare na Dionizijeve spise i tako im osigurao
trajno mjesto u pravoslavnoj teologiji. Dionizije je i na Zapadu imao velik utjecaj:
u djelu Surnrna Tome Akvinskog pobrojeno je 1760 njegovih navoda, a jedan
engleski kroničar četrnaestog stoljeća bilježi da se Dionizijeva Mistična teologija
"proširila Engleskom poput divljih jelena". Mnogi su usvojili Dionizijev apofatički
jezik. "Bog je beskrajan i nepojmljiv", pisao je Ivan Damaščanski, "a sve što je
pojmljivo o Njemu je Njegova beskrajnost i nepojmljivost... Bog ne pripada
kategoriji postojećih stvari; to ne znači da on ne postoji, već daje iznad postojećih
stvari, čak iznad samog postojanja."39
Na prvi pogled može se učiniti da bi to naglašavanje nemogućnosti poimanja
isključivalo izravnu spoznaju Boga. Ustvari, mnogi od onih koji primjenjuju
apofatički pristup u njemu ne vide samo filozofski instrument koji upućuje na
Božju potpunu transcendentnost već, što je još više bitno, sredstvo postizanja
jedinstva s Njime preko molitve. Poricanje, osim što je sredstvo isticanja Njegovih
pozitivnih osobina, služi i kao odskočna daska s koje mistički teolog nastoji
uskočiti svom punoćom svoga bića u živi misterij Boga. To je slučaj Grgura iz
Nise, Dionizija i Maksima koji su rabili apofatički pristup; za njih je "put pori-
canja" bio istodobno i "put sjedinjenja". Ali pitamo se kako se možemo sastati
licem u lice s onim koji je potpuno transcendentan? Kako Bog može istodobno
biti i spoznatljiv i nespoznatljiv?
To je jedno od pitanja s kojim su se suočili hezihasti četrnaestog stoljeća.
(Njihovo ime izvedeno je iz grč. hesychia, duševni spokoj; hezihast, onaj koji se
predaje molitvi u tišini - molitvi iz koje su po mogućnosti isključene sve slike,
riječi i diskurzivno mišljenje). S tim prvim pitanjem povezano je i drugo, pitanje
uloge tijela u molitvi. Evagrije je, kao i Origen, često previše toga uzimao iz
platonizma; molitvu je određivao intelektualistički, kao o djelatnosti duha, a ne
čitave osobe, pa se činilo da ljudskom tijelu nije dodijelio nikakvu pozitivnu ulogu
u procesu iskupljenja i oboženja. Ali ravnoteža između duha i tijela postignuta je
u napisima jednoga drugog asketa, u Makarijevim Homilijama (koje su tradicio-
nalno pripisivane sv. Makariju Egipatskom /?300. — 390./, a danas se smatra da
su napisane u Siriji ili možda u Maloj Aziji oko 380.). Makarijeve Homilije
zastupaju više biblijsku ideju ljudske ličnosti - to nije duša zarobljena u tijelu
(kao što misle orfici) već jedinstvena cjelina duše i tijela. Dok Evagrije govori o
umu ili intelektu (grč. nous), Makarije rabi hebrejski koncept srce. Razlika je važna
39
On the Orthodox Faith, I., 4 (P. G.XXIV, 800B).
57
VELIKI RASKOL
jer srce uključuje cijelu osobu, naime ne uključuje samo intelekt nego i volju i
osjećaje, pa i tijelo.
Koristeći se pojmom "srca" u makarijevskom smislu, pravoslavni kršćani često
spominju "molitvu srca". Sto znači taj izraz? Ponajprije naziv za unutarnju moli-
tvu, kontemplaciju. Kad netko počne moliti najprije usnama, onda mora uložiti
svjesni intelektualni napor kako bi shvatio smisao onoga što govori. Ali ako osoba
ustraje u skrušenoj molitvi, um i srce postaju jedno, molitva "silazi iz uma u srce"
koje je osjećajno središte ljudskog bića: našavši "mjesto gdje je srce", duh stječe
moć da u njemu prebiva. Molitva postaje nešto što nije samo izgovoreno usnama,
niti samo mišljeno umom, već prepuštanje moljenju čitavim bićem - usnama,
intelektom, osjećajima, voljom i tijelom. Molitva ispunjava čitavu svijest, pa je
ne treba više prisiljavati da izađe iz nas već se sama izgovara. Takvu molitvu srca
ne možemo postići sami vlastitim trudom, ona je dar Božje milosti.
Kad pravoslavni pisci koriste izraz "molitva srca", obično imaju na umu pose-
bnu molitvu, Molitvu Isusu (.Molitva srca). Od grčkih duhovnih pisaca najprije
su je Dijadoh Fotički (sredinom petoga stoljeća) i sv. Ivan Ljestvičnik (Jovan
Lestvičnik) sa Sinajske gore (oko 579 - oko 649.) preporučili kao posebno vrijedan
oblik molitve, stalno ponavljanje ili prizivanje u pamet imena Isusova. S vreme-
nom će se prizivanje imena kristalizirati u kratkoj rečenici nazvanoj Isusova
molitva: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, s?niluj mi se.40 Do trinaestog stoljeća
(ako ne i prije) izgovaranje Molitve Isusu već se počelo povezivati uz neke fizičke
pokrete koji su imali svrhu povećati koncentraciju. Disanje se pažljivo usklađivalo
s Molitvom, a bio je preporučen i poseban položaj tijela: prignuta glava, brada
oslonjena na prsa, oči uprte u mjesto gdje se nalazi srce.41 To se često naziva
"hezihastičkom metodom molitve", ali ne treba misliti da za hezihaste ti pokreti
označuju samu bit molitve. Oni nisu sami sebi svrhom već su tek pomoć koncen-
traciji - koristan dodatak za neke ali ne obvezujući za sve koji se mole. Hezihasti
su znali da ne postoji mehaničko sredstvo postizanja božanske milosti i da nema
tehnike koja automatski vodi u mistično stanje.
Za bizantske hezihaste vrhunac mističnog iskustva bila je vizija božanske i
nestvorene svjetlosti. Djela sv. Simeona Novog Bogoslova (949.-1022.), najvećega
bizantskog mistika, puna su te "svjetlosne mistike". Kad piše o osobnom iskustvu,
neprestano se bavi božanskom svjetlošću: "istinski božanski oganj" kako je naziva,
40
U suvremenoj pravoslavnoj praksi Molitva ponekad završava riječima "...smiluj se meni grešniku"
(usp. Molitva carinika, Lk 18, 13).
41
Zanimljive su usporedbe hezihastičke metode s indijskom yogom ili islamskom dhikra; ne treba,
međutim, pretjerivati u traženju sličnosti.
43
PRAVOSLAVNA CRKVA
"nestvorena i nevidljiva vatra, bez početka i nematerijalna". Hezihasti su vjerovali
da je vatra koju oni doživljavaju istovjetna s nestvorenom svjetlošću koju su vidjela
tri učenika što su stajala uz Krista prilikom Njegova preobraženja na Taborskoj
gori. Ali kako pomiriti viziju božanske svjetlosti s apofatičkim učenjem o transcen-
dentnom i nepristupačnom Bogu?
Sva ta pitanja koja se tiču božanske transcendentnosti, uloge tijela u molitvi i
božanske svjetlosti postala su sredinom četrnaestog stoljeća središnjim problemom.
Hezihasti su dospjeli pod udar učenoga Grka iz Italije, Barkama Kalabrijskog
(Varlaama Kalavrijskog), koji je učenje o Božjoj "drugosti" i nespoznatljivosti
izrazio u krajnjem obliku. Katkad se misli da je na Barkama djelovala nomi-
nalistička filozofija koja je u to doba bila na Zapadu u modi; ali vjerojatnije je da
njegovo učenje ima grčke korijene. Polazeći od jednostrane Dionizijeve egzegeze,
ustvrdio je da se Boga može samo neizravno spoznati; tvrdio je također da hezi-
hazam nema pravo govoriti o neposrednom doživljaju Boga jer je svako takvo
iskustvo u ovom životu nemoguće. Sto se tiče tjelesnih pokreta koje su hezihasti
rabili za vrijeme molitve, Barlaam ih je optužio za grubo materijalističko tumačenje
molitve. Zgražao se i nad njihovom tvrdnjom o viđenju božanske i nestvorene
svjetlosti: i tu ih je optuživao da upadaju u sirovi materijalizam. Kako netko može
sagledati Božju bit svojim tjelesnim očima? Svjetlost koju su hezihasti vidjeli po
njegovu mišljenju nije vječna svjetlost Božanstva već privremena i stvorena svjet-
lost.
Obranu hezihasta preuzeo je na sebe solunski arhiepiskop sv. Grigorije Palamas
(1296.-1359.). On je zastupao učenje po kojemu je čovjeku dopušteno uz molitvu
rabiti pokrete tijela, te je za razliku od Barkama tvrdio da hezihasti doista doži-
vljavaju božansku i nestvorenu taborsku svjetlost. Kako bi objasnio da je to
moguće, Grigorije je razradio razlikovanje između božanske biti i božanskih
energija. Grigorije je zaslužan što je hezihastima dao čvrstu dogmatsku osnovu
koja ih uključuje u cjelovitu pravoslavnu teologiju. Njegovo su učenje potvrdila
dva sabora održana u Carigradu, 1341. i 1351. godine, koji, premda su bili lokalni
a ne ekumenski, ipak unutar pravoslavne teologije imaju doktrinarni autoritet
koji gotovo da ne zaostaje za ugledom sedam ekumenskih sabora. Međutim,
zapadno kršćanstvo nikad nije službeno priznalo ta dva sabora, iako mnogi medu
zapadnim kršćanima prihvaćaju Palamasovu teologiju.
Grigorije je započeo time što je ponovno potvrdio biblijsko učenje o čovjeku
i Utjelovljenju. Ljudsko je biće jedinstvena cjelina; nije samo ljudski duh stvoren
na sliku i priliku Božju već čitava osoba. Naše tijelo nije neprijatelj već partner i
suradnik naše duše. Krist je, uzevši u Utjelovljenju ljudski lik, učinio da "naše
59
VELIKI RASKOL
meso postane neiscrpni izvor posvećenja".42 Tu je Grigorije preuzeo ideje sadržane
u prijašnjim spisima kao što su Makarijeve Homilije; isti naglasak na ljudskom
tijelu nalazimo, kao što smo prije vidjeli, u pravoslavnom učenju o svetim slikama.
Grigorije je učenje o čovjeku primijenio i na hezihastičke metode molitve: tvrdio
je da hezihasti, naglašavajući ulogu tijela u molitvi, ne griješe u smislu grubog
materijalizma već jednostavno ostaju vjerni biblijskom učenju o jedinstvu ljudske
osobe. Krist je primio ljudsko tijelo i time spasio čitavu ljudsku osobu, stoga se
čitava osoba - tijelo i duša zajedno - mole Bogu.
Nakon toga se Grigorije okrenuo glavnom problemu: kako pomiriti dvije
tvrdnje, onu da mi ljudi poznajemo Boga i da je Bog po svojoj prirodi nespo-
znatljiv. Grigorije je odgovorio: mi poznajemo Božje energije, ali ne i Njegovu
bit. Razlikovanje Božje biti (grč. ousia, bivajuće, ono koje jest) i Njegovih energija
potječe još od kapadokijskih otaca. "Mi poznajemo našega Boga po njegovim
energijama", pisao je sv. Bazilije, "ali ne tvrdim da se možemo približiti Njegovoj
biti. Jer Njegove energije dopiru do nas, ali Njegova bit nam ostaje nedostupna."43
Grgur je prihvatio to razlikovanje. Ustvrdio je energično, kao i svaki pristaša
teologije poricanja, da je Bog u svojoj biti apsolutno nespoznatljiv. "Bog nije
priroda", pisao je on, "jer On je iznad čitave prirode; On nije biće jer je iznad
svih bića... Ništa od stvorenog nikad nije imalo niti će ikad imati i najmanje
zajedničkog s višom prirodom i njezinom okolinom."44 Ali, ma koliko da je
njegova bit od nas udaljena, Bog nam se otkriva pomoću svojih energija. Te energije
nisu nešto što postoji odvojeno od Boga, one nisu poklon koji On daruje ljudima;
one su sam Bog u svome djelovanju i u svom otkrivenju svijetu. Bog postoji, čitav
i cjelovit, u svakoj svojoj božanskoj energiji. Svijet je, kao što je rekao Gerard
Manley Hopkins, ispunjen Božjom veličinom; sve što postoji golemi je gorući
grm kojega prožima, ali ne i satire, neizrecivi ali divni oganj božanskih energija.45
Upravo preko tih energija Bog stupa u izravnu vezu s ljudima. U odnosu prema
nama ljudima te božanske energije nisu ništa drugo doli Božja milost; milost nije
jednostavno "dar" od Boga, nije tek nešto što Bog poklanja ljudima, već direktna
objava samoga živoga Boga, osobni susret bića i Tvorca. "Milost znači čitavo obilje
božanske prirode koje se prenosi na ljude."46 Kad kažemo da su sveci preobraženi
ili "oboženi"' Božjom milošću, pod tim podrazumijevamo da su izravno doživjeli
42
Homilija 16 (P G. CLI, 193B).
43
Pismo 234, I.
44
P G. cl. 1176C.
45
Usp. Maximus, Ambigua, P. G. XCI, 1148D.
46
V. Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 162.
43
PRAVOSLAVNA CRKVA
Boga. Oni poznaju Boga - to jest, Boga u njegovim energijama, a ne Boga u
njegovoj biti.
Bog je svjetlost, pa stoga doživljaj Božanskih energija poprima oblik svjetlosti.
Vizija koja se ukazuje hezihastima nije (prema Palamasovu mišljenju) vizija nekoga
stvorenog zračenja već svjetlost samoga Božanstva - ista božanska svjetlost kojom
je zračio Krist na gori Tabor. Ta svjetlost nije osjetilna ili materijalna svjetlost,
ali se ipak može vidjeti tjelesnim očima (kao što su je vidjeli učenici Kristovi
prilikom Preobraženja), jer kad je čovjek "obožen", njegove se tjelesne sposobnosti
mijenjaju kao i njegova duša. Hezihastička vizija svjetlosti stvarna je vizija Boga
u njegovim božanskim energijama; imaju pravo oni koji je poistovjećuju s nestvo-
renom taborskom svjetlošću.
Palamas je dakle sačuvao Božju transcendentnost i izbjegnuo zamku panteizma
prema kojemu nas lako odvede neoprezni misticizam; ipak je dopuštao i Božju
ovostranost jer je On stalno prisutan u svijetu. Bog je ostao "u potpunosti ono-
stran" ali svojim energijama (koje su sam Bog) ulazi u neposredni odnos sa
svijetom. Bog je živi Bog, Bog povijesti, biblijski Bog, onaj koji se utjelovio u
Kristu. Barlaam je ostavio preveliki jaz između Boga i čovjeka upravo time što je
ustvrdio da je božanska svjetlost nešto stvoreno. Glavna Grigorijeva namjera kad
se suprotstavio Barlaamu bila je ista ona kojom se vodio Atanazije u odnosu prema
ekumenskom saboru: zadržati naš izravni odnos s Bogom, sačuvati naše cjelovito
oboženje i iskupljenje. U srži hezihastičnog spora nalazi se isto ono učenje o
spasenju koje leži u osnovi raspra o Trojstvu, o Kristovoj osobi i o svetim slikama.
"Nakon šestoga stoljeća nikakav svježi dašak nije prodro u zatvoreni bizantski
svijet", pisao je Dom Grgur Dix, "... snivanje je započelo u devetom, možda i
prije, u šestom stoljeću."47 Bizantski sporovi četrnaestog stoljeća međutim jasno
upućuju na netočnost takve tvrdnje. Grigorije Palamas nije doduše bio revolu-
cionarni inovator, već je bio čvrsto usidren u tradiciju; ali je bio kreativan bogoslov
prvoga reda, a njegovo djelo svjedoči da pravoslavna teologija nije prestala biti
aktivnom nakon osmoga stoljeća i Sedmoga ekumenskog sabora.
Medu suvremenicima Grigorija Palamasa bio je i laički teolog sv. Nikolaj
Kabasila (Kavasil) koji je bio sklon hezihastima iako nije bio upleten u spor.
Kabasila je autor Komentara o božanskoj liturgiji koji su postali klasično pravo-
slavno djelo na tu temu; napisao je i raspravu o sakramentima naslovljenu Život
u Kristu. Kabasiline tekstove karakteriziraju dvije stvari: živi osjećaj osobe Krista
Spasitelja, koji nam je, po njegovim riječima, "bliži od vlastite duše";48 i stalno
47
The Shape of the Lnurgy, London, 1945., str. 548.
48
P G. cl, 712A.
61
VELIKI RASKOL
naglašavanje značaja otajstava. Postoji inače opasnost da misticizam postane
spekulativan i individualistički - odvojen od povijesne objave u Kristu i od života
Crkve kao zajednice koja ima svoje sakramente, ali Kabasilin misticizam je uvijek
usredotočen na Krista, na otajstva i na Crkvu. Njegovo djelo pokazuje koliko su
u bizantskoj teologiji bili povezani misticizam i sakramenti. Palamas i njegov krug
nisu mističnu molitvu smatrali sredstvom zaobilaženja normalnog života Crkve
kao institucije.
Drugi koncil sa svrhom sjedinjenja održan je Firenci 1438.-1439. godine. Car
Ivan VIII. Paleolog (vladao od 1425. do 1448.) osobno je pribivao saboru zajedno
s carigradskim patrijarhom i brojnom delegacijom Bizantske crkve te predsta-
vnicima drugih pravoslavnih Crkava. Vodile su se dugotrajne rasprave i poduzeti
su iskreni napori da se obje strane usuglase o glavnim spornim točkama. Grcima
je bilo teško raspravljati o teologiji bez unošenja strasti, jer su znali daje politička
situacija očajna: jedinu nadu da će potući Turke vidjeli su u pomoći sa Zapada.
Napokon je zacrtana formula unije, koja se odnosila na Filioque, čistilište, azymes
i papinske pretenzije, i utvrđena dekretom ; ugovor su potpisali svi pravoslavni
izaslanici na saboru osim jednoga - Marka, efeškog arhiepiskopa, kojega će kasnije
Pravoslavna crkva kanonizirati. Firentinska unija temeljila se na dvostrukom
načelu: na jednodušnosti u pitanjima doktrine uz poštovanje zakonitih obreda i
tradicija svojstvenih svakoj pojedinoj Crkvi. Tako je u doktrinarnim pitanjima
Pravoslavna crkva prihvatila papine zahtjeve (premda je tu formula jedinstva bila
donekle neodređena i dvosmislena); prihvaćeno je učenje o dvostrukom ishodištu
Svetoga Duha, premda se nije tražilo umetanje dodatka Filioque u liturgijski tekst
Vjerovanja; prihvaćeno je rimsko učenje o čistilištu (pitanje koje će tek u trina-
estom stoljeću isplivati na površinu kao sporno). Što se tiče hostije, nije tražena
jedinstvenost: Grcima je bilo dopušteno rabiti kruh s kvasom dok su Latini i
nadalje upotrebljavali beskvasni kruh.
Međutim, Firentinska unija, iako slavljena po cijeloj Europi - zvona su zvonila
u svim župnim crkvama Engleske - nije zaživjela na Istoku kao što nije ni pretho-
dni sabor, onaj u Lyonu. Ivan VIII. i njegov nasljednik Konstantin XI., posljednji
bizantski car i osamdeseti car od Konstantina Velikog, ostali su vjerni Uniji; ali
nisu imali snage prisiliti svoje podanike da ju prihvate, čak se sve do 1452. nisu
usudili javno je obznaniti u Carigradu. Mnogi od onih koji su u Firenci stavili
svoj potpis, povukli su ga po povratku kući. Odluke sabora prihvatila je samo
neznatna manjina bizantskih svećenika i naroda. Veliki knez Lukas Notaras,
ponavljajući riječi koje je izgovorila careve sestre nakon Lyona, primijetio je:
"Radije bih usred grada vidio muslimanski turban nego latinsku mitru."
43
PRAVOSLAVNA CRKVA POČECI

Ivan i Konstantin su se nadali da će im Firentinska unija osigurati vojnu pomoć

Zapada, a dobili su stvarno tek skromnu potporu. Sedmi travnja 1453. Turci su
započeli napad na Carigrad i s kopna i s mora. Premda je neprijatelj bio dvadese-
terostruko nadmoćniji, Bizantinci su se sjajno ali beznadno branili sedam dugih
tjedana. U rano jutro 29. svibnja održano je posljednje kršćansko bogoslužje u
velikoj crkvi Svete Sofije. Bilo je to zajedničko bogoslužje pravoslavnih i katoličkih
vjernika jer su u tom kriznom času zagovarači i protivnici Firentinske unije
zanemarili svoja neslaganja. Nakon što se pričestio, car je izašao pred neprijatelja Č E T V R T O POGLAVLJE
i poginuo boreći se na zidinama grada. Istoga dana grad je pao u ruke Turaka a
najslavnija carigradska crkva postala je džamijom.
POKRŠTAVANJE SLAVENA
Bio je to kraj Bizantskoga Carstva. Ali ne i kraj Carigradske patrijaršije, a još
Vjera milosti proširila se po čitavu svijetu i napokon došla do ruskog naroda.
manje kraj pravoslavlja. Milostivi Bog, koji se brine za sve druge zemlje, sada nas više ne zanemaruje.
Zeli nas spasiti i privesti razumu.
Hilarije, metropolit Rusije (1051. - oko 1054.)

ĆIRIL I M E T O D
Sredina devetoga stoljeća bila je za Carigrad razdoblje snažne misionarske djelat-
nosti. Bizantska crkva koja je napokon izašla iz dugotrajne borbe s ikonoklastima
okrenula se pokrštavanju poganskih Slavena koji su zauzimali prostore izvan
Carstva, sjeverno i sjeverozapadno od njega - na Moravljane, Bugare, Srbe i Ruse.
Focije je bio prvi carigradski patrijarh koji je započeo misionarsku djelatnost medu
Slavenima, i to velikih razmjera. Za taj je posao odabrao dvojicu braće, solunske
Grke Konstantina (826.-869.) i Metoda (oko 815.-885.). U pravoslavlju Kon-
stantin se obično naziva Ćiril (Kiril), imenom koje je uzeo kad se zamonašio. Prije
je bio poznat kao "Konstantin Filozof', i bio jedan od najsposobnijih Focijevih
učenika; govorio je brojne jezike, uključujući hebrejski, arapski pa čak i sama-
ritansko narječje. Ali ono što je njega i njegova brata osobito činilo podobnim za
namijenjeni im posao, bilo je poznavanje slavenskog jezika: kao djeca naučili su
u okolici Soluna dijalekt tamošnjih Slavena i govorili su ga vrlo tečno.
Prva misionarska zadaća Ćirila i Metoda bio je kratki posjet Hazarima (860.)
koji su živjeli sjeverno od kavkaskog područja. Taj pohod nije ostavio trajne
posljedice jer su nekoliko godina poslije Hazari usvojili judaizam. Svoj pravi posao
braća su započela 863., kad su se uputili u Moravsku (koja otprilike odgovara
suvremenoj Češkoj) na poziv kneza Rastislava. Moravski vladar je tražio od
bizantskog cara da mu pošalje kršćanske misionare koji će se narodu obraćati

116 63

PRAVOSLAVNA CRKVA
njegovim jezikom i koji će služiti bogoslužje na slavenskom. Slavensko bogoslužje
zahtijevalo je prijevod Svetog pisma na staroslavenski jezik i slavenske bogoslužne
knjige. Prije nego što su krenuli za Moravsku, braća su se dala na golem posao
prevođenja. Najprije su morala smisliti odgovarajući slavenski alfabet. Braća su u
svom prijevodu rabila oblik jezika koji im je bio poznat iz djetinjstva, a to je
makedonsko narječje kojim su govorili Slaveni oko Soluna. Tako je dijalekt
makedonskih Slavena postao crkvenoslavenski jezik, koji je i do današnjega dana
liturgijski jezik ruske i nekih drugih slavenskih pravoslavnih Crkava.
Ne možemo dovoljno naglasiti važnost koju su za budućnost pravoslavlja imali
slavenski prijevodi što su ih Ćiril i Metod ponijeli sa sobom na nepoznati sjever.
Malo je događaja u misionarskoj povijesti Crkve uopće imalo takvu važnost.
Slavenski su kršćani od početka uživali tu rijetku prednost kakvu nijedan narod
zapadne Europe toga doba nije imao: mogli su slušati Evanđelje i bogoslužje na
jeziku koji razumiju. Za razliku od Rimske crkve na Zapadu koja se uporno držala
latinskog jezika, Pravoslavna crkva nikad nije bila kruta u pitanju jezika; njezino
je prirodno stajalište bilo da se bogoslužje mora održavati na jeziku dotičnog
naroda.
U Moravskoj, kao i u Bugarskoj, grčka se misija sukobila s germanskim misio-
narima koji su djelovali na istom području. Te dvije misije ne samo da su pripadale
različitim patrijaršijama već su se temeljile na različitim načelima. Ćiril i Metod
koristili su se u svojem bogoslužju slavenskim, a Germani latinskim jezikom; Ciril
i Metod izgovarali su Vjerovanje na izvoran način, a Germani s dodatkom Filioque.
Kako bi oslobodio svoju misiju od germanskog utjecaja, Ćiril je odlučio podvesti
je pod izravnu zaštitu pape. Ćirilova odluka da se obrati Rimu pokazuje da nije
isuviše ozbiljno shvaćao spor između Focija i Nikole; za njega su Istok i Zapad
još uvijek činili jednu Crkvu, pa nije pridavao prvorazredno značenje pitanju hoće
li ovisiti o Carigradu ili Rimu, samo ako se može u bogoslužju koristiti slavenskim
jezikom. Godine 868. braća su otputovala u Rim gdje im je molba bila uslišana.
Nasljednik Nikole, Hadrijan (Adrijan) II., ljubazno ih je primio i dao punu
podršku grčkoj misiji, potvrdivši im pravo da se služe slavenskim kao liturgijskim
jezikom u Moravskoj. Odobrio je prijevod koji su načinila braća te dao primjerke
slavenskih bogoslužnih knjiga položiti na oltare glavnih crkava u Rimu.
Ćiril je umro u Rimu (869.). a Metod se vratio u Moravsku. Žalosno je da se
Germani nisu osvrtali na papinu odluku te da su na sve moguće načine ometali
Metoda, pa su ga čak više od godine dana držali u zatvoru. Kad je 885. Metod
umro, Germani su njegove sljedbenike protjerali iz zemlje, a neke od njih čak
prodali u ropstvo. Tragovi slavenske misije osjećali su se u Moravskoj još dva
stoljeća, ali su na koncu bili iskorijenjeni; posvuda je prihvaćeno kršćanstvo u
64
POKRŠTAVANJE SLAVENA
njegovu zapadnom obliku, s latinskom kulturom i latinskim jezikom (i, naravno,
s dodatkom Filioqtie). Tako se izjalovio pokušaj utemeljenja slavenske narodne
Crkve u Moravskoj. Činilo se da će djelo Ćirila i Metoda završiti potpunim
neuspjehom.
Međutim, nije bilo tako. Neke druge zemlje u kojima braća nisu osobno
propovijedala imale su koristi od njihova rada, a najviše Bugarska, Srbija i Rusija.
Kao što smo vidjeli, bugarski vladar, knez Boris kolebao se neko vrijeme između
Istoka i Zapada, ali je na kraju prihvatio carigradsku vrhovnu vlast. Bizantski
misionari u Bugarskoj koji nisu posjedovali vizionarsku snagu Ćirila i Metoda, u
početku su u bogoslužju rabili grčki jezik koji je običnom Bugarinu bio isto tako
nerazumljiv kao i latinski. Međutim, Metodijevi učenici nakon što su izgnani iz
Moravske, prirodno su se okrenuli Bugarskoj i tu primijenili načela kojima su se
koristili u moravskoj misiji. Grčki je zamijenjen slavenskim jezikom, a kršćanska
kultura Bizanta predstavljena je Bugarima u slavenskom obliku koji su mogli
usvojiti. Bugarska crkva brzo se razvijala. Oko 926., u doba cara Simeona Velikog
(vladao od 893. do 927.), utemeljena je nezavisna Bugarska patrijaršija koju je
carigradski patrijarh priznao 927. godine. Borisov san - autokefalna Crkva - bio
je ostvaren pola stoljeća nakon njegove smrti. Bugarska crkva bila je prva nacio-
nalna slavenska Crkva.
Bizantski su misionari otišli i u Srbiju koja je prihvatila kršćanstvo u drugoj
polovini devetoga stoljeća, između 867. i 874. godine. I Srbija je smještena na
razmeđu istočnog i zapadnoga kršćanstva; nakon stanovita kolebanja, slijedila je
primjer Bugarske a ne Moravske i priklonila se Carigradu. I tu su uvedene slaven-
ske crkvene knjige i počela se razvijati slavensko-bizantska kultura. Srpska se crkva
osamostalila pod sv. Savom (1176.-1235.), najvećim srpskim narodnim svecem
koji je 1219. u Niceji ustoličen za srpskog arhiepiskopa. Godine 1346. utemeljena
je Srpska patrijaršija koju je Carigradska crkva priznala 1375. godine.
I do pokrštavanja Rusije došlo je zahvaljujući indirektno radu Ćirila i Metoda;
ali o tome ćemo govoriti malo poslije. Ako uzmemo da su Bugari, Srbi i Rusi
njihova "duhovna djeca", solunska braća itekako zaslužuju ime "slavenskih apo-
stola".
Složeniju povijest imala je jedna druga pravoslavna balkanska zemlja - Ru-
munjska. Premda pod utjecajem slavenskih susjeda, Rumunji su prvenstveno
Latini po jeziku i etničkim obilježjima. Dacija, koja se poklapa s dijelom suvre-
mene Rumunjske, bila je u razdoblju između 106. i 271. godine rimska pokrajina;
ali kršćanske zajednice koje su utemeljene u to doba, nestale su nakon što su se
Rimljani povukli. Bugari su očito pokrstili dio rumunjskog naroda već krajem
devetoga i početkom desetoga stoljeća, ali do potpunog pokrštavanja dviju ru-
65
 PRAVOSLAVNA CRKVA
munjskih kneževina, Vlaške i Moldavije, došlo je tek u 14. stoljeću. Oni koji
pravoslavlje smatraju isključivo istočnom vjerom s grčko-slavenskim obilježjima
ne smiju zanemariti činjenicu da je Rumunjska crkva, druga najveća Pravoslavna
crkva, po nacionalnom identitetu pretežno romanska.
Bizant je Slavenima dao dva poklona: potpuno razrađen sustav kršćanskog učenja
i visoko razvijenu kršćansku civilizaciju. Kad je u devetom stoljeću započelo
pokrštavanje Slavena, veliko razdoblje doktrinarnih sporova - razdoblje sedam
sabora - već je bilo pri kraju; glavni obrisi vjere, učenje o Trojstvu i Utjelovljenju,
već su bili razrađeni pa su ih Slaveni dobili u definitivnom obliku. Možda su
upravo zbog toga slavenske crkve dale malo izvornih bogoslova, a vjerski sporovi
u slavenskim zemljama nisu nosili dogmatska obilježja. Ali vjera u Trojstvo i u
Utjelovljenje nije postojala u zrakopraznom prostoru; s njom je došla čitava
kršćanska kultura i civilizacija koje su grčki misionari donijeli iz Bizanta. Slaveni
su istodobno i pokrštavani i civilizirani.
Grci tu vjeru i civilizaciju nisu prenosili u stranom već u slavenskom ruhu (tu
su prijevodi Cirila i Metoda bili od prvorazrednog značenja); ono što su preuzimali
od Bizanta, Slaveni su bili u stanju usvojiti. Bizantska kultura i pravoslavna vjera
koje su u početku pripadale samo vladajućem sloju, postale su sastavni dio svaki-
dašnjice cijeloga slavenskog puka. Stvaranjem samostalnih nacionalnih crkava ta
veza između Crkve i naroda još je više očvrsnula.
Dakako da je to poistovjećivanje pravoslavlja sa životom naroda, a posebno
sustav nacionalnih crkava, imalo i loših posljedica. Budući da su Crkva i nacija
bile tako prisno povezane, pravoslavni Slaveni brkali su to dvoje pa su znali
upregnuti Crkvu da služi ciljevima nacionalne politike. Ponekad su o svojoj vjeri
mislili kao o srpskoj, ruskoj ili bugarskoj, zaboravljajući da je ona u pivom redu
pravoslavna i univerzalna; a u novije doba i Grci upadaju u tu zamku. Posljednja
dva stoljeća nacionalizam je bio bolest pravoslavlja. Pa ipak se povezanost Crkve
i naroda pokazala blagotvornom. Kršćanstvo je u Slavena u istinskom smislu vjera
čitavog naroda, narodna vjera u najboljem značenju riječi.
POKRŠTAVANJE RUSIJE: KIJEVSKO RAZDOBLJE ( 9 8 8 . - 1237.)
Focije je planirao i pokrštavanje ruskih Slavena. Oko 864. godine poslao je u
Rusiju jednog biskupa, ali tu prvu kršćansku zajednicu uništio je Oleg koji je
878. preuzeo vlast u Kijevu (glavnome ruskom gradu toga doba). U Rusiju su,
međutim, i dalje prodirali kršćanski utjecaji iz Bizanta, Bugarske i Skandinavije,
66
POKRŠTAVANJE SLAVENA
a sasvim je sigurno da je već 945. postojala i crkva u Kijevu. Ruska kneginja Olga
postala je kršćankom 955., ali je njezin sin Svjatoslav odbio slijediti njezin primjer,
tvrdeći da bi ga njegova svita ismijala ako bi se pokrstio. Međutim, oko 988.
godine Olgin se unuk Vladimir (vladao od 980. do 1015.) obratio na kršćanstvo
i oženio se Anom, sestrom bizantskog cara. Pravoslavlje je postalo državnom
vjerom Rusije i to je potrajalo sve do 1917. Vladimir se ozbiljno prihvatio obra-
ćenja svoje kneževine na kršćanstvo: dovedeni su svećenici i uvezene relikvije, sveto
posuđe i svete slike; na rijekama su se obavljala masovna krštenja; osnovani su
crkveni sudovi i uvedena je desetina. Veliki idol boga Peruna sa srebrnom glavom
i zlatnim brkovima srušen je uz pogrde i bačen s vrha brda iznad Kijeva. "Anđeoske
trube i evanđeoski gromovi odjekivali su gradom. Grad je okađen tamjanom koji
se uzdizao prema Bogu. Na brdima su stajali manastiri. Muškarci i žene, mali i
veliki, svi su ljudi zanosno hitali ispuniti svete crkve."49 Tako je metropolit Hilarije
(Ilarion) šezdeset godina poslije opisao ta zbivanja, nesumnjivo ih idealizirajući;
Kijevska Rusija nije odjednom cijela prešla na kršćanstvo: ono je u prvom razdo-
blju obuhvatilo samo gradove, dok je veliki dio zemlje ostao poganskim sve do
četrnaestog i petnaestog stoljeća.
Vladimir je jednako kao Ivan (Jovan) Milostivi snažno naglašavao socijalni
karakter kršćanstva. Kad se gostio sa svojim dvorom, hranu je dijelio i siromašnima
i bolesnima; nigdje drugdje u srednjovjekovnoj Europi nije bilo tako dobro
organiziranih "socijalnih službi" kao u Kijevu desetog stoljeća. Knez Vladimir
Monomah (vladao od 1113. do 1125.) napisao je svojim sinovima u Oporuci*.
"Iznad svega, nemojte zaboraviti siromahe, već im pomažite koliko god je to
moguće. Udijelite siročadi, zaštitite udovice i ne dopustite moćnima da unište
bilo kojeg čovjeka."50 Vladimir je bio duboko svjestan kršćanskog zakona milosrđa
pa kad je u Kijev uveo bizantski zakonik, nastojao je ublažiti njegova gruba i
okrutna obilježja. U Kijevskoj Rusiji nije bilo smrtne kazne, sakaćenja niti muče-
nja; tjelesna se kazna vrlo malo primjenjivala.51
Tu istu blagost uočavamo u priči o Vladimirova dva sina, Borisu i Glebu.
Nakon Vladimirove smrti 1015., njihov stariji brat Svjatopolk pokušao se dočepati
njihovih kneževina. Shvaćajući doslovno slovo Evanđelja, oni mu nisu pružili
nikakav otpor, iako su to lako mogli učiniti; obojica su smrtno stradala od ruke
Svjatopolkovih emisara. Ako je već trebala pasti kiv, onda su Boris i Gleb više
49
Cit. G. P. Fedotov: The Russian Religious Mind, sv. I, str. 410.
50
Cit.: G. Vernadski, Kievan Russia, New Haven, 1948., str. 195.
51
U Bizantu je postojala smrtna kazna, ali gotovo nikad nije primjenjivana; kazna sakaćenjem primje-
njivala se, nažalost, vrlo često.
67

PRAVOSLAVNA CRKVA
voljeli da to bude njihova krv. Iako nisu bili mučenici vjere, već žrtve političkog
spora, obojica su kanonizirana i dobila poseban naziv "stradalnici vjere": držalo
se da su nevinom i dobrovoljnom patnjom sudjelovali u Kristovu mučeništvu.
Rusi su oduvijek pridavali važnost ulozi mučeništva u kršćanskom životu.
U Kijevskoj Rusiji, baš kao u Bizantu i na srednjovjekovnom Zapadu, manastiri
su igrali važnu ulogu. Najutjecajniji od njih bio je Pecerska lavra, kijevski manastir
u pećinama. Utemeljio gaje kao polupustinjačko bratstvo sv. Antonije, Rus koji
je živio na Svetoj gori, a obnovio ga njegov nasljednik sv. Teodozije (umro 1074.)
koji je uveo zajednički život u punom smislu riječi, po ugledu na Studitski manastir
u Carigradu. Poput Vladimira, i Teodozije je bio svjestan socijalnih načela sadr-
žanih u kršćanstvu pa ih je odlučno provodio u djelo, poistovjećujući se sa siromaš-
nima kao što je činio sv. Franjo Asiški na Zapadu. Boris i Gleb slijedili su Krista
u žrtvovanju vlastita života; Teodozije je slijedio Krista u siromaštvu i drago-
voljnom "samoispražnjenju", kenozi (grč. kenosis, osiromašenje, poniženje). Prem-
da je bio plemenita roda, već u djetinjstvu je odlučio nositi grubu i pokrpanu
odjeću i raditi u polju zajedno s robovima. Govorio je: "Naš Gospod Isus Krist
bio je siromašan i ponizio se kako bismo se i mi, slijedeći njegov primjer, ponizili
u njegovo ime. Za naše izbavljenje podnosio je uvrede i udarce; pravo je stoga da
i mi patimo kako bismo dostigli Krista."52 Cak i kao iguman, nosio je najgrublju
odjeću i odbacivao sve izvanjske znakove vlasti. Pa ipak je istodobno bio poštovan
kao prijatelj i savjetnik plemića i knezova. Isti ideal kenotičke poniznosti nalazimo
i u drugih, na primjer u vladimirskom biskupu Luki (umro 1185.) koji je po
riječima Vladimirske kronike "nosio u sebi Kristovu poniznost, zato što nemamo
ovdje stalnoga grada već tražimo budući". Takav ideal često nalazimo u ruskom
folkloru, ali i u književnika kao što su Tolstoj i Dostojevski.
Vladimir, Boris, Gleb i Teodozije jako su uzimali srcu praktične poruke Evan-
đelja: Vladimir se brinuo za socijalnu pravdu i pokazivao milosrđe prema zločin-
cima; Boris i Gleb su to izrazili odlukom da slijede Krista u njegovu dobrovoljnom
mučeništvu i smrti, a Teodozije svojim poistovjećivanjem s bijednima. Ta četiri
sveca utjelovljuju najprivlačnija obilježja kijevskoga kršćanstva.
U kijevskom razdoblju Ruska je crkva potpadala pod Carigrad i sve do 1237.
ruski su metropoliti obično bili Grci. U sjećanje na dan kada su metropoliti dolazili
iz Bizanta, Ruska crkva i danas pjeva na grčkom jeziku svečani pozdrav biskupu,
eispolla etiy despota ("mnogaja ljeta, vladiko"). Od ostalih biskupa polovina su u
kijevskom razdoblju bili Rusi; jedan je čak bio pokršteni Židov, a drugi Sirijac.
52
Nestor, Zivot sv. Teodozija; G. P. Fedotov, The Treasury of Russian Spirituality , str. 27.
68
POKRŠTAVANJE SLAVENA
Kijev je bio dobro povezan ne samo s Bizantom već i sa zapadnom Europom
pa neka obilježja organizacije rane Ruske crkve - na primjer crkvena desetina -
ne potječu od Bizanta već sa Zapada. U Kijevu su štovani mnogi zapadni sveci
koji se ne pojavljuju u bizantskom kalendaru; molitva Svetom Trojstvu, sastavljena
u Rusiji u jedanaestom stoljeću spominje engleske svece Albana i Botolfa kao i
francuskog sveca Martina iz Toursa (Martina Turinskog). Neki su autori čak
tvrdili da je do 1054. rusko kršćanstvo bilo jednako latinsko koliko i grčko, ali
to je ipak pretjerano reći. Rusija je u kijevskom razdoblju bila bliža Zapadu nego
ikada poslije, sve do vladavine Petra Velikog, iako je neizmjerno više dugovala
bizantskoj nego latinskoj kulturi. Povijesno gledano, Napoleon je imao pravo kad
je ruskog cara Aleksandra I. nazvao "Grkom kasnoga Bizantskog Carstva".
Smatra se da je najveća nesreća Rusije bila u tome što je imala suviše malo
vremena da usvoji čitavo duhovno naslijeđe Bizanta. Godine 1237. mongolska
je najezda iznenadno i nasilno označila kraj Kijevske Rusije; Kijev je bio opljačkan,
a čitava Rusija opustošena, osim dalekoga sjevernog područja oko Novgoroda.
Jedan je posjetitelj na mongolskom dvoru 1246. zapisao da na području Rusije
nije naišao ni na grad ni na selo već samo na ruševine i bezbrojne ljudske lubanje.
Međutim, ako je Kijev i bio uništen, kijevsko kršćanstvo ostalo je u živom sjećanju:
Kijevska Rusija poput zlatnih uspomena iz djetinjstva nikad nije prestala postojati u
sjećanju ruskoga naroda. Na čistom izvoru njezinih književnih djela svatko tko to želi
može utažiti svoju vjersku žed, a u njezinim čarobnim piscima naći će voditelje kroz
sve probleme suvremenoga svijeta. Kijevsko kršćanstvo ima istu vrijednost za rusku
vjersku dušu kakvu ima Puškin za ruski umjetnički osjećaj: postavio je kriterije, zlatna
mjerila i prokrčio kraljevski put. 53
RUSKA CRKVA P O D M O N G O L I M A ( 1 2 3 7 . - 1448.)
Vladavina mongolskih Tatara nad Rusijom trajala je od 1237. do 1480. godine.
Ali nakon velike bitke kod Kulikova (1380.), kad su se Rusi napokon usudili
otvoreno suočiti s ugnjetačima i pobijediti ih, mongolski su gospodari bili znatno
oslabljeni; do 1450. njihova je vlast već bila uglavnom nominalna. Za održavanje
budne narodne svijesti tokom trinaestog i četrnaestog stoljeća najviše je zaslužna
bila Crkva, koja će kasnije pomoći i Grcima da očuvaju osjećaj jedinstva pod
turskom vlašću. Rusija je po izlasku iz mongolskog razdoblja bila uvelike izmi-
jenjenog izgleda. Kijev se nikad nije oporavio od pljačke iz 1237. godine i vodeći
je položaj u četrnaestom stoljeću preuzela Moskovska kneževina. Moskovski veliki
53
Fedotov, The Russian Religious Mind, sv. I, str. 412.
69
PRAVOSLAVNA CRKVA
knezovi potaknuli su otpor prema Mongolima i vodili Rusiju u Kulikovu. Uzdi-
zanje Moskve bilo je usko povezano s Crkvom. Dok je grad još bio malen i
relativno beznačajan, ruski metropolit Petar (od 1308. do 1326.) odlučio se tu
nastaniti. To će na kraju dovesti do cijepanja Ruske crkve na dvije metropolije,
moskovsku i kijevsku, iako sve do sredine petnaestog stoljeća ta podjela neće biti
čvrsta i stalna.
Treba se posebno spomenuti triju likova iz povijesti Ruske crkve u mon-
golskom razdoblju koji su poslije uzdignuti u svece; to su Aleksandar Nevski,
Stefan Permski i Sergije Radonješki.
Aleksandar Nevski (umro 1263.), jedan od velikih ruskih svetaca- ratnika, može
se usporediti sa suvremenikom Lujem Svetim, kraljem Francuske. Bio je knez
Novgoroda, jedine velike ruske kneževina koja je izbjegla pljačkanje 1237. godine.
Ali nakon dolaska Tatara, Nevskom su uskoro zaprijetili i drugi neprijatelji, oni
sa zapada: Šveđani, Germani i Litvanci. Kako se nije mogao boriti istodobno na
dvije fronte, Aleksandar je odlučio priznati vlast Tatara i plaćati im danak; zapa-
dnim je pak neprijateljima pružio snažan otpor i zadao im dva odlučna udarca -
Sveđanima 1240., a Teutonskom viteškom redu 1242. godine. Njegovi razlozi
pregovaranja s Tatarima umjesto sa Zapadom prvenstveno su vjerske naravi; Tatari
su doduše uzimali danak, ali se nisu miješali u crkveni život, dok je Teutonski
viteški red otvoreno težio privođenju ruskih "raskolnika" pod papinsku vlast. To
je bilo doba kad je u Carigradu vladao latinski patrijarh, a germanski križari sjevera
namjeravali uništiti pravoslavni Novgorod, baš kao što su njihova križarska braća
na jugu 1204. uništila pravoslavni Carigrad. Aleksandar je, unatoč opasnosti od
Mongola, odbio svaki vjerski kompromis. "Naše učenje je ono koje su propo-
vijedali apostoli", navodno je odgovorio papinim izaslanicima... "Mi pomno
slijedimo tradiciju svetih otaca sedam sabora. Što se tiče vaših riječi, mi ih ne
slušamo niti želimo vaše učenje."54 Dva stoljeća poslije Grci su nakon Firentinskog
sabora morali donijeti sličnu odluku: radije će se politički pokoriti nevjernicima
nego duhovno pokleknuti pred Rimskom crkvom.
Permski biskup sv. Stefan (oko 1340.-1396.) djelovao je medu zirijanskim
plemenima. Trinaest godina pripremao se u manastiru, proučavajući ne samo
lokalna narječja već i grčki jezik kako bi se što bolje osposobio za prevoditeljski
posao. Dok su Ćiril i Metod i njihovi sljedbenici u svojim prijevodima na slavenski
upotrebljavali prilagođeni grčki alfabet, Stefan se koristio runama, znacima doma-
ćeg stanovništva. Bio je i slikar svetih slika na kojima se trudio prikazati Boga ne
M
Iz životopisa Aleksandra Nevskog u 13. St., cit. Fedotov, The Russian Religious Mind, sv. I., str.
383.
66
POKRŠTAVANJE SLAVENA
samo kao istinitog već i kao lijepoga. Poput mnogih drugih ranih ruskih misionara,
nije išao tek nakon vojne i političke pobjede, već im je krčio put.
Najveći ruski nacionalni svetac, Sergije Radonješki (oko 1314.-1392.), usko
je povezan s oslobađanjem zemlje u četrnaestom stoljeću. Izvanjski aspekt njegova
života podsjeća na život sv. Antuna Egipatskog. Kao mlad čovjek Sergije se povu-
kao u šumu (što odgovara egipatskom povlačenju u pustinju) i tamo osniva
isposničko boravište posvećeno Svetom Trojstvu. Nakon višegodišnjeg osamlje-
ništva, mjesto na koje se povukao postalo je poznato, oko njega su se okupili
učenici i on je postao duhovni voda, starac. Na kraju je - a tu prestaje sličnost sa
sv. Antunom - od skupine svojih učenika organizirao manastir koji će još za
njegova života postati najvećom vjerskom kućom u zemlji. Ono što je Manastir
u pećinama (Pečerska lavra) bio za Kijevsku Rusiju, to će manastir Svete Trojice
postati za Moskovljane.
Sergije je također prihvatio "samoispražnjenje" (kenozu) i svjesnu poniznost
kao Teodozije živeći, unatoč plemenitu podrijetlu, kao seljak i odijevajući se u
sirotinjsku ruho. "Njegova je odjeća bila od gruboga seljačkog sukna, stara i
iznošena, neoprana, natopljena znojem i sva iskrpana."55 Na vrhuncu slave kao
iguman velikog manastira i dalje je radio u povrtnjaku. Kad bi ga pokazali posje-
titeljima, oni često nisu mogli vjerovati da je to zaista znameniti Sergije. "Došao
sam vidjeti proroka", uzviknuo je neki čovjek s gnušanjem, "a vi mi pokazujete
prosjaka."56 I Sergije je, kao i Teodozije, imao aktivnu ulogu u politici. Bio je
bliski prijatelj moskovskih velikih knezova, i poticao je širenje grada, a znakovito
je daje prije Kulikovske bitke vođa ruske vojske, knez Dimitrije Donski, pohodio
Sergija kako bi od njega dobio blagoslov.
Premda postoje mnoge sličnosti u životopisu Teodozija i Sergija, valja upozoriti
na dvije važne razlike. Prva je da se Manastir u pećinama nalazio na rubu grada
kao i većina manastira Kijevske Rusije; suprotno tome, manastir Svete Trojice
osnovan je u divljini, daleko od civiliziranog svijeta. Sergije je na neki način bio
i istraživač i kolonizator koji je pomicao granice civilizacije, pretvarajući šume u
obradivo tlo. Recimo uz to da on nije bio jedini monah kolonizator svoga doba.
I drugi su poput njega odlazili u šumu da bi postali pustinjaci, i u njihovu bi se
slučaju, kao u njegovu, ono što je u početku bilo isposnica razvilo u redoviti
manastir, izvan čijih zidina bi nicala naselja gradske strukture. A onda bi sličan
proces započinjao iznova: novi naraštaj monaha u potrazi za osamom probio bi
se u još udaljenije šume, potom bi slijedili učenici, osnivale se nove zajednice,
55
Sv. Epifanije, Život sv. Sergija, cit. Fedotova, The Treasury of Russian Spirituality, str. 69-70.
56
Epifanije, kod Fedotova, cit. djelo, str. 70.
71
PRAVOSLAVNA CRKVA POČECI
raskrčivale šikare i pripremala nova zemlja za obrađivanje. Porast broja monaha i
njihovo uporno prodiranje u nova područja jedno je od najizrazitijih obilježja
Rusije četrnaestog i petnaestog stoljeća. Iz Radonježa i drugih središta brzo se
širila mreža vjerskih kuća po čitavoj sjevernoj Rusiji, sve do Bijelog mora i polar-
noga kruga. Sergije i njegovi učenici još su za Sergijeva života osnovali pedeset
novih zajednica, a njegovi sljedbenici iduće generacije još novih četrdeset. Ti
monasi istraživači bili su ne samo kolonizatori već i misionari koji su, prodirući
sve dalje na sjever, propovijedali kršćanstvo divljim poganskim plemenima po
okolnim šumama.
Za razliku od Teodozija u kojega ne naziremo išta posebno mistično, u Sergija
je očevidna nova dimenzija mističnog života. Sergije je bio suvremenik Grgura
Palame i nije nemoguće vjerovati da je ponešto znao o hezihastičkom pokretu u
Bizantu. U svakom slučaju neke njegove vizije koje su mu se, prema riječima
njegova biografa Epifanija, ukazivale u snu, mogu se tumačiti samo u mističkom
smislu.
Sergija nazivaju "graditeljem Rusije", a on je to bio na tri načina: politički,
jer je poticao jačanje Moskve i otpor prema Tatarima; u zemljopisnom, jer je
poticao više nego itko drugi prodiranje monaštva u šume; i u duhovnom smislu,
jer je putem svojega iskustva mističke molitve produbljivao unutarnji život Ruske
crkve. Više od bilo kog drugoga ruskog sveca uspio je povezati socijalni i mistički
aspekt manastirskog života. Pod njegovim utjecajem, i utjecajem njegovih sljed-
benika, sljedeća dva stoljeća, od 1350. do 1550. godine, pripadaju zlatnom dobu
ruske duhovnosti.
Ta dva stoljeća bila su također zlatno doba ruske crkvene umjetnosti; u tom
su razdoblju ruski slikari doveli do savršenstva ikonografsku tradiciju koju su
preuzeli od Bizanta. Slikanje svetih slika posebno je cvjetalo medu duhovnim
sljedbenicima sv. Sergija. Nije slučajno da je najljepša i umjetnički najuspjelija
pravoslavna ikona - Sveta Trojica, sv. Andreja Rubljova (? 1370.-? 1430.) - nasli-
kana u čast sv. Sergija i postavljena u njegov manastir u Radonježu.
Šezdeset i jednu godinu nakon Sergijeve smrti Bizantsko je Carstvo palo u
ruke Turaka. Nova Rusija koja je stvorena nakon Kulikova i čijoj je izgradnji taj
svetac toliko pridonio, bila je pozvana da preuzme mjesto Bizanta kao zaštitnica
pravoslavne vjere u svijetu. Pokazala se i dostojnom i nedostojnom te uloge.
116
P E T O POGLAVLJE
CRKVA POD ISLAMOM
Nepokolebljiva ustrajnost Grčke crkve danas... unatoč turskom ugnjetavanju
i preziru te iskušenjima i privlačnosti ovoga svijeta, jednako je tako uvjerljiva
potvrda kao što su bila njezina čuda i moć u samim počecima. Divno je vidjeti
i razumjeti s kakvom ustrajnošću, odlučnošću i prostodušnošću neuki i siro-
mašni ljudi čuvaju svoju vjeru.
Sir Paul Rycaut, Sadašnje stanje Grčke i Armenske crkve (1679.)
I M P E R I U M IN I M P E R O
"Vrlo je neprirodno vidjeti kako se slavi polumjesec na svim onim mjestima na
kojima se prije tako pobjedonosno uzdizao križ", pisao je Edward Browne 1677.,
nedugo nakon što je kao kapelan stigao u englesku ambasadu u Carigradu. Sasvim
je sigurno da se i Grcima 1453. godine to činilo neprirodnim. Više od tisuću
godina mislilo se da je Bizantsko kršćansko carstvo zajamčeni trajni element u
svijetu organiziranom prema Božjoj providnosti. A sada je eto "Bogom zaštićeni
grad" pao, a Grcima zavladali nevjernici.
Prijelaz nije bio nimalo lagan; a Turci su ga učinili manje teškim time što su
prema kršćanskim podanicima postupali izrazito velikodušno. Muslimani 15.
stoljeća bili su kudikamo snošljiviji prema kršćanstvu nego što su to zapadni
kršćani bili jedni prema drugima u doba reformacije i u sedamnaestom stoljeću.
Islam Bibliju smatra svetom knjigom, a Isusa Krista prorokom; u očima musli-
mana kršćanska vjera ponegdje griješi ali nije sasvim kriva, a prema kršćanima
koji su "narod Svete knjige" ne smije se postupati kao prema pravim nevjernicima.
Prema muslimanskom uvjerenju kršćane ne valja progoniti već ih treba pustiti
da ispovijedaju svoju vjeru ako se bez opiranja podvrgnu vlasti islama.
Tim se načelima vodio osvajač Carigrada sultan Mehmed II. Prije pada grada,
Grci su ga nazivali "pretečom Antikrista i drugim Senaherimom", ali poslije su
73
PRAVOSLAVNA CRKVA
uvidjeli da njegova vladavina u stvarnosti ima sasvim drugačija obilježja. Saznavši
da je mjesto patrijarha ispražnjeno, Muhamed je pozvao monaha Genadija i
ustoličio ga za patrijarha. Genadije (? 1405.-? 1472.), koji se prije nego se zamo-
našio zvao Georgije Skolarios, bio je plodan pisac i vodeći grčki teolog svoga doba.
Bio je odlučan protivnik Rimske crkve pa je njegovo ustoličenje za patrijarha
značilo i definitivan kraj Firentinske unije. Sultan je, očito iz političkih razloga,
namjerno odabrao čovjeka proturimskih uvjerenja; ako Genadije bude patrijarh,
mala je vjerojatnost da će Grci potajno zatražiti pomoć rimokatoličkih snaga.
Patrijarha je ustoličio sam sultan, svečano mu predavši pastirsko žezlo kao što
su to prije činili bizantski vladari. Čin je bio simboličan: Mehmed Osvajač, prvak
islama, postaje zaštitnikom pravoslavlja, preuzimajući djelomice ulogu koju je
nekad imao kršćanski car. Tako je kršćanima bilo zajamčeno sigurno mjesto u
turskom društvenom poretku; ali uskoro će se otkriti da je zajamčen tek niži
društveni razred. Kršćanstvo je pod islamom bilo vjera drugoga reda, a njezini
pripadnici građani drugoga reda. Plaćali su visoke poreze, nosili drugačiju odjeću,
nije im bilo dopušteno služiti vojsku niti su se smjeli ženiti muslimankama. Crkvi
nije bilo dopušteno baviti se misionarskim aktivnostima, a obraćanje muslimana
na kršćanstvo smatralo se zločinom. S materijalnog je stajališta pak za kršćane
bilo vrlo probitačno prijeći na islam. Izravni progoni često učvršćuju Crkvu; ali
Grcima u Osmanskom Carstvu nije se često pružala prilika junačkim činom
posvjedočiti pripadnost svojoj vjeri, naprotiv, bili su podvrgnuti obeshrabrujućem
učinku stalnoga društvenog pritiska.
I to nije sve. Nakon pada Carigrada, Crkvi nije bilo dopušteno da se vrati u
stanje u kojemu je bila prije Konstantinova obraćenja; paradoksalno je da je sada
carevo bilo tješnje povezano s Božjim nego što je bilo ikad prije. Jer muslimani
nisu dijelili državu od politike; prema njihovu stajalištu, ako kršćanstvo ima biti
priznato kao neovisna vjera, onda je potrebno da se kršćani organiziraju kao
neovisna politička jedinica, kao država u državi. Stoga je Pravoslavna crkva postala
i građanska, a ne samo vjerska institucija: ona je postala Rum millet, "rimski
narod". Crkvena je struktura preuzeta in toto kao sredstvo svjetovne uprave.
Biskupi su postali vladini službenici, patrijarh nije više bio tek poglavar Grčke
pravoslavne crkve već i poglavar grčkoga naroda - etnarh ili millet-baski. Takva
je situacija potrajala u Turskoj sve do 1923., a na Cipru do smrti arhiepiskopa
Makariosa III., do 1977. godine.
Sustav millet-a odigrao je važnu ulogu: omogućio je opstanak grčkoga naroda
kao zasebne etničke skupine tokom četiri stoljeća tuđinske vladavine. Međutim,
na život same Crkve imao je dva nepovoljna učinka. Prvo, doveo je do brkanja
pravoslavlja i narodnosti. Budući daje građanski i politički život Grka bio organi-
74
CRKVA POD ISLAMOM
ziran oko Crkve nije im bilo moguće razlikovati Crkvu od narodnosti. Kako je
pravoslavna vjera univezalna, ona se nije ograničavala na jedan narod i kulturu
ili jedan jezik; za Grke Turskoga Carstva "helenizam" i pravoslavlje neraskidivo
su povezani, kudikamo jače nego što su ikada bili u Bizantskom Carstvu. Posljedice
takve zamjene pojmova osjećaju se i do danas.
Drugo, crkveni velikodostojnici su se upleli u poslove zaražene sramnim sus-
tavom korupcije i trgovine svetim stvarima. Budući da su se uključili u svjetovne
i političke tokove, biskupi su postali žrtve ambicije i materijalne pohlepe. Sultan
je od svakoga novoizabranoga patrijarha tražio berat prije nego što bi mu dodijelio
službu, a dokument o postavljenju skupo se naplaćivao. Patrijarh bi svoje troškove
naplatio od episkopata, tražeći da svaki biskup plati prije nego što bude postavljen
da upravlja svojom eparhijom. Biskupi su pak oporezivali svećenike u župi (pa-
rohiji), a svećenici svoju pastvu.
U slučaju kad je bilo više kandidata za mjesto patrijarha, Turci bi tu službu
tajno prodali onomu tko je nudio najviše; uskoro su uvidjeli da im se isplati
mijenjati patrijarhe što je brže moguće kako bi bilo i više prilika da se naplati
berat. Patrijarsi su uklanjani i postavljani kaleidoskopskom brzinom. "Od 159
patrijarha koji su tu službu obnašali od petnaestog do dvadesetog stoljeća, Turci
su u 105 primjera patrijarha jednostavno otjerali; 27 ih je abdiciralo, često i protiv
svoje volje; 6 patrijarha je umrlo nasilnom smrću, vješanjem, trovanjem ili uta-
panjem; a samo je 21 patrijarh umro prirodnom smrću dok je obnašao tu duž-
nost."57 Ponekad je za patrijarha birana ista osoba i po četiri-pet puta, a uvijek je
bilo više onih bivših koji su u progonstvu čekali priliku da se vrate na tu časnu
dužnost. Krajnja nesigurnost službe patrijarha poticala je stalne intrige medu
metropolitama Svetog sinoda koji su se redom nadali naslijediti vladajućega, a i
crkveni poglavari su pripadali raznim žestoko sukobljenim stranama. "Svaki dobar
kršćanin", pisao je jedan Englez koji je u sedamnaestom stoljeću živio na Levantu,
"morao bi s tugom gledati na nekada slavnu Crkvu koja razdire vlastitu utrobu i
nudi je lešinarima i vranama, divljim i bijesnim stvorenjima ovoga svijeta."58
Dok je Carigradska patrijaršija doživljavala truljenje iznutra, izvana se njezina
moć širila više nego ikada prije. Turci su carigradskog patrijarha smatrali pogla-
varom Pravoslavne crkve na njihovu teritoriju. Ostali patrijarsi u Osmanskom
Carstvu - aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski - u teoriji su bili neovisni ali
su u praksi bili podčinjeni. Bugarska i Srpska crkva - također na turskom teritoriju
- postupno su izgubile neovisnost i do sredine osamnaestog stoljeća potpale su
57
B. J. Kidd, The Churches of Eastern Christendom, London, 1927., scr. 304.
58
Sir Paul Rycauc, The Present State of the Greek and Armenian Churches , London, 1979., scr. 107.
75
PRAVOSLAVNA CRKVA
izravno pod vlast ekumenskog patrijarha. Međutim, u devetnaestom stoljeću s
opadanjem turske moći postupno se suzuju i granice patrijaršija. Narodima koji
su se oslobađali od Turaka bilo je neprimjereno da ostanu vjerski podložni patri-
jarhu koji zasjeda u turskoj prijestolnici i koji je uključen u turski politički sustav.
Patrijarh se opirao koliko je mogao, ali je u svakom pojedinom slučaju na koncu
morao pristati na neizbježno. Iz Patrijaršije se izdvojio čitav niz nacionalnih
Crkava: Grčka crkva (organizirana 1833., a priznata 1850. odstrane carigradskog
patrijarha); Rumunjska crkva (organizirana 1864., priznata 1885.); Bugarska crkva
(ponovno utemeljena 1861., a priznata od Carigrada tek 1945.); Srpska crkva
(obnovljena i priznata 1879.). I u ovom se stoljeću Patrijaršija nastavila smanjivati,
uglavnom zbog rata, tako da sada čini tek sićušni dio onoga što je bila u stoljećima
osmanske vladavine.
Turska je okupacija imala dva suprotna učinka na intelektualni život Crkve: s
jedne je strane bila uzrokom dubokoga konzervativizma, a s druge stanovitog
otvaranja prema Zapadu. Pravoslavlje je pod Turcima bilo u povlačenju. Veliki
cilj bio je uopće preživjeti - pustiti da stvari bezbolno teku dok ne dodu bolji
dani. Grci su se nevjerojatno uporno držali tekovina kršćanske civilizacije koje
su preuzeli od Bizanta, ali nisu imali uvjeta tu civilizaciju kreativno razviti. Razu-
mljivo je da su se obično zadovoljavali ponavljanjem usvojenih formula, da su se
ukopali na položajima koje su naslijedili iz prošlosti. Grčka je misao okoštala i
okamenila se, što je za žaljenje; pa ipak, konzervativizam je imao i dobrih strana.
U mračnim i teškim razdobljima Grci su zapravo održali pravoslavnu tradiciju u
biti neizmijenjenom. Pravoslavni su se pod islamskim jarmom vodili riječima sv.
Pavla upućenim Timoteju: "Čuvaj zalog: sačuvaj ono što ti je povjereno" (Tim
6, 20). Zar su mogli na koncu konca odabrati bolju ideju vodilju?
Međutim, usporedno s tim tradicionalizmom postojala je u pravoslavnoj
teologiji sedamnaestog i osamnaestog stoljeća i jedna suprotna tendencija, a to je
otvaranje utjecajima sa Zapada. Pravoslavnima je u Osmanskom Carstvu bilo teško
održavati visoku razinu učenosti. Grci koji su žudjeli za višim obrazovanjem morali
su putovati po nepravoslavnome svijetu, Italiji, Njemačkoj, u Pariz ili čak u
Oxford. Medu istaknutim grčkim teolozima osmanskog razdoblja neki su bili
samouki, dok je većina školovana na Zapadu, kod rimokatoličkih ili protestantskih
učitelja.
To je neizbježno ostavljalo posljedice na način njihova tumačenja pravoslavne
teologije. Grčki studenti na Zapadu čitali su doduše djela otaca koje su poštovali
i njihovi nepravoslavni profesori. Tako su svetogorski monasi još uvijek čitali
Grigorija Palamasa zbog njegova duhovnog učenja; ali većini učenih grčkih teologa
u turskom razdoblju on je bio potpuno nepoznat. U djelima Eustratija (Evstratija)
74
CRKVA P O D ISLAMOM
Argentija, najsposobnijega grčkog teologa svoga doba (umro ?1758.), Palamas nije
nijedanput citiran, a njegov slučaj je tipičan. Znakovito je za stanje grčke pravo-
slavne učenosti u posljednja četiri stoljeća da je jedno od najvažnijih Palamasovih
djela, Trijada u obrani svetih hezihasta, ostalo uglavnom neobjavljeno sve do 1959.
godine.
Postojala je ozbiljna opasnost da Grci koji studiraju na Zapadu, premda su u
namjeri bili odani svojoj Crkvi, izgube pravoslavni mentalitet i odvoje se od žive
pravoslavne tradicije. Njima je bilo teško ne gledati na pravoslavnu teologiju kroz
zapadne naočale; svjesno ili ne, rabili su terminologiju i oblik raspravljanja koji
su bili strani njihovoj Crkvi. Pravoslavna je teologija proživjela ono što će ruski
teolog, otac Georgije Florovski (1893.-1979.), nazvati pseudomorphosis. Vjerske
mislioce turskoga razdoblja možemo uglavnom podijeliti u dvije velike skupine:
u "latinizirajuće " i "protestantizirajuće". Ipak ne treba pretjerivati u ocjeni dubine
zapadnog utjecaja. Grci su rabili izvanjske oblike koje su usvojili na Zapadu ali
njihova je misao u svojoj biti većinom ostala pravoslavna. Tradicija je tu i tamo
izmijenjena jer se silom prilika našla u zapadnim modelima - izmijenjena ali ne
i izgubljena.
Imajući na umu tu dvostruku pozadinu, konzervativizam i zapadni utjecaj,
razmotrimo kakav su izazov za pravoslavni svijet bile reformacija i proturefor-
macija.
REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA:
DVOSTRUKI UTJECAJ
Reformacijski val zaustavio se na granicama Rusije i Osmanskog Carstva tako da
Pravoslavna crkva nije pretrpjela izravni udar ni reformacije ni protureformacije.
Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da ta dva pokreta nisu imala nikakav utjecaj na
pravoslavlje. Bilo je mnogo načina da se uspostavi dodir: pravoslavni su, kao što
smo opazili, odlazili studirati na Zapad; jezuiti i franjevci, poslani u istočno
Sredozemlje, poduzimali su misionarsku djelatnost medu pravoslavnima; jezuiti
su djelovali i u Ukrajini; strane ambasade u Carigradu, one rimokatoličkih jednako
kao i protestantskih zemalja, imale su i vjersku i političku ulogu. U sedamnaestom
stoljeću ti su dodiri doveli do znatnoga razvitka pravoslavne teologije.
Prva važna razmjena mišljenja između pravoslavnih i protestanata započela je
1573., kad je poslanstvo luteranskih učenih ljudi izTübingena, koje su predvodili
Jakob Andreae i Martin Crusius, posjetilo Carigrad i patrijarhu Jeremiji II. predalo
primjerak Augsburske vjeroispovijedi preveden na grčki jezik. Crusius je ponešto
naivno pisao: "Ako žele misliti o vječitom spasenju svojih duša, moraju nam se
77
PRAVOSLAVNA CRKVA
pridružiti i prihvatiti naše učenje, ili će propasti za vijeke vjekova!" Jeremija se u
svojim Odgovorima teolozima iz Tubingena (datiranim 1576., 1579. i 1581.)
strogo držao tradicionalno pravoslavnih stajališta, ne pokazujući nikakvu sklonost
prema protestantizmu. Luterani su odgovorili na njegova prva dva pisma, a svojim
trećim pismom patrijarh je, osjetivši da su stvari došle do mrtve točke, okončao
prepisku: "Idite svojim putom i nemojte mi više pisati o doktrinarnim stvarima;
ako već pišete, onda neka to bude iz prijateljstva." Čitav dogadaj upućuje na
zanimanje reformatora za Pravoslavnu crkvu. Patrijarhovi Odgovori važni su kao
prva autoritativna kritika reformatorskog učenja koja je došla s pravoslavnih
pozicija. Glavna pitanja o kojima je Jeremija raspravljao bila su slobodna volja i
milost, Sveto pismo i tradicija, sakramenti (svete tajne), molitve za mrtve i zazi-
vanje svetaca.
Za vrijeme tiibingenške epizode i luterani i pravoslavni kršćani su iskazali veliku
uzajamnu ljubaznost. U sasvim drugačijem ozračju zbivao se prvi važniji sraz
pravoslavlja i protureformacije. Do pivoga dodira došlo je izvan granica Turskoga
Carstva, u Ukrajini. Nakon što su Tatari uništili moćnu kijevsku državu, Litva i
Poljska su svojim zemljama priključile veliko područje jugoistočne Rusije, uključu-
jući i sam grad Kijev; taj jugoistočni dio Rusije obično se naziva Malorusijom ili
Ukrajinom. Poljska i litvanska kruna bile su od 1386. ujedinjene pod istim
vladarom; i dok je vladar tog ujedinjenoga kraljevstva bio rimokatolik, značajnu
manjinu njegovih podanika činili su Rusi i drugi pravoslavni. Ti ukrajinski Rusi
doista su bili u nezavidnu položaju. Carigradski patrijarh, pod čiju su vlast spadali,
u Poljskoj nije imao nikakav stvarni utjecaj; njihove biskupe nije postavljala Crkva
već katolički kralj Poljske, a biskupi su često birani medu dvorjanima kojima su
nedostajale duhovne vrline.
Krajem šesnaestog stoljeća medu ukrajinskim istočnim kršćanima snažno se
razvio pokret koji je težio prema Rimu. Na Brest-litovskom saboru održanom
1596., šest od osam nazočnih biskupa izjasnilo se u prilog saveza s Rimom, a
samo dvojica biskupa i znatan broj sabornika iz redova monaha i svećenika odlučili
su ostati čvrsto na pravoslavnim pozicijama. Tako je došlo do oštroga rascjepa:
na jednoj su strani ostali pravoslavni, a na drugoj "grkokatolici", "katolici istočnog
obreda" ili "unijati", kako ih se sve nazivalo. Grkokatolici su prihvatili načela
Firentinskog sabora: priznali su nadležnost pape, ali im je dopuštena tradicionalno
usvojena praksa kao što je ženidba svećenika; nastavili su se koristiti bizantskom
liturgijom, iako su s vremenom u nju ušli i neki zapadni elementi. Promatrano
izvana, vrlo je malo toga razlikovalo katolike istočnog obreda od pravoslavnih,
pa se pitamo koliko je neuko seljaštvo uopće moglo procijeniti u čemu je zapravo
spor.
74
CRKVA POD ISLAMOM
Oni koji su ostali pravoslavni u poljskoj Ukrajini trpjeli su žestoko ugnjetavanje
od rimokatoličkih vlasti, a nema sumnje da je Brestovska unija od 1596. pa do
naših dana otežavala odnose između pravoslavlja i Rima. Progoni su međutim
pridonijeli jačanju progonjenih. Laici su se udruživali u svrhu obrane pravoslavlja,
a u mnogim mjestima u kojima se više svećenstvo opredijelilo za Rim, moćne su
laičke udruge zvane bratovštine (bratstva) podržavale i čuvale pravoslavnu predaju.
Kao odgovor na jezuitsku propagandu osnivane su tiskare i objavljivane knjige u
obranu pravoslavlja; kako bi se suprotstavili utjecaju jezuitskih škola, pripadnici
bratovština su organizirali i vlastite pravoslavne škole. Do 1650. stupanj razvoja
obrazovanosti u Ukrajini bio je iznad razine svih drugih u pravoslavnome svijetu;
učeni ljudi Kijeva koji su u to doba odlazili u Moskvu, pridonijeli su intelek-
tualnom razvoju Velike Rusije. U toj obnovi učenosti posebno sjajnu ulogu je
odigrao Petar Mogila, kijevski metropolit od 1633. do 1647. Uskoro ćemo se
vratiti na njega.
Jedan od predstavnika Carigradske patrijaršije u Brestu 1596., bio je i mladi
grčki svećenik imenom Čiril Lukaris (1572.-1638.). U kasnijem radu iskazao je
snažno neprijateljstvo prema Rimskoj crkvi, što je vjerojatno bilo posljedicom
njegova iskustva u Ukrajini ili utjecaj brojnih prijateljstava koja je sklopio u
Carigradu. Kad je postao carigradski patrijarh, sve svoje snage usmjerio je na borbu
protiv rimokatoličkog utjecaja u Turskom Carstvu. Bilo je žalosno, ali istodobno
i neizbježno, da se u svom obračunu s papinskom crkvom (kako su je Grci nazivali)
duboko zaplete u politiku. Prirodno je da se za potporu obratio protestantskom
veleposlanstvu u Carigradu, kao odgovor na poziv u pomoć koji su jezuiti uputili
diplomatskim predstavnicima rimokatoličkih sila. Osim što je zatražio političku
podršku protestantskih diplomata, Čiril je pao pod protestantski utjecaj i u
teološkim pitanjima, a njegova Vjeroispovijed,59 koja je prvi put objavljena u Ženevi
1629., u mnogim je svojim učenjima izrazito kalvinističko djelo.
Cirilova vladavina kao patrijarha prepuna je burnih intriga i ilustrira mučan
položaj carigradskog patrijarha u Osmanskom Carstvu. Šest je puta bio svrgnut
s časti i šest puta opet ustoličen, a završio je tako da su ga udavili turski janjičari
i bacili mu tijelo u Bospor. U njegovu životnom putu ima duboke tragike, jer je
riječ o možda najsjajnijem umu koji je od Focijeva doba obnašao dužnost patri-
jarha. Da je živio u boljim vremenima u kojima nije bilo toliko političkih intriga,
njegovi bi iznimni prirodni talenti nesumnjivo bili bolje iskorišteni.
Cirilov kalvinizam odlučno su odbacila njegova pravoslavna braća, a njegova
Vjeroispovijed osuđena je ni manje ni više nego na šest lokalnih sabora održanih
59
Riječ confession korištena u ovom kontekstu znači "iskaz vjere, svečana objava vjerovanja".
79
PRAVOSLAVNA CRKVA
između 1638. i 1691. godine. Izravno reagirajući na Čirila, svoje Vjeroispovijedi
napisala su i druga dvojica pravoslavnih hijerarha, Petar Mogila i Dositej Jeru-
zalemski. Petrova Vjeroispovijed\ pisana 1640., temelji se izravno na rimokato-
ličkim priručnicima. Potvrdio ju je sabor u Jašiju u Rumunjskoj (1642.), ali tek
nakon što ju je revidirao Grk Melecije Sirigos, izmijenivši posebno odlomke o
posvećenju euharistije (koju je Petar pridavao isključivo riječima utemeljenja) i o
čistilištu; čak i u tom revidiranu obliku Mogilina Vjeroispovijed je najlatinskiji
dokument koji je ikad usvojio neki službeni sabor Pravoslavne crkve. Dositej,
jeruzalemski patrijarh od 1669. do 1707., također se jako oslanjao na latinske
izvore. Njegova Vjeroispovijed koju je 1672. r a t i f i c i r a o Jeruzalemski^sabor (nazvan
i Betlehemski), sažeto i vrlo jasno komentira, točku po točku, Ćirilovu Vjero-
ispovijed. Četiri su glavna pitanja u kojima se Čiril i Dositej razilaze: pitanje
slobodne volje, milosti i predodređenja; crkvene doktrine; broja sakramenata i
njihove prirode; i štovanje ikona. U postavci o euharistiji Dositej je usvojio ne
samo latinski termin transsupstancijacija već i skolastičko razlikovanje supstancije
i akcidencije;60 a braneći molitvu za mrtve, jako se približio rimskom učenju o
čistilištu, iako taj naziv nije spomenuo. Uzeta u cjelini, Dositejeva Vjeroispovijed
manje je latinska od Mogiline i treba ju smatrati dokumentom od prvorazrednog
značenja u povijesti pravoslavne teologije sedamnaestog stoljeća. Suočen s Luka-
risovim kalvinizmom, Dositej je upotrijebio oružje koje mu je bilo pri ruci - ono
latinsko (možda je to u danim okolnostima bilo jedino što je mogao učiniti) -
ali vjera koju je tim oružjem branio nije bila rimska već pravoslavna.
Izvan Ukrajine uzajamni odnosi pravoslavnih i rimokatolika u sedamnaestom
su stoljeću često bili prijateljski. Na mnogim mjestima istočnog Sredozemlja,
posebno na grčkim otocima pod mletačkom upravom, Grci i Latini su zajednički
sudjelovali u molitvi: čitamo čak o rimokatoličkim povorkama Svetog sakramenta
u kojima je često sudjelovalo pravoslavno svećenstvo u punoj opremi, noseći svijeće
i barjake. Grčki su biskupi pozivali latinske emisare da propovijedaju i njihovoj
pastvi i da je ispovijedaju. Ali nakon 1700. godine ti su se prijateljski dodiri
prorijedili, a od 1750. sasvim su prestali. Godine 1724. veliki je dio antiohijske
pravoslavne patrijaršije prišao Rimu; pravoslavne vlasti, u strahu da bi se isto moglo
dogoditi i u drugim dijelovima Turskog Carstva, nakon toga su postale strože u
odnosu prema rimokatolicima. Vrhunac proturimskih osjećaja nastupio je 1755.,
kad su patrijarsi Carigrada, Aleksandrije i Jeruzalema objavili da latinsko krštenje
nije valjano i tražili od svih koji su prigrlili pravoslavnu vjeru, da ponovno obave
obred krštenja. "Krštenje heretika trebalo bi odbaciti i prezreti", tvrdilo se u toj
60
Vidi str. 284, bilješka 1.
74
CRKVA P O D ISLAMOM
odluci; to je "voda koja ne može pomoći... niti posvetiti one koji je primaju, niti
oprati ih od grijeha". Ta je mjera u grčkom svijetu ostala na snazi sve do kraja
devetnaestog stoljeća ali se nije odnosila i na Rusku crkvu; Rusi su naime između
1441. i 1667. većinom krstili rimokatolike, ali nakon tog razdoblja i oni su prestali
to činiti.
Pravoslavni kršćani su u sedamnaestom stoljeću dolazili u dodir ne samo s
rimokatolicima, luteranima i kalvinistima nego i s Anglikanskom crkvom. Čiril
Lukaris bio je u prepisci s canterburyskim nadbiskupom Abbotom, a Metrofan
Kritopulos, sljedeći aleksandrijski patrijarh, boravio je za vrijeme studija (od 1617.
do 1624.) uOxfordu. Kritopulos je autor Vjeroispovijedi koja se, iako malo naginje
protestantizmu, uvelike rabi u Pravoslavnoj crkvi. Oko 1694. postojao je čak plan
da se osnuje grčki koledž u Gloucester Hallu u Oxfordu (sada Worchester College)
i poslano je desetak grčkih studenata na školovanje u Oxford; plan se međutim
izjalovio zbog nedostatka novca, a mnogi od Grka su zbog oskudice u prehrani i
bijednoga smještaja doslovno pobjegli. Od 1716. do 1725. vodena je vrlo zanim-
ljiva prepiska između pravoslavnih i non-jurorsa (skupine anglikanaca koji su se
1688. odcijepili od središnje Anglikanske crkve jer nisu htjeli prisegnuti na odanost
uzurpatoru Vilimu Oranskom). Non-jurorsi su se obratili četirima istočnim patri-
jaršijama i Ruskoj crkvi, želeći uspostaviti veze s pravoslavljem. Ali nikako nisu
mogli prihvatiti pravoslavno učenje o prisuću Krista u euharistiji, a nije im
odgovaralo i štovanje koje su pravoslavni iskazivali Majci Božjoj, svecima i svetim
slikama. Na koncu je prepiska prekinuta prije nego je došlo do bilo kakva do-
govora.
Ako se osvrnemo na djelovanje Mogile i Dositeja, potom na sabore u Jašiju i
Jeruzalemu, te na korespondenciju s non-jurorsima, zapanjit će nas ograničenja
grčke teologije u tom razdoblju i izostanak pravoslavne tradicije u svoj njezinoj
punoći. Pa ipak su sabori sedamnaestog stoljeća trajan i konstruktivan doprinos
pravoslavlju. Reformacijski sporovi potaknuli su probleme koje ni ekumenski
sabori ni Crkva kasnoga Bizantskog Carstva nisu bili u stanju riješiti: u sedam-
naestom su stoljeću pravoslavni morali pomno preispitati pitanja sakramenata i
prirode crkvene vlasti. Za pravoslavlje je bilo važno izraziti svoje mišljenje o tim
temama kao i odrediti stajališta u odnosu prema novim učenjima koja su se
pojavila na Zapadu; bile su to zadaće koje su sabori sedamnaestog stoljeća ponaj-
prije rješavali. Ti su sabori bili lokalni ali srž njihovih odluka prihvaćena je u čitavoj
Pravoslavnoj crkvi; oni su, kao i hezihastički sabori održani tri stoljeća prije,
pokazali da stvaralačka teološka djelatnost u Pravoslavnoj crkvi nije prestala nakon
razdoblja ekumenskih sabora. Postoje neke važne doktrine koje nisu definirali
81
PRAVOSLAVNA CRKVA CRKVA P O D ISLAMOM

ekumenski sabori, a koje je svaki pravoslavni vjernik prihvatio kao sastavni dio Još je jedan monah sa Svete gore iz osamnaestog stoljeća, sv. Kozma Etolijski
(1714.-1779.), pridonio obnovi grčkog naroda, i to ne preko knjiga već preko
svoje vjere.
misionarskih propovijedi. Njegovo službovanje nalikuje obavljanju službe Johna
Tokom čitavoga turskog razdoblja hezihastička je tradicija bila živa, posebno na Wesleya. U vremenu kad se vjerski i kulturni život Grka pod turskom vladavinom
Svetoj gori. U drugoj polovini osamnaestog stoljeća tu je nastao važan pokret u mnogim područjima spustio na vrlo nisku razinu, on je poduzeo niz apostolskih
putovanja po grčkom kopnu i otocima, obraćajući se golemom broju ljudi. Grčku
duhovne obnove koje se rezultati osjećaju još i danas. Glavne protagoniste duhovne
je pravoslavnu vjeru i grčki jezik smatrao do kraja povezanima pa je, kamo god
obnove, takozvane kolivade, plašila je činjenica da su Grci u velikom broju
došao, osnivao grčke škole. Na koncu su ga osmanske vlasti dale smaknuti. On
potpadali pod utjecaj zapadnog prosvjetiteljstva. Kolivadi su vjerovali da će do
je jedan od mnogih "novih mučenika" koji su u turskim vremenima stradali zbog
grčke nacionalne obnove doći putem ponovnog otkrivanja teologije svetih otaca
svoje vjere.
i pravoslavnoga liturgijskog života, a ne pukim prihvaćanjem svjetovnih ideja koje
su bile u modi na Zapadu. U doba kad je većina pravoslavnih primala pričest
svega tri ili četiri puta na godinu, oni su se snažno zalagali za češće pričešćivanje S pravom je rečeno da je stanje odnosno da su duhovne prilike pravoslavne vjere
- po mogućnosti svakoga dana. Zbog toga su kolivadi bili napadani sa svih strana, u turskom razdoblju pokazivale mnogo toga žalosnoga, ali i mnogo je toga čemu
osobito od strane Svete gore, ali sabor koji je održan u Carigradu 1819. ipak je se možemo diviti. Unatoč mnogim nepovoljnim okolnostima, Pravoslavna crkva
podupro njihovo stajalište i potvrdio da vjernici, u načelu i ako su dovoljno pod osmanskom vlašću nikada nije bila do kraja obeshrabrena. Bilo je dakako
pripremljeni, mogu primati pričest prilikom svakoga euharistijskog slavlja. mnogo primjera prijelaza na islam ali su oni, barem u Europi, bili rjeđi nego što
Jedan od važnijih plodova te duhovne obnove svakako je bila pojava djela se moglo očekivati. Ma kako bila velika korupcija među visokim crkvenim dosto-
Philokalia (grč. filokalos, ljubav prema ljepoti ili dobroti; dobrotoljubije), opsežne janstvenicima, nije mnogo utjecala na svakidašnji život običnoga kršćanina koji
antologije asketskih i mističnih tekstova nastalih u rasponu od četvrtoga do je svake nedjelje mogao moliti Boga u župnoj crkvi. Sveta liturgija više od bilo
petnaestoga stoljeća. To je golem svezak od gotovo 1207 folio-stranica. Izdavači, čega drugoga u tim je mračnim vremenima održala pravoslavlje na životu.
čelni ljudi kolivadskog pokreta bili su sv. Makarije (Notaras), korintski metropolit
(1731.-1805.) i sv. Nikodem sa Svete gore (Svetogorac, 1748.-1809.) koji su je
s pravom nazvali "enciklopedijom svetogorskog učenja svoga doba". Philokalia,
knjiga namijenjena jednako laicima kao i monasima, osobito se bavila teorijom i
praksom unutarnje molitve, posebno «molitvom srca». U početku je njezin utjecaj
na grčki svijet bio ograničen, pa je prošlo više od stotinu godina do njezina
ponovnog objavljivanja. Međutim, slavensko izdanje tiskano u Moskvi 1793. dalo
je odlučan doprinos obnovi ruske duhovnosti devetnaestog stoljeća, a od 1950.
godine nadalje i Grci joj posvećuju mnogo više pozornosti. Pojavili su se prijevodi
i na zapadne jezike te su i ti prijevodi naišli na začudno velik broj čitatelja. Zapravo
Philokalia je djelovala kao prava duhovna "tempirana bomba", budući da njezino
pravo vrijeme nije bilo kasno osamnaesto nego kasno dvadeseto stoljeće.
Nikodem je pripomogao tiskanju i mnogih drugih tekstova, posebno spis
Simeona Novog Bogoslova, a za objavljivanje je priredio i djelo Grigorija Palamasa,
ali to nikad nije realizirano. Zanimljivo je, u kontekstu snažnih protukatoličkih
osjećaja kojima su Grci bili tada zadojeni, da je posegnuo i za katoličkim vjerskim
tekstovima pa je za grkopravoslavne čitatelje prilagodio djela Lorenza Scupolija i
Ignacija Lojolskog (Loyole), utemeljitelja jezuitskog reda.

74 82
 ŠESTO POGLAVLJE

MOSKVA I SANKT PETERBURG

Osjećaj Božje nazočnosti - nadnaravnoga - kao da prožima život Rusa
potpunije nego bilo kojega zapadnog naroda.
H. P. Liddon, kanonik crkve Sv. Pavla, nakon posjeta Rusiji 1867.

M O S K V A - T R E Ć I RIM
Nako n pada Carigrada 1453. godine, samo je jedan narod bio u stanju stati na
čelo istočnoga kršćanstva. Turci su osvojili veći dio Bugarske, Srbije i Rumunjske,
a potom i ostatak tih država. Kako je kijevski metropolit prešao na stranu kato-
ličkih vladara Poljske i Litve, preostala je samo Moskva. Moskovljanima se činilo
da nije slučajno što su zbacili i posljednje tragove tatarske vlasti upravo u doba
kad je propalo Bizantsko Carstvo: činilo se kao da im Bog nudi slobodu zato što
ih je izabrao da budu nasljednici Bizanta.
Moskovska crkva stekla je neovisnost istodobno kad je oslobođena moskovska
zemlja, i to više slučajno nego planirano. Do tada je carigradski patrijarh postavljao
glavare Ruske crkve, metropolite. Na Firentinskom saboru sudjelovao je metro-
polit Izidor (Isidor), podrijetlom Grk. Kao glavni zagovornik unije s Rimom,
Izidor se 1441. vratio u Moskvu i obznanio firentinske odluke, no nije dobio
podršku Moskovljana i veliki knez gaje dao utamničiti; no, nakon nekog vremena,
dopušteno mu je nekako da pobjegne i vratio se u Italiju. Glavna vjerska funkcija
tako je ostala upražnjena, a Rusi od patrijarha nisu tražili imenovanje novog
metropolita jer se Carigradska crkva sve do 1453. držala Firentinske unije. Rusi
nisu htjeli sami poduzimati korake u vezi s tim pa je prošlo nekoliko godina u
oklijevanju. Na koncu je 1448. sabor ruskih biskupa u Moskvi izabrao metropo-
lita, ne osvrćući se više na Carigrad. Nakon 1453., kada je Carigrad odbacio
Firentinsku uniju, zajedništvo Patrijaršije i Rusije je obnovljeno, ali Rusija je

85

PRAVOSLAVNA CRKVA
nastavila birati i postavljati svoga glavnog crkvenog poglavara, hijerarha. Od tada
je Moskovska crkva autokefalna. Kijevska metropolija je međutim i dalje ostala
pod carigradskom jurisdikcijom do 1686., kad je potpala pod ovlasti Moskve,
unatoč tome što za to nije dobila blagoslov ekumenskog patrijarha.
Zamisao daje Moskva nasljednica Bizanta učvršćena je i jednim brakom: 1472.
Ivan III. Veliki (vladao od 1462. do 1505.) oženio se Sofijom, nećakinjom poslje-
dnjega bizantskog cara. Iako je Sofija imala braću pa nije bila zakonita nasljednica
prijestolja, ipak je brakom uspostavljena dinastička veza s Bizantom. Moskovski
veliki knez služio se i bizantskim naslovima - samodržac (autokrat) i car (lat.
atesar) - i rabio bizantskoga dvoglavog orla kao državni grb. Ljudi su Moskvu
počeli smatrati "trećim Rimom". Naime, vladalo je mišljenje da su prvi Rim
uništili barbari, nakon čega je zapao u herezu; daje Carigrad kao"drugi Rim" na
Firentinskom koncilu sam skrenuo u herezu i zbog toga bio kažnjen i osvojen od
Turaka, a da je Moskva kao "treći i zadnji Rim" postala nasljednicom Carigrada
i središtem pravoslavnoga kršćanstva. Monah Filofej iz Pskova upravo je to doka-
zivao u svome znamenitome pismu koje je uputio 1510. caru Bazilu III.:
Želim dodati još nekoliko riječi glede aktualnoga pravoslavnog carstva našega vladara:
on je jedini kršćanski car na zemlji, poglavar Apostolske crkve koje sjedište više nije u
Rimu ni u Carigradu, već u blagoslovljenome gradu Moskvi... Sva su kršćanska carstva
propala, ostalo je jedino carstvo našega vladara, a što je u suglasju s Knjigama proroka.
O b a Rima su propala, ali treći još stoji i četvrtoga neće ni biti. 61
Ideja o Moskvi kao "trećemu Rimu" donekle je utemeljena kad je riječ o caru:
naime imperator Bizanta nekoć je bio prvak i zaštitnik pravoslavlja, a sada je
samodržac Rusije pozvan obnašati istu dužnost. Međutim, na vjerskome planu
ta je uloga bila ograničena jer se poglavar Ruske crkve nikada dotad nije približio
položaju carigradskog patrijarha već se u crkvenoj hijerarhiji uvijek nalazio iza
petoga pravoslavnog poglavara, iza jeruzalemskog patrijarha.
Sada kad je san sv. Sergija - oslobađanje Rusije od Tatara - postao stvarnost,
došlo je do žalosnog podvajanja medu njegovim nasljednicima. Društveni i mis-
tični lik monaštva koje je povezao Sergej, pod njegovim su se nasljednicima
ponovno razdvojili. Ta podvojenost se prvi put očitovala na crkvenom saboru
1503. Pri kraju zasjedanja sabora, jedan je monah, sv. Nil Sorski (?1433-1508.),
iz udaljene isposnice u šumama oko Volge, ustao protiv manastirskih posjeda (u
to doba manastiri su posjedovali oko trećinu zemlje u Rusiji). Sv. Josif Volocki,
61
Cit. Baynes i Moss: Bysantiwn: an Introduction, str. 385.
86
MOSKVA I SANKT PETERBURG
starac volokolamskoga manastira (1439.-1515.), ustao je u obranu manastirskih
posjeda i u tome ga je podržala većina sabornika; no, neki su se predstavnici Ruske
crkve složili s Nilom - uglavnom su to bili isposnici koji su poput njega živjeli s
druge strane Volge. Josifovi istomišljenici nazvani su "stjecateljima", a Nilovi
"prekovolokalamskim isposnicima", odnosno "nestjecateljima". Sljedećih dvadeset
godina vladala je velika napetost između tih dviju skupina. Međutim kad su nestje-
catelji 1525.-1526. napali cara Bazilija III. zato što je nepravedno razvrgnuo brak
(Pravoslavna crkva dopušta rastavu samo u određenim prilikama), car je dao
utamničiti glavne nestjecateljske vode i zatvoriti prekovolške isposnice. Sljedbenici
sv. Nila su se nakon toga povukli u tajnost pa je njihov utjecaj, iako nikad nisu
sasvim nestali, ostao vrlo ograničen na Rusku crkvu. Od tada prevladavaju stje-
cateljska stajališta.
Pitanje manastirskoga vlasništva nad zemljom otkriva medu ostalim dva razli-
čita pristupa monaškom životu i, u krajnjoj liniji, dva stajališta s obzirom na odnos
Crkve prema svijetu. Stjecatelji naglašavaju socijalne obveze monaha i monaškog
djelovanja, brigu za bolesne i siromašne, gostoljublje i poduku; kako bi te obveze
djelotvorno ispunjavali, manastirima je potreban novac te upravo zato moraju
imati zemlju. Po njihovim riječima monasi ne iskorištavaju zemlju za sebe već za
dobrobit drugih. Josifove pristaše koristili su se izrekom: "Crkvena dobra su
bogatstvo siromašnih".
Nestjecatelji su pak od svoje strane tvrdili da je milostinja stvar laika, dok je
zadaća monaha da drugima pomažu ponajprije molitvom i davanjem primjera.
Kako bi u tome uspjeli, monasi se moraju odvojiti od svijeta, a samo oni koji su
se zavjetovali na potpuno siromaštvo, samo se oni mogu dokraja odvojiti. Među-
tim monasi koji su zemljoposjednici ne mogu izbjegnuti upletanje u svjetovne
brige pa, budući da su zaokupljeni ovozemaljskim stvarima, oni i razmišljaju i
djeluju na svjetovni način. Evo što o tome kaže Nilov učenik monah Vasijan
(knežević Patrikijev):
G d j e je to u tradiciji evanđelja, apostola i svetih otaca monasima bilo naređeno da
stječu gusto naseljena sela i seljake podčinjavaju manastirskim bratstvima?... Pogleda-
vamo u bogataške ruke, ropski se umiljavamo bogatašima i laskamo im ne bi li n a m
udijelili kakvo seoce.... Zlo činimo braći našoj, kršćanima, prodajemo ih. Kažnjavamo
ih bičevanjem kao divlje zvijeri.62
Vasijanov prosvjed protiv mučenja i batinanja dovodi nas do drugog pitanja u
kojemu su se dvije strane razilazile, a to je postupak prema hereticima. Josif je
62
Cit. B. Pares: A History of Russia, III. izd., London, 1936., str. 93.
87
PRAVOSLAVNA CRKVA
zastupao mišljenje koje je dijelio gotovo čitav kršćanski svijet toga doba: ako
heretici tvrdokorno ustraju na svojim stajalištima, Crkva mora prizvati u pomoć
građanska sredstva i upotrijebiti tamnicu, mučenje, a po potrebi i oganj. Za razliku
od njih Nil je osuđivao svaki oblik prisile i nasilja prema hereticima. Moramo se
samo sjetiti kako su protestanti i rimokatolici postupali jedni prema drugima u
zapadnoj Europi u doba reformacije, pa da shvatimo koliko je Nil izniman u svojoj
snošljivosti i poštovanju ljudske slobode.
Pitanje heretika uključivalo je i širi problem odnosa Crkve i države. Nil je
smatrao da je hereza duhovni problem koji Crkva treba rješavati bez upletanja
države; s druge strane Josif je tražio pomoć svjetovne vlasti. Općenito govoreći,
Nil je jasnije od Josifa razgraničio ono što je carevo od onog što je Božje. Stjecatelji
su snažno podržavali ideal Moskve kao "trećeg Rima"; vjerujući u prisnu pove-
zanost Crkve i države, oni su se aktivno uključili u politiku kao što je činio i
Sergije, ali možda su manje od Sergija nastojali spriječiti da Crkva ne postane
sluga države. Nestjecatelji su bili svjesniji proročke i onozemaljske uloge monaštva.
Prijetila je opasnost da Josifovi sljedbenici poistovjete Kraljevstvo Božje s ovoze-
maljskim kraljevstvom; Nil je shvatio da Crkva na ovome.svijetu uvijek mora biti
hodočasnička Crkva. Dok su Josif i njegova stranka bili rodoljubi i nacionalisti,
nestjecatelji su više mislili o univerzalnosti Crkve.
I tu ne prestaju razilaženja dviju strana: one su imale različite ideje i o kršćan-
skom milosrđu i o molitvi. Josif je naglašavao poštovanje pravila i disciplinu, Nil
unutarnji i osobni odnos između Boga i duše. Josif je ljepoti dodijelio važno mjesto
u bogoslužju, a Nil se plašio da ljepota ne postane idol: po njegovu mišljenju
monah nije predan samo izvanjskom siromaštvu već potpunu samoodricanju i
mora paziti da obožavanje ljepote ikona i crkvene glazbe ne stane između njega i
Boga. (U sumnjičavosti naspram ljepote Nil iskazuje puritanstvo - gotovo ikono-
klazam - što je vrlo strano ruskoj duhovnosti.) Josif je shvaćao važnost zajedničke
molitve i liturgijskog obreda:
Čovjek može moliti Boga i u svojoj sobi, ali tu nikad ne moli onako kao u crkvi...
gdje se pjev mnogih glasova zajednički uzdiže prema Bogu, gdje su svi stopljeni u jednoj
misli, u j e d n o m glasu i jedinstvu ljubavi...Gore u visini serafini pjevaju trisagion
(trisvetu pjesmu; u bogoslužju misni poklik: Svet, svet, svetf), a ovdje dolje mnoštvo
pjeva himnu. Nebo i zemlja slave i iskazuju zahvalu, zajedno u sreći i radosti. 63
S druge strane, Nil se nije toliko zanimao za liturgijsku koliko za mističnu molitvu:
63
Cit. J. Meyendorff: Une controverse sur le rôle social de l'Eglise. La querelle des biens ecclésiastiques au
XVIe siede en Russie, u casop. Irénikon, sv. XXIX, 1956., str. 29.
88
MOSKVA I SANKT PETERBURG
prije nego se nastanio u Sori, živio je kao monah na Svetoj gori i iz prve ruke se
upoznao s bizantskom hezihastičkom predajom.
Ruska crkva je s pravom uvidjela dobre strane i Josifa i Nila te ih je obojicu
kanonizirala. Svaki je od njih od Sergija naslijedio jedan dio tradicije, ali doista
samo jedan dio: Rusiji su bila potrebna oba oblika monaštva, i Josifov i preko-
volški, jer su se nadopunjavali. Žalosno je da su se te dvije struje sukobile i da je
Nilova strana bila sasvim potisnuta: bez nestjecatelja duhovni život Ruske crkve
bio bi jednostran i neuravnotežen. Čvrsta veza Crkve i države koju su zastupali
Josifovi sljedbenici, njihov ruski nacionalizam i njihovo podržavanje vanjskih
oblika štovanja Boga - sve to je u sljedećem stoljeću prouzročilo mnoge nevolje.
Jedan od najzanimljivijih sudionika u sporu stjecatelja i nestjecatelja bio je sv.
Maksim Grk (oko 1470.-1556.) koji je u tom sporu bio posrednik. Za svoga
dugog života živio je u tri svijeta: u renesansnoj Italiji, na Atosu i u Moskvi. Rodom
Grk, u ranoj zreloj dobi boravio je i školovao se u Firenci i Veneciji, prijateljujući
s humanistima ponajprije s Picom della Mirandolom; bio je pod Savonarolinim
utjecajem i postao dominikanac. Vrativši se 1504. u Grčku, postao je monah na
Svetoj gori; 1517. car ga poziva u Rusiju radi prevođenja crkvenih knjiga s
grčkogak i redigiranja prijevoda ruskih bogoslužnih knjiga koje su vrvjele pogreš-
kama. Kao i Nil, bio je privržen hezihastičkim idealima pa je po dolasku u Rusiju
podijelio sudbinu nestjecatelja. Trpio je zajedno s njima i bio zatočen u tamnici
dvadeset i šest godina, od 1525. do 1551. Bio je žestoko napadan zbog promjena
koje je uveo u bogoslužne knjige, a rad na revidiranju ostao je nedovršen. Njegova
velika učenost kojom su se Rusi mogli tako mnogo okoristiti, propadala je u
tamnovanju. Bio je strog kao i Nil u zahtjevima za duhovnim samoođricanjem i
siromaštvom. "Ako doista ljubiš raspetoga Krista", pisao je, "... budi stranac,
nepoznat, bez vlastite zemlje, bezimen, šutljiv pred srodnicima, poznanicima i
prijateljima; sve što imaš podijeli siromašnima, žrtvuj sve svoje stare navike i svoju
volju."64
Premda je pobjeda stjecatelja značila pobjedu povezanosti Crkve i države, Crkva
ipak nije izgubila svu svoju samostalnost. Kad je moć Ivana Groznog bila na
vrhuncu, moskovski se metropolit sv. Filip (umro 1569.) usudio otvoreno dignuti
glas protiv careve krvožednosti i nepravednosti te ga za vrijeme liturgije i javno
ukoriti. Ivan ga je zbog toga bacio u tamnicu i zatim ga dao udaviti. Drugi koji
je javno kritizirao Ivana bio je sv. Bazilije Blaženi, "lud Krista radi" (umro 1552.).
Ludilo Krista radi oblik je svetosti koji često nalazimo u Bizantu ali koji nije bio
jako raširen u srednjovjekovnoj Rusiji. "Ludilo Krista radi" dovelo je do krajnosti
64
Cit. E. Denissoff: Maxime le Grec et /' Occident, Pariz, 1943., str. 275-276.
89
PRAVOSLAVNA CRKVA
ideal samoodricanja i poniznosti tako što bi se "luda" odricala svih darova duha
i oblika ovozemaljske mudrosti te dobrovoljno na sebe preuzimala križ ludosti.
Te lude su često imale značajnu društvenu ulogu: upravo zato što su bili "lude",
ti su pojedinci mogli otvoreno kritizirati moćnike onako kako se nitko drugi nije
usudio. Tako je bilo i s Bazilijem koji je postao svojevrsna careva savjest. Ivan je
pažljivo slušao lukave kritike lude i umjesto da ga kažnjava, prema njemu se
odnosio s poštovanjem.
Uz pristanak carigradskog patrijarha, poglavar Ruske crkve je 1589. od metro-
polita uzdignut u čast patrijarha i hijerarhijski postavljen na peto mjesto, odmah
nakon jeruzalemskog patrijarha. Ali, kako su stvari krenule, Moskovska će patrijar-
šija potrajati tek nešto dulje od jednog stoljeća.
RASKOL S T A R O V J E R A C A
S prvim godinama sedamnaestog stoljeća započelo je u Rusiji razdoblje velike zbrke
i nevolje, u povijesti poznato kao razdoblje "nemirnih vremena", kad se zemlja
podijelila i postala žrtvom vanjskih neprijatelja. Međutim, nakon 1613. Rusija
se iznenada oporavila i u iduća četiri desetljeća provela mnoge reforme prepo-
rodivši se u mnogim područjima narodnoga života. U tom obnoviteljskom pot-
hvatu Crkva je imala važnu ulogu. Na čelo reformističkog pokreta Crkve stavio
se najprije Dionizije, starac manastira Svete Trojice - Troičko-sergijevska lavra,
a potom Filaret, moskovski patrijarh od 1619. do 1633. (carev otac). Nakon
1633., čelnu je ulogu preuzela skupina oženjenoga parohijskog svećenstva, po-
sebno protosvećenici Ivan (Jovan) Neronov i Avakum Petrovič. Posao oko izda-
vanja bogoslužnih knjiga koji je u prethodnom stoljeću započeo Maksim Grk,
sada je oprezno nastavljen; u Moskvi je utemeljena patrijaršijska tiskara koja je
objavljivala mnogo preciznije priređivana izdanja, iako se crkvene vlasti nisu
usuđivale posegnuti za temeljitijim izmjenama u knjigama. Na župnoj (paro-
hijskoj) razini, reformatori su poduzimali sve kako bi učvrstili moralne kriterije
koji bi vrijedili i za svećenike i za laike. Osobito su se okomili na alkoholizam;
zatim su se zalagali oko održavanja posta; tražili su da se liturgija i druge službe
obavljaju s poštovanjem i da se ništa ne izostavlja te poticali česte propovijedi.
Reformatorska grupa predstavljala je ono što je bilo najbolje u tradiciji sv. Josifa
Volockoga. Kao Josif, i oni su vjerovali u autoritet i disciplinu, a kršćanski život
promatrali kroz asketske propise i liturgijsku molitvu. Ne samo od monaha već i
od župnih svećenika (paroha) i laika - muškaraca, žena i djece - očekivali su da
drže post i većinu dana provode u molitvi, bilo u crkvi bilo pred ikonama u
vlastitoj kući. Njihov program nije činio nikakve ustupke slabostima ljudi, čak
88
MOSKVA I SANKT PETERBURG
je bio isuviše ambiciozan da bi bio ostvariv. Moskovska kneževina je stoga, oko
1650. godine, uvelike zasluživala naziv "Sveta Rusija". Ne čudi zato što su pravo-
slavni iz Turskoga Carstva prilikom posjeta Moskvi bili iznenađeni (ponekad i
neugodno) strogošću održavanja posta te duljinom i veličanstvenošću bogoslužja.
Činilo se da čitav narod živi "poput nekoga velikog manastira".65 Arhiđakon Pavao
Alepski, arapski pravoslavni vjernik iz Antiohijske patrijaršije, živeći u Rusiji od
1654. do 1656., bio je svjedokom vremena u kojemu su se i dvorski banketi
umjesto uz glazbu održavali kao u manastirima uz čitanje tekstova iz života svetaca.
Služba Božja kojoj bi nazočio i sam car s čitavim dvorom znala je trajati po sedam
i više sati: "A što reći o pridržavanju krutih pravila, tako strogih da su djeca od
njih sijedjela, koja su pobožno prihvaćali car, patrijarh, boljari, kneginje i dvorske
dame, stojeći za vrijeme službe na nogama od jutra do večeri? Tko bi povjerovao
da će nadmašiti i pobožne isposnike u pustinji?"66 Djeca su također podlijegala
tim strogim propisima: "Ono što nas je najviše zaprepastilo bilo je vidjeti dječake
i sasvim malu djecu... kako gologlavi mirno stoje bez i najmanjeg znaka nestr-
pljenja."67 Ta ruska strogost nije do kraja odgovarala Pavlu. Bilo mu je žao što
nije bila dopuštena ni najmanja "radost, smijeh, šala", nikakvo piće, "žvakanje
opijuma" ili pušenje. "Posebno je bilo kažnjivo i kao prijestup označeno uzimanje
duhana za što je mogla biti izrečena i smrtna kazna."68 Pavao i drugi posjetitelji
Rusije ostavili su doista dojmljivu sliku vremena, odviše možda istaknuvši izvanjske
manifestacije stvari. Jedan Grk je po povratku kući izjavio da se moskovska vjera
sastoji uglavnom od zvonjave.
Godina 1652.-1653. bilježi se kao početak sudbonosne svađe zametnute
između reformističke skupine i novoizabranoga moskovskog patrijarha Nikona
(1605. - 1681.). Nikon, seljački sin, vjerojatno najbriljantniji i najnadareniji
poglavar kojeg je ikad imala Ruska crkva, bio je nažalost čovjek prijeke i autori-
tarne ćudi. Nikon se nadasve divio svemu što je grčko: "Ja jesam Rus i ruski sin",
znao je kazati, "ali moja vjera i religija su grčke."69 Zahtijevao je da se ruski običaji
u svim točkama usklade s običajima četiriju drevnih patrijaršija i da se u ruskim
bogoslužnim knjigama izmijeni sve što ih je razlikovalo od grčkih. Posebno je od
Rusa tražio da se odreknu križanja na stari način s dva prsta i otad prave znak
križa rukom s tri prsta kao što je bio običaj u Grka.
65
N. Zernov, Moscow the Third Rome, London, 1937., str. 51.
66
Makarijevaputovanja, u W. Palmer: The Patriarch and the Tsar, sv. 2, London, 1873., str. 107.
67
The Travels ofMacarius, izd. Lady Laura Ridding, London, 1936., str. 68.
68
Isto, str. 21.
69
Isto, str. 37.
91
PRAVOSLAVNA CRKVA
Na to su osobito prijeko gledali sljedbenici Josifove tradicije. Oni su Moskvu
smatrali "trećim Rimom", a Rusiju uporištem i uzorom pravoslavlja; poštovali
su uspomenu na majčinsku Bizantsku crkvu od koje je Rusija preuzela vjeru, ali
prema suvremenoj Grčkoj nisu osjećali jednako divljenje. Pamtili su kako su ih
grčki hijerarsi izdali u Firenci, a bila im je donekle poznata i korupcija koja je
vladala u Carigradskoj patrijaršiji za vrijeme turske vladavine. Zbog svega toga
nisu bili spremni ropski slijediti grčke običaje i posebno nisu vidjeli razloga zašto
bi se križali na grčki način, budući daje njihov ruski način bio stariji od grčkoga.
To pitanje načina križanja može se činiti nebitnim, ali treba imati na umu koliku
su važnost pravoslavni, a posebno Rusi, pridavali ritualnim radnjama i simbo-
ličnim pokretima koji izražavaju unutarnje vjerovanje. U očima mnogih, promjena
simbola značila bi i promjenu u vjeri. Razilaženje u tom pogledu na poseban je
način simboliziralo sukob moskovskog i grčkog pravoslavlja.
Da je Nikon postupio blaže i taktičnije, sve je još moglo ispasti dobro; ali
nažalost, on nije bio taktičan čovjek. Inzistirao je na svome programu povratka
bizantskim izvorima, unatoč Neronovu i Avakumovu protivljenju, kao i mnogih
drugih parohijskih svećenika, monaha i laika. Protivnike Nikonovih reformi
okrutno se proganjalo, slalo u progonstvo, zatvaralo, a u nekim slučajevima čak i
ubijalo. Neron je na koncu pokleknuo, ali Avakum (1620.-1682.) koji je odbio
pokoriti se, završio je na lomači nakon deset godina progonstva u Sibiru i dvadeset
dvije godine tamnovanja (od kojih dvanaest u podzemnoj ćeliji). Njegovi pristaše
smatrali su ga mučenikom vjere. Svoje patnje vrlo je živo opisao u izuzetno
zanimljivoj autobiografskoj knjizi (Žitije,), koja nesumnjivo pripada klasicima ruske
duhovne književnosti.
Uz uvođenje grčkog obreda u Rusiji, Nikon je imao još jedan cilj: zadobiti
premoć Crkve nad državom. U prošlosti je teorija odnosa Crkve i države u Rusiji,
kao i u Bizantu, uključivala dijarhiju dvaju usklađenih sustava - sacerdotiu?n i
imperium - od kojih je svaki bio vrhovni autoritet u svojoj sferi. U kijevskom i
mongolskom razdoblju Crkva je uživala veliku samostalnost; ali pod moskovskim
carevima, iako je teorija o dvama usklađenim središtima moći ostala nepromi-
jenjenom, država je sve više nadzirala crkvenu vlast, a josifovska tradicija podr-
žavala to stanje stvari. Nikon je pokušao okrenuti situaciju. Ne samo da je zahti-
jevao da patrijarhov autoritet bude vrhovni u vjerskim stvarima, već je tražio i
pravo upletanja u građanske poslove te je uzeo i naslov "veliki gospodar" koji je
dotad pripadao samo caru. Car Aleksej duboko je poštovao Nikona i u početku
mu to dopuštao."Patrijarhov je ugled tako velik", pisao je Olearije za posjeta
Moskvi 1654.,"da on na neki način vrhovnu vlast dijeli s velikim knezom."
88
MOSKVA I SANKT PETERBURG
Nakon stanovitog vremena, Alekseju je počelo smetati Nikonovo uplitanje u
svjetovne stvari. Nikon se 1658. u želji da ponovno potvrdi svoj utjecaj, odlučio
na zanimljiv korak: povukao se u polumirovanje ali se nije odrekao časti patrijarha.
Ruska je crkva osam godina bila bez djelotvornog poglavara dok na carev zahtjev
nije u Moskvi sazvan veliki sabor (1666. - 1667.) kojemu su predsjedali patrijarsi
Aleksandrije i Antiohije. Sabor se opredijelio za Nikonove reforme ali protiv
njegove osobe: Nikonove izmjene u bogoslužnim knjigama, a posebno njegove
odredbe o načinu kako se treba križati, bile su prihvaćene, ali sam Nikon bio je
svrgnut i prognan; na njegovo mjesto postavljen je drugi patrijarh. Tako je sabor
označio s jedne strane pobjedu Nikonove politike nametanja grčkih obreda Ruskoj
crkvi, a s druge poraz njegove zamisli kako patrijarh ima biti iznad cara. Sabor je
potvrdio bizantsku ideju o skladu dviju samostalnih sila.
Međutim, odluke Moskovskog sabora o odnosima Crkve i države nisu dugo
ostale na snazi. Klatno koje je Nikon zanjihao u jednom smjeru, vratilo se udvo-
stručenom snagom. Petar Veliki (vladao od 1682. do 1725.) potpuno je potisnuo
vlast patrijarha čiju je moć Nikon tako ambiciozno pokušao ojačati.
SINODSKO RAZDOBLJE ( 1 7 0 0 . - 1917.)
Petar je odlučio da više neće biti Nikona. Kad je 1700. umro patrijarh Adrijan,
Petar ništa nije poduzeo da postavi nasljednika; 1721. objavljuje čuveni Duhovni
propis kojim ukida patrijaršiju i umjesto nje osniva Duhovni kolegij ili Sveti sinod.
Sinod je imao dvanaest članova od kojih su trojica bili biskupi, a drugi većinom
starci manastira ili oženjeni svećenici.
Uspostava Svetoga sinoda nije se zasnivala na pravoslavnome kanonskom
zakonu već je podražavala protestantske crkvene sinode u Njemačkoj. Njegove
članove nije birala Crkva već ih je postavljao car; a car koji ih je postavljao, mogao
ih je i povući. Dok je služba patrijarha bila doživotna, on se možda i mogao
suprotstaviti caru, ali kao član Svetog sinoda nije imao priliku za takvo junaštvo:
njega se jednostavno moglo povući s dužnosti. Car nije nosio naslov crkvenog
poglavara već "vrhovnoga suca Duhovnog kolegija". Car osobno nije pribivao
sjednicama Sinoda, već je to činio vladin službenik, tzv. glavni prokurator. Proku-
rator je sjedio odvojeno i nije sudjelovao u raspravama, ali je ipak imao znatne
ovlasti nad crkvenim poslovima i ustvari je bio "ministar za vjerska pitanja".
Prema Duhovno?n propisu Crkva nije božanska ustanova već državni odjel.
Kako je bila utemeljena na svjetovnim pretpostavkama, ona se malo obazirala na
ono što je engleska reformacija nazivala "krunskim pravima Otkupitelja". To se
93
PRAVOSLAVNA CRKVA
tiče ne samo odredbi koje se odnose na višu crkvenu upravu već i na mnoge druge
odredbe. Svećenik koji iz ispovijedi dozna za neki plan koji bi vlada mogla smatrati
urotničkim, dužan je prekršiti tajnost sakramenta i obavijestiti policiju o imenima
i svim drugim pojedinostima. Monaštvo je grubim riječima nazvano "izvorom
brojnih nereda i nemira" i postavljena su mu mnoga ograničenja; nove manastire
nije se moglo osnivati bez posebne dozvole; monasima je bio zabranjen život
pustinjaka, a ženama mladim od pedeset godina nije bilo dopušteno povući se u
manastir.
Iza ograničenja postavljenih manastirima koji su tada bili glavnim središtima
socijalnog djelovanja, postojala je svjesna namjera. Ukidanje patrijaršije bilo je
dio šireg plana: Petar je nastojao ne samo Crkvu lišiti vodstva već je isključiti i iz
karitativnog djelovanja. Petrovi nasljednici još više su ograničili djelovanje mana-
stira: Jelisaveta (na vlasti od 1741. do 1762.) konfiscirala je većinu manastirskih
dobara, a Katarina II. je (vladala od 1762. do 1796.) ukinula polovinu manastira
te onima koji su preostali nametnula stroga ograničenja u pogledu broja monaha.
Zatvaranje manastira bilo je kobno za najudaljenije krajeve Rusije gdje su oni
bili jedina kulturna i karitativna središta. Međutim, društveni rad Crkve, iako
vrlo ograničen, nikad nije sasvim prekinut.
Petrove vjerske reforme izazvale su veliko neodobravanje u Rusiji, ali je otpor
bio surovo potisnut. Izvan Rusije moćni Dositej je također snažno prosvjedovao,
no Pravoslavna crkva pod turskom vladavinom nije bila kadra djelotvorno inter-
venirati i četiri najstarije patrijaršije su 1723. prihvatile ukidanje Moskovske
patrijaršije i priznale uspostavljanje Svetoga sinoda.
Sustav crkvene vlasti kakav je uspostavio Petar Veliki ostao je na snazi sve do 1917.
Sinodsko razdoblje u povijesti ruskoga pravoslavlja obično se prikazuje kao doba
stagnacije u kojemu je Crkva bila potpuno podvrgnuta državnoj vlasti. I površni
pogled na osamnaesto stoljeće potvrdio bi takvu ocjenu. Bilo je to doba nera-
zumnog pozapadnjivanja crkvene umjetnosti, crkvene glazbe i teologije. Oni koji
su se bunili protiv suhoparne skolastike bogoslovnih akademija nisu se okrenuli
učenju Bizanta ili drevne Rusije već su se nadahnjivali vjerskim i pseudovjerskim
pokretima onodobnoga Zapada, naginjući prema protestantskom misticizmu,
njemačkom pijetizmu, slobodnom zidarstvu70 i njima sličnim pokretima. Medu
višim svećenstvom isticali su se dvorski visokodostojnici kao što je Ambrozije
(Zertiss-Kamensky), arhiepiskop Moskve i Kaluge, koji je nakon smrti 1771. za
sobom ostavio (medu ostalim vrijednostima) 252 košulje od najfinijega lana i devet
pari naočala u zlatnim okvirima.
70
Pravoslavnim vjernicima strogo je zabranjeno, pod prijetnjom izopćenja, prići slobodnim zidarima.
88
MOSKVA I SANKT PETERBURG
Ali, to je tek jedna strana slike osamnaestoga stoljeća. Sveti sinod, ma kako
njegovo osnivanje bilo teoretski sporno, u praksi se pokazao djelotvornim. Promi-
šljeni crkveni ljudi potpuno su bili svjesni nedostataka Petrovih reformi, pa
činjenica da su im se pokorili nije nužno značila i da su se sa svime složili. Teologija
je bila pozapadnjačena, ali je razina učenosti bila visoka. Iza zapadnjačke fasade
neprekinuto se odvijao istinski život pravoslavne Rusije. Ambrozije Zertiss-Kamen-
sky predstavnik je jednoga tipa ruskog biskupa, međutim bilo je biskupa i sasvim
drugačijih osobina, pravih monaha i paroha kao što je bio voronješki biskup sv.
Tihon Zadonski (1724.-1783.). Odličan propovjednik i vrlo čitan pisac, bio je
posebno zanimljiv kao čovjek koji je (poput mnogih suvremenika) uzimao od
Zapada i istodobno ostao čvrsto ukorijenjen u klasičnu tradiciju pravoslavne
duhovnosti. Crpio je znanja iz njemačkih i engleskih vjerskih knjiga pa se npr.
njegova podrobna razmišljanja o Isusovim fizičkim patnjama čine tipičnijima za
katoličanstvo nego za pravoslavlje. Tokom jedne molitve doživio je iskustvo slično
"tamnoj noći duše" kakvo su opisivali zapadni mistici kao što je španjolski katolički
mistik sv. Ivan od Križa. Međutim, po svojim pogledima Tihon je bio blizak i
Teodoziju i Sergiju, odnosno Nilu i nestjecateljima. Kao tolike ruske svece,
jednako laičke kao i monaške, osobito ga je veselilo pomagati siromašnima i bio
je najsretniji kad je razgovarao s običnim ljudima - seljacima, prosjacima, pa čak
i zločincima.
Drugo sinodsko razdoblje koje traje cijelo devetnaesto stoljeće nipošto nije
bilo razdoblje duhovnog zaostajanja, naprotiv, bilo je to doba velike obnove Ruske
crkve. Ljudi su se okrenuli od vjerskih i pseudovjerskih pokreta suvremenog
Zapada, usredotočivši se na duhovnu snagu pravoslavlja. Zatim je rame uz rame
s obnovom duhovnog života išlo i novo oduševljenje za misionarsku djelatnost.
Pravoslavlje se u tom periodu i u teologiji oslobađalo ropskog podražavanja
zapadnih uzora.
Ta vjerska obnova začeta je na Svetoj gori, dijelom i svjedočenjem sv. Paisija
Veličkovskog (1727.-1794.). Rođenjem Ukrajinac, za vrijeme studija na bogo-
slovnoj akademiji u Kijevu, Paisij je osjetio odbojnost prema svjetovnoj atmosferi
u podučavanju i pošao je u Svetu goru gdje se i zamonašio. Godine 1763. odlazi
u Rumunjsku i postaje iguman Njametskog manastira u kojemu će s vremenom
okupiti više od 500 članova i manastir pretvoriti u veliko duhovno središte. Pod
njegovim vodstvom zajednica će se osobito posvetiti prevođenju grčkih otaca na
staroslavenski. Na Atosu je upoznao iz prve ruke hezihastičku tradiciju, a bio je i
vrlo blizak svome suvremeniku Nikodemu. Na crkvenoslavenski jezik preveo je
knjigu Philokalia koja će biti tiskana u Moskvi 1793. Paisij je veliko značenje
pridavao prakticiranju neprestane molitve - posebno Molitve Isusu - i uporno
95
PRAVOSLAVNA CRKVA
ustrajavao na potrebi pokoravanja starcu. Na njega su snažno utjecali Nil i nestje-
catelji, a nije podcjenjivao ni dobre strane josifovskog oblika monaštva: više nego
je to činio Nil, pridavao je važnost liturgijskoj molitvi i socijalnom djelovanju,
pokušavajući poput Sergija spojiti mistični aspekt manastirskog života s fizičkim
i društvenim realitetom.
Paisij se više nikada nije vratio u Rusiju, ali su putovali njegovi učenici iz
Rumunjske, pa je pod njihovim utjecajem došlo do oživljavanja manastira po
čitavoj ruskoj zemlji. Postojeći manastiri su proširivani, a podignuto je i mnogo
novih: 1810. godine Rusija je imala 452 manastira, a 1914. ih je već bilo 1025.
Taj manastirski pokret, kojeg je izvanjski cilj bio služiti svijetu, doveo je u središte
crkvenog života tradiciju nestjecatelja koja je od šesnaestog stoljeća bila potisnuta.
To se osobito vidjelo po tome što se razvila praksa duhovnoga vodstva. Premda
je starac bio lik karakterističan za mnoga razdoblja pravoslavne povijesti, postao
je dominantan lik i našao par excellence mjesto upravo u Rusiji devetnaestog
stoljeća.
Prvi i najveći starac 19. stoljeća bio je sv. Serafim Sarovski (1759.- 1833.)
koji je od svih ruskih svetaca nepravoslavnim kršćanima možda bio najprivlačniji.
Nakon što je kao devetnaestogodišnjak ušao u Sarovski manastir, proveo je šesnaest
godina kao običan član zajednice. Onda se povukao i sljedećih dvadeset godina
živio u samoći, boraveći najprije u šumskoj kolibi, a potom je bio (kad su mu
noge otkazale i više nije mogao hodati) zatvoren u manastirskoj ćeliji. Bilo je to
naukovanje za starca. Konačno je 1815. godine otvorio vrata svoje ćelije. Od jutra
do večera primao je sve koji su mu dolazili tražiti pomoć; liječio je bolesne, davao
savjete i često nudio odgovor i prije nego bi čuo pitanje. Događalo se da u jednome
danu primi i po nekoliko desetaka, pa i stotina ljudi. Vanjske manifestacije
Serafimova života bile su vrlo slične životu sv. Antuna Egipatskog koji se je također
prije petnaest stoljeća najprije povukao iz svijeta, a potom se pri kraju života vratio
tom svijetu. Serafima s pravom smatraju tipično ruskim svecem koji, medu
ostalim, potvrđuje koliko rusko pravoslavlje u svome najboljem izrazu ima zajed-
ničkoga i s Bizantom i s općom pravoslavnom tradicijom bilo kojega vremena.
Prema sebi je Serafim bio toliko strog (jednom je proveo tisuću noći u nepre-
kinutoj molitvi za dugih noćnih sati mirno stojeći na stijeni) koliko je prema
drugima bio blag, ali ne sentimentalan ili popustljiv. Asketski ga život nije učinio
tmurnim, naprotiv, ako je ikada život nekoga svetog čovjeka bio obasjan radošću,
onda je to bio Serafimov život. Vizija božanske taborske svjetlosti poprimila je u
njegovu slučaju vidljiv lik jer je preobrazila njegovo tijelo. Jedno od Serafimove
"duhovne djece", Nikolaj Motovilov, opisao je događaj koji se zbio jednoga
zimskog dana dok su njih dvojica razgovarali u šumi. Serafim je govorio o potrebi
88 96
MOSKVA I SANKT PETERBURG
postizanja Svetoga duha, a Motovilov ga je zapitao kako netko može biti siguran
"da je u Božjemu duhu":
Tada me otac Serafim primi čvrsto za ramena i reče: 'Sine moj, obojica smo u ovom
času u D u h u Božjem. Zašto me ne pogledaš?
- N e mogu, Oče - odgovorih - jer oči ti bliješte poput munje. Lice ti je svjetlije
od sunca, pa m e oči bole gledam li te.
- N e boj se - reče on - upravo u ovome času si i ti postao sjajan kao ja. I ti si sada
u punoći D u h a Božjega; inače me ne bi mogao vidjeti kao što me vidiš.
Tada mi, spustivši glavu prema meni, šapne potiho u uho: - Zahvali Bogu Gos-
podu na njegovoj neizmjernoj dobroti prema nama...Ali zašto me, sinko, ne pogledaš
u oči? Samo gledaj i ne boj se; Gospod je s nama.»
N a k o n tih riječi pogledah ga u lice, i tada me obuzme još veće strahopoštovanje.
Zamislite u središtu sunca, u zasljepljujućoj svjetlosti podnevnog sjaja, lice čovjeka
koji mi se obraća. Vidite kako mu se usne miču i kako m u se mijenja izraz očiju, čujete
njegov glas, osjećate kako vam nešto dotiče ramena; ali m u ne vidite ruke, ne vidite
ni sebe ni njegovo tijelo, već samo zasljepljujuću svjetlost koja se širi na nekoliko metara
uokolo i koja svojim sjajem osvjetljava snijeg što prekriva šumsku čistinu i pahulje
što bez prestanka padaju...
- Sto osjećaš? - pita me otac Serafim.
- Neizmjerno dobro stanje - rekoh.
- Ali kakvu vrst dobrog stanja? Reci točno kako se to dobro osjećaš?
- Osjećam takav mir - odgovorih - takav mir u svojoj duši da ga riječima ne mogu
opisati.
- T o je mir - reče otac Serafim - o kojemu je Gospodin rekao svojim učenicima:
'Svoj mir vam dajem; ne dajem vam onaj mir koji svijet daje (Iv 14, 27), već mir koji
premašuje svako poimanje (Fil 4, 7)... Sto još osjećaš?
- Neizmjernu radost u svom srcu.
A otac Serafim nastavi: - Kad D u h Božji side na nekoga i zasjeni ga p u n i n o m
svoje prisutnosti, onda duša te osobe biva preplavljena neizrecivom radošću, jer Sveti
D u h ispunjava radošću sve što dodirne... 71
I tako razgovor teče dalje. Čitav taj odlomak izvanredno je važan za razumijevanje
pravoslavne doktrine koja se odnosi na oboženje i spajanje s Bogom. Ona pokazuje
do koje je mjere tijelo uključeno u pravoslavnu predodžbu o posvećenju: nije samo
duša Serafimova (ili Motovilova) preobražena milošću Božjom, već čitavo njihovo
tijelo. Opažamo da ni Serafim ni Motovilov nisu u stanju ekstaze; obojica suvislo
govore i svjesni su izvanjskoga svijeta, ali su obojica ispunjena Duhom Svetim i
okupana svjetlošću budućega doba.
71
Fedotov, The Treasury of Russian Spirituality, str. 273-275.
PRAVOSLAVNA CRKVA
Serafim nije imao učitelja u vještini vođenja, niti je imao nasljednika. Nakon
njega tu je zadaću preuzela jedna druga zajednica - isposnica Optina pustinja.
Tim je manastirom, od 1829. godine pa sve dok ga boljševici nisu ukinuli (1923.),
upravljao niz ljudi čiji se utjecaj kao i Serafimov prostirao po cijeloj Rusiji.
Najpoznatiji optinski starci bili su Leonid (1768.-1841.), Makarije (1788.-1860.)
i Ambrozije (1812.-1891.). Iako su svi ti starci pripadali Paisijevoj školi i bili odani
molitvi Isusu, svaki je od njih posjedovao izrazitu osobnost: Leonid je npr. bio
jednostavan, živahan i izravan u kontaktima, i posebno se sviđao seljacima i
trgovcima, a Makarije je bio vrlo obrazovan, dobro je poznavao patristiku i bio
povezan s intelektualnim krugovima svoga doba. Optina je imao i stanovit utjecaj
na čitav niz pisaca kao što su Gogolj, Homjakov, Dostojevski, Solovjev i Tolstoj.72
Dojmljiv lik starca Zosime u romanu Dostojevskoga Braća Karamazovi temelji
se na liku sv. Makarija ili sv. Ambrozija iz Optina, iako Dostojevski tvrdi da ga
je u prvom redu nadahnuo život sv. Tihona Zadonskog.
"Samo je jedna stvar važnija od svih knjiga i ideja", pisao je slavofil Ivan
Kirejevski, "a to je pronaći pravoslavnoga starca kojemu možeš povjeriti svaku
svoju misao i od kojeg možeš čuti ne osobno mišljenje već sud samih svetih otaca.
Slava Bogu da takvi starci još nisu iščezli iz Rusije."73
Preko staraca manastirska je obnova utjecala na život mnogih laika. Duhovno
ozračje toga doba živo je opisano u knjizi anonimnog autora Molitva ruskog
hodočasnika u kojoj su ispričani doživljaji jednoga ruskog seljaka koji putuje
zemljom s molitvom Isusu na usnama. To je vrlo privlačno djelce zapanjujuće
jednostavnosti, iako donekle jednostrano, budući da naglašava zazivanje svetog
imena, a isključuje sve drugo. Jedna od namjera knjige je pokazati kako molitva
Isusu ne pripada samo monasima već je može primijeniti svaki čovjek, u svakom
načinu života. Hodočasnik je na putovanjima nosio sa sobom primjerak knjige
Philokalia, vjerojatno u Paisijevu staroslavenskom prijevodu. Sveti Teofan Zatvo-
rnik (1815-1894.) objavio je između 1876. i 1890. prošireno izdanje te knjige u
pet svezaka, ne na crkvenoslavenskom već na ruskom jeziku.
Do sada smo uglavnom govorili o događajima koji su se zbivali u manastirima.
Međutim, velikim ličnostima Ruske crkve devetnaestog stoljeća pripada i jedan
pripadnik oženjenog svećenstva, sv. Ivan (Jovan) Kronštatski (1829.—1908.). Čitav
72
Vrlo je žalosna priča o odnosima Tolstoja i Pravoslavne crkve. Tolstoj se u drugom dijelu svog života
žestoko okomio na Crkvu pa ga je Sveti sinod, nakon stanovitog oklijevanja, izopćio u veljači 1901.
Dok je ležao na samrti, u kući šefa željezničke stanice u Astapovu, jedan od staraca iz manastira Optina
doputovao je u posjet, ali Tolstojeva ga je obitelj odbila primiti.
73
Navod metropolita Serafima (berlinskog i zapadnoeuropskog), L'Église orthodoxe, Pariz, 1952., str.
219.
88 98
MOSKVA I SANKT PETERBURG
svoj radni vijek proveo je na jednomu mjestu, u Kronstadtu, pomorskoj bazi u
predgrađu Petrograda. Do kraja je bio predan parohijskim dužnostima - posjeći-
vao siromašne i bolesne, organizirao karitativna bogoslužja, podučavao vjeri djecu
svoje parohije, neprestano propovijedao i molio sa svojom pastvom ili za svoju
pastvu. Bio je do kraja svjestan moći molitve, a kad je služio liturgiju, znao se
potpuno zanijeti: "Nije mogao zadržati propisnu intonaciju: zazivao je Boga, vikao,
plakao pred vizijom Golgote i Uskrsnuća koji su mu se priviđali neobično snažno
i neposredno."74 Isti osjećaj neposrednosti imamo kad čitamo bilo koju stranicu
njegove duhovne autobiografije Moj život u Kristu. Kao i sv. Serafim, i on je
posjedovao dar iscjeljivanja, proziranja drugih i duhovnog vodstva.
Sv. Ivan je od vjernika zahtijevao često pričešćivanje, premda u Rusiji tog doba
nije bilo uobičajeno da se laici pričešćuju češće od tri do četiri puta na godinu.
Kako nije imao dovoljno vremena saslušati svakoga tko se želio ispovjediti pojedi-
načno, uveo je takav oblik javnog ispovijedanja u kojemu su svi istodobno glasno
izvikivali svoje grijehe. Umjesto ikonostasa, uveo je niski zaslon tako da se i oltar
i onaj koji služi mogu vidjeti za vrijeme čitave službe Božje. Inzistiranjem na
ispovijedi i uvođenjem starijeg oblika zaslona, postao je preteča liturgijskih običaja
suvremenog pravoslavlja.
U devetnaestom stoljeću u Rusiji je došlo do snažne obnove misionarstva. Rusi
su još od vremena Mitrofana Sarajskog i Stefana Permskog bili vrlo aktivni u
misionarskoj djelatnosti, a kako se moć Moskovske kneževine širila prema istoku,
otvarala su se prostrana područja za evangelizaciju domorodačkog stanovništva i
muslimanskih Mongola. I premda Crkva nikad nije prestala slati propovjednike
među neznabošce, misionarski napori su u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću
donekle posustali, posebno nakon što je carica Katarina zatvorila manastire.
Međutim, u devetnaestom stoljeću izazov misionarstva prihvaćen je sa svježom
snagom i oduševljenjem: Kazanska akademija, otvorena 1842., posebno se posve-
tila proučavanju misionarstva: obučavano je domorodačko svećenstvo, a Sveto
pismo i liturgija prevedeni su na najrazličitije jezike. Samo u Kazanskoj oblasti
liturgija se služila na dvadeset i dva jezika i dijalekta. Znakovito je da je jedan od
voda misionarske obnove, arhimandrit Makarije (Gluharev, 1792.-1847.) nekad
proučavao hezihaste, a poznavao je i učenike Paisija Veličkovskog. Obnova misio-
narske djelatnosti imala je korijene u obnovi duhovnog života uopće. Najveći
misionar devetnaestog stoljeća bio je sv. Inocent (Inokentije), biskup Aljaske (Ivan
Venjaminov, 1797 -1879.), kojega milijuni pravoslavnih Amerikanaca danas slave
kao svoga glavnog "apostola".
74
Fedotov, The Treasury of Russian Spirituality, str. 348.
 MOSKVA I SANKT PETERBURG
PRAVOSLAVNA CRKVA

Jedan od najvećih povjesničara Ruske crkve, prof. Kartašev (1875.-1960.), s

Na području teologije Rusija devetnaestog stoljeća oslobodila se pretjerane
pravom je rekao:
ovisnosti o Zapadu. Bila je to uglavnom zasluga Alekseja Homjakova ( 1 8 0 4 -
1860.), vode slavenofilskoga kruga i možda prvoga izvornog teologa u povijesti Podložnost je iznutra oplemenjena kršćanskom poniznošću... Ruska crkva stradavala
Ruske crkve. Homjakov, zemljoposjednik i umirovljeni konjički satnik, pripadao je pod teretom režima, ali je sve uspjela nadvladati iznutra. O n a je jačala, širila se i
je tradiciji laičkih teologa kojih je oduvijek bilo u pravoslavlju. Tvrdio je da cvjetala na mnogo načina. Stoga se razdoblje Svetoga sinoda može nazvati najsjajnijim
zapadno kršćanstvo, rimokatoličko i protestantsko, dijeli iste zamisli i jednaka i najslavnijim razdobljem u povijesti Ruske crkve.76

temeljna stajališta, dok je prema njegovu mišljenju pravoslavlje nešto sasvim drugo.
Sest mjeseci nakon što je car Nikolaj abdicirao a vlast preuzela Privremena vlada,
Ako je tome tako (nastavlja Homjakov), nije dovoljno da se pravoslavna teologija
u Moskvi je 15. kolovoza 1917. sazvan Sveruski crkveni sabor koji je zasjedao
napaja sa Zapada, kao što je bio slučaj u sedamnaestom stoljeću, već da se, umjesto
sve do rujna sljedeće godine. Više od polovine sabornika bili su laici - 250 biskupa
što se služi protestantskim argumentima protiv Rima, a rimskim protiv protes-
i svećenika i 314 laika - ali (prema Kanonskom zakonu) konačnu odluku o
tanata, treba vratiti svojim izvornim korijenima i ponovno otkriti pravoslavnu
vjerskim pitanjima mogli su donijeti samo biskupi. Sabor je zacrtao dalekosežni
tradiciju koja u svojim temeljima nije ni rimska ni reformatorska već univerzalna.
program reformi od kojih je najvažnije bilo ukidanje sinodskog oblika vlasti koju
Kao što je još prije Homjakova izrazio njegov prijatelj G. Samarin, "naša pravo-
je utemeljio Petar Veliki te obnova patrijaršije. Do izbora patrijarha došlo je 5.
slavna bogoslovna škola nije bila u poziciji da definira katoličanstvo i protestan- studenog 1917., kad je izabran moskovski metropolit sv. Tihon (1866.-1925.).
tizam, jer je - polazeći od vlastitih pravoslavnih stajališta - i sama bila podijeljena
Izvanjska zbivanja ubrzala su donošenje odluke. Za vrijeme prvih sjednica
na dvoje, i svaki je od tih dvaju dijelova zauzimao stajališta suprotna onome
sabornici su osluškivali tutnjanje boljševičkoga topništva koje je gađalo Kremlj,
drugome (bilo rimokatolička bilo protestantska), a ne iznad njega. Homjakov je
a dva dana prije izbora novoga patrijarha Lenjin je sa svojim suradnicima u cijelosti
bio prvi koji je katoličanstvo i protestantizam sagledao sa stajališta Crkve, znači s
zavladao Moskvom. Crkva nije imala vremena započeti provoditi svoje reforme.
relevantnijega višeg stajališta: i upravo je zato bio u stanju definirati ih."75 Homja-
Uoči svršetka Sabora, u ljeto 1918., sabornici su s užasom doznali da su boljševici
kov se posebno bavio crkvenom doktrinom, njezinom jedinstvenošću i ovlastima;
okrutno umorili kijevskog metropolitu sv. Vladimira. Počeli su progoni.
i tu je njegov trajni doprinos pravoslavnoj teologiji.
Za života Homjakov je malo (ili nimalo) utjecao na bogosloviju podučavanu
na akademijama i u sjemeništima koji su također sve više ovisili o Zapadu. Oko
1900. godine ruska akademska bogoslovija dosegnula je vrhunac, a postojao je i
stanovit broj teologa, povjesničara i liturgista koji, iako potpuno obučeni u
zapadnim akademskim disciplinama, ipak nisu dopuštali da zapadni utjecaji učine
nevjerodostojnim njihovo pravoslavlje. U godinama nakon 1900. došlo je i do
značajne intelektualne obnove izvan bogoslovnih škola. Još od vremena Petra
Velikog ruski su intelektualci bili zaraženi ateizmom, ali sada je određeni broj
mislilaca s različitih strana tražio svoj put prema Crkvi. Neki od njih prije su čak
bili marksisti kao Sergej Bulgakov (1871.-1944.) koji se poslije zaredio te Nikolaj
Berdjajev (1874.-1948.); obojica će kasnije odigrati istaknutu ulogu u životu ruske
emigracije u Parizu.
Ako se prisjetimo života optinskih igumana Tihona i Serafima, Ivana Kronš-
tatskog ili misionarske i bogoslovne djelatnosti u Rusiji devetnaestog stoljeća,
uvidjet ćemo kako je nepravedno sinodsko razdoblje smatrati vremenom opadanja.
76
75
Članak iz časop. The Christian Easty sv. XVI, 1936., str. 114 i 115.
Cit. Birkbeck, Russia and the English Church, str. XIV.

100 101
 SEDMO POGLAVLJE

DVADESETO STOLJEĆE, I.
GRCI I ARAPI
Crkva je živa slika vječnosti u vremenu.
Otac Georgije Florovski

Danas Pravoslavna crkva opstoji u pet različitih životnih situacija. Najprije, tu

su pravoslavni koji žive na području istočnog Sredozemlja kao manjina u pretežno
muslimanskom okruženju. U tom se položaju nalaze sve četiri drevne patrijaršije:
Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska i Jeruzalemska (ova posljednja postoji
pod muslimanskom upravom u Jordanu, a ne u Izraelu). Zatim su tu dvije Pravo-
slavne crkve, Ciparska i Grčka u kojima još postoji, u nešto blažem obliku, veza
između Crkve i države kakva je bila u Bizantu. Na trećem su mjestu pravoslavne
Crkve istočne Europe koje su sve donedavno živjele pod komunističkom vlašću i
bile više ili manje proganjane. Taje skupina kudikamo najveća, a uključuje Rusku,
Srpsku, Rumunjsku, Bugarsku, Gruzijsku, Poljsku, Albansku i Češku crkvu;
ukupno obuhvaća više od 85% vjernika Pravoslavne crkve danas. Na četvrtom
mjestu su pravoslavne zajednice u dijaspori po zapadnom svijetu, a čine je uglav-
nom iseljenici i prognanici i njihovi potomci te stanovit broj zapadnih obraćenika.
Na petom su mjestu male pravoslavne misionarske zajednice u istočnoj Africi,
Japanu, Kini, Koreji i drugdje. Svih pet skupina zajedno obuhvaćaju 110 do 140
milijuna ljudi od kojih su možda 50 do 80 milijuna donekle aktivni vjernici.
Ovo poglavlje posvetit ćemo prvim dvjema skupinama - Grcima i Arapima
koji žive u muslimanskom okruženju i Grcima koji defacto imaju "državnu crkvu".
U sljedećem poglavlju ćemo razmotriti pravoslavne vjernike u svijetu koji smo
nekad zvali "drugi svijet", u prostoru iza nekadašnje "željezne zavjese". U trećem
poglavlju ćemo se posvetiti pravoslavnim vjernicima razasutim po kugli zemaljskoj
i pravoslavnim misionarima danas.

103
PRAVOSLAVNA CRKVA
I. Carigradska patrijaršija, koja se u desetom stoljeću sastojala od 624 eparhije
danas je višestruko manjeg opsega. Pod njezinom jurisdikcijom sada su sljedeće
patrijaršije:
1. Turska;
2. Kreta i Dodekaneza;
3. Svi Grci razasuti po svijetu, zajedno s ruskim, ukrajinskim, poljskim i
albanskim skupinama u iseljeništvu (vidi deveto poglavlje);
4. Sveta gora;
5. Finska.
Ukupno je to oko šest milijuna ljudi, od kojih su polovina Grci koji žive u
Sjevernoj Americi.
Početkom dvadesetog stoljeća u Turskoj je živjelo gotovo dva milijuna pravo-
slavnih Grka medu kojima i uspješna zajednica od 250 000 ljudi u Carigradu
(Istanbulu). Međutim, nakon kobnog poraza grčke vojske u Maloj Aziji 1922.,
veliki broj Grka je pobijen, osobito u Izmiru (Smirni). A onda su nastupili još
teži dani. Prema Lausanskom sporazumu (od srpnja 1923.) došlo je do "razmjene
stanovništva" pa su svi pravoslavni protjerani u Grčku; mnogo tisuća ljudi pomrlo
je na putu tokom preseljenja. Jedino je grčkom stanovništvu u Istambulu i okolici
bilo dopušteno da ostane. Pa i oni su živjeli uz velika ograničenja, s izuzetkom
samoga patrijarha, dok je pravoslavnome svećenstvu bilo zabranjeno pojaviti se
na ulici u službenoj odjeći (doduše, isto pravilo se odnosilo i na muslimansko
svećenstvo).
Položaj Grka u Istanbulu pogoršao se pedesetih godina zbog turskog ogorčenja
izazvanog pokretom za ujedinjenje Cipra s Grčkom (Enosis). U brutalnoj protu-
grčkoj (i protukršćanskoj) pobuni 6. rujna 1955., šezdeset od postojećih osamdeset
crkava u gradu bilo je opustošeno i opljačkano čime je kršćanima nanesena
neprocjenjiva materijalna šteta, a bilo je i mnogo silovanja pa i ubojstava. Tokom
prvih sati nereda turske vlasti nisu se upletale u sukob tako da su pobunjenici
imali odriješene ruke. U godinama koje su slijedile mnogi su Grci iz straha
napustili Istanbul, a neki su bili i prisilno deportirani tako da se do početka
devedesetih godina dvadesetog stoljeća grčka zajednica svela na svega tri do četiri
tisuće ljudi, većinom starih i siromašnih ljudi. Turske vlasti su početkom šezdesetih
zatvorile tiskaru Patrijaršije čime je potpuno obustavljena cjelokupna izdavačka
djelatnost, a slavna je bogoslovna škola na otoku Halki 1971. bila prisiljena
zatvoriti svoja vrata. Pronio se glas da će i sam patrijarh biti prognan s turskoga
tla, ali do toga ipak nije došlo. Napokon, osamdesetih se godina stanje donekle
popravilo. Turci su dopustili da se glavna zgrada Patrijaršije koja je nesretnim
104
GRCI I ARAPI
slučajem izgorjela 1941., u potpunosti obnovi i otvori 1987. Patrijarh i biskupi
čije su kretanje Turci bili jako ograničili sada su napokon dobili dopuštenje da
putuju u inozemstvo.
Od zatvaranja škole na otoku Halki, Patrijaršija se za školovanje morala osla-
njati na bogoslovne škole na Kreti i Patmosu te Sjevernoj Americi i Australiji. U
Grčkoj Patrijaršija održava dvije aktivne zadužbine: Patrijaršijski Institut za patris-
tičke studije u manastiru Vlatadon u Solunu, koji je otvoren 1968. i objavljuje
znanstveni časopis Kleronomia, i Pravoslavna Akademija u Honiji na Kreti, koja
je također osnovana 1968., a bavi se socijalnim i ekološkim problemima. Pod
Patrijaršijom je također Pravoslavni centar u Chambésyu (u blizini Zeneve), koji
je posebno zadužen za poticanje veza unutar pravoslavlja.
Najslavniji ekumenski patrijarh nakon drugoga svjetskog rata, patrijarh Atena-
gora (Atinagora), u službi od 1948. do 1972., bio je smjeli vizionar koji se uglav-
nom posvetio dvjema zadaćama: jačanju veza medu pravoslavnim Crkvama,
posebno posredovanjem Rodoske konferencije,77 i borbi za kršćansko jedinstvo
diljem svijeta. Njegove inicijative u ovoj drugoj sferi, a osobito pokušaji ponovnog
približavanja Rimu, došle su pod udar pravoslavnih konzervativnih snaga u Grčkoj
i izvan nje. Njegov nasljednik, patrijarh Dimitrije (u službi od 1972. do 1991.)
bio je miran čovjek, čovjek molitve; kao takav mnogo je pridonio uspostavljanju
povjerenja i u biti nastavio istim putem, i dalje radeći na jedinstvu kršćana.
Patrijarh Bartolomej (Vartolomej), izabran 1991., bio je stručnjak za kanonsko
pravo, a kako je bio rimski student održavao je čvrste veze sa zapadnim kršćan-
stvom.
Sveta gora, glavno središte pravoslavnog monaštva u posljednjih tisuću godina,
nije samo grčko već i međunarodno središte. Od dvadeset samostalnih manastira
danas ih je sedamnaest grčkih, jedan ruski, jedan srpski i jedan bugarski; u bizan-
tsko doba jedan od ovih dvadeset bio je gruzijski, a postojao je i jedan latinski
manastir u kojemu su boravili redovnici iz Amalfija u Italiji. Osim samostalnih
manastira, tu ima i nekoliko većih kuća i mnogo manjih nastambi (grč. sketes,
štavljena koža; kellia); tu žive i pustinjaci od kojih neki ponad opasnih ponora,
na južnom dijelu poluotoka, ili u kolibama i pećinama do kojih je često moguće
doprijeti jedino s pomoću trošnih ljestava. Na Svetoj gori (Atosu) i danas uspo-
redno traju sva tri oblika monaškog života koja su postojala u četvrtom stoljeću
u Egiptu: život u zajednici, polupustinjački i pustinjački život. To upućuje na
kontinuitet pravoslavlja u vremenu i prostoru.
77
Vidi, str. 187.
105
PRAVOSLAVNA CRKVA
Razdoblje od 1914. do polovine 1960. godine bilo je za Svetu goru vrijeme
opadanja i drastičnog smanjenja broja monaha. Na početku stoljeća bilo ih je
oko 7500 od kojih su gotovo polovina bili Rusi; ruski manastir Sv. Pantelejmon
(Rusikon) imao je gotovo 2000 članova. Otac Amfilohije, duhovni otac s Patmosa,
ispričao mi je kakav je dojam na njega, kao Grka, ostavilo rusko pojanje kad je
1912. posjetio Sv. Pantelejmon: bilo je to nešto najbliže "nebu na zemlji" što je
ikad u životu osjetio. Ali nakon drugoga svjetskog rata nije više bio moguć dolazak
novih monaha iz Rusije, a malobrojni su bili i pridošlice iz ruskog iseljeništva
tako da se do 1960. broj u Rusikonu sveo na manje od 60 monaha. Nakon 1945.
drastično je smanjen broj i novopridošlih monaha iz Rumunjske, Bugarske i Srbije.
Jednako tako je vrlo malo mladih Grka dolazilo na Svetu goru. Do kraja pedesetih
broj se na godinu smanjivao za četrdeset do pedeset monaha, da bi njihov ukupni
broj do 1971. bio svega 1145 monaha. Gotovo svi su bili starci i što se tiče
ljudskoga faktora, nije bilo izvjesno hoće li Sveta gora uopće imati budućnosti.
Samo je malen broj monaha bio visoko obrazovan pa je prestao djelotvoran
duhovni utjecaj Svete gore na Grčku i pravoslavlje u svijetu.
Bilo bi međutim pogrešno suditi Svetoj gori ili donositi svoj sud o bilo kojemu
monaškom središtu samo po broju monaha i njihovu obrazovanju jer pravi kriteriji
nisu veličina i učenost već kakvoća duhovnog života. Cak i u razdoblju vidljiva
opadanja, neke su kuće zadržale visoku duhovnu razinu, kao na primjer Dionizijat
pod ocem Gabrijelom (Gavrilo, 1886.- 1983.) koji je tamo bio iguman skoro
pedeset godina. Jedan od tamošnjih monaha, otac Teoklit (još uvijek aktivan)
napisao je važnu studiju o monaškom životu pod naslovom Između neba i zemlje
(objavljena u Ateni 1956.) koja jasno pokazuje neprekinutu životnost svetogorske
duhovnosti. Samozatajno i na nenametljiv način Sveta gora je i dalje davala svece,
askete i ljude od molitve odgojene na klasičnoj tradiciji pravoslavlja. Jedan od
njih bio je i sv. Silvan (1866.-1938.) koji je 1988. proglašen svecem u ruskom
manastiru Sv. Pantelejmona. Bio je seljačkog podrijetla i život mu, gledano izvana,
nije bio obilježen posebnim događajima, ali je za sobom ostavio vrlo ganutljive
meditacije, poetski nadahnute i s dubokom teološkom vizijom; za tiskanje ih je
priredio njegov učenik arhimandrit Sofronije (1896.-1993.) i objavio na mnogim
jezicima. Drugi takav monah bio je otac Josif (umro 1959.), Grk koji je živio u
polupustinjačkoj nastambi Nova Skitija i koji je oko sebe okupio skupinu učenika
koji su se posvetili prakticiranju noera prosevchi ("duhovnoj" ili "unutarnjoj"
molitvi), posebno molitvama Isusu. Dokle god Sveta gora bude davala ljude poput
sv. Silvana i oca Josifa, neće se moći reći da je odstupila od svoga cilja.
Iznenada i neočekivano, nakon pola stoljeća vidljiva opadanja, krajem 1960-
ih otvara se novo poglavlje u povijesti Svete gore. Znakovi novoga života bili su
104
GRCI I ARAPI
očiti — najprije jedva vidljivi i nesigurni, a onda, u osamdesetima, već jasni i
nesporni. To se u prvom redu odnosilo na priljev monaha. Nakon što je 1971.
broj ljudi dosegnuo najnižu točku (svega 1145), on počinje pomalo rasti pa je
1990. na Svetoj gori već živjelo 1500 stalnih monaha. Ako gledamo samo brojke,
može se činiti da se ne radi o znatnijemu povećanju; mnogo važniji pomak odnosio
se na životnu dob: dok su 1971. većinom bili šezdesetogodišnjaci, 1990. preko
polovinu su činili oni mlađi od četrdeset godina. Promjene su u mnogim manas-
tirima bile gotovo dramatične: kuće koje su se 1971. činile osuđene na tiho
propadanje i u kojima je stanovalo po dvanaestak ostarjelih monaha od kojih je
tek polovina bila kadra prisustvovati bogoslužju, deset ili petnaest godina kasnije
kuće su bile pune mladih i aktivnih ljudi, a jedva da se tu i tamo vidjela pokoja
sijeda brada.
Još važnije od broja pristiglih bila je vrijednost tih ljudi: mnogi od njih bili su
ne samo visoko obrazovani već i duhovno daroviti. Neki su bili talentirani pisci,
drugi duhovni oci i stradalnici za vjeru. Na Svetoj gori obnovljen je smisao za
molitvu: liturgijska služba koja se u nedavnoj prošlosti obavljala površno, sada je
pažljivo i radosno izvođena i monasi su mnogo češće primali pričest. Kvaliteta
pojanja također se uvelike poboljšala. Preko te nove generacije monaha Sveta gora
je ponovno podigla svoj glas, koji se s poštovanjem sluša izvan njezinih granica,
tako da danas ponovno djeluje kao svjetionik čitavog pravoslavlja.
Koji su razlozi ove izrazite preobrazbe? Nije to lako reći. Jedan od nesumnjivih
činitelja je prisutnost (u mnogim zajednicama) igumana nadarenih za "vodstvo".
Ono što najviše privlači novake u neki manastir je karizma duhovnog oca koji
zna kako valja uputiti i povesti mlade ljude. Među osobito cijenjenim igumanima
(grč. gerony gerontos, starac) bili su otac Bazilije iz manastira Iviron (prije je bio u
Stavronikiti), autor mnogo čitane studije Vhodnoje (himna Ulasku), zatim otac
Emilijan iz manastira Simonopetra, otac Grigorije, iz manastira Grigorijata i otac
Efrem, donedavna iguman manastira Filoteja, učenik oca Josifa iz Nove Skitije.
Problemi međutim i dalje postoje. Negrčki manastiri sve su prazniji, a grčke
vlasti - suprotstavljajući se duhu a ponekad i slovu pravilnika Svete gore - ote-
žavaju dolazak novih ljudi iz Rumunjske i slavenskih zemalja. Bilo je i nekoliko
velikih požara i u manastirima i u okolnim šumama. Spokoj Svete gore narušava
sve gušća cestovna mreža, sve veći broj vozila i sve veća rijeka posjetitelja (više
Grka nego stranaca). Među nekim monasima vlada uskogrudni i fanatični duh
koji ih čini neprijateljski raspoloženima prema svakom približavanju nepravo-
slavnim kršćanima, a iz pretjerane revnosti spremni su napasti i pravoslavne
vjernike i optužiti ih za izdaju svete tradicije. Pa ipak, unatoč svim poteškoćama,
107
PRAVOSLAVNA CRKVA
ovo je vrijeme za Svetu goru doba nade. Prema riječima ruskog igumana oca
Nikona Karulijskog (1875.-1963.), koji je živio na Svetoj gori, "ovdje svaki kamen
odiše molitvom". To vrijedi za današnje vrijeme jednako kao što je vrijedilo za
prošlost.
Izvan Svete gore, ali još uvijek pod jurisdikcijom Carigrada, postoji slavni
manastir Svetog Ivana Bogoslova (Evangelista) na otoku Patmosu, koji je osnovao
sv. Kristodul (Hristodulo) 1088. godine; jedan od istaknutijih monaha u dvade-
setom stoljeću bio je i otac Amfilohije (1888.-1970.) koji je već štovan kao svetac.
Njegova najdojmljivija osobina, koja se i meni živo usjekla u pamćenje, jest njegova
blagost i toplo suosjećanje; kao što je dobro primijetio jedan od njegove duhovne
djece, on je "govorio jezikom ljubavi". Veliku važnost pripisivao je molitvi Isusu,
a bio je i ekološki svjestan, kudikamo prije nego što je «postupati ekološki» ušlo
u modu. "Tko god ne voli drveće, ne voli ni Krista", znao je reći; ako je trebalo
seljacima koji su se došli ispovjediti dati pokoru, naložio bi im da zasade dva-tri
stabla. Ženska zajednica koju je osnovao na Patmosu, manastir Navještenja, sada
ima više od pedeset monahinja, i ima svoje podružnice na otocima Rodosu i
Kalimnosu.
Pravoslavna crkva Finske vodi podrijetlo od monaha ruskog manastira Valamo
na jezeru Ladoga koji su u srednjem vijeku propovijedali poganskim finskim
plemenima u Kareliji. Finski pravoslavni vjernici ovisili su sve do oktobarske
revolucije o Ruskoj crkvi, a nakon 1923. duhovnu brigu o njima preuzela je
Carigradska patrijaršija, iako Ruska crkva to rješenje nije prihvatila sve do 1957.
godine. Većina Finaca je luteranske vjeroispovijedi, a onih 57 000 pravoslavnih
vjernika čini tek 1,5% stanovništva. Tradiciju manastira Valamo danas nastavlja
manastir Novi Valamo u Heinavesi u središnjoj Finskoj; u blizini se nalazi i ženski
manastir u Lintuli. U Jeonsu postoji i bogoslovija. Premda je članstvo mnogih
pripadnika u parohijama tek nominalno, rada se aktivan pokret mladih kojemu
je jako stalo do veza s drugim različitim pravoslavnim skupinama, kao i do
ekumenskih dodira. Sadašnji poglavar Finske crkve, arhiepiskop Ivan, izabran
1987., izvorno je bio luteran: on je prvi obraćenik sa Zapada koji je postao
poglavar neke lokalne, mjesne pravoslavne crkve. Finsko pravoslavlje, korijenima
duboko uraslo u rusku povijest a licem okrenuto prema Zapadu, moglo bi odigrati
važnu ulogu mosta i posrednika između "tradicionalno" pravoslavnih zemalja i
novoosnovane pravoslavne dijaspore.
II. Aleksandrijska patrijaršija bila je zapravo mala Crkva i prije 451., kada je
većina egipatskih kršćana odbacila Kalcedonski sabor. Ona teritorijalno uključuje
čitav afrički kontinent. Početkom dvadesetog stoljeća u Kairu i Aleksandriji
104
G R C I I ARAPI
postojala je cvatuća grčka zajednica, ali sada je zbog iseljavanja znatno smanjena.
Većina vjernika Aleksandrijske patrijaršije danas živi ili u Ugandi i Keniji gdje se
pojavio i domorodački afrički pravoslavni pokret78 ili drugdje u južnoj Africi.
Nedavno preminuli poglavar Aleksandrijske patrijaršije, papa Partenije III. (umro
1996.)79 intelektualno je bio jedan od najsmjelijih voda Pravoslavne crkve, čak
se izrazio i u prilog zaređenja žena.
III. Kntiohijska patrijaršija brine se za pravoslavne vjernike Sirije i Libanona.
Njihov broj je znatno opao nakon iseljavanja koje je posljedica dugotrajnih
tragičnih ratnih zbivanja u Libanonu, ali postoji živahna dijaspora, osobito u
Sjevernoj Americi. Patrijarh ne živi u drevnoj Antiohiji (koja se sada nalazi unutar
granica Turske) već u Damasku. U razdoblju od 1724. do 1898. i patrijarh i
mnogi visoki crkveni dostojanstvenici bili su većinom Grci, a danas su svi oni
Arapi. Početkom dvadesetog stoljeća Patrijaršija je imala sve značajke "uspavane"
Crkve, ali onda je uslijedilo buđenje koje možemo zahvaliti pravoslavnome po-
kretu mladih [Mouvement de la Jeunesse Orthodoxe ili MJO), osnovanom 1942.
godine. MJO koji sada broji oko 7000 članova i kojemu je vodstvo najčešće laičko,
oduvijek je davao prednost kršćanskom odgoju. Objavljuje časopis An-Nour, a
objavio je i više od 120 knjiga. Predan je također socijalnom i zdravstvenom radu
i borbi protiv siromaštva; inicijative na tom području bile su posebno dragocjene
u godinama rata u Libanonu. Pod vodstvom pokreta MJO obnovljen je mana-
stirski život i za muškarce i za žene. Više njegovih članova sada zauzima visoke
položaje u hijerarhiji, uključujući i sadašnjeg patrijarha Ignacija (Ignjatije) IV.
(izabran 1979.) i metropolita Georgija (Kodre) iz Libanonske gore. Patrijaršija
je Bogoslovnu akademiju Sv. Ivana Damaščanskog utemeljila 1979. u Balamandu
(u blizini Tripolija u Libanonu).
IV. Jeruzale?nska patrijaršija oduvijek je zauzimala unutar Crkve posebno
mjesto; nikad nije bila brojem velika, a glavna joj je zadaća bila čuvati Sveta mjesta.
Opseg njezina djelovanja obuhvaća područje Izraela i Jordana. Kao u Antiohijskoj
patrijaršiji, Arapi i ovdje čine većinu vjernika; danas njihova zajednica ima oko
60 000 vjernika, ali taj se broj smanjuje (zbog iseljavanja) kao i drugdje na Bliskom
istoku. Prije rata 1948., u okviru Patrijaršije bilo je 5000 Grka, a danas ih je
višestruko manje (ne više od 500). Jeruzalemski patrijarh još uvijek je Grk kao
78
Vidi str. 189-190.
79
U pravoslavlju naziv papa nije rezerviran samo za rimskog biskupa već ga nosi i aleksandrijski
patrijarh. Medu drugim počasnim naslovima su i pastir nad pastirima, trinaesti apostol i sudac
svemira.
109
PRAVOSLAVNA CRKVA
što je Bratstvo Svetoga groba koje vodi brigu o Svetim mjestima sasvim u grčkim
rukama. Upravo te okolnosti su u posljednjih sedamdeset godina bile uzrokom
velikih napetosti, a patrijarh Diodor (izabran 1981.), nažalost, nije imao mnogo
uspjeha u naporima da razriješi zamršene unutarnje probleme Patrijaršije.
Prije boljševičke revolucije, život pravoslavne Palestine bio je uvelike obilježen
priljevom ruskih hodočasnika kojih je znalo i po više od deset tisuća istodobno
boraviti u Svetome gradu. To su uglavnom bili stariji ljudi, seljaci, kojima je
hodočašće bio najvažniji dogadaj u životu: nakon tisuće i tisuće kilometara pješa-
čenja Rusijom, na Krimu bi se ukrcali na brodove i izdržaši putovanje, koje nam
se danas čini iznimno napornim, stizali bi u Jeruzalem, (po mogućnosti) u vrijeme
Uskrsa.80 Ruska duhovna misija u Palestini, osim brige za ruske hodočasnike,
obavljala je i vrijednu duhovnu pastirsku funkciju medu arapskim pravoslavnim
vjernicima i držala velik broj škola. Godine 1917. ta je misija žalosno smanjena,
ali nije sasvim iščeznula; u Jeruzalemu još uvijek postoje tri ruska manastira od
kojih dva primaju i arapske djevojke. Nakon nedavnih promjena u Rusiji, u Sveti
Grad ponovno i sve više dolaze ruski hodočasnici a, nakon 1980-ih, i grčki
hodočasnici su sve brojniji.
Mnogi drže da je Sinajska crkva, na čijem je čelu arhiepiskop Damjan (izabran
1973.), autokefalna no, budući da njezina poglavara posvećuje jeruzalemski patri-
jarh, točnije je smatrati ju autonomnom. Zapravo se sastoji od samo jednog
manastira, manastira Sv. Katarine koji je smješten u podnožju Mojsijeve gore na
Sinaju u Egiptu. Dvadesetak monaha grčkog podrijetla, koliko ih živi u manastiru,
brine se za kršćanske beduinske obitelji koje žive u okolici i za obližnji mali ženski
manastir. Manastir Sv. Katarine posjeduje izvanredno vrijednu knjižnicu i jedin-
stvenu zbirku ikona od kojih neke potječu još iz doba prije ikonoklazma; ikone
su sačuvane zahvaljujući izoliranosti Sinaja od zbivanja u Bizantskom Carstvu.
Žalosno je što se budućnost manastira dovodi u pitanje zbog planova egipatske
vlade da to područje pretvori u turistički park.
V. Ciparska crkva koja je autokefalna od Efeškog sabora (431.) pretrpjela je
velike gubitke u turskom napadu 1974., ali još uvijek je bogata i dobro orga-
nizirana. Sastoji se od 450 parohija i 550 svećenika, 16 manastira s više od 50
monaha i 120 monahinja. (Na Atosu živi oko 150 ciparskih monaha, a od dvade-
set manastira u trima su ciparski igumani.) U Nikoziji je bogoslovna škola. Kad
su 1878. godine Britanci preuzeli otok, zadržali su osmanski sustav po kojemu je
crkveni poglavar ujedno i "etnarh" ili civilni poglavar grčkih kršćana. To obja-
80
Vidi neposredno svjedočenje Stephena Grahama: With the Russian Pilgrims to Jerusalem, London,
1913. Autor je tečno govorio ruski i sam bio jedan od hodočasnika.
104
GRCI I ARAPI
šnjava dvostruku ulogu, vjersku i civilnu, koju je imao arhiepiskop Makarije III.
(koji je bio u službi od 1950. do 1977.), a koju britanska javnost pedesetih godina,
u doba borbe za samostalnost Cipra, nikako nije mogla shvatiti. Oni koji su
Makariosa smatrali čovjekom Crkve koji se neovlašteno upleće u politiku, nisu
bili svjesni da je on djelovao u duhu duge povijesne tradicije. Međutim, njegov
nasljednik, arhiepiskop Krizostom koji je izabran 1977. godine isključivo djeluje
kao vjerski poglavar.
VI. Grčka crkva koja je nakon drugoga svjetskog rata bila prilično ugrožena
svjetovnim duhom i ravnodušnošću, ipak još uvijek zauzima središnje mjesto u
životu cijeloga naroda. Prema popisu stanovništva iz 1951., od 7 500 000 stano-
vnika samo se 121 stanovnik izjasnio kao ateist. Broj onih koji se tako izjašnjavaju
danas ne bi bio znatno veći jer Grci bez obzira na to prakticiraju li aktivno vjeru
ili ne prakticiraju, pravoslavlje većinom smatraju neodvojivim dijelom grčkog
identiteta. Prema nedavnom ispitivanju, oko 97% stanovnika su kršćani, većinom,
96,5%, pripadnici Pravoslavne crkve. Od neznatne manjine nepravoslavnih krš-
ćana, 45 000 su rimokatolici od kojih njih 2000 pripada istočnom obredu. U
Grčkoj živi i oko 120 000 muslimana.
Povezanost Grčke crkve i države, koja je u prošlosti bila neobično čvrsta, danas
sve više slabi. Pravoslavni vjeronauk ima sve manju ulogu u nastavnom programu
državnih škola. Vlada je osamdesetih godina prošlog stoljeća uvela civilni brak i
ozakonila pobačaj; Crkva se ovoj potonjoj mjeri energično suprotstavila, ali uzalud.
Zauzvrat Crkva je dobila veću unutarnju autonomiju, tako da se političari sve
rjeđe upleću u izbor biskupa. Međutim, malo tko u Grčkoj predviđa potpuno
odvajanje države i Crkve. Bogoslovna sjemeništa za obučavanje budućih svećenika
uživaju potporu vlade i dio su državnog obrazovnog sustava, a država se i dalje
brine za svećeničke plaće.
Sadašnje grčke eparhije, kao i one u prvobitnoj crkvi, opsegom su vrlo malene:
ukupno ih je 80 na oko 9 000 000 stanovnika (suprotno stanju u Rusiji prije
1917., kad je na 100 milijuna vjernika bilo 67 eparhija). Najveća grčka eparhija
ima samo 247 parohija a više od polovine eparhija obuhvaća manje od sto parohija.
Zelja je (a često i stvarnost) da grčki biskup ne bude tek daleki upravni lik već
vjernicima dostupna i bliska osoba, kojoj se običan siromašan čovjek u nepo-
srednom osobnom dodiru uvijek može povjeriti i u svako doba dobiti praktičan
ili duhovni savjet. Sto se tiče izvanjske organizacije, Grčka se crkva u posljednjim
desetljećima relativno povećala:81
81
Ovi brojčani podaci uzeti su iz godišnjaka Kalendar Grčke crkve za 1971., 1981. i 1992. godinu.
Brojke za 1992. treba donekle prilagoditi jer su podaci u Kalendaru nepotpuni.
111
 GRCI I ARAPI
PRAVOSLAVNA CRKVA

1971. 1981. 1992. zbog kolaboracije crkvenih velikodostojnika s 'pučistima' za vrijeme vojne dikta-
ture od 1967. do 1974., dok je poglavar Grčke crkve bio arhiepiskop Jeronim.
parohije 7426 7477 7742
Ustvari, često se pretjerivalo kad se govorilo o opsegu te kolaboracije, jer se zapravo
svećenstvo 7176 8335 8670
više radilo o iskorištavanju Crkve od strane pukovnika nego obrnuto. No, istina
monasi 776 822 927
je da je ugled Crkve u očima mladog naraštaja bio prilično potkopan. Međutim,
monahinje 1499 1971 2305
početkom 1990-ih pojavili su se prvi, iako skromni, znaci povratka mladih u krilo
Grčka crkva, osim što razvija mrežu parohija i manastira, potpomaže i velik broj Crkve.
filantropskih zadužbina, sirotišta, staračkih domova, duševnih bolnica te orga- Parohijsko svećenstvo je u prošlosti dobivalo slabo ili nikakvo obrazovanje,
nizirane skupine koje se brinu za osobe u bolnicama i zatvorima i posjećuju ih. no od 1833. nadalje jedna je od glavnih briga Crkve bilo podizanje obrazovne
Oni koji misle da je pravoslavlje "uskogrudno" i nezainteresirano za društveni razine svećenstva. U turskom razdoblju pa sve do drugoga svjetskog rata, svećenik
rad, morali bi bolje poznavati Grčku crkvu. je bio duboko ukorijenjen u lokalnu zajednicu. Obično je bio rodom iz mjesta u
I dok se izvanjska organizacija crkve širi, nema nikakve sumnje da se u Grčkoj kojemu je služio i na tomu mjestu ostajao do kraja života. Samo u rijetkim
broj praktičnih vjernika u posljednjih tridesetak godina smanjuje. Prilikom istra- slučajevima polazio je sjemenište; većinom nije bio obrazovaniji od laika iz svoga
živanja koje je dnevnik Ta Nea provelo u Ateni, 21. rujna 1963., u odgovoru na okruženja, a i ženio se poput većine mještana. Nakon što bi se zaredio, nastavljao
pitanje: "Kako često idete u crkvu?", dobiveni su sljedeći podaci: je raditi posao kojim se i prije bavio - i dalje je bio tesar, postolar i, najčešće,
težak. Obično nije držao propovijed: ako je propovijed uopće netko držao, onda
% je to bio biskup ili monah koji bi došao u posjet, ili su to obavljali propovjednici-
svake nedjelje 31 laici koje bi biskup zadužio upravo u tu svrhu. U većini slučajeva paroh nije
dva-tri puta na mjesec 32 obavljao ni obred ispovijedi; pastva je na ispovijed odlazila u obližnji manastir ili
jedanput na mjesec 15 se oslanjala na putujućeg monaha-svećenika. (Naime, sveta tajna ispovijedi u
na velike svetkovine 14 turskom je sustavu bila zanemarena.)
kad imam vremena 3 U stabilnom poljodjelskom društvu u prošlosti čvrsta veza pastira i vjernika
imala je nesumnjive prednosti. Grčko pravoslavlje uspjelo je tako izbjegnuti
Odgovori na sličnu anketu, provedenu u proljeće 1980. u području Atene, bili su: kulturni jaz koji je drugdje postojao između svećenika i naroda, na primjer u
% Anglikanskoj crkvi nakon reformacije. Ali u dvadesetom stoljeću, usporedo s
rastom obrazovne razine grčkoga društva u cjelini, jačala je potreba za parohom
svake nedjelje 9 koji može i umije podučavati i propovijedati, duhovno predvoditi. U suprotnom,
prilično često 20 prijetila je opasnost da paroh bude, osobito u suvremenim gradovima, potisnut
samo na velike blagdane ili u posebnim na rub društva jer više ne može, kao nekoć, biti prirodni voda svoje zajednice.
prigodama kao što je vjenčanje 60 Suvremena Grčka crkva donijela je vrlo razrađen program teološkog obrazo-
nikad 11 vanja. Osim dvaju bogoslovnih fakulteta na atenskom i solunskom sveučilištu (ne
Čak ako ispitanici i ne govore uvijek istinu u ovakvim anketama, očito je da je kane svi studenti otići u redovnike), postoji i dvadeset i osam bogoslovnih škola
sve manji broj onih koji odlaze u crkvu. Međutim, treba uzeti u obzir da su posjeti različitih stupnjeva i gotovo da se danas nitko tko nije učio teologiju na sveučilištu
crkvi u Grčkoj, kao i drugdje, znatno rjeđi u velikim gradovima nego u malim ili u sjemeništu, ne zaređuje za svećenika. Napokon je broj onih svećenika koji
mjestima ili u seoskim sredinama. su diplomirali bogosloviju u znatnom porastu. Godine 1919., od 4433 svećenika
Grčke crkve, manje od jednog postotka imalo je diplomu bogoslovije, to jest bilo
Prilikom nedjeljnih okupljanja u crkvi, u prosjeku ima više žena nego muš-
ih je četrdeset i troje ne računajući biskupe. Godine 1975. taj broj je još uvijek
karaca, više starijih osoba nego mladih ljudi, i u tom pogledu ta zemlja nije
malen, 589 teologa, dakle oko 8% od ukupnog svećenstva. Međutim, 1981. već
iznimka. Ali u Grčkoj se studentska populacija, mladež općenito, od Crkve udaljila

112 113
PRAVOSLAVNA CRKVA
ima 1406 bogoslova, a 1992. čak 2019 diplomiranih svećenika. To je još uvijek
manje od četvrtine ukupnog broja svećenika, ali svakako je prilično poboljšanje.
Dakako, činjenica da svećenik posjeduje diplomu ne znači nužno i da će on biti
dobar pastir!
Kakvo je sadašnje stanje bogoslovije u Grčkoj? U posljednjih devet desetljeća
mnogi su sveučilišni profesori teologije objavili svoja djela i već možemo govoriti
0 znatnom corpusu učenih knjiga, od kojih su dvije posebno reprezentativne za
tradiciju tzv. "znanstvene" teologije: Dogmatsko bogoslovlje Kristosa Andoutsosa
(1869.-1935.), prvi put objavljeno 1907.82 i svojevrsni nastavak tog djela, trosveš-
čano Dogmatsko bogoslovlje, autora Panagiotisa Trembelasa (1886.-1977.), objav-
ljeno u razdoblju od 1959. do 1961.83 Sličan pristup tematici, ali znatno kraće
elaboriran, ostvarenje u Synopsisu Joana Karmirisa (1904.-1991.).84 Ma kako bile
ozbiljne i sustavne, tt knjige nas međutim ostavljaju pomalo razočaranima. Zapa-
dni čitatelj koji je upoznao ruske emigrantske teologe (kao što su Loski, Florovski
1 Evdokimov), u svojim grčkim suvremenicima ne nalazi istu uzbudljivost i poticaj
za stvaralačko istraživanje. Ukratko, teologija Androutsosa, Trembelasa i Karmirisa
je bogoslovlje sveučilišne predavaonice, više akademska i skolastička teologija nego
liturgijska i mistička. Nadalje, iako je sadržaj tih djela strogo pravoslavan, metoda
i kategorije koje se upotrebljavaju često su jednostavno preuzete od Zapada.
Trembelas je, unatoč strasnoj odanosti pravoslavnoj tradiciji, ipak ostao zapadnjak,
jedan u nizu pravoslavnih teologa (poput Mogile i Dositeja iz sedamnaestog
stoljeća) duhovno oblikovanih prema zapadnom intelektualnom uzoru. On, medu
ostalim, često citira svete oce, ali ih stavlja u kontekst koji u cjelini nije patristički.
Reakcija na te nedostatke imala je za posljedicu da su grčki teolozi mlađega
naraštaja počeli usvajati vrlo različite teološke pristupe. Oni više nisu sustavni ni
tako mjerodavni i samopouzdani kao njihovi prethodnici, i mnogo su kritičniji
prema zapadnim izvorima i intelektualnim kategorijama. Oslanjaju se ponajviše
na Izaka Sirijca i Simeona Novog Bogoslova te na mističke teologe koje su njihovi
prethodnici potpuno zanemarili; osobito značenje sada daju apofatičkom pristupu
i u središte interesa stavljaju problem razlikovanja biti i energije koji je razradio
Grigorije Palamas. Najsmjeliji i najsporniji od mladih teologa sigurno je Kristos
Yannaras, koji ima strogo "osobni" pristup, što duguje donekle Heideggerovu
egzistencijalizmu, ali još više dogmatskim i asketskim tekstovima svetih otaca.
82
Djelo je naširoko rezimirao Frank Gavin: Some Aspects of Contemporary Greek Orthodox Thought ,
Milwaukee, 1923.
83
Dostupno fran. izd.: Dogmatique de l'Eglise Orthodoxe Catholique , sv. I/III, Bruges, 1966768.
84
A synopsis of the Dogmatic Theology of the Orthodox Catholic Church, Scranton, 1973.
114
GRCI I ARAPI
Važan doprinos dali su Panagiotis Nellas (1936.- 1986.), čija je prerana smrt
veliki gubitak, te pergamski metropolit Joan Zizioulas i otac Joan Romanides.
Svi oni nipošto se ne slažu s Yannarasom, pa čak niti jedan s drugim, ali svi se
jednako trude razviti takav teološki stil koji će po njihovu mišljenju biti vjeran
"duhu" otaca i više pridonijeti ublaživanju tjeskoba i žudnji današnjega svijeta.
U grčkoj sakralnoj umjetnosti također je postojala slična reakcija na zapa-
dnjaštvo. Izrođeni talijanski stil, koji je prevladavao početkom dvadesetog stoljeća,
sada je napušten u korist mnogo starije bizantske tradicije pa je stanoviti broj
crkava u Ateni kao i drugdje u potpunosti oslikan freskama i ikonama izvedenim
prema strogo primijenjenim tradicionalnim pravilima. Na čelu te umjetničke
obnove bio je Focije Kontoglou (1896.-1965.) koji se istaknuo beskompromisnim
zalaganjem za bizantsku umjetnost. Za njegove poglede karakterističan je i sljedeći
kratki komentar o talijanskoj renesansi: "Oni koji gledaju svjetovnim očima drže
da ona predstavlja napredak u umjetnosti, a oni koji je gledaju očima vjernika,
smatraju daje zastoj u razvoju."85
U prvoj polovini dvadesetog stoljeća odlučnu ulogu u životu Grčke crkve
odigrali su "domaći misionarski pokreti" odani evangelizaciji i socijalnom radu.
Najdinamičnija organizirana skupina među njima bila je Zoe (Život), poznata i
pod nazivom "Bratstvo teologa", koju je pokrenuo otac Euzebije Matthopoulos
1907., a čiji se rad nastavlja na slične pokrete s kraja devetnaestog stoljeća. Organi-
zacija Zoe ima polumanastirsko ustrojstvo: svi njezini članovi, bilo laici ili svećenici
(biskupi su isključeni), neoženjeni su, ali položeni zavjet za njih nije doživotan.
Od samog osnivanja Zoe se zalagao za češće primanje pričesti i ispovijedanje, za
redovite propovijedi i nastavu vjeronauka za djecu, te za organiziranje skupina i
kružoka mladih u svrhu proučavanja Svetog pisma. Sve to bilo je vrlo pohvalno
pa je Pravoslavna crkva preuzela u cjelini glavne točke programa. Međutim, unatoč
zaslugama i pozitivnom radu, Zoe je zbog svoje tajnovitosti i autoriteta koji je
uživao, izazvao mnoga neprijateljstva i po tome je bio sličan rimokatoličkom
pokretu Opus Dei. Djelovanje pokreta Zoe najutjecajnije je bilo između dvadesetih
i šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega njegov utjecaj počinje opadati.
Početkom 1960-ih dolazi do rascjepa i nastaje konkurentna organizacija Sotir.
Sedamdesetih je optuživan, uglavnom nepravedno, za kolaboraciju s pukovnicima,
što je još više naštetilo ugledu pokreta. Moralistički i puritanski ton koji daje pečat
svim njegovim objavljenim tekstovima, danas više nije privlačan mlađem naraštaju
Grka.
85
C. Cavarnos, Byzantine Sacred Art: Selected Writings of the Contemporary Greek Icon Painter Fotis
Kontoglous, New York, 1957., str. 21.
115
PRAVOSLAVNA CRKVA POČECI
Suvremena Grčka ima svoje kenotičke (kinovijske) svece koji, po sućuti punoj
ljubavi, podsjećaju na sv. Serafima Sarovskog i sv. Silvana Svetogorskoga. Naj-
rasprostranjenije je štovanje sv. Nektarija (1846.- 1920.) koji je neko vrijeme bio
metropolit Pentapolisa u Egiptu, dok zbog lažnih optužbi otamo nije bio otjeran,
a da se u svojoj poniznosti nije ni pokušao braniti od klevetnika. Posljednje godine
proživio je u velikom siromaštvu kao kapelan ženskoga manastira Svetog Trojstva
koji je on i osnovao na otoku Egini. Drugi takav kenotički lik bio je sv. Nikolaj
Plana (1851.-1932.), paroh poput sv. Ivana Kronštatskog, koji je bio vrlo omiljen
zbog jednostavnosti svoga srca i osjećaja bliskosti koji je gajio prema siromasima.
Posebno oduševljenje imao je za cjelonoćna bogosluženja; njegovi crkveni "pojci"
često su bili pisci poput Aleksandra Papadiamantisa (1851.-1911.) i Aleksandra
Moraitidisa (1850.-1929.).
A što se zbiva s manastirskim životom? Trebat će proći još neko vrijeme pa da
se duh obnove Svete gore proširi i na druge manastire u Grčkoj. U većini mana-
stira osjeća se manjak ljudi, iako ima iznimaka kao što je manastir Paraklet u
Oporosu (Atika). Sasvim drugačiju sliku pružaju ženski manastiri. Njihov razvoj
je impresivan od 1920. naovamo; posvuda niču nove kuće. Dok je početkom
stoljeća bilo tek nekoliko stotina monahinja u zajednici, u današnjoj Grčkoj ih je
na tisuće. Medu većim kućama svakako su manastiri Sv. Patapija u Loutraki (u
blizini Korinta), manastir Uspenja u Panorani (u blizini Soluna), te Gospe Pomoć-
nice na Hiosu i manastir Kehrovuni na Tinosu (otoku glasovitom po hodočašćima
Majci Božjoj). Osobito dojmljiv je manastir Navještenja u Ormiliji (Halkidika,
u sjev. Grčkoj), čija zajednica ovisi o svetogorskom manastiru Simonos Petras, a
ima više od stotinu monahinja i iskušenica koje odnedavno vode zanimljiv projekt
razvoja organske poljoprivrede. Starokalendarci također imaju nekoliko velikih
ženskih manastira u Grčkoj.
Promjene se danas u grčkom društvu smjenjuju neviđenom brzinom. Onima
koji su tu zemlju posjetili prije četrdesetak godina, današnja se Grčka čini novim
i nepoznatim svijetom. Koliko je i je li dovoljno danas Crkva elastična u reagiranju
na brojne izazove? Arhiepiskopu Serafimu (koji je izabran 1974.) nije lako biti
domišljat i voditi Crkvu u doba velikih kriza i previranja. Međutim, u Ateni,
Solunu i drugim gradovima, mnogo je mladih oženjenih svećenika koji su doista
osobe od neprijepornoga formata. A gdje god je energičan i mudar paroh, tamo
je i odaziv laika, ponajprije mladih, vrlo dojmljiv. Grčko pravoslavlje jest iskusilo
nevolje i teška vremena, ali u starom panju još uvijek ima životne snage.
116
O S M O POGLAVLJE
DVADESETO STOLJEĆE, II.:
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
Oni koji me žele vidjeti, trpjet će nevolje i očaj.
Barnabimi poslanicu 7, 2
"NAPAD NA N E B O "
Od listopada 1917., kad su boljševici preuzeli vlast pa sve do otprilike 1988.,
kad su ruski kršćani slavili tisućitu obljetnicu, Pravoslavna je crkva u Sovjetskom
Savezu bila u opsadnom stanju. U tih je sedamdeset godina žestina proganjanja
bila različita, ali je temeljni stav komunističkih vlasti uvijek bio isti: u svim svojim
oblicima religijsko je vjerovanje pogrešno i treba ga suzbiti i iskorijeniti. Prema
Staljinovim riječima: "Partija prema religiji ne smije biti neutralna. Ona se mora
boriti protiv vjerskih predrasuda."86 Kako bismo shvatili stvarnu snagu tih riječi,
treba se prisjetiti da komunistička partija sovjetskoga tipa u svojim namjerama i
po svojoj svrsi znači isto što i država.
Pravoslavni vjernici kao i drugi kršćani našli su se dakle u situaciji bez presedana
u prijašnjoj kršćanskoj povijesti. Rimsko Carstvo, iako je povremeno progonilo
kršćane, nipošto nije bilo ateistička država niti je željelo ukinuti vjeru kao takvu.
Osmanlije, koji nisu bili kršćani, također su vjerovali u jednoga Boga i, kao što
se pokazalo, bili su prilično snošljivi prema Crkvi. Sovjetski je komunizam,
međutim, u skladu s temeljnim načelima, u svom ateizmu bio agresivan i borben.
Nije bio zadovoljan samo mirnim odvajanjem Crkve i države, već je se služio svim
izravnim i neizravnim sredstvima kako bi zatro svaki oblik organiziranoga crkve-
nog života i iskorijenio svako religiozno uvjerenje.
86
Djela, Moskva, 1953., sv. 10, str. 132.
117
PRAVOSLAVNA CRKVA
Odmah nakon dolaska na vlast, boljševici su počeli provoditi svoj program.
Zakonodavstvo iz 1918. isključilo je Crkvu iz sudjelovanja u obrazovnom sustavu
i konfisciralo je svu crkvenu imovinu. Crkva više nije imala bilo kakva prava;
prestala je biti pravnim subjektom. Odredbe sovjetskog ustava postajale su sve
strože. Dok je ustav iz 1918. još dopuštao "slobodu vjerske i protuvjerske propa-
gande" (članak 13.), u Zakonu o vjerskim udrugama iz 1929., prijašnja formulacija
zamijenjena je sljedećom: "slobodu vjerovanja i protuvjerske propagande". Razlika
je bitna: kršćanima je barem u teoriji bilo dopušteno vjerovanje ali ne i sloboda
propagiranja vjere. Na Crkvu se gledalo isključivo kao na kultnu zajednicu. U
načelu, bogoslužje je bilo dopušteno - posebno nakon 1943. - i postojalo je
nekoliko crkvenih zgrada namijenjenih održavanju bogoslužja. Nakon 1943.,
Crkvi je bilo dopušteno i organizirati nekoliko ustanova za školovanje svećenika
kao i ograničena izdavačka djelatnost. Ali ništa izvan toga praktično nije bilo
moguće.
Drugim riječima, biskupi i svećenstvo se nisu mogli baviti humanitarnim ili
društvenim radom. Posjeti bolesnicima bili su strogo ograničeni i time je bilo
potpuno onemogućeno pastoralno djelovanje u zatvorima, bolnicama i psihi-
jatrijskim klinikama. Parosi nisu smjeli organizirati grupe za rad s mladeži niti
kružoke za učenje, predavati katekizam ili djecu podučavati vjerskom nauku.
Jedina poduka koju je pastva mogla dobiti bila je putem propovijedi u okviru
bogoslužja. (Cesto su svećenici to znali dobro iskoristiti. Sjećam se da sam sedam-
desetih godina posjetio nekoliko liturgijskih slavlja na kojima je bilo održano i
po četiri-pet propovijedi; pastva je u zanosu slušala i na kraju propovjedniku
zahvaljivala srdačnim usklicima, što nikad nisam doživio za vrijeme propovijedi
na Zapadu!) Svećenstvu nije bilo dopušteno osnivanje knjižnica; u crkvi su se
smjele držati samo bogoslužne knjige. Nisu imali brošura koje bi dijelili vjernicima
niti drugi osnovni informativni materijal, čak je i Sveto pismo bilo vrlo rijetka
knjiga koja se na crnom tržištu kupovala po fantastično visokim cijenama. Najgore
od svega bilo je što je svaki pripadnik svećeničkog reda, od biskupa do župnika,
morao tražiti od države dopuštenje za vršenje službe, a i onda je bio nadziran od
tajne policije koja je bila neumoljiva i bilježila svaku izgovorenu riječ za vrijeme
propovijedi. Po čitav dan budni su neprijateljski pogledi pratili tko dolazi u crkvu,
radi krštenja ili vjenčanja, na ispovijed, ili zbog privatnog razgovora.
Totalitarna komunistička država primjenjivala je sve vrste protuvjerske propa-
gande, a Crkva nije imala pravo na odgovor. U prvom redu bio je to ateistički
odgoj koji je sustavno provođen u svim školama. Nastavnici su npr. dobivali
ovakve upute:
118
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
Sovjetski nastavnik treba se ravnati prema načelu partijskoga znanstvenog duha; mora
biti ne samo bezvjerac već i aktivan propagandist kojega vodi ideja borbenog prole-
terskog ateizma. Vješto i mirno, taktično i uporno, sovjetski nastavnik dužan je
raskrinkavati vjerske predrasude i prevladavati ih, jednako u školskim aktivnostima i
izvan škole, u svakome času, iz dana u dan. 87
Izvan škole, široku protuvjersku kampanju vodila je Liga borbenih ateista koju
je 1942. zamijenilo nešto manje agresivno Svesavezno društvo za širenje znanstve-
nog i političkog znanja: medu mladim ljudima ateizam je aktivno propagirala
Liga mladih komunista. Muzeji religije i ateizma često su otvarani u prijašnjim
crkvama kao što je kazanska katedrala u Sankt Peterburgu. Dvadesetih godina,
ulicama su se znale kretati, posebno o Uskrsu i Božiću, organizirane grube i
agresivne povorke. Evo kako je to opisao jedan svjedok očevidac:
N a tihim ulicama nikakvih prosvjeda nije bilo - godine strahovlade postigle su svoj
cilj - i gotovo je svaki prolaznik nastojao šmugnuti u sporednu ulicu, kad bi naišla
neka takva šokantna povorka. Osobno mogu posvjedočiti da narod za moskovski
karneval nije pokazao ni trunke oduševljenja. Povorka se kretala praznim ulicama,
pokušavajući ljude nasmijati ili izazvati, ali se suočila s t u p o m š u t n j o m slučajnih
očevidaca. 88
Dvadesetih i tridesetih godina nisu samo crkve masovno zatvarane nego su i mnogi
biskupi, svećenici, monasi, monahinje i laici bili poslani u zatvore i sabirne logore.
Jednostavno nema načina izračunati koliko je zapravo umrlo žrtava od lošeg
postupanja. Nikita Struve načinio je popis imena od 130 biskupa-mučenika, ali
ga i on sam drži "privremenim i nepotpunim".89 Ukupan broj svećenika-mučenika
mogao bi u konačnici biti i do nekoliko desetina tisuća. Dakako da pod Stalji-
novim režimom nisu patili samo vjernici, no oni su ipak trpjeli više od većine
drugih. Cak ni u doba najžešćih progona kršćana u Rimskom Carstvu, nije se
dogodilo išta što bi brojem bilo usporedivo. Pod komunističkom vlašću ispunile
su se prije tristo godina izgovorene riječi protopopa Avakuma: "Sotona je od Boga
odvojio našu svijetlu Rusiju kako bi je zakrvavio krvlju mučenika."90
Kakve su posljedice na samu Crkvu imale komunistička propaganda i progoni?
Na mnogim mjestima došlo je do zapanjujućeg oživljavanja duhovnog života.
Istinski pravoslavni vjernici, oslobođeni svjetovnih natruha i tereta neiskrenih
87
F.N. Oleschuk (tajnik Udruženja borbenih ateista): Uciteljskaja Gazeta, 26. XI. 1949.
88
G. P. Fedotov, The Russian Church since the Revolution, London, 1928., str. 393- 398.
89
Nikita Struve, Christians in Contemporary Russia, str. 393-398.
90
Iz Avakumova Života', vidi Fedotov, The Treasury of Russian Spirituality, str. 167.
119
PRAVOSLAVNA CRKVA
članova (koji su se samo društvenog probitka radi prilagođivali prilikama), zbili
su redove - kao ognjem pročišćeni - te junački i smjerno odolijevali. Jedan ruski
emigrant je zapisao: "Gdjegod je vjera stavljena na kušnju, obilno je šiknula milost
Božja i zbila su se najdivnija čuda: ikone su se same od sebe obnavljale pred očima
zadivljenih gledatelja; crkvene kupole odavale su svjetlost koja nije bila od ovoga
svijeta... Pa ipak je to jedva i primijećeno. Svijetle strane zbivanja u Rusiji gotovo
da nisu zanimale ostatak čovječanstva... Oni koji su slijepi za svjetlo Kristova
uskrsnuća uvijek će tako prosuđivati onoga koji je razapet na križu i pokopan."91
Nije čudno što je u doba progona tako mnogo ljudi napustilo Crkvu jer se to
već događalo i dogadat će se ponovno. Mnogo više iznenađuje činjenica što joj je
tako mnogo ljudi ostalo vjerno.
"CARU CAREVO": GDJE P O D V U Ć I CRTU?
U razdobljima vjerskih progona sasvim su očita načela po kojima se ti progoni
poduzimaju, ali nije uvijek sasvim jasan put koji bi vjernici trebali slijediti. Kako
daleko smiju biskupi, svećenici i laici ići u suradnji s režimom koji za neskriveni
cilj ima odbacivanje vjere? Ruski pravoslavni kršćani su na to pitanje, u razdoblju
od 1917. do 1988., odgovorili na mnogo različitih načina. Ljudi sa Zapada, koji
takve progone nisu doživjeli, morali bi biti vrlo oprezni kad donose moralne
sudove o postupcima ljudi koji su tada živjeli u Rusiji.
Odnose između Crkve i države u Sovjetskom Savezu možemo podijeliti u pet
razdoblja:
1917- 1925.: patrijarh Tihon bori se za očuvanje slobode Crkve;
1925 - 1943.: metropolit Sergije traži modus vivendi;
1943. - 1959.: Staljin dopušta obnovu crkvenog života;
1959. - 1964.: Hruščov ponovno progoni;
1964. - 1988.: gušenje disidentskih pokreta.
1. 1917.-1925. U početku moskovski patrijarh Tihon zauzima beskompromisan
stav prema boljševicima. 1. veljače 1918. proklinje i izopćuje one koje je nazvao
"otvorenim ili prikrivenim Kristovim neprijateljima" te "bezbožnim vladarima
tame našega doba". Bačenu anatemu potvrdio je Sveruski sabor koji je tada
91
Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 245/246. Čudotvorna "obnova svetih slika" na koje misli
Loski dogodila se na više mjesta u doba komunističke vladavine. Ikone i freske, potamnjele i uništene
zubom vremena, odjednom su bez pomoći ljudske ruke dobile novi sjaj.
121 119
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
zasjedao u Moskvi i ona nikada poslije nije bila povučena. Iste godine umorstvo
Nikolaja II. patrijarh javno naziva gnusnim zločinom i kaže: "Tko god ne osudi
taj zločin, bit će kriv za prolivenu krv". Upravo kad su se spremali proslaviti prvu
godišnjicu Oktobarske revolucije, Tihon je pozvao komuniste da odustanu od
proganjanja i ubijanja nevinih ljudi. U to doba nitko osim njega nije imao hrab-
rosti javno dignuti glas za pravicu i za ljudska prava. Tihon je istodobno izbjegavao
postrojiti se uz bilo koju političku stranu pa je odbio poslati blagoslov i bjelo-
gardijskom vodi na Krimu, generalu Denikinu.
Prirodno je da su komunisti bili nezadovoljni Tihonom i da su odlučili slomiti
njegov otpor. Od svibnja 1922. do lipnja 1923. držali su ga u zatvoru i za to
vrijem na njega su provodili pritisak da crkvenu vlast preda skupini oženjenog
svećenstva koja je bez njegova znanja surađivala s komunističkom vlašću. Grupa
se prozvala "obnovljenom" ili "Živom crkvom" koja je počela provoditi intenzivan
program crkvenih reformi, uključujući i ženidbu biskupa (episkopa).92 Iako su
mnoge od tih reformi bile opravdane, svećenici o kojima je riječ su se od samog
početka kompromitirali suradnjom s ateističkim vlastima. Čim je shvatio pravo
obilježje tog pokreta, Tihon je s njima prekinuo svaku vezu. Unatoč početnim
uspjesima, pokret je uskoro izgubio podršku vjernika, pa se ni komunisti više nisu
zanimali za njega. Nakon 1926., "živa Crkva" i njezini izdanci izgubili su značenje
i potpuno su iščezli tokom drugoga svjetskog rata. Tako je prvi pokušaj boljševika
da Crkvu podrede sebi završio neuspjehom.
Ne znamo kakvim je pritiscima Tihon bio podvrgnut u zatvoru ali znamo da
je nakon izlaska govorio pomirljivije nego 1917.-1 918. godine. To je vidljivo iz
njegova Priznanja objavljenog kratko vrijeme nakon izlaska iz zatvora 1923. i
njegove Oporuke koju je potpisao na dan smrti (taj potpis neki smatraju spornim).
Međutim, i dalje je nastojao zadržati neutralan apolitičan stav kako bi očuvao
unutarnju slobodu Crkve, kao što je uostalom i kazao 1923.:
Ruska pravoslavna crkva je apolitična pa stoga ne želi biti ni bijela niti crvena; ona
mora biti i ostati jedinstvena univerzalna apostolska Crkva i svi pokušaji da se Crkva
uvuče u politiku, s koje god strane dolazili, moraju biti odlučno odbačeni i osuđeni.
Sv. Tihon umro je iznenada pod zagonetnim okolnostima. Bio je stvarni stradalnik
za vjeru, a možda je bio i pravi mučenik.
2. 1925.-1943. Tihon je shvaćao da se nakon njegove smrti neće moći održati
sabor, kao što je bio slučaj 1917., i slobodno izabrati patrijarha. Stoga je sam
92
U Pravoslavnoj crkvi episkopi moraju biti monasi (vidi str. 291).
PRAVOSLAVNA CRKVA
odredio nasljednike, imenovavši tri "čuvara trona" {locum tenentes): metropolite
Čirila, Agatangela i Petra. U vrijeme Tihonove smrti prva dvojica već su se nalazila
u zatvoru pa je u travnju 1925. locum tenens patrijaršije postao krutitski metropolit
Petar. U prosincu 1925. Petar je uhapšen i prognan u Sibir gdje je ostao sve do
smrti 1936. godine. Nakon Petrova uhićenja, vodeće mjesto preuzeo je (stra-
gorodski) Sergije (1867.-1944.), metropolit Nižnji Novgoroda s neobičnim
naslovom "zamjenik" locum tenens-z. Sergije je 1922. pripadao pokretu "žive
Crkve", ali je 1924. priznao Tihona koji ga je vratio na prijašnji položaj.
Sergije se u početku trudio nastaviti politiku koju je posljednjih godina Tihon
vodio u Patrijaršiji. U svojoj objavi od 10. lipnja 1926. naglasio je da Crkva poštuje
zakone Sovjetskog Saveza, ali je također kazao da se od biskupa ne može tražiti
da u bilo kojemu smislu dokazuju svoju odanost. Zapisao je: "Ne možemo se
prihvatiti obveze nadziranja političkog opredjeljenja naših vjernika." Bio je to
zapravo zahtjev za potpunim odvajanjem Crkve od države; odbivši pristati na
mogućnost da Crkva postane povjerenik sovjetske politike, Sergije je zapravo želio
odmaknuti Crkvu od države. U istoj deklaraciji također je otvoreno progovorio
0 nepomirljivosti i "suprotnostima" između kršćanstva i komunizma: "Daleko
od toga da obećavamo pomiriti se s nepomirljivim i da obećavamo svoju vjeru
prilagoditi komunizmu: mi ćemo ostati na istim vjerskim stajalištima koja imamo
sada, a to znači da ćemo i nadalje biti pripadnici tradicionalne crkve".
Međutim, godine 1927. koja je u Rusiji bila presudna za odnose između Crkve
1 države - Sergije je promijenio mišljenje. Razdoblje od prosinca 1926. do ožujka
1927. proveo je u zatvoru i, kao u Tihonovu slučaju, ne znamo kojim je pritiscima
bio izložen za vrijeme tamnovanja. Nakon puštanja iz zatvora, 29. srpnja 1927.,
objavio je deklaraciju koja se znatno razlikuje od one objavljene godinu dana prije.
Ovaj put ništa nije rekao o "suprotnostima" između kršćanstva i komunizma;
također se više nije zalagao za razdvajanje Crkve i države, naprotiv, povezao ih je
što je jače mogao:
Želimo biti pravoslavni i istodobno priznavati Sovjetski Savez kao našu građansku
d o m o v i n u čije radosti i uspjesi su i naše radosti i uspjesi, čiji su promašaji i naši
promašaji. Svaki udarac Savezu... napad je i na nas.
Godine 1926. Sergije je odbio nadzirati politička usmjerenja svojih vjernika, a
sada je i od inozemnog svećenstva zahtijevao "pismeno obećanje o potpunoj
odanosti sovjetskoj vladi".93
93
Cjeloviti tekst Sergijevih objava iz 1926. i 1927.: Matthew Spink, The Church in Soviet Russia, New
York, 1956., str. 157-165.
123 119
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
Ta deklaracija iz 1927. godine prouzročila je mnogo jada pravoslavnim vjerni-
cima u Rusiji i izvan nje. Činilo se da je Sergije kompromitirao Crkvu kako to
Tihon nikada nije učinio. Poistovjetivši Crkvu s državom koja je nastojala odbaciti
svaku vjeru, pokušao je izvesti upravo ono što je 1926. odbio učiniti - pomiriti
nepomirljivo. Pobjeda ateizma bila bi radost i silan uspjeh sovjetske države; bi li
to bila radost i uspjeh Crkve? Raspadom Lige borbenih ateista bio bi zadan udarac
komunističkoj vlasti, ali to ne bi bio i udarac Crkvi. Kako se od ruskog svećenstva
u inozemstvu moglo tražiti da stavi svoj potpis na obećanje o potpunoj odanosti
sovjetskoj vladi kad su mnogi od njih tada bili državljani neke druge zemlje? Nije
čudo daje metropolit Antonije, poglavar Karlovačkog sinoda (predstavnik ruskih
biskupa u inozemstvu)94, u odgovoru Sergiju citirao Drugu poslanicu Korinćanima
(2 Kor 6, 14, 15): "Može li se svjetlost pomiriti s tamom? Može li se Krist suglasiti
s Belijalom ili vjernik s nevjernikom?" I nastavio: "Crkva ne može blagosloviti
antikršćansku, a još manje ateističku politiku." Upravo je Sergijeva deklaracije iz
1927. dovela do definitivnog rascjepa između Karlovačkog sinoda i crkvenih vlasti
u Moskvi. Otad će Sinod u izgnanstvu osuđivati "sergijanizam", to jest kapitulaciju
Crkve pred ateističkom vlašću. Pariški metropolit Eulogije, egzarh za Zapadnu
Europu, najprije se želio prilagoditi Sergijevu zahtjevu, ali se i on od 1930. nadalje
uvjerio da nije moguće održavati izravnu vezu s Moskovskom crkvom.
Sergijeva politika izazvala je i diljem Rusije negodovanje. Mnogi su se prisjetili
da je nekad bio privrženik žive crkve te su držali da i nadalje - u donekle izmije-
njenu obliku - vodi istu politiku suradnje. Komunisti u prvom pokušaju nisu
uspjeli preuzeti Crkvu s pomoću reformističkog pokreta a sada su, činilo se, u
tome napokon uspjeli, uz Sergijevu pomoć. Da je 1927. godine sazvao sabor -
što u onim uvjetima nije bilo moguće - Sergija vjerojatno ne bi podržala većina.
Kolale su glasine da se čak i patrijarhov locum tenens, metropolit Petar, protivio
deklaraciji, ali danas je to zasigurno teško ustvrditi. Međutim sigurno je da se
petrogradski metropolit Josif zajedno s grupom viših hijerarha snažno odupro
Sergijevoj politici i da je raskinuo svaku vezu s njime.
Premda su Josif i njegovi glavni istomišljenici ubrzo bili uklonjeni sa scene i
pomrli po zatvorima, pokret koji su oni pokrenuli nastavio je djelovati u tajnosti.
Stvorena je katakombna crkva čiji su biskupi i svećenici djelovali tajno, odvojeni
od službene Crkve na čijem se čelu nalazio Sergije. Serpuhovski biskup Maksim
(Sišilenko) odigrao je važnu ulogu prilikom utemeljenja te tajne crkve; bio je
privatni liječnik patrijarha Tihona i tvrdio kako je Tihonova želja bila da se Crkva
povuče u tajnost ako komunistički pritisak postane nepodnošljiv. Katakombna
94
Vidi str. 176.
PRAVOSLAVNA CRKVA PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI

nosti za Sergijevu i potporu njegova svećenstva - a vjerojatno i svjestan da ne

crkva - točnije "katakombni kršćani" jer nije sasvim jasno je li postojala jedinstvena
smije biti manje velikodušan od Nijemaca - popustio je pritisak na Crkvu. Ustupci
organizacija - preživjela je, iako s ograničenim članstvom, sve do kraja osamdesetih
su u početku bili neznatni, ali 4. rujna 1943. Staljin upućuje poziv Sergiju i još
godina. Ponekad su je nazivali "istinskom Pravoslavnom crkvom".
dvojici metropolita i dopušta im izbor novoga patrijarha. Tri dana kasnije skromni
Postojali su i ruski pravoslavni vjernici koji su podržavali metropolita Sergija.
sabor devetnaestorice biskupa izabrao je Sergija za patrijarha. Kako je već bio
Oni su držali da se on iskreno trudio zaštititi Crkvu; da su njegovi potezi "nužni
prilično star, sljedeće godine je preminuo, a u veljači 1945. na njegovo mjesto
grijeh" te da je u želji da svoje stado spasi od uništenja skrušeno preuzeo na sebe
izabran je lenjingradski metropolit Aleksej, koji je od 1927. vrlo odano podržavao
"mučeništvo" laži. I doista, od njega su tražene mnoge laži. U jednom od intervjua
Sergija.
sa stranim novinarima otišao je tako daleko da je ustvrdio kako u Sovjetskom
Dopuštenje da se obnovi Patrijaršija bio je tek prvi korak. U prvim poslije-
Savezu nikad nije bilo vjerskih progona. Mnogima unutar Rusije i izvan nje to je
ratnim godinama Staljin je dopustio i veliku obnovu Crkve. Prema podacima
zazvučalo kao okrutno nijekanje stradanja novih ruskih mučenika u ime Krista.
Moskovske patrijaršije broj crkava se do 1947. već bio popeo na 20 000; bilo je
Članovi Ruske pravoslavne crkve sve su do danas duboko podijeljeni u ocjeni
također 67 manastira, dvije bogoslovne akademije i osam sjemeništa. Situacija je
Sergijevih postupaka.
bila sasvim različita od one iz tridesetih godina. Moglo bi se pomisliti da je
Ustupci koje je učinio 1927., u početku su malo koristili Crkvi. Zatvaranje
poslijeratno uskrsnuće crkvenog života posmrtna pobjeda Sergijeve politike iz
crkava i likvidiranje svećenstva nastavilo se nesmanjenom žestinom i tokom
1927. Međutim, takav bi zaključak bio pogrešan. Ono što je spasilo Crkvu nije
tridesetih godina. U osvit drugoga svjetskog rata, 1939. godine, izvanjsko ustroj- bilo Sergijevo vodstvo već povijesna slučajnost i izbijanje rata, a što je još bitnije:
stvo Crkve gotovo je posve bilo uništeno. Samo su četiri biskupa imala dopuštenje izdržljivost vjere pobožnoga ruskog naroda.
za rad, a u cijeloj je Rusiji bilo preostalo svega nekoliko stotina crkava; sve bogo-
No Staljinova je snošljivost imala granice. Crkvi nije bilo dopušteno ništa osim
slovne škole i manastiri već su odavna bili zatvoreni. Bilo je to vrlo mračno doba održavanja bogoslužja i školovanja budućih svećenika. I dalje se nije smjela baviti
za Rusku crkvu, ali uskoro je došlo do iznenađujućih promjena. Cijelu tu situaciju bilo kakvom društvenom djelatnošću, niti raditi s mladeži ili odgajati djecu u vjeri.
preobrazit će jedan novi važan događaj - rat. Sovjetske su vlasti i nadalje Crkvu smatrale neprijateljem kojeg treba napadati
cijelom propagandnom artiljerijom, na što Crkva nije imala pravo uzvratiti. Tajna
3. 1943.-1959. Njemačka je napala Rusiju 21. lipnja 1941.; istoga dana, ne
policija upletala se u sve oblike unutarnjeg života Crkve. Zauzvrat se, za tu
čekajući razvoj situacije, metropolit Sergije objavio je pastoralno pismo, pozivajući
ograničenu toleranciju, od crkvenih poglavara tražilo da budu "odani" vlastima.
sve pravoslavne vjernike na ustanak i obranu ugrožene domovine. Od toga časa
To je značilo ne samo da se moraju suzdržavati od kritike sovjetske vlasti već i da
Moskovska je patrijaršija davala čvrstu podršku ratnim naporima: za crkvene
moraju aktivno podržavati komunističku politiku u zemlji i inozemstvu. Nijedan
poglavare to nije bila borba za komunizam već borba za domovinu. Istodobno
zakon protiv vjere nije opozvan pa su vlasti u svakom trenutku mogle, kad god
su Nijemci u okupiranim dijelovima zemlje dopustili obnovu vjerskoga života.
im se to činilo pogodnim, ponovno započeti s progonima.
Obnova je bila neposredna, spontana i snažna. Posvuda po Ukrajini i Bjelorusiji
otvarane su crkve; posebno je bila dinamična obnova u pskovskoj eparhiji pod
4. 1959.-1964. Staljin je sve do smrti držao poslijeratni status quo. Posljednjih
vodstvom mladoga metropolita Sergija Voskresenskog (1899.-1944.). 95 Bilo je
deset godina njegove vladavine (1945.-1953.) bile su za Rusku crkvu najpovoljnije
posve očito da ni dvadeset godina proganjanja nije uništilo vjeru u narodu.
u čitavom komunističkom razdoblju. Nažalost, Hruščov je 1959. poveo novu
Kako je Staljin bio pod žestokim pritiskom organiziranja obrane u ratu protiv
ofenzivu protiv Crkve, i to žestinom koja je bila tim čudnija što je na drugim
Nijemaca, smatrao je razumnim dati neke ustupke kršćanima pod svojom vlašću.
područjima pokazivao tendenciju liberalizacije. Biskupi, svećenici, monasi i mona-
Bilo je jasno da kršćani još uvijek čine znatan dio stanovništva, a Staljinu je -
hinje posvuda su bili osuđivani i zatvarani na osnovi izmišljenih kaznenih optužbi;
ako je mislio dobiti rat - bila potrebna pomoć svakoga pojedinog Rusa. Iz zahval-
svećenstvo je moralo podnositi velika šikaniranja pa i fizička zlostavljanja. Crkve
su masovno zatvarane i njihov je broj bio sveden na 7000, što je činilo tek jednu
95
Vidi Struve, Christians in Contemporary Russia, str. 68-73. Sergija Voskresenskog ne valja brkati sa trećinu prijašnjega broja. Od osam sjemeništa na životu su ostala samo tri, a broj
Sergijem Stragorodskim, koji je bio patrijarhov locum tenens.

125 119
PRAVOSLAVNA CRKVA
manastira je pao sa 67 na 23. Osobito su velika ograničenja nametnuta u radu s
mladima: svećenicima je bilo zabranjivano pričešćivati djecu, a policija u civilu
često je znala s crkvenih vrata odvraćati obitelji koje bi s djecom došle na bogo-
služje. Zapad nije obraćao pozornost na razmjere tih progona, medu ostalim i
zato što u Rusiji crkvene vlasti nisu javno prosvjedovale. Kad su na Zapadu istupale
na forumima kao što su Svjetski crkveni sabor ili Praška mirovna konferencija,
pravile su se da je manje-više sve "normalno" u odnosima Crkve i države. Protu-
vjerska kampanja naglo je prestala kad je Hruščov uklonjen s položaja, ali Crkvi
nisu nadoknađeni pretrpljeni gubici.
5. 1964.-1988. Što se tiče službenih odnosa između Crkve i države, to je razdoblje
formalnoga mira. Država je i dalje preko KGB-a ili na druge načine nadzirala
Crkvu; čelni ljudi Moskovske patrijaršije nastavili su s djelovanjem što su bolje
mogli unutar suženih granica koje su im nametnule komunističke vlasti. Da je
crkveno vodstvo bilo dinamičnije i glasnije - kao što su to bili mnogi istaknuti
ruski baptisti toga doba - Crkva je možda mogla dobiti veće ustupke. Zar je doista
crkvena hijerarhija morala biti tako dosljedno podložna?
Upravo ta pitanja su krajem šezdesetih i sedamdesetih godina sve glasnije
postavljali ne samo zapadni promatrači već i pravoslavni kršćani u samome Sovjet-
skom Savezu. Upravo to je najveći problem tzv. petoga razdoblja u odnosima
Crkve i države za vrijeme vlasti komunističke partije. No, ako je vodstvo i bilo
tiho, to nisu bili drugi. Unutar Pravoslavne crkve nastao je disidentski pokret u
Rusiji koji je javno prosvjedovao protiv miješanja države u unutarnje stvari Crkve.
Patrijarh i Sveti sinod nisu podržali prosvjednike, naprotiv, pa ipak je njihov broj
sve više rastao.
Medu pravoslavnim disidentima najistaknutija ličnost bio je Anatolij Krasnov-
-Levitin, koji je od početka 1958. objavio niz samizdat96 tekstova u kojima je
opisao brojne vjerske progone i stradanja vjernika. Slične tekstove pisao je i laik
Boris Talantov koji je umro u radnom logoru. Međutim, najutjecajniji dokument
vjerskoga disidentskog pokreta bilo je otvoreno pismo koje su patrijarhu Alekseju
u studenom 1965. uputili moskovski svećenici otac Nikolaj Ešliman i otac Gleb
Jakunjin. Oni su na podroban način opisali sve represivne poteze komunističkih
vlasti protiv Crkve i upozorili na nedostatak otpora, čak na očitu suradnju crkvenih
vlasti s državom. Pokušali su potaknuti patrijarha Alekseja na djelovanje, da
napokon poduzme korake: "Napaćena Crkva obraća Vam se s nadom. Vlast i
96
Neslužbeno objavljeni tekstovi koji kruže manje-više tajno, u tiskanom obliku ili u rukopisu.
127 119
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
moć dana je Vama u ruke. Kao patrijarh posjedujete snagu da samo jednom riječju
stanete na kraj bezakonju! Učinite to!"97
Žalosno je, ali predvidivo, daje sve završilo patrijarhovom odlukom o suspenziji
dvojice svećenika. No, pismo je djelovalo poput katalizatora i nadahnulo mnoge
vjernike da izraze svoje dugo potiskivane osjećaje. Crkva se napokon počela
oslobađati igre zaobilaženja problema, kao i konflikata i poluistina koji su je gušili.
Među onima kojima je primjer oca Gleba i oca Nikolaja dao snage bio je romano-
pisac Aleksandar Solženjicin koji je 1972. napisao snažno "Korizmeno pismo",
uputivši ga patrijarhu Pimenu (1910. - 1990.), Aleksejevu nasljedniku; u njemu
je istaknuta sva tragika i ironija onodobnoga stradanja Crkve:
Kojim je razlozima moguće uvjeriti sebe da je planirano uništenje duha i tijela Crkve
pod vodstvom ateista najbolji način da se ona sačuva?. Sačuva za koga? Svakako ne za
Krista. Kojim sredstvima da se sačuva? Neiskrenošću? Ali ako je tome tako, čijim će se
rukama slaviti sveti sakramenti?
Njegovo osobno rješenje za probleme Crkve nalazi se u riječi "žrtva": "Iako lišena
svake materijalne moći, Crkva pobjeđuje putem žrtvu."98
Godine 1976. osnovano je Kršćansko povjerenstvo za obranu prava vjernika,
s ciljem da pomogne svima, pravoslavnim i nepravoslavnim vjernicima. Povje-
renstvo je utemeljeno u suradnji s Helsinškim odborom za ljudska prava, insti-
tucijom koja se bavi kršenjem ljudskih prava općenito. Shvaćajući da je sloboda
nedjeljiva, kršćanski disidenti nastojali su konstruktivno surađivati sa širim disiden-
tskim pokret om. Protiv vjerskog ugnjetavanja borilo se i Kršćansko sjemenište,
neformalna studijska skupina za mlade ruske pravoslavne intelektualce koju je
1974. utemelj io Aleksandar Ogorodnjikov; nakon Ogorodnjikova uhićenja, na
njezino čelo stao je Lav Regelson. I ruski feministički pokret koji je započeo
djelovati u Lenjingradu 1979., uključio je neke pravoslavne vjernike kao što je
bila Tatjana Goričeva.
Nakon 1976., komunističke vlasti bile su sve strože prema disidentskom
pokretu, tako da je do 1980. većina pravoslavnih članova bila ušutkana. Jedni su
poslani u radne logore i u progonstvo, a druge je KGB na različite načine uspio
diskreditirati. Opća perspektiva nije davala mnogo nade. Više od deset godina
javnih prosvjeda u osnovi nije promijenilo odnose između Crkve i države. Crkva
se nije uspjela osloboditi komunističkog upletanja, a nije bilo vjerojatno da će to
97
Ellis, The Russian Orthodox Church: a Contemporary History, str. 292. Ova dvojica svećenika uputili
su pismo i predsjedniku Prezidija Vrhovnog sovjeta, drugu Podgornom.
98
Ellis, str. 304.
PRAVOSLAVNA CRKVA
postići u neposrednoj budućnosti. Prema r i j e č i m a vodstva Moskovske patrijaršije,
stanje je bilo - "redovito".
A onda, suprotno svakom očekivanju, došlo je do iznenadnih i temeljnih
promjena. Komunistički režim koji se sedam desetljeća činio svemoćnim, urušio
se kao kula od karata.
MUKOTRPNA OBNOVA
Jedanaesti ožujka 1985. Mihail Gorbačov izabran je za generalnog sekretara
Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Sedam godina kasnije, početkom 1992.,
Gorbačov više nije bio na vlasti, a Sovjetski Savez je prestao postojati. Kao rezultat
mjera glasnosti ("otvorenosti") i perestrojke ("prestrojavanja") koje je on započeo
provoditi, Ruska je crkva oslobođena od svih ugnjetavanja koja su od 1917.
sakatila njezin život. Iako nije ponovno stekla povlašteni položaj kakav je uživala
pod carističkim režimom, Crkva je u osnovi bila slobodna. To "u osnovi" treba
uvijek dodati jer je i nadalje bilo slučajeva da na lokalnoj razini vladini službenici
postavljaju prepreke kao i zastrašivanja od strane KGB-a. Uostalom, većina onih
koji su radili za komunističku partiju, osobito u njezinim srednjim i nižim redo-
vima, još uvijek su bili u službi. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.
Najvažnija promjena međutim zbila se na zakonodavnom planu. U razdoblju
od 1990. do 1992. u gotovo svim dijelovima nekadašnjega Sovjetskog Saveza
stupili su na snagu novi propisi kojima je ukinut Zakon o vjerskim udrugama,
koji je bio donesen još 1929. Sada je prvi put došlo do istinskog odvajanja Crkve
i države. Država više neće poticati ateizam. Pravoslavna je crkva (a uz nju i druge
Crkve) pravni subjekt i ima pravo na imovinu, uz neka ograničenja u pogledu
otvaranja novih crkava, jer dozvolu i dalje mora tražiti od civilnih vlasti. Crkva
je sada slobodna organizirati socijalni i humanitarni rad i dopušteno joj je držati
bogoslužje u bolnicama i zatvorima. Također je dobila dopuštenje za misionarsku
djelatnost, kao i za organiziranje grupa za mladež i okupljanje radi proučavanja
Svetog pisma. Crkva je ponovno mogla objavljivati vjersku literaturu i djecu
podučavati vjeronauku; vjerski nauk se kao školski predmet može predavati i u
državnim školama.
Zakoni su međutim bezvrijedni ako ostanu mrtvo slovo na papiru i ako se ne
provode u praksi. Crkvi je već od 1988. bila dopuštena većina tih djelatnosti, a
sada je to uređeno i zakonom. Od 1989. do 1992. Ruska crkva je dakle mogla
ponovno izgrađivati većinu onoga što joj je zakonom bilo odobreno. Tablica na
130. stranici pokazuje promjenjivost sudbine koja je pratila Crkvu tokom sedam
128
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
desetljeća: od gotovo potpunog uništenja uoči drugoga svjetskog rata, preko ob-
nove u poratnom razdoblju, potom teških gubitaka (posebno zbog progona izme-
đu 1959. i 1964.) i konačno do iznenadne obnove koja je uslijedila nakon 1988.
(primijetit ćete daje i danas manje svećenika nego 1947.). Između 1989. i 1992.
u prosjeku je otvarano 30 crkava na tjedan; država je vratila mnoge povijesne
manastire, a znatno su proširene i obrazovne ustanove za buduće svećenike.
Ipak, bilo bi pogrešno ustvrditi kako je sve u redu danas. Političke i gospodarske
prilike posljednjih godina u čitavom prostoru bivšega Sovjetskog Saveza vrlo su
nestabilne, a budućnost je nesigurna. Pred Crkvom stoje golemi problemi. Stanje
crkvenih zgrada i manastira koje sada država vraća prilično je bijedno, a troškovi
njihova obnavljanja iscrpljuju Crkvu do krajnjih granica. Po svemu sudeći, središ-
nja uprava Patrijaršije potpuno je bez sredstava; lokalni vjernici pomažu donaci-
jama uz velike osobne žrtve, ali vrlo malo se može postići u situaciji privredne
krize u Rusiji. Osnivanje novih parohija golem je teret za postojeće svećenstvo;
svećenici su i prije 1988. bili pretjerano opterećeni, a pogotovo ih je sada premalo
da bi mogli udovoljiti svim zahtjevima. U neposrednoj budućnosti trebat će
najmanje 7000 svećenika. Također su redovite pritužbe na nastavni program u
bogoslovnim školama koji je uskogrudan i zastario i obrazovno ne priprema
svećenstvo za korjenito novu situaciju koja ih očekuje na terenu. Osim toga,
vjerska literatura je također oskudna i nedostatna, unatoč velikoj pomoći sa
Zapada. Crkva je sedamdeset godina bila isključena iz društvenog života i huma-
nitarnog djelovanja pa crkvene vlasti, iako im se posvuda otvaraju vrata (državne
bolnice i starački domovi žude za dobrovoljcima iz vjerničkih redova), zapravo
nemaju nikakva praktičnog iskustva u tom području. Crkva nema iskustva niti s
organiziranjem rada s mladima niti s vjerskom podukom djece. Mora početi od
početka.
I to nije sve. Crkva se suočava i s manje opipljivim ali ipak ozbiljnim problemima
sada pluralističkoga društva. Rusko pravoslavlje je u doba komunističke vlasti na
neki paradoksalan način ipak donekle bilo pod egidom "državne Crkve" koju su
vlasti, iako su je progonile, istodobno i štitile. Sada to više nije tako. Rimo-
katolicima i protestantima u Rusiji je također dopušteno misionarsko djelovanje.
Pravoslavni to doživljavanju kao zadiranje u njihovo područje, a nemaju pravo
zaustavljati ga. Svakovrsni vjerski i pseudovjerski pokreti - Hare Krišna, okultizam,
čak i otvoreno sotonski kultovi - nude svoju verziju duhovog puta zbunjenoj
ruskoj javnosti koja žudi za spoznavanjem smisla života, a ne zna kamo bi se
okrenula. Ukratko, rusko se pravoslavlje postkomunističkoga doba mora sa svih
strana suočavati s takmacima.
119
PRAVOSLAVNA CRKVA PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI

Postoje i drugi razlozi za uznemirenost. Organizacija KGB-a ostala je više-

Vo o O co O
UO tS rt <coU .Cl
d
manje nepromijenjena, a mnogi njezini elementi neprijateljski su raspoloženi
o o co
o o
CO
CO o o
>0 r*đ 0 ^
^
> rt

prema religiji. Vjeruje se daje upravo tajna policija potaknula brutalno umorstvo
T 1 r—1 ¿4
o P o
o o a oca Aleksandra Mena (1935.-1990.). Postoje zlokobni elementi i u samoj Crkvi.
o ¿4
O oj 6 Snažno nacionalistički orijentirana organizacija Pamjat (Sjećanje) u kojoj su aktivni
>00 s d
V i neki svećenici, više-manje otvoreno je antisemitska. Antisemitizam ima podršku
Ö
i u velikom dijelu javnosti, unatoč tome što su ga osudili glavni biskupi. Nažalost,
00 o o O <N g " cJ to se odnosi i na neke druge Pravoslavne crkve.
OO O o G\ o
O o a 'cT Kako će se dugo sadašnja hijerarhija morati nositi s tim problemima? Njezin
t\ o Oj
o o I-H
JO moralni autoritet donekle je oslabio. Nakon otvaranja KGB-ovih dosjea 1992.,
¿4 ¿4
O O Si oj
SI mnogi su laici bili zaprepašteni otkrićem u kojoj je mjeri postojalo suglasje između
biskupa i tajne policije u doba komunizma. Medu laicima postoji i jak osjećaj da
O se biskupi, školovani u doba komunizma kad je njihova parohijska djelatnost bila
§
ON
o
o O vo
o
o
<N 00
sO <SU S
o <L>
e
strogo nadzirana, ne snalaze u novonastaloj situaciji, da su često isuviše pasivni i
o o o
o o o
<N CO Q oj da im nedostaje promišljenosti i mašte da iskoriste prilike koje im se pružaju. To
t« I Si oj
N N se ne odnosi na vodeće hijerarhe kao što su metropolit Ćiril Smolenski i arhi-
episkop Krizostom Irkutski. Mišljenja se razilaze i kad je riječ o navodnoj suradnji
iS oj
a
ai
£ £ ai
C tì
Oj sO <Ue ci O <U
aktualnog patrijarha Alekseja (izabran 1990.) s komunističkim vlastima, ali u
cjelini se drži daje pokazao čvrstinu i samostalnost dok je bio biskup u sovjetskoj
Os -d -d -d

I o O
<u <L> <u
Ia -s? tu C!
O w
oj JD
SI oj
N
državi. Pod njegovim je vodstvom episkopat prvi put 1992. kanonizirao nove
mučenike koji su stradali pod komunizmom. To je korak od velikoga duhovnog
značenja za rusko pravoslavlje. Posebice treba istaknuti tri kanonizirana sveca:
St *o
Cl ¿4 ¿4 šurjakinju ruskoga cara Nikole II., veliku kneginju Jelisavetu, koja se zamonašila
s <u <u
S a C
nakon što su joj 1905. teroristi ubili muža, a koja je i sama stradala 1918. od
s boljševičke ruke; zatim metropolita Vladimira Kijevskog koji je ubijen 1918. i
ir\ io CTN t\ IO OO co 1
o <N <N LO 00 <N r-H ON CT\ metropolita Benjamina (Venijamin) Petrogradskog koji je strijeljan nakon monti-
CN i—i o 1—1 IO » 1 OÌ
r-H r—H r-H
m CO CO
ranog suđenja 1922. godine.
Osobito mučan problem za rusko pravoslavlje bilo je oživljavanje katoličanstva
istočnog obreda. Ukrajinska grčko-katolička crkva utemeljena 1596. godine Brest-
litovskom 99 unijom, uključena je u Rusku pravoslavnu crkvu i prestala je postojati;
brojila je oko 3 500 000 vjernika. Premda je bilo ukrajinskih katolika koji su se
dragovoljno ponovno uključili u pravoslavlje, nema nikakve sumnje da je većina
<u njih željela nastaviti živjeti u uniji s papinstvom. Nijedan ukrajinski biskup nije
'cT e
Ö
o 3 -d<u se izjasnio u prilog povratka; svi su bili uhapšeni i većina je umrla u zatvoru ili u
>00
d 1o O o>
S ¿4 ao izgnanstvu. Zbog izravne prisile i teroriziranja od strane policije, mnogi su sveće-
a o
bß ~d nici i laici prividno pristali uz Pravoslavnu crkvu, ali su u svojim uvjerenjima ostali
JD O
o <U >au jC
bß -d O
O 3 o 99
Vidi, str. 95.
JD J3

131 119
PRAVOSLAVNA CRKVA
katolici; neki drugi su se odlučili za tajno djelovanje. Hijerarsi Moskovske patri-
jaršije, koji su zatvarali oči dok su Staljin i ateističke vlasti progonili njihovu
kršćansku braću, stavljeni su u nezavidnu i lažnu situaciju. Osnovno načelo kršćana
je nepristajanje uz nasilje nad savješću drugih kršćana. A sudbina je grkokatolika
nakon drugoga svjetskog rata možda najmračnije poglavlje u povijesti kolaboracije
Moskovske patrijaršije s komunistima.
Istočni katolicizam ipak nije istrijebljen, premda je potisnut u tajnost. Jedan
od rezultata Gorbačovljeve glasnosti bilo je ponovno ozakonjenje Ukrajinske
grkokatoličke crkve koncem 1989. godine. Već je 1987. postalo prilično jasno
da će grkokatolici ponovno izaći iz katakomba i zatražiti crkve koje su bile u
njihovu vlasništvu, a sada su u rukama Pravoslavne crkve. Da je Moskovska
patrijaršija preuzela inicijativu i predložila mirnu raspravu u traženju rješenja,
stekla bi time velik moralni autoritet i poslije bi bilo izbjegnuto mnogo gorčine.
Nažalost, ni do kakve slične inicijative nije došlo. Najprije 1987., a potom i 1988.,
poglavar Ukrajinske katoličke crkve kardinal Miroslav Lubašivski obratio se,
usmeno i pismeno, Moskovskoj patrijaršiji i predložio da dvije strane, pravoslavna
i katolička, javno i službeno objave uzajamni oprost, ali od moskovskog patrijarha
nije stigao nikakav odgovor. Lako je zamisliti koliko su grkokatolici bili povrijeđeni
tom šutnjom. A onda je trenutak za tu priliku prošao. Od 1989. nadalje bilo je
žučnih lokalnih svađa, često obilježenih nasiljem, na temu vlasništva nad crkvenim
zgradama. Budući da su se na obje strane uzburkale strasti, za pomirenje će trebati
dosta vremena.
Uz pitanje odnosa pravoslavnih i grkokatolika u Ukrajini, tijesno je povezano
i pitanje ukrajinskog nacionalizma. Ukrajina je sada samostalna država, pa većina
ukrajinskih pravoslavnih vjernika želi da i njihova Crkva bude samostalna. Nakon
revolucije, doista je i bila utemeljena Ukrajinska autokefalna crkva. No, kako nije
bilo moguće naći pravoslavnog hijerarha koji bi pristupio autokefalnom pokretu,
na sastanku u Kijevu 1921. delegati su odlučili utemeljiti Ukrajinski episkopat
bez posvećenih biskupa. Novu, "samoposvećenu" ukrajinsku hijerarhiju Pravo-
slavna crkva nije nikad priznala; neko je vrijeme Ukrajinska autokefalna crkva
ipak cvjetala, imala je 26 biskupa, 2500 svećenika i 2000 parohija, ali ju je
tridesetih godina ukinuo Staljin. Obnovljena je pod njemačkom okupacijom u
drugom svjetskom ratu, i taj put biskupi su imali apostolsko podrijetlo; međutim,
po završetku rata Staljin ju je ponovno ukinuo. Godine 1989. Ukrajinska autoke-
falna crkva ponovno je oživjela uz pomoć umirovljenog biskupa Moskovske
patrijaršije, Ivana (Bodnarčuka).
Sredinom devedesetih godina položaj Crkve u Ukrajini do kraja je nejasan.
Grkokatolici imaju oko 2700 parohija; Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva,
132
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
koja je sada podijeljena u dvije skupine (od kojih nijednu nisu priznale druge
Pravoslavne crkve), ima oko 1500 parohija, dok središnja Pravoslavna crkva koja
je pod jurisdikcijom Moskovske patrijaršije, ima oko 5500 parohija. Pravoslavni
vjernici smatraju da bi jedino dugotrajno rješenje bilo potpuno samostalna Ukra-
jinska autokefalna crkva; nju bi trebale priznati i Moskovska i Ekumenska patrijar-
šija pod čijom je jurisdikcijom Ukrajina bila prije 1686. godine. Ali to će biti
velik problem za Moskovsku patrijaršiju, jer se čak dvije trećine svih crkava
otvorenih u Sovjetskom Savezu nalazi u Ukrajini, a i oko 70 posto studenata na
sjemeništima su Ukrajinci. Za pravoslavne u čitavom području bivšega Sovjetskog
Saveza ovo je vrijeme velike nade ali i velike tjeskobe.
I S T O Č N A E U R O P A : V R L O ŠARENA SLIKA
Nada i tjeskoba: iste riječi možemo primijeniti i na sadašnju situaciju u svih sedam
drugih istočnih Pravoslavnih crkava koje su prije bile pod komunističkom vlašću.
Izuzevši Gruziju, njihovo je iskustvo sa socijalizmom bilo kraće od ruskoga - ono
je trajalo četrdeset umjesto sedamdeset godina. Komunistički režimi ustanovljeni
nakon drugoga svjetskog rata zasnivali su se na istim načelima na kojima i sovjetski
režim. Crkva je bila potpuno isključena iz socijalnog i humanitarnog rada. U većini
slučajeva bila joj je zabranjena odgojno-obrazovna djelatnost, osim kad se radilo
o školovanju svećenika. Od crkvenih vlasti očekivalo se da podržavaju vlast; pod
zaštitom komunista osnivale su se polupolitičke "svećeničke konfederacije" i
svećenici su se obično morali zaklinjati na odanost komunističkim vlastima.
Međutim, broj i opseg uhićenja i zatvaranja crkava razlikovao se od jedne do druge
zemlje.
Uvjeti su bili najgori za Albansku crkvu kojoj je Carigradska patrijaršija 1937.
dodijelila autokefalnost. Hodžina vlada je 1967. objavila da je Albanija prva
istinski ateistička zemlja svijeta: sva sveta mjesta su bila zatvorena i svaki vidljivi
trag religijskog uvjerenja bio je izbrisan. Represija je podjednako pogodila pravo-
slavne, rimokatolike i muslimane. Posljednji visoki crkveni dostojanstvenik Alban-
ske pravoslavne crkve, arhiepiskop Damjan, umro je u zatvoru 1973. Godine
1991. kad je vjera počela izlaziti iz tajnosti, više nije bilo nijednog pravoslavnog
biskupa, a na životu je još bilo nešto manje od dvadeset pravoslavnih svećenika
od kojih je polovina bila preslaba za službu. Sada se otvaraju nove crkve, zaređuju
novi svećenici, a pokrenuta je i mala bogoslovna škola. Godine 1992. biskup
Anastasije (Janulatos), Grk koji je djelovao kao misionar u Istočnoj Africi, ime-
novan je poglavarom Albanske crkve; izjavio je da je voljan odustati od te časti
čim se nađe prikladan albanski kandidat.
119
PRAVOSLAVNA CRKVA
Drugu krajnost je Pravoslavna crkva koja je pod komunističkom vlašću sačuvala
svoje izvanjsko ustrojstvo - Rumunjska crkva. Kad su komunisti 1948. preuzeli
vlast, nisu zatvorili mnogo crkava. Rumunjska patrijaršija zadržala je bogoslovne
akademije i nastavila je uvelike objavljivati periodiku i druge knjige. Takav povo-
ljan položaj uživala je djelomice zahvaljujući prijateljskim vezama patrijarha
Justinijana (u službi od 1948. do 1977.) s novim vlastima. Pokatkada se začudno
prisno poistovjećivao s marksističkom ideologijom, ali je bio predan svećenik kojeg
je poštovalo i voljelo njegovo stado. Broj svećenika u Rumunjskoj povećavao se
tokom čitavog komunističkog razdoblja, a otvorene su i mnoge nove crkve.
Justinijan je potaknuo i oživljavanje manastira koji su se osnivali na najboljoj
hezihastičkoj tradiciji, s naglaskom na Molitvu Isusu. Duh sv. Paisije Veličkovskog
i danas je u Rumunjskoj prisutan kao i neki izvanredni igumani kao što je otac
Kleopas Sihastrijski. Godine 1946. počelo je objavljivanje svezaka Philokalia koje
je priredio najveći rumunjski teolog prošlog stoljeća, otac Dumitru Staniloe
(1903.-1993.). To izdanje nije jednostavno prijevod s grčkoga već je obogaćeno
uvodom i bilješkama koje se temelje na zapadnom kritičkom istraživanju i isto-
dobno pokazuju smisao za pravoslavnu duhovnost. Deveti svezak rumunjskog
izdanja Philokalia objelodanjen je 1990. Međutim, i Rumunjska crkva se suočila
s progonima, osobito 1958., kad su mnogi svećenici, monasi i monahinje bili
utamničeni, uključujući i oca Staniloea. Ceausescu je posljednjih godina svoje
vladavine zatvorio i uništio mnogobrojne crkve.
Rumunjska pravoslavna crkva platila je visoku cijenu za relativnu snošljivost
koju je uživala. Tajna policija strogo je nadzirala sve oblike crkvenog života, a to
je značilo da je, do trenutka Ceausescuova pada 1989., moralni autoritet Crkve
bio jako potamnio zbog kolaboracije s omraženim režimom. Patrijarh Teoktist
(izabran 1986.) odlučio je u siječnju 1990. dati ostavku, ali ga je Sveti sinod
sljedećeg travnja ponovno postavio na tu dužnost. Vodstvo Rumunjske crkve u
budućnosti će sigurno pripadati mladim biskupima koji su u službi tek nakon
pada komunizma, kao što pokazuje i primjer metropolita Daniela (Cibotea)
Moldavskog.
Do 1948. u Rumunjskoj je postojala velika skupina grkokatolika koja je brojila
oko 1 500 000 vjernika; oni su prisilno sjedinjeni s Pravoslavnom crkvom, kao
što se dogodilo i njihovoj braći i sestrama u Ukrajini. Nakon 1990. ponovno
stupaju na scenu i traže povrat svoje imovine, ali tu je, kao i u Ukrajini, upravo
zbog toga došlo do velikih napetosti i gorčine.
Srpska crkva je pod komunističkom vlašću imala manju formalnu slobodu nego
Rumunjska crkva ali je zadržala kudikamo veću unutarnju samostalnost. Bogo-
služje nije bilo tako posjećeno kao u Rumunjskoj, a u nekim područjima postojao
je i manjak svećenika; no broj onih koji se pripremaju zarediti sada je znatno
134
PRAVOSLAVLJE I BORBENI ATEISTI
veći nego tridesetih godina. Osjeća se manjak monaha ali (kao i u Grčkoj) i
oživljavanje ženskog monaštva. Komunisti su se trudili oslabjeti Srpsku crkvu tako
što su je podijelili, potičući osnivanje raskolne Makedonske crkve 1967., koja
sebe smatra autokefalnom iako ju nije priznala nijedna Pravoslavna crkva.
Srpska pravoslavna crkva u dvadesetom je stoljeću imala brojne mučenike.
Jedni su stradali od komunista ali ih je znatno više ubijeno za vrijeme drugoga
svjetskog rata od ruke zloglasne fašističke Nezavisne Države Hrvatske na čelu s
ustaškim vođom Antom Pavelićem koji je tražio blagoslov Rimokatoličke crkve.
U ratnom razdoblju, u Hrvatskoj i drugim krajevima tadašnje Jugoslavije, od
dvadeset i jednog biskupa petorica su odmah ubijena, dvojica su preminula od
batinjanja, dvojica su umrla u zatočeništvu, a petorica su bila utamničena ili
protjerana iz svojih eparhija; četvrtina pravoslavnih svećenika također je pobijena,
a polovina utamničena. Pola srpskog stanovništva u Hrvatskoj je stradalo, a mnogi
su pravoslavni kršćani pod oružanom prijetnjom bili prisiljeni prijeći na katoli-
čanstvo. Sjećanje na to još je bilo živo u nekih Srba kad se 1991. Hrvatska ponovno
osamostalila i netom počela provoditi represivne mjere prema Srpskoj pravoslavnoj
crkvi i svećenstvu u nekim dijelovima na svome teritoriju. Treba priznati da je
srpska crkvena hijerarhija na čelu s patrijarhom Pavlom (izabran 1990.) osudila
okrutnosti koje je počinila srpska vojska i paravojne postrojbe u Hrvatskoj i Bosni.
Srpska crkva, kao što je na Pedesetnicu 1992. izjavio Patrijarh, "nikad nije svoj
narod učila da uzima tude ili da ubija da bi stjecala, no samo da brani vlastite
svetinje".
U četirima drugim Pravoslavnim crkvama koje su bile pod komunističkom
vlašću, odnosi s državom bili su vrlo slični onima u Rusiji. Od dolaska komunista
na vlast 1944., Bugarska crkva slijedila je politiku Moskovske patrijaršije. Prema
podacima s početka osamdesetih pohađanje crkve u Bugarskoj je bilo znatno slabije
nego u Rumunjskoj i Srbiji. Manastiri su bili prazni, iako je nekoliko ženskih
manastira imalo dosta mladih monahinja. Nakon uspostave slobode, grupa od
šest bugarskih biskupa smogla je hrabrosti da u srpnju 1990. objavi čin pokajanja
i zatraži oprost zbog propusta i kompromisa koje je činila pod komunističkom
vlašću; nažalost, poglavara Bugarske crkve patrijarha Maksima (izabran 1971.)
nije bilo medu tom šestoricom. Nadajmo se da će nakon pada komunizma i
bugarsko pravoslavlje naći snage za obnovu.
Još je jedna Crkva donedavno bila ovisna o Moskvi, a to je Gruzijska crkva.
Osnovana još u četvrtom stoljeću zahvaljujući misionarskom radu jedne žene,
svete Nine, koju smatraju "ravnom apostolima"; neko je vrijeme bila pod juris-
dikcijom Antiohijske patrijaršije. Do osmoga stoljeća stekla je unutarnju auto-
nomiju, a oko 1053. postala autokefalnom. Godine 1811. priključena je Ruskoj
crkvi, a samostalnost je ponovno stekla 1917. Moskva je priznala njezinu auto-
119
 PRAVOSLAVNA CRKVA

kefalnost 1943., a Carigrad 1990. godine. Od 2455 crkava koje su 1917. bile
aktivne u Gruziji, osamdesetih je godina djelovalo tek manje od stotine, glasnost
im je osigurala stanovito oživljavanje. Godine 1992., osim katolikos-patrijarha
Ilije II. (izabran 1977.), bilo je još četrnaest biskupa.
Poljskoj pravoslavnoj crkvi autokefalnost je dodijelila 1924. Ekumenska patri-
jaršija. Ta je Crkva u meduratnom razdoblju imala oko četiri milijuna vjernika,
no promjenom granica 1939., većina njezinih članova našla se unutar granica
Sovjetskog Saveza. Tridesetih godina pretrpjela je šikaniranja latinsko-katoličke
D E V E T O POGLAVLJE
vlade Pilsudskoga, za vrijeme koje su mnoge crkve bile zatvorene. Nakon dolaska
komunista 1948., poglavar Poljske pravoslavne crkve metropolit Dionizije bio je DVADESETO STOLJEĆE, III.:
svrgnut i stavljen u kućni pritvor, a pravoslavni Poljaci su morali tražiti od Mos-
kovske patrijaršije, pod čijom su vlašću bili sve do osamdesetih, da im ponovno
DIJASPORA I MISIJE
dodijeli autokefalnost. U ovome času, zajednica ima oko 250 parohija i 325
Svaka tuda zemlja naša je domovina, a svaka domovina je tuda.
svećenika. Svi su izgledi da će se život Pravoslavne crkve obnoviti, a vrlo je aktivan
Poslanica Diognetu 5,5
i pokret mladeži.
Cehoslovacka pravoslavna crkva (Češka i Slovačka pravoslavna crkva, danas)
bila je u tijesnoj vezi s Moskovskom patrijaršijom još od 1946. Moskva joj je
dodijelila autokefalnost 1951., koju Carigrad još do sada nije potvrdio. U medu- RAZNOLIKOST U JEDINSTVU
ratnom razdoblju vodeći pravoslavni prvak u Češkoj bio je biskup Gorazd, koji
U prošlosti se činilo da je pravoslavlje - i s kulturnog i s političkog stajališta -
je izvorno rimokatolički svećenik; on je 1921. posvećen u pravoslavnog biskupa,
isključivo "istočna" religija. Danas više nije tako. Izvan granica tradicionalno
a 1942. su ga ubili Nijemci; svecem je proglašen 1987. Broj čeških pravoslavnih
pravoslavnih zemalja postoji velika "raspršenost " pravoslavlja; glavno središte je
vjernika znatno se povećao 1950., kad su grkokatolici Slovačke, kojih je bilo oko
u području Sjeverne Amerike, ali ono ima ogranke u drugim dijelovima svijeta.
200 000, silom pripojeni pravoslavlju. Većina je tih novih članova izgubljena kad
Grci i Rusi prevladavaju i brojem i utjecajem, ali se dijaspora ni u kom slučaju
je Grkokatolička crkva ponovo uspostavljena za vrijeme Praškog proljeća 1968.
ne svodi samo na njih: u njoj svoje mjesto imaju i Srbi, Rumunji, Arapi, Bugari,
Nakon pada komunizma, vlada je katolicima vratila većinu crkava kojima su se
Albanci i drugi.
prije koristili pravoslavni vjernici. Stoga se češko i slovačko pravoslavlje sada jako
trudi izgraditi nova svetišta. Korijeni pravoslavne dijaspore sežu prilično daleko u prošlost. Prva Grčka crkva
u Londonu otvorena je 1677. u onda pomodnom Sohou. Imala je kratak i ne-
Za većinu pravoslavnih kršćana dvadesetog stoljeća komunizam je bio istinski
miran život, pa je već 1682. zatvorena. Anglikanski biskup Londona Henry
neprijatelj. Ali mudro je imati na umu da se neprijatelj ne nalazi samo izvan nas
Compton zabranio je Grcima u crkvi držati bilo kakve svete slike, a od svećenika
već i u nama samima. Kao što je Solženjicin otkrio u logoru, zlo ne bismo smjeli
je zahtijevao da izostave sve molitve svecima te da se odreknu Jeruzalemskog sabora
vidjeti jedino u drugima, već trebamo ispitivati i vlastito srce:
(1672.) i odbace učenje o transsupstancijaciji. Kad je carigradski patrijarh prosvje-
Malo pomalo postajalo mi je jasno da crta koja razdvaja dobro od zla ne prolazi između dovao u engleskog konzula Sir Johna Fincha, ovaj je odgovorio da je "protuza-
država ni klasa, pa niti između političkih stranaka - nego ravno kroz ljudsko srce. T a konito da u Engleskoj bilo koja javna crkva izražava rimska vjerovanja te da nije
je crta pokretljiva. Kako odmiču godine, ona treperi u nama i koleba se. Čak i u srcima ništa bolje ako se ta vjerovanja iskazuju na grčkom umjesto na latinskom jeziku!"101
koja su ogrezla u zlo, zna se zadržati mali otočić dobra, kao što ćete i u najboljim
Sljedeće pravoslavno svetište u Londonu bila je kapela ruske ambasade - otvorena
srcima otkriti neiskorijenjeni sićušni otok zla.100

100
Arhipelag Gulag, engl, izd., London, 1975. 101
Vidi E. Carpenter, The Protestant Bishop, London, 1956., str. 357-364.

136
137
PRAVOSLAVNA CRKVA
oko 1721. - koja je uživala diplomatski imunitet pa anglikanski biskup nije morao
znati što se u njoj dogada. U osamnaestom stoljeću tom su se kapelom koristili i
Grci, zatim engleski obraćenici i Rusi. Godine 1838. Grci su uspjeli u Londonu
otvoriti vlastitu crkvu, čime su izbjegli mučno upletanje anglikanskih vlasti. U
Sjevernoj Americi pravoslavni su vjernici prisutni od sredine osamnaestog stoljeća.
Ruski istraživači Bering i Čirikov ugledali su obale Aljaske 15. srpnja 1741., a
pet dana kasnije, na slavu sv. proroka Ilije, služena je prva pravoslavna liturgija u
Americi, na palubi broda Sveti Petar u zaljevu Sitka Bay. Nekoliko godina poslije,
točnije 1768., stigla je na Floridu velika grupa Grka i osnovala koloniju Nova
Smirna, ali taj je neuspjeli pothvat doživio tragičan kraj.
Unatoč tome što pravoslavna dijaspora nipošto nije novijeg datuma, ona je
tek u dvadestom stoljeću poprimila takve razmjere daje njezina nazočnost postala
važnim činiteljem u vjerskom životu nepravoslavnih zemalja. Još i danas utjecaj
dijaspore ni izdaleka nije onakav kakav bi mogao biti, a što se ponajprije duguje
nacionalnim i jurisdikcijskim podjelama.102
Kudikamo najvažniji dogadaj u povijesti dijaspore bila je boljševička revolucija
koja je u progonstvo otjerala više od milijun Rusa, uključujući i kulturnu i
intelektualnu elitu toga naroda. Do 1914. većina je pravoslavnih useljenika, Grka
ili Slavena, bila siromašna i neobrazovana - bili su to seljaci i fizički radnici u
potrazi za zemljom ili poslom. Međutim, golemi val prognanika nakon ruske
Revolucije sastojao se od mnogih koji su dodir sa Zapadom mogli uspostaviti na
višoj razini i koji su bili kadri jednome nepravoslavnome svijetu predstaviti pravo-
slavlje na način na koji nije uspjela većina prijašnjih doseljenika. Doprinos ruskih
doseljenika nakon 1917. bio je vrlo velik, osobito u prvim godinama njihova
dolaska: procjenjuje se da su između dvaju svjetskih ratova, u dva desetljeća,
objavili 10 000 knjiga i 200 časopisa, ne računajući književne i znanstvene publi-
kacije. Danas, drugi i treći naraštaj Grka na Zapadu, osobito u Sjedinjenim
Državama, počinje imati istaknutu ulogu u političkom, stručnom i akademskom
životu zemlje koju su odabrali za svoju domovinu.
S vjerske strane gledano, pravoslavni doseljenici bili su organizirani po nacio-
nalnosti. U devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća prvi poticaji došli su
odozdo, to jest od laika a ne od predstavnika crkvene hijerarhije. Doseljenici bi
se okupili i pozvali svećenika iz stare domovine - i tako bi nastala parohija. U
zajednicu bi se biskup uključivao tek mnogo kasnije. Mjesna parohijska crkva
bila je za prvu generaciju doseljenika glavna veza sa starom domovinom: tu su
102
Vidi E. P. Panagopulos, New Smirna: an Eighteenth Century Greek Odyssey, Gainesville, 1966.
138
DIJASPORA I MISIJE
mogli čuti materinji jezik, a čuvala je i njihove narodne običaje. Stoga je razumljivo
da je pravoslavlje na Zapadu od početka imalo etnička obilježja.
Narodnost je doista dar od Boga. Aleksandar Solženjicin imao je pravo kad je
u svome govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade, 1970., rekao: "Narodi su
bogatstvo čovječanstva, njegova kolektivna osobnost; i najmanji od njih nosi
specifičnu boju i u sebi gaji svoj posebni oblik božanske promisli."103 Nažalost, u
vjerskom životu dijaspore, nacionalna privrženost, koja je sama po sebi legitimna,
prevladava i na štetu je pravoslavne jedinstvenosti, što je dovelo do žalosne raspa-
čanosti crkvenog ustrojstva. Umjesto da je svako mjesto jedna eparhija pod jednim
biskupom, gotovo po čitavom Zapadu niknula je sva sila paralelnih jurisdikcija,
tako da u svakomu manjem gradu djeluje po nekoliko biskupa. Ma kakvi da su
tome povijesni razlozi, to se protivi pravoslavnom poimanju Crkve; ekumenski
patrijarh Dimitrije, koji je 1990. posjetio Sjedinjene Države, s pravom je etničke
podjele unutar američkog pravoslavlja nazvao "skandaloznima". Mnogi od nas
željeli bi u svakoj zapadnoj zemlji vidjeti po jednu mjesnu Crkvu koja sve pravo-
slavne vjernike obuhvaća u jednu jedinstvenu organizaciju; pojedine parohije
mogle bi, ako žele, zadržati svoja etnička obilježja ali bi sve priznavale istoga
lokalnog hijerarha, a svi hijerarsi u jednoj zemlji zasjedali bi na istome sinodu.
Nažalost, za sada je to tek pusta želja. Pokazalo se da je vrlo teško premostiti
etničke granice.
Osim tih etničkih razdioba, bilo je i unutarnjih raskola unutar nacionalnih
skupina; a u duhovnom smislu one su imale štetniji učinak na život zapadnog
pravoslavlja nego što su imale etničke podjele. Grčko iseljeništvo je od 1922.
nadalje, osim nekih lokalnih napetosti, bilo više-manje jedinstveno pod ekumen-
skim patrijarhom. Međutim, pravoslavni koji su pobjegli od komunizma, podijelili
su se u svim slučajevima na sukobljene strane od kojih je jedna zadržala vezu s
Crkvom u domovini, a druga uspostavila "nezavisnu Crkvu". Unatoč slomu
komunizma krajem osamdesetih, većina rana proizašlih iz tih podjela još nije
zacijeljela.
Posebno je složena i tragična povijest ruske dijaspore. Tu postoje četiri glavne
jurisdikcije:
- Moskovska patrijaršija koja obuhvaća one parohije u iseljeništvu koje su se
odlučile zadržati vezu s crkvenim vlastima u Rusiji (oko 30 000-40 000 članova
u svim zapadnim zemljama).
103
L. Labedz, Solzhenitsyn: A Documentary Record, Harmondsworth, 1974., str. 314.
139
PRAVOSLAVNA CRKVA
- Ruska pravoslavna crkva izvan Rusije (ROCOR), poznata i pod nazivima
"Ruska pravoslavna crkva u izgnanstvu", "Ruska pravoslavna crkva u inozemstvu",
"Ruska sinodska crkva" i "Karlovački sinod" (oko 150 000 članova). Sadašnji
poglavar je metropolit Vitalije (izabran 1986.).
- Ruska pravoslavna arhiepiskopija za Zapadnu Europu, pod Ekumenskom
patrijaršijom, poznata i kao "Pariška jurisdikcija" (možda 50 000 članova). Sada-
šnji poglavar je arhiepiskop Sergije (izabran 1993.).
- Ruska pravoslavna grkokatolicka crkva Amerike, poznata i kao "Metropolija".
Godine 1970. ona je postala Pravoslavna crkva u Americi (OCA, s ukupnim
članstvom od 1 000 000 vjernika). Sadašnji poglavar je metropolit Teodozije
(izabran 1977.).
Kako je došlo do svih tih podjela? Dvadeseti studenog 1920. moskovski je
patrijarh Tihon objavio odluku kojom je ovlastio biskupe Ruske crkve da smiju
osnivati samostalne privremene organizacije u slučaju da nije moguće održavati
normalne odnose s Patrijaršijom. Nakon sloma Bijele armije, ruski biskupi u
izgnanstvu odlučili su provesti u djelo tu odluku, iako je upitno je li Tihom doista
imao na umu područja izvan Rusije. Prvi sastanak održan je u Carigradu 1920.;
zatim se 1921., uz podršku srpskog patrijarha Dimitrija, sastao sabor u Sremskim
Karlovcima u Jugoslaviji. Ustanovljena je privremena uprava Ruske pravoslavne
crkve u izgnanstvu, pod biskupskim sinodom, koja se trebala sastajati svake godine
u Karlovcima. Prvi poglavar Karlovačkog sinoda (ROCOR) bio je (Krapovicki)
Antonije (1863.-1936.), nekadašnji kijevski metropolit, jedan od najsmjelijih i
najoriginalnijih teologa ruske hijerarhije toga doba. Medu drugim odlukama
Karlovački je sabor 1921. izglasao i pokret za ponovno dovođenje dinastije Roma-
nov na rusko prijestolje, što je bilo protivno željama mnogih sudionika.
Žestoko protukomunistička stajališta karlovačkih biskupa dovela su patrijarha
Tihona u nezavidan položaj. Stoga je 1922. godine naredio da se Sinod raspusti
ali ga biskupi potom obnavljaju u gotovo istom obliku. Karlovački biskupi u
potpunosti su odbacili odluku metropolita Sergija, patrijarhova locum tenens-a,
iz 1927., a Sergije je pak od svoje strane odlučio da sve odluke Karlovačkog sinoda
proglasi ništavnim i nevažećim. Nakon drugoga svjetskog rata Sinod se preselio
u Munchen, a od 1949. njegovo je sjedište u New Yorku. 1990. godine, ROCOR
je svoje djelovanje protegnuo i na bivši Sovjetski Savez gdje je posvetio dva biskupa
i utemeljio parohije u Moskvi, Sankt Peterburgu i drugdje; ogranak ROCOR-a
u Rusiji zove se "Slobodna Ruska pravoslavna crkva". Prirodno je da će taj korak
dovesti do daljnjih napetosti između ROCOR-a i Moskovske patrijaršije.
Od početka šezdesetih nadalje ROCOR je sve osamljeniji, iako i dalje održava
140
DIJASPORA I MISIJE
veze sa Srpskom crkvom. Ta izoliranost je donekle odluka samoga ROCOR-a:
njegovi poglavari snažno osjećaju da su druge pravoslavne Crkve oskvrnule pravu
vjeru sudjelovanjem u ekumenskom pokretu. Ma koji bio razlog, izoliranost
ROCOR-a je za žaljenje. Jer on je ostao vjeran asketskoj, monastičkoj i liturgijskoj
tradiciji pravoslavne Rusije, a ta tradicionalna duhovnost nešto je što jako nedo-
staje zapadnom pravoslavlju.
U početku su svi ruski biskupi u izgnanstvu pokušali surađivati s Karlovačkim
sinodom, ali od 1926. nadalje, upravo je rascjep doveo do stvaranja gorespomenute
treće i četvrte skupine. Pariška jurisdikcija svoje postojanje duguje ruskom biskupu
u Parizu, metropolitu Eulogiju (1864.- 1946.) kojeg je patrijarh Tihon bio
postavio kao svog egzarha za Zapadnu Europu. Eulogije je raskinuo s Karlovačkim
sinodom 1926.-1927. godine, a onda gaje locum tenens patrijarha, Sergije, 1930.
razvlastio zbog sudjelovanja u molitvi za progonjene kršćane Sovjetskog Saveza,
održanom u Westminsterskoj opatiji u Londonu. Godine 1931. Eulogije se
obratio ekumenskom patrijarhu Fociju II. koji je njega i njegove parohije primio
pod carigradsku jurisdikciju. Eulogije se kratko prije smrti 1945. vratio pod
moskovsku jurisdikciju, ali je većina njegova stada odlučila ostati pod Carigradom.
Unatoč nevoljama, u razdoblju između 1965. i 1971772. ruska je arhiepiskopija
u Parizu nastavila živjeti pod jurisdikcijom Ekumenske stolice.
Na koncu, postoji i četvrta skupina, a to je Sjevernoamerička metropolija.
Nakon revolucije, američki su Rusi bili u donekle različitom položaju od ruskih
emigranata drugdje u svijetu, jer su jedino u toj zemlji izvan Rusije i prije 1917.
postojale ruske eparhije s biskupima. Newyorški metropolit Platon (1866.-1934.)
odvojio se kao i Eulogije od Karlovačkog sinoda, nakon 1926.; od Moskovske
patrijaršije već se 1924. godine odvojio, tako da su nakon 1926. Rusi u Sjedi-
njenim Državama de facto činili samostalnu skupinu. Metropolija je između 1935.
i 1946. održavala veze s Karlovačkim sinodom, ali je na sinodu u Clevelandu,
1946. , većina delegata glasovala za povratak pod jurisdikciju Moskovske patrijaršije
pod uvjetom da im Moskva dopusti da zadrže "potpunu autonomiju kakvu sada
uživaju". Patrijaršija u to doba nije mogla na to pristati. Ali, Ruska crkva je 1970.
zajamčila metropoliji ne samo autonomiju već i autokefalnost. Tu "autokefalnu
Pravoslavnu američku crkvu" (OCA) službeno su priznale Bugarska, Gruzijska,
Poljska i Cehoslovačka crkva, ali ne i Carigrad i druge pravoslavne Crkve. Eku-
menska patrijaršija zauzela je stajalište da samo ona, savjetujući se s drugim
pravoslavnim Crkvama, ima pravo utemeljiti autokefalnu crkvu. Međutim, unatoč
ovome neriješenome sporu, OCA je ostala u vezi s drugim pravoslavnim Crkvama.
139
PRAVOSLAVNA CRKVA
P R A V O S L A V L J E NA Z A P A D U
Ne pokušavajući da budemo iscrpni, ukratko ćemo prikazati pravoslavnu scenu
zapadne Europe, Sjeverne Amerike i (još sažetije) Australije. U Zapadnoj Europi
glavno intelektualno i duhovno središte je Pariz. Tu se nalazi znameniti Bogoslovni
institut svetoga Sergija (pod ruskom pariškom jurisdikcijom), osnovan 1925.
godine, koji je djelovao kao važno mjesto susreta pravoslavnih i nepravoslavnih i
koji je, osobito u međuratnom razdoblju, medu svojim profesorima imao sjajne
grupe učenih ljudi. Medu značajnim profesorima "Sv. Sergija" bili su prvi rektor
protojerej Sergije Bulgakov (1871.-1944.); njegov nasljednik, biskup Kasijan
(1892.-1965.); Antonije Kartašev (1875.-1960.); Georgije P. Fedotov (1886.-
1951.) i Pavao Evdokimov (1901.-1970.). Medu sadašnjim profesorima to su
Konstantin Andronikov, otac Boris Bobrinskoj i francuski pravoslavni pisac
Olivier Clement. Tri člana "Sv. Sergija", oci Georgije Florovski, Aleksandar
Schmemann (1921.-1981.) i John Meyendorff (1926.-1992.) odselili su u Ame-
riku i tamo imali odlučnu ulogu u razvitku američkog pravoslavlja. Samo popis
knjiga i članaka koje su nastavnici Instituta objavili između 1925. i 1947. obuhvaća
92 stranice, a u nj je uključeno sedamdeset cjelovitih djela - što je postignuće s
kakvim se malo koja bogoslovna akademija može podičiti, ma kako bila velika i
kojoj Crkvi pripadala. "Sv. Sergije" je poznat i po izuzetnom radu svoga zbora
koji je mnogo pridonio oživljavanju starih ruskih crkvenih napjeva. Institut, koji
je između dva rata bio potpuno ruski, sada privlači studente mnogih narodnosti,
a poduka se obavlja uglavnom na francuskom jeziku. Trenutačno je upisano više
od pedeset redovitih studenata i oko 400 polaznika dopisnih tečajeva.
Moskovska patrijaršija također je dala znatan doprinos pravoslavnom životu
u Zapadnoj Europi. Medu njezinim teolozima bili su Vladimir Loski (1903 -
1958.), bruxelleski arhiepiskop Bazilije (Krivošein, 1900.-1985.), arhiepiskop
Aleksej (van der Mensbrugge, 1899.-1980., izvorno rimokatolik). Vladimirov sin,
Nikolaj Loski, specijalizirao se za duhovnu ostavštinu Lancelota Andrewesa,
teologa iz sedamnaestog stoljeća, u čijim je razmišljanjima otkrio zapanjujuću
srodnost s pravoslavljem.104 Leonid Uspenski (1902.-1987.) imao je veliki utjecaj
i kao ikonograf i kao pisac o teologiji svete slike, dok je monah-ikonograf Grgur
(Grigorije) Krug (1909.-1969.) svojim djelom pokazao kako se odanost ikono-
grafskoj tradiciji može u velikoj mjeri spojiti s umjetničkim stvaralaštvom.105 U
104
Vidi Andrewes the Preacher (1555.-1626.): The Origins of the Mystical Theology of the Churchz of
England, Oxford, 1991.
105
Vidi Andrew Tregubov: The Light of Christ: Iconography of Gregory Kroug, New York, 1990.
142
DIJASPORA I MISIJE
Velikoj Britaniji, poglavar eparhije Moskovske patrijaršije, suroški metropolit
Antonije (Bloom) jako je cijenjen kao učitelj molitve. U Britaniji njegova eparhija
predvodi u korištenju engleskog jezika u bogoslužju, a na godišnjim eparhijskim
skupovima ostvaruje iznimno prisnu suradnju svećenika i laika.
Zapadno pravoslavlje do sada je dalo malo skladatelja duhovne glazbe, ali
postoji barem jedna vrijedna iznimka, a to je britanski obraćenik John Tavener.
U početku je bio poznat po svjetovnoj glazbi, ali sada se posvetio isključivo
religijskim temama pa se kreativno koristi tradicionalnom osmotonskom bizan-
tskom himnografijom i starim ruskim napjevima koje prevodi u izvanvremenski
ali istodobno i suvremeni glazbeni jezik. Sažimajući svoj pristup djelu primijetio
je: "Rekao bih da dictum čitave svete kršćanske umjetnosti mora biti ono što je
sv. Pavao u jednom drugom kontekstu izrazio ovako: 'Nisam ja onaj koji živi,
već je to Krist u meni'."
Pravoslavlje u Velikoj Britaniji obogaćeno je prisutnošću sve veće manastirske
zajednice, muške i ženske, u Tolleshunt Knightsu u Essexu (Ekumenska patri-
jaršija) koju je utemeljio arhimandrit Sofronije, učenik sv. Silvana Svetogorskog.
Tu je najveća pozornost posvećena molitvama Isusu. Taj manastir uvelike posje-
ćuju hodočasnici, osobito ciparski Grci koji čine većinu pravoslavnih vjernika u
Britaniji. U Francuskoj postoje dva dobro organizirana manastira za žene, u
Provementu u Normandiji (ROCOR) i u Bussy-en-Othe, Yonne (Ekumenska
patrijaršija). Arhimandrit Placid (Deseille), bivši rimokatolik, osnovao je u St.
Laurent-en-Royansu dvije zajednice, jednu za žene a drugu za muškarce, obje pod
patronatom svetogorskog manastira Simonos Petras.
Vrlo istaknuta ličnost pravoslavne duhovnosti u Zapadnoj Europi bio je jedan
Francuz: arhimandrit Lev (Gillet), "monah Istočne crkve", kako se većinom
potpisivao u svojim knjigama (1893.-1980.). Najprije je katolički svećenik isto-
čnog obreda, a pravoslavnu vjeru prima 1928.; u Londonu je potom služio kao
kapelan Bratstva sv. Albana i sv. Sergija.106 Bolje od drugih uspio je opisati para-
doks Pravoslavne crkve u dvadesetom stoljeću:
0 čudna Pravoslavna crkvo, tako siromašna i tako slaba, istodobno tako tradicionalna
1 tako slobodna, tako drevna a ipak tako živa, tako puna obreda a ipak tako osobno
mistična, Crkvo, u kojoj je dragocjeni biser Evanđelja tako jasno sačuvan, često i ispod
naslage prašine - Crkvo, koja si tako često bila nesposobna za djelovanje, a koja znaš
kao nijedna druga zapjevati radosnu uskršnju pjesmu. 107
106
Vidi str. 318.
107
Cit. E. Behr-Sigel, Lev Gillet: a Monk of the Eastern Church, Pariz, 1993., str. 173.
139

PRAVOSLAVNA CRKVA
U Sjevernoj Americi (SAD i Kanada) ima više od tri milijuna pravoslavnih s
više od četrdeset biskupa i oko 2250 parohija koje spadaju pod najmanje petnaest
različitih jurisdikcija. Kao što smo vidjeli, Rusi su bili prvi pravoslavni vjernici
koji su stigli na američki kontinent. Grupa monaha iz ruskog manastira Valamo
osnovala je 1794. na Aljasci - koja je do 1867. bila dijelom Ruskoga Carstva -
prvu crkvenu misiju na jezeru Ladoga. Domoroci su posebno zavoljeli jednoga
od njih, sv. Hermana (umro 1836.), pustinjaka s otoka Spruce. Čvrste temelje
misionarskom djelovanju na Aljasci udario je sv. Inocentije (Venjaminov) koji je
djelovao između 1824. i 1855., najprije kao svećenik a onda kao biskup. Pokazao
je veliko zanimanje i razumijevanje za domorodačke običaje i vjerovanja, pa su
njegovi tekstovi s tim u vezi primarni izvor podataka za suvremenu etnografiju.
Slijedeći tradiciju sv. Čirila i Metoda, najprije je preveo Evanđelje i liturgiju na
aleutski jezik. Zatim je otvorio sjemenište u Sitki (1845.) i nastojao obrazovati
domaće svećenike. Bio je čovjek goleme fizičke snage i neumorni putnik; podu-
zimao je vrlo naporna dugogodišnja misionarska putovanja na udaljene otoke,
često putujući po debelom moru u krhkim domorodačkim čamcima i, kako je
sam kazao, nemajući "osim gole kože, čak ni jednu dasku za spas od smrti".
Kako je devetnaesto stoljeće odmicalo, tako je rastao broj pravoslavnih dose-
ljenika - Grka, Slavena, Rumunja, Arapa - koji su naseljavali istočne rubove
Amerike i postupno se kretali prema zapadu. Od 1891. i u godinama koje su
slijedile mnogi su se katolici istočnog obreda, predvođeni sv. Aleksijem Tothom
(1854.-1909.), pridružili ruskim pravoslavnim arhiepiskopijama, ponajprije zato
što im je rimokatolička hijerarhija zabranila upošljavati oženjeno svećenstvo. Pod
sv. Tihonom, budućim moskovskim patrijarhom, koji je devet godina živio u
Americi (od 1898. do 1907.), ruska je arhiepiskopija sve više dobivala mnogo-
nacionalna obilježja, pa je i Sirijac Rafael (Hawaweeny) posvećen 1904. za pomoć-
nog biskupa kako bi služio bogoslužje za arapske pravoslavne vjernike. Tihon se
zauzimao za korištenje engleskog jezika u bogoslužju i poticao na objavljivanje
engleskih prijevoda, posebno znamenitu seriju Service Book koju je priredila I. F.
Hapgood.
Do kraja prvoga svjetskog rata ruska je arhiepiskopija bila jedina organizirana
pravoslavna ustanova u Sjevernoj Americi pa se većina pravoslavnih parohija, bez
obzira na etnička obilježja, oslanjala za pastirsku brigu na ruskog arhiepiskopa i
njegove vikare. Iako Ekumenska patrijaršija i Grčka crkva nikad nisu prihvatile
takvo stanje stvari, de facto je postojalo kanonsko i organizacijsko jedinstvo. Ali
nakon revolucije 1917., nastupilo je vrijeme velike pomutnje. Rusi su se podijelili
144
DIJASPORA I MISIJE
na suprotstavljene strane, ali je većina ostala uz Metropoliju.108 Godine 1922.
utemeljena je posebna Grčka pravoslavna arhiepiskopija, a s vremenom su se za
njom povele i druge nacionalne skupine i osnivale vlastite biskupije. Tako je
nastalo mnoštvo "jurisdikcija" što je zbunjujuće ne samo za vanjske promatrače
već i za same američke pravoslavne vjernike.
Najveća pravoslavna zajednica u Sjevernoj Americi danas je Grčka arhiepi-
skopija koja ima oko 475 parohija. Dok su je dvadesetih godina potresali unutarnji
razdori, u razdoblju između 1931. i 1948. preustrojio ju je i objedinio arhiepiskop
Atenagora koji će poslije postati ekumenski patrijarh. Arhiepiskop Jakov, poglavar
arhiepiskopije od 1956. do 1996., učinio je više od svakoga pojedinca da najširu
američku javnost upozna s pravoslavljem te daje navede da ga cijeni. Nakon grčke,
sljedeća je po veličini bila nekoć Ruska metropolija, OCA, a sada višenacionalna
arhiepiskopija s mnogo svećenika koji su se obratili i u kojoj je engleski glavni
liturgijski jezik. Treća najveća zajednica je Antiohijska arhiepiskopija (unutar
Antiohijske patrijaršije) pod dinamičnim vodstvom metropolita Filipa koji je u
okrilje pravoslavlja 1986. primio skupinu bivših protestanata — Evangeličku
pravoslavnu crkvu - na čelu s Peterom Gillquistom. U Kanadi je najbrojnija
ukrajinska pravoslavna zajednica koja je, godinama kanonski izolirana, 1991.
primljena u krilo Ekumenske patrijaršije.
U Americi postoji deset bogoslovnih škola za pravoslavne vjernike od kojih
su najpoznatije Bogoslovija sv. Vladimira u Crestwoodu nedaleko od New Yorka
(OCA) i Holy Cross u Brooklineu kod Bostona (Grčka arhiepiskopija). Prva je i
izdavač časopisa St Vladimir's Theological Quarterly, a druga The Greek Orthodox
Theological Review. U Sjevernoj Americi danas djeluje cijeli niz pravoslavnih
teologa: arhiepiskop Petar (Huillier) u OCA, otac Thomas Hopko, otac John
Breck i John Erickson (iz Sv. Vladimira), otac Joseph Allen (Antiohijska arhiepi-
skopija), biskup Maksim Picburški (Grčka arhiepiskopija) i otac Stanley Harakas
(Holy Cross). Pravoslavno monaštvo je međutim u Americi naišlo na prilično
tvrd teren; ako je točna tvrdnja sv. Teodora Studite daje "monaštvo snaga i temelj
Crkve",109 onda je situacija američkog pravoslavlja donekle uznemirujuća. Ma-
nastirski život najjači je u ROCOR-u u kojemu je vodeći manastir Svetog Trojstva
u Jordanvilleu, NY (sa sjemeništem). OCA ima manastir Sv. Tihona u Južnom
Canaanu, PA, s dugogodišnjom praksom (i sjemeništem). Početkom devedesetih,
nekadašnji iguman Filotej na Svetoj gori, otac Efrem, osnovao je unutar Grčke
arhiepiskopije više od deset uglavnom ženskih malih zajednica.
108
Little Cateheses 114., izd., J. Cozza-Luzi, Nova Patrum BMotheca 9, Rim, 1888., srr. 266.
109
Little Catecheses 114.; str. 266.
139
PRAVOSLAVNA CRKVA
Australsko doseljeništvo je 'mlade' od sjevernoameričke dijaspore pa je većina
australskih pravoslavnih parohija osnovana tek nakon drugoga svjetskog rata.
Najveća je grčka arhiepiskopija sa 121 parohijom i nedavno otvorenom visokom
bogoslovnom školom u Sidneyu. Također su brojne ruske parohije (koje uglavnom
pripadaju ROCOR-u), a nije zanemariv i broj arapskih (pod Antiohijskom patri-
jaršijom).
Pravoslavna dijaspora danas se suočava s dva glavna problema: s prijelazom
prvog naraštaja doseljenika pravoslavnih vjernika na naraštaj koji je rođen i
školovan na Zapadu. Pivi naraštaj, čak i ako nije uvijek aktivan u crkvi i u praćenju
obreda, u većini je slučajeva sve do smrti vjeran tradiciji i zadržava osjećaj pripad-
nosti pravoslavnom kršćanstvu. A kako stoje stvari s drugom generacijom? Hoće
li ona ostati vjerna pravoslavnom naslijeđu ili će postati ravnodušna i utopiti se
u svjetovno zapadno društvo koje je okružuje? U Sjevernoj Americi, u koju je
veći dio doseljenika stigao prije prvoga svjetskog rata, većina je pravoslavnih
skupina već prebrodila bitne poteškoće kulturne tranzicije. Gubici su bili golemi,
ali je pravoslavlje ipak opstalo. Međutim, u Zapadnu Europu i u Australiju većina
doseljenika stigla je tek nakon drugoga svjetskog rata, i taj prijelaz nipošto još
nije završen.
Kako bi se uspješno ostvario, nužno je potrebno da sve pravoslavne skupine
buduće svećenstvo biraju iz redova mladih pravoslavnih vjernika rođenih i odgo-
jenih na Zapadu umjesto da dovode već zaređene svećenike iz stare domovine.
Još je važnije da se posvuda u bogoslužju služe jezicima lokalne zajednice -
engleskim, francuskim, njemačkim i drugima. U protivnom, mladi ljudi će početi
otpadati i otuđivati se od takve Crkve kojoj je važnije očuvanje kulture i jezika
"stare domovine" od propovijedanja kršćanske vjere. Nažalost, pravoslavne su
vlasti na Zapadu, u nastojanju očuvanja nacionalnog naslijeđa, presporo uvodile
mjesni govor u svoje bogoslužje. U Sjevernoj Americi engleski se jezik uvelike
rabi u OCA-i i Antiohijskoj arhiepiskopiji, kao i u mnogim grčkim parohijama.
No, u Britaniji u većini grčkih parohija uopće se ne služe engleskim jezikom.
Drugi očiti problem s kojim se suočava dijaspora je njezina usitnjenost u
mnoštvo jurisdikcija. Koliko god s povijesnog stajališta to bilo shvatljivo, takvo
stanje stvari ozbiljno šteti pastoralnom djelovanju Pravoslavne crkve, jednako
medu vjernicima na Zapadu kao i slici koju zapadno pravoslavlje daje o sebi svijetu
što ga okružuje. I laici i svećenici pitaju se sa sve većom zabrinutošću: kad će postati
vidljivo da smo jedno te isto? Kad ćemo moći djelotvornije svjedočiti univerzalnost
pravoslavlja? Osnivanjem biskupskih povjerenstava u većini zapadnih zemalja (ne
i u Britaniji) već je učinjen pivi korak. Na američkom je tlu osnovana 1960. Stalna
konferencija kanonskih pravoslavnih biskupa dviju Amerika (SCOBA), ali do sada
147 139
DIJASPORA I MISIJE
ona još nije uspjela uspješno djelovati onako kako se od nje očekivalo. Na lokalnoj
razini diljem Sjedinjenih Država djeluju pravoslavna kršćanska bratstva koja
uključuju i svećenike i laike, i nastoje uspostaviti prijateljstvo i suradnju i preko
jurisdikcijskih granica. Sličan zadatak u Francuskoj obavlja Fraternité Or^odoxe
(Pravoslavno bratstvo), a u Britaniji The Orthodox Fellowship of St John the Baptist
(Pravoslavno bratstvo sv. Ivana Krstitelja). Potencijalna pomoć takvih masovnih
organizacija vrlo je velika, jer do jedinstva pravoslavlja na Zapadu vjerojatno neće
doći odozgo, preko odluka svepravoslavnih konferencija, koliko iznutra, kroz
uzajamnu ljubav i svetu želju naroda Božjega.
Jednom obliku zapadnog pravoslavlja (koji nije čest i istaknut) treba pokloniti
posebnu pozornost: riječ je o pravoslavlju zapadnog obreda (što je analogno, ali
obrnuto od katolicizma istočnog obreda). Tokom pivih tisuću godina kršćanske
povijesti, prije raskola između Istoka i Zapada, Zapad se koristio liturgijom koja
se razlikovala od bizantskih obreda, a ipak je bila ortodoksna. Ljudi često o
pravoslavnoj liturgiji govore misleći pritom na bizantsku liturgiju. Ali nije samo
ta liturgija pravoslavna, jer i stara rimska, galikanska, keltska i mozarapska liturgija,
dakle one koje su nastale prije raskola, spadaju u pravoslavnu u širem smislu riječi.
Pravoslavne parohije zapadnog obreda postoje u Antiohijskoj arhiepiskopiji u
Sjedinjenim Državama (s članstvom od oko 10 000 ljudi), i u Francuskoj gdje je
vrlo aktivna skupina pod imenom Katoličko-pravoslavna crkva Francuske. Ta
crkva vuče korijene još iz 1937. godine, kad je rimokatolički svećenik Louis-
Charles Winnaert (1880.-1937.), kojeg je za biskupa posvetila Liberalna katolička
crkva, bio u Parizu zajedno sa svojim sljedbenicima primljen u okrilje Moskovske
patrijaršije.110 Posebnom odlukom patrijarhova locum tenensa metropolita Sergija
njima je bilo dopušteno i dalje koristiti se zapadnim obredom. Winnaertov
nasljednik otac Evgraf Kovalevski (1905.-1970.), posvećen za biskupa 1964. pod
imenom Jean de St-Denis, načinio je liturgiju na osnovi bizantskih elemenata i
staroga galikanskog obreda. Pod sadašnjim poglavarom, biskupom Germanom,
ta francuska zajednica više nije povezana s drugim pravoslavnim Crkvama i njezina
je budućnost upitna. Od 1995. neke parohije zapadnog obreda u Britaniji djeluju
u krilu Antiohijske patrijaršije.
Pravoslavna dijaspora koja čini neznatnu manjinu u stranom okruženju, često
se je morala žestoko boriti za goli opstanak. Neki od njezinih članova shvaćaju
da se, osim preživljavanja, trebaju suočiti i s većim izazovima. Ako doista vjeruju
da je pravoslavlje istinski univerzalna vjera, onda se ne smiju izdvajati iz šire
110
Prilikom Winnaertova primanja određeno je da smije služiti samo kao svećenik, budući da se
valjanost posvećenja za episkopa, koje su obavili liberalni katolici, smatrala sumnjivom.

PRAVOSLAVNA CRKVA
nepravoslavne većine u okruženju, naprotiv, trebaju smatrati svojom dužnošću i
povlasticom to što svoje pravoslavlje mogu podijeliti s drugima. Nije slučajno da
je Bog dopustio pravoslavlju da se u dvadesetom stoljeću rasprostre po Zapadu.
To rasprostiranje nije slučajno ni tragično, ono je, nasuprot, naš sretni trenutak
- naš kairos. Ako želimo primjereno odgovoriti na taj povoljni trenutak, mi
pravoslavni moramo shvatiti i poslušati; dublje razumjeti svoje pravoslavno nasli-
jede i poniznije osluškivati što nam govore naši zapadni, i vjerski i svjetovni,
suvremenici.
Nije pravoslavlje jedino koje u dijaspori trpi zbog manjka društvenih dodira.
Već dugo vremena mnoge su patrijaršije bez svoje krivnje izolirane jedna od druge.
Bilo je razdoblja kad su jedini službeni dodiri bili samo oni ostvarivani putem
pisama koja su redovito izmjenjivali crkveni poglavari. Izolacija je doduše i dalje
na snazi, ali postoje i naznake sve izraženije želje za prisnijom suradnjom. Tome
je pridonijelo i sudjelovanje pravoslavnih delegata na Svjetskom saboru crkava:
no, na tim velikim skupovima, pravoslavni delegati često nisu bili dovoljno
pripremljeni progovoriti složnim i jedinstvenim glasom. Zar se mora organizirati
Svjetski sabor da bismo se mi pravoslavni okupili? Zašto se nikad sami ne sasta-
nemo i ne raspravimo svoje probleme? Nužnost svepravoslavne suradnje osobito
osjećaju pokreti mladih, medu kojima je posebno dragocjeno djelovanje Syndes-
mosa, međunarodne udruge mladeži koja je utemeljena 1953. godine.
U pokušajima ostvarivanja suradnje, prirodno da vodeću ulogu ima najviši
hijerarh Pravoslavne crkve, ekumenski patrijarh. Nakon prvoga svjetskog rata
Carigradska patrijarsi ja je razmatrala mogućnost sazivanja Velikog sabora cjelo-
kupne Pravoslavne crkve; prvi korak prema tom cilju bili su planovi za Predsa-
borsku konferenciju koja je trebala pripremiti dnevni red sabora. Preliminarno
svepravoslavno povjerenstvo okupilo se 1930. na Svetoj gori, ali do Predsaborske
konferencije nikad nije došlo ponajviše zbog prepreka koje je postavljala turska
vlada. Ekumenski patrijarh Athenagora oživio je tu zamisao oko 1950., pa se
nakon višekratnih odgađanja na Rodosu ipak održala Svepravoslavna konferencija
u rujnu 1961. Na Rodosu su se održale još dvije konferencije, tokom 1963. i
1964., a nakon toga se takvi skupovi redovito održavaju u Zenevi. Glavne točke
dnevnog reda "Velikoga i svetog sabora", ako i kad se on dogodi, vjerojatno će
biti pitanje pravoslavne razjedinjenosti u dijaspori, odnosi pravoslavlja s drugim
kršćanskim crkvama (ekumenizam) i primjena pravoslavnoga moralnog učenja
u suvremenom svijetu.
148
DIJASPORA I MISIJE
MISIJE
Pravoslavnu se crkvu često kritizira da nije misionarska, i u tome ima istine. Pa
ipak, ako se prisjetimo pokrštavanja Slavena koje su proveli Ćiril i Metod i njihovi
učenici, treba priznati da se i Bizant može pohvaliti misionarskim uspjesima koji
nisu ništa manji od uspjeha keltskih ili rimskih kršćanskih misionara postignutih
u istom razdoblju. Dakako da je Grcima i Arapima pod turskom vlašću bio
zabranjen bilo kakav misionarski rad, ali je zato carska Rusija u devetnaestom
stoljeću imala brojne misije u nekršćanskim dijelovima Ruskoga Carstva.111 Komu-
nizam je ukinuo cjelokupan misionarski program, no sada se, iako u ograničenom
opsegu, ponovno počinje raditi na njemu.
Ruske misije izvan Rusije prije 1917. djelovale su ne samo na Aljasci (o kojoj
smo već nešto rekli) nego i u Kini, Japanu i Koreji. Ma gdje se našli, ruski misionari
su željeli čim prije educirati domaće svećenstvo. Kineska misija potječe s kraja
sedamnaestog stoljeća, premda je tek koncem devetnaestoga počela sustavno raditi.
U tzv. bokserskom ustanku (1901.) mučenički je stradalo oko 400 kineskih
pravoslavnih vjernika. Kad se Kineska pravoslavna crkva osamostalila (1857.),
imala je dva kineska biskupa i oko 20 000 vjernika, ali se zbog represija Crvene
garde 1966. morala gotovo potpuno povući u ilegalnost. Danas liturgiju, na
nekoliko mjesta, drže ostarjeli kineski svećenici, Crkva nema nijednog biskupa,
a vrlo je skroman i broj vjernika.
Japanski pravoslavna crkva utemeljio je sv. Nikolaj (Kassatkin), općenito jedan
od najvećih kršćanskih misionara (1836.-1912.) modernoga doba. Kad je 1861.
bio poslan u Hakodate, kao kapelan pri ruskom konzulatu, odmah je odlučio
posvetiti se propovijedanju i širenju kršćanske vjere među Japancima, iako su
japanski zakoni tada strogo zabranjivali misionarsku aktivnost. Prve je Japance
pokrstio 1868., a prvi su svećenici bili zaređeni već 1875. godine. Kad je umro
(1912.), iza njega je ostalo 266 kongregacija sa 33 017 članova kojima je bogoslužje
držalo 35 japanskih svećenika i 22 đakona. U međuratnom razdoblju bilo je
gubitaka, no još ima oko 25 000 vjernika, jednog biskupa i četrdesetak svećenika.
Dosadašnji poglavar Teodozije, Japanac (kao svi svećenici), nekoć je bio budist,
a izabran je 1972. Japanska je crkva autonomna i pod duhovnom brigom Ruske
crkve.
Korejska misija, koju su 1898. osnovali ruski svećenici, pedesetih je godina
gotovo sasvim nestala, ali je u posljednjih petnaestak godina ponovno oživjela
111
Vidisrr. 122 i 123.
149
PRAVOSLAVNA CRKVA
pod vodstvom grčkog svećenika arhimandrita Sotiriosa (Trambasa), za biskupa
posvećenog 1993. Danas već ima pet parohija, bogoslovija i manastir. Pod ok-
riljem Ekumenske patrijaršije osamdesetih je započeo i misionarski rad u Indo-
neziji, na Filipinima, te u Hong Kongu i Južnom Bengalu (u Indiji).
Osim pravoslavnih misija u Aziji, postoji i iznimno živa Afrička pravoslavna
crkva u Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Afričko pravoslavlje, koje je od samog početka
autohtono, nije bilo nadahnuto misionarskim propovijedima iz tradicionalno
pravoslavnih zemalja, već je spontani pokret nastao medu samim Afrikancima.
Osnivači Afričkoga pravoslavnog pokreta su dvojica ljudi rodom iz Ugande,
Rauben Sebanja Mukasa Spartas (rod. 1899., biskup je postao 1972., umro 1982.)
i njegov prijatelj Obadiah Kabanda Basajjakitalo. Premda odgojeni kao anglikanci,
dvadesetih godina prošlog stoljeća prihvatili su pravoslavlje. Njihovo opredjeljenje
nije bilo posljedak osobnih kontakata s drugim pravoslavnim vjernicima već
učinak čitanja i proučavanja. S početka je kanonski položaj ugandskog pravoslavlja
bio upitan, jer su Rauben i Obadiah uspostavili vezu s "Afričkom pravoslavnom
crkvom" iz Sjedinjenih Država koja, unatoč svome imenu "pravoslavna", ustvari
nema nikakve veze s istinskom povijesnom pravoslavnom vjerom. Godine 1932.
obojicu je zaredio arhiepiskop te crkve Aleksandar a, krajem iste godine, svjesni
upitnog statusa "Afričke pravoslavne crkve", oni su prekinuli sve veze s njom i
prišli Aleksandrijskoj patrijaršiji. Patrijarh je afričku pravoslavnu zajednicu u
Ugandi službeno priznao tek 1946., kad ga je osobno posjetio Rauben; otada je
ta zajednica na brizi Aleksandrijske patrijaršije.
Rauben i Obadiah svojim su sunarodnjacima novopronadenu vjeru propo-
vijedali s velikim oduševljenjem pa se pokret vrlo brzo širio. Jedan je od razloga
bio i taj što je pravoslavna misija - iako je osudila poligamiju - u praksi bila manje
stroga prema onima koji su se već nalazili u poligamnoj situaciji od drugih europ-
skih misija. Veliku su ulogu odigrali i politički faktori: prije stjecanja neovisnosti
Kenije (1959.), kenijsko pravoslavlje je bilo tijesno povezano s afričkim oslobo-
dilačkim pokretima kao što je Mau Mau. Jasno je daje za Afrikance bilo pozitivno
i vrlo važno što pravoslavno kršćanstvo nije imalo nikakve veze s kolonijaliz-
mom.112 Nakon stjecanja neovisnosti tih zemalja, pravoslavna je misija izgubila
dobar dio podrške koju je prije uživala. Međutim, u posljednje je vrijeme afričko
pravoslavlje bolje organizirano i ponovno se počinje širiti. Neki promatrači procje-
njuju da pravoslavnih u Keniji ima od 70 000 do 250 000, a Ugandi oko 30000;
grkopravoslavni izvori češće navode manji broj - oko 40 000 pravoslavnih
domorodaca u cijeloj istočnoj Africi. Sada u Ugandi, u Kampali, djeluje jedan
112
O pozadini ovoga vidi F. B. Welbourn, East African Rebels, London, 1961.
150
DIJASPORA I MISIJE
afrički biskup, Teodor Nankyamas, koji je diplomirao na atenskom sveučilištu.
Godine 1992. u Ugandi je bilo 19 domaćih svećenika, u Keniji 61, a u Tanzaniji
sedam svećenika. Pravoslavna bogoslovna škola u Nairobiju, osnovana 1982., ima
pedesetak studenata.
Spontano širenja afričkog pravoslavlja imalo je znatan učinak na grčke pravo-
slavne vjernike i u Grčkoj i u Sjevernoj Americi jer su mnogo neposrednije postali
svjesni misionarske uloge Crkve. Posjeti Raubena Spartasa Grčkoj (1959.) i
Teodora Nankyamasa Sjedinjenim Državama (1965.) uvelike su utjecali na paro-
hije, a posebno na pojedine grupe mladih koje su se molile za njih i jako se zalagale
da im se osigura financijska potpora. Moglo bi se čak reći da je na neki način
afričko pravoslavlje grčkome dalo mnogo više nego što je od njega dobilo.
Svaka kršćanska crkva suočava se danas s ozbiljnim problemima, ali čini se da
ih pravoslavna možda ima ponajviše. U suvremenom pravoslavlju nije uvijek lako
"prepoznati pobjedu ispod prividnog neuspjeha, i razabrati da se i u slabosti
iskazuje Božja moć, a istinska Crkva u povijesnoj stvarnosti."113 Međutim, unatoč
očitim slabostima, vidljivi su i znakovi života. Ma koliko su crkveni poglavari
pravili kompromise pod komunističkom vlašću, pravoslavlje je dalo mnoge muče-
nike i stradalnike za svoju vjeru. U vrlo nestabilnoj situaciji koja je uslijedila nakon
pada komunizma, mnogo je razloga za nelagodu, ali i za velike nade. Pravoslavno
monaštvo, koje je bilo u opadanju, na Svetoj gori je oživjelo, pa će zbivanja na
Atosu vjerojatno potaknuti i širu manastirsku obnovu. Duhovno blago pravoslavlja
- kao što su Philokalia i Molitva Isusu - ne samo da nije zaboravljeno već se
prakticira sve više i više. Doduše, pravoslavnih teologa ima malo, ali su neki od
njih (često pod zapadnim utjecajem) vrlo uspješni u otkrivaju već zaboravljenih
ali vitalnih elemenata svoga teološkog naslijeđa. Kratkovidni nacionalizam ometa
Crkvu u njezinu radu, ali svjedoci smo i povremenih pokušaja suradnje. Misije
su još uvijek malobrojne, ali pravoslavlje je sve svjesnije njihova značenja. Mi
pravoslavni vjernici, ako želimo biti realistični i iskreni, ne možemo biti zadovoljni
sadašnjim stanjem naše Crkve. Unatoč brojnim problemima i zacijelo ljudskim
propustima, ipak se u budućnost pravoslavlja može gledati s povjerenjem i trijez-
nim optimizmom.
113
V. Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 246.
139
VJERA I B O G O S L U Ž J E
 D E S E T O POGLAVLJE

SVETA PREDAJA:
KORIJENI PRAVOSLAVNE VJERE
Čuvaj zalog. 1 Tim 6, 20

Predaja je život Duha Svetog u Crkvi. Vladimir Loskis

U N U T A R N J I SMISAO P R E D A J E
Pravoslavna povijest obilježena je nizom iznenadnih lomova: osvajanje Aleksan-
drije, Antiohije i Jeruzalema od strane arapskih muslimana; paljenje Kijeva od
strane Mongola; dvije velike pljačke Carigrada i oktobarska revolucija u Rusiji.
Međutim, svi ti dogadaji, iako su preobrazili izvanjski izgled pravoslavnog svijeta,
nikad nisu prekinuli unutarnji kontinuitet Pravoslavne crkve. Ono što strancu
koji se tek susreće s pravoslavljem najprije pada u oči atmosfera je starine i prividne
nepromjenjivosti. Naime, pravoslavni vjernici još uvijek dijete krste trostrukim
uranjanjem, kao u vrijeme prvobitne Crkve; još uvijek dojenčad i malu djecu
donose na svetu pričest; još i danas tokom liturgije đakon uzvikuje: Dveri! Dveril
- što na neodoljiv način podsjeća na drevno vrijeme, kad su crkvena vrata bila
ljubomorno čuvana i kad je samo članovima kršćanske obitelji bilo dopušteno
sudjelovati u tom činu obiteljskog bogoslužja; također se još uvijek Vjerovanje
izgovara bez ikakvih dodataka.
Pobrojili smo tek nekoliko izvanjskih primjera onoga čime su prožeti svi oblici
pravoslavnog života. Kad se na međucrkvenim skupovima od pravoslavnih vjernika
zatraži da ukratko kažu što smatraju razlikovnim obilježjem svoje Crkve114, ponaj-

114
Vidi P. Bratsiotis i G. Florovski: Orthodoxy: A Faith and Order Dialogue, Ženeva, 1960.

155
PRAVOSLAVNA CRKVA
više upućuju na njezinu nepromijenjenost i odluku da ostane vjerna prošlosti, na
smisao za živu neprekinutost veze s prvobitnom Crkvom. Početkom osamnaestog
stoljeća istočni patrijarsi su upravo tako kazivali non-jurorsima, služeći se riječima
koje podsjećaju na govor ekumenskih sabora:
Čuvamo učenje Božje neokrnjenim i čvrsto se držimo vjere koju nam je O n dao, štiteći
je od kvarenja i umanjivanja kao Kraljevsko blago i spomenik velike vrijednosti, ništa
joj ne dodajući niti išta od nje oduzimajući. 115
Taj pojam žive neprekinutosti za pravoslavne je sadržan u jednoj jedinoj riječi -
predaja. "Mi ne mijenjamo vječne granice koje su postavili naši oci", pisao je Ivan
Damaščanski, "mi čuvamo predaju onakvu kakvom smo je primili."116
Pravoslavni kršćani uvijek spominju predaju. Sto pod tim podrazumijevaju?
Predaja (tradicija) obično označuje ukupnost pamćenja, mišljenja, vjerovanja ili
običaja koji se s predaka usmeno prenose potomcima. Kršćanska je predaja u tom
slučaju vjera i praksa koju je Isus Krist predao apostolima i koju od apostolskih
vremena Crkva prenosi od naraštaja do naraštaja.117 Ali pravoslavnom kršćaninu
predaja znači još nešto konkretnije i posebnije. Ona uključuje Bibliju, Vjerovanje,
odluke ekumenskih sabora i djela svetih otaca; kanone, bogoslužne knjige i svete
ikone - ustvari, čitav doktrinarni sustav, crkveno ustrojstvo, molitve, duhovnost
i umjetnost - sve ono što je pravoslavlje razradilo i uobličilo tokom stoljeća. Današ-
nji pravoslavni kršćani sebe vide kao nasljednike i čuvare bogatog naslijeđa proš-
losti, i vjeruju da im je dužnost sačuvati i prenijeti to naslijede neokrnjeno u
budućnost.
Pripomenimo da je Biblija dio te predaje. Ponekad se predaja definira kao
usmeno Kristovo učenje, ono koje nisu zapisali njegovi neposredni učenici. Ne
samo nepravoslavni već i neki pravoslavni pisci usvojili su taj pristup, pa evanđelje
i tradiciju smatraju dvjema različitim stvarima, dvama posebnim izvorima kršćan-
ske vjere. Ali u stvarnosti je riječ o samo jednom izvoru, jer evanđelje postoji unutar
predaje. Razdvojiti i suprotstaviti jedno drugom značilo bi osiromašiti oboje.
Iako poštuju naslijeđe, pravoslavni vjernici su svjesni da sve ono što im je
namrla prošlost nije podjednako vrijedno. Medu različitim elementima te predaje
na prvom su mjestu Biblija, Vjerovanje i doktrinarne definicije ekumenskih sabora:
to je ono što pravoslavni smatraju apsolutnim i nepromjenjivim, onim što se ne
može ni ispustiti ni izmijeniti. Ostali dijelovi predaje ne uživaju podjednak ugled.
115
Pismo iz 1718., G. Williams: The Orthodox Church of the East in the Eighteenth Century, str. 17.
116
O ikonama,, II., 12 (P. G. XIV, 1297B)
117
Vidi kod apostola Pavla, 1 Kor 15, 3.
156
KORIJENI PRAVOSLAVNE VJERE
Odluke Jasijskog i Jeruzalemskog sabora nisu istoga ranga kao Nicejsko vjerovanje;
a napisi Atanazija i Simeona Novog Bogoslova nemaju istu težinu kao Ivanovo
evanđelje. Kao što nije sve što smo primili iz prošlosti jednako vrijedno, tako nije
sve ni podjednako istinito. Kao što je jedan od biskupa na Saboru u Kartagi (257.)
izjavio: "Gospod je rekao: Ja sam istina. On nije rekao: Ja sam običaj."118 Postoje
razlike medu predajama: mnoge su od njih koje su nam došle iz prošlosti ljudske
i slučajne - npr. pobožne ideje (ili nešto još manje vrijedno) - i nisu istinski dio
predan ja.
Bitno je propitkivati prošlost. Kako u bizantsko doba tako i poslije, pravoslavni
su često bili isuviše nekritični u odnosu prema prošlosti, a posljedica je toga bila
stagnacija. Danas se više ne smijemo i dalje nekritički ponašati. Sve viša razina
učenosti, sve češći dodiri sa zapadnim kršćanstvom, prijetnja sekularizma i ateizma
prisiljavaju ovovjeke pravoslavne da pomnije proučavaju svoje naslijede i razlikuju
predaju od predaje. Nikad nije lako zacrtati granicu. Potrebno je također izbjegnuti
pogreške starovjeraca ali i pogreške "žive Crkve": dok su prvi upali u krajnji
konzervativizam koji nije dopuštao nikakve promjene, drugi su činili duhovne
kompromise koji su uzdrmali predaju. Pa ipak, unatoč očitim slabostima, današnji
pravoslavni vjernici možda imaju priliku točnije uočiti razlike nego su to imali
tokom mnogih stoljeća njihovi prethodnici; a upravo im dodir sa Zapadom
pomaže jasnije sagledati što je to što je neophodno u njihovu naslijeđu.
Istinska pravoslavna vjernost prošlosti mora biti uvijek kreativna vjernost; jer
istinsko pravoslavlje nikad se ne može zadovoljiti jalovom "teologijom pona-
vljanja", koja poput papige ponavlja usvojene formule ne pokušavajući shvatiti
što stoji iza toga. Ispravno shvaćena vjernost predaji nije nešto mehaničko - to
nije pasivni i automatski proces prenošenja usvojene mudrosti davno prohujalog
vremena. Pravoslavni mislilac mora sagledati predaju iznutra, mora ući u njen
duh i ponovno doživjeti njezin duh na istraživački, smjel i maštovit, stvaralački
način. Kako bismo živjeli u predaji, nije dovoljno pristati uz doktrinarni sustav
samo svojim intelektom, jer predaja je kudikamo više od niza apstraktnih postavki
- ona je život, osobni susret s Kristom u Duhu Svetome. Predaju ne održava samo
Crkva - ona živi u Crkvi, ona je život Duha Svetoga u Crkvi. Pravoslavni pojam
predaje nije statičan već dinamičan, to nije mrtvo prihvaćanje prošlosti već živo
otkrivanje Svetog Duha u sadašnjosti. Predaja, iako u biti nepromjenjiva (jer Bog
se ne mijenja), neprestano poprima nove oblike kojima zamjenjuje one stare ne
istiskujući ih. Pravoslavni često govore kao da je isteklo vrijeme formuliranja
118
Mišljenje episkopa o pokrštavanju heretika, 30.
157
PRAVOSLAVNA CRKVA
doktrina, ali tomu nije tako. Možda će se već u naše vrijeme novi ekumenski
skup sastati i obogatiti predaju svježim formulacijama vjere.
Tu ideju o predaji kao o živoj stvarnosti dobro je izrazio Georgije Florovski:
Predaja je svjedočanstvo Duha; Njegova neprestanog otkrivanja i propovijedanja dobrih
vijesti... Kako bismo prihvatili i razumjeli predaju, moramo živjeti u krilu Crkve,
moramo biti svjesni blagodatne prisutnosti Boga u njoj; moramo osjećati dah Svetog
Duha u njoj... Predaja nije samo zaštitno načelo, princip očuvanja; ona je u prvome
redu načelo rasta i obnavljanja... Predaja je stalna prisutnost Duha, a ne samo sjećanje
na riječi.119
Predaja je svjedok Daha., po Kristovim riječima: "Kad dode Duh istine, On će te
odvesti do istine" (Iv 16, 13). To božansko obećanje tvori osnovu pravoslavne
odanosti Predaji.
IZVANJSKI OBLICI
Nabrojimo redom različite oblike u kojima se izražava predaja:
1. Biblija
Biblija i Crkva. Kršćanska Crkva je evanđeoska Crkva: pravoslavlje vjeruje u
to isto tako čvrsto kao i protestantizam (ako ne i čvršće). Biblija je vrhovni izraz
Božjeg otkrivenja ljudskom rodu, a kršćani uvijek moraju biti "narod Knjige".
Ali ako su kršćani "narod Knjige", onda je Biblija "Knjiga naroda". Ona se ne
smije držati nečim iznad Crkve, već nečim što živi i što se tumači unutar Crkve
(zato ne bismo smjeli odvajati Sveto pismo od predaje). Biblija od Crkve dobiva
svoj ugled, jer je upravo Crkva bila ona koja je odlučila koje knjige tvore Sveto
pismo; jedino Crkva posjeduje autoritet da tumači Sveto pismo. U Bibliji ima
puno izreka koje nisu nimalo jasne, pa su pojedini čitatelji, ma kako bili iskreni,
u opasnosti da pogriješe u svome tumačenju. "Razumiješ li to što čitaš?" - upitao
je Filip etiopskog eunuha - "Kako mogu ako me nitko ne vodi?" (Dj ap 8, 30-1).
Kad pravoslavni vjernici čitaju Sveto pismo, prihvaćaju da ih Crkva vodi. Ob-
raćenik primljen u Pravoslavnu crkvu daje obećanje: "Prihvatit ću i shvatiti Sveto
pismo u skladu s tumačenjem koje nudi sveta pravoslavna univerzalna Istočna
crkva, naša Mati".
119
The Catholicity of the Church (Sabornost Crkve): Biblija, Crkva, Tradicija, str. 46-47. Usp. esej u
istoj knjizi: Saint Gregory Palamos and the Tradition ofthe Fathers, str. 105-120; i V. Loski, Tradition
and traditiones i Ouspenski i Loski, The Meaning of Icons, str. 13-24. Ovim esejima duboko sam
zahvalan.
156
KORIJENI PRAVOSLAVNE VJERE
Tekst Biblije; kritika Biblije. Pravoslavna crkva ima isti Novi zavjet kao i drugi
kršćani. Ogledni tekst Starog zavjeta stari je grčki prijevod zvan Septuaginta. Kad
se on razlikuje od izvornog hebrejskog teksta (što je vrlo često), pravoslavni kršćani
vjeruju da su te promjene unesene u Septuagintu pod utjecajem Svetoga Duha i
da ih treba prihvatiti kao dio neprestanoga Božjeg otkrivenja. Najpoznatiji je slučaj
u Iz 7, 14 - gdje hebrejski tekst glasi: Mlada žena će začeti i roditi sina, a u
Septuaginti: Djevica ce začeti... Novi zavjet slijedi tekst Septuaginte (Mt 1, 23).
Hebrejska verzija Starog zavjeta sadrži trideset i devet knjiga. Septuaginta sadrži
još deset knjiga kojih u izvornoj verziji nema, a koje se u Pravoslavnoj crkvi zovu
"deuterokanonske knjige".120 Jasijski (1642.) i Jeruzalemski (1672.) sabor proglasili
su te knjige "pravim dijelovima Svetog pisma"; međutim, danas većina pravo-
slavnih učenih ljudi, slijedeći mišljenje Atanazija i Jeronima, smatra da su deutero-
kanonske knjige, iako dio Biblije, ipak tekstovi nižega ranga od ostatka Starog
zavjeta.
Kršćanstvo se, ako je istinito, nema zašto bojati istraživati. Pravoslavlje, premda
Crkvu smatra autoritetom za tumačenje Biblije, ne zabranjuje kritičko i povijesno
proučavanje Biblije; ali pravoslavni se učenjaci do sada nisu istakli na tom polju.
Biblija u bogoslužju. Ponekad se misli da pravoslavni kršćani pridaju manje
važnosti Bibliji od zapadnih kršćana. Ustvari, Sveto pismo se neprestano čita u
pravoslavnim službama: svaki tjedan za vrijeme jutarnje i večernje molitve pročita
se cijeli psaltir (knjiga Psalama), a za vrijeme korizme i dvaput na tjedan.121 Stari
zavjet čita se za večernje molitve uoči mnogih blagdana te u šest sati i na večernjoj
molitvi radnim danom u korizmi (šteta što se Stari zavjet ne čita u liturgiji); čitanje
evanđelja predstavlja vrhunac jutarnje molitve (jutrenje) u nedjelju i za blagdana.
Za liturgiju je propisana posebna poslanica, a evanđelje je propisano za svaki dan
u godi ni, tako da se čitav Novi zavjet (osim Otkrivenja sv. Ivana) pročita na
euharistiji. Nunc Dimittis (Ninje otpušćajemi) rabi se u večernjim službama; staro-
zavjetne pjesme s Magnificat (Veličit duša moja Gospoda) i Benedictus (Hvalitni
stihovi) pjevaju se na jutrenju; molitva Gospodnja čita se za svake službe Božje.
120
Deuterokanonske knjige na Zapadu se obično nazivaju apokrifima. To su starozavjetni spisi: Tobija,
Judita, Prva i Druga o Makabejcma, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova, Baruh, dijelovi Estere i Daniela.
Neka pravoslavna izdanja Biblije sadrže 3 i 4 Makabejcima. Sva ta djela mogu se naći u engl.
prijevodu, The New Oxford Annotated Bible with the Apocrypha, Herbert G. May i Bruce M Metzeer
New York, 1977. '
121
Pravilo koje^ propisuju bogoslužne knjige. U praksi se u mnogim parohijskim crkvama jutarnja i
večernja ne čitaju svakoga dana već samo subotom uvečer i o praznicima; nažalost, i tada se dijelovi
psaltira skraćuju i čak (što je još gore) izostavljaju.
159

PRAVOSLAVNA CRKVA
Osim tih posebnih izvadaka iz Evanđelja, čitav tekst svake službe protkan je
biblijskim jezikom, pa je tako pobrojeno da liturgija sadrži 98 navoda iz Staroga
i 114 navoda iz Novog zavjeta.122
Pravoslavlje Bibliju smatra verbalnom ikonom Krista, a Sedmi ekumenski sabor
odredio je da svete slike i knjige evanđelja trebaju biti na isti način štovane. Knjiga
evanđelja u svakoj crkvi ima počasno mjesto na oltaru; ona se nosi u povorci za
vrijeme liturgije i jutrenja, u nedjelju i o praznicima; vjernici je ljube i klanjaju
joj se. Takvo je štovanje koje Pravoslavna crkva iskazuje Riječi Božjoj.
2. Sedam ekumenskih sabora: Vjerovanje
Doktrinarne definicije općih sabora su nepogrešive. Zato iskazi vjere utvrđeni na
tih sedam sabora uživaju, uz Bibliju, trajni i neopozivi ugled.
Najvažniji od svih ekumenskih iskaza vjere je Nicejsko-carigradsko Vjerovanje,
koje se čita ili pjeva na svakom euharistijskom slavlju, te svakoga dana na ponoćnoj
službi i povečerju. Druga dva Vjerovanja kojima se služi Zapad, Apostolsko
Vjerovanje i Atanazijsko Vjerovanje nemaju isti ugled kao Nicejsko, jer nisu
donesena na Ekumenskom saboru. Pravoslavni vjernici štuju Apostolsko Vjero-
vanje kao drevni iskaz vjere i prihvaćaju čitavo njegovo učenje; ali to je samo
lokalni zapadni simbol krštenja koji istočne patrijaršije nikad ne rabe. Ni Atana-
zijsko Vjerovanje se ne primjenjuje u pravoslavnom bogoslužju, ali se ponekad
tiska (bez Filioque) u časoslovima.
3. Kasniji sabori
Rad na formuliranju pravoslavnog učenja nije, kao što smo vidjeli, prestao nakon
Sedmog ekumenskog sabora. Od 787., Crkva je na dva važna načina izražavala
svoja stajališta: (1) kroz definicije lokalnih sabora (tj. sabora članova jedne ili više
patrijaršija ili autokefalnih Crkava koji nisu predstavljali čitavu Pravoslavnu crkvu)
i (2) kroz poslanice ili vjeroispovijedi pojedinih biskupa. Dok su doktrinarne
odluke općih sabora nepogrešive, odluke lokalnih sabora ili pojedinačnih biskupa
podložne su pogreški; međutim, ako ostale Crkve prihvate takve odluke, onda i
one uživaju ekumenski autoritet (tj. opći ugled, poput odluka ekumenskih sabora).
Doktrinarne odredbe Ekumenskog sabora ne mogu se mijenjati ni ispravljati, već
ih se mora prihvatiti u cjelini; međutim, Crkva je često u praksi bila selektivna
prema propisima lokalnih sabora: neke iskaze vjere sabora sedamnaestog stoljeća
prihvatila je čitava Pravoslavna crkva, a dio njih je zanemarila ili ispravila.
122
P. Evdokimov, L'Orthodoxie, str. 241, bilješka 96.
160
KORIJENI PRAVOSLAVNE VJERE
Ovo su glavni pravoslavni doktrinarni iskazi vjere od 787. godine:
I. Enciklika sv. Focija (867.)
II. Prva poslanica Mihajla erularija Petru Antiohijskom (1054.)
III. Odluke carigradskih sabora iz 1341. i 1351. o hezihastičkom sporu
IV. Enciklika sv. Marka Efeškog (1440.-1441.)
V. Ispovijed vjere carigradskog patrijarha Genadija (1455.-1456.)
VI. Odgovori carigradskog patrijarha Jeremije II. luteranima (1573.-
1581.).
VII. Ispovijed vjere Mitrofana Kritopulosa (1625.)
VIII. Pravoslavna ispovijed vjere Petra Mogile, u revidiranom obliku (rati-
ficirao Jasijski sabor 1642.)
IX. Dositejeva ispovijed vjere (ratificirao Jeruzalemski sabor 1672.)
X. Odgovori pravoslavnih patrijarha non-juroriina (1718., 1723.)
XI. Odgovor pravoslavnog patrijarha papi Piju IX. (1848.)
XII. Odgovor Carigradskog sinoda papi Leonu XIII. (1895.)
XIII. Enciklike Carigradske patrijaršije o kršćanskom jedinstvu i o "eku-
menskom pokretu" (1920., 1952.).
Ovi dokumenti — posebno ispovijedi od V do VIII - katkad se nazivaju "simbo-
ličkim knjigama" Pravoslavne crkve, ali mnogi pravoslavni učeni ljudi smatraju
da takav naziv zavodi u bludnju pa se zato njime ne služe.
4, Sveti oci
Odredbe sabora treba proučavati u širem kontekstu svetih otaca. Međutim, kao
i kad se radi o lokalnim saborima, tako je i s očima - i tu su crkvene prosudbe
selektivne: pojedini pisci katkad su zapadali u pogreške, a katkad su jedni drugima
proturječili. Patristički kukolj treba odvojiti od patrističkog žita. Nije dovoljno
da pravoslavni kršćani samo poznaju i citiraju svete oce; oni moraju dublje zaci u
unutarnji duh otaca, usvojiti "patristički um" te ih ne smatrati pukim ostacima
prošlosti već živim svjedocima i suvremenicima.
Pravoslavna crkva nikad nije pokušala točno odrediti tko su sveti oci, a još
manje poredati ih po važnosti. Ali posebno poštovanje gaji prema piscima četvrtog
stoljeća, osobito prema "trima velikim hijerarsima": Baziliju Velikom, Grguru
Nazijanskom (pravoslavni ga nazivaju Grigorije Bogoslov) i Ivanu Zlatoustom
(Krizostomu). U pravoslavnoj svijesti "doba svetih otaca" nije završilo u petom
stoljeću, jer su i mnogi kasniji pisci također "oci": Maksim, Ivan Damaščanski,
Teodor Studita, Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palamas, Marko Efeški. Ustvari,
pogrešno je smatrati krug otaca zatvorenim u prošlosti, jer zar i naše doba ne
161
PRAVOSLAVNA CRKVA
može proizvesti nekoga novog Bazilija ili Atanazija? Reći da neće više biti svetih
otaca isto je što i reći da je Sveti Duh napustio Crkvu.
5. Liturgija
Pravoslavna crkva nije tako sklona službenim dogmatskim definicijama kao što
je Katolička crkva. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da zato što neko vjero-
vanje nije nikad službeno proglašeno dogmom, ono nije dio pravoslavne predaje
već stvar osobnog mišljenja. Crkva se s nepogrešivim unutarnjim uvjerenjem i
smirenom jednodušnošću pridržava nekih doktrina koje nikad nisu bile formalno
definirane — a to obvezuje jednako kao i izričita formulacija. "Neke smo stvari
dobili iz pisanih učenja", rekao je sv. Bazilije "a neke su nam s nepogrešivim
unutarnjim uvjerenjem i smirenom jednodušnošću tajanstveno prenijete iz apo-
stolske predaje; ove imaju istu pobožnu vrijednost."123
To unutarnje predanje koje nam je "tajanstvenim putem prenijeto" najbolje
se čuva crkvenim bogoslužjem. Lex orandi lex credendi, naša se vjera izražava
molitvom. Pravoslavlje je sročilo malo izričitih definicija o euharistiji i drugim
sakramentima (svetim tajnama), o budućem svijetu, o Majci Božjoj, o svecima,
0 preminulim vjernicima: vjerovanja o tim pitanjima sadržana su u molitvama i
himnama koje se koriste u bogoslužju. Nisu samo rijeci bogoslužja dio predaje;
razne kretnje i radnje— uranjanje u vodu prilikom krštenja, razna pomazanja, znak
križa itd. - sve to ima posebno značenje i sve to, u simboličkom ili dramatičnom
obliku, izražava istine vjere.
6. Kanonsko pravo
Ekumenski sabori su, osim doktrinarnih odredbi, zacrtali i kanone (pravila) koji
se bave crkvenom organizacijom i stegom; neke su kanone zacrtali lokalni sabori
1 pojedini biskupi. Teodor Balsamon, Zonara i drugi bizantski pisci sastavili su
zbirke kanona s objašnjenjima i komentarima. Standardni suvremeni grčki komen-
tar, tj. Pedalion (Kormilo), objavljen 1800., plod je neumornog rada svetog
Nikodema Svetogorskog.
Zapad se malo trudio proučiti kanonsko pravo Pravoslavne crkve, a posljedica
toga je da zapadni pisci ponekad pravoslavlje pogrešno smatraju organizacijom
koja gotovo da i nema vanjskih pravila. Suprotno tome gledanju, život pravoslavlja
ima brojna pravila koja su često vrlo stroga i kruta. Moramo ipak priznati da je
dandanas teško ili nemoguće primijeniti mnoge kanone pa se oni i ne primjenjuju.
123
O Svetom Duhu, XXVII (66).
162
KORIJENI PRAVOSLAVNE VJERE
Ako i kad st okupi novi opći sabor, medu njegovim glavnim zadaćama mogla bi
se naći revizija i pojašnjenje kanonskog prava.
Doktrinarne odredbe sabora imaju apsolutnu i nepromjenjivu vrijednost koju
sami kanoni ne mogu imati; jer dogmatske odredbe se bave vječnim istinama, a
kanoni zemaljskim životom Crkve u kojemu se uvjeti neprestano mijenjaju, a
situacije se veoma razlikuju jedna od druge. Pa ipak postoji bitna povezanost
između kanona i crkvenih dogmi: kanonsko pravo je jednostavno pokušaj da se
dogma primijeni na praktične situacije dnevnog života svakoga kršćanina. Tako
i kanoni, u izvjesnom smislu, tvore dio svete predaje.
7. Svete slike (ikone)
Crkvena tradicija ne izražava se samo kroz riječi, radnje i kretnje koje se upotre-
bljavaju u bogoslužju, već i kroz umjetnost, kroz linije i boje svetih slika. Ikona
nije tek vjerska slika koja potiče u gledatelja odgovarajuće osjećaje; ona je jedan
od načina kojima nam se Bog otkriva. Preko ikona pravoslavni kršćanin dobiva
uvid u duhovni svijet. Budući da je ikona dio predaje, ikonopiscima nije dopu-
šteno prilagođivati svoj rad i u nj unositi novine; jer njihovo djelo ne odražava
njihove osobne estetske osjećaje već duh same Crkve. Ne isključuje se umjetničko
nadahnuće ali ono se ograničuje određenim propisima. Važno je da ikonopisci
budu dobri umjetnici, ali još je važnije da budu istinski kršćani, saživljeni s duhom
predaje, te da se za taj posao pripreme putem ispovijedi i svete pričesti.
Eto, to su bili glavni elementi koji s vanjskoga gledišta čine predaju Pravoslavne
crkve - Sveto Pismo, sabori, sveti oci, liturgija, kanoni, ikone. Te stvari ne valja
odvajati i suprotstavljati, jer kroza sve njih progovara isti Sveti Duh, pa one zajedno
čine jedinstvo u kojemu svaki dio pomaže shvaćanju drugih dijelova.
Znalo se reći da je pravi uzrok raskola zapadnoga kršćanstva u šesnaestom
stoljeću bio rascjep između teologije i mistike, između liturgije i osobne pobožnosti
do kojeg je došlo u kasnijem srednjem vijeku. Pravoslavlje je uvijek nastojalo izbjeći
taj rascjep. Istinska pravoslavna teologija je mistična; kao što mistika odvojena
od teologije postaje subjektivna i heretička, tako se teologija, ako nije mistična,
izrodi u šturu skolastiku i "akademizam" u negativnom značenju riječi.
Teologija, mistika, duhovnost, moralna pravila, bogoslužje, umjetnost: sve te
stvari ne valja promatrati odvojeno. Doktrina se ne može pojmiti osim kroz
molitvu: prema Evagriju, teolog je onaj tko zna moliti; onaj tko moli u duhu i u
istini, samim time postaje teolog.124 Ako doktrinu hoćemo moliti, moramo je
124
0 molitvi, 60 (P G. 1 XXIX, 1180B)
156 162
P R A V O S L A V N A CRKVA KAZALO

živjeti: nedjelatna teologija, kao što je rekao sv. Maksim, teologija je đavola.125
Vjerovanje pripada samo onima koji vjeru žive. Vjera i ljubav, bogoslovlje i život
- nerazdvojni su. U bizantskoj liturgiji Vjerovanje se uvodi riječima "Ljubimo
jedni druge da bismo jednodušno ispovijedali Oca i Sina i Svetoga Duha, Trojstvo
istobitno i nerazdjeljivo." To točno izražava pravoslavni odnos prema predaji. Ako
jedni druge ne ljubimo, ne možemo ljubiti ni Boga; ako ne ljubimo Boga, ne
možemo istinski ispovijedati vjeru i ne možemo prodrijeti u unutarnji duh predaje,
jer nema drugog načina da se spozna Bog nego tako da ga se ljubi. JEDANAESTO POGLAVLJE

BOG I ČOVJEK
U svojoj neizmjernoj ljubavi Bog postade ono što smo mi,
kako bi nas mogao učiniti onim što je On.
sv. Irenej (umro 202.)

BOG U SVETOM TROJSTVU

Naš socijalni program je dogma o Svetom Trojstvu, rekao je ruski mislilac Feo-
dorov. Pravoslavni kršćani iskreno vjeruju da učenje o Svetom Trojstvu ne spada
u "visoku teologiju" koja je rezervirana za crkvene intelektualce, već da je to nešto
što ima živo, praktično značenje za svakoga kršćanina. Ljudski je lik, kao što nas
uči Biblija, sazdan na priliku Božju, a kršćanima Bog znači Trojstvo: stoga jedino
u svjetlu dogme o Trojstvu možemo shvatiti tko smo i što Bog želi da budemo.
Naš privatni život, naši osobni odnosi i svi naši planovi za stvaranje kršćanskog
društva ovise o ispravnom shvaćanju teologije Trojstva. "Između Trojstva i pakla
nema nekoga drugog izbora."126 Prema riječima jednog anglikanskog pisca "To
učenje sažima nov način razmišljanja o Bogu, moć s kojom ribari krenuše u
pokrštavanje grčko-rimskog svijeta. Ono označuje spasonosnu revoluciju u ljud-
skoj misli."127
Na temeljne elemente pravoslavnog učenja o Bogu već smo uputili u pivom
dijelu ove knjige, tako da ćemo ih ovdje samo ukratko navesti:

1. Bogje apsolutno onostran (transcendentan). "Ništa što je stvoreno nema i nikad

neće imati ni najmanju mogućnost dodira s vrhovnom prirodom niti će joj se

126
V. Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 66.
127
125 D. J. Chitty, The Doctrine of the Holy Trinity told to the Children, u: Sobomost 4:5, 1961., str. 241.
Pismo, 20 CP. G. XCI, 601C)

164 165
PRAVOSLAVNA CRKVA
približiti."128 Pravoslavlje čuva tu apsolutnu onostranost "putem poricanja"; niječni
put "apofatička" teologija. Pozitivna ili "katafatička" teologija, odnosno "potvrdni
put" mora se uvijek dovoditi u ravnotežu koristeći se rečenim jezikom poricanja.
Naše pozitivne tvrdnje o Bogu - da je On dobar, mudar, pravedan itd., vrijede
do nekih granica, ali one ne mogu dobro opisati unutarnju prirodu Boga. Te
pozitivne tvrdnje, kaže Ivan Damaščanski, ne otkrivaju "prirodu, nego stvari koje
tu prirodu okružuju". "Jasno je da postoji Bog; ali sto je On po svojoj biti i naravi,
nije izrecivo u pojmovnim kategorijama i može se spoznati samo u kontemplaciji."
2. Bog} premda apsolutno trans cendentan, nije odsječen od svijeta koji je stvorio. Bog
se nalazi iznad i izvan onog što je stvorio, a ipak živi i unutar toga. Kao što govori
pravoslavna molitva "Ti si svuda i ispunjavaš sve." Stoga pravoslavlje razlikuje
Božju bit i Božje energije, i time čuva i Božju transcendentnost i Njegovu ovostra-
nost: Njegova bit je nedokučiva, ali Njegove energije su nam dostupne. Božje
energije, koje su sam Bog, prožimaju sve što je On stvorio, i mi ih doživljavamo u
obliku Božje milosti i božanskoga svjetla. Ustvari, naš se Bog krije od nas ali On
i djeluje - to je Bog povijesti koji se izravno upleće u konkretne situacije.
3. Bogje osoban, to jest trojstven (trojican). Bog koji djeluje nije samo Bog energija,
već i osobni Bog. Kad ljudi sudjeluju u božanskim energijama, nisu preplavljeni
nekom neodređenom i bezimenom silom, već su dovedeni licem u lice s Božjom
osobom. I to nije sve: Bog nije jednostavno pojedinačna osoba svedena na vlastito
biće, već spoj triju osoba, Oca, Sina i Svetog Duha, od kojih svaki "boravi" u
druga dva putem neprekidnog protoka ljubavi. Bog nije samo jedinstvo već i
zajednica.
4. Nas Bog je utjelovljeni Bog. Bog je sišao medu ljude ne samo svojim energi-
jama već i svojom osobom. Druga osoba Trojstva, "istinski Bog iz istinskoga Boga"
očovječio se: "Riječ postade Tijelo, i nastani se medu nama" {Iv 1,14). Nema
čvršće veze od one između Boga i Njegova stvorenja. Sam Bog postade jedno od
svojih stvorenja.129
128
Grigorije Palamas, P G. cl, 1176C (cit. str. 68).
129
O prvoj i drugoj od ove četiri točke vidi str. 63-69; o trećoj i četvrtoj vidi str. 22-29.
130
U posljednjih sto godina, pod utjecajem "modernizma", mnogi su protestanti praktički napustili
učenje o Trojstvu i Utjelovljenju. Kad spominjem kalviniste, luterane i anglikance, imam na umu
one koji još poštuju klasične protestantske formulacije iz 16. st..
166
BOG I ČOVJEK
Oni koji su odgojeni u nekoj drugoj tradiciji teško će prihvatiti važnost koju
pravoslavlje pridaje apofatičkoj teologiji i razlikovanju između biti i energije; ali
osim u ovim dvjema točkama, pravoslavni se u učenju o Bogu slažu s većinom
onih koji sebe zovu kršćanima. Nekalcedonci (monofiziti) i luterani, članovi
Istočne crkve (nestorijanci) i rimokatolici, kalvinisti, anglikanci i pravoslavni -
svi oni podjednako slave Jednoga Boga u tri osobe i ispovijedaju Krista kao
utjelovljenog Sina Božjeg.130
Ipak postoji jedna točka učenja o Božjem Trojstvu u kojoj se Istok i Zapad
razilaze - Filioque. Već smo pokazali koliko je bio koban utjecaj te jedne jedine
riječi na rastakanje kršćanskoga svijeta. Ali ako i dopustimo daje dodatak Filioque
u povijesti bio važan, zar je on zaista presudan s teološkoga gledišta? Mnogi ljudi
danas - uključujući i mnoge pravoslavne vjernike - smatraju taj spor tako tehnič-
kim i mutnim da su skloni odbaciti ga kao potpuno trivijalnu stvar. Sa stajališta
tradicionalne pravoslavne teologije može se dati samo jedan odgovor: nesumnjivo
je daje to pitanje tehničko i maglovito kao i većina teoloških pitanja koja se odnose
na Trojstvo, ali ono nije i trivijalno. Kako je vjerovanje u Trojstvo u samoj srži
kršćanske vjere, i najsitnija razlika u teologiji Trojstva može se odraziti na sve
aspekte kršćanskog života i misli. Stoga pokušajmo dublje prodrijeti u neka pitanja
uključena u spor oko Filioque.
Jedna bit u Tri osobe. Bog je jedan i Bog je trojstven: Sveto Trojstvo je misterij
jedinstva u različitosti, i različitosti u jedinstvu. Otac, Sin i Duh Sveti su "isti po
biti" (ho?noousios), pa ipak svaka se osoba po osobnim obilježjima razlikuje od
one druge dvije. "Božansko je nedjeljivo u svojoj podijeljenosti"131 jer te su osobe
sjedinjene ali ne i stopljene, različite ali ne i odijeljene132; "i različitost i jedinstvo
su podjednako paradoksalni".133
Razlikovno obilježje prve osobe Trojstva je očinstvo. On nije rođen ni od koga,
On ima izvor u samome sebi, a ne u nekoj drugoj osobi. Razlikovno obilježje
druge osobe je sinovstvo: premda je ravan Ocu i vječan kao i On, Sin nije bez
ishodišta, već mu je izvor i podrijetlo u Ocu, od kojega je rođen od vječnosti -
"prije svih vremena", kao što kaže Vjerovanje. Razlikovno obilježje treće osobe
je izlaženje: kao i Sin, i On izvire iz Oca; ali Njegov odnos prema Ocu je različit
od sinovljeva odnosa, jer On nije rođen nego oduvijek izlazi iz Oca.
Upravo u toj točki zapadno gledanje na Trojstvo dolazi u sukob s istočnim.
Prema rimokatoličkoj teologiji - kako ju je sročio, na primjer, sveti Augustin
131
Grigorije Nazijanski, Propovijedi 31, 14.
132
Ivan Damaščanski, O pravoslavnoj vjeri, 1,8 (P. G. .XCIV, 809A).
133
Grigorije Nazijanski, Propovijedi 25, 17.
167
PRAVOSLAVNA CRKVA
Hiponski (360.—430.) ili Firentinski sabor (1438.— 1439.) - Sveti Duh vječno
proizlazi iz Oca i iz Sina (.Filioque). To učenje nosi naziv "Dvostruko ishodište"
Duha. Grčki sveti oci povremeno tvrde da Sveti Duh ishodi iz Oca kroz Sina -
takav izraz nalazimo kod sv. Grgura Nazijanskog - ili da On proizlazi iz Oca i
počiva u Sinu; ali kršćanski Istok je gotovo uvijek odbijao reći da Duh ishodi iz
Sina.
Sto podrazumijevamo pod riječju "ishodi"? Ako to do kraja ne razumijemo,
onda nećemo ništa shvatiti. Crkva vjeruje da se Krist rodio dvaput, jedanput za
vječnost, drugi put u određenomu povijesnom trenutku: rodio se od Oca "prije
svih vremena" i rodio se od Djevice Marije u doba judejskoga kralja Heroda i
rimskog cara Augusta. Isto tako treba jasno uočiti razliku između vječnog ishođenja
Duha Svetog i vremenskog poslanja, poslanja Duha Svetog u ovaj svijet: jedno se
tiče odnosa koji postoje oduvijek a drugo odnosa između Boga i njegove tvorevine.
Tako kad Zapad kaže da Duh proizlazi iz Oca i iz Sina, a pravoslavlje kaže da
On proizlazi samo iz Oca, obje strane nemaju na umu izvanjsko djelovanje
Trojstva prema tvorevini nego neke vječne veze unutar Vrhovnog bića - veze koje
su postojale prije nego što je postojao svijet. A pravoslavlje koje se sa Zapadom
ne slaže u pitanju vječnog proizlaženja Duha, slaže se, naprotiv, kad se radi o
poslanju Duha u svijetu: On je poslan od Sina, ustvari On je "Duh Sina".
Pravoslavno stajalište temelji se na Iv 15, 26 gdje Krist kaže: "Kad dođe
Utješitelj koga ću vam poslati od Oca — Duh istine, koji proizlazi iz Oca — on će
mi biti svjedok." Krist šalje Duha ali on proizlazi iz Oca: tako nas uči Biblija, i
tako vjeruju pravoslavni. Ono što pravoslavlje ne uči i što ni Biblija ustvari ne
kaže jest da Duh proizlazi iz Sina.
Vječno proizlaženje iz Oca i iz Sina - to je zapadnjačko stajalište. Vječno
proizlaženje Duha samo iz Oca, vremensko poslanje iz Sina - to je stajalište sv.
Focija nasuprot zapadnom stajalištu. Međutim, bizantski pisci trinaestog i četr-
naestog stoljeća - posebno Grgur Ciparski, carigradski patrijarh od 1283. do 1289.
i Grigorije Palamas - pošli su i dalje od Focija, pokušavajući premostiti jaz između
Istoka i Zapada. Bili su spremni priznati ne samo vremensko poslanje već vječnu
objavu Svetog Duha iz Sina. Dok je Focije govorio samo o vremenskoj vezi Sina i
Duha, oni su dopuštali vječnu vezu. Međutim, u bitnim pitanjima oba Grgura
složila su se s Focijem: Duh se objavljuje Sinom, ali iz Njega ne proizlazi. Duh
izvodi svoje vječno biće, svoja osobna obilježja samo iz Oca, a ne i iz Sina. Otac
je jedini izvor i uzrok Vrhovnog bića.
Takva su, u kratkim crtama, stajališta dviju strana. A sada razmotrimo pravo-
slavne prigovore zapadnom učenju o dvostrukom proizlaženju. U suvremenom
pravoslavlju nalazimo, ustvari, dva pristupa tom pitanju. Oni koji podržavaju
168
BOG I ČOVJEK
stroži pristup pitanju Filioque (zeloti, "jastrebi"), slijede Focija i Marka Efeškog,
pa doktrinu o Dvostrukom ishodištu smatraju herezom koja kobno iskrivljuje
zapadno učenje o Božjem Trojstvu. Glavni nositelj toga stajališta, Vladimir Loski,
ide i dalje te tvrdi da je neravnoteža u zapadnom učenju o Trojstvu dovela do
neravnoteže u učenju o Crkvi; Filioque je usko povezan s rimokatoličkim preten-
zijama za papinskom premoći. Medu modernim pravoslavnim teolozima, među-
tim, postoje i "umjerenjaci" ("golubice") koji se zalažu za blaži pristup tom pitanju.
Premda žale što je Filioque jednostrano unesen u Vjerovanje, oni ne smatraju da
je latinsko učenje o Dvostrukom ishodištu samo po sebi heretičko. Ono je po
njihovu mišljenju donekle nejasno formulirano te može zavesti na krivi put, ali
moguće ga je tumačiti na pravoslavni način; stoga ga treba prihvatiti kao theolo-
goumenon, dakle kao teološko mišljenje, ali ne i kao dogmu.
Po mišljenju strožih pravoslavnih mislilaca Filioque dovodi do dvoboštva ili
do polusabelijanizma.134 Ako je Sin, kao i Otac, arche (grč. početak), načelo i
izvorište Vrhovnog bića - pitaju se oni - postoje li onda dva nezavisna izvorišta,
dva odvojena načela u Trojstvu? To očito ne može biti latinsko gledište jer bi to
bilo isto što i vjerovanje u dva Boga, a to nijedan kršćanin, bio on istočni ili
zapadni, nikad ne bi prihvatio. Firentinski sabor, slijedeći Augustina, vrlo oprezno
tvrdi da Duh proistječe iz Oca i iz Sina tanquam ab uno principio "kao iz jednog
jedinog principa".
Međutim, s gledišta strogih pravoslavnih vjernika taj pokušaj da se izbjegne
optužba za dvoboštvo podliježe vrlo ozbiljnim prigovorima. Od Scile u Haribdu:
bježeći od jedne hereze Zapad upada u drugu - izbjegli su dvoboštvo ali su stopili
osobu Oca i Sina u jedno. Pravoslavna teologija zalaže se za "monarhijanizam"
Oca unutar svetog Trojstva: jedino On je arche> izvorište vrhovnog Bića. Zapadna
teologija, naprotiv, pripisuje ovo Očevo razlikovno obilježje na isti način i Sinu,
i tako spaja dvije osobe u jednu; a što je to onda nego "ponovno rađanje Sabelija
ili polusabelijanskog čudovišta", kao što se izrazio sv. Focije.
Pogledajmo pomnije tu optužbu za polusabelijanizam. Mnogim pravoslavnim
vjernicima čini se da Dvostruko ishodište unutar teologije Trojstva narušava
ravnotežu između tri različite osobe i zajedničke biti. Što drži Trojstvo na okupu?
Kapadočani (koje pravoslavni teolozi slijede) kažu da postoji jedan Bog zato što
postoji jedan Otac. Druge dvije osobe potječu od Oca i određuju se preko svog
odnosa s Njime. Tako Otac, kao jedini i isključivi izvor bića u Trojstvu, tvori
načelo i temelj jedinstva čitavog Božanstva. Naprotiv Zapad, smatrajući ne samo
134
Sabelije, heretik iz drugog stoljeća, začetnik trinitarnog nauka (sabelijanizam) po kojem je samo
jedan Bog (monarh), a Sin i Duh Sveti samo su njegovi prolazni oblici (modusi).
166 168
PRAVOSLAVNA CRKVA
Oca nego i Sina izvorom Duha, ne nalazi svoje načelo jedinstva više u osobi Oca
već u biti koja je zajednička svim trima. Stoga mnogi pravoslavni smatraju da su
osobe u latinskoj teologiji zasjenjene zajedničkom biti ili supstancijom.
Posljedica toga je, prema mišljenju strogih pravoslavnih vjernika, deperso-
nalizacija božanstva u latinskoj doktrini. Bog je shvaćen ne toliko konkretno i
osobno koliko kao bit u kojoj se razlikuju različiti odnosi. Taj način mišljenja o
Bogu u potpunosti je razvio Toma Akvinski koji je otišao tako daleko da je
poistovjetio osobe s odnosima: personae sunt ipsae relationes,135 Za mnoge pravo-
slavne mislioce taj koncept osobnosti je slabašan. Oni će reći da odnosi nisu isto
što i osobe - oni su osobna obilježja Oca, Sina i Svetog Duha; a kao što je Grigorije
Palamas rekao, "osobna obilježja ne čine osobu, već je karakteriziraju".136 Koliko
god da odnosi obilježavaju osobe, oni nipošto ne iscrpljuju misterij svake od njih.
Latinska skolastička filozofija, koja naglašava bit na štetu osobe, donekle
pretvara Boga u apstraktnu ideju. On postaje udaljeno i bezlično biće čije posto-
janje treba dokazati metafizičkim argumentima - to je Bog filozofa, a ne Bog
Abrahama, Izaka i Jakova. Pravoslavlje se, naprotiv, mnogo manje od Latina
trudilo da pronađe filozofske dokaze Božjeg postojanja: nije bitno sporiti se o
Božanstvu već ostvariti izravni susret s konkretnim i osobnim Bogom.
To su neki razlozi zbog kojih mnogi pravoslavni mislioci smatraju Filioque
opasnim i heretičkim. Filiokvizam stapa osobe Božje u jedno i ruši ravnotežu
između jedinstva i raznovrsnosti božanskog bića. Naglašava jedinstvo Božanstva
na štetu njegova trojstva; suviše uzima u obzir njegovu apstraktnu bit a premalo
posebnost osoba koje je čine.
Ali to nije sve. Stroži pravoslavni vjernici uviđaju da je kao posljedica Filioque
u zapadnoj misli Sveti Duh postao podvrgnut Sinu - ako ne u teoriji, a ono u
praksi. Zapad ne obraća dovoljnu pozornost na djelovanje Duha u svijetu, u Crkvi,
u svakidašnjem životu svakog čovjeka.
Pravoslavni pisci također tvrde da su obje posljedice dodatka Filioque - po-
dređenost Svetoga Duha i preveliko naglašavanje Božjeg jedinstva - dovele do
iskrivljavanja rimokatoličkog učenja o Crkvi. Budući daje na Zapadu zanemarena
uloga Svetoga Duha, na Crkvu se počelo gledati previše kao na instituciju ovoga
svijeta kojom se upravlja pomoću zemaljske moći i jurisdikcije. Kao što je u
zapadnom svijetu Božje jedinstvo naglašeno na štetu raznolikosti, tako je u zapad-
nom konceptu Crkve jedinstvo odnijelo prevagu nad raznolikošću, a rezultat toga
je prevelika centralizacija i papinski autoritet.
135
Summa Theologiea, I., pitanje 40., čl. 2.
136
John Meyendorff, A study of Gregory Palamas, str. 214-215.
166 170
BOG I ČOVJEK
To je stajalište pravoslavnih "jastreba". Ali postoje i pravoslavne "golubice",
oni koji gaje rezerve prema nekim kritikama na Filioque. PITO, tek su u ovom
stoljeću pravoslavni pisci uočili vezu između učenja o Dvostrukom ishođenju i
doktrine o Crkvi. Protulatinski pisci bizantskog razdoblja ne potvrđuju nikakvu
takvu vezu. Ako su Filioque i papinske pretenzije tako očevidno i potpuno pove-
zani, zašto to pravoslavni nisu već prije uočili?
Drugo, nije ispravno kategorički tvrditi da je načelo Božjeg jedinstva osobno
u pravoslavlju ali ne i u rimokatoličanstvu; jer i latinski Zapad kao i pravoslavni
Istok podržavaju učenje o "monarhiji" Oca. Kad je Augustin ustvrdio da Duh
proistječe i iz Oca i iz Sina, pomno je razlikovao način na koji Duh proistječe iz
Oca, a na koji On proistječe iz Sina: Duh proistječe iz Ocaprincipaliter "načelno",
tvrdi Augustin, a iz Sinaper donurn Patris, "kao Očinski dar". Proizlaženje Duha
iz Sina je nešto posebno, nešto što je sam Otac prenio na Sina. Kao što Sin prima
sve stvari kao dar od Oca, tako od Njega dobiva i moć da "oduhovljuje" ili
"izdahnjuje" Duha.
Za Augustina, kao i za Kapadočane, Otac je "ishodište Božanstva", jedini izvor
i jedino podrijetlo Trojstva. Augustinovo učenje da Duh proistječe iz Oca i iz
Sina, s tim da iz Sina ne proistječe "načelno" već kao "dar Oca", i nije toliko
različito od gledanja Grgura iz Nise da Duh proizlazi od Oca kroz Sina. Firentinski
sabor, podržavši Augustinovo učenje o dvostrukom izlaženju, jasno ponovo nagla-
šava daje oduhovljenje Duha dano Sinu od Oca. U tom slučaju suprotnost između
pravoslavlja i Rima u pogledu "monarhije" Oca nije tako velika kako se na prvi
pogled čini.
Nadalje, ne treba suviše inzistirati na tvrdnji da Zapad depersonalizira Trojstvo
time što pretjerano naglašava jedinstvo na štetu raznolikosti. Nesumnjivo je da
zbog dekadentne skolastike kasnoga srednjeg vijeka i posljednjih stoljeća na
Zapadu postoje neki koji na Trojstvo gledaju shematski i smatraju ga apstraktnim.
Istina je također da je u ranomu patrističkom razdoblju latinski Zapad polazio
od jedinstva božanske biti prema Trojstvu osoba, dok je naprotiv grčki Istok
polazio od Trojstva osoba prema jedinstvu biti. Ali ovdje govorimo samo o općim
tendencijama, a ne o nepomirljivim suprotnostima ili posebnim herezama. U
krajnjem slučaju zapadni pristup vodi prema modalizmu i sabelijanstvu, dok
istočni pristup vodi prema triteizmu (prema konceptu "triju Bogova"). Ipak, veliki
i reprezentativni mislioci i Istoka i Zapada nisu svoja stajališta dovodili do kraj-
nosti. Pogrešno je tvrditi da Augustin niječe osobni karakter Trojstva, iako se
usteže upotrijebiti za Boga riječ persona. A postoje teolozi i na srednjovjekovnom
Zapadu, poput Richarda od St. Viktora (umro 1173.), koji promiču "socijalno"
učenje o Bogu koje se ostvaruje kroz uzajamnu osobnu ljubav.
PRAVOSLAVNA CRKVA
Iz svih tih razloga danas postoji škola pravoslavnih teologa koji vjeruju da
razilaženje Istoka i Zapada zbog Filioque, premda nije nevažno, ipak nije tako
bitno kao što to smatraju Loski i njegovi sljedbenici. Rimokatoličko poimanje
osobe i djelovanja Svetoga Duha - kako ovi potonji zaključuju - nije u osnovi
različito od poimanja kršćanskog Istoka; stoga se možemo nadati da će se u
suvremenom dijalogu između pravoslavlja i katoličanstva konačno naći rješenje
tom kamenu spoticanja.
ČOVJEK: NAŠE STVARANJE, NAŠE POZVANJE, NAŠ PAD
"Učinio si nas za Sebe, i naša su srca nemirna dok ne počinu u Tebi."137 Ljudi su
stvoreni za druženje s Bogom: to je prvi i glavni iskaz u kršćanskom učenju o
čovjeku. Ali ljudi, unatoč tome što su stvoreni za druženje s Bogom, posvuda
odbijaju to druženje: to je druga činjenica koju svaka kršćanska antropologija
uzima u obzir. Ljudi su stvoreni za druženje s Bogom: u jeziku Crkve, Bog je
stvorio Adama prema svojoj slici i prilici i uveo ga u Raj.138 Ljudi posvuda odbijaju
to druženje: prema slovu Biblije, Adam je pao, a njegov pad - njegov "iskonski
grijeh" - utjecao je na čitavo čovječanstvo.
Stvaranje čovjeka. "I Bog reče, načinimo čovjeka po Našoj slici i prilici" {Post 1,
26). Bog govori u množini: "Načinimo čovjeka". Grčki su oci neprestano na-
glašavali da je stvaranje čovjeka bio čin stvaranja svih triju osoba Trojstva, pa stoga
sliku i priliku Božju treba uvijek smatrati trojstvenom slikom i prilikom. Vidjet
ćemo da je to presudna pojedinost.
Slika i prilika. Po mišljenju većine grčkih otaca riječi slika i prilika ne znače jedno
te isto."Izraz , na slika," pisao je Ivan Damaščanski, "upućuje na razumnost i
slobodu, dok riječi, na prilika znače združivanje s Bogom u vrlini."139 Slika, ili
da upotrijebimo grčku riječ ikona, Božja, označuje našu slobodnu ljudsku volju,
naš razum, naš osjećaj moralne odgovornosti - ukratko sve ono što nas razlikuje
od životinje i čini osobama. Ali slika znači i više od toga. Ona znači da smo mi
Božji porod {Dj 17, 28), njegova rodbina; znači da između nas i Njega postoji
dodir i sličnost. Jaz između stvorenja i Stvoritelja nije nepremostiv, jer budući da
137
Augustin, Ispovijesti, I., 1.
138
Prva poglavlja Knjige Postanka bave se, naravno, nekim vjerskim istinama i ne valja ih smatrati
doslovno povijesnima. Petnaest stoljeća prije sadašnje kritike Biblije grčki su oci već tumačili
Stvaranje i Raj simbolički, a ne doslovno.
139
Opravoslavnoj vjeri, II., 12 (P G. XCIV, 920B).
166 172
BOG I ČOVJEK
smo stvoreni na sliku Božju, mi Ga možemo spoznati i općiti s Njim. Ako dobro
upotrijebimo tu sposobnost općenja s Bogom, onda ćemo postati poput Boga,
poprimit ćemo Božju prilika; po riječima Ivana Damaščanskog mi ćemo se "pois-
tovjetiti s Bogom u vrlini". Poprimiti priliku Božju znači obožitise, postati "drugim
bogom", "bogom po milosti". "I rekoh, vi ste bogovi, svi ste vi sinovi Svevišnjega"
(Ps 81, 6).140
Slika označuje moći kojima je od prvog trenutka našeg života Bog obdario
svakoga od nas; prilika nije dar koji posjedujemo od samog početka, već cilj
kojemu težimo, koji stječemo postupno. Ma kako da smo grešni, sliku nikad
nećemo izgubiti: ali prilika ovisi o našemu moralnom izboru, o našoj "vrlini" i
stoga je grijeh uništava.
Kad su ljudi stvoreni, bili su savršeni, ne u stvarnom već u potencijalnom
smislu. Kako su od početka bili obdareni slikom, pozvani su da steknu prilika
vlastitim naporima (uz pomoć milosti Božje, dakako). Adam je u početku živio
u stanju nevinosti i jednostavnosti. "Bio je dijete, jer još nije usavršio svoje
razumijevanje", pisao je Irenej. "Bilo je potrebno da raste i da se usavršava."141
Bog je uputio Adama pravim putem, ali Adam je imao prijeći dug put kako bi
dosegnuo krajnji cilj.
Ta slika Adama prije pada ponešto se razlikuje od one koju daje Augustin i
koja je na Zapadu prihvaćena nakon njegova doba. Prema Augustinu ljudi su u
Raju bili od početka obdareni svakom mogućom mudrošću i znanjem: njihovo
savršenstvo bilo je stvarno, a ne tek potencijalno. Irenejeva dinamička predodžba
bolje se uklapa u suvremene teorije evolucije nego Augustinova statička koncepcija;
ali obojica su govorila kao teolozi, a ne kao znanstvenici, tako da ni u jednom
slučaju njihova gledišta ne ovise o nekoj posebnoj znanstvenoj pretpostavci (i ne
propadaju zajedno s njom).
Zapad je često povezivao Božji lik s ljudskom dušom, ljudskim umom. Premda
su to činili i mnogi pravoslavni vjernici, drugi su govorili da Božja slika obuhvaća
čitavu osobu, tijelo kao i dušu, budući da čovjek predstavlja cjelinu. "Kad se kaže
da je Bog načinio ljudski lik na svoju sliku", pisao je Mihajlo Honijat (umro oko
1222.), "riječ lik ne odnosi se ni na samo tijelo ni na samu dušu već na oboje".142
Činjenica da ljudi imaju tijelo (tvrdi Grigorije Palamas) ne čini ih nižim već višim
od anđela. Istina, anđeli su "čisti" duh dok je ljudska priroda "miješana" - i
140
U navodima iz Psalama, rabi se numeracije Septuaginte. Neka izdanja Biblije broje ovaj psalam
kao 82.
141
Iskazi apostolskih propovijedi, 12.
142
P G. cl, 1361C.
PRAVOSLAVNA CRKVA
materijalna kao i intelektualna; ali to znači da je naša ljudska priroda potpunija
nego anđeoska i obdarena većim mogućnostima. Ljudska priroda je svijet u
malom, most i susretište svega što je Bog stvorio.
Pravoslavna vjerska misao najviše naglašava sliku Božju u ljudskoj osobi. Svatko
od nas je "živa teologija" i budući da smo slika Božja, Boga možemo pronaći ako
se zagledamo u svoje srce, ako se "okrenemo sebi samima": "Božje kraljevstvo je
u vama" (Lk 17, 21). "Upoznajte sami sebe", rekao je sveti Antonije Egipatski...
"Onaj tko pozna sebe, pozna Boga."143 "Ako ste čisti", pisao je sv. Izak Sirijac
(kraj sedmog, stoljeća), "raj je u vama; u sebi ćete ugledati anđele i Gospoda
anđela".144 Zabilježeno je i da je sv. Pahomije rekao: "U čistoći svoga srca, on je
vidio nevidljivoga Boga kao u ogledalu."145
Budući da je on ili ona slika Božja, svaki član ljudskog roda, pa i najgrešniji,
neizmjerno je dragocjen u očima Božjim. "Kad ugledate svoga brata ili sestru",
rekao je Klement Aleksandrijski, "vi ste ugledali Boga."146 A Evagrije je poučavao:
"Nakon Boga moramo svakog čovjeka smatrati samim Bogom."147 To poštovanje
svakoga ljudskog bića jasno je izraženo u pravoslavnom bogoslužju, u prilici kad
svećenik kadi ne samo ikone već i vjernike, pozdravljajući Božju sliku u svakom
čovjeku. "Najbolja Božja slika je čovjek."148
Milost i slobodna volja. Kao što smo vidjeli, činjenica da je čovjek načinjen po
Božjoj slici znači medu ostalim, i to da posjedujemo slobodnu volju. Bog je želio
sinove i kćeri, a ne robove. Pravoslavna crkva odbacuje svako učenje o milosti
koja ugrožava ljudsku slobodu. Kako bi opisalo odnos između božanske milosti i
ljudske slobode, pravoslavlje upotrebljava riječ "suradnja" ili sinergija (grč. syner-
geia); prema Pavlovim riječima: "Mi smo suradnici (.sjnergoi) s Bogom" (1 Kor 3,
9). Ako kanimo postići punu suradnju s Bogom, to ne možemo postići bez Božje
pomoći: mi ljudi kao i Bog moramo pridonositi zajedničkom djelu, premda je
neizmjerno važnije ono što Bog čini od onoga što mi činimo. "Okristovljenje
čovjekovo i naše sjedinjenje s Bogom zahtijevaju suradnju dviju nejednakih ali
podjednako neophodnih sila: božanske milosti i ljudske volje."149 Najbolji primjer
sinergije je Majka Božja.150
143 pi s m o 3 ( u grčkoj i latinskoj zbirci, 6).
144
Cit. P. Evdokimov, L'Orthodoxie, str. 88.
145
First Greek Life, 22.
146
Stromateis, I, XIX, (94,5).
147
O molitvi, 123 (P. G. LXXIX, 1193C)
148
P. Evdokimov, L'Orthodoxie, str. 218.
149
A Monk of the Eastern Church, Orthodox Spirituality, str. 218.
150
Vidi str. 258.
166
BOG I ČOVJEK
Zapad je još od Augustinova vremena i od pelagijanskog spora raspravljao o
pitanju milosti i slobodne volje na ponešto drugačiji način; a mnogi odgojeni na
Augustinovoj tradiciji - osobito kalvinisti - gledali su sumnjičavo na pravoslavni
koncept "sinergije". Ne pridaje li on previše ljudskoj volji, a premalo Bogu?
Međutim, pravoslavno učenje je vrlo jasno. "Gledaj, stojim na vratima i kucam;
ako netko začuje moj glas i otvori vrata, Ja ću ući" (Otk, 3, 20). Bog kuca i čeka
da otvorimo vrata - On ne provaljuje unutra. Božja milost poziva nas sve ali ne
prisiljava nikoga. Po riječima Ivana Zlatoustoga "Bog nikad nikog ne privlači sebi
silom i žestinom. On želi da svi budu spašeni, ali ne sili nikoga."151 "Na Bogu je
da udijeli milost", rekao je sv. Ćiril Jeruzalemski (umro 386.), "vaša je dužnost
prihvatiti tu milost i čuvati je."152 Međutim, ne smijemo misliti da ako netko
prihvaća i čuva Božju milost, da on za to ima "zasluga". Božji darovi uvijek su
slobodni, a mi ljudi nikad ne smijemo ništa zahtijevati od našega Stvoritelja. Ali
iako mi ne možemo "zaslužiti" spas, svakako moramo raditi na tome, jer "Vjera
bez djela - mrtva je vjera" (Jak 2, 17).
Pad: Iskonski grijeh. Bog je podario Adamu slobodnu volju - moć da izabere
između dobra i zla - tako da je na Adamu ostalo da ili prihvati pozvanje koje mu
je ponuđeno ili da ga odbije. On gaje odbio. Umjesto da nastavi putem koji mu
je odredio Bog, on se okrenuo i otkazao mu poslušnost. Adamov pad je posljedica
nepokornosti volji Božjoj jer se on svojim činom odvojio od Boga. Kao posljedica
toga na zemlji se pojavio novi oblik postojanja - bolest i smrt. Odvrativši se od
Boga koji znači besmrtnost i život, ljudi su se doveli u protuprirodan položaj, a
taj protuprirodni položaj prouzročio je rastakanje njihova bića i na kraju fizičku
smrt. Posljedice Adamove nepokornosti protegnule su se i na njegove potomke.
Mi smo dio tijela drugih, kako je uvijek naglašavao sv. Pavao, pa ako pati jedan
naš dio, pati cijelo tijelo. Zahvaljujući tom tajanstvenom jedinstvu ljudi, ne samo
Adam već i cijelo čovječanstvo postalo je smrtno. Rastakanje, koje je posljedica
čovjekova pada, nije bilo samo fizičko. Odvojeni od Boga, Adam i njegovi potomci
pali su u ruke grijeha i đavola. Svako novo ljudsko stvorenje rađa se u svijet u
kojemu prevladava zlo, u svijet u kojemu je lako činiti zlo, a teško činiti dobro.
Naša je želja oslabljena onim što Grci nazivaju "želja", a Latini "požuda". Svi
smo podložni tome jer su to duhovne posljedice iskonskoga grijeha.
Dovde je postojalo prilično veliko slaganje između pravoslavlja, katoličanstva
i klasičnog protestantizma; ali kad krenemo dalje, Istok i Zapad neće se više do
151
Propovijed na riječi: 'Saule, Saide...", 6, (P. G., VI, 144).
152
Katehetske propovijedi, 1, 6.
175

PRAVOSLAVNA CRKVA
te mjere slagati. Pravoslavlje, koje ne gaji tako uzvišenu ideju o ljudskom položaju
prije pada, ne gleda tako strogo kao Zapad na posljedice toga pada. Adam nije
pao s velike visine znanja i savršenstva već iz stanja nerazvijenosti i jednostavnosti;
stoga ga ne treba žestoko osuđivati za grijeh. Doduše, kao posljedica toga pada,
ljudski se duh tako zamračio a snaga njegove volje tako oslabjela da se čovjek
nije više mogao nadati da će postići sličnost s Bogom. Međutim pravoslavni ne
misle daje pad lišio čovječanstvo mogućnosti primanja Božje milosti, iako bi oni
rekli da nakon pada ta milost djeluje na čovječanstvo izvana, a ne iznutra. Pravo-
slavni ne kažu poput Kalvina da su ljudi nakon pada postali nesposobni za dobre
želje. Oni se ne slažu s Augustinom kad piše da su ljudi "strogo primorani" počiniti
grijeh i daje "ljudska priroda svladana grijehom u koji je zapala, tako daje prestala
biti slobodna V 53 Slika Božja unakažena je grijehom, ali nije uništena; prema
riječima pjesme koju pravoslavni pjevaju na pogrebu, "Ja sam lik Tvoje neizrecive
slave, iako nosim rane grijeha". Budući da smo zadržali Božji lik, zadržali smo i
slobodnu volju, premda grijeh ograničava njezin opseg. Čak i nakon pada, Bog
"ne oduzima ljudima moć volje, volje da mu se pokori ili ne pokori".154 Pravo-
slavlje ostaje vjerno ideji o sinergiji te odbacuje svako tumačenje pada koje ne
ostavlja prostor za slobodnu volju.
Većina pravoslavnih teologa odbacuje koncept "iskonske krivnje" koji je zastu-
pao Augustin i koji Katolička crkva i danas zastupa (iako u blažem obliku).
Pravoslavlje obično uči da su ljudi automatski naslijedili Adamovu pokvarenost i
smrtnost ali ne i njegovu krivnju: oni su krivi samo utoliko što su slobodnom
voljom odlučiti nasljedovati Adama. Mnogi su zapadni kršćani nekad vjerovali
da ma što da netko učini u tom poniženom i neiskupljenom stanju, ne može se
sviđati Bogu, jer je okaljano praroditeljskim grijehom. "Dobra djela prije Oprav-
danja", glasi 13. od 39 članova zakona Anglikanske crkve, "...nisu bogougodna...jer
su po svojoj prirodi grešna." Pravoslavni bi se libili tako nešto reći. Isto tako
pravoslavni nikad nisu smatrali (za razliku od Augustina i mnogih drugih na
Zapadu), da su nekrštena djeca, zato što su okaljana iskonskim grijehom, osuđena
od pravednog Boga na vječni oganj Pakla.155 Pravoslavna slika posrnulog čovje-
čanstva znatno je manje mračna od Augustinove ili kalvinističke.
153
On the Perfection ofMarTs Righteousness, IV., 9.
154
Dositej, Confession, 3., Usp. s 14.
155
Raspravljajući o padu, Toma Akvinski slijedi Augustina, posebno njegovo shvaćanje o iskonskom
grijehu. Ali on smatra da nekrštena djeca ne idu u Pakao već u Čistilište, što danas općenito zastupaju
rimokatolički teolozi. Koliko sam uspio doznati, pravoslavni autori ne uptrebljavaju pojam Cistilišta.
Ipak treba reći da se i u pravoslavnoj teološkoj literaturi katkad otkrije pokoje Augustinovo stajalište,
što je obično posljedica zapadnog utjecaja. Pravoslavna ispovijest Petra Mogile u tom je smislu pod
jakim Augustinovim utjecajem, dok je Dositejeva Ispovijest oslobođena tog utjecaja.
176
BOG I ČOVJEK
Premda pravoslavni drže da su ljudi i nakon pada zadržali slobodnu volju i da
još uvijek mogu činiti dobra djela, ipak se slažu sa Zapadom u vjerovanju da je
ljudski grijeh postavio između čovjeka i Boga prepreku koju on sam ne može srušiti
nikakvim trudom. Grijeh je spriječio sjedinjenje čovjeka s Bogom. A kako mi
nismo mogli prići Bogu, on je prišao nama.
ISUS K R I S T
Utjelovljenje je čin Božjeg čovjekoljublja, njegove nježne ljubavi prema čovječan-
stvu. Više je istočnih pisaca tvrdilo, gledajući na Utjelovljenje s tog stajališta, da
bi čak i da čovjek nije posrnuo, Bog u svojoj ljubavi prema čovjeku poprimio
njegov lik i postao čovjekom: na Utjetlovljenje treba gledati kao na dio vječne
svrhovitosti Božje, a ne samo kao odgovor na njegovo posrnuće. Tako su na to
gledali Maksim Ispovjednik i Izak Sirijac; tako su gledali i neki zapadni pisci,
ponajprije Duns Scot (1265.-1308.).
Ali, budući da je ljudski rod posrnuo, Utjelovljenje nije samo čin ljubavi već
i čin spasenja. Isus Krist, udruživši čovječanstvo i Boga u svojoj osobi, otvorio je
za ljude put k sjedinjenju s Bogom. Svojim je likom Krist pokazao što je istinska
"sličnost s Bogom", a svojom otkupiteljskom i pobjedonosnom žrtvom približio
nas je toj sličnosti. Krist, drugi Adam, došao je na zemlju kako bi poništio učinak
Adamove neposlušnosti.
Osnovni elementi pravoslavnog učenja o Kristu zacrtani su već u drugom
poglavlju: istinski Bog i istinski čovjek, jedna osoba u dvije prirode, koje nisu ni
odvojene ni stopljene: jedna osoba s dvije volje i dvije energije.
Istinski Bog i istinski čovjek, kao što je izrazio biskup Teofan Zatvornik: "Ispod
plašta Kristova tijela kršćani vide Trojednog Boga." Te nas riječi suočavaju s onim
što je možda najizrazitija karakteristika pravoslavnog pristupa utjelovljenome
Kristu: sveobuhvatni osjećaj Njegove božanske slave. Dva su trenutka u Kristovu
životu kad je ta božanska slava bila posebno očita: Preobraženje, kad je na Gori
Tabor nestvorena svjetlost Njegova božanskog Bića zasjala sasvim jasno kroz ovoj
Njegova tijela; i Uskrsnuće, kad se grob rastvorio pod pritiskom božanskoga života
i Krist se pobjedonosno vratio od mrtvih. U pravoslavnom bogoslužju i duhovnosti
oba ta događaja imaju posebnu težinu. U bizantskom crkvenom kalendaru Preo-
braženje se ubraja medu dvanaest velikih blagdana i kudikamo je važnije nego
što je na Zapadu. Već smo razmatrali središnje mjesto koje nestvorena taborska
svjetlost zauzima u pravoslavnom učenju o mističnoj molitvi. Sto se tiče Uskr-
snuća, njegov duh ispunjava čitav život Pravoslavne crkve:
177
PRAVOSLAVNA CRKVA
Grčka je crkva kroz sve mijene svoje povijesti uspjela sačuvati nešto od duha prvih
dana kršćanstva. Njezina liturgija i danas uključuje element čiste radosti zbog Uskrs-
nuća Gospodina našeg koji nalazimo u tako mnogo ranih kršćanskih napisa.156
Tema Kristova Uskrsnuća povezuje sve teološke ideje i stvarnost istočnoga kršćanstva,
spajajući ih u skladnu cjelinu.157
Pa ipak, bilo bi pogrešno pomisliti da se pravoslavlje svodi samo na kult Kristove
božanske slave, njegova Preobraženja i Uskrsnuća. Unatoč velikoj odanosti božan-
skoj slavi našega Gospoda, pravoslavni ne zanemaruju njegovu ljudskost. Uzmimo,
na primjer, ljubav pravoslavnih prema Svetoj Zemlji: ništa ne može nadmašiti
veliko štovanje koje pobožni pravoslavni vjernici osjećaju prema stvarnim mjestima
na kojima je utjelovljeni Krist živio kao čovjek, gdje je kao čovjek jeo, podučavao,
patio i umro. Radost zbog Uskrsnuća ne navodi pravoslavne da umanje značaj
križa. Prikazi razapinjanja isto su iako česti u pravoslavnim kao i u nepravoslavnim
crkvama, a štovanje križa veće je u bizantskom nego u latinskom bogoslužju.
Stoga moramo odbaciti kao pogrešnu opću tvrdnju da se Istok usredotočio
na Uskrslog Krista, a Zapad na Raspetog Krista. Ako ih baš želimo suprotstaviti,
bilo bi točnije reći da Istok i Zapad različito gledaju na Raspeće. Stav pravoslavnih
prema Raspeću najbolje se vidi u pjesmama koje se pjevaju na Veliki petak:
Onaj tko je Sebe odjenuo Svjetlošću kao haljinom
Stajao je nag pred sudom.
Po obrazu primao je udarce,
Od onih ruku koje je sam sazdao.
Ljudi bezakonja prikovali su na križu
Gospoda slave.
Na Veliki petak Pravoslavna crkva ne misli samo na Kristove ljudske muke i
patnje, na suprotnost između Njegova vanjskog poniženja i Njegove unutarnje
slave. Pravoslavni ne vide samo čovjeka koji pati već Boga koji pati.
Danas je obješen na drvo križa
Onaj Koji je zemlju na vodama postavio.
Trnovim vijencem krunisan je
Onaj Koji je car anđela.
Odjeven u purpur izrugivanja
Onaj Koji odijeva nebo oblacima.
156
P. Hammond, The Waters ofMarah, str. 20.
157
O. Rousseau, Incarnation et anthropologie en orient et en occident, u: Irénikon, sv. XXVI., 1953.,
str. 373.
166
BOG I ČOVJEK
Ispod Kristova raskrvavljenog i izranjenog tijela pravoslavni i dalje vide Trojed-
noga Boga. Čak je i Golgota Bogojavljenje; čak i na Veliki petak crkva odjekuje
zvukom uskršnje radosti:
Klanjamo se stradanju Tvome, Kriste:
Pokaži nam svoje slavno Uskrsnuće!
Veličam stradanja Tvoja,
Opjevam pogreb tvoj i Uskrsnuće
Kličući: Gospode, slava Tebi!
Raspeće je neodvojivo od Uskrsnuća, jer oboje su isti čin. Golgota se uvijek
promatra u svjetlu praznoga groba; križ je simbol pobjede. Kad pravoslavni misle
o Raspetom Kristu, oni ne vide samo njegovo stradanje i očajanje; oni o Njemu
razmišljaju kao o Kristu Pantokratoru koji pobjedonosno vlada s Drveta:
Gospod dode na svijet i nastani se medu ljudima kako bi uništio tiraniju đavola i
oslobodio ljude. Na Drvetu pobijedi neprijateljske sile, onda kad sunce potamni a
zemlja se zatrese, kad se grobovi otvoriše i tijela svetaca uskrsnuše. Smrću uništi smrt,
i uništi onoga koji je posjedovao moć da usmrti.158
Krist je naš pobjednički kralj, ne unatoč Raspeću već upravo zahvaljujući njemu:
"Nazivam Ga kraljem, jer Ga vidim raspetog."159
U takvu duhu pravoslavni kršćani gledaju na Kristovu smrt na Križu. Među-
tim, postoje mnoge dodirne točke između takva gledanja na Raspeće i gledanja
srednjovjekovnog i kasnijeg Zapada; ali i u zapadnom pristupu ima stvari koje u
pravoslavnih izazivaju nelagodu. Njima se čini da Zapad preoštro odvaja Raspeće
od Uskrsnuća. Kao posljedica toga slika Krista kao Boga koji trpi zamijenjena je
slikom Krista koji trpi kao čovjek: kad zapadni vjernik razmišlja o Križu, često je
potaknut na sućut prema Čovjeku žalosti umjesto da veliča pobjedonosnoga kralja.
Pravoslavnima je sasvim prisan jezik velike latinske himne Venancija Fortunata
(530.-609.), Pange Lingua, koja pozdravlja Križ kao simbol pobjede:
Opjevaj, jeziče moj, bitku slavnu,
Opjevaj prestanak boja.
Sada nad Križem, pobjednim znakom našim,
Odzvanja glasno pobjednička pjesma.
Objavi da Kristos, Izbavitelj svijeta,
Iako Žrtva, Pobjednik posta.
158
Iz prvog istjerivanja đavla prije Svetog krštenja.
159
Ivan Zlatousti, Druga propoujed o Krizu i razbojniku, 3 (P. G. XIX, 413).
179
PRAVOSLAVNA CRKVA BOG I ČOVJEK

Oni i drugu Fortunatovu himnu, Vexilla regis, smatraju svojom: Pravoslavna crkva pridaje veliko značenje djelovanju Svetoga Duha. Jedan od
razloga zašto su se pravoslavni suprotstavili dodatku Filioqtie jest što su u njemu
Ispuni se sve što David reče
nazreli nastojanje da se podcijeni i zanemari Sveti Duh. Sv. Serafim Sarovski sažeo
U svojim drevnim proroštvima.
je svrhu kršćanskog života kao stjecanje Svetog Duha, pa je na početku razgovora
Bog zavlada narodima,
I slavi pobjedu sa Križa. s Motovilovim rekao sljedeće:

Međutim, pravoslavni su manje zadovoljni kasnijim srednjovjekovnim pjesmama
kao što je Stabat Mater:
Za grijehe naroda svog, punu zebnje
Ugleda ona iznemoglu žrtvu
Kako u mukama krvari i umire:
Ugleda Pomazanog Krista napuštenog,
Ugleda Dijete svoje umiruće.
Začuje Njegov posljednji krik.
Znakovito je da Stabat Mater ni u jednom od svojih šezdeset stihova ne spominje
Uskrsnuće.
Dok pravoslavlje vidi u Kristu pobjednika, srednjovjekovni i kasni srednjo-
vjekovni Zapad u Njemu vidi Krista Žrtvu. Dok pravoslavlje tumači Raspeće
prvenstveno kao čin pobjede nad silama zla, Zapad je - osobito nakon Anselma
Kenterberijskog (oko 1033 -1109.) - sklon razmišljati o Križu u kaznenom i
pravnom smislu kao o udovoljenju ili naknadi koja će ublažiti srdžba ljutitog
Oca.
Pa ipak ne treba previše naglašavati te razlike. I istočni su pisci kao i zapadni
Raspeću davali kazneno i pravno tumačenje; zapadni kao i istočni pisci uvijek su
Veliki petak smatrali trenutkom pobjede. Na Zapadu je nakon 1930. godine došlo
do obnove patrističke ideje o Kristu Pobjedniku, jednako na teološkom i duhov-
nom kao i na umjetničkom planu; jasno je da su pravoslavni zbog toga vrlo
zadovoljni.
SVETI D U H
Drugi i treći lik Trojstva uzajamno se nadopunjuju u svom djelovanju medu
ljudima. Kristovu otkupiteljsku zadaću ne smijemo odvajati od zadaće Svetog
Duha, a ta je posvećenje. Riječ postade tijelom, rekao je Atanazije, zato da bismo
mogli primiti Duh:160 postoji gledište da je čitava svrha Utjelovljenja slanje Svetoga
Duha na Pedesetnicu.
160
O Utjelovljenju i protiv Anjanaca, 8 (P G. XXVI, 996c).
Molitva, post, bdijenje i sve drugo što kršćani čine, ma koliko da su dobra djela, ipak
nisu svrha kršćanskog života: to su neophodna sredstva za postizanje cilja. Jer prava je
svrha kršćanskoga života stjecanje Svetoga Božjeg Duha. Sva su druga djela koja se
vrše u ime Krista, postovi, bdijenja i milostinja, samo sredstva stjecanja Svetoga Duha.
Upamti dobro da će nam jedino dobra djela učinjena u ime Krista donijeti plodove
Duha.
Vladimir Loski to je komentirao ovako: "Ta definicija, ma koliko na pivi pogled
izgledala pojednostavnjeno, sažima čitavu duhovnu tradiciju Pravoslavne crkve."161
A Teodor, učenik sv. Pahomija, zapitao se: "Što je uzvišenije od posjedovanja
Svetoga Duha?"162
U sljedećem ćemo poglavlju imati priliku izložiti mjesto Svetog Duha u pravo-
slavnom učenju o Crkvi; u idućim poglavljima reći ćemo nešto o Svetom Duhu
u pravoslavnom bogoslužju. Sveti Duh se svečano zaziva u svakom otajstvenom
(sakramentalnom) činu Crkve, posebno na vrhuncu euharistijske molitve. Pravo-
slavni se kršćanin u svojoj privatnoj molitvi na početku svakoga dana stavlja pod
zaštitu Svetoga Duha izgovarajući ove riječi:
Care nebeski, Utjesi telju, Duše Istine koji si svuda prisutan i sve ispunjavaš, Riznico
dobara i Davaoče života, dodi i useli se u nas i očisti nas od svake nečistoće i spasi,
Blagi, duše naše.163
"SUDIONICI U BOŽANSKOJ PRIRODI"
Svrhu kršćanskog života koju je Serafim opisao kao stjecanje Svetoga Duha,
možemo definirati i kao oboženje (theosis). Bazilije je opisao čovjeka kao stvorenje
kojemu je zapovjeđeno da postane Bogom; a Atanazije je rekao, kao što smo naveli,
da je Bog postao čovjekom kako bismo mi ljudi mogli postati bogovima. "U
Mojem kraljevstvu", reče Krist, "ja ću biti Bog, a vi bogovi."164 Prema učenju
161
Mistična teologija Istočne crkve, str. 196.
162
Pahomijev, First Greek Life, 135.
163
Ta se molitva upotrebljava na početku većine liturgijskih službi.
164
Kanon jutarnja na Veliki četvrtak, oda 4., 3 tropar.

166 181
PRAVOSLAVNA CRKVA
Pravoslavne crkve to je krajnji cilj kojemu svaki kršćanin treba težiti: postati
bogom, postići theosis, deifikaciju, oboženje. U pravoslavlju naše spasenje i iskup-
ljenje znači naše oboženje.
Iza učenja o oboženju stoji ideja da je ljudska osoba sazdana po slici i prilici
Boga i Svetoga Trojstva. "Kad bi svi oni mogli biti jedno", molio je Krist na
Posljednjoj večeri, "kao što si Ti Oče u Meni, a Ja u Tebi, kad bi svi oni mogli
biti u Nama" (Iv 17, 21). Kao što tri osobe Trojstva "obitavaju" jedna u drugoj
u neprekinutom protoku ljubavi, tako smo mi ljudi, koji smo stvoreni na sliku i
priliku Trojstva, pozvani obitavati u Trojednom Bogu. Krist se moli da svi mi
sudjelujemo u životu Trojstva, u protoku ljubavi između tri božanske osobe; moli
se da nas prime u božansko biće. Maksim Ispovjednik kaže, "sveci su oni koji
izražavaju u sebi Sveto Trojstvo". Ta zamisao o osobnom i organskom jedinstvu
Boga i ljudi - Bog obitava u nama a mi u Njemu - stalna je tema Ivanova
evanđelja; to je stalna tema i Poslanica sv. Pavla koji kršćanski život vidi prven-
stveno kao život "u Kristu". Ista se ideja ponavlja u glasovitu tekstu Druge Petrove
poslanice: "Kroz to obećanje možeš postati sudionikom božanske prirode" ( 1,
4). Važno je imati na umu ovu novozavjetnu osnovu. Nije istina da Pravoslavno
učenje o oboženju nema podlogu u Svetom pismu (kako se ponekad misli) -
naprotiv, ono je čvrsto ukorijenjeno u Bibliji, ne samo u Drugoj Petrovoj poslanici
već i u poslanicama sv. Pavla i Četvrtom evanđelju.
Ideju oboženja uvijek treba shvaćati u svjetlu razlikovanja Božje biti i Njegovih
energija. Sjedinjenje s Bogom znači sjedinjenje s božanskim energijama, a ne s
božanskom biti: unatoč tomu što govori o oboženju i sjedinjenju, Pravoslavna
crkva odbacuje sve oblike panteizma.
Podjednako je važna još jedna točka koja je usko povezana s gornjom temom.
Mističko jedinstvo Boga i ljudi je istinsko jedinstvo, ali ipak Stvoritelj i stvorenja
ne stapaju se u isto biće. Za razliku od istočnih religija koje uče da se čovjek utapa
u Božanstvo, pravoslavna mistična teologija uvijek naglašava da mi ljudi, ma kako
prisno bili povezani s Bogom, zadržavamo potpunu osobnu cjelovitost. Oboženo
ljudsko biće ostaje različito od Boga iako nije odvojeno od Njega. Misterij Trojstva
je misterij jedinstva u različitosti., a oni koji sadrže Trojstvo ne žrtvuju vlastita
obilježja. Kad je sv. Maksim pisao, "Bog i oni koji su ga vrijedni posjeduju jednu
te istu energiju",165 nije mislio da sveci gube svoju slobodnu volju već da, kad se
obože, oni dobrovoljno, iz ljubavi, prilagode svoju volju Božjoj. Isto tako čovjek
kad "postane bog" ne prestaje biti čovjek: "Mi ostajemo stvorenja, a istodobno
postajemo milošću bogovi, kao što je Krist ostao Bog nakon što je Utjelovlje-
165
Ambigua, {P. G. XCI, 1076C)
166
BOG I ČOVJEK
njem166 postao čovjekom." Ljudsko stvorenje ne postaje Bogpo prirodi, već je
ono "stvoreni bog", bog po milosti ili po statusu.
Oboženje je nešto što uključuje tijelo. Kako je ljudsko stvorenje jedinstvo tijela
i duše, a budući daje utjelovljeni Krist spasio i iskupio čitavo ljudsko biće, slijedi
daje "naše tijelo oboženo istodobno kad i naša duša".167 U toj božanskoj sličnosti
koju mi ljudi moramo u sebi ostvariti, tijelo ima svoje mjesto. "Vaše tijelo je hram
Svetoga Duha", pisao je sv. Pavao (1 Kor 6, 19). "Stoga, braćo moja i sestre,
preklinjem vas Božjom milošću da ponudite svoje tijelo kao živu žrtvu Bogu"
{Rim 12,1). Međutim, potpuno oboženje tijela morat će počekati do Posljednjeg
dana, jer u ovom sadašnjem životu slava svetaca po pravilu se sastoji u unutarnjem
sjaju, sjaju duše; ali kad se pravedni dignu od mrtvih i zaodjenu duhovnim tijelom,
njihova će svetost biti izvanjska i vidljiva. "Na dan Uskrsnuća slava i Sveti Duh
dolaze iznutra, pokrivajući i kraseći tijelo svetaca - slavom koju su i prije posje-
dovali ali koja je bila skrivena u njihovim dušama. Sve ono što neka osoba sada
posjeduje, izlazi van i pokazuje se u tijelu. "168 Božansko svjetlo će izvana preobraziti
tijela svetaca kao što je Kristovo tijelo bilo preobraženo na Taborskoj gori. "Mo-
ramo se veseliti i proljeću tijela."169
Međutim, neki su sveci već u ovom životu iskusili prve darove te vidljive i
tjelesne slave. Najpoznatiji primjer je sv. Serafim, ali nije i jedini. Dok je Arsenije
Veliki molio, u očima svojih učenika izgledao je "poput ognja";170 o jednom
drugom pustinjaku zapisano je: "Baš kao što je Mojsije primio lik slave od Adama
te mu je i lice bilo okupano slavom, tako je i lice Abba Pamba sjalo kao munja,
a on je bio Kralj koji je sjedio na svom prijestolju."171 Evo riječi i Grigorija Palamasa:
166
V. Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 87.
167
Maksim, Gnostic centuries, 11, 88 (P. G. XC, 1168AJ.
168
Makarijeve homilije, 5, 9. Slikar ikona pokušava simbolički prikazati upravo to preobraženo "uskrs-
nulo tijelo". Stoga, iako zadržava razlikovna obilježja svečeve fizionomije, on namjerno izbjegava
naslikati realistični "fotografski" portret. Naslikati ljude točno onako kako izgledaju, znači naslikati
ih u njihovu posrnulu stanju, u njihovu "zemaljskom", a ne "nebeskom" tijelu.
169
Minucije Félix (oko konca drugog stoljeća), Octavius, 34. Zbog poštovanja koje gajimo prema
ljudskom tijelu i vjere u konačno uskrsnuće, Pravoslavna crkva ne dopušta kremiranje. Nažalost,
ta zabrana, koja se temelji na dubokim teološkim načelima, ponekad se ne poštuje.
170
Apophthegynat,, (P. G. LXV), Arsenije 27.
171
Apophthegmata, (P. G. LXV), Pambo 12. Usp. Apophthegmata (Sisoje 14 i Silvan 12. Epifan) tvrdi
u Životopisu Sergija Radoneskog da je svečevo tijelo nakon smrti sjalo u slavi. Ponekad se kaže, a
ima u tome i istine, da tjelesno preobraženje istočnih svetaca pomoću božanske svjetlosti odgovara
primanju stigme u zapadnih svetaca. Ipak ne smijemo kategorički suprotstavljati jedno drugome.
Primjere glorifikacije tijela nalazimo i na Zapadu, na primjer u slučaju Engleskinju Evelyn Underhill
(1875-1941.): zabilježeno je kako je jednom prilikom njezino lice bilo preobraženo svjetlošću (čitav
opis podsjeća na sv. Serafima; vidi Pisma Evelyn Underhill, London, 1943., str. 37. S druge strane
stigmatizacija nije nepoznata na Istoku: u koptskom životopisu sv. Makarija Egipatskog priča se
kako mu se prikazao kerubin, "premjerio mu grudni koš" i "razapeo ga na zemlji".
183
PRAVOSLAVNA CRKVA
"Ako u budućnosti tijelo ima s dušom dijeliti neizrecive blagodati, sigurno je da
ono, koliko je to moguće, sudjeluje u njima i sada".172
Kako pravoslavni misle da tijelo biva posvećeno i preobraženo zajedno s dušom,
to gaje golemo štovanje za relikvije (mošti) svetaca. Smatraju, kao i katolici, da
milost Božja koja obitava u tijelima svetaca, ostaje djelotvorna i u njihovim
relikvijama nakon smrti, te da se Bog koristi tim relikvijama kao putovima božan-
ske moći i kao sredstvima izlječenja. U nekim su slučajevima tijela svetaca nepoj-
mljivo očuvana od propadanja, ali i gdje to nije slučaj, oni iskazuju veliko pošto-
vanje njihovim kostima. To štovanje relikvija nije posljedica neznanja i predrasuda,
već ima korijene u vrlo razvijenoj teologiji tijela.
Na koncu će biti preobražena sva stvorena tvar, a ne samo ljudsko tijelo: "Tada
ugledah novo nebo i novu zemlja; jer pivo nebo i prva zemlja su prošli" (Otk 21,
1). Iskupljeni čovjek neće biti istrgnut iz svega ostalog što je stvoreno, već će sve stvo-
reno biti spašeno i ovjenčano slavom zajedno s ljudima (ikone su, kao što smo
vidjeli, pivi znak tog iskupljenja tvari).173 "Stvoreni svemir željno iščekuje da se
jave djeca Božja. ... jer će i sam svemir biti oslobođen robovanja pokvarenosti i ući
će u slobodu i sjaj djece Božje. Znamo da je do sada čitav svemir stenjao u porođaj-
nim mukama" {Ri?n 8, 19-22). Ta ideja koz?nićkog iskupljenja zasniva se, kao i
pravoslavno učenje o ljudskom tijelu i o svetim slikama, na pravom razumijevanju
Utjelovljenja: Krist je uzeo tijelo - dio materijalnog svijeta - i tako omogućio
iskupljenje i preobražaj svega stvorenog, ne samo nematerijalnog već i fizičkog.
Taj osjećaj bitne svetosti zemlje - od Boga stvorene, padom oskvrnute, a
Kristom iskupljene - u posljednje vrijeme navodi vodeće pravoslavne poglavare
da se zabrinu zbog onečišćenja okoliša. Sadašnja ekološka kriza posebno je brinula
pokojnoga ekumenskog patrijarha Dimitrija. U Božićinoj poruci 1988. on je
naglasio: "Smatrajmo se, svaki pojedini od nas, osobno odgovornim za svijet koji
nam je Bog povjerio. Ne smije propasti ništa od onoga što je Sin Božji svojim
Utjelovljenjem preuzeo i učinio svojim Tijelom. To bi trebalo postati euharistijska
ponuda Stvoritelju, životvorni hljeb koji pravedno i s ljubavlju dijelimo s drugima,
himna miru za sva Božja stvorenja."
Godine 1989. patrijarh Dimitrije poslao je posebnu encikliku, pozivajući sve
da pokažu "euharistijski i asketski duh" te je odredio da 1. rujna - početak crkvene
godine u Pravoslavnoj crkvi - bude "dan zaštite okoliša", i da ga poštuju (nadao
se ) ne samo pravoslavni vjernici već i ostali kršćani.174 Po riječima sv. Silvana
172
Svezak o Svetoj gori, (P. G. CI, 1233C)
173
Vidi str. 34.
174
Vidi Pravoslavlje i ekološka kriza, Ekumenska patrijaršija i World Wide Front for Nature, World
Conservation Center, Avenue du Mont Blanc, CH-1196, Gland, Švicarska, 1990.
166 184
BOG I ČOVJEK
Svetogorskog, "Srce koje je naučilo voljeti osjeća samilost prema svemu stvo-
renom". Ljudska zadaća nije sebično iskoristiti svijet već ga voljeti s osjetljivom
nježnošću, kao da smo svećenici kozmosa, te ga sa zahvalnošću vratiti Stvoritelju.
Ovakav razgovor o oboženju i sjedinjenju, o preobraženju tijela i kozmičkom
iskupljenju, može zvučati vrlo dalekim sa stajališta iskustva običnih kršćana; ali
tkogod izvuče takav zaključak sasvim je pogrešno shvatio pravoslavni pojam theosis.
Kako bismo isključili mogućnost krivog tumačenja, treba imati na umu šest stvari.
Prvo, oboženje nije nešto što je rezervirano za malo odabranih i upućenih, već
nešto što je namijenjeno svima podjednako. Pravoslavna crkva vjeruje da je to
prirodni cilj kojemu beziznimno teži svaki kršćanin. Doduše, tek ćemo Posljed-
njega dana biti u potpunosti oboženi; ali postupak oboženja treba za sve nas
započeti ovdje i sada, u ovom životu. Istina je da u ovom životu samo malen broj
ljudi dosegne potpuno mističko sjedinjenje s Bogom. Ali svaki pravi kršćanin
nastoji ljubiti Boga i ispunjavati njegove zapovijedi: ako doista iskreno u tome
nastojimo, onda smo već donekle oboženi, ma kako slabi bili naši pokušaji, a
česti promašaji.
Drugo, činjenica da je netko obožen ne znači da ta osoba prestaje biti svjesna
grijeha. Naprotiv, deifikacija uvijek uključuje neprekidno pokajanje. Svetac može
prevaliti dalek put prema svetosti, pa ipak ona ili on ne prestaju upotrebljavati
riječi Molitve Isusu: "Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni gresniku".
Sv. Silvan Svetogorski znao je sebi reći, "Budi u paklu duhom ali ne očajavaj";
drugi pravoslavni sveci ponavljali su riječi: "Svi će biti spašeni, samo ću ja biti
osuđen". Pravoslavna mistična teologija je teologija slave i preobraženja, ali i
teologija pokajanja.
Treće, nema ničeg ezoteričnog ili iznimnog u metodama koje moramo pri-
mjenjivati da bismo bili oboženi. Ako netko zapita: Kako da postanem Bog? -
odgovor je vrlo jednostavan: Idi u crkvu, redovito primaj sakramente, moli se
Bogu "u duhu i u istini", čitaj evanđelje, slušaj naređenja. Ovo posljednje - "slušaj
naređenja" - ne valja nikad zaboraviti. Pravoslavlje, kao i zapadno kršćanstvo,
energično odbacuje svaki misticizam koji zanemaruje moralna načela.
Četvrto, oboženje nije usamljenički već društveni proces. Već smo rekli da
oboženje uključuje "slušanje zapovijedi"; a Krist je te zapovijedi ukratko opisao
kao ljubav prema Bogu i prema bližnjima. Ta dva oblika ljubavi nerazdvojna su.
Čovjek može ljubiti bližnjega kao samog sebe jedino ako iznad svega ljubi Boga;
a čovjek ne može ljubiti Boga ako ne ljubi druge ljude (1 Iv 4, 20). Stoga u
oboženju nema ničega sebičnog; jer čovjek može biti obožen jedino ako ljubi
bližnjega svoga. "Od bližnjega je život i od bližnjega je smrt", rekao je Antun
Egipatski. "Ako pridobijemo bližnjega, pridobili smo Boga, ali ako smo uzrok
PRAVOSLAVNA CRKVA KAZALO

njegova posrnuća, sagriješili smo protiv Krista."175 Ljudi koji su stvoreni na sliku
Trojstva, mogu pojmiti sličnost s Bogom jedino ako žive zajedničkim životom
kao što živi blaženo Trojstvo: kao što tri osobe Božanstva "prebivaju" jedno u
drugome, tako i mi moramo prebivati u našim bližnjima, te ne živjeti samo za
sebe već i za druge."Kad bih pronašao gubavca", rekao je jedan pustinjak, "i kad
bih mu mogao dati svoje tijelo a uzeti njegovo, rado bih to učinio. Jer to je savršena
ljubav."176 U tome se sastoji prava narav deifikacije (tbeosis).
Peto, ljubav prema Bogu i našim bližnjima mora biti djelotvorna: pravoslavlje DVANAESTO POGLAVLJE
odbacuje sve oblike kvijetizma, svaku ljubav koja nije djelatna. Premda deifikacija
uključuje vrhunski mistički doživljaj, ona sadrži i prozaične i prizemne aspekte BOŽJA CRKVA
djelovanja. Kad govorimo o oboženju, moramo zamisliti hezihaste kako mole u
tišini i sv. Serafima s preobraženim licem; ali moramo istodobno imati na umu i Krist zavoli Crkvu i predade joj se. Ef5> 25
sv. Bazilija koji se u Cezareji brine za bolesne, i sv. Ivana Milostivog koji pomaže Crkva je jedno i isto što i Gospod - Njegovo Tijelo, Njegovo
aleksandrijskim siromasima, i sv. Sergija koji u poderanoj odjeći kopa u povrtnjaku meso i Njegove kosti. Crkva je živi trs koji On gaji i koji raste
kako bi priskrbio hranu za posjetitelje manastira. To nisu dva različita puta već u Njemu. Nikad o Crkvi ne misli odvojeno od Gospoda Isusa
samo jedan. Krista, od Oca i Svetoga Duha.
Otac Ivan Kronstatski
Na kraju recimo da oboženje uključuje i život u Crkvi, život u sakramentima.
Oboženje po uzoru na Sveto Trojstvo uključuje zajednički život, a taj se saborni
život može propisno ostvariti samo unutar crkvene zajednice. Crkva i sakramenti
B O G I N J E G O V A CRKVA
su sredstva dana od Boga: njima ćemo steći Duh koji će nas obožiti i preobraziti
tako da postanemo nalik Bogu. U pravoslavnom vjerniku živa je svijest da on pripada Crkvi. "Znamo da kad netko
od nas propada", pisao je Homjakov, "on propada sam; ali nitko se sam ne spašava.
Čovjek se spašava u Crkvi, kao njezin član, u zajednici sa svim drugim člano-
vima. " 1 7"7
Već su u prvom dijelu ove knjige pojašnjene neke razlike između pravoslavnog
učenja o Crkvi i učenja zapadnih kršćana. Za razliku od protestantizma, pravo-
slavlje naglašava hijerarhijsko ustrojstvo Crkve utemeljeno na apostolskom nasljed-
stvu, na episkopatu i na svećenstvu; ono se moli svecima i molitveno posreduje u
korist pokojnika. Do ove su točke Rim i pravoslavlje suglasni - ali dok Rim misli
u kontekstu papinske premoći i jurisdikcije, dotle pravoslavlje misli u kontekstu
postojanja pet patrijaršija i Vaseljenskog (ekumenskog) sabora; dok Rim naglašava
papinu nepogrešivost, pravoslavni naglašavaju nepogrešivost Crkve kao cjeline.
Nijedna strana nije, dakako, sasvim u pravu kad govori o onoj drugoj, ali pravo-
slavnima se često čini da Rim shvaća Crkvu previše kao svjetsku ovozemaljsku
silu i organizaciju, dok se rimokatolicima često čini da je duhovnija i mističnija
175
Apophthegmata, (P. G., LXV), Antun 9.
17/
176
Isto, Agatho, 26. G. Homjakov, The Church u One, pogl. 9.

164 187
PRAVOSLAVNA CRKVA
doktrina Crkve koju zastupaju pravoslavni suviše neodređena, nedosljedna i
manjkava. Pravoslavni bi na to odgovorili da oni ne zanemaruju zemaljsku organi-
zaciju Crkve i da imaju mnogo strogih i preciznih pravila, u što se mogu lako
uvjeriti svi oni koji čitaju kanone.
Ipak, pravoslavni koncept Crkve je doista duhovan i mističan u smislu da
pravoslavna teologija nikad ne raspravlja odvojeno o zemaljskom aspektu Crkve,
već uvijek ima na umu Crkvu u Kristu i Svetome Duhu. Svako pravoslavno
razmišljanje o Crkvi započinje s posebnim odnosom koji postoji između Crkve i
Boga. Kako bismo opisali taj odnos, upotrijebit ćemo tri izraza: Crkva je (1) slika
Svetoga Trojstva, (2) Tijelo Isusovo, (3) neprekidna Pedesetnica. Pravoslavno
učenje o Crkvi je trojedino, kristološko i "pneumatološko".
Slika Svetoga Trojstva. Kao što je svaki čovjek stvoren na sliku Trojedinoga
Boga, tako je i Crkva u cjelini ikona Trojedinoga Boga koja na zemlji odražava
misterij jedinstva u različitosti. U Trojstvu sva tri lika su jedan Bog od kojih je
svaki sasvim osoban; u Crkvi je mnoštvo ljudi ujedinjeno u jedno tijelo koje čuva
neokrnjenu osobnu različitost. Međusobno prožimanje osoba koja čine Sveto
Trojstvo usporedivo je s međusobnim prožimanjem članova Crkve. U Crkvi nema
sukoba između slobode i autoriteta; u njoj postoji jedinstvo bez totalitarizma. Kad
pravoslavni za Crkvu upotrijebe riječ "katolička", saborna, oni (među ostalim)
imaju na umu živo čudo jedinstva mnogih osoba u jednoj cjelini.
Taj koncept Crkve kao slike Trojstva ima još mnogo primjena. "Jedinstvo u
različitosti: baš kao što je svaka osoba u Trojstvu samostalna, tako se i Crkva sastoji
od niza nezavisnih autokefalnih Crkava; kao što su u Trojstvu sve tri osobe
ravnopravne, tako u Crkvi nijedan biskup nema apsolutnu vlast nad ostalima;
kao što u Trojstvu Otac uživa prvenstvo kao ishodište božanskoga, tako je u Crkvi
papa "prvi među jednakima".
Zamisao o Crkvi kao ikoni Trojstva pomaže nam shvatiti značenje koje pravo-
slavni pridaju saborima. Sabor je izraz Trojedine prirode Crkve. Misterij jedinstva
u različitosti prema slici Trojstva dolazi do izražaja u situaciji kad mnogi biskupi
okupljeni u saboru, slobodnom voljom postižu suglasnost pod vodstvom Svetoga
Duha.
Tijelo Kristovo. "Mi, kojih je mnogo, jedno smo tijelo u Kristu" (Ri?n 12, 5).
Između Krista i Crkve postoji najprisnija moguća veza, o čemu svjedoči znamenita
Ignacijeva rečenica: "Tamo gdje je Krist, tu je i Katolička crkva".178 Crkva je
178
Smirnjanima, 8, 2.
188
BOŽJA CRKVA
produžetak Utjelovljenja, mjesto gdje se Utjelovljenje neprekidno događa. Grčki
teolog Kristos Androutsos je napisao da je Crkva "središte i organ Kristova otku-
piteljskog djelovanja... to nije ništa drugo već nastavak i produžetak Njegove
proročke, svećeničke i kraljevske uloge... Crkva i njezin Utemeljitelj neraskidivo
su povezani... Crkva je Krist s nama"179. Uzašašćem u nebo Krist nije napustio
Crkvu: "Evo, uvijek sam s vama, sve do kraja vremena", obećao je (Mt 28, 20),
jer "tamo gdje se dvoje ili troje okupe u Moje ime, Ja sam među njima". Vrlo je
lako zapasti u pogrešku i govoriti o Kristu kao da je odsutan:
I još uvijek ovdje je sveta Crkva,
Iako je njen Gospod otišao. 180
Kako možemo reći da je "otišao" kad nam je obećao stalnu prisutnost? Jedinstvo
Krista i Njegove Crkve ostvaruje se prvenstveno preko njezinih otajstava. Prilikom
krštenja novi se kršćanin pokapa i uskrsava s Kristom; prilikom euharistije članovi
Kristova Tijela (Crkve) primaju Njegovo Tijelo u svetotajstvu. Ujedinjujući
članove Crkve s Kristom, euharistija ih istodobno ujedinjuje i međusobno: "Mi
kojih je mnogo, jedan smo hljeb, jedno tijelo; jer mi se svi od jednoga hljeba
pričešćujemo" (1 Kor 10, 17). Euharistija tvori jedinstvo Crkve. Ignacije je Crkvu
smatrao euharistijskom zajednicom, otajstvenim (sakramentalnim) organizmom
koji postoji - i to u svoj punoći - gdje god se slavi euharistija. Nije slučajno da
izraz "Tijelo Kristovo" označuje i Crkvu i sakramente, a da izraz cornmanio
sanctorurn u apostolskom Vjerovanju znači i "zajednicu svetih" (svetaca) i "skup
svetih stvari" (otajstava).
O Crkvi treba razmišljati prvenstveno u kontekstu sakramenata. Njezina
izvanjska organizacija, ma kako bila bitna, po redoslijedu važnosti dolazi tek nakon
otajstvenog života.
Neprekidna Pedesetnica. Lako se može dogoditi da se, naglašavajući ulogu Crkve
kao Tijela Kristova, zaboravi na Svetoga Duha. Međutim, kako prema učenju o
Crkvi tako i drugdje, Sin i Duh su, kao što smo rekli, komplementarni u svom
djelovanju među ljudima. Za razliku od sv. Ignacija koji je rekao "gdje je Krist
tu je i katolička crkva", Irenej je, podjednako istinito i s pravom, napisao "gdje
je Crkva tu je i Duh, gdje je Duh tu je i Crkva".181 Upravo zato što je Crkva
Tijelo Kristovo, ona je i hram i obitavalište Duha.
179
Dogmatska teologija, Atena, 1907., str. 262-265 (na grčkom).
180
Iz himne J. M. Nealea.
181
Protiv hereza, III, XXIV, 1.
189
PRAVOSLAVNA CRKVA
Sveti Duh je Duh slobode. On ne samo da nas ujedinjuje već jamči našu
beskonačnu raznolikost u Crkvi: na Pedesetnicu plameni jezici su se rašljasto
podijelili te su odvojeno sišli na svakog prisutnog pojedinca. Dar Duha je dar
Crkvi, ali on je istodobno i osobni dar, koji svatko prima na sebi svojstven način.
"Postoji raznolikost darova, ali isti je Duh (1 Kor 12, 4). Život u Crkvi ne znači
poravnavanje razlika medu ljudima, niti nametanje krutog i jednoličnog obrasca
svima, već upravo suprotno tome. Sveci ne samo da ne iskazuju sivu jednoličnost
obilježja već su razvili žive i izrazite osobnosti. Nije svetost dosadna i monotona,
već je zlo takvo.
Takav je, ukratko, odnos između Crkve i Boga. Ta Crkva - slika Trojstva, Kristova
Tijela, punoće Duha Svetog - jest i vidljiva i nevidljiva., i božanska i ljudska.
Vidljiva je utoliko što je sastavljena od posebnih zajednica koje se ovdje na zemlji
mole; nevidljiva je jer uključuje svece i anđele. Ljudska je jer su njezini zemaljski
članovi grešnici; božanska je jer je Tijelo Kristovo. Vidljivo i nevidljivo nisu
odvojeni kao što nisu (da se poslužimo zapadnom terminologijom) odvojene
zemaljska, militantna Crkva i pobjednička, nebeska Crkva, jer zajedno tvore
jedinstvenu i neprekinutu stvarnost. "Vidljiva Crkva, ona na zemlji, živi u zajednici
i jedinstvu s čitavim tijelom Crkve kojemu je glava sam Krist."182 Ona stoji na
razmeđu Sadašnjeg i Budućeg vremena, te istodobno živi u oba ta doba.
Stoga pravoslavlje unatoč izraza "vidljiva i nevidljiva Crkva" uvijek naglašava
da postoji samo jedna, a ne dvije Crkve. Homjakov kaže:
Samo je u odnosu na čovjeka moguće razlikovati vidljivu i nevidljivu Crkvu; u stvar-
nosti jedinstvo Crkve je istinsko i apsolutno. Oni koji žive na zemlji, oni koji su završili
svoj zemaljski život, anđeli koji nisu bili stvoreni za život na zemlji, pripadnici budućih
naraštaja koji još nisu započeli svoj zemaljski put - svi su oni ujedinjeni u jednoj Crkvi,
u jednoj te istoj Božjoj milosti... Crkva, Tijelo Kristovo, iskazuje se i ispunjava u
vremenu, ne mijenjajući svoje bitno jedinstvo ni unutarnji život u milosti. Stoga kad
govorimo o 'vidljivoj i nevidljivoj Crkvi', mi tako govorimo u odnosu prema čovjeku.183
Crkva se, prema Homjakovu, ostvarila na zemlji ne izgubivši svoja bitna obilježja.
To je glavna postavka pravoslavnog učenja. Pravoslavlje ne vjeruje samo u idealnu
Crkvu, nevidljivu i nebesku. "Idealna Crkva" postoji vidljivo na zemlji kao kon-
kretna stvarnost.
Pa ipak, pravoslavlje ne zaboravlja da uz božansko postoji u Crkvi i ljudski
element. Kalcedonsku dogmu valja primijeniti i na Crkvu kao i na Krista. Kao
182
Crkva je jedna, pogl. 9.
183
Isto, 1. poglavlje.
188
BOŽJA CRKVA
što Krist Bogočovjek ima dvije prirode, božansku i ljudsku, tako i u Crkvi postoji
sinergija i suradnja između božanskog i ljudskog elementa. Unatoč tome postoji
očita razlika između Kristove ljudskosti i one u Crkvi, jer jedna je savršena i
bezgrešna, a ona druga još nije u potpunosti takva. Samo jedan dio ljudi Crkve -
a to su sveci na nebu - dosegnuo je savršenstvo, dok ovdje na zemlji članovi Crkve
naprotiv često zlorabe svoju ljudsku slobodu. Crkva na zemlji postoji u stanju
napetosti: ona je već Tijelo Kristovo, pa stoga savršena i bezgrešna; a budući da
su njezini članovi nesavršeni i grešni, ona mora neprestano postajati ono što jest.184
Međutim, ljudska grešnost ne može utjecati na bitnu narav Crkve. Ne možemo
reći da je i Crkva nesavršena i da griješi budući da kršćani na zemlji griješe i nisu
savršeni; jer Crkva je, čak i na zemlji, nebeska ustanova i ne može griješiti.185 Sveti
Efrem Sirijac s pravom je govorio o "Crkvi pokajnika, Crkvi stradalnika", ali ta
je Crkva istodobno i slika Trojstva. Kako to da su članovi Crkve grešnici, a ipak
spadaju u zajednicu svetaca? "Misterij Crkve sastoji se u činjenici da grešnici kad
su zajedno, postaju nešto različito od onoga što su kao pojedinci; to što ih razlikuje
je Tijelo Kristovo."186
Eto, na taj način pravoslavlje pristupa misteriju Crkve. Crkva je u potpunosti
vezana za Boga. To je novi život na sliku Svetog Trojstva, život u Kristu i u Svetom
Duhu, život ostvaren sudjelovanjem u svetim tajnama. Crkva je jedinstvena
stvarnost, zemaljska i nebeska, vidljiva i nevidljiva, ljudska i božanska.
JEDINSTVO I NEPOGREŠIVOST CRKVE
"Crkva je jedna. Jedinstvo Crkve nužno slijedi iz Božjeg jedinstva."187 Tako je
napisao Homjakov u uvodnom dijelu svoga znamenitog eseja. Ako ozbiljno
shvaćamo vezu između Boga i Njegove Crkve, onda je neizbježno smatrati Crkvu
jednom kao što je i Bog jedan: postoji samo jedan Krist pa stoga može postojati
samo jedno Tijelo Kristovo. To jedinstvo nije idealno i nevidljivo; pravoslavna
teologija odbacuje odvajanje "nevidljive" i "vidljive" Crkve, pa stoga odbija reći
da je Crkva nevidljivo jedinstvena ali vidljivo podijeljena. Ne: Crkva je jedna u
smislu da ovdje na zemlji postoji samo jedna vidljiva zajednica koja jedino smije
tvrditi daje istinska Crkva. "Nepodijeljena Crkva" nije samo nešto što je postojalo
184
Ta zamisao o "postajanju onim što jest" ključ je čitavog eshatološkog učenja Novoga zavjeta (Gregory
Dix, The Shape of the Liturgy, str. 247).
185
Vidi, Declaration on Faith and Order, koju su načinili pravoslavni delegati u Evanstonu 1954., u
kojoj je ta točka vrlo jasno formulirana.
18b
J. Meyendorff, What Holds the Church Togetheru: Ecumenical Review, sv. XII., I960, str. 298.
187
The Church is One, pogl. 1.
191
PRAVOSLAVNA CRKVA
u prošlosti i što se nadamo da će postojati u budućnosti: to je nešto što postoji
ovdje i sada. Jedinstvo je bitno obilježje Crkve, a kako Crkva na zemlji, unatoč
grešnosti svojih članova, zadržava svoja suštinska obilježja, ona ostaje i uvijek će
ostati vidljivo jedinstvena. Može doći do odvajanja od Crkve ali ne do odvajanja
unutar Crkve. I premda je neosporno da su, na sasvim ljudskoj razini, raskoli
jako osiromašili život Crkve, oni ipak ne mogu ugroziti bitnu narav Crkve.
U učenju o vidljivom jedinstvu Crkve pravoslavlje je znatno bliže rimoka-
toličkom nego protestantskom svijetu. Ali ako se zapitamo kako se održava to
vidljivo jedinstvo, Rim i Istok daju donekle različite odgovore. Za Rim je objedi-
njujuće načelo Crkve papa čije se ovlasti protežu po cijelomu području; pravo-
slavni, naprotiv, ne vjeruju da ijedan biskup ima univerzalne ovlasti. Sto onda
drži Crkvu zajedno? Odgovor pravoslavnih je: zajedništvo sveto taj stava. Pravo-
slavna teologija Crkve je iznad svega teologija zajedništva. Svaka se mjesna Crkva
prema Ignaciju sastoji od vjernika, okupljenih oko svoga biskupa, koji zajedno
slave euharistiju; vaseljensku Crkvu čini zajednica poglavara mjesnih Crkava, dakle
biskupi. Jedinstvo se ne održava izvana, kroz autoritet vrhovnog pontifeksa, već
iznutra, slavljenjem euharistije. Crkva nema monarhijsko ustrojstvo kojemu je
središte jedna osoba; ona je saborska, a tvori je zajedništvo mnogih hijerarha, te
zajedništvo svakoga pojedinog hijerarha sa svojim stadom. Zajedništvo je, dakle,
kriterij za članstvo u Crkvi. Pojedinac prestaje biti članom Crkve ako presiječe
veze sa svojim biskupom; a biskup prestaje biti članom Crkve ako prekine vezu s
ostalim biskupima.
Budući da pravoslavlje vjeruje kako Crkva na zemlji jest i mora biti vidljivo
jedna, ono prirodno vjeruje da predstavlja tu vidljivu Crkvu. To je smjela tvrdnja,
a mnogima će se činiti i drskom; ali takvi nisu shvatili duh koji ju je proizveo.
Pravoslavni vjeruju da su oni istinska Crkva ne na osnovi svojih zasluga već milošću
Božjom. Zajedno sa Svetim Pavlom oni kažu: "Mi smo samo ćupovi u kojima je
pohranjeno blago; vrhovna moć dolazi od Boga, a ne od nas" (2 Kor 4, 7). Iako
ne traže da im se prizna kako su za to zaslužni, pravoslavni su skrušeno uvjereni
da su od Boga primili dragocjeni i jedinstveni dar; kad bi se pretvarali da taj dar
ne posjeduju, u Božjim bi očima bili krivi za izdaju.
Pravoslavni pisci ponekad govore kao da prihvaćaju "teoriju o ograncima" koja
je nekad bila proširena medu visokim anglikanskim svećenstvom. (Prema toj teoriji
univerzalna Crkva se dijeli na nekoliko "ogranaka", pri čemu se obično misli na
rimokatoličku, anglikansku i pravoslavnu). Ali takvo je gledanje nepomirljivo s
tradicionalnom pravoslavnom teologijom. Ako već govorimo o granama, onda
su s pravoslavnog stanovišta jedine moguće grane univerzalne - autokefalne Crkve
pravoslavne vjeroispovijesti.
188 192
BOŽJA CRKVA
Pravoslavna crkva koja drži da je jedina pravovjerna Crkva, vjeruje da bi, ako
poželi, mogla sazvati i održati Ekumenski sabor koji bi imao isti ugled kao i prvih
sedam sabora. Nakon razdvajanja Istoka i Zapada, pravoslavni se (za razliku od
Zapada) nikad nisu odlučili sazvati takav sabor; ali to ne znači da smatraju kako
nemaju snage to i učiniti.
Eto, takvo je pravoslavno poimanje jedinstva Crkve. Pravoslavlje nas također uči
da izvan Crkve nema spasenja. To vjerovanje izrasta iz istih temelja iz kojih i
vjerovanje u neraskidivo jedinstvo Crkve: ono je posljedica prisne veze između
Boga i Njegove Crkve: "Čovjek ne može imati Boga za Oca ako mu Crkva nije
Majka".188 Tako je pisao sveti Ciprijan; to je za njega bila očevidna istina, jer nije
mogao razmišljati o Bogu odvojenom od Crkve. Bog je spasenje, a Božja spasi-
teljska moć prenosi se na ljude Njegovim Tijelom - Crkvom. Extra Ecclesia?n
nulla salus. Čitava kategorička snaga tog aforizma leži u njegovoj tautologičnosti.
Izvan Crkve nema mogućnosti spasenja, jer spasenje je Crkva. "189 Slijedi li iz toga
da je svatko tko nije očevidno u Crkvi, nužno osuđen na prokletstvo? Dakako da
ne; a još manje iz toga slijedi da svatko tko je vidljivo u Crkvi, nužno biva spašen.
Kao što je Augustin mudro zaključio: "Koliko ima ovaca izvan Crkve, a koliko
vukova u Njoj!"190 Premda nema unutar Crkve podjele na "vidljivu" i " nevid-
ljivu", ipak postoje članovi Crkve koji nisu vidljivo takvi i čije je članstvo znano
isldjučivo Bogu. Ako netko treba biti spašen, on mora na neki način biti član
Crkve; ne možemo uvijek reći na koji način.191
Crkva je nepogrešiva. To izvire iz nerazdvojnog jedinstva Boga i Njegove Crkve.
Krist i Sveti Duh ne mogu griješiti, a budući daje Crkva, Kristovo Tijelo, nepre-
kidna Pedesetnica - ona je nepogrešiva. Ona je "stup i temelj istine (1 Tim 3,
15). "Kad dode On, Duh istine, on će vas odvesti k istini" (Iv 16, 13). To je
Krist obećao na Posljednjoj večeri; pravoslavni misle da se Kristovo obećanje mora
ispuniti. Prema Dositejevim riječima: "Vjerujemo da katoličku (univerzalnu,
sabornu) crkvu podučava sam Duh Sveti.... pa stoga i vjerujemo i propovijedamo
kao istinito i sasvim sigurno da je nemoguće da Univerzalna crkva pogriješi ili da
se prevari, ili da se umjesto za istinu opredijeli za laž"192.
188
O jedinstvu Katoličke crkve, 6.
189
G. Florovski, The Catholicity of the Church, u Bible, Church, Tradition, str. 37-38.
190
Homilije na Ivanovo evanđelje, XIV, 12.
191
O ovom pitanju vidi str. 308/309.
192
Confession, cl. XII.
PRAVOSLAVNA CRKVA
Nepogrešivost Crkve osobito dolazi do izražaja u ekumenskim saborima. Ali
prije nego što shvatimo što čini neki sabor ekumenskim, moramo razmotriti ulogu
biskupa i laika u pravoslavnoj zajednici.
B I S K U P I , LAICI, SABORI
Pravoslavna crkva je hijerarhijska. Bitni element njezina ustrojstva je apostolsko
naslijede biskupa. "Biskupsko dostojanstvo tako je neophodno Crkvi", pisao je
Dositej, "da bez njega ne bi postojali ni Crkva ni kršćansko ime niti bi se uopće
0 njima moglo govoriti ... On je živa slika Boga na zemlji i ishodište svih otajstava
katoličke (univerzalne) crkve putem kojih postižemo spasenje."193 "Ako netko nije
uz biskupa", rekao je Ciprijan, "on nije u Crkvi."194
Prilikom izbora i posvećenja pravoslavni biskup biva obdaren trostrukom moći:
vladanja, podučavanja i slavljenja otajstva.
1) Biskup je postavljen od Boga da vodi stado koje mu je povjereno; on je
vladar (monarh) svoje biskupije.
2) Biskup na posvećenju dobiva posebni dar ili karizmu od Svetoga Duha na
osnovi kojega djeluje kao učitelj Vjere. Službu (podučavanje) obavlja prvenstveno
prilikom euharistije kad narodu drži propovijedi; ako drugi članovi Crkve (sve-
ćenici ili laici) drže propovijedi, oni to, strogo uzevši, rade kao izaslanici biskupovi.
Međutim, iako biskup posjeduje posebnu karizmu, može se dogoditi da i on
pogriješi i počne krivo propovijedati: ovdje se kao i drugdje primjenjuje načelo
sinergije, pa božanski element ne poništava onaj ljudski. Biskup je i dalje čovjek
1 kao takav podložan je griješenju. Crkva je nepogrešiva, ali ne postoji osobna
nepogrešivost.
3) "Biskup je", kaže Dositej, "ishodište svih otajstava". U prvobitnoj Crkvi
bilo je normalno da euharistiju služi biskup; i danas se smatra da svećenik koji
služi liturgiju ustvari djeluje kao biskupov izaslanik.
Međutim, Crkva nije samo hijerarhijska, ona je i karizmaticna i pentekostalna.
"Ne gasite Duh. Ne prezirite proroštva" (1 Sol 5, 19-20). Sveti Duh obavija sve
Božje ljude. Za biskupske, svećeničke i đakonske službe dotični se posebno zaređu-
ju; ali istodobno svi su Božji ljudi proroci i svećenici. U apostolskoj Crkvi, uz
"rukopoložene" službe postoje i druge karizme ili darovi koje izravno daruje Duh:
Pavao spominje "dar iscjeljivanja", čudotvorstva, "različite jezike" i slično (1 Kor
12, 28-30). Sjetimo se i igumanske službe tako važne u Rusiji devetnaestog
193
Confession, cl. X.
194
Pismo LXVI, 8.
188 194
BOŽJA CRKVA
stoljeća; ta služba se ne uspostavlja posebnim činom "rukopoloženja" već je mogu
obavljati i laici, a ne samo svećenici ili biskupi. Serafim Sarovski i optinski starci
imali su kudikamo veći utjecaj od bilo kojeg hijerarha.
Neki noviji teolozi potekli iz ruskog iseljeništva posebno naglašavaju ovaj
"duhovni", neinstitucionalni aspekt crkvenog života; njega su isticali i bizantski
pisci, osobito Simeon Novi Bogoslov. Više nego jedanput u povijesti pravoslavlja
"karizmatici" su dolazili u sukob s hijerarhijom, ali na kraju krajeva ta dva aspekta
crkvenog života i nisu suprotna jedan drugome: isti Duh djeluje u oba.
Biskupa smo nazvali vladarom (vladikom) ili monarhom, ali te nazive ne valja
shvatiti strogo i bezlično; jer u obnašanju svoje vlasti biskupa vodi kršćansko načelo
ljubavi. On nije tiranin već otac svojemu stadu. Pravoslavni stav prema biskupskoj
službi točno je izražen u molitvi koja se služi prilikom "rukopoloženja" (hiro-
tonije):
Učini, Kriste, da ovaj čovjek, koji je nositelj biskupske milosti nasljeduje Tebe, Istin-
skog Pastira, koji je položio svoj život za Svoje stado. Učini ga vodičem slijepima,
svjetlom onima u tami, učiteljem nerazumnima i lakomislenima, svjetionikom svijeta;
tako da, usavršivši duše koje su mu povjerene u sadašnjem životu, može bez zbunjenosti
stati pred Tvoj sud i primiti veliku nagradu koju si pripremio za one što stradavaju
propovijedajući Tvoje Evanđelje.
Biskupov autoritet je u biti autoritet same Crkve. Ma koliko da su velike biskupove
ovlasti, on nije netko tko stoji iznad Crkve, nego netko tko obavlja službu unutar
Crkve. Biskup i narod čine organsko jedinstvo, te nijedno od njih ne valja zami-
šljati odvojeno od drugoga. Bez biskupa ne može biti pravoslavnog naroda, a bez
pravoslavnog naroda ne postoji pravi biskup. "Crkva je narod udružen s bisku-
pom", kaže Ciprijan, "a stado se drži svoga biskupa. Biskup je u Crkvi, a Crkva
je u biskupu."195
Odnos između biskupa i njegova stada je uzajaman. Biskup je učitelj vjere
postavljen od Boga, ali čuvar nije samo biskup, već čitav Božji narod, biskupi,
svećenici i laici zajedno. Propovijedanje istine nije isto što i njezino provođenje:
svi ljudi provode istinu, ali je biskupska posebna zadaća objaviti je. Nepogrešivost
je stvar cijele Crkve, a ne pojedinog biskupa. Kao što su pravoslavni patrijarsi
izrazili u svom Pismu iz 1848. papi Piju IX.:
Ni patrijarsi ni sabori ne mogu uvesti nova učenja medu nas, jer čuvar vjere je samo
tijelo Crkve, tj. sam narod (laos).
195
Pismo LXYI, 8.
PRAVOSLAVNA CRKVA
Komentirajući ovu izjavu Homjakov piše:
Papa uvelike griješi kaci misli da mi smatramo crkvenu hijerarhiju čuvarom dogme.
Stvar stoji sasvim drugačije: nepromjenjiva postojanost i nepogrešiva istinitost kršćanske
dogme ne ovisi ni o kakvu hijerarhijskom redu; njih čuvaju svi zajedno, čitav narod
Crkve koji je Tijelo Kristovo.196
Kad razmišljamo o prirodi ekumenskih sabora treba imati na umu ovakvo poi-
manje laika i njihova mjesta u Crkvi. Laici su čuvari a ne učitelji; stoga iako oni
smiju prisustvovati saborima i aktivno u njima sudjelovati (kao što su to činili
Konstantin i drugi bizantski carevi), ipak kad nastupi trenutak kad sabor službeno
objavljuje vjeru, donošenje odluka isključivo je zadaća biskupa koju oni zahvaljuju
svojoj učiteljskoj karizmi.
Međutim, i biskupski skupovi mogu pogriješiti i prevariti se. Kako čovjek može
biti siguran da je neki određeni skup stvarno ekumenski i da su njegove odluke
nepogrešive? Mnogi sabori smatrali su sebe ekumenskima i tvrdili da govore u
ime cijele Crkve, pa ipak ih je Crkva odbacila kao heretičke: Efeški sabor 449.
godine, Ikonoklastički sabor u Hijeri 754., Firentinski sabor 1438.-1439. Pa ipak,
po svojim vanjskim obilježjima ti se sabori nisu razlikovali od ekumenskih. Sto
je, dakle, kriterij koji određuje je li neki sabor ekumenski?
Teže je odgovoriti na to pitanje nego što izgleda na pivi pogled, i premda su
pravoslavni u posljednjih stotinu godina mnogo raspravljali o tome, ne može se
reći da su postignuta sasvim zadovoljavajuća rješenja. Svi pravoslavni znaju kojih
sedam sabora njihova Crkva prihvaća kao ekumenske, ali nije do kraja jasno što
je to što ih čini ekumenskima. Treba priznati da postoje neke točke u pravoslavnoj
teologiji sabora koje su još uvijek nejasne i koje zahtijevaju da teolozi o njima i
dalje razmišljaju. Imajući to na umu, ukratko razmotrimo suvremeno stanje
pravoslavne misli o ovom pitanju.
Na pitanje kako možemo znati je li neki sabor ekumenski ili nije, Homjakov
i njegovi učenici dali su jasan i izravan odgovor: sabor se ne može smatrati eku-
menskim ako njegove odluke nije prihvatila čitava Crkva. Sabori u Firenci i Hijeri,
iako se, gledani izvana, čine ekumenskima, nisu u biti takvi upravo zato što nisu
osigurali prihvaćanje od strane čitave Crkve. (Čovjek bi mogao prigovoriti: a što
je s Kalcedonskim saborom? Njega su odbacili i Sirija i Egipat - možemo li onda
reći daje prihvaćen od Crkve u cjelini?). Homjakov nastavlja svoju argumentaciju
ovako: biskupi, upravo zato što su učitelji vjere, određuju i objavljuju istinu na
saborima; ali njihove definicije mora prihvatiti čitav Božji narod, uključujući laike,
196
Pismo u W. J. Birkbeck, Russia and the Church of England, str. 94.
188 196
BOŽJA CRKVA
jer je čitav Božji narod čuvar tradicije. Na to naglašavanje potrebe da sabori budu
prihvaćeni od cijele Crkve sumnjičavo su gledali neki pravoslavni teolozi, i grčki
i ruski, koji se boje da je Homjakov ugrozio prerogative biskupa i da je "demo-
kratizirao" koncept Crkve. Pa ipak je mišljenje Homjakova, doduše uz oprez,
suvremena Pravoslavna crkva uglavnom prihvatila.
Ovo prihvaćanje sabora od strane čitave Crkve ne valja shvatiti u pravnom
smislu.
Ono ne znači da odluke sabora moraju biti potvrđene općim plebiscitom i da bez
općeg plebiscita nemaju nikakvu snagu. Ne postoji takav plebiscit. Međutim, gledano
s povijesnog stajališta postaje jasno je li glas određenog sabora bio zaista glas Crkve ili
nije - i to je sve.197
Na pravom ekumenskom saboru biskupi prepoznaju istinu i objavljuju je; ta se
objava potvrđuje pristankom cijeloga kršćanskog naroda, a taj pristanak ne izražava
se službeno i otvoreno već se u skladu s njime živi.
Brojnost i geografska zastupljenost članova sabora ne određuje je li on "vase-
ljenski" ili nije:
Sabor nije ekumenski zato što mu prisustvuju ovlašteni izaslanici svih autokefalnih
Crkava već zato što svjedoči o vjeri ekumenske Crkve.198
Je li neki sabor ekumenski ili nije ne može se odrediti samo prema vanjskim
kriterijima: "Istina ne može imati vanjske kriterije, jer ona se razumije sama po
sebi i postaje jasna iznutra."199 Nepogrešivost Crkve ne treba eksteriorizirati niti
shvaćati u "materijalnom smislu":
Ono što čini odluke sabora obveznima nije njihova 'ekumeničnost' već njihova istini-
tost. Tu dotičemo osnovni misterij pravoslavnog učenja o Crkvi: Crkva je čudo Božje
prisutnosti među ljudima, izvan svih formalnih kriterija i službene 'nepogrešivosti'.
Nije dovoljno sazvati ekumenski sabor... važno je da u središtu okupljenih bude
prisutan Onaj koji je rekao: 'Ja sam Put, Istina i Život.' Ma kako brojan i reprezen-
tativan bio takav skup, bez Njegove prisutnosti on neće biti održan u Istini. Protestanti
i rimokatolici obično ne shvaćaju tu temeljnu istinu pravoslavlja: i jedni i drugi
prisutnost Boga u Crkvi poimaju u materijalnom smislu - prvi kao slovo Evanđelja,
drugi kao papinu osobu - i premda time ne odbacuju čudo, oni mu daju konkretni
oblik. Za pravoslavlje jedini kriterij istine je 'sam Bog koji tajanstveno živi u Crkvi i
koji je vodi putem Istine'.200
197
S. Bulgakov, The Orthodox Church, str. 89.
1%
Metropolit Serafim, L'Église orthodoxe, str. 51.
199
V. Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 188.
200
J. MeyendorfF, cit. M. J. Guillou, Mission et unité, Pariz, i960., sv. 2, str. 313.
PRAVOSLAVNA CRKVA
ŽIVI I M R T V I ; MAJKA B O Ž J A
U Bogu i u Njegovoj Crkvi nema podjele na žive i mrtve, oni su jedno u ljubavi
Boga Oca. Bili mi živi ili mrtvi, kao članovi Crkve svi mi pripadamo istoj obitelji,
pa nam je i dužnost jedni drugima pomoći nositi teret. Stoga kao što pravoslavni
kršćani ovdje na zemlji mole jedni za druge i traže jedni od drugih da mole, tako
oni mole i za umrle vjernike i traže od tih da mole za njih. Smrt ne može presjeći
vezu uzajamne ljubavi koja postoji medu članovima Crkve.
Molitva za mrtve. "Sa svecima upokoj, Kriste, dušu sluge Tvojega, gdje nema
bolesti ni žalosti ni uzdisanja, no život beskonačni." Tako Pravoslavna crkva moli
za preminule vjernike; isto tako:
Bože duhova i svakog tijela, koji si smrt zgazio i đavola obesnažio, i život svijetu svom
darivao. Ti, Gospode, upokoji dušu usnulog roba svog u mjestu svjetlosti, zelenila i
osvježenja, odakle odbježe bol, žalost i uzdisanje. Svaki grijeh koji je učinio riječju ili
djelom ili mišlju, oprosti kao dobri i čovjekoljubivi Bog.
Pravoslavni su uvjereni da je kršćanima ovdje na zemlji dužnost moliti za umrle
i sigurni su da mrtvima takve molitve pomažu. Na koji način im one zapravo
pomažu? U kojem su točno stanju duše u razdoblju između smrti i uskrsnuća
tijela na sudnjem danu? Tu pravoslavno učenje nije dovoljno jasno, a donekle se
tokom vremena i mijenjalo. U sedamnaestom stoljeću izvjesni pravoslavni pisci
- posebno Petar Mogila i Dositej u svojim Vjeroispovijedima - podržavali su
rimokatoličko učenje o čistilištu ili nečemu sličnom.201 (Prema uvriježenu rimoka-
toličkom učenju, barem u prošlosti, duše u čistilištu podnose muke kojima "ispa-
štaju" za svoje grijehe.) Danas većina (ako ne i svi) pravoslavni teolozi odbacuju
ideju o čistilištu, barem u takvu obliku. Većina je sklona misliti da umrli uopće
ne pate. Jedna druga škola smatra da možda i pate, a ako je to i slučaj, onda njihova
patnja ima svrhu pročišćenja a ne ispaštanja; jer ako netko umre u milosti Božjoj,
Bog mu velikodušno oprašta sve grijehe i ne zahtijeva kaznu radi ispaštanja: Krist,
Jaganjče Božje, koje oduzima grijehe svijeta, jedino je zadovoljenje koje pružamo
Bogu. Postoji i treća skupina teologa koja ostavlja to pitanje otvorenim: izbjegnimo
podrobnu formulaciju o životu i smrti, kažu oni, te se puni poštovanja priklonimo
201
Treba reći da je i u sedamnaestom stoljeću bilo pravoslavnih kršćana koji su odbacivali rimokatoličko
učenje o čistilištu. Tvrdnje o upokojenima u Mogilinoj Pravoslavnoj vjeroispovijedi oprezno je
izmijenio Melecije Sirigos, dok je Dositej poslije sam porekao ono što je na tu temu napisao u
svojoj Vjeroispovijedi.
188
BOŽJA CRKVA
mudrosti i agnostičkoj suzdržanosti. Kada se sv. Antonije Egipatski jednom
zabrinuo zbog božanske providnosti, neki glas mu je šapnuo: "Antonije, brini se
za sebe; jer o tome sudi Bog, a nije na tebi da saznaš Njegove sudove".202
Sveci. Simeon Novi Bogoslov opisuje svece koji tvore zlatni lanac:
Sveto Trojstvo, koje prožima sve ljude, od prvoga do zadnjeg, od glave do nogu,
povezujući ih.... Sveci svakog naraštaja povezaše se s onima prethodnog i ispunjeni
svjetlošću kao i oni raniji, postadoše zlatni lanac u kojemu je svaki svetac posebna
karika što se za sljedećega veže vjerom, djelom i ljubavlju. Tako u jednome Bogu oni
tvore jedinstveni lanac koji se ne da lako prekinuti.203
Tako na zajednicu svetaca gledaju članovi Pravoslavne crkve. Taj lanac je lanac
uzajamne ljubavi i molitve; u toj molitvenoj ljubavi imaju svoje mjesto članovi
Crkve na zemlji koji su "pozvani da budu sveci".
Svaki pravoslavni vjernik može privatno zatražiti od bilo kojeg člana Crkve,
bio on kanoniziran ili ne, da moli za njega. Sasvim je normalno da pravoslavno
siroče završi svoju večernju molitvu obraćajući se ne samo Majci Božjoj i svecima
već i svojoj pokojnoj majci ili ocu. Naprotiv, u javnosti Crkva se obraća jedino
onima koji su službeno proglašeni svecima; samo u iznimnim slučajevima javno
štovanje se iskazuje i nekome tko nije proglašen svecem. Grčka crkva u Osman-
skom Carstvu počela se obraćati molitvom Novim Mučenicima, ali kako bi se
izbjeglo nadzoru, nije javno obznanjivana njihova kanonizacija: štovanje Novih
Mučenika nastalo je spontano, a poteklo je iz naroda. Isto se dogodilo s Novim
Mučenicima u komunističkoj Rusiji: dugo su ih vremena vjernici u Sovjetskom
Savezu slavili u tajnosti, sve dok 1988. nije omogućeno Ruskoj crkvi da ih javno
proglasi svecima.
Štovanje svetaca usko je povezano sa štovanjem svetih slika. Te slike nalazimo
ne samo u pravoslavnim crkvama već i u privatnim kućama, pa čak i u automo-
bilima i autobusima. Te sveprisutne ikone povezuju žive članove Crkve s onima
kojih više nema. Ikone omogućuju pravoslavnima da na svece gledaju ne kao na
udaljene legendarne likove prošlosti već kao na suvremenike i na osobne prijatelje.
Na krštenju pravoslavni dobivaju ime nekog sveca kao znak da se sjedinjuju s
Crkvom koja nije samo zemaljska već i nebeska. Pravoslavni su posebno odani
svecu čije ime nose; obično u sobi drže ikonu svoga sveca zaštitnika koga svakoga
dana zazivaju da se zauzme za njih. Svečanost svoga sveca zaštitnika slave kao svoj
202
Apophthegmata (P. G., LXV), Antun, 2.
203
Stoljeća, III., 2-4.
199
PRAVOSLAVNA CRKVA
imendan, a taj dan je za pravoslavne (ali i za većinu rimokatolika u kontinentalnoj
Europi) kudikamo važniji od rođendana. U Srbiji svaka obitelj ima svoga sveca
zaštitnika i na njegov se dan održava obiteljsko slavlje nazvano slava.
Pravoslavni vjernik u svojoj molitvi zaziva ne samo svece već i anđele, a posebno
svog anđela čuvara. Anđeli nas "štite svojim zagovaranjem i zaštitničkim krilima
nematerijalne slave".204
Majka Božja. Posebno mjesto medu svecima pripada Blaženoj Djevici Mariji koju
pravoslavni štuju kao najuzvišeniju od Božjih stvorenja, koja je "više čašćena od
kerubina a neusporedivo slavnija od serafina.205 Uočavate da smo je nazvali "najuz-
višenijom od svih Božjih stvorenja"', pravoslavni kao i rimokatolici poštuju i
iskazuju počast Majci Božjoj, ali je vjernici nijedne od tih Crkava ne smatraju
četvrtom osobom Trojstva niti je obožavaju na način na koji se obožava jedino
Bog. U grčkoj teologiji to je razlikovanje sasvim jasno: postoji posebna riječ latreia
koja označuje obožavanje Boga, dok se za štovanje Djevice rabe sasvim drugačije
riječi (duleia, hyperdtdeia, proskjnesis).
Marija se često spominje u pravoslavnom bogoslužju i gotovo u svakoj prilici
navodi joj se puni naziv: "Naša presveta, prečista, preblagoslovena, slavna Vladičica
(Gospa) naša, Bogorodica i Prisnodjeva (Djevica) Marija". Tu su uključena tri
glavna epiteta koje Pravoslavna crkva daje Našoj Gospi: Theotokos (Bogorodica),
Aeiparthenos (Djevica) i Panagia (Presveta). Prvi od ta tri naziva, Theotokos,
dodijeljen joj je na Trećem ekumenskom saboru (Efez, 431.), drugi na Petom
ekumenskom saboru (Carigrad, 553.).206 Naziv Panagia prihvatili su i upotre-
bljavaju ga svi pravoslavni, iako nikad nije bio predmetom dogmatske odredbe.
Naziv Theotokos posebno je važan, jer objašnjava odanost pravoslavnih Djevici
Mariji. Odajemo počast Mariji jer je Majka našega Boga. Ne štujemo je zasebno
već zbog odnosa s Kristom. Stoga štovanje Marije ne samo da ne umanjuje štovanje
prema Bogu, već ima upravo suprotan učinak: što više cijenimo Mariju, to je jača
naša svijest o veličanstvu Njezina Sina, jer zahvaljujući Sinu, štujemo Majku.
Odajemo počast Majci zahvaljujući njezinu Sinu: teotokologija (mariologija)
je produžetak kristologije. Sveti oci Efeškog sabora inzistirali su na nazivu Theo-
tokos ne zato što su je željeli slaviti zbog nje samo, odvojene od Sina, nego zato
204
Iz Otpusta za blagdan svetog Arhanđela (8. studenog)
205
Iz himne koja se pjeva na liturgiji sv. Ivana Zlatoustog i na nekim drugim bogoslužjima.
206
Vjerovanje u Marijino vječno djevičanstvo može se na prvi pogled činiti suprotno Svetom pismu,
zato što (Mk 3, 31) spominje Kristovu "braću". Ali možda se to odnosi na Josipove sinove iz
prethodnog braka; ista riječ na grčkom može značiti rođaka ili člana uže rodbine, a ne samo brata
u pravom smislu riječi.
188 200
BOŽJA CRKVA
što su slaveći nju čuvali ispravno učenje o Kristovoj osobi. Svi oni koji imaju na
umu što znači rečenica Riječ postade tijelo?n, osjećaju duboko strahopoštovanje
prema onoj koja je odabrana kao sredstvo tako zadivljujućeg čuda. Kad ljudi odbiju
štovati Mariju, to je često zato što zapravo ne vjeruju u Utjelovljenje.
Međutim, pravoslavni štuju Mariju ne samo zato što je Theotokos već i zato
što je Panagia, Presveta. Od svih Božjih stvorenja ona je najjači primjer sinergije
ili suradnje između božanske svrhe i ljudske slobode. Bog koji uvijek poštuje našu
slobodu izbora nije se želio utjeloviti bez dobrovoljnog pristanka Svoje Majke.
Čekao je njezin dobrovoljni odgovor: "Evo mene, sluškinje Gospodnje; neka bude
kao što Ti reče" (Lk 1, 38). Marija je mogla i odbiti; ona nije pasivna, već je
aktivni sudionik u čudu. Po riječima Nikole Kabasile:
Utjelovljenje nije bilo samo djelo Oca, Njegove Moći i Njegova Duha... bio je to čin
volje i vjere Djevičine... Kao što se Bog svojom voljom utjelovio, tako je želio i da ga
njegova Majka rodi slobodno, uz puni pristanak.207
Ako je Krist Novi Adam, Marija je Nova Eva, čija je poslušna pokornost Božjoj
volji suprotstavljena Evinoj neposlušnosti u raju. "Tako je čvor Evine neposlu-
šnosti razriješen Marijinom poslušnošću; jer ono što je Eva, djevica, svojom
neposlušnošću prouzročila, razriješila je Marija, djevica, svojom vjerom"208. "Preko
Eve - smrt, preko Marije - život."209
Pravoslavna crkva Mariju naziva Presveto?n\ naziva je i "čistom" i "neoka-
ljanom" (grč. aehrantos); svi se pravoslavni slažu u vjerovanju da je Naša Gospa
neokaljana stvarnim grijehom. Ali, je li ona neokaljana i iskonskim grijehom?
Drugim riječima, slaže li se pravoslavlje s rimokatoličkim učenjem o bezgrešnom
začeću koje je papa Pio IX. godine 1854. proglasio dogmom i prema kojemu je
Marija, od časa kad ju je začela njezina majka, sv. Ana, posebnom Božjom odlu-
kom oslobođena "svake mrlje iskonskoga grijeha"? Pravoslavna crkva nije zapravo
nikad službeno i konačno objavila svoj stav. U prošlosti su pojedini pravoslavni
vjernici izražavali vrlo slične stavove, premda nisu definitivno prihvatili učenje o
bezgrešnom začeću; ali nakon 1854., većina pravoslavnih iz različitih razloga
odbacuje to učenje. Smatraju daje nepotrebno; drže da, barem u obliku u kojemu
ga definira Rimokatolička crkva, ono podrazumijeva pogrešno tumačenje iskon-
skoga grijeha; sumnjičavi su prema tom učenju jer ono odvaja Mariju od ostalih
Adamovih nasljednika, te je svrstava u sasvim različitu kategoriju od kreposnih
207
O navjestenju, 4-5, u: Patroiogia Orientalis, sv. XIX., Pariz, 1926., str. 488.
208
Irenej, Protiv hereze, III., XXII, 4.
209
Jeromin, Pismo XXII, 21.
 PRAVOSLAVNA CRKVA
ljudi i žena Staroga zavjeta. S pravoslavnog stajališta, međutim, cijelo to pitanje
spada u područje teološkog mišljenja; stoga ako bi neki pravoslavni vjernik danas
povjerovao u bezgrešno začeće, ne bi zato bio nazvan heretikom.
Iako pravoslavni uglavnom odbacuju učenje o Marijinu bezgrešnom začeću,
čvrsto vjeruju u njezino tjelesno uznesenje.210 Bogorodica je, kao i svi ljudi, umrla
fizičkom smrću, ali u njezinu je slučaju do uskrsnuća tijela došlo odmah: nakon
smrti njezino je tijelo "uzneseno" u raj, a grob joj je pronađen prazan. Ona je s
onu stranu smrti i Posljednjeg suda, te već živi u Budućem dobu. Ali time se
odvojila od ostalih ljudi jer ona već sada uživa u slavi koju se svi mi nadamo postići
jednoga dana.
Vjerovanje u uznesenje Majke Božje jasno i nedvosmisleno potvrđuju pjesme
koje se u crkvi pjevaju 15. kolovoza, kad se slavi njezino Uspenje. Ali za razliku
od rimokatolika, pravoslavlje nikad nije proglasilo uznesenje dogmom, niti će ikad
to učiniti. Učenja o Trojstvu i o Utjelovljenju proglašena su dogmom jer su dio
javnog propovijedanja Crkve; ali slavljenje same Bogorodice pripada unutarnjoj
crkvenoj Tradiciji:
Teško je govoriti a još i teže misliti o misterijima koje Crkva čuva u tajnim dubinama
unutarnje svijesti... Majka Božja nikad nije bila tema javnih apostolskih propovijedi;
dok se o Kristu propovijedalo od samog početka i njegovo učenje objavljivalo cijelom
svijetu, misterij Njegove Majke otkriven je samo onima koji su bili unutar Crkve...
To nije toliko predmet vjere koliko temelj naše nade, plod vjere koji je sazrijevao u
predaji. Stoga zadržimo šutnju i ne pokušavajmo pretvarati uzvišenu slavu Majke Božje
u dogmu.211
POSLJEDNJI DOGAĐAJI
Za kršćanina postoje dvije krajnje mogućnosti - raj i pakao. Crkva očekuje
konačni kraj koji se u grčkoj teologiji naziva apocatastasis ili "obnova svih stvari",
kad će se Krist vratiti u svoj svojoj slavi da presudi i živima i mrtvima. Konačni
apocatastasis uključuje, kao što smo vidjeli, iskupljenje i proslavljenje materije:
posljednjega dana mrtvi će ustati iz groba i ponovo se sjediniti s tijelom - ne
onakvim kakvo sada imamo već preobraženim i "duhovnim" u kojemu unutarnja
svetost postaje vidljiva izvana. A preobrazit će se ne samo naše ljudsko tijelo već
sva materija: Bog će stvoriti novi raj i novu zemlju.
210
Odmah nakon što je papa 1950. uznesenje proglasio dogmom, pojavila se (kao reakcija na rimoka-
tolički stav) sumnja pa čak i otvoreno odbacivanje ideje o njezinu tjelesnom uznesenju; ali to nije
stav čitave Pravoslavne crkve.
211
V. Loski, Panagia u Majka Božja, ured. E. L. Mascall, London, 1949., str. 35.
188
BOŽJA CRKVA
Ali uz raj postoji i pakao. Posljednjih su godina mnogi kršćani - ne samo na
Zapadu nego ponekad i u Pravoslavnoj crkvi - počeli osjećati da zamisao o paklu
nije u skladu s vjerovanjem u Boga punog ljubavi. Ali to tvrditi, znači pokazati
opasnu misaonu zbrku. Premda je istina da nas Bog ljubi beskrajnom ljubavlju,
istina je i to da nam je dao slobodnu volju; budući da imamo slobodnu volju,
postoji mogućnost da odbacimo Boga. Kako postoji slobodna volja, postoji i
pakao; jer pakao nije ništa drugo do odbacivanje Boga. Ako niječemo pakao,
niječemo i slobodnu volju. "Nitko nije tako dobar i milosrdan kao Bog", pisao
je Marko Monah ili Pustinjak (početak petog stoljeća), "ali ni on ne oprašta onima
koji se ne pokaju."212 Bog nas ne sili da ga volimo, jer ljubav nije ljubav ako nije
slobodna; kako se Bog može pomiriti s onima koji odbijaju svako pomirenje?
Pravoslavni stav prema Posljednjem sudu i paklu jasno je izražen u izboru
evanđeoskog štiva za liturgiju tokom triju nedjelja prije Korizme. Prve se nedjelje
čita priča o cariniku i farizeju, druge nedjelje priča o sinu razmetnome, dakle
parabole koje ilustriraju beskrajno praštanje i milosrđe Božje prema svim greš-
nicima koji se pokaju. Međutim treće nedjelje čita se priča o ovcama i kozama
koja nas podsjeća na drugu istinu: daje moguće odbaciti Boga i okrenuti se paklu.
"Tada ćemo onima na lijevoj strani reći: Božje je prokletstvo na vama, idite od
mene u oganj vječni" (Mt25, 41).
U pravoslavnom učenju o Bogu nije prisutan strah. Pravoslavni kršćani ne pužu
pred Bogom u poniznom strahu, On je za njih philantbropos, "čovjekoljubac".
Uza sve to oni drže da će Krist za Svog drugog dolaska na zemlju biti sudac.
Pakao nije mjesto na koje Bog zatvara ljude, već prije mjesto u koje ljudi koji
su zlorabili slobodu volje, zatvaraju sami sebe. Cak ni u paklu zli nisu lišeni Božje
ljubavi, već po vlastitu izboru doživljavaju kao muku ono što sveci doživljavaju
kao radost. "Ljubav će Božja biti nepodnosiva muka onima koji je nisu sami
stekli."213
Pakao postoji kao krajnja mogućnost ali mnogi su sveti oci ipak smatrali da
će se na kraju svi izmiriti s Bogom. Heretički je reći da svi morajti biti spašeni,
jer to bi značilo zanijekati slobodnu volju; ali opravdano je nadati se da bi svi
mogli biti spašeni. Dok ne nastupi Posljednji sud, ne smijemo očajavati ni zbog
čijeg spasenja, već moramo čeznuti i moliti se za beziznimno pomirenje svih s
Bogom. Nikoga ne smijemo isključiti, već se s ljubavlju zalagati za svakoga. "Koje
je srce milosrdno?" upitao je Izak Sirijac. "To je srce koje plamti od ljubavi za
212
0 onima koji misle da ih djela opravdavaju, 71 (P. G. LXV, 940D).
213
V. Loski, Misaticna teologija Istočne crkve, str. 234.
203
PRAVOSLAVNA CRKVA KAZALO
sve stvoreno, za ljude, za ptice, za divlje zvijeri, za đavole, za sva stvorenja."214
Grgur iz Nise je rekao da se kršćani mogu opravdano nadati čak i iskupljenju
đavola.
Biblija završava u atmosferi žudnog iščekivanja: "Sasvim ću sigurno uskoro
doći. Amen. Samo dodi, Gospode Isuse" {Otkrivenje 22, 20). U istom su duhu i
žudnoj nadi molili i prvi kršćani: "Neka milost dode i ovaj svijet nek iščezne".215
S jednoga gledišta kršćani nisu imali pravo: držali su da će kraj svijeta doći odmah,
međutim prošla su dva milenija, a kraj još uvijek nije došao. Nije na nama da
znamo vrijeme i čas, a postoji mogućnost da se ovo stanje stvari produži za još
mnogo tisuća godina. S druge točke gledišta rana je Crkva imala pravo. Bez obzira
na to hoće li kraj doći brzo ili ne, on nam uvijek predstoji, uvijek nam je u duhu
blizak, premda možda vremenski i nije tako bliz. Dan Gospodnji doći će "kao
lopov u mraku" (1 Sol 5, 2), u času kad ga najmanje očekujemo. Stoga kršćani
moraju, kao u apostolska vremena, uvijek biti spremni, živjeti u stalnom očeki-
vanju. Jedan od ohrabrujućih znakova obnove duha suvremenog pravoslavlja je
upravo nova svijest mnogih pravoslavnih vjernika o Drugom dolasku i njegovu
značenju. "Kad je neki župnik u posjetu Rusiji upitao koji je gorući problem Ruske
crkve, jedan mu je svećenik bez ustezanja odgovorio: Parusia (tj. Kristov Drugi
dolazak)."216
Drugi dolazak nije događaj smješten u budućnosti, jer u životu Crkve buduće
vrijeme već prožima ovo sadašnje. Za članove Božje crkve "posljednje vrijeme" je
već započelo jer ovdje i sada kršćani uživaju plodove Kraljevstva Božjeg. "Dodi
nam, Gospode Isuse. " On već dolazi u svetoj liturgiji i u crkvenom bogoslužju.
214
Mystic Treatises, ured. A. J. Wensinck, Amsterdam, 1923., str. 341.
215
Didache, X., 6.
216
P. Evdokimov, UOrthodoxie, str. 9. (parusia je grčki naziv za Drugi dolazak).
164
TRINAESTO POGLAVLJE
PRAVOSLAVNO BOGOSLUŽJE, I.:
ZEMALJSKI RAJ
Crkva je raj na zemlji u kojem nebeski Bog obitava i kreće se.
Carigradski patrijarh sv. German., (umro 733.)
DOKTRINA I BOGOSLUŽJE
U ruskoj Povijesti o drevnim vremenima postoji priča o tome kako je kijevski knez
Vladimir, tada još poganin, poželio saznati koja je prava vjera pa je poslao svoje
izaslanike da, jednu za drugom, posjete razne zemlje. Najprije posjetiše musli-
manske Bugare s Volge, ali kad su vidjeli da se oni za molitve osvrću oko sebe
kao opsjednuti, krenuše dalje."Nema u njima nikakve radosti", izvijestili su
Vladimira, "već sama turobnost i neugodan zadah; a i u njihovu sustavu nema
ništa dobra." Zatim posjetiše Njemačku i Rim, gdje je bogoslužje bilo zadovo-
ljavajuće, ali su se požalili da u njemu nema nikakve ljepote. Na kraju posjetiše
Carigrad, i tu su, napokon, prisustvujući liturgiji Božjoj u velikoj crkvi Sv. Sofije
pronašli ono što su tražili. "Nismo znali jesmo li u raju ili na zemlji, jer takvog
sjaja i ljepote nema nigdje na svijetu. Ne možemo Vam to ni opisati: znamo jedino
da ovdje Bog obitava medu ljudima, i da ovo bogoslužje nadmašuje sva ostala.
Jer ne možemo zaboraviti njegovu ljepotu."
U ovom kazivanju uočavamo nekoliko obilježja karakterističnih za pravoslavlje.
Najjače je naglašena božanska ljepota: ne ?nozemo zaboraviti tu ljepotu. Mnogima
se činilo da su pravoslavni - a osobito oni u Bizantu i u Rusiji - obdareni snažnim
osjećajem za ljepotu duhovnoga svijeta i za izražavanje nebeske ljepote kroz
bogoslužje.
Drugo je obilježje ono izraženo u riječima ruskih putnika: nismo znali jesmo
li u raju ili na zemlji. Bogoslužje je za Pravoslavnu crkvu ništa manje od "neba
205

PRAVOSLAVNA CRKVA
na zemlji". Sveta liturgija obuhvaća oba svijeta odjednom, jer liturgija je jedna te
ista i na nebu i na zemlji - jedan oltar, jedna žrtva, jedna prisutnost. Na svakom
svetomu mjestu, ma kako skromno izvana izgledalo, vjernici koji se okupe zbog
euharistije, osjete da su ušli u "rajsko mjesto"; na svakome mjestu na kojemu se
prinosi Sveta Žrtva nisu prisutni samo mjesni vjernici, već sveopća Crkva - sveci,
anđeli, Majka Božja i sam Krist. "Sad su uz nas nebeske sile i one nevidljivo
mole."217 Znamo jedino da ovdje Bog obitava medu Ijudirna.
Nadahnuti vizijom "neba na zemlji", pravoslavni nastoje da njihovo bogoslužje
u vanjskom sjaju i ljepoti bude slika velike nebeske liturgije. Godine 612. na
popisu onih koji su služili u Svetoj Sofiji bilo je 80 svećenika, 150 đakona, 40
đakonesa, 70 hipođakona, 160 čitača (čteca), 25 pjevača (pojaca) i 100 vratara;
to nam daje sliku o sjaju bogoslužja koje su pohodili Vladimirovi izaslanici. Ali i
mnogi od onih koji su prisustvovali pravoslavnom bogoslužju u sasvim različitim
okolnostima imali su, kao i kijevski Rusi, osjećaj Božje prisutnosti medu ljudima.
Nakon ruske Povijesti o drevnim vremenima, pogledajmo pismo jedne Engleskinje
napisano 1935.:
Jutro je bilo tako neobično. Prljava prezbiterijanska misionarska dvorana na mjestu
bivše konjušnice, iznad garaže, u kojoj su dopustili Rusima da jedanput tjedno održa-
vaju liturgiju. Ikonostas s nekoliko modernih ikona nalazio se na ostatku stare pozor-
nice. Prljav pod za klečanje i klupe uza zid. A usred toga dva divna svećenika i đakon,
oblaci tamjana, a za vrijeme anafore - sveobuhvatni dojam natprirodnog. 218
Postoji i treće obilježje pravoslavlja koje ilustrira priča Vladimirovih izaslanika.
U želji da otkriju koja je prava vjera, Rusi nisu pitali za moralna pravila niti
zahtijevali racionalno obrazloženje doktrinarnih postavki, već su promatrali kako
pojedini narod moli. Pravoslavni pristup vjeri je u biti liturgijski pristup koji učenje
shvaća u kontekstu bogoslužja: nije slučajno da riječ pravoslavlje znači ujedno i
prava vjera i pravo bogoslužje, jer jedno je neodvojivo od drugoga. S pravom se
reklo za Bizantince da za njih dogma nije intelektualni sustav koji su prihvatili
svećenici i protumačili ga laicima, već način gledanja u kojemu se sve zemaljske
stvari sagledavaju u odnosu prema onim nebeskim, prvenstveno putem liturgijskog
slavlja.219 Prema riječima Georgija Florovskog, "Kršćanstvo je liturgijska vjera.
Crkva je prvenstveno zajednica koja zajedno moli. Bogoslužje je na prvome mjestu
a onda tek dolazi disciplina."220 Oni koji žele upoznati pravoslavlje ne trebaju u
217
Riječi koje se pjevaju, prilikom Velikog ulaska na liturgiji, prije posvećenih darova.
218
Pisma Evelyn Underbill, str. 248.
219
George Every, The Byzantine Patriarchate, London, 1947., str. IX.
220
U časop. One Church, sv. XIII., New York, 1959., br. 1-2, str. 24.
206
Z E M A L J S K I RAJ
prvom redu čitati knjige već slijediti primjer Vladimirovih sljedbenika i prisus-
tvovati liturgiji. Krist je rekao Andriji: "Dođi i vidi" (Iv 1, 39).
Pravoslavlje gleda na ljude prvenstveno kao na liturgijska bića koja su najviše
svoja u trenutku kad slave Boga i koja u molitvi postižu svoje savršenstvo i ispu-
njenje. Čitavo svoje vjersko iskustvo pravoslavni unose u svetu liturgiju. Liturgija
je nadahnula vrhunce njihove pjesničke i muzičke umjetnosti. Liturgija za pravo-
slavne nikad nije postala rezeivat učenih ljudi i svećenstva, kao što se to znalo
dogoditi na srednjovjekovnom Zapadu, već je ostalapučkom - zajedničkim vlasni-
štvom čitavoga kršćanskog naroda:
Običan pravoslavni laički vjernik, zahvaljujući prisnosti s crkvom od najranijeg djetinj-
stva, u njoj se osjeća potpuno udobno jer mu je poznato sve što čuje na svetoj liturgiji,
pa stoga u obredima sudjeluje s prirodnom i spontanom lakoćom: to je njemu tako
jednostavno kao što je to na Zapadu samo iznimno pobožnima i upućenima na
Crkvu. 221
U mračnim danima svoje povijesti - pod Mongolima, Turcima ili pod komu-
nistima - pravoslavni narodi su u svetoj liturgiji tražili nadahnuće i novu nadu; i
to nije bilo uzalud.
V A N J S K I I Z G L E D SLUŽBE: S V E Ć E N I K I N A R O D
Temeljni obrazac bogoslužja isti je u Pravoslavnoj i u Rimokatoličkoj crkvi: tu je
najprije sveta liturgija (euharistija ili misa); zatim, drugo, dnevna bogoslužja (jutar-
nja, večernja, ponoćna služba te prvi, treći, šesti i deveti čas i povečerje);222 i treće,
povremena bogoslužja (svestenoradnje) - namijenjena posebnim prigodama kao
što su krštenje, vjenčanje, zaređivanje, krunidba, posvećenje crkve, opijelo za
mrtve. Osim tih, Pravoslavna crkva slavi čitav niz manjih molitvoslovlja.
Dok se u mnogim anglikanskim crkvama i u gotovo svim rimokatoličkim
župnim crkvama euharistija slavi svaki dan, u današnjoj pravoslavnoj crkvi nije
uobičajena svakidašnja liturgija, osim u katedralama (sabornim crkvama) i velikim
manastirima; u običnim parohijskim crkvama ona se služi samo u nedjelju i na
svetke. Međutim, u suvremenoj Rusiji, u kojoj ima malo crkava a kršćani su često
prisiljeni raditi i u nedjelju, u mnogim gradskim parohijama uvedena je svako-
dnevna liturgija.
221
Austin Oakley, The Orthodox Liturgy, London, 1958., str. 12.
222
U rimskom obredu ponoćnica je dio jutarnje dok je u bizantskom obredu jutrenje posebna služba.
Bizantsko jutrenje odgovara jutarnjoj i ranoj misi u rimskom obredu.
207
PRAVOSLAVNA CRKVA
Pravoslavna crkva u bogoslužju upotrebljava narodni jezik: arapski u Antiohiji,
finski u Helsinkiju, japanski u Tokiju, engleski (ako zatreba) u Londonu i u New
Yorku. Jedna od prvih zadaća pravoslavnih misionara - od Cirila i Metoda u
devetom stoljeću do Inocentija Venjaminova i Nikolaja Kasatkina u devetnaestom
- bila je prevođenje bogoslužnih knjiga na jezike domorodaca. U praksi postoje
i neke iznimke od toga općeg pravila korištenja govornog jezika; Crkve grčkog
govornog područja ne služe se novogrčkim već grčkim Novoga zavjeta i grčkim
bizantskog doba; a isto tako Ruska crkva još uvijek upotrebljava srednjovjekovne
prijevode na crkvenoslavenski jezik. Godine 1906. mnogi ruski biskupi preporučali
su da se crkvenoslavenski zamijeni modernim ruskim jezikom, ali uskoro je došlo
do boljševičke revolucije pa ti planovi nisu nikad ostvareni.
U današnjoj Pravoslavnoj crkvi kao i u ranoj crkvi tekstovi svih službi pjevaju
se ili skandiraju. Ništa u pravoslavnom bogoslužju ne odgovara rimokatoličkoj
"tihoj misi" ili anglikanskom "govorenom bogoslužju". Za svake liturgije kao i
za svako jutrenje i večernje kadi se tamjan, a bogoslužje se pjeva čak i kad nema
kora i vjernika, već samo svećenik i jedan "čtec". Grčki pravoslavni vjernici u
crkvenoj glazbi upotrebljavaju drevno bizantsko osmotonsko unisono pjevanje.
To unisono pjevanje bizantski su misionari prenijeli i u slavenske zemlje, ali tokom
stoljeća ono se uvelike promijenilo jer su pojedine slavenske Crkve razvile vlastiti
stil i tradiciju duhovne glazbe. Najpoznatija i zapadnom uhu od prve najprivlačnija
je upravo ruska glazbena tradicija; mnogi rusku glazbu drže najljepšom u cijelomu
kršćanskom svijetu, a ruski zborovi s pravom su slavni jednako u Rusiji i u
iseljeništvu. Sve donedavno u pravoslavnim su crkvama pjevali isključivo zborovi;
danas sve veći broj parohija u Grčkoj, Rusiji, Rumunjskoj i dijaspori počinje
njegovati pjevanje cijele kongregacije - ako ne tokom čitavog bogoslužja, a ono
barem na posebnim mjestima kao što je Vjerovanje i Molitva Gospodnja.
U današnjoj Pravoslavnoj crkvi kao i u ranoj crkvi pjevanje nije popraćeno
instrumentima koje nalazimo jedino u nekih pravoslavnih u Americi - posebno
u Grka - koji pokazuju sklonost prema orguljama i harmoniju. Većina pravosla-
vnih ne upotrebljava ručna zvonca ni bilo koja zvona unutar same crkve; ali imaju
zvonike i uživaju u njihovu zvuku ne samo prije nego i mjestimice za vrijeme
službe Božje. Osobito su glasovita ruska zvona. Za posjeta Moskvi 1655., Pavao
Alepski je pisao: "Ništa, ama baš ništa nije me se tako dojmilo kao zajednička
zvonjava svih zvona uoči nedjelje i velikih svetaka, te u ponoć prije same svetko-
vine. Zemlja se tresla od njihovih udaraca, a zvonjava se poput grmljavine uzdizala
do samoga neba." "Običaj je bio da zvona budu brončana. I sam Bog bi ustreperio
od zanosnih zvukova njihovih zvona."223
223
The Travels ofMacarius, ured. Ridding, str. 6 i 27.
208
Z E M A L J S K I RAJ
Pravoslavna crkva je obično kružnog tlocrta, s prostranim središnjim prostorom
natkrivenim kupolom. (U Rusiji je crkvena kupola poprimila zapanjujući
lukovičasti oblik koji je karakteristično obilježje svakoga ruskog krajolika). U
istočnoj crkvenoj arhitekturi ne nalazimo izdužene brodove koji su tako uvriježeni
u katedralama i većim župnim crkvama gotičkog stila. U prošlosti nije bio običaj
postavljati stolice ili klupe u središnji dio crkve, ali su uz bočne zidove mogle
stajati klupe ili lože; u posljednje je vrijeme, nažalost, sve češći običaj, i to jednako
u Grčkoj i u dijaspori, da se čitava crkva zakrči redovima stolica. Ali unatoč tome
prirodno je da pravoslavni za vrijeme bogoslužja stoje (nepravoslavni se često čude
gledajući kako starice ostaju na nogama i po nekoliko sati, ne pokazujući nikakve
znakove umora); ali ima trenutaka kad vjernici mogu sjesti ili kleknuti. Kanon
dvadeset Prvog ekumenskog sabora zabranjuje klečanje u nedjelju i tokom pedeset
dana od Uskrsa do Pedesetnice (Duhova), ali danas se to pravilo, nažalost, ne
poštuje uvijek.
Nevjerojatno je koliko prisutnost ili odsutnost klupa može utjecati na čitav
duh kršćanskoga bogoslužja. U pravoslavnom bogoslužju postoji izvjesna fleksi-
bilnost, spontana prilagodljivost koju ne nalazimo u zapadnih vjernika, barem
ne sjeverno od Alpa. Zapadni vjernici uredno smješteni svak na svome mjestu ne
mogu se kretati za vrijeme službe a da ne ometaju druge; od njih se općenito
očekuje da stignu na početak i ostanu do kraja. U pravoslavnom bogoslužju,
naprotiv, vjernici mnogo slobodnije dolaze i odlaze, pa se nitko ne čudi ako tko
za vrijeme službe kruži uokolo. Slična sloboda i spontanost obilježavaju i ponašanje
svećenika; obredni pokreti nisu strogo zadani kao na Zapadu, kretnje svećenika
manje su stilizirane i prirodnije su. Iako ta neformalnost može ponekad nalikovati
nepoštovanju, ona je u krajnjoj crti ipak dobro svojstvo kojega bi se pravoslavni
teško odrekli. Oni se u crkvi osjećaju kao kod kuće - više kao djeca u kući svog
oca nego kao vojnici na paradi. Pravoslavno bogoslužje često se opisuje kao
"onozemaljsko", a zapravo je više domaće, nešto kao porodična stvar. Pa ipak je
sva ta prisnost obavijena atmosferom tajanstvenosti.
U svakoj pravoslavnoj crkvi svetište (oltar) je odvojeno od ostalog prostora
čvrstom pregradom, ikonostasom, koji je obično od drva i ispunjen svetim slikama
na drvu. U drevnoj crkvi svetište je bilo odvojeno niskom pregradom (svega 100
do 120 cm visine). Ponekad je nad njom bio niz stupova koji su nosili horizon-
talnu gredu ili arhitrav - takav zaslon vidimo i danas u crkvi Sv. Marka u Veneciji.
U novije doba, tek u petnaestom i šesnaestom stoljeću, prostor između stupova
postaje ispunjen pa ikonostas dobiva današnji oblik. Mnogi pravoslavni liturgisti
bili bi rado slijedili primjer sv. Ivana Kronštatskog i vratili se otvorenom tipu
ikonostasa; na nekim je mjestima to i učinjeno.
206 208
PRAVOSLAVNA CRKVA
Ikonostas je probijen trima vratima. Kad se otvore velika vrata u sredini - Sveta
ili Kraljevska vrata (carske dveri) - možemo vidjeti što je iza pregrade - oltar. Ta
se vrata zatvaraju dvostrukim vratnicama iza kojih je zavjesa. Kad se ne održava
služba Božja, vrata su zatvorena (osim za uskrsnog tjedna) i zavjesa je navučena.
Vrata su tokom bogoslužja ponekad otvorena, a ponekad zatvorena, a katkad je
preko zatvorenih vrata spuštena i zavjesa. U mnogim grčkim parohijskim crkvama
dandanas se vrata više ne zatvaraju, a zavjesa se ne prevlaci ni u jednom trenutku
liturgije; u nekim su crkvama vrata sasvim uklonjena, a neke su usvojile ispravniji
stav pa su ostavile vrata ali uklonile zavjesu. Vrata na lijevo vode u kapelu za
prosthesis ili pripremu (tu se drži sveto posude, i tu svećenik prije liturgije priprema
kruh i vino); desna vrata vode u diakonikon (dakonikon, sakristija, gdje se danas
uglavnom drži liturgijsko ruho ali izvorno je služio za čuvanje svetih knjiga,
posebno Knjiga evanđelja, te relikvija).
Laicima nije dopušteno stupiti iza ikonostasa, osim u posebnim slučajevima,
kad služe u liturgiji. Oltar pravoslavne crkve - Sveta trpeza ili prijesto - slobodan
je prema istočnom zidu i nalazi se u sredini svetišta; iza oltara, a uza zid, postavljena
je biskupova stolica.
Pravoslavne su crkve prepune ikona - na ikonostasu, po zidovima, u pojedinim
svetištima ili na posebnim stolovima gdje im se vjernici mogu klanjati. Kad
pravoslavni vjernik ude u crkvu, najprije će kupiti svijeću, prići jednoj od ikona,
prekrižiti se, poljubiti ikonu i zatim ispred nje zapaliti svijeću. "Oni su veliki
potrošači svijeća", primijetio je engleski trgovac Richard Chancellor koji je posjetio
Rusiju u doba Jelisavete I. Kad ukrašavaju crkvu, ne postavljaju pojedine ikono-
grafske prizore nasumce već po određenom teološkom planu tako da čitava zgrada
predstavlja veliku ikonu Kraljevstva Božjega. U pravoslavnoj vjerskoj umjetnosti,
kao i u umjetnosti srednjovjekovnog Zapada, postoji razrađeni sustav simbola
koji se odnosi na svaki pojedini dio crkvenog prostora ali i na njegovo ukrašavanje.
Ikone, freske i mozaici nisu samo ukrasi kojima je uloga da učine crkvu lijepom,
već oni imaju i teološku i liturgijsku ulogu.
Ikone u crkvi mjesto su gdje se sastaju nebo i zemlja. Te vidljive slike podsjećaju
vjernike koji iz nedjelje u nedjelju mole okruženi likovima Krista, anđela i svetaca,
da čitava nebeska družba prisustvuje liturgiji. Vjernici osjećaju kako se zidovi crkve
otvaraju prema vječnosti i to im pomaže shvatiti daje liturgija na zemlji povezana
s velikom Nebeskom liturgijom. Obilje ikona vidljivo izražava taj osjećaj "raja
na zemlji".
Bogoslužje pravoslavne crkve zajedničko je i narodno. Svaki nepravoslavni
vjernik koji češće posjećuje pravoslavno bogoslužje, ubrzo shvati kako je ta vjerska
zajednica prisno povezana, kako svećenik i vjernici tvore jedno; medu ostalim,
206 210
Z E M A L J S K I RAJ
nepostojanje klupa pripomaže stvaranju tog osjećaja jedinstva. Premda svi vjernici
ne sudjeluju u pjevanju, pogrešno bi bilo pomisliti da oni svi doista ne sudjeluju
u bogoslužju; pa čak i ikonostas u svom sadašnjemu čvrstom obliku ne zatvara
stvarno svećenika u svetište, jer mnogi se obredi odvijaju pred očima vjernika.
U većini pravoslavnih obreda vlada atmosfera opuštenosti i bezvremenosti, što
je dijelom rezultat i stalnoga ponavljanja Litanija. Bilo u duljem ili kraćem obliku,
litanija se višekratno ponavlja u svakom bogoslužju bizantskog obreda. U tim
litanijama đakon (a ako ga nema, onda svećenik) poziva ljude da mole za razne
potrebe crkve i ljudi, a na svako ponavljanje zbor ili narod odgovaraju Gospode,
pomiluj CKyrie eleison na grčkom, ili Gospodipomiluj na ruskom jeziku): to su
vjerojatno prve riječi koje će razabrati onaj tko pohodi pravoslavnu crkvu. (U
nekim litanijama odgovor je izmijenjen u Podaj, gospode.) Vjernici se pridružuju
ovim pozivima, križajući se i klanjajući. Općenito uzevši, znak križa pravoslavni
upotrebljavaju znatno češće nego zapadni vjernici, a postoji i veća sloboda u izboru
trenutka kada će se prekrižiti: vjernici se najčešće križaju po vlastitoj želji, ali
naravno da postoje trenuci u službi kad se gotovo svi križaju istodobno.
Opisali smo pravoslavno bogoslužje kao prividno beskonačno i opušteno.
Većina zapadnjaka ima predodžbu o bizantskoj službi ako ne kao beskrajnoj, a
ono kao nepodnošljivo dugoj. I doista, pravoslavno je bogoslužje duže od zapa-
dnog, ali nemojmo ipak pretjerivati. Sasvim je moguće odslužiti bizantsku liturgiju
uz kraću propovijed unutar jednoga sata i četvrt; 1943. carigradski je patrijarh
odredio da u parohijama pod njegovom jurisdikcijom nedjeljna liturgija ne smije
trajati više od sata i pol. Ruske su duže nego grčke, ali u parohijama ruskih
iseljenika subotnje noćno bdijenje ne traje nikad duže od dva sata a često i kraće.
Manastirske su službe dakako duljeg trajanja, a na Svetoj gori u doba crkvenih
svečanosti službe ponekad traju i dvanaest pa i petnaest sati bez prekida, ali to je
sasvim iznimno.
Nepravoslavni moraju imati na umu da i pravoslavne vjernike često uznemiruje
dužina bogoslužja. "A sad su započele naše muke i patnje", zapisao je Pavao Alepski
u svoj dnevnik ulazeći u Rusiju. "Jer ni u jednoj njihovoj crkvi nema klupa, a
nema ni jedne jedine stolice, čak ni za biskupa; vidimo ljude kako stoje čvrsto
kao stijena tokom čitave službe, nepokretno ili klanjajući se u molitvi. Neka nam
Bog pomogne zbog dužine molitava, pjevanja i liturgija, jer podnijeli smo tako
veliki napor da nam je i duša izmučena umorom i patnjom." A usred Velikog
tjedna uzviknuo je: "Neka nam Bog da svoju posebnu podršku tokom čitave ove
sedmice! Sto se Moskovljana tiče, mora da imaju željezne noge."224
224
The Travels of Macarius, uredio Ridding, str. 14 i 46.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

PRAVOSLAVNO BOGOSLUŽJE, II.:

SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)
Onaj koji je bio vidljiv kao naš Otkupitelj, sada je prešao u
sakramente.
Su. Leon Veliki

Glavno mjesto u kršćanskom bogoslužju pripada sakramentima (svetim tajnama)

ili, kako ih Grci zovu, misterijima. "Naziva se misterijem", kaže sv. Ivan Krizostom
o euharistiji, "jer ono što vjerujemo nije ono što vidimo, već vidimo jedno, a
vjerujemo drugo... Kad čujem da se spominje Tijelo Kristovo, ja to što se kaže
shvaćam na jedan način, a nevjernik na sasvim drugi."225 Obilježje sakramenta je
upravo njegova dvostruka priroda koja je ujedno i vanjska i unutarnja: sakramenti
kao i Crkva ujedno su i vidljivi i nevidljivi; svako je otajstvo spoj vanjskoga
vidljivog znaka i unutarnje duhovne milosti. Pri krštenju kršćanin se podvrgava
vanjskom uranjanju u vodu ali istodobno i unutarnjem pranju od grijeha; pri
euharistiji uzima ono što je na vidljivoj razini kruh i vino, a ustvari je Tijelo i
Krv Kristova.
U većini sakramenata, Crkva koristi materijalne stvari - vodu, kruh, vino, ulje
- i čini ih prenositeljima Duha Svetog. Na taj način sakramenti ukazuju na
trenutak Utjelovljenja kad je Krist uzeo ljudski lik i učinio ga prijenosnikom Duha;
oni iščekuju, ili najavljuju apocatastasis i konačno iskupljenje materije do kojeg
će doći Posljednjega dana. Pravoslavlje ne pristaje ni na kakvo umanjivanje materi-
jalne prirode otajstava. Ljudsku osobu treba sagledavati u cijelosti, kao jedinstvo
duše i tijela, pa stoga i otajstveno bogoslužje u kojemu mi ljudi sudjelujemo treba
u potpunosti uldjučiti i naša tijela, a ne samo naš duh. Krštenje se izvodi uranja-

225
Homilije: 1 Kor 7, 1 (P. G. XI, 55).

213
PRAVOSLAVNA CRKVA
njem u vodu; prilikom euharistije upotrebljava se kvasni kruh a ne samo hostija;
ispovjednik za vrijeme ispovijedi ne daje oprost iz daljine već polaze ruku na glavu
pokajnika; na sprovodu vlada običaj da se kovčeg ostavi otvorenim pa mu svi
pristupaju i cjelivaju umrloga - mrtvo tijelo je predmet ljubavi, a ne užasavanja.
Pravoslavna crkva obično spominje sedam sakramenata - u biti istih sedam
tajni koje spominje i Rimokatolička crkva:
I. krštenje (krst),
II. miropomazanje (ono što je na Zapadu sv. potvrda ili krizma),
III. pričest (euharistija),
IV. pokajanje ili ispovijed (sakrament pokore),
V. zaredenje svećenika (sveti red),
VI. vjenčanje ili brak (ženidba),
VII. jeleosvećenje (bolesničko pomazanje).
Taj se popis ustalio tek u sedamnaestom stoljeću kad je latinski utjecaj bio na
vrhuncu. Prije tog vremena pravoslavni su se autori znatno razlikovali po broju
otajstava (svetih tajni): Ivan Damaščanski spominje dva; Dionizije Areopagit šest;
efeški metropolit Joasaf (petnaesto stoljeće) čak deset; a čak i oni bizantski teolozi
koji spominju sedam sakramenata, ne slažu se u tome koje od njih uvrstiti u popis.
Ni danas taj broj nema neko posebno dogmatsko značenje za pravoslavnu teologiju
već se prvenstveno upotrebljava zbog praktičnosti u vjeronauku.
Oni koji imaju na umu "sedam svetih tajni", moraju paziti da pogrešno ne
shvate dvije stvari. Prvo, iako su svih sedam prava otajstva, ona niukoliko nisu
podjednako važna, već imaju različito mjesto na hijerarhijskoj ljestvici. Na primjer,
euharistija je u samoj srži kršćanskog života i doživljaja, što nije slučaj s bolesničkim
pomazanjem. Krštenje i euharistija zauzimaju posebno važno mjesto, ili upotri-
jebimo riječi Zajedničkog odbora rumunjskih i anglikanskih teologa u Bukureštu
1935.: ova su dva sakramenta "najvažnija medu božanskim misterijima".
Drugo, moramo odvojiti tih sedam sakramenata od mnoštva crkvenih obreda
koji imaju otajstvena obilježja i koja se prikladno nazivaju činovima. Medu njima
su čin monašenja, čin velikog vodoosvećenja na Bogojavljenje, opijelo za mrtve,
"miropomazanje" vladara. U svim tim činima postoji spoj vanjskoga vidljivog
znaka i unutarnje duhovne milosti. Pravoslavna crkva upotrebljava i čitav niz
manje važnih blagoslova koji također imaju otajstvenu narav: blagoslivljanje žita,
vina i ulja; plodova, polja i kuća; ili bilo kojeg drugog predmeta ili pojave. Ti
manji blagoslovi (osvećenja) često su praktične i prozaične prirode: postoji blago-
214
SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)
slivljanje automobila i lokomotive, blagoslov poradi uništenja nametnika.226 Nema
stroge granice između šireg i užeg značenja pojma sakrament: čitav kršćanski život
mora se sagledavati kao jedinstvo, kao jedan misterij ili jedno veliko otajstvo čiji
se najrazličitiji aspekti izražavaju kroz najrazlicitije činove, od kojih neke obavljamo
samo jednom u životu, a neke svakoga dana.
Sakramenti (svete tajne, otajstva) su osobni: oni su sredstvo pomoću kojih se
Božja milost spušta na svakog pojedinca osobno. Stoga u većini otajstava Pravo-
slavne crkve svećenik spominje krsno ime svake pojedine osobe dok joj daje
sakrament. Kad daje svetu pričest, na primjer, on kaže: "Sluga Božji (ime) pričeš-
ćuje se presvetim Tijelom i Krvlju našega Gospoda"; pri pomazanju bolesnika
on kaže: "Oče, iscijeli slugu Tvoga (ime) od bolesti tijela i duše"; pri redenju
(osvećenju, "rukopoloženju") biskup kaže: "Božanska milost koja uvijek liječi slabo
i nadoknađuje ono što nedostaje, rukopolaže (ime)". Obratite pozornost kako ni
u jednom slučaju svećenik ne govori u prvom licu: "ja krstim", "ja pomazujem","ja
rukopolažem". Misteriji nisu naši činovi već činovi Božji u crkvi, a istinski izvršitelj
je uvijek sam Krist. Kao što je napisao sv. Ivan Krizostom (Zlatousti): "Svećenik
samo posuđuje svoj jezik i pruža svoju ruku".
KRŠTENJE 2 2 7
U Pravoslavnoj crkvi kao i u onoj ranoj tri su kršćanska sakramenta (svete tajne,
otajstva) - krštenje, krizmanje (miropomazanje) i prva pričest - usko povezana.
Pravoslavni vjernik koji postaje udom Kristova tijela odmah dobiva sve povlastice
tog članstva. Pravoslavna djeca ne samo da se krste u djetinjstvu već se u djetinjstvu
i krizmaju i pričešćuju. "Pustite djecu da mi dodu, ne branite im to; jer takvima
pripada Kraljevstvo nebesko" {Mt 19,14).
U činu krštenja dva su bitna elementa: zazivanje imena Trojstva i trokratno
uranjanje u vodu. Svećenik kaže: "Sluga Božji (ime) krsti se u ime Oca. Amin. I
u ime Sina. Amin. I Svetoga Duha. Amin". Pri spomenu svake osobe Trojstva
svećenik uranja dijete u vodu ili mu barem polijeva čitavo tijelo vodom. Ako je
osoba koja treba biti krštena tako bolesna da bi joj uranjanje u vodu ugrozilo
226
"Narodna vjera Istočne Europe je liturgijska i obredna, ali ne potpuno onozemaljska'. Vjera koja
propagira nove oblike uništenja nametnika i uklanjanja mrtvih štakora s dna bunara ne može se
smatrati do kraja mističnom" (G. Every, The Byzantine Patriarchate, str. 198).
227 y
ovom i sljedećim odlomcima otajstva su opisana prema sadašnjim bizantskim obredima; ne
smijemo, međutim, smetnuti s uma mogućnost, odnosno činjenicu zapadnog obreda unutar
pravoslavlja. Vidi str. 185-186.
215

PRAVOSLAVNA CRKVA
život, onda je dovoljno politi je vodom po čelu; inače se ne smije odustati od
uranjanja.
Mnoge pravoslavne zbunjuje činjenica da se zapadno kršćanstvo, napustivši
prvobitni oblik krštenja uranjanjem, sada zadovoljava polijevanjem nekoliko
kapljica vode po čelu onog koji se krsti ili jednostavno utrljavanjem male količine
u čelo a da se uopće voda ne lijeva (nažalost, to je sve češći slučaj i u anglikanskoj
zajednici). Iako dio pravoslavnog svećenstva zanemaruje pravilni postupak, nema
sumnje kakvo je istinsko pravoslavno učenje: uranjanje je bitno (osim u slučaju
bolesti) jer bez uranjanja ne ostvaruje se veza između vanjskoga znaka i unutarnjeg
značenja pa se simbolika sakramenta gubi. Krštenje označuje mističko pokapanje
i uskrsnuće s Kristom (Rim 6, 45, te Kološanima 2, 12); a izvanjski znak krštenja
je uranjanje nakon kojega slijedi izranjanje iz vode. Dakle, simbolika sakramenta
zahtijeva uranjanje ili "pokapanje" i izranjanje ili ponovno "uskrsnuće". Krštenje
polijevanjem vodom dopušta se samo u iznimnim slučajevima; ali krštenje prska-
njem ili premazivanjem čela vodom jednostavno nije nikakvo krštenje.
Krštenjem dobivamo puni oprost svih grijeha, iskonskih i sadašnjih; "mi se
odijevamo Kristom", postajemo dio Njegova Tijela - Crkve. Za sjećanje na
krštenje pravoslavni vjernici obično čitavog života nose oko vrata mali križ na
lančiću.
Uobičajeno je da krštenje obavlja biskup ili svećenik. U iznimnim slučajevima
može ga obaviti đakon ili bilo koji muškarac ili žena pod uvjetom da su kršćani.
Katolički teolozi smatraju da po potrebi čak i nekršćani mogu obaviti krštenje,
što pravoslavni odbacuju. Osoba koja krsti mora i sama biti krštena.
SVETA P O T V R D A ILI KRIZMA ( M I R O P O M A Z A N J E )
Odmah nakon krštenja pravoslavno se dijete krizma (miropomazuje). Svećenik
uzima posebno pripremljeno ulje (grčki: myron) i njime maže razne dijelove
djetetova tijela, obilježavajući ih znakom križa: najprije čelo, potom oči, nosnice,
usta, uši, grudi, šake i stopala. Označavajući svaki pojedini dio, on izgovara riječi
"Pečat dara Duha Svetoga." Dijete koje je krštenjem primljeno u Tijelo Kristovo,
sada krizmanjem prima dar Duha Svetoga, i time postaje laikos (laik), puni član
naroda (laos) Gospodnjeg. Krizmanje je produžetak Pedesetnice (Duhova): isti
Duh koji je na apostole vidljivo sišao u obliku plamenih jezika, sada nevidljivo,
iako ne manje stvarno i moćno, silazi na novokrštene. Preko krizmanja svaki član
Crkve postaje prorok i sudjeluje u zajednici svećenstva Kristova kraljevstva; svi
kršćani, upravo zato što su krizmani, pozvani su da budu svjesni svjedoci Istine.
"Dobili ste pomazanje (chrisma) od Svetoga i znate sve" (1 Iv 2, 20).
216
SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)
Na Zapadu je uobičajeno da biskup osobno obavlja krizmu; na Istoku svećenik
obavlja krizmu, ali pomast (myron) koju upotrebljava, mora prethodno blagosloviti
biskup. (U praksi jedino pravoslavni biskup koji je poglavar neke autokefalne
Crkve ima pravo blagosloviti pomast). Tako je i na Istoku i na Zapadu biskup
uključen u drugi sakrament uvođenja u kršćanstvo: na Zapadu izravno, a na Istoku
posredno.
Krizmanje se kao otajstvo rabi i prilikom prijama onih koji su bili otpali od
Crkve. Ako pravoslavni vjernik prijeđe na islam, a zatim se vrati Crkvi, biva
krizman prije nego što bude primljen natrag. Isto tako, ako neki rimokatolik
prijeđe na pravoslavlje, Carigradska patrijaršija i Grčka crkva primaju ga putem
krizmanja; Ruska će ga crkva obično primiti jednostavno nakon što ispovjedi vjeru,
bez krizmanja. Pripadnici Anglikanske crkve i drugi protestanti uvijek se primaju
putem krizmanja. Ponekad se obraćenici primaju preko krštenja.
Pravoslavno dijete privodi se pričesti uskoro nakon krizmanja. Njegova najra-
nija sjećanja o crkvi sadržavat će čin primanja svetih darova Kristova Tijela i Krvi.
Pričest nije nešto čemu dijete pristupa sa šest ili sedam godina (kao u Rimo-
katoličkoj crkvi) ili čak u mladenačkoj dobi (kao u anglikanaca), već nešto što
mu nikad nije ni bilo uskraćeno.
EUHARISTIJA (PRIČEST)
Danas se za slavljenje euharistije u Istočnoj crkvi primjenjuje jedno od četiri
bogoslužja:
- Littirgija sv. Ivana Zlatoustoga (uobičajena liturgija nedjeljom i radnim
danom);
- Liturgija sv. Bazilija Velikog (služi se deset puta na godinu; sastavljena je
vrlo slično kao i Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, s tim da je središnja euharistijska
molitva mnogo duža);
- Liturgija sv. Jakova., Brata Gospodnjeg (primjenjuje se jedanput na godinu,
na dan sv. Jakova, 23. listopada, u Jeruzalemu i nekim drugim mjestima);
- Liturgija prethodno blagoslovljenih darova (primjenjuje se srijedom i petkom
u doba korizme, te piva tri dana Velikog tjedna. Na toj se liturgiji ne blagoslivlju
Sveti Darovi, već se vjernici pričešćuju Darovima blagoslovljenim prethodne
nedjelje).
Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga i sv. Bazilija u općim crtama izgledaju
ovako:
214 216
PRAVOSLAVNA CRKVA
I. SLUŽBA PRIPREMANJA - Prothesis ili Proskomidia: pripremanje kruha i vina
koji će se upotrijebiti u euharistiji.
II. LITURGIJA OGLAŠENIH - Synaxis (Sinaksa)
Početak službe — Enarxis
Molitva za mir (Velika jektenija)
Psalam 102 (103)
Mala litanija (Mala jektenija)
Blaženstva (s posebnim pjesmama ili Troparia za taj dan)
Mali ulazak {Mali vhod) iza kojega slijedi troparia za taj dan
Trisveta pjesma (Trisagion) - "Sveti Bože, Sveti i Krepki, Sveti i besmrtni
pomiluj nas" - ponavlja se nekoliko puta
Čitanje iz Svetog pisma:
Stihovi, obično iz Psalama (Prokimenon)
Poslanica (Apostol)
Aleluja — pjeva se devet puta, ali ponekad samo tri puta, s umetnutim
stihovima iz Svetog pisma
Evanđelje
Propovijed (često se prebacuje na kraj službe)
Molitva za Crkvu (Hodatajstvo)
Molitva usrdnog preklinjanja {Suguba jektenija)
Molitva za mrtve {Zaupokojena jektenija)
Molitva oglašenih i otpust grijeha oglašenih
III. EUHARISTIJA
Dvije kratke molitve vjernika koje uvode u Veliki vhod (Veliki ulazak)
iza kojeg onda slijedi Molitva preklinjanja
Poljubac mira i Vjeruju
Euharistijska molitva
Uvodni dijalog
Molitva zahvalnica kojoj je vrhunac priča o Posljednjoj večeri i Kristove
riječi: "Ovo je Tijelo moje... Ovo je Krv moja..."
Anamneza - čin "prizivanja" i prinošenja. Svećenik podsjeća na Kristovu
smrt, ukop, Uskrsnuće, Uzašašće i Drugi dolazak, te "prinosi" Bogu
Svete Darove
Epikleza - Prizivanje Duha Svetog da siđe na Svete Darove
Veliko prisjećanje na sve članove Crkve: na Majku Božju, na svece, na
preminule, na žive
Molitva preklinjanja (Prozbena jektenija) nakon koje slijedi Molitva
Gospodnja
218
SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)
Uznošenje posvećenih Darova i lomljenje kruha
Pričešćivanje svećenstva i naroda
Svršetak službe {Otpust): Zahvalnica i završni blagoslov; dijeljenje
anafore.
Prvi dio liturgije, službu pripremanja, svećenik i đakon obavljaju sami u kapeli.
Javni dio bogoslužja sastoji se od dva dijela, sinakse (himne, molitve i čitanje iz
Svetoga pisma) i euharistije u pravom smislu riječi; u početku su se sinaksa i
euharistija služile zasebno, ali od četvrtog stoljeća nadalje stopile su se u jednu
službu. I sinaksa i euharistija sadrže mimohode zvane Mali i Veliki vhod. U Malom
vhodu u procesiji se nosi Knjiga evanđelja oko crkve; u Velikom vhodu kruh i vino
(pripremljeni prije početka sinakse) nose se od kapele Prothesis-a do oltara. Mali
vhod odgovara Introitu u zapadnom obredu (izvorno je označivao početak javnog
dijela službe, ali mu sada prethode razne molitve i psalmi); Veliki vhod približno,
ali ne sasvim, odgovara procesiji Uznošenja Darova na Zapadu. I sinaksa i euha-
ristija imaju jasno obilježen vrhunac: u sinaksi je to čitanje evanđelja, a u euharistiji
prizivanje (.Epiclesis) Svetoga Duha.
Vjerovanje Pravoslavne crkve koje se odnosi na euharistiju postaje nam sasvim
jasno tokom euharistijske molitve. Svećenik čita uvodni dio Blagodarenja (Zahvalu)
tihim glasom (danas će na nekim mjestima podignuti glas), dok ne stigne do
Kristovih riječi za Posljednje večere: "Uzmite , jedite, Ovo je Tijelo moje...", "Pijte
je svi, ovo je Krv moja..."; te se riječi uvijek čitaju glasno tako da ih čuju svih
prisutni vjernici. A onda ponovo tihim glasom svećenik izgovara Anamnesis:
Sjećajući se Križa, Groba, tridnevnoga Uskrsnuća, Uzlaska na nebesa, sjedenja s desne
strane, te Drugog i slavnog dolaska.
A onda glasno nastavlja:
Tvoje od Tvojih Tebi prinoseći zbog svega i za sve.
Tada dolazi Epikleza koja se po pravilu čita u sebi, ali ponekad i tako da je svi
vjernici čuju:
Nispošlji Duha Tvoga Svetoga na nas i na ove predložene Darove.
I učini ovaj hljeb Časnim Tijelom Krista Tvoga,
A ono što je u čaši ovoj časnom Krvlju Krista Tvoga,
Pretvorivši ih Duhom Tvojim Svetim. Amin. Amin. Amin.228
228
Anamneza i Epikleza ovdje navedene uzete su iz Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga (Krizostoma). U
Liturgiji sv. Bazilija one se donekle razlikuju.
214 218
PRAVOSLAVNA CRKVA
Svećenik i đakon odmah se duboko poklone ili kleknu pred Svetim Darovima
koji su sada blagoslovljeni.
Jasno je da se poimanje trenutka posvete (osvećenja) donekle razlikuje u
Pravoslavnoj i Rimokatoličkoj crkvi. Prema srednjovjekovnoj latinskoj teologiji
posvećenje se izvodi Riječima ustanovljenja: "Ovo je Moje Tijelo..." "Ovo je Moja
Krv...". Prema pravoslavnoj teologiji čin posvećenja nije završen sve do kraja
Epikleze, te se obožavanje Svetih Darova prije tog trenutka smatra "artolatrijom"
(obožavanjem kruha). Pravoslavni ne podučavaju da se posvećenje obavlja isklju-
čivo Epiklezom, a isto tako ne smatraju Riječi ustanovljenja slučajnima i nevaž-
nima. Naprotiv, oni čitavu euharistijsku molitvu drže nerazdjeljivom cjelinom
tako da tri glavna dijela te molitve - Zahvala (Blagodarenje), Anamneza i Epikleza
— tvore nerazdvojne dijelove čina posvećenja. To znači da — ako želimo odrediti
trenutak posvećenja, taj trenutak ne može nastupiti prije riječi Amin u Epiklezi.
Kristova prisutnost a euharistiji. Tekst Epikleze jasno nam pokazuje da Pravoslavna
crkva vjeruje kako nakon posvećenja, kruh i vino doista postaju Tijelo i Krv
Kristova: to više nisu tek simboli već stvarnost. Međutim, premda su pravoslavni
uvijek naglašavali stvarnost te promjene, oni nikad nisu pokušali objasniti način
na koji do promjene dolazi: euharistijska molitva u liturgiji jednostavno upotre-
bljava neutralni izraz metaballo (nastati, promijeniti se). Istina, u sedamnaestom
su stoljeću ne samo pojedini pravoslavni autori već i pravoslavni sabori, kao što
je Jeruzalemski iz 1672., rabili latinski izraz transsupstancijacija (grč.: metonsiosis)
uz skolastičko razlikovanje između supstancije i akcidencije.229 Međutim, jeruza-
lemski su oci oprezno dodali da korištenje tih izraza ne objašnjava način na koji
promjena nastaje, jer radi se o misteriju, a on mora uvijek ostati nedokučiv.230 Pa
ipak, unatoč toj ogradi, mnogi su pravoslavni vjernici smatrali da je Jeruzalem
suviše bezrezervno prihvatio terminologiju latinske skolastike; znakovito je da je
Ruska crkva 1838., kad je objavila prijevod Jeruzalemskih odluka, doduše zadržala
riječ transsupstancijacija ali je pomno prestilizirala ostatak paragrafa tako da
229
U srednjovjekovnoj filozofiji postoji razlikovanje između tvari i biti, supstancije i esencije, (tj. onog
što tvori neku stvar, što je čini onim što jest) i akcidencije ili osobina/svojstava koje pripadaju nekoj
tvari (tj. sve što se može osjetilima spoznati - kao što su veličina, težina, oblik, boja, okus, miris,
itd). Tvar je nešto što postoji po sebi {ensper se), a akcidencija može postojati samo unutar nečega
(ens in a lio).
Ako tu distinkciju primijenimo na euharistiju, dolazimo do učenja o transsupstancijaciji. Prema
toj doktrini u trenutku posvećenja na misi dolazi do promjene tvari, dok akcidencije i dalje postoje
kao i prije: supstancija kruha i vina je pretvorena u Tijelo i Krv Kristovu, ali obilježja kruha i vina,
tj. boja, okus, miris, itd. - čudom i dalje postoje i dostupna su našim osjetilima.
230
Većina rimokatolika nesumnjivo bi rekla to isto.
220
SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)
tehničke riječi supstancija i akcidencija nisu u njima upotrijebljene.231 Danas se
nekoliko pravoslavnih autora i dalje koristi riječju transsupstancijacija ali inzistira
na dvojemu: prvo, postoje i mnoge druge riječi koje se podjednako legitimno
mogu iskoristiti u opisivanju posvećenja, a među njima transsupstancijacija ne
uživa izrazitu prednost ni ugled; drugo, njezino korištenje ne obvezuje korisnike
na prihvaćanje Aristotelovih filozofskih pojmova. Stav pravoslavlja o tom proble-
mu jasno je sažet u Opširnom katekiz?nu sv. Filareta, moskovskog metropolita
(1782. - 1867.), koji je Ruska crkva službeno priznala 1839.:
Pitanje: Kako treba shvatiti riječ transsupstancijacija?
Odgovor: ... Riječ transsupstancijacija ne valja rabiti kako bi se odredio način na koji
kruh i vino postaju Tijelo i Krv Gospodnja; jer to može pojmiti samo Bog; ali i ovoliko
je dovoljno znati: kruh istinski, stvarno i u biti postaje pravo Tijelo Gospodnje, a vino
prava Krv Gospodnja.232
Katekizam nastavlja citatom iz Ivana Damaščanskog:
Ako istražujete kako se to doga da, dovoljno je da znate da se to događa preko Svetoga
Duha... znamo samo to da je riječ Božja istinita, djelatna i svemoćna, ali način na
koji ona djeluje je nedokučiv.233
Posvećeni Sveti darovi normalno se čuvaju u svakoj pravoslavnoj parohijskoj crkvi,
najčešće u tabernakulu na oltaru (Svetoj trpezi), premda nema strogog pravila
gdje se moraju čuvati. Međutim, pravoslavni vjernici ne drže javna bogoslužja
pred Svetim darovima niti imaju nešto što bi odgovaralo rimokatoličkim obre-
dima javnog pokazivanja i blagoslivljanja hostije. Otajstvo se čuva kako bi se
bolesne moglo ispovjediti, a ne za neke druge svrhe. Svećenik blagoslivlje narod
sakramentom tokom liturgije, ali ne i izvan te prigode. Euharistija je u biti obrok,
pa se stoga značenje posvećenih elemenata gubi ako se oni upotrebljavaju izvan
konteksta jedenja i pijenja.
Euharistija kao žrtva. Pravoslavna crkva smatra euharistiju žrtvom; i to temeljno
pravoslavno učenje izloženo je jasno u tekstu liturgije. "Tvoje od Tvojih prinosimo
Ti zbog svega i za sve." (1) Tvoje od tvojih. Žrtva prinesena na euharistiji je sam
Krist. Naše prinošenje kruha i vina sadržano je u Kristovu prinošenju samoga
231
To je zanimljiv primjer "selektivnosti" Crkve u prihvaćanju odluka lokalnih sabora (vidi gore, str.
202-203).
232
R. W. Blackmore, Učenje Ruske crkve, London, 1845., str. 92.
233
O pravoslavnoj vjeri, IV, 13 (P. G. XCIV, 1145A).
214 220
PRAVOSLAVNA CRKVA SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)

sebe, te se ono pretvara u Njegovo Tijelo i Krv. (2) Prinošenje je Tvoje vlastito odaji. Isti se božanski čin zbiva i u određenom povijesnom trenutku i uvijek se
još na jedan način: ne samo da je Krist žrtva koja se prinosi već je on sam, na iznova nudi u sakramentu."237
duboki i istinski način, onaj koji vrši čin prinošenja. On je i žrtva i svećenik, i
ono što se prinosi i onaj koji prinosi. Ovako kaže svećenik Kristu u molitvi prije Sveta Pričest. U Pravoslavnoj crkvi i laici i svećenici pričešćuju se "na oba načina".
Pričest se laicima pruža žlicom u kojoj se nalazi komadić Posvećenoga Kruha i
Velikog vhoda: "Ti si onaj koji prinosi i koji se prinosi". (3) Mi prinosimo Tebi.
malo Vina; onaj koji se pričešćuje stoji. Inzistira se na strogom postu prije pričesti,
Euharistija se, prema Carigradskom saboru održanom 1156.-1157., nudi Troj-
pa se nakon buđenja ujutro ništa ne smije ni popiti ni pojesti.238 Danas se mnogi
stvu. Nju ne samo da Krist prinosi Bogu Ocu već je prinosi svim trima osobama
pravoslavni rijetko pričešćuju - možda tek tri do četiri puta na godinu - ali ne
Božanske Biti - samome sebi, zajedno s Ocem i Duhom Svetim. Tako, ako
zato što ne štuju taj sakrament već zato što su još od djetinjstva naučili da se moraju
zapitamo: Što se žrtvuje na euharistiji? Tko prinosi žrtvu? Kome se žrtva prinosi?
dugo i pomno pripremati za to. Posljednjih godina u mnogim parohijama pričešći-
- u svakom pojedinom slučaju odgovor glasi: Krist (premda u trećem slučaju
vanje postaje češće (čak i svake nedjelje), kako u Grčkoj, Rusiji, Rumunjskoj tako
moramo dodati da kad Krist prima žrtvu, On to radi zajedno s druge dvije osobe
i na Zapadu. To je dobrodošao povratak običajima ranih kršćana.
Trojstva jer je Bog nedjeljiv). Mi prinosimo za sve: prema pravoslavnoj teologiji,
Nakon zadnjeg blagoslova kojim završava liturgija, ljudi prilaze kako bi primili
euharistija je žrtva očišćenja (grč.: thysia hilastirios), ponuđena jednako u ime živih
komadić kruha zvan anafora (grč. antidoron) koji je blagoslovljen ali nije i posve-
kao i u ime mrtvih.
ćen, premda je dio istoga kruha koji se upotrijebio za posvećenja. U mnogim
U euharistiji je, dakle, žrtva koju prinosimo žrtva samoga Krista. Ali što to
pravoslavnim parohijama nepravoslavnima koji prisustvuju liturgiji dopušteno je
zapravo znači? Teolozi su imali i još uvijek imaju mnogo različitih teorija o tom (dapače i preporučeno) primiti anaforu kao izraz kršćanskog zajedništva i ljubavi.
predmetu. Neke je od tih teorija Crkva odbacila kao neodgovarajuće, ali se nije
službeno opredijelila ni za jedno od tih objašnjenja euharistijske žrtve. Nikola
Kabasila ovako je sažeo uvriježeni pravoslavni stav: POKAJANJE ILI ISPOVIJED (SAKRAMENT P O K O R E )
Prvo, žrtva nije samo figura ili simbol već istinska žrtva; drugo, mi ne žrtvujemo kruh Pravoslavna se djeca pričešćuju u ranoj dobi. Čim su dovoljno zrela da mogu
već pravo Kristovo Tijelo; treće, Janje Božje žrtvovano je samo jedanput za sva vre- spoznati grijeh - vjerojatno oko šest ili sedam godina - može ih se privesti da
mena...' Žrtva euharistije ne sastoji se u stvarnom i krvavom žrtvovanju Janjeta, već u prime još jednu svetu tajnu: pokajanje ili ispovijed (grč.: metanoia ili exomologisis).
preobrazbi kruha u žrtvovano Janje.234 Tim se otajstvom praštaju grijesi počinjeni nakon krštenja, a grešnik se miri s
Euharistija nije samo prisjećanje ili zamišljanje Kristove žrtve, već je i sama istinska Crkvom: stoga se to naziva "drugim krštenjem". Taj sakrament djeluje i kao lijek
za dušu jer svećenik ne daje samo oprost već i duhovni savjet. Kako nijedan grijeh
žrtva; s druge strane, to nije neka nova žrtva niti ponavljanje žrtve na Golgoti,
nije samo grijeh protiv Boga već i protiv susjeda, protiv zajednice, u ranoj su Crkvi
budući da je Janje žrtvovano "samo jednom za sva vremena". Događaji oko
ispovijed i pokajanje bili javni; ali već je mnogo stoljeća i u istočnom i u zapadnom
Kristove žrtve - Utjelovljenje, Posljednja večera, Raspeće, Uskrsnuće, Uzašašće235
kršćanstvu to privatni "razgovor" između svećenika i onog koji se ispovijeda.
- ne ponavljaju se prilikom euharistije, već se posadasnjuju. Za vrijeme liturgije
Svećeniku je strogo zabranjeno otkriti trećoj osobi ono što je doznao iz ispovijedi.
mi bivamo - njezinom božanskom snagom - prebačeni u točku u kojoj se vječnost
U pravoslavlju ispovijedanje se ne obavlja u zatvorenoj ispovjedaonici s rešet-
ukrštava s vremenom te postajemo pravi suvremenici događaja koje prizivamo.236
kom koja dijeli ispovjednika od pokajnika već u prikladnom dijelu crkve, obično
"Sve svete večere Crkve samo su jedna vječna Večera, ona s Kristom u Gornjoj

237
Isto, str. 208.
234 238
Komentar na Božansku liturgiju, 32. "Znate i sami da oni koji pozivaju cara u kuću, najprije očiste kuču. Tako i vi, ako želite pozvati
235
Treba uzeti u obzir da Kristova žrtva, osim njegove smrti, sadrži i mnoge druge stvari, a što je Krista u svoj tjelesni dom da vam osvijetli život, morate najprije svoje tijelo očistiti postom" (iz
neobično važno u patrističkom i pravoslavnom učenju. Genadijevih Stotinu poglavlja). U slučaju bolesti ili neke prave nevolje, ispovjednik može dati oprost
236 od posta prije pričešća.
P. Evdokimov, L'Orthodoxie, str. 241.

214 222
PRAVOSLAVNA CRKVA
na otvorenom, odmah ispred ikonostasa; ponekad ispovjednik i onaj koji se
ispovijeda stoje iza neke pregrade, a ponekad postoji i posebna prostorija u crkvi
namijenjena ispovijedanju. Dok na Zapadu svećenik sjedi, a onaj koji se ispovijeda
kleči, u pravoslavnoj crkvi oboje stoje (a ponekad i sjede). Onaj koji se ispovijeda
gleda prema stolu na kojemu se nalazi križ i ikona Spasitelja ili Knjiga evanđelja;
svećenik stoji blago okrenut na jednu stranu. Vanjski izgled naglašava da nije
svećenik onaj koji sudi već da je to Bog, a svećenik je tek svjedok i Božji pomoćnik.
To isto naglašava se i riječima koje u ruskom obredu svećenik na samom početku
upućuje onom koji se ispovijeda:
Evo, dijete moje, Krist nevidljivo stoji ovdje i prima tvoju ispovijed. N e stidi se i ne boj
se; ništa ne skrivaj od mene, već mi bez oklijevanja reci sve što si učinio, pa ćeš dobiti
oprost od našega Gospodina Isusa Krista. Gledaj, njegova je sveta slika pred nama: a
ja sam samo svjedok da posvjedočim pred njim sve što imaš da mi kažeš. Ali ako bilo
što sakriješ od mene, nosit ćeš još veći grijeh. Stoga pazi da došavši liječniku ne odeš
neizliječen.
Nakon toga svećenik sluša ispovijed te ako je potrebno postavlja pitanja, a onda
daje savjet. Nakon što je sve ispovjedio, pokajnik klekne ili se pokloni, a svećenik,
položivši stolu {epitrachilion) na njegovu glavu, a zatim i svoju ruku na stolu,
izgovara molitvu oprosta grijeha. U grčkim je knjigama formula za oprost u trećem
licu ("Neka ti Bog oprosti..."), dok se u slavenskim knjigama ona pojavljuje u
prvom licu ("Opraštam..."). Uvriježena grčka formula glasi ovako:
Sve što si rekao mojoj skromnoj osobi i sve što si propustio reći, bilo iz neznanja ili iz
zaboravnosti, ma o čemu da se radilo, neka ti Bog oprosti na ovom i onom svijetu...
Ne budi zabrinut. Podi u miru.
A slavenski oblik glasi:
Gospod i Bog naš, Isus Krist, blagodaću i milosrđem svoje Ljubavi prema čovjeku,
neka ti čedo...(ime) oprosti sve što si zgriješio. I ja, nedostojni svećenik, vlašću koju
mi je dao, praštam i razrješavam te svih tvojih grijehova.
Ovaj oblik koji se koristi riječju "ja" uveo je u pravoslavno bogoslužje pod latin-
skim utjecajem Petar Mogila u Ukrajini, a Ruska ga je crkva usvojila u osamna-
estom stoljeću. Mnogi pravoslavni žale zbog tog otklona od tradicionalnog sakra-
mentalnog obreda kršćanskog istoka, jer ni u jednom drugom slučaju svećenik
ne govori u prvom licu jednine.
Svećenik može naložiti pokajanje - epitimiju (epitimion), ako to smatra prepo-
ručljivim, ali to nije bitni dio otajstva te se vrlo često i ispušta. Mnogi pravoslavni
214
SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)
vjernici imaju svoga posebnog "duhovnog oca" koji nije nužno njihov paroh, a
kojemu redovito idu na ispovijed i po duhovni savjet.239
Z A R E D E N J E S V E Ć E N I K A (SVETI R E D )
U Pravoslavnoj crkvi postoje tri "glavna stupnja": biskup, svećenik i đakon; te
dva "niža stupnja": hipođakon i "čtec" (nekoć je bilo i drugih nižih stupnjeva ali
danas se oni više ne upotrebljvaju). Rukopoloženje glavnih stupnjeva obavlja se
uvijek za vrijeme liturgije, i to pojedinačno (za razliku od rimokatoličkog, bizantski
obred nalaže da se za jedne liturgije smije zarediti samo jedan đakon, jedan
svećenik i jedan biskup). Jedino biskup ima ovlast rukopoloženja (hirotonije)240
s tim da su za posvećenje novog biskupa potrebna tri ili najmanje dva biskupa,
ali nikako samo jedan: budući da je episkopat po karakteru "saborski", rukopo-
loženje obavlja kolegij (sabor) episkopa. Premda je biskup onaj koji rukopolaže,
njemu je potrebna suglasnost svih Božjih ljudi; stoga u jednom trenutku bogoslužja
okupljeni vjernici odobravaju rukopoloženje kličući: Axios! (Dostojan!).241
Pravoslavno se svećenstvo dijeli na dvije skupine, na "bijelo" ili oženjeno
svećenstvo i na "crno" ili monaško. Kandidati se moraju prethodno odlučiti kojoj
skupini žele pripadati, budući da postoji strogo pravilo da se nitko nakon zaređenja
u jedan od viših redova ne smije ženiti. To se mora učiniti prije nego što se postane
đakonom. Od onih koji se ne žele ženiti očekuje se da se prije rukopoloženja
zamonaše, premda u Pravoslavnoj crkvi danas postoji određeni broj svećenika koji
nisu oženjeni a ipak nisu položili monaški zavjet. Neoženjeni svećenici ne mogu
naknadno promijeniti odluku i oženiti se. Ako svećeniku umre supruga, on se
ne može ponovo oženiti.
U prošlosti su parosi bili gotovo bez iznimke oženjeni; danas je česta pojava
da se monah-svećenik izabere za paroha. Od šestog ili sedmog stoljeća naovamo
od biskupa se zahtijevalo da se ne ženi, a od četrnaestog stoljeća nadalje morao je
239
U Pravoslavnoj crkvi duhovno vodstvo pruža ne samo zaređeni svećenik već često i nezaredeni monah
ili monahinja; rjeđe se dogada da laici koji nisu "rukopoloženi", bilo da su muškarci ili žene, "djeluju
kao duhovni vode". U tim slučajevima oni slušaju pokajnikovu ispovijed i daju mu savjet, te djelujući
u Božje ime uvjeravaju pokajnika da mu je Bog oprostio; ipak, ne smatra se da, u strogo kanonskom
smislu, oni mogu pružiti oprost od grijeha.
240
U slučaju nužde čteca može rukopoložiti i arhimandrit ili protojerej koji tada djeluje kao biskupov
odnosno episkopov izaslanik.
241
Što se dogodi ako uzviknu: Anaxios! (Nedostojan!)? To nije do kraja jasno. Vjernici su u prošlom
stoljeću višekratno u Grčkoj i drugdje upravo na taj način izrazili svoje protivljenje, ali bez učinka.
Neki tvrde da se, barem u teoriji, rukopoloženje ili hirotonioja ne može obaviti ako laici izraze
svoje neslaganje.
225
PRAVOSLAVNA CRKVA
da bude monah; udovac može postati biskupom ali onda mora prihvatiti monaški
zavjet. Stanje u mnogim dijelovima pravoslavnog svijeta je danas takvo daje teško
pronaći prikladnoga kandidata za biskupa, a sve veći broj pravoslavnih smatra da
u suvremenim uvjetima nije poželjno ograničavati izbor biskupa na monahe. Ipak
nije rješenje u tome da se mijenja postojeće pravilo da biskupi moraju biti monasi,
već da se osnaži institucija monaha.
U ranoj Crkvi biskupe je često birao narod dotične eparhije, svećenici i laici
zajedno. U današnjemu pravoslavnom svijetu obično sinod svake autokefalne
Crkve postavlja biskupa na upražnjeno mjesto; u nekim Crkvama - na primjer
Antiohijskoj i Ciparskoj - još uvijek postoji modificirani sustav izbora uz sudje-
lovanje naroda. Moskovski sabor iz 1917.-1918. odredio je da će biskupe Ruske
crkve birati svećenici i laici odredene eparhije; to je pravilo usvojila i pariška ruska
grupa kao i OCA u Americi, ali u Sovjetskom Savezu pod komunističkom vlašću
takvo je biranje iz očitih razloga bilo nemoguće. Sad kad opet vlada sloboda
vjeroispovijesti, mogla bi se primijeniti odluka Moskovskogsabora iz 1917. -1918.
ali to još nije učinjeno.
U Pravoslavnoj crkvi dakonstvo je u načelu stalna služba a ne odskočna daska
za čin svećenika, tako da ima mnogo pravoslavnih đakona koji ne računaju na
napredovanje u viši čin. Đakon je neophodan za potpuno slavljenje božanske
liturgije tako da bi svaka parohija morala, ako je to moguće, imati svoga đakona
(koji uz to može biti stalno zaposlen u nekom svjetovnom poslu); ali u praksi u
nekim područjima vrlo rijetko nailazimo na đakona. U suvremenom pravoslavlju
osjeća se sve veća potreba da se dakonska služba ponovo razmotri i revitalizira.
Kakav je stav suvremene Pravoslavne crkve prema gorućem pitanju zaredenja
žena? Pravoslavlje prihvaća da se žene mogu rukopoložiti u pivi od viših stupnjeva,
a to je đakonski. U drevnoj su Crkvi žene služile kao dakonese; premda ih na
Zapadu obično smatraju laičkom službom, kršćanski Istok ih blagoslivlje istim
molitvama i prema istim obredima kao i đakone, pa stoga postoje čvrsti razlozi
da ih se svrsta u isti otajstveni stupanj. One su osobito bile od pomoći pri krštenju
odraslih žena, te su obavljale pastirsku djelatnost medu vjernicama, premda nisu
propovijedale niti pomagale pri svetoj pričesti. Čin đakonesa nikad nije u Pravo-
slavnoj crkvi bio ukinut, ali je od šestog i sedmog stoljeća nadalje sve manje
prisutan, pa je nakon jedanaestog stoljeća u potpunosti nestao. Mnogi bi pravo-
slavni rado vidjeli oživljavanje institucije dakonese, i to smatraju hitnom i priori-
tetnom zadaćom.
Ako žena može biti rukopoložena za đakonesu, može li biti i za svećenicu?
Većina pravoslavnih smatra to nemogućim. Oni upućuju na beziznimnu praksu
Crkve tokom dvije tisuće godina. Smatraju da bi Krist, da je želio da žene budu
214
SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)
svećenice, bio u to uputio svoje apostole, a oni bi ga bili poslušali. Zaređivanje
žena u svećenice nema podloge u Svetom pismu ni u Tradiciji pa nakon dva
tisućljeća nemamo pravo unositi novine u tako važno područje. Neki pravoslavni
teolozi upotrebljavaju i "simboličke" i "ikoničke " dokaze koje su artikulirali neki
rimokatolici: svećenik pri euharistiji predstavlja Krista, a budući da je Krist bio
muškarac, i svećenik to mora biti. Ostali pravoslavni teolozi, premda se protive
instituciji svećenica, smatraju taj "ikonički" dokaz neuvjerljivim te se jednostavno
oslanjaju na predaju. Ipak postoje (doduše, još uvijek kao manjina ali sve glasnija)
i oni koji smatraju da pravoslavni biskupi i teolozi moraju i to pitanje strogo i
temeljito preispitati jer ono to itekako zaslužuje. Mali je broj pravoslavnih koji
bi se definitivno opredijelio u korist rukopoloženja žena za svećenice. Kudikamo
je veći broj onih koji smatraju da su dokazi koji su do sada nuđeni za ili protiv
njihova rukopoloženja krajnje neprikladni. Oni drže da danas postoji imperativ
da pravoslavlje ponovo razmisli o čitavom nizu temeljnih pitanja: Sto je svećenik?
Kako on može ponovno oživiti bogatu raznovrsnost službi koje su postojale u
ranoj Crkvi? Do koje mjere naše sadašnje gledanje na te službe (u kontekstu
njihova obavljanja od strane muškaraca i žena) izvire iz naslijeđenih kulturnih
stereotipa umjesto iz pravih teoloških načela? Kakvo mi značenje na duhovnoj
razini pridajemo spolnim razlikama i komplementarnosti muškaraca i žena? To
su tajne koje nismo još ni počeli istraživati.
Ako mi pravoslavni kanimo hrabrije i maštovitije istražiti te tajne, onda tu
zadaću ne mogu obaviti samo muškarci. Glas pravoslavnih žena mora se čuti u
crkvenom životu, i to na način kako do sada još nije bio slučaj. Srećom, žene
počinju igrati sve važniju ulogu u pravoslavlju. Na primjer, u bogoslovnim školama
Grčke i Rusije ima sve više žena medu studentima, a u Sjedinjenim Državama
postoje djelatna i glasna udruženja svećeničkih supruga. Sve to treba zaista pozdra-
viti: jer ako pravoslavlje namjerava biti aktivnim svjedokom dvadeset i prvog
stoljeća, ono mora iskoristiti i darove svojih žena, a ne samo muškaraca.
VJENČANJE (ŽENIDBA)
Tajna jedinstva u različitosti sadržana u Trojstvu ne odnosi se samo na učenje o
Crkvi već i na učenje o braku. Ljudi su stvoreni na sliku Trojstva te im, osim u
iznimnim slučajevima, nije namijenjen život u samoći već u obitelji. Kao što je
Bog blagoslovio onu prvu obitelj, te naredio Adamu i Evu da rađaju i množe se,
tako Crkva danas daje svoj blagoslov sjedinjenju muškarca i žene. Brak nije samo
prirodno stanje već i stanje milosti. Život u braku, baš kao i život u manastiru,
227
PRAVOSLAVNA CRKVA SAKRAMENTI (SVETE TAJNE)

posebno je pozvanje, koje zahtijeva posebni dar ili karizmu od Svetoga Duha; a Spolni odnos dar je od Boga ali dar koji se smije koristiti samo unutar sakra-
taj se dar daje sakramentom vjenčanja. menta braka. Iz tog razloga Pravoslavna crkva ne može odobriti spolne odnose
Obred vjenčanja podijeljen je u dva dijela koja su se nekad služila odvojeno, a izvan braka, čak i kad par ima čvrstu namjeru oženiti se; bračni blagoslov ne valja
sada slijede neposredno jedan nakon drugoga: činu vjenčanja koji je sam po sebi unaprijed iskoristiti. Još manje može Crkva odobriti spolne odnose između osoba
otajstvo prethodi čin zaruka. U obredu zaruka glavni čin je blagoslov i razmjena istog spola. Međutim, u posebnim homoseksualnim slučajevima morali bismo
pokazati brižnu tankoćutnost i iskrenu sućut. "Brata koji je počinio grijeh svećenik
prstenja; to je vanjski znak da se dva partnera združuju brakom po svojoj slobodnoj
istjera iz crkve. Ali Abba Bessarion ustade i priđe mu rekavši: 'I ja sam griješio'."242
volji, jer bez slobodnog pristanka obiju strana ne može biti svete tajne kršćanskog
Sto se tiče sredstava protiv začeća i drugih oblika kontrole rađanja, u Pravo-
vjenčanja. Vrhunac drugog dijela službe je ceremonija krunjenja: na glave mlado-
slavnoj crkvi mišljenja se razlikuju. U prošlosti je kontrola rađanja strogo osuđi-
ženje i mlade svećenik stavlja krunu, koja je u Grka načinjena od lišća i cvijeća a
vana, ali danas prevladava blaži pristup, ne samo na Zapadu već i u tradicionalno
u Rusa od srebra i zlata. Taj vanjski i vidljivi znak otajstva znači posebnu milost
pravoslavnim zemljama. Mnogi pravoslavni teolozi i duhovni oci smatraju da
koju par prima od Svetoga Duha, prije nego što osnuje novu obitelj, odnosno
odgovorno korištenje kontracepcije u braku nije samo po sebi grijeh. Po njihovu
domaću crkvu. To je kruna radosti, ali i kruna patnje jer svaki pravi brak uključuje
mišljenju, o tome koliko bi djece trebali imati i u kojim razmacima najbolje mogu
žrtvovanje obaju partnera. Na kraju službe tek vjenčani par pije vino iz istoga
odlučiti sami partneri po vlastitoj savjesti.
kaleža, što nam u sjećanje priziva čudo prilikom proslave vjenčanja u Kani Galilej-
S druge strane, pravoslavno moralno učenje nedvojbeno osuđuje prekid trud-
skoj: zajednički kalež simbolizira činjenicu da će od sada njih dvoje dijeliti zajed-
noće. Mi nemamo prava uništiti ljudski život.
nički život.
Pravoslavna crkva dopušta razvod braka i ponovni brak, oslanjajući se na tekst
(Mt 19, 9), u kojem naš Gospodin kaže: "Ako se muž rastavi od žene iz bilo kojeg BOLESNIČKO POMAZANJE
razloga osim iz razloga necednosti, i oženi se drugom, on je time počinio preljub".
Ovu svetu tajnu, koju Grci zovu euchelaiony "molitveno ulje", sv. Jakov je opisao:
Budući daje Krist prema Matijinu kazivanju, dopustio iznimku od općeg pravila
"Ima li medu vama kakav bolesnik? Neka pozove svećenike i neka se oni mole za
o nerazrješivosti braka, i Pravoslavna crkva dopušta iznimke. Doduše, Pravoslavna
njega pomazavši ga svetim uljem u ime Gospoda. Molitva će, ako vjerujemo,
crkva smatra bračnu vezu cjeloživotnom i nerazrješivom, pa na propast braka gleda
spasiti bolesnika, a Gospod će ga dignuti s bolesničkog kreveta; bit će mu oprošteni
kao na tragediju koju je skrivila ljudska slabost i poročnost. Premda osuđuje porok,
svi grijesi što ih je počinio" {Jak 5, 14-15). Ovaj sakrament, kao što se vidi iz
Crkva ipak želi pomoći patnicima i dati im još jednu priliku. Dakle, kad brak
gornjeg odlomka, ima dvostruku ulogu: ne samo izlječenja tijela već i oprost od
sasvim prestane biti stvarnost, Pravoslavna crkva ne inzistira na zadržavanju
grijeha. Te dvije stvari idu zajedno, jer ljudsko biće predstavlja jedinstvo tijela i
pravnog privida. Razvod se smatra iznimnim i neizbježnim ustupkom našoj
duše pa nema oštre razlike između tjelesne i duševne bolesti. Dakako da pravosla-
ljudskoj grešnosti budući da doista živimo u pokvarenom svijetu. Pa iako pomaže
vlje ne vjeruje da nakon pomazanja (jeleosvećenja) uvijek slijedi ozdravljenje;
muškarcu i ženi da se podignu nakon pada, Pravoslavna crkva zna da druga veza
sakramenti nisu čudotvorni. Ponekad euchelaion doista pomogne fizičkom ozdrav-
ne može imati ista obilježja kao ona prva; stoga su u bogoslužju povodom drugog
ljenju ali u drugim slučajevima ono služi kao priprema za smrt. "Ovaj sakrament
braka izostavljeni neki radosni obredi i zamijenjeni pokajničkim molitvama. U
ima dva lica", kaže Sergije Bulgakov, "jedno je okrenuto prema ozdravljenju, a
praksi se rijetko kad obavi taj drugi bračni obred.
drugo prema oslobođenju od bolesti putem smrti."243
Premda pravoslavno kanonsko pravo dopušta drugi pa i treći brak, ono apso- Pravoslavna crkva nikad nije smatrala svetu tajnu pomazanja "posljednjom
lutno zabranjuje četvrti. U teoriji kanoni dopuštaju razvod jedino zbog preljuba pomašću" koja samo priprema za smrt; ona ga nudi svima koji pate od fizičke ili
ali u praksi se dopušta i iz drugih razloga.
S gledišta pravoslavne teologije nije dovoljan razvod koji odobrava država u
građanskom sudskom postupku. Ponovno crkveno vjenčanje je moguće jedino 242
Apophthlegmata (P.G. LXV), Bessarion 7.
243
ako su same crkvene vlasti odobrile razvod. Sergije Bulgakov, The Orthodox Church, str. 135.

214 228
PRAVOSLAVNA CRKVA KAZALO

duševne bolesti. Običaj je u mnogim pravoslavnim parohijama i manastirima

slaviti euchelaion u crkvi u srijedu navečer ili u četvrtak ujutro u Velikom tjednu,
kojom prilikom se svi prisutni pozivaju da priđu radi pomazanja, bez obzira na
to jesu li fizički bolesni ili nisu; jer ako nam i nije potrebno ozdravljenje tijela,
svima nama potrebno je ozdravljenje duše. Isuviše često je pravoslavlje zaboravljalo
sakrament pomazanja (jeleosvećenja); mi, pravoslavni kršćani, morali bismo se
njime znatno više koristiti.
PETNAESTO POGLAVLJE

PRAVOSLAVNO BOGOSLUŽJE, III.:

SVETKOVINE, POSTOVI I OSOBNA MOLITVA
Pravi cilj molitve je razgovarati s Bogom. Molitva se ne ograničava na samo
neke satove u danu. Kršćanin mora osjetiti kad se nalazi u prisutnosti Boga.
Svrha molitve je uvijek biti s Bogom.
Otac Georgije Florovski

CRKVENA G O D I N A
Ako netko poželi navesti ili pratiti bogoslužja Anglikanske crkve, bit će mu (barem
u teoriji) dovoljna dva sveska - Biblija i Knjiga zajedničkih molitvi; isto tako, u
Rimokatoličkoj crkvi potrebne su samo dvije knjige - misal i brevijar; u Pravo-
slavnoj crkvi međutim postoji takva složenost bogoslužja da će mu biti potrebna
mala knjižnica sastavljena od devetnaest ili dvadeset vrlo važnih svezaka. "Po
skromnom proračunu", primijetio je J. M. Neale, "ovi svesci sadrže 5000 gusto
tiskanih qtiarto stranica s dva stupca na svakoj."244 Ta, na prvi pogled tako nepris-
tupačna, zbirka čini jedno od najvećih blaga Pravoslavne crkve.
Tih dvadeset svezaka sadrže bogoslužja za čitavu crkvenu godinu - godišnji
slijed svetkovina i postova koji su spomen na Utjelovljenje i njegovo ispunjenje
u Crkvi. Crkveni kalendar počinje 1. rujna. Najvažnija svetkovina je Uskrs,
blagdan nad blagdanima, koji zauzima posebno mjesto. Po značenju slijedi dvana-
est velikih praznika, obično ovako raspoređenih:

Rođenje Majke Božje (8/21. rujna),

Uzdizanje časnog i životvornog križa Gospodnjeg (14/27. rujna),

244
Hymns of the Eastern Church, 3. izd., London, 1866., str. 52.

164
231
 PRAVOSLAVNA CRKVA
Ulazak Bogorodice u hram / Vavedenje (21. studenog / 4. prosinca),
Rođenje Kristovo / Božić (25. prosinca / 7. siječnja),
Krštenje Kristovo u Jordanu / Bogojavljenje (6/19. siječnja),
Uvođenje Gospoda našeg u hram / Sretenje, na Zapadu: Svijećnica (2/15.
veljače),
Blagovijest / Navještenje (25. ožujka / 7. travnja)
Ulazak Gospodina našega u Jeruzalem / Cvjetnica (nedjelja prije Uskrsa),
Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista / Spasovo (četrdeset dana nakon
Uskrsa),
Pedesetnica ili Silazak Duha Svetoga / na Zapadu Bijela nedjelja, a na Istoku:
Trojični Dan ili Duhovdan (pedeset dana nakon Uskrsa),
Preobraženje Gospodnje (6/19. kolovoza),
Uspenije Presvete Bogorodice / Uznesenje BI. Dj. Marije (15/28. kolovoza).
Tri od dvanaest velikih blagdana ovise o datumu Uskrsa i pomični su, dok su
ostali stalni. Sedam blagdana su Gospodnji, a pet su praznici Majke Božje.245
Postoji još čitav niz drugih svetkovina različite važnosti, od kojih izdvajamo
najvažnije:
Obrezanje Gospodnje (1/14. siječnja),
Sveta tri hijerarha (30. siječnja/12, veljače),
Rođenje sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja/7, srpnja),
Sv. Petar i Pavao (29. lipnja/12, srpnja),
Smrt sv. Ivana Krstitelja (29. kolovoza)
Pokrov Presvete Bogorodice (1/14. listopada),
Sv. Nikola Čudotvorac (6/19. prosinca),
Svi Sveti (prva nedjelja nakon Pedesetnice).
No osim blagdana, postoje i postovi. Pravoslavna crkva, koja ljudsku osobu doživ-
ljava kao jedinstvo duše i tijela, inzistirala je na vježbanju i discipliniranju tijela
isto kao i duše. "Post i samodisciplina prva su vrlina: majka, korijen, izvor i temelj
svega dobroga".246 U godini postoje četiri glavna razdoblja posta:
245
Sretenje (2/15. veljače) se katkad smatra Kristovim praznikom, pa bi u tom slučaju bilo osam
Gospodnjih praznika i četiri praznika Majke Božje.
246
Kallistos i Ignatios Xanthopoulos, u Philokalia, sv. 4., Atena, 1961., str. 232.
232
SVETKOVINE, POSTOVI I OSOBNA MOLITVA
Veliki post (korizmeni) - počinje sedam tjedana prije Uskrsa.
Petrovski post - počinje u ponedjeljak, osam dana nakon Pedesetnice, a
završava 28. lipnja/11, srpnja, uoči blagdana Sv. Petra i Pavla; traje
jedan do šest tjedana.
Gospojinski post - traje od 1/14. do 14/27. kolovoza.
Božični post - traje četrdeset dana, od 15/28. studenog do 24. prosinca/
6. siječnja.
Osim ova četiri glavna posta, posni su dani i svaka srijeda i svaki petak, a u nekim
manastirima i svaki ponedjeljak (osim između Božića i Bogojavljenja, za vrijeme
Velikog tjedna te u tjednu nakon Pedesetnice). Podizanje časnog i životvornog
krsta, Spomendan pogubljenja sv. Ivana Krstitelja i dan prije Bogojavljenja također
su posni dani.
Pravila posta Pravoslavne crkve tako su stroga da će začuditi i uplašiti mnoge
zapadne kršćane. Većinu dana Velikog posta i Velikog tjedna, na primjer, ne samo
da je zabranjeno jesti meso već i ribu te sve proizvode životinjskog podrijetla
(slaninu, jaja, maslac, mlijeko, sir), kao i vino i ulje. U praksi, međutim, mnogi
pravoslavni vjernici - posebno u zapadnom svijetu - smatraju da u uvjetima
suvremenog života nije više izvedivo točno slijediti tradicionalna pravila koja su
smišljena u sasvim drugačijim vanjskim okolnostima; stoga su odobreni mnogi
oprosti. Pa i uz to Veliki post - posebno njegov prvi tjedan te čitav Veliki tjedan
- i dalje su za pobožne pravoslavne vjernike razdoblje velikog suzdržavanja ii
fizičkog napora. Unatoč oslobođenjima i svim popuštanjima, i dalje stoji da istinski
pravoslavni kršćani u dvadesetom stoljeću - i laici i monasi - poste tako strogo
kako nije nigdje viđeno u zapadnom kršćanstvu, osim možda u najstrožim mo-
naškim redovima.
Različiti trenuci u godini obilježavaju se posebnim svečanostima: veliki blago-
slov voda na Bogojavljenje (koji se često izvodi izvan kuće, na rijeci ili na morskoj
obali); blagoslov plodova na Preobraženje; svečano Uzdizanje i poklonjenje križu
14/27. rujna; praštanje na večernji u nedjelju uoči Velikog posta, kad svećenici i
narod zajedno kleče jedni pred drugima i mole jedni druge za oprost. Naravno,
najdojmljiviji trenuci pravoslavnog obreda događaju se u vrijeme Velikog tjedna
kad Crkva dan za danom, sat za satom prolazi kroz muke Kristove. Veliki, sveti
tjedan dostiže vrhunac najprije u mimohodu, iznošenjem epitapbiona (lika mr-
tvoga Krista spremnog za ukop) na Veliki petak, a zatim u pobjedonosnom
uskrsnom jutrenju služenom u ponoć pred sam Uskrs.
Prije nego što privedemo kraju temu crkvene godine, moramo nešto reći o spor-
nom pitanju kalendara. Sve do kraja prvoga svjetskog rata svi su pravoslavni još
233
PRAVOSLAVNA CRKVA
uvijek upotrebljavali stari julijanski kalendar, koji sada kasni trinaest dana za
novim, gregorijanskim kalendarom koji se koristi na Zapadu. Godine 1923. u
Carigradu je, održan "Svepravoslavni kongres" na kojem su sudjelovale neke, ali
ne sve, pravoslavne Crkve; taj skup je odlučio uvesti reviziju julijanskoga kalendara
kako bi se u svim praktičnim pitanjima usuglasio s novim gregorijanskim kalen-
darom. Izmijenjeni kalendar uveden je u Carigradu i Grčkoj u ožujku 1924., ali
drugdje uvođenje je bilo osporavano i nije posvuda usvojeno. Danas se tim
revidiranim julijanskim kalendarom služe Carigrad, Aleksandrija, Antiohija,
Rumunjska, Bugarska, Cipar i Grčka, doks druge strane Jeruzalem, Rusija, Srbija,
Gruzija, Poljska i Sveta gora i dalje slijede stari, nerevidirani julijanski kalendar.247
Posljedica toga je zamršena situacija koja će, nadamo se, uskoro biti riješena. Za
sada Grci (osim Svete gore i Jeruzalema) slave Božić u isto vrijeme kad i Zapad,
tj. 25. prosinca (po novom kalendaru), dok ga Rusi slave 13 dana kasnije tj. 7.
siječnja (po novom kalendaru); Grci slave Bogojavljenje (Sveta Tri kralja) 6.
siječnja, a Rusi 19. siječnja, itd. Uskrs se u svim Pravoslavnim crkvama slavi u
isto vrijeme, tj. ne uzima se u obzir revidirani julijanski kalendar a ravnodnevnica
se računa po starom kalendaru. U praksi to znači da se pravoslavni Uskrs nekad
poklapa sa zapadnim, a nekad je tjedan ili pet tjedana kasnije (katkad i četiri
tjedna). Finska crkva i nekoliko parohija u zapadnom svijetu slave Uskrs kad i
ostali Zapad.
Reforma kalendara izazvala je veliko negodovanje i suprotstavljanje, osobito
u Grčkoj gdje su skupine "pobornika staroga kalendara" ili palaioimerologitai
raskrstile sa službenom Crkvom koja djeluje po novom kalendaru i utemeljili
vlastitu organizaciju. Tridesetih godina dvadesetoga stoljeća i poslije oni su imali
mnoštvo sljedbenika (iako proganjani od grčkih civilnih vlasti), vlastite biskupe i
manastire, 800 parohija i oko milijun pristaša. Međutim, u novije su se doba
podijelili u više rivalskih skupina pa je njihov utjecaj umnogome umanjen. I na
Cipru i u Rumunjskoj postoje "starokalendarci". Monasi s Atosa, iako se drže
staroga kalendara, ipak su sačuvali veze s Carigradskom patrijaršijom i službenom
Grčkom crkvom. Pobornici staroga kalendara promjenu kalendara smatraju tek
prvom u dugom nizu inovacija koje su, po njihovu mišljenju, u ovom stoljeću
iskvarile tradicionalne Pravoslavne crkve. Oni naime drže da u igri nije tek tehnički
problem tj. razlika od trinaest dana već sama čistoća pravoslavne vjere. Osobito
se protive idejama ekumenske patrijaršije kao i drugih koje se bave mišlju o
sjedinjenju sa zapadnim kršćanstvom.
247
Neke parohije Pravoslavne crkve u Poljskoj koriste se novim kalendarom, kao i mnoge parohije
dijaspore pod Moskovskom patrijaršijom. OCA se također drži novog kalendara.
232
SVETKOVINE, POSTOVI I OSOBNA MOLITVA
OSOBNA MOLITVA
Usporedno s liturgijskom prakticira se i osobna molitva koja se obavlja kod kuće
- svakog jutra i večeri ispred ikone, u krugu obitelji ili svatko za sebe. Postoje
posebni priručnici za tu vrstu molitve. Većina materijala u njima uzeta je iz
bogoslužnih knjiga koje se upotrebljavaju za javne molitve tako da se molimo s
Crkvom čak i onda kad molimo sami koristeći se istim riječima koje se izgovaraju
u bezbrojnim parohijskim crkvama i manastirima. "Osobna molitva je moguća
samo u kontekstu zajednice. Cak i u samoći, 'u klijeti', kršćanin moli kao član
iskupljene zajednice - Crkve. Upravo u crkvi on se uči moliti."248 Naravno,
molitvenik daje opće smjernice, ali svatko je slobodan spontano moliti služeći se
vlastitim riječima.
Uzmimo, kao primjer, dvije molitve iz Molitvenika: prva je molitva za početak
dana iz pera moskovskog metropolita Filareta, koja se vjerojatno temelji na zapad-
nom uzorku:
Gospode, daj mi da mirno primim sve što mi današnji dan donese i da se potpuno
predani Tvojoj svetoj volji. Upućuj me i pomaži svakog časa u toku ovog dana.
Upravljaj mojim mislima i osjećanjima u svim djelima i riječima. Svakoga časa u danu
otkrij mi Svoju volju. Blagoslovi moje odnose s onima što me okružuju. Pouči me da
sve što naiđe tokom dana primim s duševnim mirom i s čvrstim uvjerenjem da Ti
upravljaš svime. Vodi moje misli i osjećaje kroz sve što radim i govorim. Ne dopusti
da u nepredviđenim slučajevima zaboravim da sve dolazi od Tebe. Pouči me da
postupam čvrsto i mudro, da nikog ne ogorčim i ne ožalostim. Daj mi snage da
podnesem napor današnjeg dana i sve što se u toku dana dogodi. Upravljaj mojom
voljom i nauči me da se molim, i sam moli u meni. Amin.
A evo i nekoliko rečenica iz općeg pravila kojima obično završavaju večernje
molitve:
Oprosti onima koji nas mrze i vrijeđaju, Gospode Covjekoljupče; braći i srodnicima
daruj ono što mole za spasenje i život vječni. Posjeti one koji su bolesni i daruj im
iscjeljenje. Budi kormilar moreplovcima; putuj s putnicima. Podari oprost grijeha
onima koji nas vole i služe nam. Pomiluj po velikoj Svojoj milosti i nas nedostojne.
Spomeni se, Gospode, naših preminulih roditelja i braće i sestara i daj im pokoj tamo
gdje blista svjetlost lica Tvoga...!!
Postoji jedan oblik osobne molitve, koji se uvelike rabi na Zapadu od protu-
reformacije naovamo, a koji nikad nije bio obilježje pravoslavne duhovnosti -
248
G. Florovski, Prayer Private and Corporate, Ologos, Saint Louis, str. 3.
235
PRAVOSLAVNA CRKVA SVETKOVINE, POSTOVI I OSOBNA MOLITVA

suhoparno meditiranje po uzoru na "metodu" Ignacija, sulpicijanaca, salezijanaca Pravoslavni vjeruju da je n Imenu Isusovu prisutna božanska snaga, tako da
ili nekih drugih. Pravoslavni vjernici se upućuju da čitaju Bibliju i svete oce zazivanje Božjeg Imena postaje znak Božjeg djelovanja, otajstvene milosti. "Ime
polagano i s razmišljanjem; ali ta se djelatnost, ma kako bila izvrsna, ne smatra Isusovo, prisutno u ljudskom srcu, daje mu moć oboženja... Svjetlo Imena Isusova,
molitvorn niti je sistematizirana i sažeta u "metodu". Svakog se pojedinca potiče sjajući kroz srce, obasjava čitav svemir."250
da čita onako kako smatra da mu to najviše pomaže. Molitva Isusu daje veliku sigurnost i radost onima koji je stalno izgovaraju ali
Međutim, premda pravoslavni kršćani ne prakticiraju diskurzivnu meditaciju, i onima koji je prakticiraju povremeno. Navedimo riječi Hodočasnika:
postoji jedna vrst osobne molitve koja je stoljećima igrala iznimno važnu ulogu
Eto, tako ja putujem naokolo i neprekidno ponavljam Molitvu Isusu, koja mi je
u pravoslavnom životu - a to je Molitva Isusu: Gospode Isuse Kriste, Sine Bozjiy
dragocjenija i draža od svega na ovome svijetu. Ponekad znam prijeći i pedest-šezdeset
pomiluj ?ne grešnoga. Budući da se ponekad kaže kako pravoslavlje ne pridaje kilometara na dan, a da uopće ne osjetim da hodam. Svjestan sam jedino toga da
dovoljno pozornosti osobi utjelovljenog Krista, važno je napomenuti da je ta - u izgovaram svoju Molitvu. Kad me bije žestoka hladnoća, počnem ozbiljnije moliti i
svakom slučaju najklasičnija od svih pravoslavnih molitvi - bitno kristocentrična već mi je toplo. Kad me shrva glad, ja češće zazovem Ime Isusovo pa zaboravim svoju
molitva, upućena Isusu i usredotočena na njega. Oni koji su odgojeni u tradiciji želju za hranom. Kad se razbolim ili me bole leda i noge od reume, usredotočim se na
Molitve Isusu nikad neće ni na trenutak smetnuti s uma središnju važnost Utjelo- Molitvu, pa prestanem osjećati bol. Ako me netko povrijedi dovoljno je da pomislim
vljenja. 'Kako je nježna Isusova Molitva!' i uvrijeđenost i bijes uskoro me minu i ja ih posve
zaboravim... Hvala Bogu što sad razumijem značenje riječi koje sam čuo u Poslanici:
Kao pomoć pri izgovaranju te molitve mnogi pravoslavni vjernici upotreblja-
Moli bez prestanka (1 Sol 5 17).251
vaju brojanice koje se po načinu izrade ponešto razlikuju od zapadnjačke krunice;
pravoslavne brojanice često su vunene tako da se, za razliku od niza perla, njihov
zvuk ne čuje. )
Molitva Isusu je čudesno mnogostrana. To je molitva za početnike, ali isto
tako i molitva koja uvodi u najveće tajne misaonog života. Može je rabiti bilo
tko, u bilo koje doba, na bilo kojemu mjestu: stojeći u redu, hodajući, putujući
autobusom ili vlakom; na poslu; kad ne možemo noću usnuti; u trenucima
posebne tjeskobe kad se ne možemo usredotočiti ni na jednu drugu molitvu. Ali
iako svaki kršćanin može tu Molitvu upotrijebiti u posebnim prigodama, sasvim
je drukčija stvar kad se ona izgovara više-manje neprekidno, popraćena pokretima
koji su s njom povezani. Pravoslavni duhovni pisci inzistiraju na tome da bi oni
koji sustavno primjenjuju Molitvu Isusu trebali po mogućnosti biti pod vodstvom
iskusne osobe i ne činiti ništa po vlastitu nahođenju.
U nekih naiđe vrijeme kad im Molitva Isusu "uđe u srce", tako da je ne
izgovaraju svjesnim naporom, već se ona spontano recitira čak i dok ta osoba
govori ili piše; ona je prisutna i u njezinim snovima i ujutro je budi. Sv. Izak
Sirijac rekao je:
Kađ se Duh nastani u nekome, ta osoba nikad ne prestaje moliti, jer Duh neprekidno
u njoj moli. U tom slučaju ni kad ta osoba spava niti kad je budna, molitva nije
odvojena od njezine duše; ali kad ona jede ili pije, kad legne i dok bilo što radi, čak i
dok spava, miomirisi molitve disat će spontano u njezinu duhu.249
250
S. Bulgakov, The Orthodox Church, str. 170-171.
249 251
Mystic Treatises, ured. Weensinck, str. 174. R. M. French, The Way of the Pilgri?n} str. 17-18.

236 232 236

 ŠESNAESTO POGLAVLJE

PRAVOSLAVNA CRKVA I JEDINSTVO KRŠĆANA

Zar nisu sveci na vrhuncu duhovnog života preskočili zidove koji nas
razdvajaju, koji, prema znamenitim riječima kijevskog metropolita
Platona, ne dosežu do neba?
Metropolit Eulogije

Jedinstvo je nešto što nam je bilo dano i što moramo postići.

Otac Sergije Bulgakov

Najviša ekumenska vrlina, ona koja najviše obećava je - strpljenje.

Otac Grgur Florovski

" J E D N A SVETA S A B O R N A I A P O S T O L S K A CRKVA":

ŠTO POD TIM PODRAZUMIJEVAMO?
Pravoslavna crkva ponizno vjeruje da je ona "jedna, sveta, katoličanska (saborna)
i apostolska Crkva" o kojoj govori Vjerovanje; to je osnovno uvjerenje kojim se
rukovode pravoslavni vjernici u odnosu prema drugim kršćanima. Medu kršća-
nima postoje podjele, ali sama Crkva niti je podijeljena niti to ona ikad može
biti.
Može se činiti da ta isključiva tvrdnja priječi bilo kakav ekumenski dijalog
između pravoslavnih i drugih kršćana te bilo kakvo konstruktivno djelovanje
pravoslavnih u smislu ujedinjenja. Međutim, bilo bi pogrešno donositi takve
zaključke: jer, paradoksalno, baš u posljednjih sedamdeset godina došlo je do više
ohrabrujućih i plodonosnih susreta. Iako još uvijek postoje goleme prepreke,
učinjeni su zaista uspješni koraci prema pomirenju.
Ako pravoslavni kršćani tvrde da su jedina istinska Crkva, kakvim onda drže
status onih kršćana koji ne pripadaju njihovoj vjeroispovijesti? Različiti pravoslavni
vjernici bi na to odgovorili na različit način, jer iako se gotovo svi slažu u pogledu

239
PRAVOSLAVNA CRKVA
temeljnog učenja svoje Crkve, oni se sasvim ne slažu kad se radi o praktičnim
posljedicama koje proizlaze iz tog učenja. Najprije postoji umjerenija skupina u
koju spadaju svi pravoslavni vjernici koji su došli u prisniji dodir s drugim kršća-
nima. Ta skupina smatra da iako je istina kako je pravoslavlje Crkva, ipak bi bilo
neispravno zaključiti da oni koji nisu pravoslavni ne pripadaju Crkvi. Mnogi mogu
biti pripadnici Crkve a da to nije vidljivo; nevidljive veze mogu postojati unatoč,
izvana gledano, razdvojenosti. Duh Božji pojavi se ondje gdje odluči, a kao što je
rekao Irenej, gdje je Duh, tu je i Crkva. Znamo gdje Crkva jest ali nismo sigurni
gdje ona nije. Homjakov inzistira da se suzdržimo od sudova o nepravoslavnim
kršćanima:
Budući da zemaljska i vidljiva Crkva ne predstavlja ukupnost svih Crkava, koje je Bog
predvidio da se pojave na Posljednjem sudu svega stvorenog, ona djeluje samo unutar
vlastitih ograničenja... Ona ne sudi ostatku čovječanstva, samo smatra isključenima
one koji ne pripadaju njoj, jer su se sami isključili. Ona prepušta sudu Velikoga dana
ostatak čovječanstva koji je Crkvi stran ili je s njom sjedinjen vezama koje Bog nije odlučio
da joj otkrije.252
Postoji samo jedna Crkva ali s njom možemo biti povezani na mnogo načina
kao što od nje možemo biti i odvojeni na mnogo načina. Neke nepravoslavne
Crkve jako su bliske pravoslavlju, a neke druge to nisu; neke su prijateljski raspo-
ložene, dok su druge ravnodušne ili neprijateljske. Božjom milošću Pravoslavna
crkva posjeduje cjelinu istine (tako moraju vjerovati njezini vjernici), ali postoje
i druge kršćanske zajednice koje u većoj ili manjoj mjeri posjeduju vrijednosti
pravoslavlja. Sve te činjenice treba uzeti u obzir: ne možemo jednostavno reći da
su svi nepravoslavni izvan Crkve i stvari ostaviti na tome; ne smijemo se prema
drugim kršćanima ponašati na istoj razini kao s nevjernicima.
To su gledišta umjerenije struje. Međutim, unutar pravoslavlja postoji i vrlo
oštra skupina koja smatra da, budući da je pravoslavlje Crkva, nitko tko nije
pravoslavne vjere ne može biti članom Crkve. Tako metropolit Antonije Hrapo-
vicki, prvi poglavar Pravoslavne crkve izvan Rusije i jedan od najizvrsnijih suvre-
menih ruskih teologa, piše u svom Katekizmu:
PITANJE: Je li moguće prihvatiti da unutar Crkve ili između Crkava ikad može doći
do raskola?
ODGOVOR: Nikada. S vremena na vrijeme događalo se da su heretici i shizmatici
otpadali od nedjeljive Crkve čime su prestajali biti članovima Crkve, ali sama Crkva
nikad ne može izgubiti svoje jedinstvo, jer je Krist to obećao.253
252
The Church is One, 2. dio, (u orig. nije kurziv).
253
Kurziv ne nalazimo u izvornom tekstu.
240
PRAVOSLAVNA CRKVA I J E D I N S T V O KRŠĆANA
Dakako, dodaje strožija skupina, da božanska milost može djelovati i medu
nepravoslavnima, pa ako oni iskreno ljube Boga, možemo biti sigurni da će Bog
biti prema njima milostiv; ali u svom sadašnjem stanju oni ne mogu biti članovi
Crkve. Oni koji rade na jedinstvu kršćana, a ovu skupinu ne poznaju dovoljno,
ne smiju smetnuti s uma da takvo mišljenja danas zastupaju pravoslavni kršćani
koji posjeduju veliku svetost, ljubav i sućut.
Budući da svoju Crkvu smatraju istinskom Crkvom, pravoslavni vjernici mogu
imati samo jednu trajnu želju: da se svi kršćani pomire s pravoslavljem. Ne valja
misliti kako zahtijevaju podvrgavanje ostalih kršćana nekom određenom središtu
moći i njegovim ovlastima. Sergije Bulgakov kaže: "Pravoslavlje ne žudi za podči-
njavanjem bilo kojeg pojedinca ili skupine; ono želi da svakoga razumije."254
Pravoslavna crkva je obitelj sestrinskih Crkava koje nemaju jedno središte, a to
znači da pojedine odvojene zajednice mogu prići pravoslavlju ne napuštajući svoju
unutarnju autonomiju. Pravoslavlje teži za jedinstvom u različitosti, a ne za
jednoličnošću; za skladom u slobodi, a ne za asimilacijom. U Pravoslavnoj crkvi
ima mjesta za mnogo različitih kulturnih modela, za mnogo različitih načina
štovanja Boga, pa čak i za mnoge različite sustave izvanjske organizacije.
Međutim, postoji područje u kojemu se ne može dopustiti raznolikost. Pravo-
slavlje zahtijeva jedinstvo u pitanjima vjere. Prije nego sto dođe do po?nirenja i
jedinstva kršćana, treba osigurati potpuno slaganje u pitanjima vjere: to je osnovno
načelo kojim se pravoslavlje vodi u svim ekumenskim odnosima. Bitno je jedinstvo
vjere, a ne organizacijsko jedinstvo; žrtvovati organizacijsko jedinstvo na štetu
dogme bilo bi isto kao kad bismo bacili nutrinu oraha a sačuvali ljusku. Pravoslavni
nisu voljni sudjelovati u planiranju jedinstva na minimalističkoj osnovi čime se
postiže slaganje samo u nekim točkama s tim da se ostalo prepusti osobnoj prosu-
dbi. Moguća je samo jedna osnova pomirenja - punoća vjere. Istodobno, kao
što smo prije pokazali, postoje bitne razlike između tradicija i tradicija, između
suštinske vjere i teoloških mišljenja. Mi zahtijevamo jedinstvo u vjeri, a ne jedinstvo
u mišljenju i običajima.
Iz temeljnog načela — nema pomirenja bez jedinstva u vjeri - izvodi se tvrdnja:
dok se ne postigne jedinstvo ti vjeri, ne može biti jedinstva u sakramentima. Pričest
za Trpezom Gospodnjom, prema mišljenju većine pravoslavnih vjernika, ne može
biti sredstvom postizanja jedinstva u vjeri, nego mora biti posljedicom i krunom
već postignutog jedinstva. Pravoslavlje odbacuje ideju interkomunije, sakramen-
talnoga zajedništva kršćana različitih Crkava, i ne dopušta nikakav oblik "euha-
ristijskog zajedništva" bez postignutog punog zajedništva. Ili su Crkve usuglašene
254
Sergije Bulgakov, The Orthodox Church, str. 214.
241
 PRAVOSLAVNA CRKVA
jedna s drugom ili one to nisu: nema polovičnog rješenja. Često se misli da su
Anglikanska i Starokatolička crkva in communio s Pravoslavnom crkvom, ali to
nije točno. Unatoč velikoj žalosti što ne možemo dijeliti jedinstvo sakramenata s
drugim kršćanima (anglikancima, starokatolicima, rimokatolicima, protestan-
tima), mi pravoslavni vjerujemo da postoje i ozbiljna doktrinarna neslaganja koja
treba riješiti prije nego što to zajedništvo bude moguće. Takvo je pravoslavno
stajalište u pogledu interkomunije načelno, no u praksi ono izgleda ponešto
drukčije. Pravoslavlje nije sasvim jedinstveno u odnosu prema tome osjetljivom
pitanju. Postoji mala iako važna manjina pravoslavnih koji osjećaju daje službeni
stav njihove Crkve prema zajedništvu sakramenata previše krut. Oni su uvjereni
da bi, s obzirom na napredak učinjen u novije vrijeme u smjeru kršćanskog
jedinstva, trebalo voditi otvoreniju politiku, kao što rade u posljednjih trideset
godina i rimokatolici i anglikanci. Većina pravoslavnih ne podržava liberalni
pristup, ali bi dopustili povremene iznimke od opće zabrane, ne toliko iz "eku-
menskih" razloga koliko iz osobnih i pastoralnih. Sve pravoslavne Crkve praktički
dopuštaju ono što se naziva "ekonomijskom interkomunijom"255, prema kojoj se
nepravoslavnim kršćanima dopušta - dakako uz posebno odobrenje - pričestiti
se kod pravoslavnog svećenika. Vrijedi li i obrnuto? Smije li se pravoslavni vjernik
koji je odsječen od svoje parohije (što je česta situacija na Zapadu) pričestiti u
nepravoslavnoj crkvi? Većina pravoslavnih autoriteta bi rekla: ne, ne može. Ali
takve se stvari ipak dogadaju, u nekim slučajevima čak i uz prešutni (ili otvoreni)
pristanak pravoslavnog biskupa. Postavlja se i pitanje mješovitih brakova, a to je
ljudska situacija u kojoj razdvajanje radi posebnog pričešća pred samim oltarom
zna biti posebno bolno: i tu se povremeno dopušta interkomunijski prijelaz preko
crkvene granice, iako to nije po pravilima. Ipak, većina pravoslavnih kršćana
ustrajava na stajalištu da, usprkos fleksibilnosti u posebnim prigodama, na snazi
treba i dalje ostati ono temeljno načelo: da jedinstvo u vjeri treba prethoditi
jedinstvu sakramenata.
O D N O S I PRAVOSLAVNIH S DRUGIM
VJERSKIM ZAJEDNICAMA: PRILIKE I PROBLEMI
Nekalcedonske crkve. Kad razmišljaju o ponovnom ujedinjenju, istočna pravoslavni
kršćani nemaju na umu u prvom redu Zapad već svoje istočne susjede, orijentalne
pravoslavne kršćane. Kopti i drugi nekalcedonci bliži su im od drugih zapadnih
255
U pravoslavnom kanonskom pravu termin "ekonomijski" znači odstupanje od crkvenih pravila, u
ime spasa pojedine osobe.
240
PRAVOSLAVNA CRKVA I J E D I N S T V O KRŠĆANA
kršćana, i po povijesnom iskustvu, i po učenju, i po duhovnosti. Od svih pregovora
u koje je stupila Pravoslavna crkva, najplodniji dijalog ostvarila je s nekalce-
doncima, pa je najvjerojatnije da će ovaj dijalog u skoroj budućnosti donijeti i
praktične rezultate.
Neslužbena savjetovanja održana su u Aarhusu (Danska) 1964. i u Bristolu
(Engleska) 1967. godine, na kojima su sudjelovali vodeći teolozi obiju strana; i
kasnije je bilo sastanaka kao što su onaj u Zenevi (1970.) i onaj u Adis Abebi
(1971.). Rezultati su bili neočekivano dobri. Postalo je jasno da nije bilo stvarnog
neslaganja u temeljnom pitanju koje je dovelo do povijesnog razilaženja, a to je
učenje o Kristovoj osobi. U Aarhusu se ustvrdilo da se razlike nalaze uglavnom
na razini formuliranja. Izaslanici su zaključili: "Jedni u drugima prepoznajemo
pravoslavnu vjeru Crkve... Sasvim se slažemo u pogledu suštine kristološke dog-
me". Prema riječima bristolskog savjetovanja, "Neki od nas tvrde da postoje dvije
prirode, volja i energija koje su hipostatski udružene u Gospodinu Isusu Kristu.
Drugi tvrde da je jedna te ista božansko-ljudska priroda, volja i energija u istome
Kristu. Ali obje strane imaju na umu sjedinjenje bez miješanja, bez promjena,
bez razdioba, bez odvajanja.256 Te četiri oznake pripadaju našoj zajedničkoj predaji.
One potvrđuju dinamičku stalnost božanske i ljudske prirode Krista, sa svim
njihovim prirodnim obilježjima i sposobnostima."
Nakon ta četiri neslužbena savjetovanja, održana između 1964. i 1971.godine,
slijedio je saziv službenoga Zajedničkog povjerenstva predstavnika dviju crkvenih
obitelji: taj se skup najprije sastao u Zenevi 1985., zatim u manastiru u Amba
Bishoy u Egiptu 1989., i potom opet u Ženevi 1990. Potvrđeno je doktrinarno
slaganje postignuto na neslužbenim savjetovanjima i preporučeno je da obje strane
povuku anateme i osude koje su u prošlosti objavile jedna protiv druge. I nadalje
postoje poteškoće jer nisu svi predstavnici dviju strana podjednako raspoloženi
za dijalog: u Grčkoj na primjer, postoje oni koji i dalje orijentalne pravoslavne
vjernike smatraju "monofizitskim hereticima", a postoje i neki nekalcedonci koji
i Kalcedonske odredbe i Tomos Leona Velikog i dalje smatraju "nestorijanskima".
Službeni stav pravoslavnih kršćana jednako kao i nekalcedonaca jasno je izražen
na sastanku 1989. godine: "Kao dvije obitelji Pravoslavne crkve koje dugo vremena
nisu uzajamno komunicirale, sada se molimo Bogu i uzdamo se u Njega da će
obnoviti ovu vezu na temelju apostolske vjere o nepodijeljenoj crkvi prvih stoljeća
koju mi ispovijedamo u našem Vjerovanju". Željeli bismo da potpuna obnova
sakramentalnog zajedništva uskoro postane stvarnost!
256
Na Bristolskom savjetovanju, služilo se jezikom Kalcedonskog sabora (451.); vidi str. 26.
243

PRAVOSLAVNA CRKVA
Stara istočna crkva. Ako se u odnosima s nekalcedoncima pokazao takav napre-
dak, bi li bilo moguće slično zacjeljenje drevnog rascjepa između Pravoslavne i
stare istočne crkve (Asirci)? Do odvajanja je došlo više zbog povijesnih nego zbog
doktrinarnih razloga - više zbog pomanjkanja međusobnih dodira nego zbog
izravnih teoloških sporova (iako je tu postojao problem Efeškog sabora iz 431. i
imena Theotokos).257 Zar nije nastupio čas pomirenja? Problem je u tome što su
Asirci sada brojčano mnogo slabiji jer su tragično stradali od turske ruke u vrijeme
pokolja od 1915. do 1918. uglavnom raspršeni po stranim zemljama, ako i žive
kod kuće (u Iraku i Iranu), trpe mnoga ograničenja i nedostaju im teološki
sugovornici. Ustvari, do djelomičnog ujedinjenja pravoslavne i stare istočne crkve
došlo je 1898. kad je Mar Yonan, biskup Urmije, i dobar dio njegovih vjernika,
primljen u zajednicu s Ruskom crkvom. Tom prilikom Asirci su bez problema
prihvatili Theotokos. Nema sumnje da su politički činitelji 1898. odigrali važnu
ulogu; zar ne bi jedno stoljeće kasnije moglo doći do novog sjedinjenja koje ne
bi bilo opterećeno svjetovnim pritiscima?
Rimokatolička crkva. Od svih zapadnih kršćana pravoslavlje je u posljednjih stotinu
godina imalo najsrdačnije odnose s anglikacima, iako kudikamo više zajedničkog
zapravo ima s rimokatolicima. Postoje, dakako, doktrinarna i kanonska pitanja
koja pravoslavlje i Rim trebaju razjasniti: prije svega to su Filioque i papinske
pretenzije, kojima bi neki pravoslavni dodali čistilište i učenje o bezgrešnom
začeću; rimokatolici sa svoje strane ponekad dovode u pitanje odnos pravoslavnih
prema razvodu i Palamasovo razlikovanje između božanske biti i energija. Manje
izražene ali možda podjednako važne su i razlike u teološkom mentalitetu i metodi:
pravoslavni vjernici misle da latinska skolastička teologija isuviše rabi pravne
pojmove i previše se oslanja na racionalne kategorije i argumentaciju, dok Latini
smatraju da je mističniji pristup, koji je svojstven pravoslavlju, isuviše neodređen
i nedefiniran. Osim razlika u učenju i u teološkoj metodi, postoje i psihološke
prepreke koje nikad ne smijemo previdjeti. U živom sjećanju mnogih ljudi dva-
desetoga stoljeća su sukobi katolika i pravoslavnih u Poljskoj, Češkoj, Hivatskoj
i Ukrajini, u kojima je nasilje i smrt činila ruka vjernika suprotne strane; a ti žestoki
sukobi nastavili su se i devedesetih godina.
Pa ipak, i kad sve to uzmemo u obzir, još uvijek ostaje prostrano zajedničko
područje koje te dvije strane međusobno dijele. Obje vjeruju u Boga i Trojstvo,
u Isusa Krista kao utjelovljenoga Boga; obje strane prihvaćaju euharistiju kao
istinsko Tijelo i Krv Spasiteljevu; i jedni i drugi štuju Majku Božju i svece i mole
257
Vidi str. 25.
244
P R A V O S L A V N A CRKVA I J E D I N S T V O KRŠĆANA
se za preminule vjernike. Pravoslavni kršćani mogu sa zahvalnošću prihvatiti
inicijative pionira s katoličke strane kao što su grkokatolički metropolit Lavova
(Ukrajina) Andrej Šepticki (1865.-1944.) i Dom Lambert Beaudin (1873 -
1960.), koji je 1925. utemeljio Manastir ujedinjenja u Amay-sur-Meuse (1937.
godine preseljen u Chevetogne). To je zajednica "dvostrukog obreda" čiji članovi
štuju Boga i prema latinskom i prema bizantskom obredu. On ima mnogo pravo-
slavnih posjetitelja i prijatelja, a izdaje i vrlo vrijedan časopis Irenikon. Pravoslavna
teologija imala je neizmjerno mnogo koristi od obnove patrističkih studija unutar
Rimokatoličke crkve radom takvih znanstvenika kao što su Henri de Lubac, Jean
Danielou i Hans Urs von Balthasar.
Izmjene koje je Rimokatolička crkva uvela na Drugom vatikanskom koncilu
(1962.-1965.) omogućile su postupno približavanje Rima i pravoslavlja na službe-
noj razini. U siječnju 1964. papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora održali su
povijesni sastanak u Jeruzalemu - bilo je to prvi put nakon Firentinskog sabora
(1438.-1439.) da su se jedan papa i jedan ekumenski patrijarh susreli licem u
lice. Sedmi prosinca 1965. svečano su povučene anateme iz 1054. na istodobnim
svečanostima: u Rimu je takvu održao Vatikanski koncil, a u Carigradu Sveti
sinod. Bila je to tek simbolička gesta jer ona sama po sebi nije uspostavila komu-
nikaciju između dviju strana. Ali ne treba podcjenjivati vrijednost simboličkih
gesta u uspostavi uzajamnog povjerenja.
Godine 1980. održan je inauguracijski sastanak Zajedničkog međunarodnog
povjerenstva za teološki dijalog između pravoslavnih kršćana i Rima na grčkim
otocima Patmosu i Rodosu, a od 1982. do 1988. Povjerenstvo je donijelo tri važna
usuglašena teksta koja se odnose na pitanja Crkve, otajstava i apostolskog naslijeđa.
Iako se eksplicitno ne bave problemom Filioque i papinskim pretenzijama, ta dva
dokumenta pružaju čvrstu osnovu za buduće rasprave o dva sporna pitanja.
Nažalost, od kraja osamdesetih godina Povjerenstvo je imalo teškoća zbog sve
veće napetosti u odnosima između pravoslavnih i katolika istočnog obreda u
Ukrajini i drugdje, pa je odgođen izvjestan broj sastanaka. Iako dijalog nije
prekinut, njegova je sudbina u neposrednoj budućnosti neizvjesna. Očito je da
su rasprave tek u prvoj fazi.
Ključni problem između pravoslavlja i Rima jamačno je shvaćanje papinske
službe unutar Crkve. Mi pravoslavni ne možemo prihvatiti definicije Prvoga
vatikanskog koncila donesene 1870. godine koje se odnose na nepogrešivost i na
vrhovnu opću jurisdikciju pape. Te je definicije snažno potvrdio Drugi vatikanski
sabor, ali je on istodobno stavio papinske prerogative u novi kontekst, inzistirajući
na kolegijalnosti biskupa. Pravoslavlje priznaje da se u pivim stoljećima Crkve
Rim isticao kao nepokolebljivi svjedok istinske vjere; ali ne prihvaća da papa ima
240 244
 PRAVOSLAVNA CRKVA
posebnu karizmu ili dar koji je uskraćen drugim biskupima. Priznajemo ga kao
prvog - ali prvog medu jednakima. On je stariji brat, a ne vrhovni vladar. Ne
mislimo da je u prvih deset stoljeća crkve papa imao izravnu i neposrednu vlast
na kršćanskom istoku pa nam nije moguće to pravo dodijeliti mu ni danas.
Sve ovo može rimokatolicima zvučati odbojno i neprihvatljivo. Stoga umjesto
da kažemo što pravoslavni ne žele prihvatiti, zapitajmo se što se može učiniti:
kakva je, s pravoslavnog stajališta, narav papinskog prvenstva? Mi pravoslavni
kršćani bili bismo voljni dodijeliti papi, pod pretpostavkom ujedinjenoga krš-
ćanstva, počasni naslov starijega kao i sveobuhvatnu apostolsku brigu. Morali
bismo mu dati pravo ne samo da prima prigovore iz čitavoga kršćanskog svijeta
već i da preuzima inicijativu u traženju izlaza iz kriza i sukoba koji se pojavljuju
u bilo kojemu dijelu kršćanskoga svijeta. Zamišljamo da u takvim prigodama papa
ne bi djelovao sam već u prisnoj suradnji sa svojom braćom biskupima. Željeli
bismo da se njegova služba iskazuje na pastoralan, a ne na pravni način. On bi
trebao poticati a ne prisiljavati, savjetovati a ne primoravati.
Godine 1024. carigradski patrijarh Eustatije predložio je papi Ivanu XIX.
formulu koja zacrtava razlike između prvenstva Rima i Ekumenske patrijaršije:
"Neka Carigradska crkva bude pozvana i smatrana univerzalnom na svom podru-
čju djelovanja kao što je Rim na svjetskoj razini".258 Zar ne bi moglo Zajedničko
pravoslavno/rimokatoličko povjerenstvo uzeti to kao osnovu za raspravu na neko-
mu budućem susretu?
Starokatolici. Premda Starokatolička crkva vuče podrijetlo s početka osamnaestog
stoljeća, svoj današnji oblik dobila je sedamdesetih i osamdesetih godina devetna-
estog stoljeća kad joj je prišao znatan broj rimokatolika koji nisu mogli prihvatiti
odluke o papinstvu donesene na Prvom vatikanskom saboru. Starokatolici koji
se vraćaju na vjeru stare nepodijeljene Crkve, bez kasnijih papinskih preuzimanja,
prirodno su pokazivali sklonost prema kršćanskom Istoku. Konferencije između
starokatolika i pravoslavnih vjernika (kojima su prisustvovali i anglikanci) održane
su 1874. i 1875., u Bonnu. Na sljedećem sastanku pravoslavnih i starokatolika
(u Bonnu, 1931.) dvije su strane zaključile da imaju vrlo bliska stajališta. Zajed-
ničko teološko povjerenstvo koje je predstavljalo obje Crkve na međunarodnoj
osnovi postiglo je na susretima 1975.-1987. sveobuhvatnu i sustavnu usklađenost
u pitanjima o Trojstvu, kristologiji, učenju o Crkvi i sakramentima. Unatoč tome
nisu poduzeti nikakvi konkretni koraci u cilju uspostave vidljivog jedinstva. S
258
Raoul Glaber, Historiarum libri quinque IV., I., Patrologia Latina, (CXLII, 67IA).
246
PRAVOSLAVNA CRKVA I J E D I N S T V O KRŠĆANA
pravoslavnoga gledišta otežavajući činitelj je odnos punog zajedništva između
starokatolika i anglikanaca. Pitanje ujedinjenja starokatolika i pravoslavnih ne
može se dakle odvojeno rješavati; jedino ako se Pravoslavna crkva sporazumi s
anglikancima, moći će provesti u djelo svoj sporazum sa starokatolicima.
Anglikanska zajednica. Od 1981. godine odvijao se međunarodni dijalog između
pravoslavnih kršćana i luterana, a od 1988. međunarodni dijalog između pravo-
slavlja i Reformirane crkve; 1992. započele su pripreme za dijalog između pravo-
slavlja i metodista. Međutim, za Pravoslavnu crkvu najvažniji je njezin dugotrajni
odnos s anglikancima. Još od početka sedamnaestog stoljeća uvijek je bilo angli-
kanaca za koje je uvođenje reformacije u doba vladavine Elizabete I. bilo tek
privremeno rješenje i koji su se pozivali (poput starokatolika) na ekumenske
sabore, svete oce i na tradiciju nepodijeljene Crkve. Sjetimo se biskupa Johna
Pearsona (1613.-1686.) koji je vjernike ovako poticao: "Tražite kako je bilo u
početku; idite do izvorišta; bacite pogled na stara vremena". Ili biskupa Thomasa
Kena (1637.-1711.), non-jurora, koji je rekao: "Umirem u svetoj, katoličkoj i
apostolskoj vjeri koju je ispovijedala čitava Crkva prije raskola Istoka i Zapada".
To pozivanje na stara vremena navelo je mnoge anglikance na naklonost i zani-
manje za Pravoslavnu crkvu, a isto je tako navelo mnoge pravoslavne da sa zani-
manjem i naklonošću gledaju na anglikance. Rezultat pionirskog rada anglikanaca,
kao što su William Palmer (181 1.-1879.),259 J. M. Neale (1818.-1866.) i W. J.
Birkbeck (1859. -1916.), uspostavljanje je čvrste anglo-pravoslavne solidarnosti
krajem devetnaestog stoljeća.
Godine 1863. u Britaniji je, najviše naNealeovu inicijativu, utemeljeno Udru-
ženje za Istočnu crkvu. Sada poznato pod nazivom Udruženje Anglikanske i
Istočne crkve, koje izdaje časopis Eastern Churches News Letters i putem hodo-
časničkih putovanja i susreta promiče dodire između anglikanaca i kršćanskog
istoka. Jedno novije društvo, Bratstvo sv. Albana i sv. Sergija, osnovano 1928.
kao ogranak studentskoga kršćanskog pokreta, radi na sličnim ciljevima i redovito
izdaje časopis Sobornost. Na njegove godišnje konferencije u prošlosti su dolazili
vodeći pravoslavni teolozi kao što su Bulgakov, Loski i Florovski, a s anglikanske
strane nadbiskup Michael Ramsey (1904.-1988.), vrlo odan ali ne i nekritičan
obožavatelj pravoslavlja; a i dalje postoji forum koji kroz čvrste osobne dodire i
prijateljstva promiče stvar kršćanskog jedinstva.260
259
Primljen u krilo Rimokatoličke crkve 1855.
260
Vidi Nikola i Milica Zernov, The Fellowship ofStAlban and St Sergius: A Historical Memoir, Oxford,
1979.
240 246
 PRAVOSLAVNA CRKVA
Važne službene konferencije Anglikanske i Pravoslavne crkve održane su u
Londonu 1930. i 1931., i Bukureštu 1935. godine. Ova posljednja na mnogo je
načina vrhunac približavanja anglikanaca i pravoslavlja. Na kraju konferencije
izaslanici su ustvrdili: "Pripremljena je čvrsta osnova na kojoj se može postići
potpuna dogmatska usuglašenost između pravoslavne i anglikanske zajednice".261
Gledano unazad, te riječi zvuče isuviše optimistično, pa je konferencija između
Anglikanske i Ruske crkve održana 1956. u Moskvi (ta Crkva inače nije bila
zastupljena na skupovima tridesetih godina) bila znatno opreznija u izjavama.262
U međuratnom razdoblju pravoslavni kršćani su posvetili posebnu pozornost
pitanju svećeničkih činova. Nakon što je papa Leon XIII. u svojoj enciklici iz
1913.jApostolicae Curae, osudio način anglikanskog zaredivanja, mnogi anglikanci
nadali su se da će uspjeti nagovoriti Pravoslavnu crkvu da prizna valjanost njihova
svećenstva i biskupa. Godine 1922. ekumenski patrijarh Melecije IV. (Metaxakis)
objavio je deklaraciju u kojoj je ustvrdio da anglikanski činovi "imaju istu valjanost
kao i oni Rimokatoličke, Starokatoličke i Armenske crkve, budući da posjeduju
sve bitne elemente koji su s pravoslavnog stajališta neophodni".263 Slične pozitivne
izjave dale su Jeruzalemska (1936.), Ciparska (1923.), Aleksandrijska (1930.) i
Rumunjska crkva (1936.). Ali nijedna od tih Crkava nije svoje stavove o priz-
navanju činova provela u djelo. Anglikanski svećenici, u slučaju da su bili pozvani
da služe u pravoslavnom svećenstvu, uvijek su se morali ponovno zarediti, za
razliku od rimokatoličkih svećenika (koji su prelazili na pravoslavlje) za koje takav
postupak nije bio potreban.
Nakon rata, nijedna druga Pravoslavna crkva nije objavila povoljan iskaz o
anglikanskim činovima. Godine 1948. Moskovska je patrijaršija došla do negativ-
nog zaključka i ustvrdila da "Pravoslavna crkva ne može pristati na priznanje
ispravnosti anglikanskog učenja o sakramentima općenito, a pogotovo o sakra-
mentu svećenika; stoga ona ne može priznati valjanost anglikanskog rukopo-
loženja". Ali izražena je nada za budućnost: ako bi Anglikanska crkva službeno
prihvatila takvu vjeroispovijest kakvu bi Pravoslavna crkva mogla u potpunosti
priznati, onda bi se moglo ponovo otvoriti to pitanje pa možda i doći do priz-
navanja.264
Znakovito je da je u toj deklaraciji Moskovska patrijaršija odbila izdvojeno se
baviti problemom valjanosti činova, već je to pitanje stavila u kontekst sveukupne
251
E. R. Hardy, Orthodox Statements on Anglican Orders, London/Oxford, 1946., str. 35.
262
Vidi H. M. Waddams, Anglo-Russian Theological Conference: Moskow, July 1956., London, 1958.
263
Hardy, Orthodox Statements on Anglican Orders, srr. 2.
264
Paul B. Anderson, Major Portions of the Proceedings of the Conference of Heads and Representatives of
Autocephalous Orthodox Churches...8-18 July 1948., Pariz, 1852., srr. 239.
248
PRAVOSLAVNA CRKVA I J E D I N S T V O KRŠĆANA
vjere Anglikanske crkve. Sastajališta Pravoslavne crkve valjanost zaređenja ne ovisi
samo o ispunjenju nekih tehničkih uvjeta (posjedovanje apostolskog naslijeđa;
ispravan oblik; pitanje namjere). Pravoslavni se također pitaju: kakvo je ukupno
otajstveno učenje dane kršćanske zajednice? U što ona vjeruje kad je riječ o
unutarnjem značenju apostolskog naslijeđa i svećenstva? Kako shvaća prisutnost
euharistije i njezine žrtve? Tek nakon što se odgovori na ta pitanja, može se
odgovoriti i na pitanje valjanosti zaređenja. Zasebno tretirati problem valjanosti
činova znači kretati se slijepom ulicom. Kad su anglikanci i pravoslavni to shvatili,
onda su u svojim raspravama od pedesetih godina nadalje ostavili pitanje valjanosti
činova po strani i usredotočili se na bitne, središnje teme doktrinarnih uvjerenja.
Godine 1973 . započeo je teološki dijalog koji je uključio sve pravoslavne Crkve
i čitavu anglikansku zajednicu. Dijalog je nastavljen unatoč krize do koje je došlo
1977.-1978. zbog pitanja zaređenja žena svećenika u većem broju anglikanskih
crkava. Rezultat razgovora su dvije sporazumne izjave, u Moskvi (1976.) i u
Dublinu (1984.). One sadrže divne paragrafe, na primjer o Svetom pismu i
predaji, o saborima, zajednici svetaca, o svetim slikama. Međutim, treba priznati
da su te dvije izjave zasad samo sporazumi na papiru koji su, nažalost, imali slab
utjecaj na život dviju Crkava u cjelini. Cesto se čini da se razgovor između angli-
kanaca i pravoslavnih kršćana odvija u zrakopraznom prostoru.
Gledano s pravoslavnog stajališta glavni je razlog prepreka prisnijim odnosima
s anglikanskom zajednicom prevelika širina i krajnja dvosmislenost anglikanskih
formulacija te različitost tumačenja koju omogućuju takve formulacije. Vjera
pojedinih anglikanaca ne razlikuje se od vjere pojedinih pravoslavnih vjernika;
ali u anglikanskoj zajednici postoje i oni na krajnje liberalnom krilu koji otvoreno
odbacuju temeljne elemente doktrinarnog i moralnog učenja kršćanstva. Upravo
ta zapanjujuća raznolikost unutar anglikanstva čini odnose između njega i pravo-
slavlja tako nadobudnim, a ipak tako neuhvatljivim.
Bliskost nekih anglikanaca s pravoslavnom vjerom postaje očita ako se pročitaju
dva važna djela: Orthodoxy and the Conversion of England Derwasa Chittyja265 i
Anglicanism and Orthodoxy, H. A. Hodgesa. Oba su autora bili utjecajni članovi
Bratstva sv. Albana i sv. Sergija. "Ekumenski problem", zaključuje profesor Hodges
"treba sagledati kao problem privođenja' Zapada.... krepkom duhu i zdravom
životu, a to znači pravoslavlju.... Pravoslavna vjera, ona vjera koju su posvjedočili
sveti oci i čiji je trajni čuvar Pravoslavna crkva, kršćanska je vjera u svom istinskom
i suštinskom obliku."266 Ali u kojoj mjeri ta dva autora predstavljaju anglikanstvo?
265
Izvorno objav. 1947.; novo izd., prir. Edward Every, The Anglo-Orthodox Society, Colchester, 1990.
266
Anglicanism and Orthodoxy, London, 1955., str. 46-47.
240 248
PRAVOSLAVNA CRKVA
Pravoslavna crkva ne može stupiti u prisnije odnose s anglikanstvom, ma kako
žudjela za povezivanjem, dok anglikanci ne budu imali jasniju predodžbu o
vlastitom vjerovanju. Riječi generala Aleksandra Kirjejeva (1832.-1910.) vrijede
i danas kao što su vrijedile na početku dvadesetog stoljeća: "Mi istočnjaci iskreno
želimo sporazumjeti se s velikom Anglikanskom crkvom; ali taj se sretni cilj ne
može dosegnuti... sve dok se Anglikanska crkva ne homogenizira, i učenja svojih
sastavnih dijelova ne ujednači".267
Svjetski savjet crkava. Na početku svake Božje liturgije pravoslavni kršćani mole
"za mir čitavoga svijeta... i za jedinstvo svih". Druga pravoslavna molitva kaže:
"Kriste Bože, Ti si povezao svoje apostole u zajednicu ljubavi, a nas, Tvoje vjerne
sluge privezao si Sebi istom vezom: dozvoli nam da s potpunom iskrenošću
ispunjavamo Tvoje zapovijedi i da volimo jedni druge..." Ta odanost jedinstvu i
uzajamnoj ljubavi navela je mnoge pravoslavne kršćane da aktivno sudjeluju u
Svjetskom savjetu Crkava (SSC), kao i u drugim manifestacijama ekumenskog
pokreta. Međutim, stav pravoslavlja prema ekumenizmu nije sasvim definiran.
Iako su sada već gotovo sve Pravoslavne crkve članice SSC-a, unutar svake mjesne
crkve postoje oni koji snažno osjećaju da takvo članstvo kompromitira vjeru
Pravoslavne crkve koja je jedina istinska Kristova crkva. Po mišljenju te manjine
- koja je ipak toliko velika da bude važna - za pravoslavne bi bilo najbolje da se
potpuno povuku iz Svjetskog savjeta ili barem da sudjeluju samo u svojstvu
promatrača.
Od početka dvadesetog stoljeća Ekumenska patrijaršija iskazuje posebnu brigu
za pomirenje kršćana. Prilikom stupanja na dužnost 1902. godine patrijarh Joahim
III. poslao je encikliku svim autokefalnim Pravoslavnim crkvama, zanimajući se
posebno za njihovo mišljenje o odnosima s drugim kršćanskim zajednicama. U
siječnju 1920. Ekumenska patrijaršija uputila je smjelo i proročansko pismo "svim
Kristovim crkvama, ma gdje bile", zalažući se za prisniju suradnju između raštr-
kanih kršćana i predlažući osnivanje "Lige Crkava" po uzoru na upravo osnovanu
Ligu naroda. Mnoge zamisli izražene u tom pismu nagovijestile su kasnija zbivanja
u Svjetskom savjetu Crkava. Carigrad kao i mnoge druge Pravoslavne crkve imao
je svoje predstavnike na Konferenciji za vjeru i crkveno ustrojstvo održanoj u
Lausanni 1927. i u Edinbourghu 1937. godine. Ekumenska patrijaršija također
je sudjelovala i na Prvoj skupštini Svjetskog savjeta u Amsterdamu 1948. i od
onda dosljedno podržava rad te ustanove.
Moskovska konferencija, održana iste godine (1948.), izrazila je sasvim drukčiji
stav prema Svjetskom savezu Crkava. Izaslanici su bez dlake na jeziku rekli ovo:
267
Olga Novikov, Le Général Alexandre Kiréeff et ï ancien-catolicisme, Bern, 1911., str. 224.
240 250
P R A V O S L A V N A CRKVA I J E D I N S T V O KRŠĆANA
"Ciljevi ekumenskog pokreta kako su formulirani prilikom utemeljenja Svjetskog
savjeta Crkava (SSC)... ne odgovaraju idealu kršćanstva niti ciljevima Kristove
crkve".268 Osuđeno je svako sudjelovanje u Svjetskom savjetu. Premda su za takav
stav postojali teološki razlozi, treba uzeti u obzir i međunarodnu napetost toga
doba - "hladni je rat" tada bio na vrhuncu. Međutim, 1961. godine Moskovska
patrijaršija zatražila je prijam u članstvo SSC-a i bila primljena; to je otvorilo vrata
članstvu i drugih Pravoslavnih crkava komunističkoga svijeta. Od tada je pravo-
slavlje potpunije i dostojnije predstavljeno na skupovima SSC-a.
Pa ipak, unatoč sudjelovanju u SSC-u, pravoslavni često svoje sudjelovanje
smatraju upitnim. Na nekoliko ranijih skupova oni se nisu mogli odlučiti da
potpišu glavne odluke, pa su donosili odvojene deklaracije; posebno važna je
deklaracija pravoslavnih izaslanika u Evanstonu, 1954. Nakon 1961. godine,
pravoslavni kršćani su prestali podnositi zasebne izjave, iako bi se neki voljeli vratiti
na raniju praksu. Pravoslavni su redovito nadglasavani od protestantske većine
pa su morali inzistirati na stavu da se o doktrinarnim pitanjima ne može odlučivati
većinskim glasovanjem. Isto su se tako žalili što se na skupovima SSC-a ne usmje-
ruje dovoljno pozornosti na molitvu i duhovnost. Pravoslavni glasnogovornici
smatraju nepoželjnim kako "horizontalizam" SSC-a, naglašen posljednjih godina,
tako i pretjerano isticanje društvenih i privrednih pitanja na štetu ozbiljnih teo-
loških rasprava. Redovito su nastojali podsjetiti na prvobitni cilj SSC-a, a to je
traženje obnove kršćanskog jedinstva na temelju doktrinarnog slaganja.
Za pravoslavne je od presudne važnosti da SSC u službenom definiranju svojih
temelja ustvrdi kako je "Svjetski savjet Crkava bratstvo Crkava koje ispovijeda
Gospoda Isusa Krista kao Boga i Spasitelja i stoga zajedno nastoji ispuniti zajed-
ničko pozvanje u slavu jednoga Boga, Oca, Sina i Svetoga Duha". Ako bi jasna
definicija vjere u Kristovu božansku prirodu i u trojnu prirodu Boga bila na bilo
koji način okrnjena, za pravoslavne bi kršćane onda bilo vrlo teško da i dalje budu
članovi toga Saveza.
Dokument od posebne važnosti za pravoslavlje je izjava iz Toronta koju je
1950. usvojilo Središnje povjerenstvo SSC-a, a koja pomno izražava sljedeće:
"Članstvo ne podrazumijeva da svaka Crkva mora druge Crkve smatrati istinskima
u pravom smislu riječi". To pravoslavnim kršćanima omogućuje da pripadaju
SSC-u ne odričući se svoga vjerovanja da je pravoslavlje ona istinska Crkva koja
jedina izražava punoću vjere. Oni pravoslavni koji se protive članstvu u SSC-u
stoje na stajalištu da pripadati ekumenskom pokretu znači zapasti u "herezu
ekumenizma" prema kojoj su sve kršćanske vjeroispovijesti ravnopravne. Ali u
268
Anderson, Major Portions of the Proceedings, str. 240.
PRAVOSLAVNA CRKVA
svjetlu izjave iz Toronta postaje sasvim jasno da članstvo u SSC-u ne uključuje
išta slično. Pravoslavni predstavnici na skupu u Torontu uporno su ponavljali -
često time bacajući u očaj prisutne - pravoslavnu tvrdnju da su oni jedna jedina
istinska Crkva.
Pravoslavno sudjelovanje u SSC-u je činitelj prvorazrednog značenja za eku-
menski pokret; upravo prisutnost pravoslavnih kršćana- a u manjoj mjeri i prisu-
tnost starokatolika i anglikanaca - priječi da SSC postane jednostavno panpro-
testantski savez i ništa više od toga. I obrnuto, ekumenski pokret važan je za
pravoslavlje: pomoću njega su različite Pravoslavne crkve izašle iz relativne izolacije
jer su se susrele i uspostavile živi dodir s nepravoslavnim kršćanima. Mi pravoslavni
vjernici smo tamo ne samo da svjedočimo o tome u što sami vjerujemo već i da
saslušamo što drugi imaju reći.
UČITI JEDNI OD DRUGIH
Homjakov je, nastojeći opisati stav pravoslavnih prema drugim kršćanima, u
jednom pismu upotrijebio sljedeću parabolu. Gospodar ode na put prepustivši
svoje učenje trima učenicima. Najstariji od njih vjerno je ponavljao, ništa ne
mijenjajući, ono čemu ga je gospodar naučio. Jedan od dvojice mladih nešto je
dodao gospodarovu učenju, dok je drugi nešto od toga oduzeo. Po povratku
gospodar se ne naljuti ni na jednoga. Dvojici mladih reče: "Zahvalite starijem
bratu; bez njega nikada ne biste sačuvali istinu koju sam vam ostavio". Okrenuvši
se najstarijem bratu, reče: "Zahvali svojoj mladoj braći; bez njih ne bi shvatio
istinu koju sam ti ostavio".
Pravoslavni kršćani, u svoj svojoj skromnosti, vide sebe u ulozi najstarijega
brata. Vjeruju daje Božjom milošću njima bilo omogućeno sačuvati istinsku vjeru
neokrnjenom, "ne dodavši joj niti joj išta oduzevši". Uvjereni su da nastavljaju
drevnu Crkvu, tradiciju apostola i svetih otaca, vjerujući da je njihova dužnost
da u rascjepkanom i zbunjenom kršćanskom svijetu današnjice svjedoče o toj
neprekinutoj predaji koja je, iako nepromijenjena, još uvijek mlada, živa i nova.
Danas na Zapadu postoje mnogi, kako medu katolicima tako i medu protes-
tantima, koji se žele osloboditi "kristalizacije i fosilizacije" šesnaestog stoljeća i
"posegnuti za vremenom prije reformacije i srednjega vijeka". Postoje također
mnogi zapadni kršćani koji nastoje steći čvrsto doktrinarno uporište, suprot-
stavljajući se pritom kako krajnjem liberalizmu koji dovodi u sumnju temeljno
biblijsko učenje tako i krutom fundamentalizmu. Upravo u tome pravoslavlje im
može pomoći. Pravoslavlje je ostalo izvan kruga ideja u kojemu su se kretali
zapadni kršćani u posljednjih osam stoljeća; ono nije prošlo kroz skolastičku
240 252
PRAVOSLAVNA CRKVA I J E D I N S T V O KRŠĆANA
revoluciju, reformaciju i protureformaciju, već još uvijek živi u staroj predaji svetih
otaca koju toliki na Zapadu sada žele obnoviti. Upravo to je ekumenska uloga
pravoslavlja: preispitati usvojene formule latinskoga Zapada, srednjega vijeka i
reformacije. Istodobno pravoslavlje, koje se ne temelji na izvanjskom slovu Svetog
pisma već na načinu na koji je Crkva tokom stoljeća doživljavala i živjela Sveto
pismo, može ponuditi srednji put između fundamentalističke doslovnosti i polu-
agnosticizma ekstremnih liberala.
Pa ipak, ako je na nama pravoslavnim kršćanima da ispunimo tu zadaću kako
valja, onda moramo bolje nego što nam je to do sada uspijevalo razumjeti vlastitu
tradiciju; a upravo Zapad nam može u tome pomoći. Mi pravoslavni vjernici
moramo zahvaliti svojoj mladoj braći jer smo u dodiru sa Zapadom uspjeli dobiti
novi uvid u pravoslavlje.
Te su dvije strane tek počele otkrivati jedna drugu, pa svaka može od one druge
mnogo naučiti. Kao što je u prošlosti odvajanje Istoka od Zapada bilo velika
tragedija za obje strane i uzrok žalosnog osiromašenja tako se obnova dodira
između Istoka i Zapada već pokazuje kao izvor obogaćenja. Zapad sa svojim
kritičkim standardima i svojim biblijskim i patrističkim znanjem može pomoći
pravoslavnim kršćanima da na nov način shvate povijesnu pozadinu Svetog pisma
te pomnije i s većim razumijevanjem iščitavaju svete oce. Pravoslavlje od svoje
strane može zapadnim kršćanima donijeti novu svijest o unutarnjem značenju
tradicije i pomoći im da na svete oce gledaju kao na živu stvarnost. (Rumunjsko
izdanje Philokalie pokazuje kako se korisno mogu spojiti zapadni kritički standardi
i tradicionalna pravoslavna duhovnost). Pravoslavni kršćani nastoje uvesti češće
pričešćivanje i primjer njihove zapadne braće može na njih djelovati poticajno;
mnogi zapadni kršćani su pak osjetili koliko su njihove molitve dublje i bogatije
u dodiru s pravoslavnim ikonama, Molitvom Isusu i bizantskom liturgijom. U
posljednjih sedamdeset godina progonjena Pravoslavna crkva u Rusiji i drugdje
podsjetila je Zapad na središnje značenje mučeništva te poslužila kao živo svjedo-
čanstvo vrijednosti kreativne patnje. Sad kad se u nekadašnjim komunističkim
zemljama našla u pluralističkom položaju i kad Grčka crkva proživljava sve veću
sekularizaciju - zapadno iskustvo će sigurno pomoći pravoslavnim kršćanima da
se odlučnije suoče s problemom kršćanskog života u postkonstantinovskom indus-
trijskom društvu.
Obje strane imat će velike koristi ako nastave razgovarati jedna s drugom.
 Preporuke za daljnje čitanje

RANA CRKVA I B I Z A N T
Alexander Schmemann u knjizi The Historical Road of Eastern Orthodoxy (New
York, 1963.) vrlo živo oslikava to razdoblje (dakako, s pravoslavne točke gledišta).
Izdavačka djelatnost Akademije sv. Vladimira planira objaviti povijest Pravoslavne
crkve u više svezaka; u prva dva objavljena sveska postavljeni su visoki kriteriji:
Imperial Unity and Christian Divisions: The Church 450-680 A.D. Johna Meyen-
dorffa (New York, 1989.) i The Christian East and the Rise of the Papacy: The
Church 1071-1453A. D. Aristeidesa Papadakisa i Johna Meyendorffa (New York,
1994.). The Orthodox Church in the Byzantine Empire (Oxford, 1986.) daje solidan
sveuobuhvatan pregled, ali malo pozornosti posvećuje životu svetaca i vjeri u
narodu. History of the Byzantine State (drugo izdanje, Oxford, 1868.) još uvijek
je najbolja opća povijest. O humanitarnom radu crkve vidi: Byzantine Philanthropy
and Social Welfare Demetriosa J. Constantelosa (novo izd., New Rochelle, 1991.).
Patristička (svetootačka) i bizantska teologija. John Meyendorff: Bizantine
Theology: Historical Trends and Doctrinal Themes (New York, 1974.) daje najbolji
opći uvod; usporedi s: The Christian Tradition: A History of the Development of
Doctrine, sv. 1-2 Jaroslava Pelikana (Chicago, 1971.-74.). Kao klasičan rad jednog
od najistaknutijih pravoslavnih teologa dvadesetog stoljeća pogledajte tri sveska
Georgesa Florovskog: The Eastern Fathers of the Fourth Century; The Byzantine
Fathers of the Fifth Century; The Byzantine Fathers of the Sixth and Eight Centuries,
u: Collected Works, sv. 7-9, koji na žalost nisu popraćeni referencama i bilješkama
(Vaduz/Belmont, 1987.). O kristologiji pogledaj: Christ in Eastern Christian
Thought, Johna Meyendorffa (New York, 1975.); to je dobar prikaz iako pod-
cjenjuje Dionizija. Izvrsna je knjiga Andrewa Loutha, The Origins of the Christian
Mystical Tradition: From Plato to Denys (Oxford, 198
O pojedinim očima treba preporučiti sljedeće radove:

255
PRAVOSLAVNA CRKVA
Jean Danielou i Herbert Musurillo, From Glory to Glory: Texts from Gregory
of Nissas Mystical Writings (London, 1962.).
Andrew Louth, Denys the Areopagite (London, 1989.).
Lars Thunberg, Microcosm and Mediator: The Theological Anthropology of
Maximus the Confessor (novo izd., Chicago, 1995.); djelo dopunjava popularniji
rad istog autora, Man and Cosmos: the Vision of St Maximus the Confessor (New
York, 1985.), te djelo Andrewa Loutha, Maximus the Confessor (London, 1996.).
Za spise sv. Simeona Novog Bogoslova vidi: The Discourses,, prijev. C. J. de
Catanzaroa (The Classics of Western Spirituality: New York, 1980.); The Practical
and Theological Chapters and the Three Theological Discourses, prijev. Paula Mc
Guckina (Cistercian Studies 41: Kalamazoo, 1982.J; Hymns ofDivine Love, prijev.
Georgea A. Maloneya (Denville, bez datuma). Simeona su najpouzdanije pred-
stavili Basil Krivosheine u: In the Light of Christ: St Simeon the New Theologian
(New York, 1987.) i H. J. M.Turner u knjizi St Simeon the New Theologian and
Spiritual Fatherhood (Leyden, 1990.). Djelo Georgea A. Maloneya, The Mystic of
Fire and Light: St Symeom the New Theologian (Denville, 1975.) čitko je ali je i
površnije.
Odlomke iz djela sv. Grgura (Grigorija) Palame, The Triads preveo je Nikola
Gendle (The Classics of Western Spirituality: New York, 1983.). John Meyerdorff
dao je kratak ali sveobuhvatan prikaz hezihazma u: St Gregory Palamas and Or-
thodox Spirituality (New York, 1974.); njegovo glavno djelo, A Study of Gregory
Palamas (London, 1964.) još je uvijek fundamentalno djelo.
Istočna Pravoslavna crkva. A Histo?y of Christianity in Asia, sv.I: Beginnings
to 1500 (San Francisco, 1992J, S. H. Moffetta daje potpun i dobro osvjedočen
prikaz. Aziz S. Atiya u knjizi A Hismy of Eastern Christianity (2. izd., Millwood,
1980.) p o k r i v a rano i suvremeno razdoblje. The Rise of the Monophysite Movement
W. H. C. Frenda (Cambridge, 1972.), detaljan je povijesni traktat. The Council
ofChalcedon and the Armenian Church (London, 1967.), Karekina Sarkissiana
(koji je poslije postao katolikos Kilikije), pokazuje kako su nekalcedonci Kalce-
donske odluke odbacili uglavnom iz neteoloških pobuda. Usporedi s djelom
Paulosa Gregoriosa, Williama H. Lazaretha i Nikosa A. Nissiotisa, Does Chalcedon
Divide or Unite? (Ženeva, 1981.). O sirijskoj duhovnosti vidi djelo Roberta
Murraya, Symbols of Church and Kingdom: A Study in Early Syriac Tradition
(Cambridge, 1975.), kao i knjigu Sebastiana Brocka, The Syriac Fathers on Prayer
and the Spiritual Life (Cistercian Studies 101: Kalamazoo, 1987.). O Koptima
konzultirajte: Christian Egypt: Faith and Life (Kairo, 1970.), Otta F. A. Meinar-
dusa. The Ascetical Homilies of St Isaac the Syrian., u prijevodu Dana Millera
(Manastir Svetog Preobraženja, Boston, 1984.), oslanja se i na grčki prijevod i
256
P R E P O R U K E ZA D A L J N J E ČITANJE
na sirijski original; vidi također, Isaac od Niniveh, The second part, pogl. IV-XLI,
u prijevodu Sebastiana Brocka (Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium
555: Louvain, 1995.).
Raskol između Istoka i Zapada. Ako tražite dobro dokumentiran činjenički
tekst, više povijesni nego teološki, pročitajte djelo The Eastern Schism (Oxford,
1955.), Stevena Runcimana koje se odnosi na razdoblje do 1204. godine; uspo-
redite s djelom Byzantium and the Roman Primacy, F. Dvornika (2. izd., New
York, 1979.). U djelu Western Society and the Church in the Middle Ages, R. W.
Southerna (Pelican History of the Church, sv. 2., Harmondsworth, 1970., pono-
vno tiskano 1990.), na str. 53.-90. autor daje kratak ali oštrouman prikaz, iako
ništa ne kaže o Fociju. The Photian Schism: History and Legend (Cambridge,
1948.), F. Dvornika, i dalje ostaje klasično djelo o Fociju. Na temu filioque u
devetom stoljeću pogledajte djelo Richarda Haugha, Photius and the Carolingians:
The Trinitarian Controversy (Belmont, 1973.), koje je dobro argumentirano, ali
ne tako miroljubivo kao Dvornikovo. Radi preispitivanja pitanja filioque pogle-
dajte Spirit of God, Spirit of Christ (Ženeva, 1981.), Lukasa Vischera. Djelo The
Council of Florence (Cambridge, 1959.), Josepha Gilla, povijesno je kompletno i
znanstveno utemeljeno ali začudo neosjetljivo na pravoslavne teološke preoku-
pacije. Yves M.-J. u djelu After None Hundred Years (New York, 1959.), daje
dalekovidnu analizu temeljnih pitanja onako kako ih vidi naklonjeni rimokatolik;
znatno stroži sud donosi pravoslavni Philip Sherrard u djelima The Greek East
and the Latin West (London, 1959.) i Church, Papacy and Schism (London, 1978.).
TURSKO RAZDOBLJE
Najbolji opći pregled na engl. jeziku dao je Steven Runciman, iako se tek ogra-
ničeno koristi grč. izvorima, u djelu: The Great Church in Captivity: A Study of
the Partriarchate of Constantinoplefiv?nthe Eve of the Turkish Conquest to the Greek
War of Independence (Cambridge, 1986.). Studies and Documents relating to the
History of the Greek Church and People under Turkish Domination, Theodora H.
Papadopoullosa (Bruxelles, 1952.), više je stručno djelo. O pravoslavnim vjer-
nicima i rimokatolicima vidi: Charles A. Frazee, Catholics and Sidtans: The Church
and the Ottoman Empire, 1453-1923 (Cambridge, 1983.) i Timothy Ware, Eustra-
tios Argenti: A Study of the Greek Church under Turkish Ride (Oxford, 1964.). A
History of Orthodox Theology since 1453, Georgea A. Maloneya (Belmont, 1976.),
pionirski je rad koji u pojedinostima nije uvijek točan, ali osim Grka obrađuje i
Slavene i Rumunje. Korespondenciju između luterana i patrijarha Jeremije II.
preveo je George Mastrantonis: Augsburg and Constantinople (Brookline, 1982.).
257
 PRAVOSLAVNA CRKVA
Pioneer for Unity Colina Daveya (London, 1987.)» daje mnogo informacija o
Kritopoulosu. Ispovijed.\ Petra Mogile koja je revidirana u Jasiju, naći ćete kod J.
J. Overbecka (izd.), The Orthodox Confession of the Catholic and Apostolic Eastern
Chtirch (London, 1898.); za Dositejevu (i Lukarisovu) Ispovijed vidi: J. N. W. B.
Robertson (izd.), The Acts and Decrees of the Synod of Jeruzalem (London, 1890.);
za pregovore između pravoslavnih i non-jurora vidi: The Orthodox Church of the
East in the Eighteenth Century (London, 1868.). The Revival of Greek Thought
1620-1830, G. P. Hendersona (Edinburgh/London, 1971.), više se bavi filozo-
fijom nego teologijom.
O duhovnom životu za vladavine Turaka vidi studije Konstantina Cavarnosa
u korisnoj seriji "Suvremeni pravoslavni sveci", St Cosmos Aitolos (Belmont, 1971.);
St Macarios of Corinth (Belmont, 1972.) ; St Nicodemos the Hagiorite (Belmont,
1974.). Nomikos Michael Vaporis preveo je Propovijedi svetog Kuzme u: Father
Kosmas the Apostle of the Poor (Brookline, 1977.). O osobnom učenju svetog
Nikodema sa Svete gore vidi njegovo djelo, A Handbook of Spiritual Counsel, koje
je preveo Peter A. Chamberas (The Classics of Western Spirituality, New York,
1989.). Izvještaje o novim mučenicima {neomartyres) često iz usta očevidaca dali
su Leonidas J. Papadopoulos i Georgia Lizardos u New Martyrs of the Turkish
Yoke (Seattle, 1985.).
SUVREMENA GRČKA
O dogadajima koji su doveli do autokefalnosti Ekumenske patrijaršije pogledajte
The Orthodox Church and Independent Greece, Charlesa, A. Frazeea (Cambridge,
1969.). Peter Hammomd u djelu The Waters of Marah (London, 1956.) daje
dirljivu, izvrsno napisanu, iako mjestimice idealiziranu, sliku Grčke crkve krajem
četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Mario Rinvolucri u knjizi The Anatomy
of a Church: Greek Orthodoxy Today (London, 1966.) ukazuje na neprestani prodor
sekularizacije. Osvrt na najnovije dogadaje naći ćete u: Kallistos Ware, The Church
u A Time of Transition, Greece in the 1980s Richarda Clogga (London, 1983.),
na str. 208-230.
Grčka dijaspora. Zanimljivo je, iako nepotpuno i mjestimice netočno, djelo
Theodorea E. Dowlinga i Edwina W. Fletchera, Hellenism in England (London,
1915.). The Greeks in the United States, Theodora Salouteosa (Cambridge, Massa-
chusetts,1964.) mnogo je temeljitiji rad. Pogledajte i The Odyssey of Hellenism in
A?nerica, Georgea Papaioannoua (Solun, 1985.) te Greek Americans: Struggle and
Success (2. izd., New Brunswick, 1989.), Charlesa C. Moskosa.
256
P R E P O R U K E ZA D A L J N J E ČITANJE
RUSIJA
Ways of Russian Theology u; The Collected Works, sv. 5-6, Georgesa Florovskog
(Belomont/Vaduz, 1979., 1987.) temeljno je djelo iako ponekad suviše samo-
svojno. O ranom razdoblju vidi: A History of the Russian Church to 1448, Johna
Fennella (London, 1995J. A Treasury of Russian Spirituality, G. P. Fedotova
(London, 1950.), dobar je izvor originalnih tekstova. The Russian Religious Mind,
istog autora (2. sv., Cambridge, Massachusetts, 1946.,1966.), odnosi se na raz-
doblje od desetog do petnaestog stoljeća; to je još uvijek važno djelo, iako pomalo
zastarjelo. The Byzantine Co?nmonwealth: Eastern Europe, 500-1453 (London,
1971.), odlično je djelo o pokrštravanju Slavena (i mnogim drugim temama).
John Meyendorff u: Byzanthm and the Rise of Russia (Cambridge, 1981.), auto-
ritativno piše o četrnaestom stoljeću. O manastirskoj tradiciji vidi djelo Sergija
Bolshakoffa, Russian Mystics (Cistercian Studies 26: Kalamazoo, 1977.); Muriel
Heppell (prev.), ThePaterikoftheKievan Caves Monastery (Harvard, 1989.); Pierre
Kovalevski, St Sergius and Russian Spirituality (New York, 1976.). Za tumačenje
ukrajinskog pravoslavlja vidi: Outline History of the Ukrainian Orthodox Church
1. sv., 988-1596, Ivana Wlasowskog (Bound Brook, New Jersey, 1956.). Podro-
bniju raspravu iz pera ukrajinskoga katolika naći ćete u: A History of the Church
in Ukraine 2. sv.; to the End of the Thirteenth Century Sophije Senyk (Orientalia
Christiana Analecta 243: Rim, 1993.).
O sporovima sedamnaestog stoljeća koji uključuju i patrijarha Nikona vidi:
Russia, Ritual, and Reform Paula Meyendorffa (New York, 1991.). Vanjska orga-
nizacija Crkve u sinodskom razdoblju obrađena je u djelu The Russian Levites:
Parish Clergy in the Erighteenth Century (Cambridge, Massachusetts, 1977.) i The
Parish Clergy in Nineteenth Century Russia: Crisis, Reform, Counter-Reform (Prin-
ceton, 1983.). O unutarnjem životu, vidjeti studije Nadežde Gorodecki, Saint
Tikhon Zadonsky: Inspirer ofDostojevsky (London, 1951.) i The Humiliated Christ
in Modem Russian Thought (London, 1938.).
O svetom Pasiji Veličkovskom treba čitati njegovu autobiografiju u prijevodu
J. M. E. Featherstonea, The Life of Pasij Velickovskij (Harvard, 1989.), te neke
druge izvorne materijale kod oca Serafima (Rose): Blessed Paisius Velichkovsky,
(St Herman of Alaska Brotherhood, Platina, 1976.).; usp. sa Starets Paisii Velic-
hkovsii, Sergeja Četverikova (Belmont, 1980.). O rumunjskim vezama svetog
Pasije vidi: Romania: Its H esychast Tradition and Culture, episkopa Serafima Joan ta
(Willwood, 1992.). Iulia de Beausobre u Flame and Snow donosi zapanjujuću ali
osobnu priču o svetom Serafimu Sarovskom (London, 1945.); više činjenični
259
PRAVOSLAVNA CRKVA
pristup naći ćemo kod Valentina Zandera, Sveti Serafim Sarovski (London, 1975.).
Anonimnu apologiju Isusove Molitve, The Way of the Pilgrim, preveo je, medu
ostalim, i R M. French (London, 1954.). O optinskim igumanima vidi: Russian
Letters of Direction 1834-1860, izd. Iulia Beausobre (London, 1944.) i Staretz
Aynbrosy: Model for Dostoevsky's Staretz Zossima, Johna B. Dunlopa (Belmont,
1972.). O ženskom monaštvu devetnaestog stoljeća vidi: Holy Women of Russia,
Brende Meehan (San Francisco, 1993.)- U Spiritual Counsels of Father John of
Kronstadt (London, 1967.), izdavača W. Jardinea Greensbrookea, naći ćete temat-
ski poredane odlomke iz My Life in Christ, Svetog Ivana Kronštatskog; usporedi
Father John of Kronstadt: A Life (London?, 1978.), biskupa (episkopa) Aleksandra
(Semenoff-Tian-Chansky).
The Russian Religious Renaissance of the Twentieth Century, TVikolaja Zernova
(London, 1963.)? djelomično se temelji na osobnim dodirima s vodećim člano-
vima pokreta obnove. Ultimate Questions: An Anthology of Modern Russian Religious
Thought, izdavača Alexandra Schmemanna (New York, 1965.), sadrži dobar izbor
materijala. Uspješan prikaz jednog od najizvornijih ruskih teologa početka stoljeća
dao je Robert Slesinski u: Pavel F1 orensky: A Metaphysics of Love (New York,
1984.). O situaciji u Crkvi uoči revolucije pogledajte: Church and State in Russia:
The Last Years of the Empire 1900-1917, John Shelton Curtissa (New York, 1940.),
te A Vanquished Hope: The Movement for Church Renewal in Russia 1905-1906,
Jamesa W. Cunninghama (New York, 1981.).
Crkva pod komunističkom vlascu. Najbolji od starijih prikaza su iz pera
Waltera Kolam, Religion in the Soviet Union (London, 1961.) i Nikite Struvea,
Christians in contemporary Russia (London, 1967.). The Russian Church under
Soviet Regime 1917-1982, Dimitrija Pospijelovskog (2 sveska, New York, 1984.),
premda je temeljito djelo, ipak jednostrano obraduje rusko iseljeništvo. Knjiga
The Russian Orthodox Church: A Contemporary History, Jane Ellis (London, 1986.),
koja pokriva razdoblje od 1965. do 1985., uravnotežena je i objektivna iako joj
tema i te kako leži na srcu. Od mnogih knjiga o Solženjicinu, The Spirit of
Solzhenitsyn, Oliviera Clementa (London, 1976.), ova ima prednost što ju je
napisao istaknuti pravoslavni mislilac. O najnovijim promjenama pogledajte kod
Jane Ellis, The Russian Orthodox Church: Triumphalism and Defensiveness (Oxford/
London, 1996.) i Nathaniela Davisa, A Long Walk to Church: A Contemporary
History of Russian Orthodoxy (Boulder, 1995.). O Ocu Menu vidjeti djelo Elisabeth
Roberts i Ann Shukman, Christianity for the Twenty-First Centwy:The Life and
Work of Alexander Men (London, 1996.). Progone i obnovu katoličanstva istočnog
obreda prikazao je Serge Keleher u: Passion and Resurrection - The Greek Catholic
Church in Soviet Ukraine, 1939-1989 (LViv, 1993.).
260
P R E P O R U K E ZA D A L J N J E ČITANJE
Ruske misije. Solidni pregled koji uključuje i Grčku naći ćete kod Jamesa J.
Stamoolisa, Eastern Orthodox Mission Theology Today (Maryknoll, 1986.). O
aljaškoj misiji vidi kod Paula D. Garretta, St Innocent Apostle to A?nerica (New
York, 1979.), kao i dobro odabranu antologiju Michaela Olekse, Alaskan Missio-
nary Spirituality (New York, 1987.).
Rusko iseljeništvo. Za opći uvid pogledajte Russia Abroad: A Cultural History
of the Russian Emigration 1919-1939, Marca Raeffa (New York/ Oxford, 1990.).
0 ruskim vjerskim pokretima u Parizu vidi: St Sergius in Paris: The Orthodox
Theological Institute, Donalda A. Lowriea (London, 1954.); važna je studija
Theology in the Russian Diaspora: Church, Fathers, Eucharist in Nikolai Afanas'ev
(1893-1966), Aidana Nicholsa (Cambridge, 1989.). James Pain i Nikolaj Zernov
(izd.), A Btdgakov Anthology (London, 1976.); Nikolaj Berdyaev, Dream and
Reality: An Essay in Autobiography (London, 1950.). Iskustva oženjenoga ruskog
paroha naći ćete kod Alexandra Elchaninova, The Diary of a Russian Priest (Lon-
don, 1967.) - izvrsno kao neobvezni uvod u pravoslavnu pastoralnu teologiju.
Sergej Hackel u djelu Pearl of Great Price:The Life of Mother Maria Skobtzova
(1891-1945), (London, 1981.), opisuje život ruske monahinje koja je u oku-
piranom Parizu u vrijeme drugoga svjetskog rata štitila Židove i umrla u plinskoj
komori Ravensbriicka. O Rusima i drugima u Sjedinjenim Državama pogledajte
Orthodox America 1794-1976, Constance J. Tarasar (izd.) (New York, 1975.); o
ruskom pravoslavlju u dijalogu s američkom kulturom vidi: Ugolnik, The Illumi-
nating Icon (Grand Rapids, 1989.). Zanimljiva je knjiga Andrew Blanea (izd.),
Georges Florovsky: Russian Intellectual and Orthodox Churchman (New York,
1993.).
PRAVOSLAVNA T E O L O G I J A
Opća istraživanja. The Mystical Theology of the Eastern Church, Vladimira Losskog
(London, 1957.), vrlo je vrijedno djelo i zaslužuje višekratno čitanje. Pogledajte
1 ostale knjige Loskog: The Vision of God (London, 1963.) i In the Image and
Likeness of God (New York, 1974.). Kallistos Ware u knjizi The Orthodox Way
obraduje mnoge od tih tema na jednostavniji način. Dogmatics iz pera Dumitrua
Stoniloaea počeo se objavljivati na engleskom jeziku pod naslovom The Experience
of God (Brookline, 1994.).
Biblijska teologija.To nije područje na kojemu se pravoslavlje dvadesetog
stoljeća posebno istaknulo iako su se počela objavljivali neka korisna djela kao
The Gospel Image of Christ, Veselina Kesića (novo izd. New York, 1992.), te Spirit
of Truth: the Holy Spirit in Johannine Tradition, 2. sv., Johna Brecka (New York,
256 260
PRAVOSLAVNA CRKVA
1991.). Bible, Church, Tradition: an Eastern Orthodox View u The Collected Works,
1. sv., Georgesa Florovskog (Belmont, 1972.), majstorski je sažeo temeljne smjer-
nice.
Crkva. Esej Aleksisa Homjakova, "The Church is One" u: Russia and the
English Church W. J. Birkbecka (London, 1895.) snažno izražava jedinstvo ze-
maljske i nebeske Crkve. The Orthodox, Church Sergeja Bulgakova (London,
1935.), pomaže nam shvatiti međuovisnost hijerarhije i laika kao i prijam na koji
su naišli crkveni sabori. Esej Florovskoga, "The Catholicity of the Church " u: Bible,
Church, Tradition, str. 37-55, više kaže u devetnaest stranica nego što većina autora
uspije izraziti u čitavim svescima. O "euharistijskoj ekleziologiji" vidi vrlo rječit
ali i prenaglašen prikaz Nikolaja Afanassijeva, "The Church which presides in
Love" u: The Pre?nacy of Peter Johna Meyendorffa (novo izd., New York, 1992.);
međutim u tom je tekstu suviše oštar kontrast između "euharistijske" i "uni-
verzalne" ekleziologije. John D. Zizioulas (sada pergamonski metropolit) dao je
u djelu Being as Communion: Studies in Personhood and the Chuch (London/New
York, 1985.) važne ispravke. Rumunjski pristup očit je u djelu Theology and the
Church, Dumitrua Stoniloaea (New York, 1980.). Korisni su uvodi u Pravoslavno
kanonsko pravo, The Challenge of our Past, Johna H. Ericsona (New York, 1991.)
i The Church of the Ancient Councils: The Disciplinary Work of the First Four
Ecumenical Councils, arhiepiskopa Petra (PHuillier) (New York, 1996.).
Teologija stvaranja i ekološka kriza. The Human Presence: Ecology of the Age
of the Spirit, Paulosa Mar Gregoriosa (novo izd. New York, 1987.) često se osvrće
na grčke svete oce. The Rape of Man and Nature: An Enquiry into the Origin and
Consequences of Modern Science (Ipswich, 1987.), snažno je argumentirano djelo
iako nepravedno negativistički raspoloženo prema suvremenoj znanosti.
Ljudska priroda, spolnost, brak. O specifičnim ženskim darovima vidi:
Woman and the Salvation of the World, Paula Evdokimova (New York, 1990.).
The Freedom of Morality, Christosa Yannarasa (New York, 1984.), smjelo je i
kontroverzno prevrednovanje pravoslavnog učenja o askezi i spolnosti; usporedi
Christianity and Eros, Philipa Sherrarda (London, 1976.). Deification in Christ:
Orthodox Perspectives on the Nature of the Human Person, Panayiotisa Nellasa (New
York, 1987.), posebno se bavi Božjim likom i padom čovjeka. O teologiji braka
vidi poticajnu raspravu Paula Evdokimova, The Sacrament of Love: The Nuptial
Mystery in the Light of Orthodox Tradition (New York, 1985.) i djelo Johna
Meyendorffa, Marriage: An Orthodox Perspective (drugo izd. New York, 1975.),
koje ima činjenični pristup; oba sadrže bogoslužje vjenčanja.
Otajstvena teologija. Od mnogih djela Alexandra Schmemanna s tog područja
posebno je vrijedno For the Life of the World:Sacraments and Orthodoxy (New York,
262
P R E P O R U K E ZA D A L J N J E ČITANJE
1969.); Of Water and the Spirit (New York, 1974.)(o krštenju), te njegovo po-
sljednje djelo objavljeno poslije smrti, The Eucharist: Sacraments of the Kingdom
(New York, 1988.). Starija studija "Monaha Istočne crkve" (LevGillet), Orthodox
Spirituality (novo izdanje London, 1978.), jednostavno je ali duboko djelo. Najra-
finiraniji je bizantski pristup svetog Nikolaja Cabasile, The Life in Christ, u prije-
vodu C. J. de Catanzaroa (New York, 1984.). Suvremeni iguman sa Svete gore,
arhimandrit Vasileios, u djelu Hymn of Entiy: Liturgy and Life in the Orthodox
Church (New York, 1984.) prikazuje kako euharistija povezuje sve stvari.
O ispovijedi pogledajte Sin in the Orthodox Church, V. Palashovskog (New
York, bez datuma) i Repentence and Confession in the Orthodox Church, Johna
Chryssavgisa (Brookline, 1990.). O svećenstvu konzultirajte The Ministry of the
Church:The Image of Pastoral Care, Josepha J. Allena (New York, 1986.). Dvije
pravoslavne rasprave o zaređenju žena - prva koja se suprotstavlja, a druga koja
se donekle priklanja tome - naći ćete u: Women and the Pristhood, izd. Thomasa
Hopka (New York, 1983.) te u djelu Elisabeth Behr-Siegel, The Ministry of
Wiomen in the Church (Redondo Beach, 1991.). O otajstvenom izlječenju vidi:
Health and Medicine in the Eastern Orthodox Tradition, Stanleyja S. Harakasa
(New York, 1990.).
LITURGIJSKO BOGOSLOVLJE
O prijevodu Božanske liturgije na "tradicionalni" jezik vidi: Service Books of the
Orthodox Church, izd. Herman, biskup (episkop) Filadelfije (dva sveska, St Tic-
hon's, South Canaan, 1984.); o prijevodu na "suvremeni" engleski jezik vidi: The
Order of the Divine and Holy Liturgy (Brookline, 1987.). The Orthodox Liturgy,
Hugha Wybrewa (London, 1989.) jasno je i korisno djelo o povijesti obreda; za
podrobnije podatke obratite se djelu Hans-Joachima Schultza, The Byzantine
Liturgy (New York, 1986.). Potpunu i mjerodavnu povijest liturgije piše Robert
E. Taft, vidi: The Great Entrance i Diptychs (Orientalia Christiana Analecta 200,
238: Rim, 1975., 1991.). Serve the Lord with Gladness ("The Monk of the Eastern
Church", New York, 1990.) sadrži kratke ali divno izražene meditacije o liturgiji.
Klasično bizantsko tumačenje naći ćete kod svetog Nikole Kabasile, A Commentary
on the Divine Liturgy, u prijevodu J. M. Husseya i P. A. McNultyja (novo izdanje,
London, 1978.).
Service Books of the Holy Orthodox-Catholic Apostolic Church, u prijevodu Isabel
Florence Hapgood (drugo izd., New York, 1922.), opsežan je zbornik materijala
priređen pod blagoslovom Tihona Moskovskog dok je bio ruski arhiepiskop
(nadbiskup) u Americi; još uvijek se njime uvelike koriste pravoslavni engleskoga
256 262
PRAVOSLAVNA CRKVA
govornog područja. The Liturgikon: the Book of Divine Services for the Priest and
Deakon (Englewood, 1989.), djelo koje je izdala Antiohijska arhiepiskopija (nad-
biskupija) u Sjedinjenim Državama, bolje je prevedeno i uređeno od prijevoda I.
F. Hapgood. Kompletni tekstovi za Božić, Bogojavljenje i sedam drugih velikih
blagdana (praznika) sadržani su u: The Fests Menaion, a preveli su ih Majka Marija
i arhimandrit Kallistos Ware (London, 1969.). Za korizmeno bogoslužje vidi:
The LentenTradition (Tondon, 1978.), istih prevoditelja; za uskrsne blagdane
(praznike) vidi: The Pentecostarion (Holy Transfiguration Monastery, Boston,
1990.). "A Monk of the Eastern Church", The Year of Grace of the Lord (New
York, 1980.), komentira tekstove Svetog pisma za nedjelje i za velike blagdane
(praznike) tokom čitave liturgijske godine, a metropolit Anthony (Bloom) u:
Meditations on a Theme: A Spiritual Journey (London/Oxford, 1972.), posebno
se bavi Evanđeljem u predkorizmenom razdoblju.
O večernji i o liturgiji prijeposvećenih darova čitajte Evening Worship in the
Orthodox Churchy N. D. Ouspenskog (New York, 1985.). O crkvenoj glazbi
temeljna je studija /l History of BizantineMusic andHymnography, Egona Wellesza
(drugo izd. Oxford, 1961.); usporedi: Russian Church Singing prvi sv. Orthodox
Worship and Hymnography, Johanna von Gardnera (New York, 1980.).
O dnevnim molitvama kod kuće vidi: A Manual of Eastern Orthodox Prayers
(The Fellowship of St Alban and St Sergius, London, 1945.) (uključuje i obred
ispovijedanja); zatim Prayer Book (Holy Trinity Monastery, Jordanville: obno-
vljeno izdanje, Jordanville, 1986.); te Daily Prayers for Orthodox Christians, izd.
N. M. Vaporisa (Brookline, 1986.).
UNUTARNJA MOLITVA
U Philokalia ćete naći mnoge temeljne tekstove: vidi novi prijevod (s grčkog jezika)
koji su načinili G. E. H. Palmer, Philip Sherrard i Kallistos Ware, sv. i -iv (London,
1979.-95., te još jedan svezak u pripremi). Postoji i raniji prijevod (s ruskog,
teksta svetog Teofana) pojedinih odlomaka koje su načinili E. Kadloubovsky i
G. E. H. Palmer u dva sveska: Writings of the Philokalia on Prayer of the Heart
(London, 1951.) i Early Fathers from the Philokalia (London, 1954.). Iguman
Chariton Valamski, The Art of Prayer: An Orthodox Anthology (London, 1966.),
koji se uglavnom sastoji od odlomaka iz svetog Teofana Pustinjaka i svetog Ignacija
Brianchaninova, lakši je od Philokalia i može poslužiti kao uvod u to djelo. Od
suvremenih pisaca iz pravoslavne Finske koji njeguju tradiciju Philokalia pogle-
dajte: The Way of the Ascetics (novo izd., London/Oxford, 1983.).
264
P R E P O R U K E ZA D A L J N J E ČITANJE
Najbolje će nas uputiti u Molitvu Isusu The Jesus Prayer, "A Monk of the
Eastern Church" (novo izd. New York, 1987.).TheName of'Jesus, Irenee Hauherr
(Cistercitske studije 4 4 : Kalamazoo, 1978.), učeno je djelo ali ponekad neorto-
doksno. O korištenju te molitve u praksi vidi: The Power of the Name:The Jesus
Prayer in Orthodox Spirituality Kallistosa Warea (Fairacres Publication 43: novo
izd., Oxford, 1986.).
MONAŠTVO
The Desert City, Derwasa J. Chittyja, knjiga koja se bavi ranom poviješću monaštva
u Egiptu i Palestini, djelo je stručnjaka koji je volio judejsku divljinu. The Body
and Society: Men, Women ande Sexual Renunciation in Early Christianity, Petera
Browna (London, 1989.), pruža sjajnu analizu širega kulturnog konteksta. Izvorni
radovi uključuju The Life of Anthony, svetog Atanazij a, u prijevodu R. C. Gregga
(The Classics of Western Spirituality: New York, 1980.); The Sayings of the Desert
Fathers. The Alphabetical Collection, u prijevodu sestre Benedikte Ward (novo izd.,
London/Oxford, 1981.) (osobito je važna Apothegmata); The Ascetic writings of
St Basil, u prijevodu W. K. Lowther Clarke (London, 1 9 2 5 . ) ; Lives of the Monks
of Palestine Cyrila iz Skitopolisa u prijevodu R. M. Price (Cistercian Studies 114;
Kalamazoo, 1 9 9 1 . ) ; The Ladder of Divine Ascent, u prijevodu Colma Luibheida i
Normana Russella (The Classics of Western Spirituality; New York, 1 9 8 2 . ) .
Monasticisyn in the Orthodox Churches, N. F. Robinsona (London, 1916.), uklju-
čuje obrede prilikom zamonašenja. O službi igumana, gerona ili starca pogledajte:
Spiritual Direction in the Early Christian East, Irenee Hausherr (Cistercian Studies
116: Kalamazoo, 1990.).
Sveta gora. Najbolji uvod daje Philip Sherrard koji slika ideal monaha u djelu
Athos:The Holy Mountain (London, 1982.). Mount Athos: The Garden of the
Panaghia, Emmanuela Amanda de Mendieta, daje dobru povijesnu pozadinu dok
R. M. Dawkins u djelu The Monks of Athos (London, 1 9 3 6 . ) opisuje mnoge
monaške tradicije koje se odnose na ikone i na čudesa. O životu i djelu svetog
Silvana vidi knjigu njegova učenika arhimandrita Sofronija, Saint Silouan the
Athonite (Tolleshunt Knights, 1991.).
ikone
Tri najbolje studije na engleskom jeziku o teologiji i duhovnosti ikona i njihovu
mjestu u bogoslužju jesu: The Meaning of Icons, Leonida Ouspenskog i Vladimira
Losskog (novo izd. New York, 1982.); Theology of the Icon, Leonida Ouspenskog
(novo izd. u dva sveska, New York, 1992.); te The Art of the Icon: A Theology of
Beauty, Pavla Evdokimova (Redondo Beach, 1 9 9 0 . ) . Jednostavniji pristup nala-
256 264
PRAVOSLAVNA CRKVA
zimo u: The Icon: Window on the Kingdom, Michel Quenota (London, 1992.),
ili Doors of Perception - icons and their spiritual significance, Johna Baggleya
(London/Oxford, 1987.). O praktičnim pitanjima slikanja ikona vidi: The Icon:
Image of the Invisible, Egona Sendlera (Redondo Beach, 1988.).
O ikonoklastičkom sporu konzultirajte: Imago Dei:The Byzantine Apologia for
Icons, Jaroslava Pelikana (New Haven, 1990.). Od izvornih tekstova vidi: On the
Divine Image, sv. Ivana Damaščanskog (sv. Jovana Damaskina) u prijevodu Davida
Andersona (New York, 1980.); On the Holy Icon, Teodora Studite, u prijevodu
Catharine P. Roth (New York, 1981.). Odluke sabora iz 787. g. preveo je Daniel
J. Sahas kao Icons and Logos: Sources in Eighth-Century Iconoclasm (Toronto,
1986.). Byzantine Aesthetics, Gervase Matthew (London, 1963.) jest zapanjujuće
ali ponekad nerazumljivo djelo. The Sacred in Life and Art, Philipa Sherrarda
(Ipswich, 1990.), govori o neophodnosti ikona u našem društvu koje je izgubilo
vjeru.
PONOVNO UJEDINJENJE
Dictionary of the Ecumenical Movement u izd. Nikolaja Loskog i dr. (Zeneva/Grand
Rapids, 1991.), sadrži brojne članke o pravoslavlju iz pera pravoslavnih autora.
Georges Florovski i Nikolaj Zernov u d j e l u j History of the Ecumenical Movement
1517-1948, u izd. Ruth Rouse i Stephena Charlesa Neilla (3. izd., Ženeva, 1986.),
opisuju sudjelovanje Pravoslavne crkve u planovima za ujedinjenje od petnaestog
stoljeća naovamo. Potpuniju verziju teksta Florovskog naći ćete u njegovim
Collected Works, 2. i 4. sv. (Belmont, 1974., 1975.); usporedi također sv. 13-14
(Vaduz/Belmont, 1989., Orthodoxy, Roman Catholicism, and Anglicanism, Meto-
dija Fouyasa (London, 1974.) koji sadrže opsežnu dokumentaciju, a još bi bolje
osvijetlili problem da je uzeta u obzir povijesna i kulturna pozadina. O pravo-
slavnim odnosima s Rimom vidi: Towards Reunion: The Roman Catholic and the
Orthodox Churches, Edwarda Kilmartina (New York, 1979.) te Rome and Con-
stantinople: Essays in the Dialogue of Love, Roberta Barringera (izd.) (Brookline,
1984J. Za dokumentaciju vidi: Towards the Healing the Schism:The Sees of Rome
and Constantinople, E. J. Stormona (izd.) (New York, 1987.). O odnosima s
anglikanstvom vidi: Notes on a Visit to the Russian Church in the Years 1840,1841.
u izd. kardinala Newmana (London, 1882.) u kojemu živo i osobno pripovijeda
svoje istraživačko putovanje; nadalje, Russia and the English Church, W. J. Birk-
becka (London, 1895.), gdje je sadržana važna korespondencija između Ho-
mjakova i Palmera; te The Relations of the Anglican Churches with the Eastern-
Orthodox, J. A. Douglasa (London, 1921.), gdje se raspravlja o pitanju zajedništva
266
P R E P O R U K E ZA D A L J N J E ČITANJE
("intercommunion")-, zatim koristan sažetak, Orthodoxy and Anglicanism, V. T.
Istavridisa (London, 1966.); i na kraju, Anglican-Orthodox Dialogue: The Dublin
Agreed Statement 1984 (London, 1984.), u koji je uključen i Moscow Agreed
Statement (1976.), kao i Athens Report (1978.) o zaređenju žena-svećenica. O
pravoslavlju i Svjetskom (ekumenskom) vijeću crkava vidi: Orthodox Visions of
Ecumenism: Statements, Messages and Reports on the Ecumenical Movement 1902-
1992 (Ženeva, 1994.).
B I B L I O G R A F I J A : R E F E R E N T N A DJELA
Pobrojene su knjige na engleskom jeziku. Za daljnju bibliografiju konzultirajte
sljedeće:
Bizantsko kršćanstvo: Hans-Georg Beck, Kirche und Theologische Literatur
im Bizantinischen Reich (München, 1959.); J. M. Hussey (izd.), The Cambridge
Medieval History, 4. sv., 1/2. dio, The Byzantine E?npire (Cambridge, 1966./7.);
The Oxford Dictionary of Byzantium, (izd.) Alexandera P. Kazhdana (sv. 1-3, New
York/Oxford, 1991.).
Kopti: Aziz S. Atiya (izd.), The Coptic Encyclopedia (sv. 1-8, New York, 1991.).
Tursko doba: Gerhard Podskalsky, Griechische Theologie in der Zeit der Tür-
kenherrschafi 1453-1821 (München, 1988.).
Suvremena Grčka: Mary Jo Clogg i Richard Clogg, Greece (Svjetska biblio-
grafska serija, sv. 17, Oxford, 1981.).
Neujednačeno, ali prepuno informacija je djelo u 12 svezaka, na grč. jeziku
Thriskevtiki kai Ithiki Enkyklopaideia, A. Martinosa (Atena, 1962.-8.). Nedavno
izašli svesci Dictionnaire de Spiritualité (1-17 sv., Pariz, 1933.-95.) sadrže izvrsne
članke o istočnom kršćanstvu.
Za činjenice i brojčane podatke o suvremenom pravoslavlju vidi: The Eastern
Christian Churches: A Brief Survey, Ronalda G. Robersona (Pontifical Oriental
Institute: 5. izd., Rim, 1995.). Za imena i adrese pravoslavnih biskupa (episkopa)
vidi: Orthodoxia 1994-1995, u redakciji Nikolausa Wyrwolla (Ostkirchliches
Institut, Regensburg, 1994.).
256 266
 UREDNIČKI P O G O V O R

Pravoslavna crkva u hrvatskoj kulturi:

povodom knjige Timothy Warea

Svaka kultura u suvremenom svijetu suočena je s manje ili više uočljivim para-
doksima, koji su nerijetko i važni pokazatelji njezine "duhovne situacije" u naj-
širem značenju tog pojma. U hrvatskom slučaju, toliko prepoznatljivu po etno-
konfesionalnoj epicentričnosti - inače, strukturalno usporedljivom sa srpskim i
bošnjačkim i to neovisno o svim različitostima povijesne naravi - jedan je od
paradoksa u činjenici daje od hrvatske kolonizacije današnjega hrvatskog etničkog
prostora do danas nemoguće čak i postaviti neka od temeljnih pitanja hrvatske
povijesne i kulturne situacije u dugom povijesnom trajanju, bez istočnokršćanske
tradicije već od najstarijih vremena - bez srpskopravoslavne najkasnije od 16.
stoljeća - a da su istovremeno sve do danas javno rijetke mogućnosti stjecanja
izvornog uvida u religijsku kulturu istočnog kršćanstva, posebno pravoslavlja. Kada
je o uvidima u knjižnom obliku riječ, rijetke su na hrvatskom jeziku interpretacije
koje potječu od pravoslavnih mislilaca. (Nema razloga ne dodati da je mnogo
više dostupnih naslova kojima se tu baštinu na različite načine osporava, ali i
prešućuje kada to ne bi trebao biti slučaj.)
U novije vrijeme ima nešto više primjera koji vode k drukčijoj hrvatskoj
kulturnoj i duhovnoj situaciji, pa će više negoli dobro doći ova obrada dotične
tematike kako studentima teologije i filozofije tako i istraživačima u drugim
humanističkim disciplinama. Uvjereni smo daje knjiga Pravoslavna crkva Timothy
Warea u hrvatskom prijevodu takvo djelo. Napisao ju je pravoslavni vjernik,
kasnije i svećenik, odnosno vladika i dugogodišnji oxfordski sveučilišni profesor,
čovjek koji je kao dobro situirani mladić, s elitnim britanskim obrazovanjem,
napustio Anglikansku crkvu i prešao na pravoslavlje, ostavši mu vjeran do danas,
kada je već napunio sedamdesetu godinu života. Dakle, riječ je o čovjeku koji je

269
P R A V O S L A V N A C R K V A KAZALO

na različite načine čitav svoj intelektualno zreli život provodio u dijalogu sa samim
sobom i s drugima o temeljnim problemima ljudske religioznosti u suvremenom
svijetu i o pravoslavnoj religijskoj kulturi, u duhovnom i praktičnom smislu.
Dalje, riječ je o čovjeku koji je taj ekumenski i interkulturni dijalog započeo
voditi u svijetu duboko polariziranom hladnim ratom. Najveći dio pravoslavnog
svijeta posebno je teško iskusio realnosti takva svijeta, što je bio i ostaje izazov
koji tangira svaki pokušaj slične sinteze, neovisno o tome od koga potjecala. Knjiga
je napisana 1963. godine, kada je Timothy Ware bio laik. Recepcijski je preživjela KAZALO
sve do danas, postavši jedno od, slobodno možemo reći, klasičnih djela londonskog
Penguin Books Ltd., i pojavivši se u mnoštvu ponovljenih i djelomično prerađenih
izdanja. Vrijeme u kojem je nastala prepoznatljivo je u načinu kako je koncipirana
i napisana, ali to nije knjiga "zarobljena" vremenom jer je više nego sigurno da Aarhus, Danska 243
ne bi aktivno preživjela sve do danas kao jedan od najpouzdanijih uvoda u pravo- Abba Bessarion 229
Abba Pamba 183
slavnu tradiciju napisan ponajprije za zapadne čitatelje. To i jest jedan od razloga
Abbot, nadbiskup canterburyski 81
nakladničkoj odluci da baš takva knjiga bude prevedena na hrvatski, iako bi se
Abraham 170
toj odluci s pravom moglo prigovoriti daje suočavanje hrvatskih čitatelja, posebno
Adam 172, 173, 175, 176, 177, 183,
rimokatolika, s pravoslavnom i istočnokršćanskom baštinom na tlu Hrvatske druga
201, 227
vrsta izazova. Suglasni smo s takvim mogućim prigovorom, ali smo uvjereni da Adis Abeba 243
će i ovo izdanje, neovisno o svemu što bi mu se moglo prigovoriti, udovoljiti Adrijan, patrijarh moskovski 93
brojnim očekivanjima. Afrika 150
Ovu prijevodno zahtjevnu knjigu prevela je prof. Olga Škarić. Dugujemo joj Agatangel, metropolit 122
zahvalnost za postignuti uspjeh. Dragocjeno je daje redakturu hrvatskog prijevoda Akademija 94, 99, 100, 105, 142
napravio doc. dr. sc. Jure Zečević s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta Akcidencija 220, 221
u Zagrebu, što će, sigurni smo, dodatno olakšati primjerenu recepciju ove odavno Alban sv. 6
potrebne knjige. Albanija 133
Albanska crkva 133
U Zagrebu, 16. studenog 2005. Aleksandar I., ruski car 69
Aleksandar Kirjejev, general 250
prof. dr. sc. Drago Roksandić Aleksandar Men, otac 131
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Aleksandar Moraitidis, pisac 116
Aleksandar Nevski, novgorodski knez
70
Aleksandar Ogorodnjikov, student 127
Aleksandar Papadiamantis, pisac 116
Aleksandar Schmemann, otac 142
Aleksandar Solženjicin, književnik 127,
139
Aleksandar, arhiepiskop 260
Aleksandrija 80, 93, 103, 108, 109,
155, 234, 248
Aleksej Homjakov, ruski teolog 7, 41,
100
Aleksije Toth, sv. 144
Aleksej van der Mensbrugge, arhiepi-
skop 142
Aleksej, lenjingradski metropolit 125
Aleksej, patrijarh 126, 131
Aleksej, ruski car 92, 93, 127
Aleksije, sin cara Izaka Angela 53
alfabet 64, 70
Alpe 209
Aljaska 99, 138, 261
Amalfi u Italiji 105
Amay-sur-Meuse 245
Ambrozije Zertiss - Kamensky, arhiepis-
kop Moskve i Kaluge 94, 95
Ambrozije, optinski starac 98
Amerika 137, 140, 142, 144, 146
Amfilohije, otac s Patmosa 106, 108
Amon, monah 36
Amsterdam 250
Ana, sv. 201
anafora 223
anatema 26, 50, 120, 243, 245
Anatolij Krasnov-Levitin, disident 126
Andrej Rubljov, sv. 72

164 271

PRAVOSLAVNA CRKVA
Andrej Šepticki, metropolit iz Lavova
245
Andrija, apostol 207
anglikanci 5, 150, 167, 242, 246, 247,
248, 249, 250
Anglikanska crkva 5, 8, 12, 81, 113,
176, 207, 216, 217, 231, 242
Ante Pavelić 135
antidoron (vidi: anafora) 223
Antiohija 19, 27, 30, 52, 234
Antiohijska, arhiepiskopi)'a u Americi
145, 146, 147, 264
antisemitizam 131
Antonije Bloom, suroški metropolit
143
Antonije Kartašev, rektor 142
Antonije Krapovicki, kijev. metropolit
140, 240
Antonije, metropolit 123
Antun Egipatski, sv., pustinjak 35, 37,
71,96, 174, 185, 186, 199
Anselmo Kenterberijski, crkv. učitelj
Apocatastasis 202
apostoli 10, 12, 16, 18, 27, 28, 42, 44,
45, 70, 87, 99, 109, 135, 156
Apostolska crkva 86, 121, 194, 230,
194
Apostolski sabor, jeruzalemski 19
Arapi 103,109, 137, 149
arche - načelo 169
arhiepiskop 11, 263
arhimandrit 99, 106, 225
arhitrav 209
arijanizam 24, 25, 28, 46, 180
Arije, aleksandrijski svećenik 24, 25
Aristotel 221
Armenska crkva 9, 73, 75, 248
Arsenije Veliki 36, 183
Asirska crkva 9, 244
askete 35, 56, 96, 106
272
Atanazije Veliki, Aleksandrijski, sv. 25, Beda Venerabilis, sv., crkv. učit. 8
Benedikt, sv. 35, 37
157, 159, 162, 180, 181
ateizam 100, 111, 117, 118, 119, 121, Benjamin Petrogradski, metrop. 131
123, 127, 128, 132 berat 75
Atena 55, 106, 112, 115, 116, 189, Bering, istraž. 138
232 Biblija 33, 73, 156, 158, 159
Atenagora, carigr. patrij. 105, 145, 245 bijela garda 121
Atos 36, 89, 95, 110, 151, 234 Bijelo more 72
Atika 116 Birkbeck W. J., anglik. 247, 262
August, rimski car 42, 168 biskup 16, 17, 18, 19, 22, 27, 28
Augustin Canterburyjski, sv. 8 biskupija 8
Augustin, sv., 168, 169, 171, 172, 173, biskupska sinoda 27, 140
175, 176, 193 Bizant 10, 21, 29, 30, 33, 35, 37, 38,
Australija 8, 11, 105, 142, 146 41, 42, 44, 45
Autokef. pravosl. crkva Amerike 11, Bizantinci 38, 42, 43
141 Bizantsko Carstvo 10, 19, 29, 35, 36,
autokefalne crkve 10, 11, 12, 65, 86, 38
110, 132, 133, 135, 160, 188, 192, bjelogardejci 121
197, 250 Bjelorusija 124
autokrat, samodržac 44, 86 blagdan 112, 159, 177, 200, 231
autonomne crkve 11 blagdan: Bogojavljanje 179, 214, 232,
autoritet 18, 38, 58, 78, 91, 92, 115, - 233, 234, 264
131, 132, 134, 158, 159 blagdan
Avakum Petrović, protopop 90, 92, Božić 43, 119, 184, 232, 233, 234
119 Duhovi 16, 209, 216, 232
Avari 42 Navještenje 232
axios 225 Preobraženje 232
azymes 47, 52, 61 Svi Sveti 232
Uskrs 119, 110, 177
Balamand 119 Utjelovljenje 222, 226
Balkan 42, 49, 65 Velika Gospa 232
baptisti 126 Veliki Petak 179
barbari 42, 43, 44, 45, 86 Veliki Tjedan 233
Bartolomej, carigradski patrijarh 105 blagoslovi 214, 217, 227, 235
bazilijanci 36 Bliski Istok 8, 109
Bazilije Blaženi, sv., 89, 90 Bogočovjek, Krist 117-180
Bazilije Veliki, sv. cezarej. biskup 8, 25, bogoslovija 110, 133, 145,
35, 36, 59, 161, 162, 189 Bogoslovna škola, otok Halki 104
Bazilije, bruxel. arhiep. 142 Bogoslovni institut sv. Sergeja 142
Bazilije, otac 107 bogoslužje, slavensko 64, 89
KAZALO
bogoslužje
Jutrcnje 159, 207, 208
Liturgija prethodno blagoslovljenih
217
Liturgija sv. Bazilija Velikog 217
Liturgija sv. Ivana Krizostoma 207
Liturgija sv. Jakova 217
Povečerje 207
Večernja 208, 207
bogoslužne knjige, slavenske 64, 88
bokserski ustanak 149
bolnice 35, 129, 130
boljari 91
boljševici 98, 101, 110, 117, 118, 120,
208
Bonn 246
Boris Bobrinski, otac 142
Boris Talantov, novinar 126
Boris, bugarski kan 49, 50
Boris, kijevski, knez 65, 67, 68
Bospor 21, 79
Boston 145, 256
Botolf, sv. 69
Božja milost 59, 175, 215
brak 86, 111, 200, 214, 227, 228, 229
bratstvo
Fraternité Ortodoxe 147
polupustinjačko Sv. Antun 68
sv. Alban i sv. Sergej 247
Svetog groba 110
Zoe 115
The Ortod. Fellow, of St. John the
Baptist 147
Brest 78, 79, 131
Bristol 243
Bugarska 10, 49, 50, 54, 65, 66
Bugarska crkva 11, 49, 50, 54, 65, 74,
135
Bugarska patrijaršija 11, 65
Bukurešt 214, 248
273
PRAVOSLAVNA CRKVA KAZALO

Canterbury 8, 9, 12, 81
Carigrad 10, 22, 24, 25, 27, 28, 29, 43
Carigradski patrijarh 8, 9, 10, 12, 25,
30, 34, 42, 50
Carigradski sabor 24, 50
Carstvo Kršćanko 21, 22, 42
Carstvo Osmansko 74, 76, 77, 79
Carstvo Rimsko 16, 18, 19, 21, 22, 27,
28, 30, 42
celibat 47
Ceousescu 134
ceremonija 37, 53, 228
Cezar 43
Cezareja 22, 24, 27, 186
cezaro-papizam 38
Chevetogne 245
Ciceron 43
Cipar 27, 234
Ciparska crkva 11, 103, 110, 226, 248,
Ciprijan Kartaški, sv., biskup 17, 18,
193, 194, 195
civilizacija 42, 43, 66, 71, 76
Cleveland 141
communio 189, 242, 262
Credo 24, 46, 51
crkva - Božanska ustanova 93
crkva - svjetska organizacija 16, 27,
112
crkva Carstva 21, 23-26, 30
crkva i Država 12, 38
crkva Sv. Marka, Venecija 209
crkve, nacionalne 12, 65
crkvenoslavenski jezik 64, 95, 98, 208
crvena garda 149
Cuthbert sv. 6
Curzon Robert 8
Češka 136
Češka i Slovačka crkva 136
Čirikov, istraživač 138
čistilište 80, 161, 176, 199, 244
čtec 206, 208, 225
čuvari trona 122
Ćiril Aleksandrijski, sv. 25, 26, 34
Ćiril i Metod, sv. 10, 63-66, 149, 208
Čiril Jeruzalemski, sv. 175
Ćiril Lukaris, carig. patrij. 79,80
Ćiril, metropolit 122
Ćiril Smolenski 131
Dacija 65
Dalekoistočna crkva 29
Damask 109
Damjan, albanski arhiepiskop 133
Damjan, sinajski arhiepiskop 110
Daniel Cibote, mold. metrop 134
Danilo Černigov, ruski iguman 53
Danska 243
darovi 90, 175, 183, 190, 194, 206,
217-219
dekret 41, 52, 61
demoni 33
Denikin, general 121
depersonalizacija 170
Denvas Chitty 249
desetina 67, 69, 119
deuterokanonske knjige 159
diakonikon 210
dijadoh, fotički 57
dijaspora 8, 11, 103, 108, 109, 137-
151, 208, 209
Dimitrije Donski, moskovski knez 71
Dimitrije, carigradski patrijarh 105,
139, 184
Dimitrije, srpski patrijarh 140
Diofor, jeruzalemski patrijarh 110
Dioklecijan, rimski car 115
dionizijat, kuća 106
Dionizije Areopagit, sv. 55, 56, 58
Dionizije, poljski metropolit 136
Dionizije, starac 90
Dioskur Aleksandrijski 26, 27, 29
diptisi 48, 51, 52
Djevica Marija 26, 29, 159, 168, 200-
202, 232
odekanez 104
dogmatsko bogoslovlje 114
doktrine 5, 12, 22, 25, 28, 32, 41, 53,
61
Dom Grgur Dix, znanstvenik 60
Dom Lambert Beaudin, katolik 245
dominikanac 89
doseljenici 138
Dositej Jeruzalemski, patrijarh 80, 81,
94, 114, 161, 174, 193
Dostojevski F. M., knjiž. 68, 98
državni odjel 93
Dublin 249
Duh Sveti 16, 25, 167, 169, 193
Dumitru Staniloe, teolog 134
Duns Scot 177
dvor 34, 37, 43, 46, 67, 69, 78
džamija 62
đakon 16, 41, 226
đakonese 226
Edinburgh 250
Edward Browne 73, 249
Efeški sabor 25, 27, 110, 194, 200
Efrem, otac 145
Egina 116
Egipat 29, 36, 44, 53, 55,71
egzarh 123, 141
egzegeza, Dionizijeva 58
egzistencijalizam 114
Ekumenska crkva 21
Elizabeta I., eng. kraljica 247
Emilijan, otac 107
emisari 67, 80
enciklika 161
enciklopedija Philokalia 82, 95, 98,
134, 151, 232, 253
energije, Božanske 58, -60, 114, 166
eparhija 8, 75, 104, 111, 124, 135, 139
Epifanije, biograf 71, 72, 183
episkopat 11, 17, 18, 22, 24
epitaphion 233
epitimion 224
epitrachilion (stola) 224
Essex 143
Etiopska crkva 9
etnarh 74, 110
euharistija 16, 37, 80, 184, 213, 217-
223
Eulogije, pariški metropolit 123, 141
Europa 7, 8, 9, 10, 11, 25, 29, 43, 55,
61, 69, 103
Eustatije, carigradski patrijarh 246
Eustratije Argentije, grč. teolog 76
Eutimije Veliki, sv. 36
Euzebije Matthopoulos, otac 115
Euzebije, cezarej. biskup 22
Evagrije Pontijski 36, 56, 163, 174
evanđeoska crkva 158
evangelizacija 99, 115
Evans ton 251
Evdokimov 35, 114, 142, 160, 174
Evgraf Kovalevski 147
fdantropske zadužbine 112
Filaret, mosk. patrijarh 90, 221, 235
filiokvizam 170
filioque 41, 45 -51, 54, 65, 160, 167-
169, 246, 257
Filip, sv., mosk. metropolit 89
Filip, antioh. metrop. arhiepiskopije u

164 275
 PRAVOSLAVNA CRKVA KAZALO

Americi 145 Gleb Jakunjin, otac 126, 127 Henri de Lubac, znanstvenik 245 hypostasis 25, 27
Filipini 150 Gleb, kijevski 67, 68 Henrik II., car 51
filokalos 82 Gloucester Hall, Oxford 81 Henry Compton, anglikanski biskup idoli 2, 67, 88
Filaret, sv. mosk. metropolit 90, 221 Gogolj 98 137 idolopoklonstvo 30, 31
Filotej Pskovski, monah 107 Golgota 99, 179, 222 heretik 28, 47, 50, 80, 87, 88, 157, Ignacije Antiohijski, sv. 16, 17, 28, 48,
Finska 11, 140 Gorazd, sv., češki biskup 136 163, 169, 170, 196, 202, 240 49, 50, 188, 189, 192, 236, 264
Finska crkva 234 Grci 8, 43, 45, 47, 54, 61, 66, 73, 77, hereza 23, 26, 29, 43, 46, 49, 86, 88, Ignacije Lojolski, sv. 82
Firentinska unija 61, 62, 74, 85 103-116 169, 171, 251 Ignacije, sv., carigrad. patrijarh 109
Firentinski sabor 70, 78, 85, 86, 168, Grčka 8, 10, 11, 103-116 Herman, sv., pustinjak 144, 259 iguman 36, 37, 53, 68, 71, 95, 100,
169, 171, 196 Grčka arhiepiskopija Australije 146 Herod, judejski kralj 168 107
Firenca 61, 62, 89, 92, 196 Grčka crkva 103-116 hesychia 56 ikone 24, 30, 31, 33, 72, 90, 110, 115,
Florida 138 Grčka prav. arhiep. u Americi 145, 146 hezihastički spor 54-62 120, 156
Focije, carigrad. patrijerh 43, 44, 48, Grčke eparhije 8, 75, 104, 111 hijerarh 80, 86, 92, 123, 131, 132, ikone, štovanje 80
49-53, 63, 67, 168, 169 Grgur Ciparski, carigradski patrijarh 168 139, 148, 161, 192, 195, 232 ikonoduli 30
Focijev raskol 48-53 Grgur iz Nise (Niški), teolog 34, 55, hijerarhija 16, 86, 90, 109, 131, 135, ikonoklasti 30, 31, 32, 38, 42, 44, 88,
Focije Kontoglou 115 56, 171, 204 138, 140, 144, 195 110
Fortunat Venancije 179, 180 Grgur Krug, ikonograf 142 Hilarije, ruski metropolit 63, 67 ikonoklastički sabor 46
franački kralj 42, 43 Grgur Nazijanski (Bogoslov) 25, 34, himne 33, 88, 107, 162, 179, 180, ikonopisanje 72, 142, 163
Franci 43, 47, 49, 50 161, 167, 168 184, 219 ikonostas 31,99
Francuska 8, 19, 46, 143, 147 Grigorije Palamas sv., solun. arhiep. 58, himnografija 143 Ilija II., katolikos-patrijarh Gruzije 136
Frankfurtski sabor 46 59, 60, 114, 161, 166, 168 hipodakon 206, 225 Ilija sv., prorok 138
franjevci 77 Grgur VII, papa 51 Hodges H. A. 240 Ilirik 42
Franjo Asiški 68 grijeh 23, 34, 47, 81, 99, 124, 172, hodočasnici 36, 53, 98, 110, 143, 237 Indija 9, 57, 150
Franjo Dvornik 50, 51 175, 176, 185, hodočasnička Crkva 88 Indonezija 150
freske 31, 115, 120,210 grkokatolici 78, 132, 136 Hodža E. 133 Inocent, sv. biskup Aljaske 99, 144,
gruzija 135 homilije 17, 56, 59, 193, 213 208
Gabrijel, otac 106 gruzijska crkva 135 Homjakov A. S., religijski filozof 7, 8, instrument
Genadije, monarh, carigrad. patrijarh 41, 47, 98, 100, 187, 190, 196, 240 harmonij 208
74, 161, 223 Hadrijan II, papa 64 homoousios 24, 25, 26, 167 orgulje 208
Genoveva Pariška, sv. 8 Hakodate, Japan 149 homoseksualnost 229 zvonca 208
Georgije Florovski, ruski teolog 77, Halkidika 116 Hong Kong 150 interkomunija 241, 242
103, 142, 158, 206, 231 Hans Urs von Balthasar, znanstvenik Hopkins Gerald Manley 59 Iračka crkva Istoka 9
Georgije P. Fedotov, rektor 142 245 hram 53, 183, 189, 232 Irak 244
Georgije Skolarios 74 Hare Krišna 129 Hrìstos Voskrese 15 Iran 244
Georgije, metrop. 109 Hazari 63 Hruščov 120, 125, 126 Iranska crkva Istoka 9
Georgije, otac 107 Heidegger 114 Hrvatska 5, 135, 224 Irena, bizantska carica 30
German, biskup 147 Heinàves 108 humanist 51, 89 Irenej, sv. 165, 173, 189, 201, 240
Germani 49, 64, 70 Hejaz, sultanat 29 humanitarno 118, 128, 129, 133 Irska 8
geron 37, 107, 265 helenizam 75 Humbert a Silve Candide, francuski Irska homilija 17
glasnost 128, 132, 136 Helsinški odbor za ljudska prava 127 kardinal 41, 52 izaurijski carevi 30

164 276
PRAVOSLAVNA CRKVA
islam 29, 31, 42, 57, 73-77
isposnici 71, 86, 87, 91, 98
isposnički život 25, 35, 71
Istambul 104
Istočne crkve 9, 52
Istočno kršćanstvo 36, 52
Istočnosirijska crkva, kaldejska 9
Istok 8, 9, 10, 25, 27, 36, 41, 42, 43,
45, 50
Isus Krist 16, 156, 177-180
Italija 21, 33, 42, 52, 58, 76, 85, 105
Ivan Bodnarčuk, ukrajinski biskup 132
Ivan Cimsk, bizantski car 38
Ivan Damašćanski, sv. 31, 32, 33, 36,
56, 109, 156, 214
Ivan Grozni, ruski car 89, 90
Ivan III. Veliki, ruski car 86
Ivan Kirejevski, slavofil 98
Ivan Kronštadski, sv. 98, 99, 100, 116,
161, 166, 172, 187, 209
Ivan Krstitelj sv. 232, 233
Ivan Ljestvičnik, Sinajska gora 57
Ivan Milostivi sv., aleksand. patrijarh
34, 67, 186,
Ivan Neronov 90
Ivan od Križa, sv. 95
Ivan VIII., bizantski car 61, 62, 68
Ivan VIII., papa 50
Ivan XIX., papa 246
Ivan Zlatousti (Krizostom) sv. 6, 25,
34, 161, 175, 200, 213, 215
Ivan, finski arhiepiskop 108
Ivan, ruski metropolit 21
Izak Angel, bizantski car 53
Izak, patrijarh 170
Izak Sirijac, sv. 114, 174, 177, 203,
236
Izidor, metropolit 85
Izmir 104
izopćenje vidi anatema
164 278
KAZALO
Izrael 109 Justinijan, rumunjski patrijarh 134 katolikos patrijarh 11, 136
Južni Bengal 150 Kazanska akademija 99, 119
Jakob Andrea 77 kelija 36, 105
Jakob its ka crkva 9 Kairo 256 keltski kršćani 36, 149
Jakov, sv. apostol 217, 229 Kalcedon 27, 28, 29 Kenija 150, 151
Jakov, arhiep. Grčke arhiep u Americi Kalcedonski sabor 27, 108, 196, 243 kenosis - kenoza 68
145 Kaldejska crkva 9 Kijev 66-69
Japan 149 kalendar 6, 69, 111, 116, 177, 231, Kijevska Rusija 66-69
Japanska pravoslavna crkva 149 233, 234
Kina 149
Jean Danielou, teolog 245, 256 kalif 30
Kineska pravoslavna crkva 11 ,149
Jean de St-Denis 147 Kalimos, otok 108
Klement Aleksandrijski, crkveni pisac
Kaluga 94
Jelisaveta, kneginja 131 55, 174
kalvinizam 79
Jelisaveta, ruska carica 94 Kleopas Sihastrijski, iguman 134
Kampala 150
Jeremija II., carig. patrijarh kolivade 82
Kana Galilejska 228
Jeronim, sv. 159 kolonizacija 71, 72
Kanada 144, 145
Jeronim, grčki arhiepiskop 113 komunistička partija 16, 103, 117-120,
kanon, treći sabora u Serdici 49
Jeruzalem 16, 18, 30, 36, 52, 53, 217 123, 125
kanoni 23, 24, 93, 105, 144, 146, 156,
Jeruzalemski sabor (Bedehemski) 18, 162 koncil 18, 22, 25, 27,61, 86, 245
80, 137, 157, 159, 161, 220 kanonizirati 61, 68, 89, 131 koncilijarna crkva 18, 44
Jesid, muslimanski kalif 30 Kapadočani 25, 55, 59, 169, 171 kongregacija 53, 149
jezuiti 77, 79, 82 kapelan 73, 116, 143, 149 Konstantin Andronikov, profesor 142
Joan Karmiris, pisac 114 Karelija 108 Konstantin Filozof, 63
Joan Romanides, otac 115 karitativna djelatnost 35, 94, 99 Konstantin I. Veliki, rimski car 16, 19,
Joan Zizioulas, pergamski metropolit karizmatici 195 21,22,35, 42,61, 196
115 karizmatična crkva 194
Konstantin IX., bizantski car 61, 62
Joasaf, efeški metropolit 214 Karlo Anžuvinski 54
Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski
John Breck, otac 145 Karlo Veliki, franački car 43, 44, 46,
car 37
John Erickson, otac 145 50
Konstantinopolis 21, 22
John Mayendorff, otac 142, 170, 255 Karlovački sinod 123, 140 ,141
Kartaga, sabor 157 Konstanza, sabor 33
John Pearson, anglikanski biskup 247
Kartasev Antonije, povjesničar 101, 142 kontracepcija 229
John sir Finch, engleski konzul 137
Kasijan, biskup katolički 142 kontrola rađanja 229
John Tavener, skladatelj 143
John Wesley 83 Katarina II, ruska carica 94, 99 Kopti 242, 256
Jordan, rijeka 109 katedrala 119, 207, 209 Koptska crkva Egipta 9
Joseph Allen, otac 145 katekizam 118, 221, 240 Koreja 103, 149
Josif, sv., starac volokalamski 86-90, 92 katolicizam, istočni 78, 131, 132, 135, Korint 116
Josif, otac 106, 107 144, 147 korizma 31, 159, 203, 217
Josif, petrogradski metropolit 123 Katolička crkva 5, 6, 16, 18, 21, 28, 78 Kormilo (Pedalion) 162
Jugoslavija 135, 140 Katoličko-pravoslavna crkva Francuske Kozma Etolijski, sv. monarh 83
Justinijan, bizantski car 36, 38, 42 147 kozmos 32, 33, 185
 KAZALO
PRAVOSLAVNA CRKVA

thysia hilastirios 222 Novi Vaiamo 108

kraljevstvo 22, 34, 35, 54, 78, 88, 174, lavra 36, 68, 71
Trisagio n 218 Sv. Pantelejmon (Rusikon) 106
181, 204, 210, 215 Lavra Svetog Sergeja 90
Uznesenje 219 Sarovski 96
Kremlj 101 legati 41, 48, 49, 52, 132, 141, 148
Vhod 107, 218, 219, 222 Simonos Petras 116,143
Kreta 104 Lenjin 101
Vjerovanje 46, 193, 155, 160-164 Stavronikiti 107
Krim 110, 121 Lenjingrad 125, 127
liturgijski život 82, 263-265 Studitski u Carigradu 36, 68
Kristodul, sv. 108 Leon I. Veliki, sv., papa 27, 29, 213,
Litvanci 70 Sv. Katarina (Sinajska gora) 36
Kristos Andoutsos, pisac 114, 189 243
locum tenentes 122, 123, 124, 140, Svetog Trojstva, Egina 116
Kristos Yannaras, teolog 114 Leon III., papa, 30, 43, 46
141, 147 Vaiamo 108, 144
Kristova Crkva 12, 17 Leon IX., papa 52
Kristova priroda 25, 26, 27, 29, 141, logor 119, 126, 127, 136 Mar Yonan, biskup Urmije 244
Leon XIII., papa 161, 248
251 logos 32 Marcijan, bizantski car 27
Leonid Uspenski, teolog 142
Lorenzo Scupoli 82 mare nostrum 42
krivnja 148, 176 Leonid, optinski starac 98
Louis-Charles Winnaert, svećenik 147 Marija
Krizostom Irkutski, arhiepiskop 131 Leontije Napuljski, teolog 31, 34
Luj IX Sveti, francuski kralj 70 Aeiparthenos 200
Krizostom (vidi: Ivan Zlatousti) Lev Gillet, arhimandrit 143
Luka, biskup vladimirski 68 Panagia 200-202
Krizostom, arhiepiskop Cipra 111 Levant 75
Lukas Notaras, veliki knez 61 Theotokos 26, 29, 200, 201, 244
križ 18, 19, 21, 30, 34 Libanon 109
luterani 77, 78, 81, 108, 161, 166, Marko Efeški, sv., arhiepiskop 61, 161,
križari 25 Libanonska gora 109
167, 247 169
križarski pohodi 48 Liberalna katolička crkva 147, 249
Kronstadt 99 Marko, mpnah pustinjak 203
Licinije, rimski august 21
Majka Božja 174, 198-202 marksisti 100, 134
kruh 34, 37, 47, 52, 61, 210, 213, 214, Liddon H. P., kanonik 85
Makarije Aleksandrijski 36 Martin Crusius 77
220-222 lige 115, 119
Makarije Egipatski 36, 56, 59, 183 Martin iz Toursa sv. (Turinski) 69
krv, Kristova 17, 179, 213, 215, 217, lihvari 34
219 Makarije Gluharev, arhimandrit 99 materija 30, 31, 32, 33, 58
Lionski sabor 1274 54, 55, 61
Makarije III., ciparski arhiepiskop 111 Mau Mau 150
krv, Mučenika 17, 120 litanija 211, 218
Kulikov 69, 70, 71, 72 liturgija 83, 90, 99, 138, 147, 160, 162 Makarije Notaras sv., korintski metro- Mehmed II., Osvajač, sultan 73, 74
kultovi 129, 178 Liturgija - dijelovi polit 87 Melecije IV., ekumenski patrijarh 248
Anamneza 218-220 Makarije, optinski starac 98 Melecije Sirigos 80, 198
kultura 10, 29, 41, 42, 43, 47, 54, 65,
Axios 225 makedonska crkva 135 metousiosis 220
69
Zahvala (Blagodarenje) 220 Maksim Grk, sv. 89, 90 metropolija 19, 24, 70
Kyrie eleison 211
Enarxis 218 Maksim Ispovjednik Priznavalac 56, metropolit 11, 18, 19, 27, 68, 75, 85,
Ladoga jezero 108, 144 Epikleza218, 219, 220 161, 164, 177, 182 90
laici 34, 44, 79, 82, 99, 101, 113, 115, Exomologisis 223 Maksim, Pittsburg, biskup 145 Michael Ramsey, anglikanski nadbiskup
Jektenija 218 Maksim Sisilenko, serpuhovski biskup 247
119, 120, 131
Lomljenje 219 123 Mihail Gorbačov 128
Lancelot Andrewes, teolog 142
Metaballo 220 Maksim, bugarski patrijarh 135 Mihajlo Honijat, teolog 173
laosy narod 195, 216
Metanoia 223 Malorusija, Ukrajina 78 Mihajlo III., bizantski car 43
Latin 8, 10, 25, 41, 42, 43, 45, 47, 49,
Pričest 219 Manastir Mihajlo Cerularije, carigradski patrijarh
52, 53
Lausanne 250 Proskomidia 218 Filoteja 107 52, 161
Lav Regelson, student 127 Prothesis 218 Grigorijat 107 Mihajlo VIII., bizantski car 54, 55
Lav V, Armenski 30 Synaxis 218 Iviron 107 Milanski edikt 313. g. 21,22

280 281
PRAVOSLAVNA CRKVA KAZALO

millet barshi 74 Muhamed 74 Nikola I., papa 48, 49, 50, 51, 52, 64 oci - grčki 23, 34, 107
Miroslav Lubašivski, ukraj. kardinal Munchen 140 Nikolaj oktobarska revolucija 108, 212, 155
132 muslimani 30, 31, 61, 73, 99, 103, Berdjajev 100 okultizam 129
misije 49, 64, 65, 110, 149-151 104, 111 Ešliman, otac 126 Olearije 92
misionari 149-151 muzej religije 119 Kassatkin, sv. 149, 208 Oleg, kijevski knez 66
mislioci 29, 48, 77, 170, 171 myron 216 Kalasila, sv., teolog 60, 201, 222 Olga, kneginja 67
mistici 57, 86, 95 Loski, teolog 142 Olivier Clement, pisac 142
mistika 57, 60, 61, 72, 94, 163, 182 nacionalisti 88 Motovilov 96 oltar 37, 41, 52, 64, 99, 160, 206, 210,
mistična teorija 55, 56, 82, 86, 114, Plana, sv. 116
nacionalizam 66, 89, 132, 151 219
185, 216 Zernov 32
nadbiskup 8, 11, 12, 52, 81, 247, 263 Optino 98
mitra 61 ruski car 101, 121, 131
Nairobi 151 Općinski starac 98, 100, 195
Mitrofan Kritopulos, aleksandrijski Nikon Karulijski, iguman 108
napjevi 142, 143 Orfici 56
patrijarh 161 Nikon, patrijarh moskovski 91, 92, 93
Mitrofan Sarajski 99 Napoleon 69 Nikozija 110 organizacija Pamjat 131
mitropolit 11 narod 16, 18, 26, 34, 35, 38, 39, 52, Nil, rijeka 36 Origen Aleksandrijski, teolog 55, 56
mletačka uprava 80 61, 63, 66, 74, 111, 124, 139 Nil Sorski, sv., monah 86, 87, 88, 89, Orijentalne pravoslavne crkve 9, 242,
modus vivendi 120, 169 nasljeđe 28, 86, 176, 187 95, 96 243
Mojsije 118, 183 Neal J. M., anglikanac 189, 231, 247 Nina sv. 135 Osmansko Carstvo 74, 75, 76, 77, 79,
Mojsijeva gora 110 nekalcedonci 29, 56, 167, 242, 243, Nitrija, Egipat 36 199
Moldavija 134 244 Nižnji Novgorod 69, 70, 122 Otac i Sin 24, 25, 167
Molitva Isusu 57, 98, 151, 236 nekalcedonske crkve vidi monofizitske noera prosevchi 106 otajstva 37, 45, 61,
Molitvoslovlje 207 Nektarije sv. 116 non-jurors 81, 247 ousia 25, 59
monarhija 37, 44, 169, 171, 192 nepogrešivost crkve 51, 160, 162, 187, Normandija 149 Oxford 8, 76, 81, 142
monasi 72, 76, 82, 87, 98, 107, 112, 191-194, 197 Normani 52
119, 125, 130, 134 nepogrešivost pape 45, 187, 245 Nova Skitija 106, 107 Pahomije Egipatski sv. monah 35, 174,
monaštvo u pravoslavlju 17, 35, 36, 37, Neron, rimski car 15, 22 Nova Smirna 138 181
72, 86, 87, 88, 89, 95, 105 nestjecatelji 87, 88, 89, 95, 96 novaci 107 Pajsij Veličkovski, sv. 95, 96, 98, 99,
Mongoli 69-72 nestorijanci 167 Novi zavjet 23, 159, 160, 182, 208 134
monofiziti 167, 243 nestorijanstvo 9, 24, 29, 243 Nunc Dirnittis 189
pakao 176, 202, 203
monofizitizam 24, 26, 27, 29
Nestorije, carigradski biskup 25, 26, Palestina 29, 36, 53, 110
monofizitke crkve 9 Njemačka 46, 76, 93, 124, 205
27, 34 Panagiotis Trembelas, teolog 114
monotelitizam 24
New York 140, 141, 145, 208 Panagiotis Nellas, teolog 115
Moravljani 63 Obadiah Kabanda Basajjakitalo, (Ugan-
Moravska 63, 64, 65 Nezavisna Država Hrvatska 135 da) 150 panteizam 60, 182
Moskovski sabor 93, 226 neznabožac 32, 99 obitelj 9, 11, 110, 126, 155, 198, 200, Pantokrator (Krist) 179
Moskva, patrijaršija 85, 90, 91, 94, nežidovi 18 227, 228, 235, 241 papa, rimski 25, 28, 45, 48, 49, 109,
123, 124-126, 128, 132, 135, 136 Nicejski sabor 325. g. 18, 22-30 objava - duhovne snage 30, 48, 51, 59, 188, 192, 196, 245
Moskva 85-101 Niki ta Honijat, teolog 53 61,79, 80, 197 papinska kompetencija 47, 49, 177,
mozaici 31, 120 Nikita, nikomedijski arhiepiskop 46 oboženje 23, 181, 182, 185, 186 244, 145
mučeništvo 17, 18, 21, 28, 35, 67, 68, Nikodem Svetogorski, sv. 82, 95, 162 obred 5, 9, 22, 52, 61, 78, 80, 88, 82, papinske pretenzije 41, 45, 46, 49, 61,
87, 92 Nikola Čudotvorac, sv. 232 93, 111, 131, 143, 171

164 282
PRAVOSLAVNA CRKVA
papinstvo 44, 45, 46, 47, 51, 52, 131,
246
Parfenije III., aleksandrijski patrijarh
109
Pariška jurisdikcija 140, 141, 142
Pariz 76, 141, 147
parohija 8, 75, 90, 99, 108, 109, 110,
111, 112, 129, 132, 133, 138
parusia 204
pastva 17, 75, 80, 99, 113, 118
Patmos 105, 106, 108, 245
patrijarh 8, 11, 25, 27, 28, 34, 47, 52,
70, 74, 75, 86, 92, 93
patrijarh, ekumenski 9, 12, 76, 105,
133, 139, 141, 143, 144, 145, 150
patrijaršija 150, 160, 184, 187, 217,
234, 246, 248, 250
Patrijašijski Institut za patrističke
studije 105
Patrik, sv., misionar 6, 8
patristika 98, 105, 114, 161, 171, 180,
245, 253
Paul Sir Rycaut 73, 75
Pavao Alepski, arhidakon 91, 208, 211
Pavao Evdokimov, teolog 35, 142, 160,
222
Pavao sv. 23, 28, 42, 55, 143, 175,
183, 194, 232
Pavao VI., papa 245
Pavle. srpski patrijarh 135
Pečerska lavra 68, 71
Pedesetnica 188, 189, 193, 232
Pentakostalna crkva 194
Pentapolis u Egiptu 116
pentarhija 27, 28
pereš trojka 128
Perun, bog 67
Petar Huillier, arhiepiskop OCA 145
Petar Mogila, kijevski metropolit 79,
80, 198, 224
164 284
Petar Sv. 28, 232
Petar Veliki, ruski car 93, 94, 101
Petar, krutitski metropolit 122, 123
Petar, ruski metropolit 70
Peter Gillquist, iz Evangel. pravosl.
crkve 145
Petrograd 99
Petrovski tekstovi 28
physis 26, 29
Pico della Mirandola 89
Pimen, moskovski patrijarh 127
Pio IX, papa 161
Pipin 42, 43
pismo korizmeno 127
Pjesma
Benedictus 159
Magnificat 159
Stabat Mater 180
pjevanje, osmotonsko 143
Placid Deseille. arhimandrit 143
Platon, kijevski metrop. 239
Platon, newyorški metropolit 141
platonizam 56
plemena 70, 72, 108
pneumatološko učenje 188
pobačaj 111
pobjeda pravoslavlja 33
poganstvo 21, 22, 63, 67, 72, 108, 205
Poitiers, bitka 29
pokora 18, 108, 176, 223-225
pokret, disidentski 120, 126, 127
pokret, domorodački afrički pravoslavni
Enosis 10 4
pokret: Mouvement de la Jeunesse
Ortodoxe MJO 109
pokrštavanje 16, 49, 63-69
polumjesec 73
polupostinjački život 35, 36, 68, 105,
106
polusabelijanizam - dvoboštvo 169
KAZALO
Poljska 78, 79, 103, 136, 234, 244 propovjednici 25, 95, 99, 113, 118
Poljska crkva 111, 136, 141 prorok 29, 71, 73, 86, 138, 216
poniznost 68, 71, 90, 101, 116 prosvjetiteljstvo 82
posjedi manastirski 86, 87 protestanti 5, 7, 8, 76, 77, 83, 93, 94,
poslanica 16, 27, 50, 159, 160, 182, 100, 166
218, 237 protosvećenici 90
Posljednji sud 202-204, 240 Protufocijski sabor 869. 50
Posljednja večera 17, 182, 193, 218, protureformacija 7, 77-83
219 provale barbara 42
post 181, 223
Provement 143
povelja 41
prvenstvo 28, 45, 46, 65, 70, 180, 188,
povijest bizantska 29, 38
194, 206, 214, 246
povijest crkvena 18, 19, 21, 28, 64
psalmi 159, 218, 219
povijest kršćanska 15, 16, 117, 147
psaltir 159
povijest pravoslavna 18, 22, 33, 36, 70,
Psel, grčki učenjak 43
80, 94, 96, 100, 155
Pskov 86
Praška mirovna konferencija 126
Pskovska eparhija 124
pravila, monaška 35-37, 47, 88, 91,
puritanstvo 30, 88, 115
104, 107, 115, 126, 159, 162
pustinjaci 30, 35, 36, 71, 94, 105, 144,
pravo, kanonsko 47, 93, 101, 105
pravo, rimsko 45 183
pravoslavlje 7-12 Puškin 69
Pravoslavna crkva, istinska 115, 157, putujući monah 113
163, 191, 192, 239, 250-252
Pravoslavna crkva u Americi - OCA Radonjež 70, 72
140, 141, 145, 146, 226, 234 Rafael Hawaweeny, biskup 144
Pravoslavni centar u Chambesyu 105 raskol 10, 41-54
praznici 33, 160, 232 raspeće 15, 45, 89, 178, 179, 180, 222
predaja 155-164
Rastislav, moravski knez 63
predrasude vjerske 117, 119, 184
Rauben Sebanja Mukas Spartas, biskup
prekovolški isposnici 87, 89
Ugande 150, 151
prezbiter 16
prijestolje 46, 53, 86, 140, 183 Red: Opus Dei 115
privilegij 45 redovništvo 33-39
procesije 31, 219 reforma, kalendara 234
progoni 8, 15, 17, 21, 30, 35, 73, 74, reformacija 77-83
75, 79, 92, 101, 117, 119, 120, 124 religio illicita 15
prokimenon 218 relikvije, mosti 67, 184
prokletstvo 52, 193, 203 renesansa 7, 43, 89, 115
propovijed 16, 25, 37, 65, 70, 72, 80, Richard Chancellor 210
83, 90, 99, 108, 113, 115, 149 Richard iz St. Viktora, teolog 171
PRAVOSLAVNA CRKVA
Rim 8, 9, 10, 21, 24, 25, 28
rimokatolici 7, 8, 9
Rodoska konferencija 105, 148
ruho, liturgijsko 37, 71, 210
rum millet 74
Rumunjska crkva 11, 66, 76, 80, 85,
95, 96, 103, 106, 107, 134, 248
rune 70
Rusija 8, 10, 12, 15, 65, 66-72, 85-89
Rusikon, manastir
Ruska crkva 10, 68, 69-72, 89, 91,
128, 141, 208
Ruska pravoslavna arhiepiskopija za
Zapadnu Europu 140
Ruska pravoslavna crkva izvan Rusije
ROCOR 140, 141
Ruska pravoslavna grko-katolička crkva
140
Ruska sinodalna crkva 140
Saba Posvećeni, sv. 532 36
Sabelije, heretik 169
sabor biskupa na Istoku 18
sabori, ekumenski, opći 21-30
sabori lokalni 18, 19
Sabornij 18
sakramenti: krštenje, krizma, pričest,
pokora, zaredenje (rukopoloženje),
ženidba, bolesničko pomazanje 213-
230
sakristija (vidi diakonikon)
Saladin 53
salezijanci 236
Samarin G. 100
Sankt Peterburg 58-101
saraceni 53
Sava sv., srpski arhiepiskop 65
Savonarola 89
sekularizam 157, 253
Senaherim 73
164 286
KAZALO
Septuaginta 159, 173 sketes 105 Stanley Harakas, otac 145
Serafim Sarovski sv., starac 96, 181, 97, Skit u Egiptu 36 starac - duhovni voda 71, 96, 98, 107
98, 183, 186, 190 skitovi 36 starac optinski - starac volokalamski 87
Serafim, arhiepiskop 116 skolastička teologija 55, 80, 94, 114, Stari zavjet 159, 202
serafini 88, 200 163, 170, 171, 220, 244, 252 starokalendarci 116, 234
Savdica, sabor 49 slava 177, 183 starokatolici 242
Sergej Bulgakov, protojerej 100, 142, slava srpska 200 starovjerci 90-93
229, 241 Slaveni 8, 42, 49, 63-72 Stefan Permski, biskup, sv. 99
Sergej sv. 86 slavenski apostoli 10, 63-72 Steven Sir Runciman 53
Sergije IV., papa 51 slike, svete (vidi ikone) stjecatelji 87, 88, 89
Sergije Radonješki, sv., monah 70, 71, Slobodna ruska pravoslavna crkva 140 Stjepan sv. 16
72, 86, 88, 89, 95, 96, 173 slobodni zidari 94 Stjepan, papa 42, 43
Sergije Voskresenski, pskovski 120 Slovačka 136 stola 224
Sergije, arhiepiskop "Pariške jurisdikcije službe rukopoložene 194, 195 215 Struve Nikita, povjesničar 119
140 Smirna (Izmir) 104 sulpicijanci 236
Sergije, carigradski patrijarh 51 Sofija Sv., carigradska crkva 41, 52, 62, sultan 73, 74, 75
Sergije, metropolit Nižnjeg Novgoroda 205, 206 supstancija 80, 137, 170, 220, 221
122-128 Sofija, nećakinja bizantskog cara 86 sveci 8, 30, 33-39
shizma 12, 41 Sofronije, arhimandrit 106, 143 svemir 37, 109, 184, 237
Sibir 92, 122 Soho u Londonu 137 Svepravoslavna konferencija 147, 148,
Sicilija 54 Solovjev V. S., religijski filozof 98 234
Sidney 146 Solun 63, 64, 105, 113, 116 Svesavezno društvo za širenje znanstve-
Silvan Starogorski sv. 106, 116, 143, sotir 115 nog i političkog znanja 119
184 Sotirios Trambas, arhimandrit Koreje Sveta ili Kraljevska vrata (carske dveri)
simbol 30, 31, 92, 160, 162, 172, 179, 150 210
183 spor, hezihastički 7, 25, 26, 28, 30-33, Sveta trpeza (prijesto) 210
Simboličke knjige 161 46, 48, 51, 54-62 Sveta Zemlja 53, 178
Simeon Novi Bogoslov, sv. 57, 82, 114, sporazum 104, 247, 249, 250 Sveti darovi 217, 221
157, 161, 195, 199 Spruca, otok 114 sveti oci 161-162
Simeon Veliki, bugarski car 65 Srbija 10, 65, 135, 137, 200, 234 svetište (vidi: oltar)
Sinaj 12, 36, 57, 110 Sredozemlje 42, 52, 77, 80, 103 svetootajstvo (vidi sakrament)
Sinajska crkva 11, 110 Srijemski Karlovci 140 sveučilište 113, 151
sinod 25, 26, 34, 52, 93-101 Srpska crkva 11, 65, 75, 76, 103, 134, Svjatopol, ruski knez 67
Sinod sveti - Duhovni kolegij 75 135, 141 Svjatoslav, kijevski knez 67
Sirija 29, 35, 53, 56, 109, 196 Srpska patrijaršija 65 Svjetski sabor crkava 148
Sirijska crkva Antiohije 7, 10 Stalna konferencija kanonskih pravo- Svjetski savjet crkava, SSC 148
Sirijska crkva Indije 9 slavnih biskupija dviju Amerika synergeia (suradnja) 174-176, 191, 194,
Sitka Bay, zaljev 138 (SCOBA) 146 201
Sjedinjene Države 137, 140, 142, 144, Staljin 117, 119, 120, 124, 125, 132 synopsis 114
146, 151 Stanley Dean 33
PRAVOSLAVNA CRKVA
Španjolska 29, 33, 46, 95
štovanje 26, 30, 31, 48, 61, 80, 81, 89
tabernakul 281
Taborska gora 58, 177, 183
taborska svjetlost 58, 96, 177
tamjan (kad) 67, 206, 208
"tamna noć duše" 95
tamnice 88, 89, 92, 122
Tanzanija 151
Tatari 69, 70, 72, 78, 85, 86
Tatjana Goričeva, feministica 127
Teodor Balsamon, antiohijski patrijarh
47, 162
Teodor Nankyamas, ugandski biskup
151
Teodor Studita, teolog 31, 36, 161,
266
Teodora, bizantska carica 30, 48
Teodozije, sv. 68, 71, 95
Teodozije, japanski biskup 149
Teodozije, metropolit OCA 140
Teodozije, rimski car 21
Teofan Zatvornik sv. 98, 177, 264
Teofil Aleksandrijski 25
Teoklit, iguman 106
Teoktist, patrijarh rumunjski
teolog 134
teologija - mistička 55, 56, 163, 182,
185
teologija apofatička 55, 59, 166, 167
teologija katafatička 166
teolozi emigrantski ruski 195
Teutonski viteški red 70
theosis 23, 181, 182, 185, 186
Thomas Hopko, otac 145, 263
Thomas Ken, biskup non-juror 247
Tihon sv., moskovski metropolit 101,
120, 121, 122, 123, 140
Tihon Zadonski, sv., voronješki biskup
95, 98
164 288
KAZALO
tijelo Uskrsnuće 99, 120, 177, 178, 180, Vladimir, kijevski knez 205, 206
duhovno 183, 188 183, 202, 218, 222 vlast, svećenička i carska (sacerdotium i
BoŽansko 32, 166, 173, 185, 187 ustoličenje imperium)
Kristovo 32, 177, 179, 184, 188 ustrojstvo, crkve 124, 134, 139, 187, Volga 86, 87, 205
kršćansko 9, 127, 190 192, 194, 250
Timotej 76 Westminsterska opatija 141
Toledo 46 Vaseljenska carigradska patrijaršija 9
William Palmer, anglikanac 91, 247
tolerancija 21, 125 Vaseljenska crkva 192
Tolstoj L. N., pisac 68, 98 vaseljenski sabor (vidi sabor opći) 187,
začeće
Toma Akvinski, sv. crkveni naučitelj 197
Vasijan, monah (knežević Patrikijev) 87 zahtjevi
56, 170, 176
Vasilije III., car ruski 87 zajednice 8, 12, 16, 35, 36, 65, 98,
Tomos, pape Leona 27, 29, 243 108, 145, 223
Vatikanski sabor I 28, 245, 246
Toronto 251, 252, 266
Vatikanski sabor II 245 Zajedničko medunarodno povjerenstvo
tradicija 5, 10, 17, 26, 43, 55, 60, 70,
Velika Britanija 8, 143, 146-147 za teološki dijalog 245, 246
72, 76, 95, 96, 100, 155-177
Venecija 209 zajedništvo svetih sakramenata 11, 42,
Trajan rimski car 42 Vergilije 43
192, 242, 243
transcendentnost 24, 56, 58, 60, 165, Vilim Oranski 81
Zakon o vjerskim udrugama 128
166 Vitalije, metropolit ROCOR-a 140
zakoni, Mojsijevi 18
transsupstancijacija 80, 137, 220, 221 vjeroispovijed 10, 77, 79, 80, 160, 198
zakonik, bizantski (Justinijanov) 38, 67
Trento, sabor 33 vjeronauk 32, 111, 115, 128, 214
zapadni kršćani 7, 8, 73, 176, 252
Tripoli 109 Vjerovanje, apostolsko 160, 189
zaruke 228
Trojstvo 22, 24, 25, 26, 33, 45, 60, 66, Vjerovanje, atanazijsko 160
69, 71, 115, 165-172 Vjerovanje, nicejsko carigradsko 46, Zonara, pisac 162
tropari (himne) 33, 181, 218 157, 160 Zosim, starac 98
Tübingen 77, 78 Vladimir Kijevski, metropolit 101, 131
Turci 10, 62, 73, 75, 76, 85, 104, 207 Vladimir Loski, teolog 114, 142, 169, ženidba 49, 78,214, 227-229
Tursko Carstvo 74, 78, 79, 80 172, 181, 247 Židovi 16, 31, 32
Vladimir Monomarh, kijevski knez 67, "živa crkva" 121
učitelji , vjere 28, 44, 76, 98, 143, 194, 68 životopis 71
195, 196
udruga Syndesmosa 148
Udruženje za Istočnu crkvu 247
Uganda 150, 151
Ukrajinska autokefalna crkva 132, 133
Ukrajinska grkokatolička crkva 131,
132
Ukrajinska katolička crkva 132
unijati 78, 144, 263
Unijatski sabor Sabor Brest-litovski
1596 78,79,131
 Sadržaj

Predgovor 5

Uvod 7
PRVI DIO - POVIJEST
Prvo poglavlje
POČECI 15

Drugo poglavlje
BIZANT, I.: CRKVA SEDAM EKUMENSKIH SABORA 21

Treće poglavlje
BIZANT, II.: VELIKI RASKOL 41

Četvrto poglavlje
POKRŠTAVANJE SLAVENA 63

Peto poglavlje
CRKVA POD ISLAMOM 73

Šesto poglavlje
MOSKVA I SANKT PETERBURG 85

Sedmo poglavlje
DVADESETO STOLJEČE, I.: GRCI I ARAPI 103

Osmo poglavlje
DVADESETO STOLJEČE, II.: PRAVOSLAVLJE
I BORBENI ATEISTI 117

Deveto poglavlje
DVADESETO STOLJEČE, III.: DIJASPORA I MISIJE 137

291
 DRUGI DIO - VJERA I BOGOSLUŽJE
Deseto poglavlje
SVETA PREDAJA: KORIJENI PRAVOSLAVNE VJERE 155
Jedanaesto poglavlje
BOG I ČOVJEK 165
Dvanaesto poglavlje
BOŽJA CRKVA 187
Trinaesto poglavlje
PRAVOSLAVNO BOGOSLUŽJE, I.: ZEMALJSKI RAJ 205
Četrnaesto poglavlje
PRAVOSLAVNO BOGOSLUŽJE, II.:
SAKRAMENTI (SVETE TAJNE) 213
Petnaesto poglavlje
PRAVOSLAVNO BOGOSLUŽJE, III.: SVETKOVINE, POSTOVI I
OSOBNA MOLITVA 231
Šesnaesto poglavlje
PRAVOSLAVNA CRKVA I JEDINSTVO KRŠČANA 239

Preporuke za daljnje čitanje 255

Urednički pogovor 269
Kazalo 271

292
 Timothy Ware
PRAVOSLAVNA CRKVA

Izdavač
PROSVJETA d.o.o.
Zagreb, Berislavićeva 10

Za izdavača
dr. sc. Mile Radović

Lektura
Alka Zdjelar-Paunović

Likovno rješenje korica

Borivoj Dovniković Bordo

Kompjuterski slog i prijelom

Branko Novaković

Tisak i uvez
Grafocentar, Zagreb

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 281.9

KALLISTOS, biskup Diokleje

Pravoslavna crkva / Timothy Ware (Kallistos,
biskup Diokleje; prevela s engleskog Olga Škarić. -
Zagreb : Prosvjeta, 2005.

Prijevod djela: Orthodox church. -

Bibliografske bilješke uz tekst. - Kazalo.

ISBN 953-7130-24-X

I. Pravoslavlje — Studija

451118027