SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

FAKULTET ZA ODGOJNE I OBRAZOVNE ZNANOSTI U OSIJEKU

IZVANREDNI PREDDIPLOMSKI STUDIJ RANOG I

PREDŠKOLSKOG ODGOJA

akademska godina 2021. / 2022.

Seminarski rad iz kolegija Opća pedagogija

Najistaknutiji pegagozi u hrvatskoj

Mentor: dr. sc. Ružica Tokić Zec

Student: Lana Čeko

Osijek, 23, studeni 2021.

 SADRŽAJ

SAŽETAK............................................................................................................................................3
POVIJEST PEDAGOGIJE...............................................................................................................4
1.1. Povijest pedagogije u svijetu................................................................................4
1.2. Početci pedagogije u Hrvatskoj...............................................................................6
RAZVOJ PEDAGOGIJE U HRVATSKOJ..................................................................................8
2.1. Prosvijetiteljska pedagogija......................................................................................8
2.2. Pluralna znanstvena pedagogija................................................................................9
2.3. Monistička socijalistička pedagogija......................................................................10
2.4. Povratak pluralnoj pedagogiji............…….……...…………..………….........……..12
NAJISTAKNUTIJI PEDAGOZI U HRVATSKOJ............................................................................13
3.1. Stjepana Ilijaševića, Stjepana Novotnyja i Martina Štiglića……………...….......13
3.2. Stjepan Basariček, Josip Škavić i Antun Tunkl…………………………...……..14
3.3. Stjepan Pataka, Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović………………...……....15
3.4. Ante Defrančeski, Mate Demarin, Zvonimir Köhler…………………...……..…17
ODGOJ I OBRAZOVANJE DANAS……………………………………………………………..19

ZAKLJUČAK…………………………………....………………………………………..…………..20
LITERATURA……………………………………......…………………………….…………………21

2
SAŽETAK

Pedagogija je kao praksa stara gotovo koliko i ljudski rod, ali kao teorija odnosno
znanost puno je mlađa. Ipak korijenje pedagogije kao usustavljenog odgoja i obrazovanja
možemo pratiti još od razgoblja antike. Grčki i rimski filozofi poput Sokrata, Platona, Cicerona i
brojnih drugih pedagogiju su smatrali granom filozofije. Prvi pokušaji osamostaljivanja
pedagogije javljaju se već u 14. stoljeću predvođeni pedagogzima humanističkog pokreta,
međutim trebat će još skoro petsto godina prije nego što se pedagogija kategorizira kao zasebna
znanost, neophodno potrebna i svladana svima koji se bave nekom vrstom poduke.

Razvoj pedagogije u Hrvatskoj možemo podijeliti u četri faze: prosvijetiteljska

pedagogija, pluralna znanstvena pedagogija, monistička socijalistička i povratak pluralnoj
pedagogiji. U prvom dijelu seminara navest ću i obrazložiti te faze razvoja te njihove
predstavnike, te druge okolnosti koje su utjecale na razvoj istih.

U drugom dijelu seminara pobliže sam se dotaknula predstavnika pegagogije kroz

njezin povijesni razvoj, njihovog podrijetla, razdoblja dijelovanja te ostavština koje su doprinjele
razvoju pedagogije koju danas poznajemo. Poznata ili manje poznata djela koja su doprinjela
preispitivnju, te time poticala i dalje potiću razvoj pedagogije kao znanosti te unaprijeđuvanju
pedagoga i svih koji se bave odgojem i obrazovanjem.

Na samom kraju osvrnula sam se i na suvremena strujanja pedagogije u Hrvatskoj,

potaknuta Europskim načinima, ali društvenim potraživanjima.

ključne riječi: pedagogija, razvoj, Hrvatska, pedagozi predstavnici, povijest

3
1. POVIJEST PEDAGOGIJE
1.1. Povijest pedagogije u svijetu

Pedagogija je društvena znanost koja proučava, istražuje, objašnjava i unaprijeđuje proces

odgoja i obrazovanja. Proučava, utvrđuje i ostvaruje pedagoške zakonitosti, zadatke, sadržaje te
način njihove provedbe.
Iako se pedagogija kao znanost o odgoju i obrazovanju javlja tek u 19. stoljeću, elementi
organiziranog odgoja javljaju se i u najprimitivnijim ljudskim skupinama. Usustavljan odgoj
počinje već od grčkih i rimskih filozofa među kojima su Sokrat, Platon, Ciceron, Seneka, a iz
njihovog vremena datira i sami naziv pedagogija što znači odgoj. Prvo kvalitativno razdoblje
osamostaljivanja pedagoške teorije započinje u 14. stoljeću predvođeno pedagozima humanistima
V. R. da Feltrea, F. Rabelaisa, M. E. de Montaignea, L. Vivesa koji u svojim radovima istiću
potrebu odgojnog rada na drugima zastupajuć odgojnu jednakost među spolovima i nužnost
izgradnje novih škola.

„Pedagoški klasici, predvođeni češkim pedagogom J. Á. Komenským (1592–1670),

postavili su čvrste temelje pedagogijske znanosti. U svojem djelu Velika didaktika Komenský je
izložio i razradio mnoge ideje (organizacija škole, ustroj škol. sustava, teorija nastave, metodika
odgojnoga rada), koje su u idućim stoljećima bile temelj školskog odgojno-obrazovnoga rada u
svijetu. Te su pedagoške ideje, u skladu sa svojom filozofijom i naučavanjem, osnaživali i
razrađivali te o njima pisali filozofi: J. Locke (Nekoliko misli o odgoju, 1693), J.-J. Rousseau
(Emil ili o odgoju, 1762), J. H. Pestalozzi (Kako Gertruda uči svoju djecu – Wie Gertrud ihre
Kinder lehrt, 1801), F. Fröbel (Odgoj čovjeka – Die Menschenerziehung, 1826), A. W.
Diesterweg (O odgoju – Über Erziehung, 1820) i dr.“1 (Hrvatska enciklopedija mrežno izdanje)
Sve do početka 19. stoljeća pedagoške ideje i spoznaje bile su nedovoljno definirane te su kao
takve bile svrstavane u filozofiju. Utemeljitelj pedagogije kao znanosti i začetnik pedagogije kao
sveučilišnog obrazovanja u Europi bio je Ernest Christian Trapp. „Trapp zagovara sveučilišno
predavanje kao sredstvo studija pouke i odgoja. Pri konkretiziranju svog stava on se još uvijek ne
može osloniti na vlastita iskustva kao sveučilišni nastavnik – prikazano predavanje je njegovo
nastupno, prvo predavanje na sveučilištu uopće – niti može svoje promišljanje nadovezati na

1
pedagogija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 25. 11. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47271>.

4
sveučilišnu tradiciju u pedagoškom području budući da je nije bilo. „Odgoj i pouka” niti su do
tada bili utemeljeni kao znanost, niti su imali svoje mjesto u kanonu sveučilišnih disciplina.
Vladajuće uvjerenje je bilo da tu „stvar” (Trapp) nije uopće potrebno studirati, odnosno da se ona
dade usporedo svladati, budući da će se njom, ako uopće, sporadično i služiti. Dakle, ono što su
ostale sveučilišne discipline već dugo imale – svoje mjesto u kanonu znanosti i sveučilišnih
disciplina, organizaciju nastave i nastavnike itd. – za područje pedagogije Trapp svojim dolaskom
u Halle tek udara temelje. Konkretnije formulirano, Trapp se usredotočio na dva međusobno usko
povezana temeljna problemska područja: djeluje na utemeljenju „pouke i odgoja” kao zasebne
znanosti i djeluje na njihovom etabliranju kao sveučilišne discipline, počevši, u nastupnom
predavanju, dokazivanjem nužnosti njezinog studija.” (Prgomet, 2006, 6).

“Razlozi njegove neophodnosti leže kako u studentu tako i u samom predmetu. Jedan od
vidnih kriterija njegove uspješnosti leži u tome, koliko ono nosi znanstveni pečat svog autora –
predavača. Njegovu nužnu nadopunu Trapp vidi u osobnom studiju i praktičnoj izobrazbi.Rad
prije svega pokazuje da Trapp predavanje ne promišlja samo sa – za njegovo vrijeme –
uobičajenog aspekta poučavanja odnosno izobrazbe, nego da je uz njega i znanstveno-istraživački
aspekt drugi pol njegovog predavanja, što će postati općom temom tek u 19. stoljeću. Dapače, ova
je znanstveno-istraživačka dimenzija preduvjet uspješnosti predavanja kao sredstva poučavanja.
Trapp dakle svojim promišljanjem sveučilišnog predavanja ne samo da ne zaostaje za razinom
njegovog, 18. stoljeća, nego njegovo predavanje tvore elementi koji se općenito vrednuju kao
doprinos tek 19. stoljeća. Gledom na Trappa ovaj je rezultat važan u kontekstu vrednovanja
njegovog djelovanja u pedagogijskoj literature.” (Prgomet, 2006, 9).

“Međutim tek je njem. filozof J. F. Herbart (1776–1841) razradio strukturu i sustav

pedagogijske znanosti kao nove sveuč. nastavne discipline (održao o tome prvo predavanje u
Pedagogijskom seminaru Sveučilišta u Königsbergu 1810., poslije i u Göttingenu), a njegovi
učenici i sljedbenici osnovali su nove seminare u Jeni, Leipzigu i dr. Herbart je pedagogiju
odvojio od filozofije, oblikovao njezin sustav, predmet, elementarnu metodologiju i područje
rada, zbog čega se može smatrati utemeljiteljem pedagogije kao znanstv. discipline. U području
nastave ističu se njegova četiri formalna stupnja: jasnoća, asocijacija, sustav i metoda.”2

2
pedagogija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 25. 11. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47271>.

5
(Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje) Jedan od njegovih slijedbenika bio je i F. Marković koji
je prvi u Hrvatskoj održao predavanje iz pedagogije.

1.2. Početci pedagogije u Hrvatskoj

“Za pedagogiju kao znanstvenu disciplinu u Hrvatskoj od neprocjenjive je važnosti bilo
njezino studijsko utemeljenje na sveučilištu. Tako je na Mudroslovnome (danas Filozofskom)
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prvo predavanje iz pedagogije kao praktične filozofije održao F.
Marković 1876. Prva samostalna katedra za pedagogiju utemeljena je na zagrebačkom Sveučilištu
1893/94., a prof. Đ. Arnold održao je 19. travnja 1895. prvo predavanje iz opće
pedagogije (Paedagogicae generalis) na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu.”3  (Hrvatska
enciklopedija, mrežno izdanje)

“Marković naglašava da postoje tri glavna pojma pedagogije koji moraju biti u
međusobnoj vezi: nauk, odgoj i stega. Ta tri osnovna pojma preuzeo je od svoga duhovnoga
učitelja Herbarta. On je smatrao da je prvi zadatak odgajatelja formirati mišljenje učenika, a to se
postiže obukom. Drugi zadatak je odgojem postići pravu volju. Zadatak stege je uvesti red i
navike kako bi dijete steklo vrlinu pokornosti. No, da bi pedagogija bila znanost, mora biti u vezi
s filozofijom. Marković smatra da su filozofi bili pokretači pedagogije pa nabraja filozofe od
Pitagore do Herbarta. Smatra da je Herbartova pedagogija najprikladnija. Njegova je etika, tvrdi
Marković, plemenita i u skladu s kršćanskom, a psihologija vrlo temeljita.” (Peklić, 2013, 5)
Arnold, Đuro (Gjuro), hrvatski filozof, pedagog i pjesnik smatra se začetnikom pedagogije
u Hrvatskoj. Prihvaćao je načela J. F. Herbarta nastujuć primjenjivati najsuvremenije metode toga
vremena. Na njegov je poticaj 1896. utemeljen Pedagogijski seminar za teoretsku i praktičku
naobrazbu te je bio prvi profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. (Hrvatska
enciklopedija, mrežno izdanje)
“Unatoč ovom i drugim doprinosima iz davnije prošlosti, intenzivniji razvoj pedagogijske teorije
započeo je u Hrvatskoj 1850. godine od pojave knjige Obuka malenih ili katechetika: za porabu
učiteljem i svećenikom Stjepana Ilijaševića. Od tog razdoblja proces razvoja pedagogije u
Hrvatskoj razvijao se kroz četiri etape: prosvjetiteljska pedagogija (do Prvoga svjetskog rata),
3
pedagogija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 25. 11. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47271>.

6
pluralna znanstvena pedagogija (između svjetskih ratova), monistička socijalistička pedagogija
(nakon Drugoga svjetskog rata) i povratak pluralizmu u pedagogiji (od osamostaljenja
Hrvatske).” (Redeka,2011, 2)

7
2. RAZVOJ PEDAGOGIJE U HRVATSKOJ
2.1. Prosvijetiteljska pedagogija
U prva dva desetljeća ove etape započinje sustavni razvoj teorije odgoja, a
zakriljen je teologijskom dominacijom svojih glavnih predstavnika Stjepana Ilijaševića, Stjepana
Novotnyja i Martina Štiglića. Kao vodeći profesori pedagogije i savjetnici u prosvjetnoj službi
uočavaju nedostatak pedagogijske literature na hrvatskom jeziku te stoga pišu udžbenike i
priručnike za pedagogijsko i didaktičko- -metodičko osposobljavanje školskih nadzornika i
učitelja u učiteljskim školama.
“Od 70 -ih godina 19. stoljeća započinje prevlast teorijskog pristupa osnivača
pedagogije Johanna Friedricha Herbarta (1776–1841). Vodeći teoretičari odgoja u to vrijeme su
Stjepan Basariček, Josip Škavić i Antun Tunkl. Ključna namjera herbartizma u Hrvatskoj u to
vrijeme je pokretanje procesa sekularizacije pedagogije i školstva, sastavni dio čega je i zamjena
teologizirane građe s pedagogijskih katedri u učiteljskim školama. Prodor herbartizma u Hrvatsku
prije svega je podržavao Hrvatski učiteljski pokret sa svojim ključnim pedagogijskim
institucijama toga doba – prvim pedagogijskim časopisom Napredak (osnovanim 1859.) i
Hrvatskim pedagoško -književnim zborom (utemeljenim 1870.). Najveći teorijski doprinos dao je
u tom pogledu Stjepan Basariček četverotomnim udžbenikom pedagogije zasnovanim na
herbartističkoj pedagogiji. Udžbenik je ispunio svoju namjenu – istisnuo je iz učiteljskih škola
teologijski orijentirane udžbenike pedagogije. Tako je posredno herbartizam zavladao i
pedagoškom praksom. Štoviše, njegov se utjecaj proširio i preko granica Hrvatske, jer su se
istovremeno udžbenici upotrebljavali i u Bosni i Hercegovini, a na bugarskom jeziku i u
bugarskim učiteljskim školama.” (Franković i dr. 1971. prema Redeka 2011,2)
„U prva dva desetljeća XX. stoljeća pedagogija je u Hrvatskoj pod sve snažnijim
utjecajem novih pristupa teoriji odgoja. Zasluga je to sve većeg broja pedagoga koji su sveučilišne
studije završili u inozemstvu (poput Paje Radosavljevića i Jure Turića), kao i onih koji su
napajani inozemnom reformskom pedagogijskom literaturom (Davorin Trstenjak, Ljudevit
Dvorniković i dr.). Zahvaljujući njima, pedagogija se u Hrvatskoj počinje reformirati (mada još
uvijek nedovoljno snažno da bi potisnula herbartistički pristup). Paralelno s tim procesom
nastavlja se borba za sekularizaciju školstva, širenje školske mreže i jačanje učiteljskih škola,
bolji status učitelja, osnivanje temeljnih znanstvenih, umjetničkih i kulturnih ustanova4 uz

8
početak sveučilišnog pedagogijskog obrazovanja,5 jača pedagogijska izdavačka djelatnost – sve
su to pretpostavke oznanstvenjivanju pedagogije koja će potom uslijediti.” (Redeka 2011,3)

2.2. Pluralna znastvena pedagogija

Između svijetskih ratova došlo je do bitnog unaprijeđenja pedagoške teorije i

prakse. To razdoblje smatramo drugom etapom razvoja pedagogije budući da u to vrijeme
reformska pedagogija uzima teorijski pravac oslanjajuć se na pluralizam pedagogijskih ideja,
pristupa i teorija. Osnovna razlika između prve i druge etape razvoja je u tome što se za druge
etape pedagogijska literatura značajno poboljšava. „Cjelokupna pedagogijska intelektualna
vertikala izgrađivana tijekom prve i početkom druge etape s pokretanjem razvoja autohtone
pedagogijske znanosti približila se u to vrijeme svjetskim pedagogijskim zbivanjima. Za to su
osigurane pretpostavke u višem i visokoškolskom pedagogijskom obrazovanju, u mogućnostima
znanstveno -istraživačkog pedagogijskog usavršavanja, u dovoljno snažnoj i otvorenoj izdavačkoj
djelatnosti sposobnoj da prati suvremena istraživanja te (po broju pripadnika i njihovom
znanstvenom habitusu) sve solidnije obrazovanoj pedagogijskoj inteligenciji.” (Redeka 2011,3-4)

Zbog silnih utjecaja različitih smjerova pedagoških pravaca ističu se, kao najznačajniji i
najsnažniji, pedagogija radne škole i kulturna pedagogija. „Ključni prigovori usmjereni su na
okoštali herbartizirani didaktički sistem koji je doveo do pretjeranog intelektualizma, verbalizma i
pasivizacije učenika u školi, što je dovelo do didaktičkog formalizma. Umjesto toga, traže školu
usmjerenu na dijete uz veće uvažavanje njegove prirode te uvođenje samorada i doživljajnosti u
nastavi. U isto vrijeme uz normativni pristup, u pedagogiju uvode empirizam, hermeneutiku i
druge načine istraživanja odgoja.” (Redeka 2011,3-4)

Pedagogija radne škole je prema broju svojih teoretičara i praktičara, kao i broju svojih
slijedbenika glasi kao največi reformski pravac u Hrvatskoj za vremena između svijetskih ratova.
Od predstavnika je vrijedno spomenuti Ante Defrančeski, Josip i Mate Demarin, Franjo Higy
-Mandić, Zvonimir Köhler, Vjekoslav Koščević, Salih Ljubunčić, Marijan Markovac, Zlatko
Špoljar, Dane Trbojević, Jure Turić, Stjepan Zaninović i dr. Za svoje vrijeme pedagogija radne
škole jedna je od najsnažnijih i najheterogenijih pravaca nove škole čiji su međusobni smijerovi
toliko suprostavljeni da se razlikuju čak i u temeljnim teološkim stajalištima. Međutim osnovica
svih smjerova je i dalje ista – samostalna aktivnost učenika u školi. Ideja pedagogije radne škole

9
najviše se širila pedagoškim časopisima te izdavačkim kućama koje se otvaraju radi strujanja
reformske pedagogije. Pedagogija radne škole doprinijela je unapređenju školske prakse u
Hrvatskoj unatoč stagniranju razvoja pedagogijske teorije, ali največi doprinos pedagogijskoj
teoriji prije svega je u stvaranju pozitivnog ozračja za promjene u pedagogiji koje će izazvati
kulturna pedagogija. (Redeka, 2011)

“Kulturna pedagogija posvetila se prije svega pedagogiji kao teoriji, tj. znanosti, i temeljnim
teleologijskim pitanjima pedagogije i odgoja. S ovim pravcem nove pedagogije završava prijelaz
pedagogijske teorije u Hrvatskoj s pedagoga -praktičara na pedagoge -teoretičare koji se sustavno
i cjelovito posvećuju promišljaju odgoja odnosno do kraja se napušta prosvjetiteljski pristup
pedagogijskoj teoriji. Najpoznatiji predstavnici kulturne pedagogije bili su Stjepan Matičević,
Stjepan Pataki, Vladimir Petz, Marijan Tkalčić, Pavao Vuk -Pavlović i dr., a najdublji trag u tom
pogledu ostavili su Stjepan Matičević, Stjepan Pataki i Pavao Vuk -Pavlović. Kulturna pedagogija
razvila se u Hrvatskoj pod utjecajem duhovnoznanstvene pedagogije (Geisteswissenschaftliche
Pädagogik) pristigle iz Njemačke i Austrije, koja uz empirijsku i kritičku znanost o odgoju i
danas spada među tri najznačajnija njemačka pedagogijska pravca. Glavni predstavnici
duhovnoznanstvene pedagogije s najvećim utjecajem na kulturnu pedagogiju u Hrvatskoj u to
vrijeme bili su Wilhelm Dilthey, Eduard Spranger i ‚eodor Litt. O kulturnoj pedagogiji u
Hrvatskoj, poput duhovnoznanstvene pedagogije u Njemačkoj, nije moguće govoriti kao o
koherentnom pravcu.

Bogatstvo pristupa glavnih predstavnika kulturne pedagogije u Hrvatskoj kreće se u teorijskim

krajnostima Stjepana Matičevića s jedne strane i Pavla Vuk -Pavlovića s druge strane, između
kojih se razvila kulturna pedagogija Stjepana Patakija. Razlike u njihovim pogledima temelje se
prije svega na različitim pogledima na odgoj: Pavao Vuk -Pavlović je usredotočen na odgojni cilj,
a Stjepan Matičević i Stjepan Pataki na odgojni proces koji vodi ostvarenju tog cilja. Kulturna
pedagogija najsnažniji je i najznačajniji pedagogijski pravac u Hrvatskoj ne samo između
svjetskih ratova nego i unutar cjelokupne povijesti pedagogije u Hrvatskoj. S ovim pravcem je
završen proces znanstvenog konstituiranja pedagogije u Hrvatskoj i njeno ubrzano približavanje
suvremenim trendovima svjetske pedagogijske misli. Kulturna pedagogija u centar svoga interesa
stavlja kulturu, sustav vrijednosti i odnos odgoja prema njima, pri čemu od odgoja traži
angažiranje svih odgajanikovih potencijala. Kako se čovjekova punina ne iscrpljuje ratiom, odgoj

10
upućen samo na ratio ne može dati adekvatne rezultate. U središtu kulturne pedagogije cjelokupni
je čovjek kao htijuće, osjećajno i djelatno biće – za razliku od harbartovske pedagogije u kojoj je
odgoj prije svega reduciran na odgajanikov racionalni aspekt. Na temeljima idejnog pluralizma,
individualizma u odgoju, sve izbalansiranijeg pristupa potrebama odgajanikove ličnosti s jedne
strane i zajednice s druge strane, uz veće uvažavanje ličnosti odgajanika, kulturna pedagogija
značajno je pridonijela razvoju pedagogijske teleologije, znanstvene autonomije pedagogije,
autonomije odgoja, odnosâ pedagogije i odgoja, pedagogije prema %lozo%ji, psihologiji i kulturi
uopće, odnosâ kulture i odgoja, te ličnosti i odgoja, problemu određenja cilja odgoja, kao i nizu
drugih temeljnih pedagogijskih pitanja. Počiva na idejnom pluralizmu, individualizmu u odgoju,
izbalansiranom pristupu ličnosti odgajanika s jedne strane i zajednici s druge strane.” (Redeka,
2011, 5)

2.3. Monistička socijalistička pedagogija

“U trećoj etapi razvoja monistički reducirane socijalističke pedagogije nakon Drugoga

svjetskog rata plodan period razvoja pedagogije u Hrvatskoj abruptno je prekinut. Zaustavljen je
proces pluralizacije i demokratizacije pedagoške prakse i najplodniji stupanj razvoja pedagogijske
znanosti u Hrvatskoj. Nakon oslobođenja zemlje onemogućen je nastavak prirodnog, evolucijskog
razvoja pedagogijske znanosti. Ideološko -politički kontrolirana pedagogija u Hrvatskoj prisiljena
je na zaborav i prekid veza sa svojim korijenima i svjetskim pedagogijskim zbivanjima.
Poslijeratno socijalističko totalitarno društvo izazvalo je čak i oštriji rez u pedagogiji od
totalitarizma za Drugoga svjetskog rata. Nasuprot tome, monistički reducirana socijalistička
pedagogija u Hrvatskoj svedena je neposredno nakon rata na pasivnu recepciju sovjetske
socijalističke pedagogije, a nakon raskida čvršćih veza s blokom socijalističkih zemalja na
stvaranje vlastitog pedagogijskog puta unutar zadanog socijalističkog ideološkog okvira”
(Redeka, 2011, 7)

Kontinuitet rada na pedagogijskog rada na studiju pedagogije Zagrebačkog fakulteta,

sačuvao je samo Stjepan Pataki. “Pataki se morao odreći kulturne pedagogije koja je smatrana
buržoaskom i prihvatiti ideologiziranu socijalističku pedagogiju. Uz njega u ovoj etapi ključan je
doprinos Dragutina Frankovića, potom i Mihajla Ogrizovića, Vladimira Poljaka, Vladimira
Mužića, Ante Vukasovića te kasnije niza drugih teoretičara. Bez obzira na postupnu

11
demokratizaciju društvenih (te sukladno tome i pedagogijskih) prilika, za trajanja ove etape
pedagogija u Hrvatskoj ostaje u okviru normativno- -vrijednosnog sustava zasnovanog na
politički proklamiranom cilju odgoja u funkciji socijalno strukturirane pedagogije, kolektivizma u
odgoju, odgoja socijalističkog društvenog patriotizma i odgoja novog socijalističkog čovjeka. U
tim okolnostima poslijeratni razvoj pedagogije u Hrvatskoj odredile su izvanpedagogijske
društvene prilike. Pedagogija je prilagođena ideološkim zahtjevima društva.” (Redeka, 2011, 8)

2.4. Povratak pluralnoj pedagogiji

“Osamostaljenjem i demokratizacijom Hrvatske od 90 -ih godina XX. stoljeća pluralizira

se i pedagogija u Hrvatskoj. U središtu pedagogijske pažnje recentna su svjetska pedagogijska
strujanja i praktično usmjerena istraživanja hrvatskih pedagoga. Eklektičkim preuzimanjem
raznolikih pedagogijskih istraživanja iz svjetske se pedagogijske literature bez kritičkog
propitivanja njihovih teorijsko -metodologijskih ishodišta pojačava nekonzistentnost vlastite
pedagogijske strukture. Posljedice takvog stanja već se osjećaju u kolopletu nerazjašnjenih
međuutjecaja različitih ishodišta (neobičnom preplitanju dominantne empirijske pedagogije s
elementima konstruktivizma, uz natruhe paradigmatskog pristupa, normativizma, hermeneutike,
postmodernizma i drugih polazišta), što izaziva nejasnoće u recentnoj pedagogiji u Hrvatskoj.”
(Redeka, 2011, 8) Neki smatraju kako se hrvatska pedagogija nalazila znanstveno u boljem
položaju u početku 20. stolječa, nego na kraju.

12
3. ISTAKNUTI PEDAGOZI U HRVATSKOJ

3.1. Stjepana Ilijaševića, Stjepana Novotnyja i Martina Štiglića

„Ilijašević, Stjepan, hrvatski pedagog i pjesnik rođen u Oriovcu 1814. Završio studij
filozofije u Zagrebu i teologije u Pešti, gdje je i doktorirao 1836. Imenovan vjeroučiteljem i
propovjednikom 1843. na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu te profesorom bogoslovlja u
sjemeništu. Od 1850. hrvatski pouzdanik u Carskome kraljevskom ministarstvu za bogoštovlje i
nastavu u Beču. Nadzornik pučkih i realnih škola, od 1857. kanonik Čazmanskoga kaptola u
Varaždinu, 1861. zastupnik svojega kaptola u Saboru. Objavio je prvo opsežnije pedagoško djelo
na hrvatskom jeziku: Obuka malenih ili katehetika … (1850). Kao ilirac surađivao je u mnogim
časopisima, osobito 1860-ih. U početku pisao prigodne pjesme na latinskome, s uzorima u
klasičnoj književnosti, a potom na hrvatskome domoljubne, religiozne i satirične pjesme,
uglavnom didaktične namjene.„4

Stjepan Novotny (1833.-1867) hrvatski je pedagog iz Rakovca, ujedno i Svećenik. nakon

studija teologije u Zagrebu godinu dana bio kapelan u Kostajnici. Zatim je u Zagrebu bio kateheta
u ženskoj preparandiji, a potom profesor vjeronauka, pedagogije i didaktike u učiteljskoj školi.
Organizirao je udruživanje prosvjetnih djelatnika i pokrenuo 1859. pedagoški časopis Napredak,
kojega je urednik bio do 1866. Bio je član učiteljskoga vijeća, tajnik povijesnoga društva, a
potkraj života njemački propovjednik u crkvi sv. Katarine u Zagrebu i župnik u Feričancima.
Napisao prvi hrvatski udžbenik iz pedagogije Gojidba i obuka 1867. godine, kojim su zamijenjeni
prijevodi madžarskih udžbenika. Objavljivao književne i pedagoške članke u različitim
časopisima.5

Martin Štiglić (1837.-1914.) hrvatski je teolog i pedagog iz Praputnjaka. Školovao se u

Senju, a zatim u Beču, gdje je 1863. doktorirao teologiju. Kanonik Zavoda svetoga Jeronima u
Rimu 1866., nakon povratka u Hrvatsku zadržao naslov počasnoga kanonika. Profesor crkvenoga
prava i crkvene povijesti na Visokom teološkom učilištu u Senju (1867–74), a zatim profesor

4
Ilijašević, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 7. 12. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27077
5
Novotny, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 7. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44337>

13
pastoralne teologije na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu (1874–1904). Među
prvima predavao pedagogiju na Zagrebačkom sveučilištu. U odgoju zastupao teološka stajališta, a
osobito je zaslužan za osposobljavanje ženskoga učiteljskoga naraštaja. Značajnija djela: Kratka
katehetika, Katoličko pastirsko bogoslovje, Pedagogika ili uzgojoslovje, Povjest pedagogike,
Kazuistik.6

3.2. Stjepan Basariček, Josip Škavić i Antun Tunkl

Stjepan Basariček (1848.-1918.) pedagog iz Zagreba, gdje je predavao pedagogiju

i metodiku u Učiteljskoj školi. Bio je pravi i počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnog
zbora te clan Saveza hrvatskih učiteljskih društava. Sudjelovao je u izradi školskih zakona krajem
19. stolječa u Hrvatskoj, u sastavljanju osnova te u izradi statute, plana i programa za učiteljske
škole zalažući se za narodni karaker osnovne škole. “Izradio je 1905. Nacrt nastavne osnove za
niže škole u gradovima (trgovištima) i selima Kraljevine Hrvatske i Slavonije, kojim su učitelji,
prvi put u nas, dobili metodičke naputke za rad u osnovnoj školi. S Ivanom Filipovićem radio je
na osnutku Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora (1871). Držao je da je osnovno obrazovanje
uvjet narodnog opstanka i napretka te je stoga nastojao na visokoj stručnoj spremi učitelja.
Zaslužan je za podizanje Hrvatskoga učiteljskog doma i konvikta za učiteljsku djecu na
školovanju u Zagrebu, a na njegov poticaj osnovana je i Pedagogijska enciklopedija. Uređivao
je Napredak, najstariji pedagoški časopis na Balkanu, u kojemu je surađivao od 1867. Za njegova
uredništva časopis je preoblikovan te je postignuta zamjerna znanstvena razina. Kao urednik
knjižnice za učitelje je zaslužan za izdavanje najvrednijih stručnih knjiga. Pisao je početnice i
čitanke za osnovne škole, priručnike za učitelje te prve udžbenike iz pedagogije. Pedagoško-
teorijski rad B. je temeljio na Herbartovoj pedagogiji, ali je potkraj života prihvatio stajalište
novije pedagogije. Basariček je osnivač pedagoške teorije u Hrvatskoj; njegovi udžbenici iz
pedagogije odgojili su, u tijeku četrdeset godina, niz hrvatskih pučkih učitelja. Bio je izvrstan
pedagog i dobar praktičar. Kao organizator učiteljskoga stručnog i staleškog rada pridonio je
razvitku školstva i prosvjete u Hrvatskoj.7

6
Štiglić, Martin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 9. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59924>.
7
Mate Zanirović (1983) Hrvatski biografski leksiko, Basariček, Stjepan; Leksikografski zavod Miroslav
Krleža(pristupljeno 7.12.2021.) https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1403

14
 Josip Škavić (1881.-1940.) hrvatski pedagog iz Siska. Završio Učiteljsku školu u
Zagrebu 1899. Učitelj na Višoj pučkoj školi u Zagrebu; od 1912. u vježbaonici Kraljevske muške
učiteljske škole u Zagrebu, od 1919. glavni učitelj za pedagogiju i metodiku, od 1922. u zvanju
profesora. Bio je tajnik Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, potpredsjednik i tajnik Saveza
hrvatskih učiteljskih društava te glavni i odgovorni urednik Napretka 1918–30. Nositelj i aktivni
sudionik školskih reformi u Hrvatskoj s početka 20. st., o čemu je napisao veći broj članaka i
rasprava. Također jedan od urednika Pedagogijske enciklopedije.8

 Antun Tunkl (1884-1961) bio je hrvatski pedagog iz okolice Bjelovara. Radio kao učitelj pučke
škole i profesor na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Upravitelj Hrvatskoga školskog muzeja (1946–
1952), gdje je uredio prvi stalni postav razvoja hrvatskoga školstva. Glavni urednik pedagoškog
časopisa Napredak (1920–33). Suradnik na prvoj Povijesti školstva i pedagogije u Hrvatskoj (D.
Franković, 1958). Aktivan u Hrvatskom pedagoško-književnom zboru i Savezu hrvatskih
učiteljskih društava. Značajniji radovi: Rad Hrvatskog pedagoško-književnoga zbora oko
izgradnje naše pedagoške knjige (1923), Stara i nova škola (1923), Ilirski pokret i njegovo
značenje u narodnom uzgajanju (1934) te mnogi drugi. 9

3.3. Stjepan Pataka, Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović

Stjepan Pataki (1905-1953) hrvatski pedagog iz Slavonskog Broda. Diplomirao je

pedagogiju, filozofiju i matematiku, a doktorirao je na sveučilištu u Zagrebu s temom Problemi
spoznavanja i njegovog predmeta.10 “Za razmjerno kratkog života koji nije dosegao niti pola
stoljeća i radnog vijeka od nepunih četvrt stoljeća Stjepan Pataki se razvio u ključnog pedagoga
na ovim prostorima. Dijelio je sudbinu Hrvatske, a njegov pedagogijski opus živi je izraz
pedagogije u Hrvatskoj koja je u prvoj polovici XX. stoljeća zahvaćena naglim društvenim
obratima i totalitarizmima. Obiman i plodan opus Stjepana Patakija prelazi okvire razmjerno
kratkog života: objavio je ukupno 101 rad, od kojih je 10 knjiga (10% od ukupnog broja
objavljenih radova) i 91 članak (90% objavljenih radova). Pored toga, objavio je dvije sveučilišne

8
Škavić, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 7. 12. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59641
9
Tunkl, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 7. 12. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62696
10
Pataki, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 9. 12. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46966

15
skripte i prijevod jednoga članka, a nakon njegove smrti objavljena je još jedna skripta s njegovim
radovima. Kourednik je jednog pedagogijskog priručnika, a samostalno je uredio po jedan
udžbenik, zbornik radova i sveučilišnu skriptu uz istovremeno koautorstvo u njihovu pisanju.
Surađivao je i u izradi svih triju kapitalnih enciklopedija koje su za njegova života objavljivane u
Hrvatskoj.” (Redeka, 2011, 14)

Dragutin Franković (1913- pedagog iz Osijeka. Bio je aktivan u predratnom komunističkom

pokretu te surađivao u Novom studentu, Glasu omladine, Glasu mira, Poletu, Hrvatskom učiteljskom
domu i Napretku. Nakon rata dvije je godine u Novom Sadu i Subotici, potom u Pedagoško-književnom
zboru u Zagrebu tajnik i urednik pedagoških izdanja. Od 1947. do 1963. bio je asistent, predavač, docent i
izvanredni profesor povijesti pedagogije i komparativne pedagogije pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu,
do 1975. direktor Jugoslavenskog zavoda za proučavanje školskih i prosvjetnih pitanja u Beogradu, potom
redoviti profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Predavao je i pedagogiju na Ekonomskom
fakultetu u Zagrebu, a nakon 1963. komparativnu pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Godine 1973. dobio nagradu Ivan Filipović za životno djelo.11

Mihajlo Ogrizović (1916.-2005.) hrvatski pedagog iz Srpskog Polja kraj Gospića. Završio

učiteljsku školu u Zagrebu i studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i
doktorirao (1956). Radio u đačkim domovima, gimnaziji, učiteljskoj školi te kao profesor
povijesti pedagogije i andragogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1950. do umirovljenja
1982. Jedan je od autora Enciklopedijskoga rječnika pedagogije (1963) i Pedagoške
enciklopedije (1989). Dobio više godišnjih nagrada za znanost i obrazovanje te Nagradu za
životno djelo »Ivan Filipović« (1976). Glavna djela: Problemi andragogije (1959), Metode
obrazovanja odraslih (1966), Iz povijesti borbe za narodnu školu (1973), Prosvjeta u narodnoj
revoluciji (1978), Prosvjetni i kulturni rad s odraslima u Hrvatskoj za NOB-a (1985).12

11
Zaninović, M. (1998) FRANKOVIĆ, Dragutin Leksikografski zavod Miroslava krleže. Hrvatski biografski
leksikon (pristupljeno 7.12.2021.) https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6321
12
Ogrizović, Mihajlo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Pristupljeno 9. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44852>

16
 3.4. Ante Defrančeski, Mate Demarin, Zvonimir Köhler

Ante Defranceschi (1894.—1949.) bio je  pedagog i pedagoški pisac iz Ližnjana kraj

Pule.Radio kao professor u učiteljskoj školi u Zagrebu, gdje kasnije završava četverogodišnju
Višu pedagošku školu. Godinu dana radi u Ministarstvu prosvjete u Beogradu. 1941. godine
premještan je u građansku školu u Metkoviću te zbog bolesti iste godine umirovljen.. Nakon rata
profesor je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu kratko vrijeme do smrti. Protivnik je odgojnog
sistema J. F. Herbarta i promicatelj »radne škole« i skupne nastave. Jedan od pokretača »oglednih
škola«, autor prvog nacrta o njihovoj organizaciji. Pisao o problemu početnog čitanja i pisanja te
uvođenju učenika u nastavu povijesti.13

Mate Demarin (1899-1992) hrvatski pedagog iz Medulina. Diplomirao na Višoj

pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1957). Doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu
(1965). Učitelj i profesor na pučkim i srednjim školama te na pedagoškim akademijama. Glavna
djela: Idejne komponente radne škole (1936), Praktični primjeri radne obuke (1939), Ideje
Stjepana Radića u reformi školstva (1940), Hrvatsko školstvo u Istri između dva svjetska rata
(1972), Osnove narodne pedagogije (1984), Pedagog i njegov svijet (1989).14

Prema ideji Zvonimira Köhlera kada učenik završi osnovnu školu, mora ići u
tzv. opetovnicu koja traje dvije do tri godine. To bi se redovito provodilo na selu gdje djeca ne idu
dalje na zanat ili u školu, već ostaju kod kuće. Navodi kako opetovnice upisuje samo jedna
četvrtina mladeži. Pri tome se valja zapitati koju važnost u ljudskom razvoju ima doba od
dvanaeste godine i kako se u to vrijeme razvijaju sposobnosti? Odgovori na ovo pitanje kauzalno
će dati odgovor i na pitanja o tome je li djeci u ovoj dobi potrebna škola i kakva ona mora biti.
Razvoj djeteta teče u fazama koje nisu  linearne nego sporije i brže, a dob od dvanaeste do
šesnaeste godine života najbrža je faza razvoja. U toj dobi razvija se sposobnost samostalnog
mišljenja, suđenja i zaključivanja – postavljen je temelj ćudoredne samostalnosti. To je razvojno
stanje u kojem se duševne osobine odgojem i obrazovanjem mogu pojačavati ili sputavati, pa
treba biti pažljiv u izboru. Što se treba činiti? Jasno je iz navedenoga da se školovanje mora
nastaviti jer bez školovanja u toj dobi veliki dio dotadašnjeg obučavanja i odgoja postaje
13
Pleše B. (1993) DEFRANČESKI, Ante; Leksikografski zavod Miroslava krleže. Hrvatski biografski leksikon
(pristupljeno 7.12.2021.) https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4460
14
Demarin, Mate. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno
9. 12. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14462

17
beskoristan i zaboravljen. Uviđao se zahtjev za osmogodišnjim osnovnim školovanjem i
izgradnjom dobre nastavne osnove za produžne škole koje će se bazirati na raznovrsnim
programima i tečajevima kojima je svrha formalnije naravi.15

15
Benković E. (8.11.2021.) Zanimljivosti Hrvatskog učitelj o školskoj politici; Filozof iz osijeka
https://filozofizosijeka.hr/zanimljivosti-hrvatskoga-ucitelja-o-skolskoj-politici/

18
4. ODGOJ I OBRAZOVANJE DANAS

“Prvo što upada u oči pri analizi suvremene pedagoške situacije jest potpuna
skolarizacija mladeži. Škole u Evropi odavno postoje, ali kao da je tek u našem stoljeću nastala
prava utrka za školovanjem (l’explosion scolaire!). Sada je obavezno osnovno školovanje, barem
u načelu, prošireno na sve kontinente. U starim kulturnim zem ljam a pomiču se i granične godine
školovanja, niču brojne dječje pretškolske ustanove, stupanje u školu počinje sve ranije, a
završetak se pomiče na kasnije godine. Školska diploma je postala Sezamov ključ kojim se
otvaraju vrata svake karijere. Neškolovan čovjek postaje praktički bezvrijedan čovjek.
Skolarizacija je prešla u novi pedagoški pokret nazvan permanentno obrazovanje.16 Ono želi
obuhvatiti ne samo mladež nego i odrasle (Erwachsenenbildung) i uopće sve slojeve naroda, prem
a geslu: čovjek uči dok je živ. Znanje nije statičko dobro, zauvijek dovoljno, nego stalni proces
sticanja novih spoznaja i vještina, koji traje čitav život.” (Bezić, 1978, 333)

19
 ZAKLJUČAK

Pedagogija je kao znanost relativno mlada, ali ipak ima bogatu povijest i brojne
predstavnike od početka dizanja svijesti o važnosti odvajanja iste od filozofije i osamostaljivanja.
Odgoj i obrazovaje nešto je ćime se susreću svi ljudi u svoje vrijeme i kroz duže životne periode.
Pedagozi, profesori, filozofi i razni autori pedagoške literature prepoznali su odgovornost koju
nose svojom ulogom prenositelja znanja i preuzeli je. Svijestno su stvarali brojnu literaturu ne bi
li svaki slijedeći od njih mogao svoju ulogu podučavanja ne samo odrađivati već proživjeti i
motivirati buduće generacije da budu pedagozi - učitelji.

Podučavanje bilo koje vrste, prijenos je nekog znanja sa jedne osobe na drugu, ali
neizmjernu ulogu zapravo igra način preneošenja. On ima snagu učiniti da učenici budu bolji
ljudi, da gradivo nisu samo puste riječi i da se svaki nastavnik, predavač, odgojitelj zaista osjeća
pozvan biti, na prvom mjestu odgajatelj.

20
LITERATURA

1. Bezić, Ž. (1978). Suvremena pedagogija. Crkva u svijetu, 13 (4), 328-337.

https://hrcak.srce.hr/90940
2. Peklić, I. (2013). Franjo Marković: Sveučilište kao duhovna lađa nadoda. Filozovska
istraživanja 131 God. 33 (2013) Sv. 3 (493–508) https://hrcak.srce.hr/file/167920
3. Prgomet, A. (2006). Predavanje i njegova uloga u izobrazbi učitelja kod E. Ch. Trappa,
Pedagogijska istraživanja vol.3/1 (87-94) https://hrcak.srce.hr/index.php?
show=clanak&id_clanak_jezik=205371
4. Rdeka, I. (2011) Pedagogija i ideologija u Hrvatskoj; Roksandić D. i Cvijević Javorina I.
(ur.) Desnički susreti 2010. (str 116-120) Zagreb, Plejada d.o.o.
http://ckhis.ffzg.unizg.hr/files/file/pdf/Desnicini-susreti/DS-2010-pdf/DS-2010-11-
Radeka.pdf