Sveučilište u Zadru

Odjel za pedagogiju

Kolegij: Nacionalna povijest pedagogije

Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Igor Radeka

Mentor: doc. dr. sc. Ana Marija Iveljić

PERSONALISTIČKO-FUNKCIONALISTIČKA PEDAGOGIJA STJEPANA

MATIČEVIĆA
(1880-1940)
Seminarski rad

Studenti: Ana Dragičević i Jozo Zrno

Zadar, travanj 2021.

Sadržaj
1. UVOD............................................................................................................................................1
2. RAZRADA....................................................................................................................................3
2.1. Djelovanje Stjepana Matičevića..........................................................................................3
2.1.1. Časopisi i djela........................................................................................................................4
2.1.2. Kulturna pedagogija...............................................................................................................5
2.1.3. Odgajatelj i odgoj...................................................................................................................6
2.1.4. Personalističko- funkcionalistički pristup.............................................................................7
2.2. Slike............................................................................................................................................8
3. ZAKLJUČAK................................................................................................................................9
4. LITERATURA.............................................................................................................................11
5. POPIS SLIKA..............................................................................................................................12
6. PRILOZI......................................................................................................................................13
 1. UVOD

Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obilježilo je razdoblje u Hrvatskoj između dva
svjetska rata. Razdoblje između dva svjetska rata bilo ujedno i najplodnije razdoblje
pedagogije u Hrvatskoj. U početku se pitanjem školstva nije toliko bavilo koliko pitanjem
političke vlasti i njezinim učvršćivanjem pa je stoga u Hrvatskoj još vrijedio školski zakon iz
1888. godine. Hrvatska je svoj prvi školski zakon donijela 1874. kojim je uvedeno obavezno
četverogodišnje obrazovanje. Izrada novog školskog zakona, na razini cijele Kraljevine,
započela je 1919. godine no taj zakon nije bio prihvaćen u Hrvatskoj pa je kasnije 1929.
godine donesen novi školski zakon kojim je unificirano obavezno školstvo u cijeloj državi te
je uvedeno i osmogodišnje školovanje kao moguće. Isto tako ovim je zakonom zabranjeno
otvaranje novih privatnih škola. Osnovni je zadatak školstva bio odgoj u državnom duhu
projugoslavenske orijentacije što se očitovalo u nazivima škola, nastavnom programu,
udžbenicima i tako dalje. Nakon Prvog svjetskog rata neki dijelove Hrvatske pripali su Italiji
zbog čega se mijenja način rada u školama, a upravo je to bio i razlog zatvaranja brojnih
škola, ali i prelaska mnogih škola na talijanski jezik. (Munjiza, 2009.)

To je razdoblje političke i ideološke podijeljenosti koje je zahvatilo i učiteljsku zajednicu no

skupina ambicioznih učitelja zagovarala je unutarnju reformu školstva i neke promjene. S
vremenom se organiziralo sve više tečajeva za učitelje tijekom školskih praznika, a ti su
tečajevi postali vrlo bitni kada je Nastavnim planom i programom iz 1926. postao ručni rad
obavezan predmet, a kasnije je i već spomenuti novi školski zakon iz 1929. propisao
obavezno stručno usavršavanje učitelja. Ubrzo se pokazalo da ovi tečajevi nisu doprinijeli
reformi školstva. Tijekom ovog vremena provedene su brojne reforme. Stjepan Matičević bio
je glavni predstavnik pedagogije toga doba te je on naglašavao da nema jasnih temelja nove
škole niti u teoriji niti u praksi. (Batinić, Radeka, 2017.)

To je razdoblje isto tako obilježio razvoj novih pedagogijskih disciplina i povećan broj
pedagoga po struci, ali i pojava odgovarajućih institucija. Pa se tako, 1919. godine u Zagrebu
otvara Viša pedagoška škola kojom se podiže razina obrazovanja pedagoga, a 1928. na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu počeo je studij pedagogije kao zasebne studijske grupe.
(Mijatović, 1999.)

1
Utemeljitelj studija pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te utemeljitelj
Pedagogijskog instituta u Zagrebu 1936. godine bio je Stjepan Matičević. Stjepan Matičević
(Slika 1.) rođen je 19. prosinca 1880. godine u Velikom Gradištu tijekom plovidbe njegove
majke Dunavom, a umro je 16. lipnja 1940. u Zagrebu od posljedica moždanog udara. On
potječe iz ugledne obitelji te je bio najmlađi od tri sina. Završio je nižu gimnaziju u
Srijemskoj Mitrovici nakon čega je upisao Kraljevsku gimnaziju u Vinkovcima koju završava
1899. godine te upisuje Mudroslovni fakultet u Zagrebu, studij filozofije, klasične filologije i
povijesti. Godinu dana kasnije prešao je na Sveučilište u Beču gdje je diplomirao 1907.U
početku svoj karijere radio je kao gimnazijski nastavnik u Osijeku i Senju, a zatim i u
Kraljevskoj gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. 1919. prešao je u Zagreb na novoosnovanu
Višu pedagošku školu gdje radi kao honorarni profesor pedagogije. Već 1920. habilitirao je s
raspravom Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja čime dobiva titulu
venia legendi. Nakon umirovljenja njegovog profesora Đure Arnolda, Matičević dolazi na
njegovu katedru gdje prvo radi kao izvanredni profesor, a ubrzo i redoviti profesor te tamo
ostaje raditi sve do svoje smrti 1940. godine. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti kao jedini pedagog akademik. (Radeka, 2020.)

2
 2. RAZRADA

2.1. Djelovanje Stjepana Matičevića

Stjepan Matičević izabran je 1930. za redovitog člana Jugoslavenske akademije znanosti i

umjetnosti te je time postao prvi i jedini pedagog akademik. Osim toga, bio je i član Matice
hrvatske, član Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora te član Hrvatskog profesorskog
društva. Ujedno je bio i vrlo plodan pisac te je svoje filozofske i pedagoške ideje iznosio
upravo u svojim djelima. (Radeka, 2020.)

Matičevićev velik doprinos pedagogiji ističe se u tome što se zalagao za osamostaljenje

pedagogije kao zasebne discipline te njezino teorijsko utemeljenje. Osim što se aktivno bavio
pitanjem odgoja te koji je cilj odgoja, isto tako se bavio i pitanje autonomnosti predmeta
pedagogije te što ona određuje. Želio je pedagogiju utemeljiti kao pravu i čistu znanost zbog
čega je kritički analizirao pojam rada u pokretu nove škole. (Munjiza, 2009.)

Gledao je na odgoj kao proces koji je pun prepreka i napetosti, no smatrao je da rješenje leži u
ljubavi, odanosti te međusobnom povjerenju. Usmjerava se ka razvoju pedagogije koja će
trajno odgovarati zahtjevima koje nalaže povijest, no da takva pedagogija bude i u korak sa
svojim vremenom te da odgovara razini napretka koje postavlja vrijeme koje dolazi. (Krešić,
2010.)

U početku Stjepan Matičević biva orijentiran uglavnom prema filozofiji, no tijekom boravka u
Njemačkoj zbog stučnog usavršavanja, u Leipzigu gdje se upoznaje s krugom pedagoga na
čelu s profesorom Wilhelmom Wundtom, orijentira se više u pedagoškim pravcima. U svojoj
pedagogiji nije vjerovao u grube i stroge metode, nego je vidio potencijal u kulturnim
idealima koje je prožimao kroz pedagošku djelatnost. Smatra da početna točka svakog
pedagoga treba biti njegov narod i okolina u kojoj se nalazi te u sklopu njega treba tražiti kako
kulturnu tako i obrazovnu vrijednost. (Krešić, 2010.)

U svom najpoznatijem djelu napisanog 1934. pod nazivom ,,K problematici funkcije
odgajanja i jedne nauke o njoj“ govori nešto više o pedagogijskom znanosti i bitu odgojne
funkcije. Ovim radom zauzima stav da je pedagogija odvojena, zasebna znanost, bez obzira
na njezinu usku povezanost s ostalim društvenim znanostima poput filozofije i psihologije.
Ističe da se odgojna specifičnost ne može povezati s bilo kojom sličnom znanošću, stoga je

3
ona autonomna znanost. Istina je da se pedagogija naslanja na srodne znanosti, ali to ne
isključuje njezinu posebnost. (Radeka, 2020.)

U svom posljednjem djelu nastalom 1935. pod nazivom ,,Priroda, kultura i odgoj“ bavi se
pretakanjem svog cjelokupnog rada i odnosom kulturne i obrazovne vrijednosti te
potencijalnim kulturnim idealom koji je univerzalan te je zatim opovrgava preko osnovnih
pravila duhovnoznanstvene pedagogija i odnosa relativnog i apsolutnog. (Radeka, 2020.)

2.1.1. Časopisi i djela

Matičevićevo je prosvjetiteljsko djelovanje obilježeno suradnjom s Vladimirom Nazorom,

hrvatskim pjesnikom i prozaistom, s kojim je nakon Prvog svjetskog rata odlučio izdavati
časopis Omladina. Tim je časopis Matičević želio mladima predstaviti nove preporodne ideje.
Nedugo nakon toga počeo je uređivati časopis Nastavni vjesnik (Slika 2.) te je u njemu
objavljivao najnovije pedagoške ideje vezane uz nastavni proces, ali i interakciju sa
učenicima.(Krešić, 2010.)

U časopisu Novi vjesnik objavio je svoj koncept za reorganiziranje školstva te se on zalaže za

obaveznu osmogodišnju školu koja bi se dijelila na višu i nižu te srednju školu koja bi se
dijelila na dva stupnja. (Munjiza, 2009.)

Ubrzo je dobio ponudu Kraljevske vlade da postane ministar obrazovanja no on je tu ponudu

odbio. Svoje je stvaralaštvo posvetio prije svega učiteljima te njihovoj komunikativnoj
djelatnosti. (Krešić, 2010.)

Prije nego se počeo aktivnije baviti pedagogija, Matičević se bavio filozofijom pa su stoga
njegova prva djela upravo filozofska, a neka od njih su: Neke napomene u prilog filozofijskoj
i psihologijskoj terminologiji (1912) i Počeci filozofije (1919). Nakon njih napisao je i
pedagogijska djela kao primjerice: Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija
mišljenja (1921), Priroda, kultura i odgoj (1935), Pedagogijski akt i odgajateljsko zvanje
(1934) i druga. Sveukupno je napisao 8 knjiga i 70 članaka. (Radeka, 2020.)

4
2.1.2. Kulturna pedagogija

Stjepan Matičević bio je jedan od prvih predstavnika najznačajnijeg pravca pedagogije, a to je

kulturna pedagogija. Zalagao se za prelazak praktične pedagogije na znanstveno-teorijsku
disciplinu te ju je temeljio na idealu humanosti. Dakle, zalagao se za prijelaz s pedagoga-
praktičara na pedagoge-teoretičare. (URL 1)

Kulturna se pedagogija temelji prije svega na filozofiji kulture te strukturnoj psihologiji.

Temelj odgoja ovog novog pravca je kultura od koje sve počinje te je temelj i dobrog
obrazovanja. (URL 2)

Upravo se ovim pristupom napušta prosvjetiteljska pedagogija te se zamjenjuje herbartristički

pristup. Razlika između kulturne pedagogije i herbartrističkog pristupa je u tome što kulturna
pedagogija u samo središte promišljanja stavlja cijelog čovjeka kao htijuće i djelatno biće,
dok Herbart u centar proučavanja svoje normativne pedagogije stavlja samo odgajanikov
razumski dio. Matičević također naglašava važnost kulture te sustav vrijednosti i kakav je
odnos odgoja prema njima. (Radeka, 2020.) Naime, sukladno raznim reformskim pravcima
koji se u ovom razdoblju odvijaju diljem svijeta, u Hrvatskoj također dolazi do promjena u
pedagogijskoj znanosti. U pedagogijskoj literaturi koja je napisana u posljednje vrijeme,
ovakva se pedagogija naziva još i filozofijskom pedagogijom zbog njezinog okretanja
znanstvenom proučavanju, dok se ona manje referira na sami odgojni, praktični rad. (Radeka,
2020.)

Međutim, udaljavanje od herbartističkog pristupa pedagogije treba se promatrati kao

relativnim. U svom članku ,,Povratak normi (Herbart redivivus?)“ Matičević objavljuje kako
se uz sav napor posljednjih desetljeća da se putem raznih radnih škola dođe do novih spoznaja
u pedagogijskoj znanosti, opet nije dovelo do pitanje koliko je to zapravo moguće i izvedivo.
Smatra da su prerano povučene granice između starog i novog te kako prijelazno razdoblje
između potpuno različitih poimanja pedagogije nije ostvareno. Stoga, uviđa da se makar i ne
tako glasno čuje potreba za povratkom kvalitetama na koje se pozivao Herbart, a samim tim i
djelomičnom povratku na njegovu pedagogiju. U zaključku svog rada priznaje da se i on, pa
makar i u podsvijesti, vodio nekim načelima koje je promicao Herbart. Njegova misao se
može primijeniti i danas te je prisutna, samo u drugoj okolini i naravi. Zaključuje s tim da će
se pravi napredak pedagogije dogoditi onda kada se staro spoji s novim te se stvori sinteza

5
koja će objediniti najbolje stavke oba pristupa pedagogije i stvoriti zdrave, ,,najnovije“ škole.
(Radeka, 2020.)

2.1.3. Odgajatelj i odgoj

U sklopu svoje pedagogije Matičević ističe kulturnotvornu ulogu odgoja u razvitku

odgajanika što zorno prikazuje i u jednom od svojih djela Priroda, kultura i odgoj. (Čehok,
1997.) Prije svega Matičević od odgoja i same škole traži angažiranje svih potencijala
odagajanika no u odgoju, smatra, mora sudjelovati cijelo društvo, a ne samo škola. (Radeka,
2020.) Glavnu ulogu u odgoju dakako imaju odgajatelji, bili to roditelji ili pak učitelji. U djelu
Pedagogijski akt i odgajateljsko zvanje daje detaljan uvid u to kakav bi odgojni odnos trebao
biti. Smatra da je u odgoju najbitnija ljubav no isto tako bitno je postojanje autoriteta;
odgajatelja. Odgajatelj mora posjedovati karizmu, ali i vedru narav te humor i ljubav prema
samom čovjeku. Smatra da u odgajateljima postoji istinska snaga jer bi svaki odgajatelj trebao
djelovati ne obazirući se na neke vanjske utjecaje. (Krešić, 2010.)

U djelu također spominje tri osnovna elementa odgoja: odgajanik, odgajatelj i vrijednost. U
takvom trokutu odgajatelj posreduje odnos među odgajanikom i kulturnim vrijednostima.
Također ističe važnost pedagogijskog akta, to jest osobni odnos između odgajatelja i
odgajanika. Vrlo je važno poznavati i motive kojim se odgajatelj odlučio baviti odgojnim
radom. Matičević ističe kako je odgajateljska ljubav, koja je potrebna za kvalitetan odgojni
rad, sinteza dvaju elemenata. To su: istinska zainteresiranost za razvoj mladog osobe uz
odgajatelja koji njeguje osobine svetosti, dobrote, ljubavi i ljepote. (Pušić, 2010.)

Odanost se također očituje kao bitan faktor Matičevićeve pedagogije. Naime, on smatra kako
je duhovni razvoj iznimno bitan za mladog čovjeka. Zbog toga odgajanik ima potrebu
povjeriti se odgajatelju koji će ga onda uputiti ka razvitku u kulturnog, odraslog čovjeka.
Pedagogijski akt predstavlja skladnost privlačnosti i susretanja odgajanika i odgajatelja.
Odgajatelj odgajaniku pruža ljubav, dok odgajanik odgajatelju pruža odanost. Može se
dogoditi da odnosi među njima ne budu usklađeni te dođe do određenog sukoba u raspodjeli
uloga. Odgajatelj predstavlja skup objektivnih vrijednosti koje prenosi na odgajanika te ga
tako uklapa u sustav vrijednosti. U takav akt, odgajanik unosi i razinu personalne osebujnosti.
Teži pronalasku i istraživanju vlastite osobnosti te ako ona nije u skladu s odgajateljevim
idealima, može doći do neslaganja. U suštini, idealni pedagogijski akt po Matičeviću
6
je: ,,odgajatelj vodi odgajanika onoliko koliko odgajanik želi biti vođen i odgajatelj
odgajaniku daje onoliko slobode koliko je odgajanik i traži. Bez takva sklada narušava se
cijeli pedagogijski akt, što može rezultirati napetostima.“ (Pušić, 2010.)

Veliku pozornost ovoj temi, Matičević posvećuje u djelu ,,Pedagogijski akt i odgajateljsko
zvanje“ zbog toga što ga smatra iznimno bitnim. U suprotnosti sa radnom školom, u sklopu
odgojnog procesa u fokus stavlja odgajatelja. Primarna zadaća odgajatelja je ta da
posredništvom dođe do kontakta odgajanika i odgojne vrijednosti. Bez njega to ne bi bilo
ostvarivo. Zaključno, odgajatelj predstavlja objektivne vrednote, ranije predstavljene, u
sklopu kulture određenog društva ili sredine. Njegov zadatak je pomoći osobi koja mu je
odana da pronađe svoju svrhu u sebi i okolini koja ga okružuje. (Radeka, 2020.)

2.1.4. Personalističko- funkcionalistički pristup

U sklopu kulturne pedagogije, Matičević razvija personalističko-funkcionalistički pristup

odgoju. On smatra da je svaki pojedinac taj koji mora na temelju vlastitih dispozicija aktivno
prerasti iz svog subjektivnog duha te se okrenuti objektivnom duhu. Upravo taj objektivni ili
kolektivni duh označava cijelu društvenu zajednicu u kojoj se pojedinac nalazi te kulturna
dostignuća iste. On u toj zajednici traži kulturni ideal koji bi trebao biti temelj odgojnom
idealu. Koristi se pojmom fiat persona koji označava njegov pedagogijski rad te njime želi
potaknuti transformaciju individuuma u osobnost, to jest personu, a ta persona je ideal koji on
traži u zajednici. Ovakav pristup kulturnoj pedagogiji koji je u Hrvatskoj utemljen na osnovu
njemačke duhovnoznanstvene pedagogije naziva se personalizam. (Radeka, 2020.)
Funkcionalistički dio svog opusa gradi na osnovu filozofske ideje o realidealizmu, odnosno
totalnom naturalizmu koji predstavlja suprotnost prirodnosti i duhovnosti u sklopu
jedinstvenog života. Funkcionalna pedagogija, dakle, ide prema aktivaciji duhovne jakosti
pojedinca preko sukladnih kulturnih vrijednosti i primjera koje odgovaraju odgajanikovim
sposobnostima. Ova dva pristupa u okviru kulturne pedagogije se prožimaju te predstavljaju
temelj Matičevićeve kulturne pedagogije. (Radeka, 2020.)

7
2.2. Slike

(Slika 1:Stjepan Matičević, izvor: https://www.glas-koncila.hr/stjepan-maticevic-prvi-pedagog-

akademik-u-hazu-u/)

(Slika 2. časopis Nastavni vjesnik, izvor: https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/33071-f-baras-matica-

hrvatska-barometar-razvitka-narodne-kulture.html)

8
 3. ZAKLJUČAK

Stjepan Matičević zasigurno je bio jedna od najznačajnih figura u okviru pedagogije 20.
stoljeća u Hrvatskoj te je u znanstvenom području bio daleko ispred svog vremena. U odnosu
na društvo tog perioda, bio je iznimno obrazovan, nije se libio glasno predstavljati svoje ideje,
no i konstruktivno kritizirati one koji se istinski zanimaju za odgoj. Tako u djelima Stjepana
Matičevića možemo pronaći razne ideje koje su i danas aktualne u suvremenoj pedagogiji
poput: kakav bi trebao biti odgajatelj i kakve vrednote treba posjedovati, kako se odnositi
prema mladim osobama s kojima rade odgajatelji i što im oni trebaju predstavljati te čemu ih
učiti, a sve to u sklopu razvitka kulturnih vrijednosti kod čovjeka uz duhovni razvoj čime
čovjek postaje persona koja se afirmira u društvo. (Krešić, 2010.)

Doba u kojem djeluje Stjepan Matičević okarakterizirano je kao razdoblje u kojemu ne postoji
jasna slika o tome kako bi se pedagoška znanost i praksa adaptirale modernom dobu i
potrebama modernog čovjeka, a u suštini, taj čovjek još uvijek ne postoji, nego je u
nastajanju. U tadašnjoj školi se nalazilo puno toga neobjašnjenog, nelogičnog i različitog te bi
svako pronalaženje rješenja problema bivalo pojednostavljeno. S obzirom da su učitelji toga
doba obrazovani u duhu herbartovske pedagogije koja je podrazumjevala metodiku koja je
striktna i ne dovodi se u pitanje, škola budućnosti bila je za njih strana te se u njoj nisu
snalazili. Stvarna škola za njihov pojam bila je škola sadašnjosti, seoska škola s puno
siromašne djece u teškim materijalnim situacijama koji su učili osnovne stvari za školu poput
pisanja i čitanja. Politička situacija toga doba reflektirala se i na učiteljstvo, stoga je i ono bilo
razjedinjeno po mnogo čemu. Međutim, 1920-ih godina u pedagogiji se javlja kritička masa
učitelja koja novim pedagoškim pravcima reformiraju školu i odgojne procese. Taj proces se
naziva didaktičko-metodička obnova te jedan od njihovih najznačajnijih predstavnika je
upravo Stjepan Matičević. (Batinić, Radeka, 2017.)

Što se tiče Matičevićevog doprinosa u pedagogijskoj znanosti, napravio je značajan iskorak u

stjecanju autonomnosti pedagogijske znanosti koja se počinje odvajati od filozofije i postaje
zasebna znanost. Današnji povjesničari tvrde da je osim što je tvorac kulturne pedagogije u
Hrvatskoj, ujedno tvorac i znanstvene pedagogije koju temelji na filozofskim idejama.
Specifičnost njegove pedagogije je u personalističko-funkcionalističkom pristupu koji teži
prelasku subjektivističkog duha pojedinca u objektivistički duh iz kojeg izvlači kulturni ideal

9
koji će predstavljati temelj i onoga odgojnog, ujedno aktivirajući duhovnu jakost preko
kulturnih vrijednosti koje odgovaraju pojedinčevim sposobnostima što predstavlja
funkcionalistički dio njegove pedagogije. U današnjem suvremenom dobu dolazi do
ponovnog oživljavanja kulturne pedagogije u kojoj je Stjepan Matičević odigrao veliku ulogu
te ona, upravo zbog njegovog značajnog doprinosa, doživljava vrhunac znanstvenog razvoja
uslijed društvene demokratizacije. (Radeka, 2020.)

Pedagogijski opus Matičevićevih djela je značajan za hrvatsku pedagogiju, a jedan od

njegovih radova doživljava i odjek u krugu njemačkih pedagoga koji su se poistovjećivali s
njegovim radom, no kao i duhovnoznanstvena pedagogija njemačkog pedagoga Wilhelma
Diltheya, ostaje nedorečena i u nekim segmentima kontradiktorna. Usprkos tomu Stjepan
Matičević ostavlja neizbrisiv trag u borbi za autonomiju pedagogije zbog čega je ostao
upamćen kao pojedinac koji je donio veliki doprinos u borbi afirmacije pedagogije kao
znanosti u hrvatskom društvu. (Radeka, 2020.)

10
 4. LITERATURA

 Batinić, Š., Radeka, I. (2017.) Od reformne do alternativne pedagogije: pokušaji

drugačije škole u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Acta Iadertina, 14 (1): 41-60. Dostupno na:
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=280017
 Čehok, I. (1997), Filozofija odgoja. Izbor tekstova hrvatskih pisaca. Zagreb: Školska
knjiga
 Krešić, K. (2010), Promišljanja Stjepana Matičevića o odgoju. Kroatologija : časopis
za hrvatsku kulturu, 1 (2): 110-118. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/index.php?
show=clanak&id_clanak_jezik=106820
 Mijatović, A. (1999), Osnove suvremene pedagogije. Zagreb: Hrvatski pedagoško-
književni zbor
 Munjiza, E. (2009), Povijest hrvatskog školstva i pedagogije. Osijek: Grafika
 Pušić, B. (2010). Temeljni pojmovi filozofije odgoja u djelima Stjepana Matičevića i
Josipa Marinkovića. Kroatologija: časopis za hrvatsku kulturu, 1 (1): 269-279.
Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/60216
 Radeka, I. (2020), Pedagogija Stjepana Matičevića: Povodom stotinu i četrdesete
godišnjice rođenja i osamdesete godišnjice smrti. Acta Iadertina, 17 (2): 193-212.
Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=367456
 URL 1: Hrvatska enciklopedija, https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?
ID=39439 (4.4.2021.)
 URL 2: Hrvatska enciklopedija, https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?
ID=34570 (4.4.2021.)

11
 5. POPIS SLIKA

1. Stjepan Matičević, 2
2. Časopis Nastavni vjesnik, 4

12
6. PRILOZI

13