HRV (kako citirati): Babić, Darko.

O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini /

U: Vujić, Ţarka ; Špikić, Marko (ur.). Ivi Maroeviću baštinici u spomen. Zagreb : Zavod za
informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, 2009, str. 43-60.

ENG (how to cite): Babić, Darko. O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini / In:
Vujić, Ţarka ; Špikić, Marko (eds.). Ivi Maroeviću baštinici u spomen. Zagreb : Zavod za
informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, 2009, pp. 43-60.

Darko Babić
Filozofski fakultet, Zagreb

O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini

Saţetak:
Termin muzeologija prvi se put spominje 1869. godine. Od skupa praktičnih savjeta o tome kako
obavljati određeni posao u muzeju, preko grane znanja koja proučava ciljeve i organizaciju
muzeja do segmenta informacijskih znanosti koji se bavi izučavanjem identifikacije, zaštite i
komuniciranja muzealnosti materijalnih svjedočanstava kulture i prirode radi zaštite,
interpretacije i prijenosa poruka u svom dosadašnjem razvojnom putu, muzeologija ostaje
relativno čvrsto povezana s muzejima kao institucijama i predmetima koji se u muzejima nalaze.
Šezdesete godine dvadesetog stoljeća obilježavaju društvena previranja iz kojih proizlaze i
zahtjevi za redefinicijom postojećih društvenih vrijednosti, te propitivanje uloge društvenih
institucija. Početkom sedamdesetih godina nastaju eko-muzeji kao rezultat novog promišljanja
uloge muzeja u društvu, te suodnosa čovjeka i okoliša u kojem on egzistira. Razvija se tzv. nova
muzeologija. Ovi procesi idejno otvaraju novo poglavlje u muzeologiji naglašavajući da osnovni
predmet izučavanja ne može biti niti muzej, niti muzejski predmet ili zbirka, već sveobuhvatni
koncept baštine.
Različite discipline koje se bave pojedinim segmentom baštine idejno i sadržajno danas su sve
bliže. Sve navedeno moguće utemeljuje put razvoja jedne nove interdisciplinarne znanosti,
znanosti o baštini.

Ključne riječi: eko-muzej, muzeologija, nova muzeologija, baština, znanost o baštini

Na početku osobno
Predavanja iz kolegija Uvod u muzeologiju i Zaštita muzejskih zbirki bili su moje prvo
susretanje s muzeologijom na trećoj godini studija. Kolegij Zaštita spomenika kulture bio je
dodatni privilegij, iznimno vrijedan, koji sam slušao kao student etnologije. Svi oni, zasigurno,
trajno su odredili dio mojih razmišljanja vezanih uz muzeje, muzeologiju i baštinu. Spremnost da
nam napiše tekst za deplijan i pruži podršku na otvorenju izložbe koju smo radili kao studenti, te
izrada diplomskog rada pod mentorstvom prof. Ive Maroevića nezaboravni su trenutci i iskustvo.
Reakcija profesora (kako sam ga uvijek zvao) na sastanku Katedre vezanom uz redefiniranje
studija sukladno bolonjskom procesu na kojem sam, moguće i igrom slučaja i trenutne
inspiracije, predložio naziv studij muzeologije i upravljanja baštinom, ostao mi je u iznimno
pozitivnom sjećanju. Profesor je, kao i mnogo puta ranije, bio spreman na dijalog i pokazao
otvorenost za nove ideje. Kao i tada, tekst koji imate ispred sebe rezultat je jednog prijedloga i
promišljanja koje sve navedeno ne želi promatrati kao jedino moguće i konačno, i koji bi
zasigurno bio kvalitetniji (a moguće u zaključcima i donekle drugačiji) da sam imao više
vremena i s profesorom razgovarati i raspravljati o ovoj temi.

O muzeologiji kao znanstvenoj disciplini

Od prve, barem koliko nam je u sadašnjem trenutku poznato, pisane pojave riječi muzeologija
1869. godine do danas prošlo je gotovo stoljeće i pol. Promatrano iz perspektive predmeta koje
svakodnevno možemo vidjeti na izložbama ili u muzejskim depoima, arhivama i knjižnicama, te
prirodnih i kulturnih znamenitosti koju susrećemo u našim raznovrsnim kretanjima prostorom
ovog našeg planeta i koja sva zajedno svjedoče o razvoju ljudske civilizacije, u tim odnosima,
nepunih sto pedeset godina muzeologije čine se pomalo nevažno, ustvari zanemarivo.
Istovremeno, upravo je tijekom tih posljednjih sto pedeset godina naša civilizacija prošla kroz
velike i u odnosu na prijašnja vremena iznimno intenzivne i ubrzane promjene koje su
nedvosmisleno odredile i oblikovale našu današnju realnost, naš način života, naša razmišljanja,
a značajno i percepciju realnosti, i posebice vrijednosti prijašnjih vremena. Zato vjerojatno i nije
slučajno da se i riječ muzeologija pojavila upravo u ovom periodu.

Razvoj muzeologije kao znanstvene discipline izravno je povezan s postupnim razvojem i

profesionalizacijom rada u muzejima, najprije kao muzeografije koja se isključivo bavi
opisivanjem postupaka i metoda u procesima sakupljanja i rukovanja materijalnim predmetima,
zatim s dubljim analizama objavljenim u obliku traktata ili knjiga o problemima zbirki i muzeja
pa sve do usko tematskih specijaliziranih rasprava o muzeologiji publiciranih u stručnim i
znanstvenim časopisima posvećenim ovoj znanstvenoj disciplini. Profesor Ivo Maroević u
svojem sustavnom pregledu dosadašnjeg razvoja muzeologije i muzeološkog razmišljanja,
izloženog u knjizi Uvod u muzeologiju1, istaknuo je četiri značajna razdoblja u tom razvoju. Prvi
je tzv. početak muzeološke misli koji započinje u vrijeme renesanse, u vrijeme osnivanja muzeja
i galerija s onim značajkama i značenjima koje oni imaju i danas, period koji završava početkom
devetnaestog stoljeća. Ovo razdoblje dominantno karakterizira stvaranje osnova za organizirani
sabirački rad i prve, makar skromne analize i promišljanja muzejskih zadataka. Slijedi
protoznanstvena faza od početka 19. st. do konferencije održane u Madridu 1934. godine. U
ovom periodu postupno se pojavljuje znanstveno utemeljeno proučavanje muzejske djelatnosti
poput klasifikacije predmeta u muzejima po uzoru na klasifikacije iz prirodnih znanosti, te sve
intenzivnije bavljenje povijesnim razvojem muzeja kao institucije i razvoja pripadajućih mu
zbirki. Upravo se u ovom periodu po prvi put javlja i termin muzeologija2, prvo izravno
povezana s izlaganjem i održavanjem prirodoslovnih zbirki, a zatim i kao svojevrsna znanost
koja je posvećena muzejima3 za razliku od drugih znanstvenih disciplina koje se bave isključivo
fenomenom sakupljanja predmeta iz svog matičnog područja. Kraj devetnaestog i početak
dvadesetog stoljeća obilježen je i intenziviranjem izdavanja raznovrsnih publikacija vezanih uz
muzeje, te osnivanjem mnogobrojnih muzejskih udruženja. Empirijsko-deskriptivnu fazu, treći
stupanj, omeĎuju konferencija u Madridu 1934. godine s jedne i osnivanje MeĎunarodnog
komiteta za muzeologiju (ICOFOM4) pri ICOM5-u 1976. godine s druge strane. Konferencija u
Madridu, naime, prepoznaje muzej kao sredstvo kojim se prenose poruke iz prošlosti, a sam
muzej definira kao osnovni interes muzeologije. Dodatno se odreĎuju osnove rada u muzejima
odnosno uvjeti, metode i načini stručnog sakupljanja, spremanja, održavanja, obrade i
vrednovanja muzejskih predmeta kao temelja muzejskog rada. Drugi svjetski rat – unatoč
strahotama koje je prouzročio (ili baš zbog njih) – ne mijenja bitno ove poglede, tako da i nakon
istog tadašnji tzv. "zapadni svijet" ostaje u domeni definiranja muzeologije na tragovima
madridske konferencije, primarno kao discipline koja služi i pomaže u muzejskom radu na razini
pragmatičnog proučavanja tog rada, a temeljenog na iskustvu i rezultatima drugih znanstvenih

1
Većina podataka u prvom dijelu ovog odlomka preuzeti su upravo iz navedene knjige. Maroević, I. Uvod u
muzeologiju. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. 50-62..
2
U knjizi Praxis der Naturgeschichte Philippa Leopolda Martina koja izlazi 1869. g. i gdje drugi dio knjige ima
naslov Dermoplastik und Museologie. Maroević. Uvod u muzeologiju. 52.
3
U tekstu: J. G. Th. von Graesse, Die Museologie als Fachwissenschaft koji je tiskan 1883. godine. Maroević. Uvod
u muzeologiju. 53.
4
Akronim za International Committee for Museology (MeĎunarodni savjet za muzeologiju).
5
Akronim za International Council of Museums (MeĎunarodni savjet za muzeje).
disciplina i područja. Definicija iz 1958.6 godine kojom se muzeologija odreĎuje kao grana
znanja koja proučava ciljeve i organizaciju muzeja, a muzeografija kao tehnika sakupljanja i
obavljanja muzejskog rada koja se idejno oslanja na muzeologiju najčešća je i stalno prisutna u
rječnicima i enciklopedijama u zemljama zapadne hemisfere. Istovremeno u dijelu svijeta idejno
i politički orijentiranom ka socijalizmu postupno se pokušava pronaći i obrazložiti nova
filozofija i teorija, prije svega s ciljem definiranja muzeologije kao zasebne znanstvene
discipline. Ovi pokušaji se kreću od shvaćanja da je muzeologija ustvari teorija koja svoju
metodologiju ima u muzejskom radu7 no time se, kako to ističe i prof. Maroević, ustvari samo
idejno razdvaja muzeologija, uz prisutno unutarnje razdvajanje uloge temeljnih znanstvenih
disciplina od muzeologije kao samostalne spoznaje, od muzeografije. U svom radu iz 1963.
godine Wojciech Gluzinski muzeologiju pak smješta u pomoćne povijesne znanosti obrazlažući
da su polazne točke znanstvenog interesa muzeologije muzealni predmeti kojima, da bi
udovoljili zakonitostima muzejskog rada, nisu od pomoći temeljne znanstvene discipline. Godine
1964. muzeologija se po prvi put jasnije približava informacijskim znanostima u radovima
istočnonjemačkih muzeologa koji muzeologiju smatraju samostalnom znanošću sa specifičnim
predmetom istraživanja u području znanstvene dokumentacije, uz po njima ondje već prisutne
arhive i biblioteke. Godine 1967. Antun Bauer stavlja muzealni zbirni fond, točnije muzejski
predmet kao njegov imanentni dio, u središte muzeološke spoznaje ukazujući na višeslojnost
značenja koje isti ima. Takvim stavom se relativno jasno odmiče od ustanove muzeja kao
glavnog interesa muzeologije. Slijedeće godine J. Neustupny uvodi pojmove opće muzeologije
koja obuhvaća temeljne postavke koje su zajedničke svim muzejskim predmetima i muzejskom
radu kao cjelini, i specijalnih muzeologija koje se ostvaruju na razini i principima primjene
temeljnih znanstvenih disciplina u proučavanju muzejske graĎe. UtvrĎeno nepostojanje jasno
definiranog predmeta spoznaje muzeologije, kao ni metoda i kriterija za procjenu njenih teorija
potaknulo je Zbyneka Z. Stanskog da predloži sistematiku i metodologiju muzeologije i
djelatnosti muzeja te da definira "muzealnost kao onu stranu stvarnosti koju možemo upoznati
samo u prikazu odnosa čovjeka prema stvarnosti, muzealiju kao predmet koji nosi obilježja
muzealnosti i napokon u muzeologiju uvodi metodologiju teorije spoznaje i teorije vrijednosti"8.
Iako je cijela ova faza u razvoju muzeologije bila snažno obilježena stalnim povratcima svoĎenja
muzeologije na pragmatičnu razinu, njena iznimno vrijedna karakteristika je istovremeno jasno
zastupanje ideje da "muzej kao institucija ne može biti predmetom bavljenja muzeologije kao

6
Prihvaćena na meĎunarodnom muzejskom seminaru UNESCO-a u Rio de Janeiru, Brazil.
7
Jiry Neustupny u doktorskoj tezi Pitanja moderne muzeologije iz 1950. godine. Maroević. Uvod u muzeologiju.
54.
8
Maroević. Uvod u muzeologiju. 56.
znanosti, već sva ona složena struktura muzejskih predmeta koja se zahvaljujući muzeju i
njegovim značajkama pojavila kao pretekst za nove spoznaje u informacijskom,
komunikacijskom i širokom kulturalnom smjeru"9. Zadnju fazu u svojoj periodizaciji razvoja
muzeologije, onu koja traje i danas, I. Maroević imenuje teoretsko-sintetičkom. Faktografski njen
početak je vezan uz osnivanje MeĎunarodnog komiteta za muzeologiju (ICOFOM) 1976. godine,
ali na idejnoj razini i prepoznavanjem muzejskog predmeta kao informacijsko-dokumentacijskog
objekta koji je nositelj kulturnih informacija, čime i muzeologija koja proučava taj predmet
"nadilazi potrebe saznanja u okvirima temeljne znanstvene discipline"10. ICOFOM je svojim
aktivnostima (simpoziji, seminari, radionice, panel diskusije), te publiciranjem radova na temu
muzeologije glavno središte muzeoloških rasprava u ovom periodu. Premda su idejni ciljevi
ICOFOM-a bili utemeljiti muzeologiju kao znanstvenu disciplinu; proučiti i pomoći razvoju
muzeja i muzejske struke, te proučiti njihovu ulogu u društvu i njihove djelatnosti i funkcije;
potaknuti kritičku analizu glavnih trendova u muzeologiji u samom početku su se i rasprave
unutar ICOFOM-a često iscrpljivale na isključivo teorijskim refleksijama praktičnog rada. Bitna
prekretnica je imenovanje Viniša Sofke 1983. godine na mjesto predsjednika komiteta, jer su od
tada teme o kojima se diskutira značajno sadržajno proširene, premda ostaju dominantno
"analitička u smislu istraživanja mogućih odgovora na praktična i fundamentalna pitanja
muzeologije kao discipline nego sintetička koja bi rezultirala određenim konsenzusom struke i
znanosti oko određenih temeljnih pitanja"11. Na seminarima ICOM-a i ICOFOM-a u Londonu
1983.12 upravo će prof. Ivo Maroević predstaviti ideju o muzeologiji kao dijelu informacijskih
znanosti zagovarajući ideju da je muzejski predmet izvor i nositelj informacija. Teoretsko-
sintetička faza, posebno osamdesete godine prošlog stoljeća, obilježene su i intenzivnim radom
na razvoju muzeološke terminologije koji je kulminirao izdavanjem rječnika Dictionaruim
Museologicum 13 1986., pospješujući i na taj način nastojanja muzeologa da se muzeologiji
prizna, odnosno potvrdi status znanstvene discipline. Na seminaru ICOFOM-a u Haagu 1989. u
posebni fokus razmatranja stavljen je odnos muzeologije i krajolika, što ukazuje na svojevrsno
širenje koncepta uspostavljanja relacija izmeĎu muzejskog i prirodnog konteksta, te prirodnih i
kulturnih procesa. Iste godine u sklopu ljetne škole muzeologije u Brnu Z. Z. Stransky je u svom
referatu predložio tri temeljna kriterija za definiranje muzeologije kao znanstvene discipline. Po
njemu, to su povijesnost muzeologije, zatim unutarnja logika znanstvenog znanja (odnosno

9
Ibid. 57.
10
Ibid. 57.
11
Ibid. 58.
12
Nazivi seminara bili su Metodologija muzeologije i profesionalno obrazovanje i Muzej-teritorij-društvo.
13
Muzeološki rječnik.
posebni predmet znanja, znanstveni jezik, specifične metode, vlastiti znanstveni sustav), te
objektivna društvena potreba neovisno o tome je li ona ideološki odreĎena ili utemeljena na
pitanjima društvene relevantnosti muzejske prakse. Kako i I. Maroević napominje, unatoč
vidljivom razvoju muzeologije bitne karakteristike ovog perioda su velike nejasnoće glede
definiranja područja kojim se muzeologija bavi, te jednako tako i njena praktična korisnost, čime
"ciljevi i organizacija rada muzeja prestaje biti glavnim predmetom, a zamjenjuju ih primjene i
integracije brojnih temeljnih muzeoloških aktivnosti koje se zbivaju unutar muzejskog konteksta,
neovisno o tome o kojoj je instituciji riječ. Muzejski predmet i muzealnost kao osobina predmeta
polako dolaze u prvi plan, kao i informacijsko-komunikacijske sposobnosti muzejskih
predmeta"14. Sumirajući postojeće pokušaje u definiranju muzeologije kao znanstvene discipline,
Peter van Mensch će u svojoj doktorskoj disertaciji Towards a Methodology of Museology15
obranjenoj 1992. godine ustanoviti predmet znanja i strukturu muzeologije odreĎujući muzejski
predmet kao osnovnog nositelja podataka i informacija, definirati njegove funkcionalne i
strukturalne značajke uzimajući u obzir pitanja konteksta i značenja predmeta u odnosu na
stvarnost i na muzejsku zbirku, te odreĎujući tri osnovne muzeološke funkcije – zaštitu,
istraživanje i komunikaciju. Nešto samo malo kasnije, 1995. godine, isti će analizirajući
dotadašnji povijesni razvoj muzeologije prepoznati tri različita pristupa muzeološkog
promišljanja predmeta znanja, empirijsko-teorijski, prakseološki i filozofsko-kritički koji su
prema njemu bili i ostat će samostalni u svom razvoju16. No, po mišljenju Petera van Menscha
povremeno meĎu njima dolazi do preklapanja interesa, sinergije i upravo u tim trenutcima mogu
se prepoznati prekretnice u razvoju, odnosno muzejsko-muzeološke revolucije (moguće je
prepoznati dvije takve revolucije). Prva se dogodila izmeĎu 1880. i 1920. godine i obilježava ju
spoznaja da je većina praktičnih problema ustvari istovrsna svim muzejima, uključujući i tada
snažno prisutnu orijentaciju prema obrazovanju u muzejskom radu. Ta prva sinergija povećala je
zanimanje za zajedničko područje interesa, samim time i za muzeologiju kao disciplinu koja
pokriva navedena interesna područja. Usprkos ovoj sinergiji na pragmatičnom, ali i teorijskom i
kritičkom nivou naglasci u interesima i daljnjem istraživanju i dalje ostaju dominantno vezani uz
praktični rad. Ipak, "muzeologija je time postepeno prepoznata kao područje interesa s vlastitim

14
Maroević. Uvod u muzeologiju. 61.
15
Prema metodologiji muzeologije. Doktorska disertacija Petera van Menscha obranjena je na Sveučilištu u
Zagrebu.
16
Mensch, P. van. Magpies on Mount Helicon. Paper presented at the joint meeting of ICOFOM and MINOM
during the General Conference of ICOM at Stavanger, July 4th, 1995. URL:
http://www.rwa.ahk.nl/03_onderzoek_ontwikkeling/03_publicaties/13_1996/magpies.jsp. (10.01.2005)
identitetom"17. IzmeĎu 1960. i 1980. došlo je do nove sinergije, ovaj put u namjeri redefiniranja
uloge muzeja i inzistiranja na njegovoj aktivnijoj ulozi u društvu. Ova druga, nova revolucija
obilježena je pojavom novog tipa muzeja, eko-muzeja, a njena retorika i novo promišljanje uloge
muzeja i muzeologije u društvu kreirala je, iako u još nedovoljno definiranoj i samoj
muzeologiji, novu muzeologiju.

Eko-muzeji i nova muzeologija

U svojoj analizi eko-muzeja Tomislav Šola će reći da su upravo eko-muzeji "ujedinili na
kompaktan način teoriju i praksu… jer (stvaranje) eko-muzeja znači slijediti jednu filozofiju,
mentalno i društveno ponašanje koje se pretočilo u profesionalnu metodologiju koja je opet
značila svugdje prepoznatljiv pristup. (…) (Stoga ) jedan eko-muzej ne može biti model nego
dapače način osluškivanja, spoznaje institucionalne misije i odgovornosti ove u ostvarivanju
ciljeva zajedničkog ideala. Teorija eko-muzeja, ako je točno shvaćena, predstavlja potpunu
prekretnicu, onu tako dugo očekivanu mentalnu promjenu koja daje prevladavajuću svjetlost i
inspiraciju muzejskoga svijeta (...). Ideal je muzej kao mentalno stanje. Razinstitucionalizirani
muzej u krajnosti je potpuna svijest o individualnom i skupnom identitetu, način življenja sa
prošlošću, osjetljivost na vrijednost određenog identiteta. Te vrijednosti trebale bi biti poznate,
sačuvane i uzgajane s ljubavlju, sa svrhom iznalaženja kontinuiteta unutar neizbježnosti
promjena"18.

Eko-muzeji
Eko-muzeji su novi oblik muzejskog djelovanja nastao početkom sedamdesetih godina prošlog
stoljeća, prvenstveno u Francuskoj. Oni su, što će posebice biti vidljivo u analizi njihovog
razvoja, svojevrsna materijalizacija novog načina promišljanja odnosa čovjeka i pripadajuće mu
okoline. Naravno, naivno bi bilo tvrditi da su samo eko-muzeji produkt ovog, tada novog
promišljanja. Naime, po cijelom svijetu razvijali su se oblici nove prakse, ali je činjenica da su
upravo eko-muzeji bili ti koji su u praktičnoj realizaciji sadržavali teorijska razmišljanja
zastupana od stanovitog broja muzejskih praktičara i teoretičara, koji su ukazali na ograničenja
muzeologije kao discipline isključivo povezane s muzejima kao jasno definiranim ustanovama,
njihovim ciljevima i organizacijskom strukturom i pripadajućim im materijalnim muzejskim

17
Ibid.
18
Šola, T. L'innovazione degli ecomusei e i musei di tradizione. // Musei per l'ambiente / uredio Cechini, Folco.
Argenta : Comune di Argenta, 1999. 20-23.
predmetima. Širi društveni kontekst preduvjet je razvoja eko-muzeja. Povijest bilježi da
sredinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća dolazi do intenzivnih društvenih previranja
generiranih prijeporima i nezadovoljstvima postojećim stanjem u društvu, manifestiranih meĎu
ostalim kroz valove protesta, prosvjeda i štrajkova koji kao takvi potresaju cijeli svijet. U isto
vrijeme, no sada pod višestruko većom pažnjom javnosti, učestale ekološke katastrofe, opasnosti
utrke u naoružavanju i nuklearnih eksperimenta s tada u potpunosti nepoznatim posljedicama,
kao i svijest o utjecaju industrije na onečišćenje atmosfere, te svakodnevno i više nego očevidno
nestajanje prirodne baštine i ruralnih krajolika raĎaju novi oblik svjesnosti poznatiji kao
ekologizam odnosno environmentalizam19. U takvoj situaciji nije ni čudno da je došlo do
frustracija i oko muzeja (pa i muzeologije) koji nisu ponudili kvalitetne odgovore na postojeću
krizu i iznesena pitanja i zahtjeve, prije svega ono o ulozi muzeja u društvu. Reakcija i odgovor
proaktivnih muzejskih djelatnika na takvo stanje bili su eko-muzeji. Iako su oblici novih eko-
muzeja, ili šire gledano praksi koje su imale karakteristike eko-muzeja, oscilirali i često se
ispreplitali s područjem već poznate prakse muzeja na otvorenom i iskustva njemačkih heimat20
muzeja, pa samim time donekle i "klasičnog" muzejsko-muzeološkog promišljanja, većina njih
je posjedovala bitnu distinkciju u smislu novog promišljanja stvarnosti, drugačijeg razumijevanja
realnosti okoliša i realnosti baštine koja ih okružuje tvoreći time svojevrsnu paradigmu u razvoju
muzeja kao institucija društva, ali – ne manje važno – i redefiniranja suodnosa čovjeka, okoliša i
baštine. Eko-muzeji su imali i evidentnih nedostataka koji su stvarali zabune i nesuglasice, od
kojih je zasigurno najveći upravo njihovo ime. Naime, prefiks eko, umjesto da objasni njihovu
ideju sveobuhvatnosti baštine i uključivanja svih stvarnih i idejnih pojmova koji iz tog proizlaze,
zadobio je u značajnom postotku značenje koje ovaj tip muzeja sasvim direktno, gotovo
isključujuće povezuje s prirodnom baštinom, te jednako tako formom koju je moguće realizirati
samo u ruralnim krajevima. Nepotrebno je spominjati da postoje brojni primjeri koji su s više ili
manje uspjeha pokušali promijeniti ovu percepciju, ali u svijesti ljudi (bilo pripadnika lokalnih

19
Ove pojmove odreĎeni broj autora smatra istoznačnim, no potrebno je ukazati da izmeĎu njih postoji stanovita
razlika. Ekologizam označava političku doktrinu, ideologiju koja se temelji na ekološkim pretpostavkama, u prvom
redu na bitnoj vezi izmeĎu čovjeka (koji je samo dio prirode, a ne svemogući upravitelj prirodom) i prirodnog
svijeta koji ga okružuje, dok je environmentalizam oblik umjerenog, reformističkog pristupa koji traženje odgovora
na krizu okoliša razmatra prije svega sa stajališta ljudi bez dovoĎenja u pitanje ustvari konvencionalnih,
antropocentričnih pretpostavki o prirodnom svijetu. Ekologizam kao ideologija // Suvremene političke ideologije /
Slaven Ravlić. Zagreb : Politička kultura, 2003. 310-325..
20
Riječ heimat je približno istoznačna hrvatskoj riječi domovina, odnosno preciznije zavičaj. Heimat muzeji počeli
su se razvijati krajem 19. stoljeća, a ekspanziju su doživjeli dvadesetih i tridesetih godina 20. st. kada ih je, nažalost,
intenzivno počeo iskorištavati i nacional-socijalistički režim u Njemačkoj u svrhu vlastite propagande, ponekad
svjesno brišući dijelove koji mu nisu odgovarali. Otuda i usporedba koju koristi Alfredo Crus-Ramirez o heimat
muzejima kao izopačenim prethodnicima eko-muzeja. Crus-Ramirez, A. The Heimatmuseum: a perverted
forerunner // Museum. 148 Vol.37, No.4 (1985), 242-244.
zajednica, bilo posjetitelja / korisnika) i, što je daleko značajnije za razvoj muzeologije, velikog
dijela muzejskih djelatnika praktičara i muzeologa teoretičara, eko-muzeji su ostali snažno
obilježeni ovim svojim imenom, odnosno prefiksom koji ih svrstava upravo u područje
institucija ili akcija koje pokušavaju preskriptivnom praksom sustavno odgovoriti (samo) na
problem ugroženog i devastiranog okoliša. Problem originalne idejne koncepcije eko-muzeja
povećao se i u popularnosti koju su neki od njih ubrzo stekli, i pomodnosti koju su time
uzrokovali. Često je korištenje ovog imena (interpretiranog upravo u smislu upotrebljivog alata
za zaštitu prirodne baštine) ustvari bio put k lakšem dobivanju financijskih sredstava za
ustanovljenje (bilo kakvog) novog muzeja i za njegovo funkcioniranje. Kao svojevrsni oblik
otpora, istinski se eko-muzeji (iako bi pravilnije bilo reći razni oblici baštinskih akcija koje su
svoju praksu utemeljile na idejama vezanim uz prvobitne francuske eko-muzeje) zbog
izbjegavanja ove pomodnosti imena, ali i pravilnog razumijevanja da jedna praksa i oblik
funkcioniranja eko-muzeja ne može biti preslikana na drugu lokaciju kao njena jednostavna
kopija, nisu ni koristili imenom eko-muzej.
Sagledamo li sve takve novonastale forme zajedno, tako da pod jedan pojam – koje god mu ime
dali – uvrstimo sve pojave i prakse koje su se u posljednjih tridesetak godina dogodile kao plod
novog načina mišljenja i pristupa baštini, možemo uočiti da u njihovoj osnovi postoji nekoliko
jasnih, zajedničkih karakteristika. Sve su one prihvatile da je ishodište njihovog procesa identitet
neke zajednice u odreĎenom definiranom prostoru koji, budući da je ugrožen (na koji god način),
traži odreĎenu (re)akciju. Oni će ga svojim akcijama istraživati, potpomagati i podržavati, te
prezentirati i interpretirati s ciljem da ga stave u funkciju života, pa sukladno tomu i razvoja
same zajednice u kojoj djeluju. Najbolji način da to učine, a eko-muzeji odnosno ove prakse
upravo to rade, jest stimulirati samu lokalnu zajednicu da identificira vlastite vrijednosti koje ona
(ionako) najbolje poznaje. Time će ih dodatno bolje razumjeti, a posljedično tome i
najkvalitetnije zaštititi. Dakle, da bi u svojoj misiji uspio, eko-muzej mora biti oslonjen na
zajednicu u kojoj djeluje, jer upravo ona čini njegovu najvažniju osnovu, te posljedično nužno
sudjeluje i u njegovom prvom planiranju, a onda i radu i upravljanju. Drugim riječima, eko-
muzej uvijek "raste od dolje, a nije impostiran od gore. On izrasta kao odgovor na potrebe i
želje ljudi koji žive i rade u tom području i on ih aktivno uključuje u sve svoje faze razvoja, dok
se planira i stvara, i kasnije, kada je otvoren i djeluje, odnosno funkcionira."21. Za pravi eko-
muzej ne postoje nevažne, efemerne stvari, preciznije rečeno: on odbacuje logiku tradicionalnih

21
Varine, H. de. Tommorrow's community museums. 1993. URL:
http://assembly.coe.int/Museum/ForumEuroMusee/Conferences/tomorrow.htm.(05.02.2009.)
muzeja gdje su jedini bitni elementi oni koji su prepoznati isključivo od strane školovanih
stručnjaka kao reprezentirajući za neko vrijeme ili neko područje. Za eko-muzeje je sve što je dio
ili bi moglo biti dio identiteta zajednice jednako važno, pri čemu stupanj relevantnosti tih
dijelova odreĎuju ljudi koji žive u prostoru na kojem eko-muzej djeluje. Samo te i tako
vrednovane elemente on uzima i koristi se njima u svom radu. Slično tome, i opet u razlici prema
"klasičnim muzejima", eko-muzej ne sakuplja materijalne i ne bilježi nematerijalne dijelove
identiteta da bi ih kao nežive, izdvojene iz njihovog originalnog konteksta, sačuvao za buduće
generacije, već ih čuva tako da i stvarima i pojavama daje smisao koji su imale nekada ili koji još
uvijek imaju, čime ih održava aktivnima i prisutnima u zajednici. One time ostaju dio
svakodnevnog života, što je ujedno i najbolji oblik zaštite od nestajanja (svejedno da li
neželjenog zaborava nematerijalnog ili dekontekstualizacije materijalnog). Sve navedeno ustvari
logično podrazumijeva da je eko-muzej u svom djelovanju primarno okrenut sadašnjosti, zatim
budućnosti (razvoju), a tek potom prošlosti. Samorazumljivo je da eko-muzej koristi prošlost, ali
svakako ne da (kao što smo već naznačili) materijalnim svjedočanstvima prezentira isključivo
kroniku bivših dogaĎaja, već da elementima prošlosti kao aktivnim sudionicima u društvu stalno
propituje sadašnje stanje i pokušava, koristeći tu istu prošlost, ponuditi ideje ili rješenja za
probleme s kojima je zajednica sada suočena. Premda se eko-muzej u svom radu većinom
oslanja na volontere iz lokalne zajednice, koji posebice ako se dodatno educiraju rade gotovo sve
poslove vezane uz ovakav muzej, on uvijek ima i nekoliko stručnjaka koji prije svega imaju
ulogu savjetnika, koordinatora i katalizatora cijelog procesa. Konačno i bitno, eko-muzej nema
ni publiku ili korisnike u klasičnom smislu, njegova su publika / korisnici cijela zajednica kao
takva na području na kojem se eko-muzej nalazi.

Nova muzeologija
Na prvi se pogled čini da je praksa eko-muzeja prethodila teoriji. Ponajprije zato što su se
intenzivnije teorijske rasprave, sveobuhvatnije analize i pokušaji muzeoloških /
novomuzeoloških sinteza dogodili tek nekoliko godina nakon nastanka prvih eko-muzeja22. No
kako nas upozorava i Tomislav Šola23, praksa i teorija se ustvari dogaĎala simultano i zasigurno
upravo zato što su eko-muzeji uspjeli uskladili teoriju i praksu nije jednostavno razlučiti razvoj
jedne od druge, barem kada raspravljamo o eko-muzejima. U zaključcima nekoliko rasprava, od
kraja šezdesetih godina nadalje, organiziranih od strane ICOM-a i UNESCO-a, a koji su
povezani s ulogom muzeja u društvu i strukturom odnosa prema baštini, možemo uočiti bitne

22
Prvim eko-muzejom smatra se Le Creusot-Montceau-les-Mines u Francuskoj započet 1971. godine.
23
Šola. L'innovazione degli ecomusei e i musei di tradizione. 20-23.
elemente koji su usaĎeni u nastajuće eko-muzeje, a kasnije i u novu muzeologiju. Već 1968.
godine24 u zaključnoj rezoluciji ICOM-ove konferencije napominje se da "muzeji trebaju biti
prepoznati kao vodeće institucije u službi razvoja, zbog doprinosa kojeg mogu pružiti kulturi,
društvenom i ekonomskom životu"25. Slične preporuke i zahtjevi pojavljuju se i na
meĎunarodnom simpoziju u studenom 1969. održanom u Parizu26 gdje se još intenzivnije
propituje uloga i mjesto muzeja u suvremenom društvu, slično kao i na desetoj generalnoj
konferenciji ICOM-a 1971.27 kada je pred muzejske djelatnike iznesen i zahtjev da poduzmu
detaljnu i kontinuiranu procjenu potreba svojih korisnika. Okrugli stol, odnosno sastanak održan
od 20. do 31. svibnja 1972. godine pod pokroviteljstvom UNESCO-a u Santiago de Chileu,
označio je dodatnu prekretnicu. Isti je isprva bio zamišljen kao rasprava o ulozi i povezanosti
muzeja s društvenim i ekonomskim potrebama stanovnika Latinske Amerike s četirima ključnim
temama kao polazištem diskusija: 1) muzeji i kulturni razvoj u ruralnom okolišu uz mogućnosti
razvoja agrikulture; 2) muzeji i problemi okoliša; 3) muzeji i znanstveno-tehnološki napredak; te
4) muzeji i cjeloživotno obrazovanje. Glavni zaključak proizašao iz ovog sastanka jest vrlo jasan
stav da je povezanost sa zajednicom u kojoj se muzeji nalaze, i kojoj služe, neophodna jer će
jedino ta i takva povezanost inspirirati i muzeje i zajednicu na kvalitetno promišljanje i zaštitu,
što će posljedično potaknuti i ekonomsko napredovanje odreĎenog područja28. Ovaj okrugli stol
rezultirao je i idejom novog oblika muzeja imenovanog tada integrirani muzej29, potpunog u
smislu povezanosti s društvom i s okolinom koja ga okružuje, ali i u smislu njegove
integriranosti sa svim ostalim organizacijama ili institucijama društva koje služe i pomažu
razvoju lokalne zajednice. Dio tada usvojene deklaracije to jasno potvrĎuje: "Muzej je institucija
u službi društva kao njegovog neodvojivog dijela, i u svojoj osnovi on sadrži elemente koji mu
omogućuju da pomogne u oblikovanju svijesti zajednica kojoj služi, čime može stimulirati te
zajednice na akciju projicirajući njihovo povijesno iskustvo kako bi ono kulminiralo u
prezentaciji suvremenih problema (…) Transformacija u muzeološkim aktivnostima traži
postepenu promjenu u gledištima kustosa i administracije i u institucionalnim strukturama za
koje su oni odgovorni. Dodatno integrirani muzej zahtjeva stalnu ili povremenu pomoć
stručnjaka raznih disciplina, uključujući društvene znanosti."30. Nažalost ni deklaracija, niti ideje
proizašle iz ovog sastanka nisu naišle na spremnost i razumijevanje velikog broja tadašnjih

24
Te je godine u kolovozu održana deveta generalna konferencija ICOM-a u Münchenu, Njemačka.
25
Davis, P. Ecomuseums : a sense of place. London & New York : Leicester University Press, 1999. 52.
26
Organiziran je od strane ICOM-a; naslov simpozija bio je Muzeji u suvremenom svijetu.
27
Održane u Grenobleu i Parizu, Francuska.
28
Davis. Ecomuseums : a sense of place. 53.
29
Eng.: the integrated museum.
30
Davis. Ecomuseums : a sense of place. 54.
prominentnih muzejskih djelatnika da ih iskreno prihvate, i aktivno primijene u praksi. Nakon
sastanka u Santiagu na još jednom seminaru u organizaciji ICOM-a pod nazivom Muzeji i
okolina 31 dodatno se preispituje uloga muzeja, ovaj put u direktnoj vezi s problemima okoliša.
Sam neologizam eko-muzej, koji je ustvari po prvi put javno iznesen godinu dana ranije32, kao i
predstavnici koji podržavaju te ideje zauzeli su u ovoj raspravi bitnu ulogu, čime zaključci
seminara definiraju eko-muzeje kao specifične muzeje okoline33. Daljnje muzejsko-muzeološke
rasprave na ovu temu nakon toga primarno se razvijaju unutar sastanaka ICOFOM-a, u Ciudad
de México 1980. godine, a zatim i u Parizu 1982. gdje se posebno, iako dominantno u kontekstu
prakse, diskutira o ulozi muzeja i eko-muzeja u društvu, ali i o odnosu muzeologije i sada
postojeće nove muzeologije, pri čemu je ovaj drugi termin doveo i do značajnog
nerazumijevanja i razmirica budući da je dio članova Komiteta za muzeologiju inzistirao da se u
prvi plan rada komiteta postavi upravo ova, novodefinirana nova muzeologija. Slične su se
nesuglasice nastavile i na generalnoj skupštini ICOM-a 1983. godine u Londonu kada je
KanaĎanin Pierre Mayrand predložio formiranje radne grupe tzv. društvene muzeologije. Tada
novoizabrano vodstvo ICOM-a odbacilo je dotični prijedlog obrazlažući da bi isti prouzročio
dodatne nejasnoće u odnosu na muzeologiju koja i sama još nije postigla potpunu afirmaciju.
Ipak odlučeno je da se P. Mayranda zaduži da organizira privremenu radnu grupu i pripremi
posebni sastanak o eko-muzejima i novoj muzeologiji za sastanak ICOFOM-a planiran za
slijedeću godinu u Kanadi. Kako ovaj sastanak nije održan (zahvaljujući i opstrukciji vodstva
ICOM-a), pripadnici okupljeni oko radne grupe, potaknuti djelomičnim neuspjehom iz Londona
i osjećajem sustavnog ignoriranja, odlučili su samoinicijativno organizirati Prvu međunarodnu
radionicu eko-muzeja i nove muzeologije 1984. godine u Québecu, Kanada. Glavi produkt ove
radionice je tzv. "Quebeška deklaracija" u kojoj je izričito naglašeno da "muzeologija mora
pospješitii svoje izvore kroz multidisciplinarnost, moderne načine komuniciranja koji se koriste u
svim kulturnim akcijama, i moderne metode upravljanja koje uključuju i korisnika. Dok štiti
materijalna dostignuća prošlih civilizacija i čuva karakteristična dostignuća aspiracija i
tehnologije današnjice, nova muzeologija – ekomuzeologija, društvena muzeologija i svi ostali
oblici aktivne muzeologije – je prvenstveno zainteresirana za društveni razvoj, odražavajući
porivnu snagu u napretku društva i stavljajući ga u svoje planove za budućnost"34. Aktivnosti

31
Održanog od 25. do 30. rujna 1972. godine u Bordeauxu, Istrasu, Lourmarinu i Parizu; Francuska.
32
Smišljen od Huguesa de Varinea, a iznesen od strane francuskog ministra za okoliš Roberta Poujada 3. rujna
1971. godine u gradu Dijonu prilikom primanja muzejskih predstavnika iz cijelog svijeta okupljenih na desetoj
generalnoj konferenciji ICOM-a.
33
Hubert, F. Historique des ecomusees // La museologie selon Georges Henri Rivière / uredili J-F. Barbier Bouvet
et al. Paris : Dunod, 1989. 150.
34
Mayrand, P. The new museology proclaimed // Museum 148 Vol.37, No.4 (1985), 200-201.
nove muzeologije dobile su zamah, i u studenome 1985. godine u Lisabonu održana je Druga
međunarodna radionica eko-muzeja i nove muzeologije na kojoj je, nakon neuspješnih pokušaja
osnivanja komiteta unutar ICOM-a, ustanovljen MINOM 35, meĎunarodni pokret za novu
muzeologiju. U tekstu objavljenom u časopisu Museum koji izdaje UNESCO glavni akter
pokreta, Pierre Mayrand, iznio je svoje viĎenje razloga nerazumijevanja i nužnog paralelnog
djelovanja: "razlog može biti u kašnjenju muzejskog establišmenta da bude u toku sa brojnim
suvremenim - kulturnim, društvenim i političkim razvojem (…) ali po našem mišljenju glavni
razlog je u monolitskoj prirodi muzejskog establišmenta, površnosti reforma koje on predlaže i
marginalizacija svakog eksperimenta ili pogleda koji može biti označen kao ni na koji način
obvezatan", te stoga "uzimajući ponovo ideje okruglog stola iz Santiaga koje su bile šutke
sklonjene, deklaracija (quebeška – op.a.) potpuno reafirmira društvenu misiju muzeja kao novo
ishodište i prvenstvo ove funkcije nad tradicionalnim muzejskim funkcijama zaštite, zgrade,
predmeta i publike (…) od Santiaga do Lisabona mi smo svjedoci tranzicije od muzeologije
prema društvenoj i političkoj svjesnosti i savjesnosti."36
Usprkos navedenim deklaracijama i istupima njenih predstavnika, nova muzeologija –osim
prepoznatljivosti u inzistiranju na povezanosti muzeja i zajednice u kojoj se nalaze, te u
naglašavanju društvene i razvojne uloge muzeja – ostala je na epistemološkoj razini ipak prilično
nedefinirana. U svom razmatranju razvoja nove muzeologije Peter van Mensch37 napominje da
se termin nova muzeologija javlja značajno tri puta, u tri različita vremena na tri različita mjesta i
s tri različita značenja. Prvi put, što je prošlo gotovo bez ikakvog odjeka, tijekom pedesetih
godina u Sjedinjenim Američkim Državama kao pokušaj revitalizacije edukacijske uloge
muzeja, zatim krajem sedamdesetih godina u Francuskoj kao novi način razmišljanja o ulozi
muzeja u društvu (što će rezultirati u gore opisanom pokretu) i treći put na kraju osamdesetih
godina prošlog stoljeća, prije svega u Velikoj Britaniji, s povećanjem interesa za kvalitetom
muzejske komunikacije i uloge muzeja u društvu. Prema dostupnim podatcima38 čini se da je
sam naziv nova muzeologija po prvi put javno iznesen 1980. godine u tekstu Andrea Desvalleesa
u Encyclopaedia Universalis gotovo slučajno, jer je ovdje upotrijebljeni prefiks nova semantički
definirao prostor koji je trebao ukazati da se radi o isključivoj nadopuni ranijeg pojma
muzeologija. No, bez obzira na to što intencija stvaranja neologizma moguće i nije postojala,
sažetak koji ju opisuje naišao je na brojne sljedbenike i tako rezultirao i novim stvarnim
pokretom. Prema P. van Menschu, zbrka oko termina koji istovremeno nastaju kao alternative

35
MINOM je akronim za Movement International de Museologie Nouvelle.
36
Mayrand. The new museology proclaimed. 200.
37
Mensch. Magpies on Mount Helicon.
38
Navedeno prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place. 54.
novoj muzeologiji relativno je lako objašnjiva: "u novoj muzeologiji muzeološki ciljevi usmjereni
su prema razvoju zajednice, odatle termin društvena muzeologija. Prezentacija i čuvanje baštine
smatrano je unutar konteksta društvene akcije i promjena (…) Sami ljudi iz zajednice moraju se
brinuti za svoju baštinu, odatle termin popularna muzeologija (…) koncept muzeja nije
ograničen zgradom. Muzej može biti bilo gdje, i je bilo gdje i svugdje unutar određenog
teritorija. Za ovaj koncept muzeja izmišljen je termin eko-muzej, odatle termin
ekomuzeologija"39. Ni ostali pokušaji objašnjenja osnova nove muzeologije nisu mnogo
eksplicitniji, tako ju npr. Peter Vergo40 prepoznaje kao "stanje široko rasprostranjenog
nezadovoljstva sa starom muzeologijom koja se previše bavi muzejskim metodama, a premalo
svrhom muzeja", dok Rene Rivard vidi njenu glavnu karakteristiku u zahtjevima za otvorenošću
muzeja – arhitektonskom, prema javnosti i društvu, prema interdisciplinarnosti i kritici41. Hugues
de Varine42, jedan od glavnih aktera eko-muzeja pa time i nove muzeologije, smatra naprosto da
je nova muzeologija nastala kao posljedica procesa koji se zbivao tijekom šezdesetih godina
dvadesetog stoljeća i koji je položio temelje za novi pristup muzejima, snažno obilježen
povezanošću s politikom razvoja. Peter Davis43 iznosi interesantno promišljanje da bi se novu
muzeologiju ustvari trebalo sagledati u širem kontekstu općeg interesa za baštinu, kulturni
identitet i odnose vlasništva, odnosno posjedovanja baštine. Sažimajući sve navedeno možemo
zaključiti da su glavne karakteristike nove muzeologije primarno odreĎene nezadovoljstvom
tradicionalnim muzejima, njihovom praksom inertnosti u odnosu na probleme društva u kojem
egzistiraju i nužnom potrebom za promjenom iste, ali i postojanjem želje za unaprjeĎenjem i
osmišljavanjem kvalitetnijeg koncepta (s jasno izraženom praktičnom primjenom) koji će
obogatiti muzeologiju i dati joj novi smisao i ulogu. Ili izrečeno drugim riječima, nova
muzeologija bila bi skupni naziv za teorijsko promišljanje uloge muzeja u društvu i suodnosa
čovjeka i baštine u kompleksnosti realiteta u kojima egzistiraju, s naglaskom na nužno potrebnoj
aplikabilnosti iste u svakodnevnoj praksi.

Umjesto zaključka – prema znanosti o baštini

Nova muzeologija i s njom direktno povezani eko-muzeji označili su bitnu prekretnicu u razvoju
muzeološke misli kroz argumentiranu i često agresivnu kritiku tadašnje muzejske prakse i
metoda kojima se služi, te zahtjevima za propitivanjem odnosa na relaciji čovjek – društvo –

39
Mensch. Magpies on Mount Helicon.
40
The New Museology / uredio Peter Vergo. London : Reaktion Books, 1989. 3.
41
Navedeno prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place. 55.
42
Varine, H. de. The origin of the new museology concept. 2009. URL: http://www.interactions-
online.com/page_news.php?id_news=170&filtre_visu=30&pr. (05.02.2009.)
43
Davis. Ecomuseums : a sense of place. 58.
baština, iako njeni zagovaratelji ustvari nisu napravili odreĎenu kritično potrebnu teorijsku
sintezu u smislu razvoja i redefiniranja postojeće, ili pak formuliranja neke nove znanstvene
discipline (makar definirana i kao pluridisciplinarna). Možemo smatrati da zagovaratelji i akteri
eko-muzeja nisu ni imali takve ambicije, jer je razvijanje nove teorije za njih ipak bilo idejno
podreĎeno praksi koju su eko-muzeji svojom pojavom donijeli. Ovome u prilog kazuje i
činjenica da su predstavnici nove muzeologije vrlo spremno prihvatili i naziv aktivna
muzeologija koji jasno ukazuje na ono što se primarno očekuje od sljedbenika pokreta – aktivni
rad na primjeni novih ideja i aktivizam u smislu doprinosa razvoju, a tek zatim eventualnu
posvećenost sustavnom teorijskom promišljanju, analizi i sintezi. Neovisno o tome, neosporna je
činjenica da su upravo ideje i praksa koju su donijeli eko-muzeji potaknuli nova promišljanja,
uključujući i potrebe (re)definiranja fenomena koji su u središtu interesa izučavanja. U jednoj od
najsažetijih i po mnogim autorima najrazumljivijih definicija eko-muzeja René Rivard je
uspostavom analogija, točnije distinkcija, tradicionalni muzej odredio kao pojam koji se sastoji
od zgrade + kolekcije (zbirke) + stručnjaka + publike, dok s druge strane eko-muzej uključuje
teritorij (područje) + baštinu + memoriju + populaciju (tj. zajednicu)44. Analizirajući ovu
definiciju i primjenjujući je na muzeologiju, vidimo da nas prva razlika upućuje na to da su eko-
muzeji zgradu (jednu ili više njih) zamijenili sveobuhvatnošću teritorija. To znači da je muzejsku
ustanovu i specifični joj muzeološki kontekst zamijenila širina prostora na kojem se akcija
(muzejska, baštinska ili nekako drugačije definirana) dogaĎa. Muzejsku je zbirku pak zamijenila
baština, točnije sveukupnost baštine, što je vrlo jasan i iznimno bitan teoretski odmak od
muzejskog predmeta (odnosno odreĎenog skupa muzejskih predmeta). Stručnjaci i publika
ustupili su mjesto memoriji i zajednici.
Muzeologija je, kao što smo ranije uvidjeli, u svom razvojnom putu krenula od skupa praktičnih
savjeta o tome kako obavljati odreĎeni posao, preko grane znanja koja proučava ciljeve i
organizaciju muzeja (za razliku od muzeografije koja je tehnika sakupljanja i obavljanja
muzejskog rada) do znanosti koja se bavi istraživanjem selekcije, održavanja i javnog pristupa
materijalnim očitovanjima kulture i prirode koje se čuvaju u institucijama (uglavnom muzejima)
u cilju istraživanja odgoja i rekreacije. Čak je i definicija muzeologije kao dijela informacijskih
znanosti koji se bavi izučavanjem identifikacije, zaštite i komuniciranja muzealnosti materijalnih
svjedočanstava kulture i prirode (prvenstveno muzealija) radi zaštite ljudske baštine i
interpretacije i prijenosa njezinih poruka, kao i oblicima organiziranog i institucionalnog
ljudskog djelovanja (uglavnom muzejima) za postizanje navedenih ciljeva45 ostala relativno

44
Definicija prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place. 73.
45
Maroević. Uvod u muzeologiju. 92-93.
čvrsto i direktno povezana s muzejima kao institucijama i s predmetom/ima koji se u muzejima
nalaze. Eko-muzeji i nova muzeologija upravo su taj dio radikalno promijenili odbacujući
koncept muzeja kao zgrade-ustanove, pa čak i potrebe institucije uopće, a posebno koncept
muzejskog predmeta kao središnjeg fenomena izučavanja. Gledajući iz perspektive razvoja
znanosti, oni su time moguće ukazali na neke anomalije muzeologije, otvorivši rasprave koje su
nadilazile koncepte i shvaćanja tadašnjeg muzeološkog promišljanja. Preciznije rečeno, nova
muzeologija je, utemeljena na praksi eko-muzeja, ustvari otvorila novo poglavlje (ili novi raskol,
ovisno o načinu na koji to promatramo), u svakom slučaju novi pravac ili "školu" prvenstveno
naglašavajući da primarni sadržaj, bit izučavanja ne može biti muzejski predmet (ili zbirka) već
koncept baštine koji, očito je, uključuje i muzeološkom teorijom definiran pojam muzejskog
predmeta, ali koji nikako ne završava samo na tom ureĎenom sustavu (odabranom od stručnjaka)
sastavljenom od isključivo tih i takvih pojedinačnih elemenata (i najčešće materijalnih
predmeta). Ako ovdje primijenimo logiku T. Khuna da "prelazak iz paradigmatske, nezrele
situacije koja je obilježena brojnim školama koje dijele znanstvenu disciplinu, svaka ističući svoj
pristup i svoja gledišta kao temeljna i jedina znanstvena, počinje u trenutku kad pojedinac ili
skupina prvi put izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz slijedeće generacije"46
možemo zaključiti da je muzeologija i danas na razini različitih škola, gdje možemo prepoznati
barem dvije – muzeologiju i novu muzeologiju od kojih svaka zagovara svoj specifični pristup.
Iako možemo nagaĎati kako i kada će se jedna od njih profilirati u dominantnu, ili se fuzionirati i
formirati neku novu, čini nam se da bi jedino ispravno rješenje krize (u smislu kako ju iznosi T.
Kuhn) moglo biti u tome da pretpostavimo jednu novu, baštinsku revoluciju, iz koje će se
definirati i neka nova znanost, odnosno znanstvena disciplina koja će zasigurno, poigramo li se
svjesno malo riječima, baštiniti teorijska dostignuća i muzeologije i nove muzeologije, ali –
sigurno je – i mnogo drugih znanstvenih disciplina. OdreĎene ideje, pa čak i razvijene
kompleksnije i manje kompleksne teorije u tom pravcu već postoje47, ali istovremeno i novi
izazovi koji su pred nama i od kojih nam se najznačajnijima čine oni strukturalnog definiranja
temeljnog pojma izučavanja, kao i sveobuhvatnih teorija koje ga objašnjavaju. Analiza baštine
kao istinskog fenomena samo je započeta praksom eko-muzeja i novom muzeologijom.
Muzeologija je istovremeno krenula u pravcu da svoj osnovni pojam izučavanja konceptualno i
sadržajno širi približavajući se time ideji cjelokupnosti baštine. Slično je, iako ne možda toliko

46
Navod je iz pogovora koji je napisao V. Afrić. Khun, Thomas S. Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb :
Jesenski i Turk, 2002. 221.
47
Usporedi npr.: Šola, T. Eseji o muzejima i njihovoj teoriji : prema kibernetičkom muzeju. Zagreb : Hrvatski
nacionalni komitet ICOM, 2003. 301-319. i Šola,T. What theory? What heritage? // Nordisk museologi. 2(2005). 3-
16.
evidentno kao u muzeologiji, vidljivo i u nekim drugim granama informacijskih znanosti bliskim
muzeologiji, poput bibliotekarstva i arhivistike gdje su postojeći termini knjižna građa i
arhivalija samo relativno odredili granice temeljnih pojmova kojima se dotične grane bave.
Poput muzeologije, ni one nisu imune na sustavno proširivanje koncepta i sadržaja svog
temeljnog pojma, čime polagano ostvaruju idejnu konvergenciju izmeĎu istih stvarajući jednu
novu strukturu i fokusirajući se na taj novi pojam (baštinu), ponekad i nesvjesno, utiru put novoj
znanosti. Komunikologija i javni mediji, sociološke ruralne, urbane i regionalne studije,
geografija, pa donekle i ekonomija, prije svega kroz upravljanje i marketing (posebice branding),
na osobit način dodiruju i istražuju sadržaj baštine i identiteta, i daju razvoju svoj osobiti prilog.
No ipak, ostanimo za sada suzdržani u našim projekcijama, jer uostalom prelazak u novu
znanost, vratimo li se još jednom na drugi dio gornje definicije48, očito je, i ne završava u sintezi,
zadatku koji je još uvijek pred nama, već tek kada ista privuče većinu istraživača slijedeće
generacije (dakle tek u drugom koraku, još jednoj slijedećoj generaciji). Sadržajno širenje
temeljnog pojma izučavanja pojedinih (ponekad i ne toliko bliskih) znanstvenih grana,
konvergencija na praktičnoj i teorijskoj razini i postojeće artikulacije u pravcu sinteze ipak
ukazuju da naša projekcija možda i nije daleka budućnost, čak bismo mogli tvrditi da se već
dogaĎa ili će se barem vrlo, vrlo skoro dogoditi. U novoj muzeologiji kao teoriji kao ni u eko-
muzejima kao pragmatičnim oblicima, sigurno je (nažalost ili nasreću, kako se uzme), nećemo
naći dovoljno elemenata da bismo mogli tvrditi da su oni ispunili gore navedene uvjete, no
istovremeno nećemo ni pogriješiti ukažemo li upravo na njih kao glavni potencijal onoga što će
se, odnosno vjerujemo da će se razviti u neku novu, očito je, interdisciplinarnu znanost o baštini.
Put koji prema tome vodi i koji ovdje samo nagoviještamo nije lak i jednostavan, no nova
znanstvena grana ili znanost o baštini danas uistinu više nije ni tako teško zamisliva kao što je,
ukoliko su o njoj i razmišljali, bila prvim tvorcima eko-muzeja i sljedbenicima nove
muzeologije.

Summary:
On Museology, New Museology and Heritage Science

Ever since it was first introduced in 1869 as a set of practical instructions regarding specific
museum work and its later development from a branch of science which analyzed goals and
organisation of museums to a segment of information sciences researching identification,

48
"Počinje u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz
slijedeće generacije." Khun. Struktura znanstvenih revolucija. 221.
preservation and communication of museality of material objects of culture and nature with the
purpose of conservation, interpretation and transmission of messages, museology has always
remained closely related to museum institutions and objects kept in them. The 1960s were
turbulent years, marked with social upheavals and claims for a redefinition of existing powers
and social values, as well as enquires of roles of all societal institutions. The first eco-museums
were created at the beginning of the 1970s as a result of new considerations of the roles
museums played in society, as well as correlations between humans and the nature that formed a
constituent part of their lives. That opened the door to the birth of the so called new museology
as well as a new chapter in the development of museology with the emphasis not only on the
research of museums or museum objects and collection but of the all-encompassing concept of
heritage. Diverse scientific disciplines which traditionally dealt with only segments of heritage
are today drawn much closer together, regarding both their concepts and content. All this
probably creates a solid foundation for the development of a very new discipline, that is, an
interdisciplinary based heritage science.

Key-words: eco-museums, museology, new museology, heritage, heritage science