PREDROMANIKA

BROJ 51 - CIJENA 20 KN

• EDDA - SVIJET NORDIJSKIH SAGA

• RUKOPIS VOYNICH
• LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ
• CICERONOVA POHVALA FILOZOFIJE
Za detaljne informacije posjetite nas
u našim prostorima radnim danom od 18 do 22 h:
OSIJEK RIJEKA ZADAR
D. Neumana 6/1 Jedrarska 5/3 J. Vidulića 5
Tel: (031) 200 - 630 Tel: (051) 213 - 020 Tel: (023) 251 - 009

PULA SPLIT ZAGREB

Uspon na Kaštel 2 Slavićeva 47 Habdelićeva 2
Mob: (098) 900 - 4406 Tel: (021) 486 - 366 Tel: (01) 481 - 2222
 RIJEÈ UREDNIKA
Andrija Jonèiæ
H
umanizam – čovječnost, ljudskost – ima različita
značenja i postoje filozofski, vjerski, politički, znan-
stveni i umjetnički oblici humanizma. Povijesno,
humanizam na Zapadu vodi porijeklo od riječi humanitas,
latinskog prijevoda grčke riječi paideia, što znači izobrazba. U
doba Rimske republike Ciceron predlaže ideal humanitas kao
etičko i pedagoško načelo za izobrazbu i razvoj moralnih vri-
jednosti koje su se podučavale u grčkim filozofskim školama.
Tako je, zahvaljujući ljudima poput Cicerona, u Rimu započet
obrazovno-kulturni proces formiranja civiliziranog čovjeka,
stvarajući intelektualno-politički stalež koji se istovremeno
isticao po filozofskom znanju i moralnom djelovanju.
Krajem srednjeg vijeka (XIV. i XV. stoljeće) nastaje hu-
manizam kao filozofski i umjetnički pokret inspiriran otkrićem
antičkih kulturnih vrijednosti utemeljenih na njegovanju ljud-
skih vrlina kao temeljnih vrijednosti koje određuju čovjeka.
Obnovljen je ideal humanitas pod nazivom studia humanitatis,
što je značilo izučavanje: gramatike, retorike, poezije, povijesti
i filozofije morala. Važno je naglasiti da te studia humanitatis
nisu bile samo teoretska izučavanja, nego su imala za cilj razviti
čovjekovu kreativnu slobodu i inicijativu za izgradnju časnijeg
i sretnijeg društva. Ovi humanisti su bili protagonisti golemog
procesa moralne, kulturne i političke transformacije društva. S
osjećajem slobode i dostojanstva, a pod optimističnim geslom
luvat vivere (lijepo je živjeti), stvorili su renesansu i ponudili
novu sliku svijeta.
Marsilio Ficino je iz antičkog neoplatonizma reafirmirao
ideju božanske manifestacije Jednog kroz proces emanacije
na svim planovima prirode. Na taj je način povezao pojam
čovjeka, prirode i Boga. Pico della Mirandola piše djelo Govor
o dostojanstvu čovjeka koje se može smatrati manifestom hu-
manizma, a u kojem iznosi učenje o animalnom i božanskom
aspektu čovjeka. Francuski humanist Charles Bouille je tvrdio
da čovjek sadrži različite stupnjeve bića: ima neživu materiju,
živ je poput biljke, osjeća poput životinje, a osim toga, razmišlja
i prosuđuje. Za renesansne humaniste čovjek je mikrokozmos,
sastavni i funkcionalni dio makrokozmosa. Priroda u sebi
sadrži božanski, matematički poredak kojega čovjek može otkri-
ti približavanjem Bogu, tj. usavršavanjem samoga sebe.
Nakon renesanse, u okviru modernizma, nastaje no-
vovjekovni ili znanstveni humanizam koji se poziva na
Protagorinu postavku da je “čovjek mjera svih stvari”. Međutim,
ova spoznajna teorija je empirijska, odnosno isključivo
51 NOVA AKROPOLA
materijalistička. Ona isključuje pojam Boga kao subjekta u slici
svijeta, a kako je već u srednjem vijeku kršćanska teologija
bila isključila prirodu kao subjekt (tj. kao onu koja ima dušu),
čovjek ostaje jedini priznati subjekt koji prosuđuje. U takvoj slici
svijeta, priroda je neinteligentni objektivni svijet (svijet materi-
jalnih objekata), a Bog je čovjekova zamisao koja proizlazi iz
neznanja i primitivnog prosuđivanja stvarnosti.
U početku je novovjekovni humanizam dao snažan osjećaj
slobode i napretka. Potaknuo je izuzetnu kreativnost ljudi koja
je urodila današnjom tehnologijom. Ali, taj tehnološki napredak
nije pratio napredak ljudskog duha i ubrzo se ovaj humanistički
ideal pretvorio u humanističku ideologiju, toliko nalik onima
protiv kojih se borio u svojim počecima. Umjesto potrage za
istinom, grčevito se držao svojih hipoteza koje su vremenom
postajale znanstvene dogme. Njegovi su politički oblici, poput
liberalnog kapitalizma i komunizma, pokazali drastične pri-
mjere otuđenja i nehumanosti. Lošim se pokazalo i nekon-
trolirano iskorištavanje prirodnih resursa, a sve je očiglednije
globalno zagađenje, i to ne samo na materijalnom planu.
Ova se “humanistička” avantura, srećom, idejno istrošila,
postala obazrivija u svom pohodu za ovladavanjem prirodom i
preuzela skromniju ulogu pod nazivom – održivi razvoj. Osim
toga, otkrila je određene zakone prirode prema kojima se po-
jam života više ne može određivati samo fenomenima različitih
organizama i vrsta, nego još treba uzeti u obzir poznata načela
i zakone koji su zajednički za čitavu prirodu. Ekološki gledano,
priroda je makrobios, živi i inteligentno organizirani sustav
povezanog života u kojem je svaki organizam ovisan o svom
ekosustavu u mjeri u kojoj je to i stanica unutar organizma.
Tako je i čovjek sastavni dio žive i inteligentno organizirane
prirode, koja je s aspekta ekologije zadobila svoj subjektivitet.
Čovjek je napokon uvidio da mu je za preuzimanje uloge
“Boga” potrebno otkriti još mnoge neistražene zakone prirode
i zagonetke njenih inteligentnih ostvarenja.
Time se spoznajni krug zatvorio i novovjekovni se hu-
manizam zbog svojih nehumanih posljedica i neočekivanih
spoznaja vratio na svoju polazišnu točku. U osnovi je dijelom
potvrdio sliku svijeta o kojoj su renesansni humanisti govo-
rili svojim filozofskim jezikom, preuzetim od filozofskih škola
antičkog svijeta.
U svakom slučaju, današnjem je svijetu ponovno potreban
humanistički ideal koji će mu vratiti dostojanstvo i uvjete u
kojima će moći izjaviti luvat vivere. 
3

Na naslovnoj strani:
Detalj iz Crkve sv. Nikole na Prijekom
NOVA AKROPOLA broj 51
travanj - lipanj 2007.
Glavni i odgovorni urednik: Andrija Jončić
Urednik broja: Ivan Tomašević
Tehnički urednik: Atila Barta
Redaktura: Dijana Kotarac
Lektura i korektura:
Branka Žaja, Robert Čokor
Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac,
Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja
Tisak:
Zrinski d.d., Čakovec
Izdavač:
Kulturna udruga
NOVA AKROPOLA
Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb
Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450
Internet: http://www.nova-akropola.hr
ISSN 1330-9714
Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u
Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje
pod brojem 1131.
Naklada: 1000 primjeraka
PRETPLATA
Pretplata za pet brojeva iznosi 75,00 kn.
Poštarina iznosi 25,00 kn. Ispunite opću
uplatnicu na iznos od 100,00 kn s naznakom
“za časopis” na žiro račun broj: 2360000-
1101556170 kod Zagrebačke banke d.d.
Nova Akropola - kulturna udruga,
Habdelićeva 2, 10000 Zagreb.
Kopiju uplatnice pošaljite na adresu
uredništva nakon čega ćete svoje primjerke
časopisa dobivati na kućnu adresu.
4 NOVA AKROPOLA 51
SADRŽAJ
3 RIJEČ UREDNIKA
Andrija Jončić
praktièna filozofija
6 DJELOVATI I RASTI
Delia Steinberg Guzmán
Da bismo rasli, išli naprijed, potrebno je odlučiti to učiniti. Djelovanju
koje potiče rast trebamo posvetiti najviše voljne pažnje. Voljna pažnja
je poput velikog snopa svjetlosti koji osvjetljava tamne kuteve svijesti,
unosi red i jasnoću u njen sadržaj i koja nam omogućuje da se bolje
upoznamo.
filozofija
10 CICERONOVA POHVALA FILOZOFIJE
Petar Bujas
“ ... Zbog toga je majka svega dobroga mudrost, od ljubavi prema
kojoj je u Grčkoj dobila ime filozofija, a od koje besmrtni bogo-
vi nisu ljudskom životu dali ništa bogatije, ništa plodnije, ništa
odličnije. Jedino nas je ona naučila ono što je najteže: da spo-
znamo sami sebe ...”
iz svijeta biljaka
13 BREZA – DAMA ŠUMA
Jasna Kern
Jedna od najljepših šuma zasigurno je šuma breza, svijetla, prozračna
i puna ptičjeg pjeva. Najveće šumske površine čiste breze nalaze se u
Rusiji. Postale su sinonim za rusko prostranstvo, a breza nacionalno
drvo i simbol ruske zemlje.
biografije
16 PETAR VELIKI – OTAC MODERNE RUSIJE
Patrik Milošević
Pod snažnim vodstvom Petra Velikog ogromna ruska zemlja promije-
nila se iz temelja. Izolirana i ekonomski zaostala, tvrdo ukorijenjena
u stoljetnoj tradiciji, gotovo preko noći Rusija je stala rame uz rame s
ostalim europskim državama. Na ostvarenju ovog ideala Petar je neu-
morno radio doslovce sve do smrti, ne štedeći ni sebe ni druge.
22 MOZAIK
mitologije
24 EDDA – SVIJET NORDIJSKIH SAGA
Marica Borović
Gotovo sve što znamo o mitologiji Germana potječe iz dva islandska
teksta: Pjesnička ili Starija Edda i Prozna ili Mlađa, tzv. Snorrijeva
Edda. Za stare Germane svijet je bio neprekidna borba između snaga
 reda – bogova, i snaga kaosa – divova. Stvaranje svijeta označava trenutak
pobjede bogova nad divovima, no borba između njih nastavlja se sve do ve-
like kozmičke bitke - Ragnaroka.

zagonetke prošlosti
28 RUKOPIS VOYNICH
Robert Čokor
Rukopis Voynich je tekst nepoznatog autora napisan nepoznatim pismom na
nepoznatom jeziku ili šifri, a ime je dobio po svom pronalazaču Voynichu.
Iako se po njegovom izgledu stječe dojam da bi se moglo raditi o farma-
kopeji, skupu tema iz srednjovjekovne medicine, ili alkemijskom tekstu, o
njegovom se sadržaju može tek nagađati.

kulturna baština
34 PREDROMANIKA U HRVATSKOJ
Tijekom gotovo četiri stoljeća predromanike dolazi do prožimanja i stapanja
antičkih kulturnih elemenata s kršćanskim svjetonazorom i nasljeđem bar-
barskih, uglavnom germanskih naroda. Stoga se predromanika očituje u
krajnjoj raznolikosti regionalnih i lokalnih obilježja.

kratka priča
47 VRLINA TAJNA, NAGRADA JAVNA
književnost
48 LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ
Ivana Majcen
Tolstoj je umjetnik i filozof koji kroz književnost izražava svoju misao. Uvijek
u potrazi za istinom, kaže: "Junak moje pripovijesti, koga ljubim sa svim
silama duše, koga sam nastojao u svoj njegovoj ljepoti prikazati i koji je
uvijek krasan u prošlosti, u sadašnjosti i budućnosti, jest – istina."

tradicije
54 MASLENICA – RUSKI KARNEVAL
Vedrana Dragojević
Tradicija karnevala, do prije par stoljeća prisutna u mnogim zemljama, svoje
podrijetlo ima u drevnim svetkovinama kojima se slavio dolazak proljeća.
Ruski karneval, maslenica, očuvan tek u zabačenim krajevima Rusije,
mješavina je staroslavenskih običaja i kršćanskog svjetonazora.

56 AKTIVNA EKOLOGIJA

58 ZANIMLJIVOSTI

51 NOVA AKROPOLA 5
 rubrika

DJELOVATI I RASTI

Delia Steinberg Guzmán

Predsjednica Me|unarodne
organizacije Nova Akropola

6 NOVA AKROPOLA 51

U
čenje postaje vrijedno ukoliko
prodre u razum, osjećaje i djela.
Upravo na ovoj posljednoj točki
nailazimo na najveće poteškoće. Misli
i osjećaje relativno je lako dobro izra-
ziti, ali je veoma teško otići korak dalje
i primijeniti učenje u životu. Silovitost
ili hrabrost u osvajanju samog sebe? Za
osvajanje sebe samoga nije potrebna si-
lovitost, potrebna je hrabrost. Izabirući
prvi put idemo prema sigurnom ropstvu;
drugi put vodi slobodi svjesnog Ja.
Trebali bismo naučiti razliko-
vati tri osnovna tipa djelovanja:
a) Djelovanje koje nas vraća na-
trag, koje dolazi isključivo iz područja
nagona, impulzivnosti i strasti, u
kojem uopće ne djeluje naša volja,
iako se uvjeravamo: “Radim ono što
hoću”.
b) Djelovanje koje nas zadržava
na jednom mjestu – ne prostorno,
nego evolucijski. To je mehaničko
i rutinsko djelovanje. Iako su nam
sigurno potrebne mnoge vrste
ovakvog djelovanja da bismo živjeli s
određenom udobnošću, te da bismo
um mogli posvetiti nečem drugom, vi-
sok stupanj automatizma, međutim,
51 NOVA AKROPOLA
praktična filozofija
paralizira na kraju i um. Znamo da
su hodanje, pokretanje jezika pri go-
voru, tipkanje na pisaćem stroju ili na
računalu, pokreti pri vožnji automobila
i drugi slični primjeri, navike koje nam
omogućuju da uštedimo vrijeme. Ali
komoditet personalnosti, koja stalno
i u svakom smislu pokušava uštedjeti
trud, čini da se ovakvo nesvjesno po-
navljanje prenosi i na druge planove u
kojima je neophodna svježina, i to u
svakom trenutku.
c) Djelovanje koje potiče rast. To
je inteligentno djelovanje koje uvodimo
u život da bismo dosegli više ciljeve.
To su nova iskustva, novi koraci koje
činimo da bismo osvojili vlastito Ja.
Prvi tip djelovanja možemo na-
zvati “animalnim”, jer pretežu strasti
kojima ne možemo vladati, poput di-
vlje zvijeri koja upravlja uspavanom
inteligencijom. Drugi tip djelovanja
se može usporediti s kamenom i sta-
blom, s nepomičnošću kamena koji
je rijetko ili nikada pomaknut, i sa
stablom koje može pomicati jedino
svoje grane, dok mu je korijenje
čvrsto vezano za zemlju. Jedino treći
tip djelovanja odražava postojanje
probuđene svijesti.
Nemoguće je izbjeći rutinsko
i uobičajeno djelovanje. Ono što se
mora izbjeći jest neznanje o tome
koliko je takvog djelovanja, kakvo je
ono i do koje mjere nas prati poput
ogromne sjene. Moramo poznavati
sami sebe da bismo prepoznali takvo
djelovanje i u pravom trenutku za-
7

ustavili ili promijenili navike koje više
paraliziraju nego što su nam potrebne.
Dobar dio našeg života i dalje
će zaokupljati djelovanje iz strasti,
međutim, uz pomoć inteligencije i volje
moramo početi ovladavati tim impul-
som kako bi oslobodili mjesto za posto-
janu snagu koja dolazi s planova koji su
viši od emocija. Stvar nije u tome da se
strasti prikriju, nego da se kontrolira i
ovlada onima koje nisu dostojne ljud-
skog bića.
Najviše se trebamo posvetiti
onom djelovanju koje potiče naš
rast. Ne smijemo se zadovoljiti
određenom razinom osobnog
razvoja. Nitko nema pravo ustvr-
diti: “Konačno sam postigao!”,
ili “Dobro mi je ovakom kakav
sam!”, jer time prihvaća samog
sebe kao nekoga kome nedostaje
volja. U djelovanju koje potiče
naš rast odlučnost zauzima ista k-
nuto mjesto. Da bismo rasli, išli
naprijed, potrebno je odlučiti to
učiniti. Svaki rast mora izvirati
iznutra. Korijen čini stablo ja-
kim, a ne količina lišća. Ne smi-
jemo zaboraviti na korijen.
8 NOVA AKROPOLA 51
praktična filozofija
A ako problemi, bilo sa samim
sobom ili s drugima, budu i dalje pre-
vladavali; ako ponos bude imao veći
prioritet; ako taština zamijeni znanje;
ako količina aktivnosti nadmaši nji-
hovu kvalitetu, tada je trenutak da za-
stanemo i razmislimo.
Red na psihološkom planu
Na psihološkom planu teško je uspo-
staviti red, a da se prethodno ni malo
ne upoznamo. Bilo bi idealno kad
bismo mogli dovesti psihu u red, jed-
nom zauvijek riješiti sve probleme
koji nas muče na ovom planu. Ali, to
je nemoguće; ne postoji ljudsko biće
koje može izbjeći probleme. Stvar je u
tome da se red uspostavi usprkos pro-
blemima, te da se samim tim rješavaju
i sami problemi. Zbog toga smo rekli
da je potrebno upoznati se makar ma-
lo, znati što nas to brine, što nas boli,
ali i što nas uzdiže.
Jednom kad uvedemo red
u naš psihički svijet, bit će puno
lakše nositi se i s problemima, jer
će se sve nalaziti na svom mjestu.
Postoji još jedna olakšavajuća okol-
nost: dovodeći probleme u red,
puno ih je lakše rješavati. Nema
smisla razmišljati o rješenjima
nečega što ne poznajemo, i za
što ne znamo niti kako niti zašto
postoji.
I mentalni plan zahtijeva
red. Ideje moraju biti jasne: sve
što učimo mora biti stavljeno na
svoje mjesto, te će se tako otvoriti
mogućnost usvajanja novih znanja
i novih ideja. One ne moraju biti

niti brojne niti složene: tek nekoliko
ideja, čvrstih i jednostavnih, vrijedi više
od čitave šume kompliciranih teorija u
kojima se nitko ne snalazi. Sumnje na
mentalnom planu odraz su psiholoških
problema: treba ih lokalizirati, pre-
poznati i pokušati ih malo po malo
otkla njati, oslanjajući se na snažne
ideje koje već imamo.
Pažnja je snaga svijesti
Postoje različite definicije svijesti. No,
ma koliko da ih ima, nikada neće biti
dovoljne da potpuno opišu bogatstvo
ovog temeljnog područja u kojem na-
staju sve aktivnosti naše psihe i našeg
uma. Svijest je prostrana pozornica
na kojoj se izražava sva raznolikost
osjećaja, misli i ideja, a također i utisci
koji dolaze iz našeg tijela i iz vanjskog
svijeta. Tu je jezgra našeg nutarnjeg
života.
Možemo reći da je svijest po-
sjedovanje samog sebe, uravnoteženo
središte personalnosti, sposob-
nost organiziranja naših spoznaja
i iskustava. Ako svijesti želimo dati
njenu vrijednost, potrebno ju je op-
remiti jednom od njenih osnovnih
snaga: pažnjom. Svijest sama po sebi
puna je sposobnosti, međutim, da
bi ove sposobnosti postale korisne i
obje ktivne, potrebno je u svijest ući
sa svjetlom pažnje.
51 NOVA AKROPOLA
praktična filozofija
Pažnja je snop svjetla koje unosi
jasnoću i red. Pažnja nam omogućuje
prepoznavanje stanja svijesti i daje im
odgovarajuću vrijednost, stvarajući
nutarnji red i harmoniju. Zbog toga
je pažnja snaga svijesti: snaga koja
rasvjetljava, snaga koja unosi red,
njeno središte i sinteza. Ona ističe
ono temeljno, a po strani ostavlja ono
sporedno. Učvršćuje ideje, daje trajnost
osjećajima i pomaže da prepoznamo
prijatelja i neprijatelja duše i tijela.
Ostavimo li po strani spontanu ili
nesvjesnu pažnju koja se i mimo naše
volje budi u neočekivanim situacijama
ili koja reagira na ono što nam se
sviđa, postoji i druga vrsta autentičnije
pažnje: voljna pažnja. Ona se pokreće
kada vlastitom voljom nastojimo osvi-
jeliti našu svijest i proširiti njene gra-
nice. Voljna pažnja je poput velikog
snopa svjetlosti koji osvjetljava tamne
kuteve svijesti, unosi red i jasnoću u
njen sadržaj, i koja nam omogućuje da
bolje upoznamo sebe same, da bismo
bolje upoznali univerzum.
Pažnja je posebna briga za sve:
za ljude, predmete i vrijednosti koje su
nam povjerena, za ono što govorimo,
za ono što činimo. To je sposobnost
inteligentnog izbora, usmjerena na
ona nutarnja i vanjska iskustva koja
su najprikladnija za naš rast.
Pažnja je izraz uljudnosti,
poštovanja. Samo onaj tko kroz
život prolazi s dobro otvorenim
očima duše zna stupiti u vezu
sa svim živim bićima. Zna po-
kazati ovu zdravu uljudnost koja
nije plod hladnog formalizma,
već prirodna reakcija bića na
prisutnost drugih bića.
Pažnja je jedan oblik
produžavanja života. Što smo
pažljiviji, što djelujemo s više
ispravnosti, to se više život
produžava u istom vremenskom
okviru, jer svaki trenutak dobiva
posebnu dimenziju. 
9

CICERONOVA
POHVALA FILOZOFIJE
“Znam da ti još uvijek promatraš
boravište i dom ljudi. Ako ti se on čini
malim, kakav i jest, uvijek gledaj ovo
nebesko, a ono ljudsko preziri: jer ko-
ju se možeš nadati postići glasovitost
među ljudima i koju slavu? (...) Tko
će na krajnjem istoku ili zapadu,
sjeveru ili jugu čuti za tvoje ime?
(...) A i oni koji o nama govore –
kako će dugo govoriti? Čak i ako
bi taj budući ljudski naraštaj htio
potomstvu prenositi hvale svakoga
od nas, o kojima je čuo od očeva, ipak
zbog potopa i izgaranja zemalja, do
kojih u određeno vrijeme nužno dola-
zi, ne bismo mogli postići ne samo
vječnu, nego ni dugotrajnu slavu. A
kakve koristi što će kod onih koji se
rode poslije tebe biti priče o tebi, kad
ih nije bilo kod onih koji su rođeni
prije tebe? (...) Ti se samo trudi i imaj
na umu da nisi smrtan ti, nego tijelo.
(...) Budući da je, dakle, jasno da je
vječno ono što pokreće samo sebe, tko
može poreći da je takva narav dana
dušama? Bez duše je, naime, sve što
se miče vanjskim poticajem, što pak
ima dušu, to se podiže unutarnjim
i vanjskim kretanjem. To je narav i
snaga svojstvena duši, a ako je ona je-
dina od svega koja pokreće samu sebe,
onda svakako nije rođena i vječna je.
Ti je koristi za najbolje stvari!“1
Obično se tvrdi da je rimski svijet
u duhovnom smislu samo lošija kopija
onog superiornijeg, grčkog. Navodi se
tako nadmoć grčkog duha u filozo-
fiji, arhitekturi, književnosti, u kulturi
10
filozofija
Petar Bujas
općenito. Ali, Vergilije nam govori da ovi
visoki dosezi i nisu bili zadaća Rima; po-
slanstvo Rima nije gradnja čudesnih spo-
menika, ni čista umjetnost govorništva,
ni istraživanje i precizno otkrivanje
znanstvenih istina: Rim je dužan vla-
dati narodima, u miru davati zakone,
štititi građane i pokoriti ohole koji za-
kone ne prihvaćaju. U Scipionovom
snu, šestoj knjizi Ciceronove Države,
mjesto pokraj samih bogova zauzimaju
oni koji su najviše i najbolje radili za
imperij.2 U tom je smislu Ciceron pravi
predstavnik rimskog duha. Rođen je
3. siječnja 106. g. pr.Kr. u viteškom
staležu. Željan učenja i mudrosti, od-
mah nakon dječačke dobi pohađao
je predavanja akademičara Filona i
družio se s Mucijem Scevolom, augu-
rom, državnikom i senatorom, vrsnim
poznavateljem prava. Već u dobi od
osamnaest godina bio je vojnički tribun
pod konzulom Gnejom Pompejom za
vrijeme marsičkog rata. Da bi izbjegao
Sulinu okrutnost i bijes kad je stao na
Roscijevu stranu, protiv kojeg je Sula
poveo sudski postupak, sklanja
se u Atenu. Daleko od Foruma
i državnih poslova po svetio
se svestranom izučavanju
grčke filozofije, posebice kod
Posejdonija3. Govorništvo je
izučavao kod slavnog retora
Apolonija Molona4. Nakon nek-
og vremena vratio se u Rim kako bi
se posvetio državnim poslovima. Tako
se počeo, na nagovor oca i prijatelja,
baviti odvjetništvom. Nakon iznimnog
uspjeha u odvjetništvu, izabran je za
kvestora, dobivši Siciliju za svoju pokra-
jinu. Kasnije je bio proglašen pretorom.
Kao kandidata za konzula istakli su ga
i narod i aristokracija kako tu funkci-
ju ne bi prigrabio Katalina5. Poslije je
1 Ciceron, Država (Scipionov san), Zagreb, 1995.
2 “Ali da budeš Scipione, voljniji štititi državu, imaj
na umu ovo: svima koji su spasili domovinu, pomo-
gli joj, ojačali je, namijenjeno je određeno mjesto
na nebu, da tamo blaženi uživaju u vječnosti.” -
Ciceron, Država, Zagreb, 1995., str. 220.
3 Stoički filozof, erudit i geograf, pripadnik srednje stoe.
Uz Panetija, uvelike zaslužan za presađivanje stoičke
doktrine u Rim.
4 “… kad je Ciceron prestao govoriti, Apolonije je
sjedio dugo vremena zadubljen u misli, a onda,
budući da se Ciceron osjećao nelagodno, rekao: Tebi
se, Cicerone, divim i čestitam ti, ali sažalijevam
Heladu zbog njezine sudbine jer vidim da je je-
dina prednost koja nam je još preostala, rječitost,
preko tebe i ona pripala Rimljanima.” - Plutarh,
Usporedni životopisi, Zagreb, 1988., str. 305.
5 “Katalina je iskvario velik dio mladeži u gradu
pribavljajući svakome stalna uživanja, pijanke i
žene za ljubav i neštedimice trošeći novac na to.”
- Ibid., str. 308..
NOVA AKROPOLA 51

proglašen ocem domovine (pater patri-
ae), jer je bez građanskog rata spriječio
Katalininu urotu. Međutim, njegova
je zvijezda uskoro počela blijedjeti: u
borbi za vlast između Cezara i Pompeja
pokazao se često nedosljednim, a i mi-
jenjao je čas jednu, čas drugu stranu.
Držeći da Cezar pretvara vladavinu u
samovlašće, povukao se od javnih po-
slova i posvetio se filozofiji, filologiji i
odgoju mladeži. Međutim, i dalje je
ostao utjecajan. Iako nije sudjelovao u
zavjeri koja se kovala protiv Cezara, bio
je u odličnim odnosima s Brutom, jed-
nim od zavjerenika. Nakon Cezarovog
ubojstva, održao je govor u Senatu u
kojem je pokušao izboriti amnestiju
za Bruta i Kasija kako bi se izbjegao
građanski rat. Pokušao je, također, kad
je uvidio da se konzul Antonije nastoji
nametnuti kao autokrator, utjecati na
njegovu narav i odluke i ipak nekako
spasiti republiku kroz kakvu-takvu
harmoniju staleža. Zbog neuspjeha u
Antonijevu slučaju, okreće se Cezarovu
nasljedniku Oktavijanu6. Ali, u nizu
političkih spletki Oktavijan je žrtvovao
Cicerona u nagodbi s Antonijem. Tako
je Ciceronove ideale pobijedila najniža
politička pragmatika. Ironija sudbine
je htjela da se Ciceronova odsječena
glava i udovi izlože u Rimu pred samog
Antonija i da tako okonča njegov san
o preporodu Rimske republike putem
grčke filozofije, rimske vrline i dok-
trine o harmoniji staleža (concordia
ordinum), koja se sastoji u ozbiljenju
vrhunskih moralnih načela. Naravno,
povijest Rima je tada krenula potpuno
drugom putanjom, a umjesto simbola
preporoda i procvata Republike, Ciceron
je bio njen labuđi pjev.
ISTINSKE LJUDSKE
DUŽNOSTI
Ciceron u svojoj eklektičkoj filozofiji
zastupa kontemplativni (vita contem-
plativa) i praktični (vita activa) život
jer smatra da je filozofija ponajprije
voditeljica ljudskog života (dux vitae),
dakle ona koja čovjeka mora poučiti
51 NOVA AKROPOLA
filozofija
pravednijem, plemenitijem, ljepšem moralne dužnosti, ni u javnosti ni u
i mudrijem življenju. Isto vrijedi i za privatnosti, niti na poslu niti u domu,
uređenje države; da bi država bila bilo da nešto obavljaš sam ili pak
pravednija, od svega dobrog u grčkoj radiš nešto zajedno s drugim; sve što
filozofiji treba izabrati ono najbolje, ono je u životu moralno ispravno počiva
što omogućuje najvažniji pothvat: pre- na izvršavanju dužnosti, a sve što je
porod Rimske republike kroz moralnost moralno pogrešno u njihovu zane-
utemeljenu na uvidima najboljih filozo- marivanju.” Ovime je Ciceron ponovno
fa. U ovome se razotkriva tipično rimski otvorio veliku temu antičke filozofije:
duh: originalnost se očituje u izboru ono- koliko filozofija i njena učenja mogu
ga što je vrijedno, ne u stvaranju nečeg biti plodonosna, ako se ne žive? Tako,
potpuno novog. Ali, takvo što i nije cilj: po uzoru na stoičkog filozofa Panetija
cilj se sastoji u discipliniranom i dosljed- i kroz Cicerona progovara stoička dok-
nom prakticiranju odabranog. Takvo trina koja traži da se filozofske zasade
stajalište potvrđuje i buran Ciceronov odražavaju na cjelokupno ljudsko biće,
život: sva njegova najvažnija djela na- a ne samo na neke njegove aspekte.
pisana su u stankama između činova Isto tako, sada po uzoru na Platona, i
velike povijesne drame koja se zvala
Rim. Govoreći u samom uvodu svoje
Države o onima kojima je cilj teorijsko
znanje kao samosvrha, smatra da “sve
njihove rasprave, iako sadrže najbo-
gatije izvore vrline i znanja, ipak, ka-
da ih se usporedi s onim što su učinili
i izveli, bojim se da će se pokazati da
nisu donijeli toliko koristi za ljudske
poslove koliko zabave za dokolicu.”7
Stoga, ba vljenje samim sobom (u
smislu moralnog djelovanja) kao i do-
brom zajednice (politikom) najviše su
ljudske dužnosti. A sve to nije moguće
bez življenja vrline jer “Nije dovoljno
imati vrlinu poput neke vještine
ako je ne možeš koristiti. Vještinu
je, doduše, iako je i ne koristiš, ipak
moguće zadržati samim znanjem, ali
vrlina je potpuno sadržana u svojoj
uporabi ....”8 Stoga nije čudno da već
na samom početku spisa O dužnostima
navodi: “Premda su, naime, filozofi
mnoge važne i korisne teme u filozo-
fiji obradili temeljito i iscrpno, čini se
ipak da se najviše može primijeniti
ono što su iznijeli i predali o moral-
nim dužnostima. Nijedno, naime,
životno razdoblje ne može biti lišeno
6 O tome je Ciceron usnuo jedan proročanski san u
kojem mu je bilo rečeno: “O Rimljani, kraj vašim
građanskim ratovima će biti kad ovaj (Oktavijan)
postane vašim vladarom.” - Ibid., str. 326.7 Ibid.,
str. 18.
7 Ciceron, Država, Zagreb, 1995., str. 14.
8 Ibid., str. 18.
11

Ciceron smatra da čovjek nije jednodi-
menzionalno biće ograničeno samo na
svoju tjelesnost, već je složen iz dijelova
koji se nalaze u određenom hijerarhij-
skom odnosu. I tjelesni i netjelesni
dijelovi (kao što su duša i duh) zajedno
sačinjavaju ljudsko biće. No, premda je
čovjek sastavljen od duha, duše i tijela,
antički su ga filozofi shvaćali prvenstve-
no kao biće duha, misleći time na nje-
govu istinsku prirodu, dakle na ono što
ga uistinu čini čovjekom. Neobuzdana
tjelesnost kao isključiva preokupacija
ljudskog bića pridonosi slabosti ljudske
duše, iskvarenosti, pretvara ga zapravo
u životinju u ljudskom obličju, pa sto-
ga kad se govori o čovjeku uvijek ga se
stavlja u odnos s božanskim, onim što
nadilazi puko tjelesno postojanje. Kao
tjelesno i nagonsko biće, čovjek odista
nalikuje životinji, ali ljudska duša ima
i dio koji životinju nadilazi, ima um
kojim može upoznati svoje postupke i
putem vrlina ovladati svojim nagonima
ne potirući ih. Zato i Ciceronov spis O
dužnostima nije puko moraliziranje i
učenje o tome “kako bi trebalo biti, a
nije”, već služi kao pomoć onima koji
se nastoje uzdići iznad običnih ljud-
skih ograničenja, kako bi se približili i
okrenuli onome što nazivamo istinski
humanim. Jer, “… nije mala ona sna-
ga Prirode i razuma da od životinja
samo čovjek osjeća što je red, što je ono
što dolikuje, kakva je mjera potrebna
na riječima i u djelima. I tako od bića
koja imaju osjetilo vida nijedno drugo
biće ne osjeća ljepotu, ljupkost i sklad
ovoga svijeta; kako Priroda i razum
tu sličnost prenose od vidljivog na
područje duha i određuju da ljepotu,
postojanost i red još više treba čuvati
u mislima i na djelu, pri tome pazeći
12
filozofija
da se ne počini ništa nedostojno ni
nemarno, te da ništa ne treba niti
pomišljati niti činiti, ni mišlju ni dje-
lom, na neki raspušten način. Iz toga
svega pobuđuje se i postiže to što ovdje
istražujemo, a to je moralno dobro ili
ono što je čestito, koje je, čak i kad ga se
ne veliča, moralno ispravno, i kad ga
ne hvali nitko – to odgovorno tvrdim
– po samoj svojoj prirodi jest hvale
vrijedno.”9 Zato su upravo dužnosti one
koje čovjeka uljuđuju i čine čovjekom,
a ne neki dodatni ures; upravo su one
te koje i razdvajaju čovjeka od životinje,
kako je to sam Ciceron na više mjesta
vrlo iscrpno obrazložio; naposljetku, ove
se dužnosti mogu i zaboraviti, ignori-
rati ili namjerno odbacivati. Ali, čovjek
jedino zahvaljujući njima može održati
svoju cjelovitost, duhovnost i moralnost
po kojoj i jest ljudsko biće.
POHVALA FILOZOFIJE
“Stvari zaista stoje tako da zakon, koji
treba biti ispravljač mana i poticatelj na
vrline, treba izvesti iz učenja o životu.
Zbog toga je majka svega dobroga
mudrost, od ljubavi prema kojoj je u
Grčkoj dobila ime filozofija, a od koje
besmrtni bogovi nisu ljudskom životu
dali ništa bogatije, ništa plodnije, ništa
odličnije. Jedino nas je ona naučila
ono što je najteže: da spoznamo sami
sebe. Toliko je značenje, tolika dubi-
na te upute da je ne pripisuju nekom
čovjeku, nego delphskom bogu.
Tko upozna sebe najprije će osje-
titi da ima nešto božansko, svoj duh će
smatrati posvećenim i uvijek će u nje-
9 Ciceron, O dužnostima.
10 Ciceron, Zakoni, Zagreb, 1996.
govim postupcima i mislima biti nešto
dostojno tolikog dara bogova; a kada
sam sebe iskuša i istraži sebe sama,
shvatit će kako je urešen od prirode
dospio u život i kolika ima sredstva za
stjecanje i postizanje mudrosti.
Jer kad se duh, upoznavši i
shvativši vrline, odrekne pokoravanju
tijelu i odbaci prosti užitak kao neku
nečasnu mrlju, te otkloni svaki strah
od boli i smrti i sklopi sa svojima
savezništvo u ljubavi i sve koji su s njim
povezani počne prirodno smatrati svo-
jima, te započne štovati bogove čistom
vjerom i naposljetku dotjera duhovnu
oštrinu do oštrine vida tako da može
birati dobro i odbacivati ono što je
oprečno – o čemu možemo reći ili po-
misliti da je blaženije od toga?
A kada pogleda nebo, zemlje, mora i
prirodu svih stvari i uvidi odakle je sve to
rođeno, kamo će se jednom vratiti, kako
propasti, što je u tome krhko i smrtno a
što božansko i vječno, i kad gotovo spozna
onoga koji svime time upravlja i ravna i
tako prepozna sebe ne kao pripadnika
nekog određenog mjesta, zatvorenog u
zidine, nego kao građanina cijelog svijeta
kao jednog grada – u toj veličanstvenoj
stvarnosti, o besmrtni bogovi – kako li će
samo poznavati i spoznati sebe samoga a
kako će prezirati, kako malo cijeniti, kako
ništavnim smatrati ono što puk naziva
najvećim…
Kad osjeti da je rođen za život u
građanskoj zajednici, neće misliti da
se treba posvećivati samo podrobnom
raspravljanju, nego i riječima koje ima-
ju trajnu vrijednost. Njima će upravljati
narodima, njima će jačati zakone, njima
će kažnjavati nevaljane, njima će štititi
dobre, njima će hvaliti slavne ljude,
njima će svojim građanima preno-
siti upute koje će im pružiti sigurnost
i hvalu, njima će poticati na časnost,
odvraćati od ružnog, tješiti unesrećene,
a u vječne spomenike bilježiti djela i
misli hrabrih i mudrih.
Toliko je toga i takvo je ono što
u čovjeku vide oni koji žele spoznati
sami sebe, a roditelj svega toga upravo
je mudrost.“10 
NOVA AKROPOLA 51

DAMA ŠUMA
Š
uma i život pojmovi su koji su
oduvijek bili usko i neraskidivo
povezani jer šuma jest život i
život daje, kako drugim biljkama i
životinjama, tako i nama ljudima.
“U proljeće te odmaram, u ljeto
te hladim, u jesen te hranim, u zimu
te grijem.“
I zaista, riječi ove zagonetke ka-
zuju sve. Za život čovjeka važan je život
šume. Ona nas štiti i hrani, grije i liječi,
daje sve, a ne uzima ništa.
A među različitim šumama poseb-
nom ljepotom ističe se upravo brezova
51 NOVA AKROPOLA
iz svijeta biljaka
Jasna Kern
šuma, svijetla, prozračna i puna ptičjeg
pjeva. Najveće šumske površine čiste
breze nalaze se u Rusiji, pa su postale
sinonim ruskog prostranstva, a breza
nacionalno drvo i simbol ruske zemlje.
Vraćajući se jednom prilikom iz Europe
u svoju Jasnu Poljanu Lav Nikolajevič
Tolstoj je, ugledavši breze, uskliknuo:
“Jutro plavo – s rosom i brezama
– rusko jutro!“
Breza, koja pripada porodici
Betulaceae, drvo je umjerenog i hlad-
nog pojasa sjeverne Zemljine polutke,
a u našoj je zemlji dosegla svoju južnu
granicu rasprostiranja.
Njeno stablo je vitko, visoko
tek 15-20 m. Nije dugovječna,
doživi stotinjak godina, a
izuzetno rijetko sto dvade-
set. Nije zahtjevna s obzirom
na tlo, a izuzetno je otporna
na mraz i hladnoću, što se po
njezinom gracilnom stablu satenski
bijele kore i prozračnoj krošnji nikako
ne bi dalo zaključiti. Breza u proljeće
prva prolista i zazeleni na proljetnom
suncu. Izrazito je fotofilno drvo koje
razvija svijetlu, rijetku krošnju visećih
tankih grana i nježnih ovalnih listića, u
čijoj nevelikoj sjeni mogu rasti i druge
biljke. Zbog svih se ovih karakteristika
breza svrstava u snažno drveće.
Kao i drugo drveće, i breza je s
jedne strane bila izvor nadahnuća, a
s druge je imala važnu ulogu u sva-
kodnevnom životu čovjeka.
Svijetla brezovina je fino granuli-
rana i bez većih čvorova pa je bila goto-
vo nenadomjestiva u izradi kola, kotača
i saonica. Kako je lagana za oblikovanje
i obradu, izvrsna je za izradu ukras-
nih predmeta i različitih potrepština
u domaćinstvu. U prošlosti je možda
i cjenjenija od samog debla bila žilava
i vodonepropusna kora stabla koja se
može ljuštiti u tankim slojevima. Od nje
su se izrađivali obuća, kišne kabanice i
šatorska krila, kao i košare u kojima se
hrana mogla dugo čuvati. Njome su se
pokrivali krovovi, izrađivale podne izo-
lacije i gradili lagani, brzi čamci.
13
 iz svijeta biljaka

Budući da je kora breze tanka i

svijetla kao papir, ljudi su je od najra-
nijih dana svoje pismenosti upotreblja-
vali kao podlogu za pisanje. Tijekom
iskapanja 1951. g. u Novgorodu, na
sjeveru Rusije, pronađeno je više od
tisuću tekstova iz XIII. i XIV. st. pisanih
na brezovoj kori.
Međutim, mnogi će se složiti s
tvrdnjom da ono najvrednije što dobi-
vamo iz svijeta biljaka, pa i drveća, jesu
lijekovi. Tako je od davnina ljudima
poznato da su brezova kora, sok, lišće
i pupoljci vrlo ljekoviti. Lišće koje se
bere tijekom cijele godine i pupoljci
koji se beru u proljeće izvrsni su za
liječenje bubrega i bubrežnih kamena-

Breza

Bijela se breza
Pred oknom zavila.
U snježni ogrtač,
Srebrom se prekrila.

Bijelim ivicama
na granama njezinim
kistovi se šire
resicama snježnim.

A zora, polako
krade se sa strane
i ponovo srebrom
obasipa grane.
Sergej Jesenjin
ca i uopće blagotvorni za cijeli urinarni
trakt. U ruskoj tradiciji brezovo stablo
se vezivalo uz čistoću i pročišćenje pa
se niti stare saune nisu mogle zamisliti
bez brezovih grančica i metli.
Kupanjem u čajnim pripravcima
od breze mogu se liječiti ekcemi i
mnogi drugi dermatitisi, a ujedno se
pospješuje i zarastanje slabo zacjeljivih
rana. Bušenjem rupe u deblu krajem
veljače i početkom ožujka, sakuplja se
sok koji sadrži rijedak šećer krilit, koji
uspješno sprečava nastanak karijesa. rođenje, besmrtnost duše i vječnost.
Kuhanjem ovog soka do vrenja dobiva Zatečen mističnim odnosom koji su
se brezovo vino, također vrlo zdravo i Kelti imali prema tom drvetu, Plinije ju
ljekovito. je nazvao “arbor mirabili“
U novije vrijeme znanstvenici su ili čudesno drvo.
otkrili da neki sastojci iz brezove kore Koliko je Kel-
uspješno zaustavljaju bujanje stanica tima ovo drvo
melanoma i jednako su uspješni u bilo važno, vidi
zaštiti od ultraljubičastog zračenja, pa se i iz njiho-
su primjenu našli u današnjim kre- vog starog
mama za zaštitu od sunca. pisma
ogham.
BREZA U TRADICIJI Ovaj “al-
fabet
Kelti su prvi mjesec svog trinaesto- drveća"
mjesečnog lunarnog kalendara (24.12. skup je
– 21.1.) posvetili brezi. Razdoblje je drevne druid-
to kada se cijela priroda i sve vidljivo ske mudrosti
ponovno budi i rađa, a dani postaju u kojem svaki od
duži i svjetliji. Brezu se zato vezivalo 25 znakova odgovara
uz svjetlost i prosvjetljenje, ponovno jednoj vrsti drveta. Kao

14 NOVA AKROPOLA 51
 iz svijeta biljaka

i kalendar, i njihov “alfa-

bet“ započinje brezom te Breze na ulici
na taj način breza ujedno
predstavlja i broj jedan, Kraj bijelih breza svakog dana
koji se tradicionalno vezu- Ja prođem srca razdragana
je uz snagu Prvog, Jednog, (Oduvijek ima tajnih veza
sveukupnog jedinstva. Između pjesnika i breza.)
Iako je breza utkana
u tradiciju mnogih sjever- Od čega dršćete, vi breze?
nih naroda, njen je utjecaj Od slatkih slutnji ili jeze?
u ruskom narodu bio oso- Zašto vam krošnja podrhtava
bito velik. I onda kad vjetar spava?

Na ulicu, med svijet što viče,

Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
gdje su kitile kuće, izvana Baš kao prva ljubav vi ste!
i iznutra. Vjerovalo se da
tijekom “zelenog tjedna“ Dobriša Cesarić
zelenokose Rusalke izlaze
noću iz vodenih dubina i
njišu se na nježnim grana- ili parafrazira njezinu ženstvenost, ona
ma vrba i breza. je iznad svega bila tu kako bi naglasila
Kod mnogih sibirskih ljubav prema “velikoj majci“ Rusiji.
Nekada su se oko ruskih sela naroda sa snažnom šamanskom tradici- Ovo naizgled krhko drvo rađa
sadile breze kao zaštitni pojas jer se jom breza je predstav-
vjerovalo da “duh breze“ štiti selo ljala kozmičko drvo, i
od bolesti i drugih zala. Ljudi starine bila je poveznica triju
obraćali su joj se s molbama da im po- svjetova. Šamani su je
dari snagu i čvrstoću. Vjerovalo se i da koristili u obredima
breza pokraj ulaznih kućnih vrata čuva inicijacija, pročišćenja
od zlih duhova i bilo kakve nesreće. Iz i kontaktiranja s
tih su se razloga od brezovine pravile i duhovima predaka i
zipke za novorođenčad. nebeskim svijetom.
Tijekom proljetnog prazni- U njezino su deblo
ka Semika ili “Zelenog urezivali stepenice po
tjedna“ žene su odlazile kojima su se kao po
u brezike gdje su pri- “nebeskim ljestvama“
nosile hranu kao simbolički uspinjali na nebo. i održava život i u tako ekstremnim
žrtvene poklo- I konačno, svojom krhkom uvjetima kakav je ruski Sibir. Stoga ne
ne. Svojim “ženskom” ljepotom i vilinskim čudi da su je ljudi oduvijek vezivali uz
prozra- ozračjem breza je oduvijek bila izvor ženski princip života. 
čnim pro- nadahnuća mnogim umjetnicima.
ljetnim Najčešće su je uspoređivali s damom,
zelenilom majkom ili djevojkom. Isaak Levitan,
breza je jedan od najvećih ruskih pejzažista s
označavala kraja XIX. st., velik je dio svog opusa
buđenje priro- posvetio baš tom drvetu. Kako je rastao
de. Tada bi žene i razvijao se kao umjetnik, breza je za-
ubirale brezove grane uzimala sve važnije mjesto na njegovim
i odnosile ih na gro- slikama. Bilo da naglašava njen sim-
bove predaka ili u selo bolizam kao ruskog narodnog drveta

51 NOVA AKROPOLA 15
 biografije

PETAR VELIKI
otac moderne Rusije Patrik Milošević

V
eličina i snaga jednog vladara sa-
stoje se u njegovoj sposobnosti
da u određenom povijesnom
trenutku razvije i iskoristi sve snage
naroda za velik, po čitavu zemlju
blagotvoran cilj, te da u svojoj ličnosti Bog ga je odredio za
objedini najbolje i najplodnije osobine velike stvari i ja se veoma
tog naroda kako bi ga poveo naprijed veselim što je jedno tako
uprkos svim preprekama. veliko carstvo pošlo putem
Takav vladar nesumnjivo je bio i razuma i reda.
Petar Veliki. Njemački filozof Leibniz Leibniz
za Petra Velikog je rekao: “Bog ga je
odredio za velike stvari i veoma me
veseli što je jedno tako veliko carstvo
pošlo putem razuma i reda.”

RUSIJA PRIJE PETRA

VELIKOG
Nakon nereda i dugih borbi za vlast,
1613. godine na prijestolje dolazi
Mihajlo Romanov – prvi vladar iz di-
nastije Romanovih, loze čiji će prvi
predstavnici izvesti Rusiju na put opo-
ravka od prethodnih nemira. Nakon što
je država ojačala, uspostavlja se apso-
lutna monarhija koju podupire veći
dio plemstva, crkva i građanstvo. Pod
vlašću Mihajlovog sina Alekseja, Rusija
i veći dio Ukrajine povezani su u jedin-
stvenu državnu zajednicu.
Aleksej se ženio dvaput. S oni su bili boležljivi, a Ivan k tome i Vladao je samo šest godina, a kako nije
Marijom Miloslavski, svojom prvom slabouman. Iz braka s drugom ženom, imenovao nasljednika, nakon njegove
ženom, imao je pet sinova i osam kćeri, Natalijom Nariškinom, 9. lipnja 1672. smrti razbuktava se borba za vlast
ali samo su dvojica sinova, Fjodor i rodio se Petar. Alekseja nakon smrti između dviju porodica – Miloslavskih
Ivan, preživjeli do odrasle dobi, no i 1676. nasljeđuje najstariji sin Fjodor. i Nariškinovih.

16 NOVA AKROPOLA 51
 biografije

vladavina gotovo 340 godina zatvara snaga prelazi na Petrovu stranu. On

izlaze na Crno i Azovsko more, postaje car, a Sofija je prisiljena povući
a Švedska kontrolira plovidbu se u samostan. Iako je formalno vladar
Baltikom. trebao biti njegov slaboumni polubrat
Ivan, Petar preuzima prijestolje. No,
PETROV uvijek će prema Ivanu iskazivati iskrenu
DOLAZAK NA ljubav i brigu.

VLAST PUTOVANJA PO
Za to vrijeme Petar rijetko bo-
EUROPI
ravi u Kremlju uz koji ga vežu Ovi će burni događaji u Europi imati
nemile uspomene. Vrijeme tek neznatan odjek, jer Rusija je daleko
provodi u Preobraženskom ili od europskih političkih i kulturnih
u moskovskom predgrađu nase- zbivanja. Konačno slobodan, Petar se
ljenom strancima, poznatijem kao želi upoznati s naprednom Europom.
“Njemačko predgrađe”. Družeći se sa No prije toga odlučuje se na vojni po-
stranim vojnicima, trgovcima i intelek- hod koji će njemu i Rusiji pribaviti
tualcima, tamo se upoznaje s europ- ugled, jer ne želi putovati kao nepoznati
Sofija, najstarija Aleksejeva skim postignućima u kojima vidi spas vladar daleke i nepoznate zemlje. Cilj
kći, uspijeva na stranu Miloslavskih za rusku državu. U pustolovu Lefortu je osvajanje Azova, luke na Azovskom
pridobiti Strijelce, elitne vojne iz Švicarske nalazi učitelja koji mu moru, na ušću rijeke Don. Ova pomor-
postrojbe koje je osnovao još Ivan usađuje nove ideje, a od prekaljenog ska vrata Rusije prema Crnom, a onda i
Grozni, a imale su samo jednu ulogu škotskog generala Gordona dobiva sa- Sredozemnom moru bila su u turskim
– odano služiti caru. Zauzvrat su vjete za preustroj vojske. Dok od nizo- rukama.
uživali mnoge privilegije, imali velike
povlastice u trgovini i bili oslobođeni
većine poreza. Strijelci su na Sofijin
nagovor zaposjeli Kremlj i surovo se
obračunali s pristašama Nariškinovih.
Nariškinovi su proglašeni izdajnicima,
i većina ih je pogubljena ili protjerana,
dok su Petar i njegova majka poslani
u Preobražensko, selo nedaleko od
Moskve. Iako je vlast po zakonu trebala
pripasti starijem Ivanu, a onda Petru
koji je tada imao samo deset godina,
idućih sedam godina u njihovo ime
kao regentkinja vlada Sofija. Petar je
svjedok ovih krvavih događaja i kada
jednom dođe na vlast, surovo će se
osvetiti i Sofiji i Strijelcima.
Dok se Europa razvija nošena
vjetrom prosvijećenog apsolutizma,
Rusija stagnira, seljaci su obespravljeni zemskih pomoraca sluša priče o dale- Krajem 1694. Petar kreće na svoj
i osiromašeni mnogim nametima, kim morima, postaje svjestan neposto- prvi pohod na Azov. Pohod neslavno
rudna bogatstva leže neiskorištena, janja trgovačke flote koja bi plovila pod propada, ali će se tu pokazati jedna
tvornice su zastarjele, državni aparat ruskom zastavom. od osnovnih Petrovih karakternih crta
je korumpiran, a vojska, potučena Godine 1689. zbivaju se sud- – neuništiva ustrajnost u izvršavanju
u krimskom ratu, u katastrofalnom bonosni događaji koje je pokrenuo nauma. U drugom pokušaju, 1697.
stanju. Nijedan ruski brod ne razvija stvarni ili navodni pokušaj Sofije da godine, uz pomoć hrabrih Kozaka, Azov
nacionalnu zastavu na moru. Turska pogubi Petra. U općoj pomutnji većina je osvojen.

51 NOVA AKROPOLA 17
 biografije

Nakon ove pobjede izaslanstvo neku staru englesku lađu, brodovi

od 270 osoba 10. ožujka 1697. godine su njegova strast. Tako je u drugom
napušta Moskvu i kreće na put po pohodu na Azov plovio na galiji koju
zapadnoj Europi. No, Petar Veliki ne je dobrim dijelom sam izgradio. Ta
putuje kao car, nego kao običan kapetan
– Petar Mihail. On ni tada, a niti kasnije Razvoj i ekspanzija Rusije od kraja XIII. do
nije osjećao nikakvu potrebu da se ističe početka XIX. stoljeća.
svojim položajem. Za sebe nije tražio
poseban smještaj, bio je zadovoljan
potkrovljem ili sobom za poslugu. U
kasnijim bitkama sudjelovat će kao
niži časnik, a vrhovno zapovjedništvo
prepuštat će svojim generalima; na
brodovima će sebi dodjeljivati položaj
kormilara ili topnika.
Izaslanstvo putuje polagano jer
Petra sve zanima: u Nizozemskoj radi u
brodogradilištima, radionicama jedara,
kormila, raznim manufakturama,
tiskarama, uči uz nakovanj, posjećuje
muzeje, zanima ga umjetnost, zalazi
u obiteljske kuće da upozna način
života. U Engleskoj prisustvuje
zasjedanjima Parlamenta, gdje se
čudi što kralj nema vrhovnu moć u
upravljanju novčanim sredstvima,
već o tome mora raspravljati sa, po
njemu, previše ljudi.
Ali, od svega viđenog i doživljenog
na ovom putovanju, najsnažnije ga se
dojmila brodogradnja. Još od godina
u Preobraženskom, kada je pronašao

brodograditeljska strast držat

će ga cijeloga života.
Njegovo putovanje prolazi vi še-
manje nezapa ženo. Njegovi pokušaji
da vladajuće krugove Nizozemske, Fran-
cuske, Engleske i Austrije pridobije
za svoje političke ciljeve prolaze bez
osobitog uspjeha. Na putu prema
Veneciji dostigla ga je poruka iz Moskve:
Strijelci su podigli ustanak. Izaslanstvo
se hitno vraća natrag.
Posjeta Europi bila je presudna
i važna pouka koja je odredila tijek
Petrovog života, a pravi rezultati ovog
“studijskog” putovanja pokazat će se
tek kasnije kroz goleme promjene koje
će Rusija proći.
RATOVI
PROTIV
ŠVEDSKE I TURSKE
Za svoje vladavine Petar je vodio mnoge
ratove od kojih je najznačajniji bio onaj
protiv Švedske – tada moćne sile koja je
Rusiji zatvarala izlaz na Baltičko more.
U tom dvadesetjednogodišnjem ratu s
velikim bitkama i dramatičnim pre-
okretima Petru se suprotstavio švedski
kralj Karlo XII. – vojskovođa pred kojim
je drhtala cijela Europa. U prvoj bitci kod
Narve u Finskom zaljevu 1700. godine,
Petar doživljava težak poraz. Međutim,
to ga ne obeshrabruje: “Znam doduše

18 NOVA AKROPOLA 51

da će nas Šveđani još koji put potući,
ali najzad ćemo naučiti od njih samih
kako ih potući. Pa kad je učenje pro-
lazilo bez gubitaka i patnje!” I doista,
sve će to nadoknaditi 1709. godine po-
bjedom kod Poltave u današnjoj Ukrajini
kojom će Rusija konačno osigurati izlaz
na Baltik.
Godine 1711. napao je Osmanlijsko
carstvo. Bio je to nesmotren i brzoplet
ratni pohod u kojem se njegova vojska
zajedno s njim i njegovom pratnjom
našla opkoljena sa svih strana višestruko
brojnijom turskom vojskom. Na svu sreću
Turci nisu bili odveć voljni ući u sukob,
zbog različitih razloga, te se tako Petar
uspio povući uz relativno blage uvjete.
No, Azov se ponovno našao u turskim
rukama. Petar neprestano ratuje i vodi
diplomatske bitke. Rusija je sada sila
koju se više nitko ne usudi ignorirati.
Godine 1721. Petar konačno
trijumfalno ulazi u Petrograd. Senat mu
dodjeljuje tri naslova: “Otac domovine”,
“Petar Veliki” i “Imperator”. On je car
svih Rusa.
REFORME
Petar je od samog početka svoje vla-
davine, a osobito nakon putovanja po
Europi, neumorno radio na temeljitom
preustroju Rusije. Na polju reformi
51 NOVA AKROPOLA
rubrika
njegovo je djelo upravo kolosalno; go- Petar se rodio 7180. godine), a uveden
tovo da nije bilo niti jednog područja na je julijanski kalendar. Preko dvjesto
kojem nije uveo korjenite promjene. novonastalih manufaktura donosilo je
Vojsku je pretvorio u jednu zemlji veliku korist.
od najmoćnijih na svijetu. Vršio Izmijenio je čak i način odijevanja:
je nemilosrdno novačenje u svim zapovjedio je da se tradicionalna ruska
klasama, primoravši i plemstvo na nošnja zamijeni europskim načinom
obavezno služenje u vojsci ili u vojnoj odijevanja. Naredio je i brijanje brada
upravi. Uklonio je staleške razlike, koje su u staroj Rusiji bile obilježje
tako da su i obični, ali sposobni ljudi muževnosti – prestrašenim je
mogli steći visoke vojne činove dotad ljudima sam rezao brade i uređivao
rezervirane samo za plemstvo. brkove po zapadnoj mo-
U državnoj upravi je umjesto di. Ženama iz viših
boljarske Dume formirao Senat od devet staleža naređeno
članova koji je imao potpune je da se pojavljuju
ovlasti u slučaju
odsutnosti cara
te je uveo mini-
starske kolegije
podložne Senatu.
Petar naređuje po-
dizanje škola i postavlja
uvjete za opće obrazovanje.
Ruske mladiće šalje na školovanje
u Europu.
Val reformi nije zaobišao niti
crkvu koja je sada na neki način postala
dijelom državne uprave. Umjesto
patrijarha crkvom upravlja Sveti
sinod sastavljen od deset svećenika.
Napušteno je računanje vremena prema
starom kalendaru koji je godine brojao
od postanka svijeta (po tom kalendaru
19

na društvenim zabavama, što je ranije
bilo nezamislivo.
Već nakon prvih pobjeda protiv
Švedske, na ušću rijeke Neve gradi
novu prijestolnicu – vrata Rusije prema
Europi. Moskva je simbol stare Rusije,
njene izoliranosti od europskih tokova, a
Petrograd, izgrađen prema francuskom
uzoru, simbol je nove Rusije okrenute
europskoj kulturi, obrazovanju, načinu
proizvodnje. Akademija znanosti u
Petrogradu započet će s radom godinu
dana nakon njegove smrti.
20
biografije
Njegova vladavina i uvođenje
promjena nisu prošli bez nemira i
otpora. Seljaci koje su dugi ratovi
doveli do krajnje bijede, dižu ustanke,
a nezadovoljno plemstvo kuje urote.
Kao protumjeru Petar stvara jaku
tajnu policiju koja uhodi sve i svakoga,
svakodnevno se događaju uhićenja,
mučenja i smaknuća. Ova policija
1718. otkriva da se na čelu jedne urote
nalazi i sam Petrov sin iz prvog braka.
Petar je neumoljiv čak i kad se radi
o vlastitom sinu – Aleksej umire od
posljedica mučenja.
PETAR VELIKI –
NJEGOV KARAKTER I
OSTAVŠTINA
Pod Petrovim snažnim vodstvom
ogromna ruska zemlja promijenila se iz
temelja. Izolirana i ekonomski zaostala
zemlja, tvrdo ukorijenjena u stoljetnoj
tradiciji, sa svojom vjerom, praznovjer-
jima i staleškom krutošću, gotovo je
preko noći stala rame uz rame s os-
talim europskim državama. Kako je
moguće da je jedan čovjek bio uzro-
kom tako korjenite promjene?
S Petrom, koji je bio visok
gotovo dva metra i imao nevjerojatnu
snagu, i ono nepremostivo posta-
jalo je moguće. S jedne je strane
bila njegova neiscrpna energija i
nevjerojatna ustrajnost koje su ga
nezadrživo vodile prema odabranom
cilju. Odluke je donosio brzo, one
su često bile nesmotrene i vodile
ga iz pogreške u pogrešku, ali on
bi neumorno počinjao iznova,
ispravljajući pogreške sve dok ne
bi postigao ono što si je postavio u
zadatak. Bio je čovjek od ideja. Kažu
da mu nije prošao niti jedan dan, a
da nije prizvao neku novu ideju i dao
joj život.
S druge strane bila
je njegova neutaživa
želja za učenjem. Ti-
jekom života izučio je
četrnaest zanata: gra-
dio je brodove, kovao
oružje, proučavao
astronomiju, arhite-
kturu, tkanje, poljo-
djelstvo, znao je svira-
ti, učio je i slikarstvo. Učenje ga je
ispunjavalo ponosom, a njegovim je
ukazom otpočelo sustavno osnovno
obrazovanje u Rusiji.
Na samrtnoj postelji naredio
je otkrivanje puta preko Sjevernog
ledenog mora za Kinu i Indiju te kazao:
“Budući da domovini više ne prijeti
NOVA AKROPOLA 51

opasnost od neprijatelja, moramo
misliti na to da državi priskrbimo
slavu umjetnošću i znanošću.”
Kakav je zaista bio Petar Veliki?
Ovaj veliki vladar nije patio od laskanja,
parada i velikih počasti. Nije stanovao
u bogatim dvorcima, niti je zahtijevao
veliku udobnost. Za stanovanje je radije
birao kolibu nego palaču, a za spavanje
je znao odabrati i služinski ležaj.
Priređivao je gozbe, no često je jeo i sa
služinčadi ono što su i oni jeli. Kad bi
došao na mjesto gdje se nešto radilo,
pridružio bi se radnicima hvatajući
sjekiru, pilu ili lopatu. Obožavao je
vatromete te je i sam izrađivao rakete.
S druge strane, bio je sklon
svakodnevnom opijanju i razvratu. S
lakoćom je osuđivao na smrt tisuće ljudi,
ako je to smatrao potrebnim.
Sam je uzimao krvniku sjekiru
iz ruke i odsjecao glave. Iako to
nama danas predstavlja grozno
divljaštvo, on nije bio sadist koji
ubija iz zadovoljstva – kao što se
svojeručno laćao tesarske sjekire
kada je trebalo graditi brodove,
tako se laćao i krvnikove sjekire
kada je trebalo kazniti krivce.
Čini se kao da se na njega
ne mogu primijeniti uobičajena
moralna načela, niti ih se on
pridržavao. Jedini kriterij koji
je imao pred sobom bio je
napredak Rusije, a sve ostalo
bilo je podređeno tom načelu.
Za ostvarenje tog ideala radio je
neumorno doslovce sve do smrti,
ne štedeći ni sebe ni druge: kad
bi nakon cjelodnevnog napornog
rada njegovi suradnici popadali
od umora, on je znao cijelu noć
pod svjetlošću baklje promatrati
muzejske izloške, da bi odmah
ujutro, bez ikakvog odmora ili sna,
nastavio raditi istim strahovitim
tempom. Uvijek je govorio svojim
suradnicima i podanicima:
Dvorac Peterhof, često nazivan
"Grad fontana", smješten je 30
km od Petrograda. Izgrađen je po
uzoru na Versailles.
51 NOVA AKROPOLA
biografije
“Vladar se mora razlikovati od
podanika ne gizdavošću, a još manje
raskoši, već budnim i neumornim
nošenjem državničkog bremena...”
Stalno izlaganje naporima i
neuredan način života načeli su
Petrovo zdravlje. Prvi znaci bolesti
bubrega pojavili su se kad je imao
pedeset godina, no on nije htio ni čuti
za liječenje i lijekove. Tako u listopadu
1724. godine, iako sav u oteklinama
od bolesti, on pregledava radove na
Ladoškom kanalu, ledene noći provodi
pod šatorima, na konju se probija
kroz zaleđene baruštine, a nakon
toga odlazi u talionice i prihvaća se
posla kao i svaki drugi obični radnik.
Na povratku u Petrograd, naišao je na
neku nasukanu lađu na kojoj su se
vojnici nalazili u opasnosti. Iako teško
bolestan, Petar ne oklijeva ni časa:
iskače iz svoje lađe i gazi kroz ledenu
vodu koja mu seže do pojasa.
Vojnici su spašeni, ali Petru više
nema spasa – u Petrograd stiže s
jakom vrućicom, liježe u krevet
i više ne ustaje. Umrijet će 28.
siječnja 1725. u šest sati ujutro.
Prvi spomenik njemu u
čast podignut je tek pedesetak
godina nakon njegove smrti, za
vrijeme Katarine Velike. Duboko
inspiriran likom ruskog cara,
francuski kipar Falconet deset
je godina radio na spomeniku
za koji se vjeruje da je najvještiji
prikaz konja i jahača na svijetu.
Na ogromnom postolju nalazi se
konjanik koji kao da se penje
na vrh stijene, simbolizirajući
sve one poteškoće koje je Petar
pobijedio snagom i ustrajnošću
svog genija. Lijevom rukom
on smiruje konja, a desnom,
u kojoj nema žezla, kao da
pozdravlja cijelu zemlju. Na
svibanjskom suncu, za koje Rusi
kažu da je najljepše, brončano
lice konjanika kao da zrači na
jedan čudesan način. Iz njega
izbija snažna volja, um, polet i
usmjerenost prema budućnosti;
to nije samo spomenik Petru
– to je simbol rađanja nove
Rusije. 
21
 R I Z N I C A - M O Z A I K - R I Z N I C A - M O Z A I K

KUBAČI
Na sjeveru Kavkaza, u pokra-
jini Dagestan, nalazi se Kubači, se-
Znate li?

Znate li?
lo čuvenih majstora obrade meta-
la. U Kubačiju se rade uporabni
i ukrasni predmeti (vrčevi, vaze,
nakit, noževi, pištolji, itd.) vrlo
profinjene izrade, bogato ukrašeni
ornamentima istkanim u kombi-
nacijama zlata i srebra, dragog i KIŽI - OTOK IZ BAJKE
poludragog kamenja. Ornamenti
se urezuju u podlogu ili se rade
složenom tehnikom zalijevanja Sjeveroistočno od Novgoroda, u ruskoj re-
ukrasa metalnom taljevinom, formirajući poznatu dagenstansku gra- publici Kareliji, nalazi se veliko Oneško jezero,
vuru. Majstori iz Kubačija do savršenstva su ovladali svojstvima metala poznato po tome što njegovih 1650 otoka čine
poput zlata, srebra, bakra, željeza, te izrađuju oblike koji uvijek iznova pravi vodeni labirint. Ljepote ovog jezera opisuje
zadivljuju svojom ljepotom, elegancijom i vještinom izrade. književnik Konstantin Paustovski: Plovio sam
Ova je vještina plod duge tradicije i iskustva, jer se gotovo svi po Oneškom jezeru, i sve do sada ne mogu
stanovnici Kubačija bave obradom metala, a iskustvo se naraštajima se oteti dojmu da je začarano i da nam je
prenosi s oca na sina. Kubači se spominje još u arapskim kronikama iz ostalo iz vremena kada prvobitne tišine još
VI. st., a u srednjovjekovni ljetopisci ovaj kraj nazivaju “zemljom zlata- nije remetio ni jedan jedini pucanj. Cijelo
ra”. Dagestanski su majstori stoljećima opskrbljivali ne samo obližnje vrijeme pratio me dojam te zemlje utonule u
pokrajine, nego sve zemlje Srednjeg Istoka nakitom, raskošnom konj- raspršenu sjevernu svjetlost.
skom opremom, dragocjeno ukrašenim čeličnim oružjem, te drugim Kiži je jedan od oneških otoka, dug
ukrasnim i uporabnim predmetima. sedam a širok pola kilometra. Još u prastara,
Čeličnom oružju i ukrasima iz Kubačija odana su i brojna pretkršćanska vremena bio je, iako nenaseljen,
međunarodna priznanja, a u zbirkama velikih svjetskih muzeja, poput mjesto na kojem su se odvijale svetkovine i ob-
Hermitagea, Louvrea i Metropolitana, nalaze se remek djela njegovih redi. Odatle mu potječe i ime - mjesto za igru.
majstora. U XVII. st. Petar Veliki je dao na njemu
O vještini njihovih majstora postoje mnoge legende. Tako jedna sagraditi crkvu Preobraženska. Ova prekrasna
legenda kaže da su oni izradili poznatu kacigu s dva roga Aleksandra crkva, visoka 37 m, sastavljena je od 22 kupole
Velikog. Druga pak govori da su Perzijanci, i sami vrsni zlatari, jednom različitih dimenzija koje se piramidalno uzdižu
došli u Kubači sa srebrnom žicom tanjom od paukove niti i upitali: nad bazom u obliku grčkog križa. Osim svojom
“Možete li i vi izraditi ovako tanku ljepotom, ona zadivljuje i načinom gradnje jer
žicu?” Majstori Kubačija na to nisu je u potpunosti
ništa odgovorili, ali su sutradan načinjena od
došli Perzijancima s tom istom drveta, bez i
žicom – probušenom cijelom jednog jedinog
njenom duljinom – uz opasku: čavla ili nekog
“Mi od ovakvih žica radimo vodo- drugog metal-
vodne cijevi!” nog dijela.
Dunja Rosić Sagradili su
je majstori te-
sari i rezbari,

STRAVINSKY
Anegdote

Venecijanski festival je 1950. naručio od Stravinskog jednu kompoziciju.

Kad je djelo dovršeno i predano, njegovo trajanje od samo petnaest minuta
komisija je smatrala prekratkim. Potpuno miran, Stravinsky im je odgovorio:
- Pa dobro, neka ga sviraju ponovno.

22 NOVA AKROPOLA 51
 M O Z A I K - R I Z N I C A - M O Z A I K - R I Z N I C A

koristeći kao alat jedino sjekire i dlijeta. Kad EP MANAS

je crkva 1714. godine konačno dovršena, le-
genda kaže da je majstor Nestor bacio svoju Manas je stari kirgiški ep o legendarnom kirgiškom

Znate li?
sjekiru u jezero uz riječi: Ovu crkvu sagra-
dio je majstor Nestor. Još nikad nije bilo,
niti će ikad biti njoj slične.
Nedaleko od nje 1764. g. podignuta je
Pokrovska crkva, 27 m visoka, s 9 kupola, a
1874. između njih izgrađen je oktogonalni
zvonik. Sve tri građevine su od borovine i
savršeno su uklopljene u prirodu.
Na Kižiju je 1960. godine otvoren muzej
drvene arhitekture i iz okolnih mjesta pre-
seljene su brojne vrlo zanimljive drvene
građevine datirane između XIV. i XX. stoljeća.
Danas se posjetitelji iz cijelog svijeta dolaze
diviti se građevinama koje je UNESCO 1990.
proglasio zaštićenom svjetskom baštinom.
Ljepote Kižija možete pogledati na web adresi
http://kizhi.karelia.ru/main_galery_e.htm
Jerko Grgić
heroju Manasu. To je najdulji poznati ep, jer je sa svojih više od
500 000 stihova dvaput dulji od indijskog epa Mahabharate,
a čak dvadeset puta dulji od Ilijade i Odiseje.
Sastavljan je dugi niz godina, a opisuje najvažnije
događaje iz povijesti kirgiškog naroda s naglaskom na opisu
borbe naroda Kirgistana za nezavisnost protiv Mongola. Sadrži
i brojne povijesne podatke o raznim državama, regijama, gra-
dovima na tri kontinenta: Europi, Africi i Aziji. Važan je izvor
za poznavanje kirgiškog jezika, a i ključ razumijevanja njihove
etnografije, misli i općenito njihovog duhovnog života. Ep
govori o humanim vrijednostima, društvenoj pravdi, brizi za
ljude, ljubavi prema domovini, o suživotu s drugim ljudima.
Podijeljen je na tri dijela. U prvom dijelu prikazani su
podvizi Manasa i njegovih suboraca. Drugi dio govori o životu
i djelu Manasovog sina Semeteya, a treći o Seiteku, hrabrom
Semeteyovom sinu.
Ep započinje stihovima:
Oh, vrijeme je da se ispriča
drevna legenda.
Legenda iz drevnih vremena
Sad je vrijeme da je se sjetimo.
Pričat ćemo mnogo
Zbog hrabrog Manasa.
Pričat ćemo je stalno
Kako bi sačuvali sjećanje na
Manasa.
Zašto ne bi započeli
drevnu legendu tvojih predaka?
Zar da zaboravimo drevnu legendu
tvojih otaca?
Događaj koji se pamti od davnina
Bit će ispričan sada.

Bezbrojne godine su prošle otada.

EUKLID Obučen u oklop
Anegdote

Euklid, veliki grčki matematičar koji Jureći brzo poput vihora

je živio u III. st. pr.Kr. u Aleksandriji i bio Čovjek divlji poput tigra
na čelu aleksandrijskog Muzeiona, napisao Tko je to bio? Ako ne heroj?
je Elemente, čuveno djelo o geometriji. Mnogo je ljudi prošlo otada
Egipatski kralj Ptolemej II. Soter upitao je More se isušilo i pretvorilo u pustinju
jednom slavnog matematičara: Planina, dodirnuvši nebo
- Može li se na neki jednostavan način Pretvorila se u glib.
naučiti geometrija, bez proučavanja Ljudi na zemlji,
tvojih Elemenata? Sve je manje.
Euklid je na to kratko odgovorio: Marica Borović
- Vaše visočanstvo, nema u geometriji
kraljevskog puta.

51 NOVA AKROPOLA 23
 zagonetke prošlosti

RUKOPIS
VOYNICH Robert Čokor

A
merički trgovac knjigama poljskog podrijetla
Wilfrid M. Voynich nije ni slutio da će njegov pro-
nalazak jednog rukopisa u isusovačkom učilištu
pokraj Rima 1912. godine izazvati gotovo stoljetnu po-
lemiku koja još uvijek traje.
Radi se o kasnosrednjovjekovnom tekstu
nepoznatog autora napisanom nepoznatim pismom
na nepoznatom jeziku ili šifri. Bogato ilustriran tekst,
o čijem se sadržaju može tek nagađati, kasnije je dobio
ime po svom pronalazaču Voynichu.

24 NOVA AKROPOLA 51
 zagonetke prošlosti

u knjižnici”. Kad je čuo za Athanasiusa Kirchera,

isusovačkog učenjaka na Collegio Romano koji je
objavio rječnik koptskog jezika i kojeg je pratio glas
da je “dešifrirao” egipatske hijeroglife, u Rim mu
je poslao prijepise dijelova rukopisa, u nadi da će
ih ovaj uspjeti dešifrirati. Njegovo pismo Kircheru
iz 1639. g. zasad je najranije poznato spominjanje
rukopisa.
Ne zna se daljnji tijek njihove koresponden-
cije, ali Baresch mu rukopis nije poslao, već ga
je oporučno ostavio svom prijatelju Janu Mareku
Marciju (Johannes Marcus Marci), tadašnjem rek-
toru Karlovog sveučilišta u Pragu. Preko njega je
rukopis ipak došao u Kircherove ruke, jer je Marci
bio i njegov dugogodišnji prijatelj. Marcijevo pismo
Kircheru iz 1666. g., koje mu je poslao uz rukopis,
još uvijek je bilo među stranicama rukopisa kada ga
je Voynich otkrio.
Sljedećih dvije stotine i pedeset godina nema ni-
kakvih zapisa niti spominjanja rukopisa, ali se pret-

Polemika vezana uz ruko-

pis Voynich dobila je novi zamah
upotrebom računala te je izvor
čitavog niza najrazličitijih teorija
koje pokrivaju raspon stajališta
od rukopisa kao čiste podvale,
do šifriranog rukopisa dubokog
sadržaja. Ipak, na temelju njegovog
izgleda stječe se dojam da bi se moglo raditi o farma-
kopeji, skupu tema iz srednjovjekovne medicine, ili
alkemijskom tekstu.

O POVIJESTI
RUKOPISA
Najraniji potvrđeni
vlasnik rukopisa
bio je izvjesni Georg
Baresch, slabo pozna- postavlja da je on završio u knjižnici Collegio Romano
ti alkemičar koji je i, uslijed raznih političkih previranja kada su dijelovi te
živio u Pragu tijekom knjižnice sklanjani na sigurno, u isusovačkom središtu
ranog XVII. stoljeće u vili Mondragone u Frascatiju pokraj Rima. Tako
Baresch je izgleda je Voynich, kada je Collegio Romano 1912. odlučio
također bio zbunjen diskretno prodati dio svoje imovine, došao u njegov
i zaintrigiran rukopi- posjed. Nakon Voynicheve smrti rukopis je naslijedila
som koji mu je cijeli njegova udovica, inače kći poznatog matematičara
niz godina “beskori- Georga Boolea, da bi on preko još nekoliko vlasnika
sno zauzimao prostor konačno 1969. g. završio u knjižnici Sveučilišta Yale,

51 NOVA AKROPOLA 25
 zagonetke prošlosti
gdje se i danas nalazi u zbirci starih i rijetkih knjiga i rukopisa
pod kataloškim brojem “MS 408”.
OPIS RUKOPISA
Kako su pismo i sadržaj teksta nepoznanica, u datiranju ru-
kopisa donekle pomažu jedino ilustracije – posebno odjeća i
frizure ljudskih likova, te izgled nekoliko zamaka na crtežima.
Svi su oni karakteristično europski, i na temelju njih stručnjaci
rukopis smještaju u XV.-XVI. st., a takvo datiranje podupiru i
neke druge pojedinosti.
Knjiga je dimenzija približno 15 x 23 centimetara, sa
stranicama od pergamenta. Temeljem već postojeće numera-
cije procjenjuje se da je izvorno imala 272 stranice, no do
danas ih je preostalo oko 240. Nekoliko listova je savijeno, a
26
jedan od tih presavijenih listova razmotan ima površinu od
otprilike šest običnih stranica rukopisa. Iako neki stručnjaci
smatraju da je rukopis imao dva ili više autora, većina se slaže
da je autor, iako nepoznat, bio samo jedan.
Rukopis je napisan elegantnim i potpuno nepoznatim
pismom. Elegancija, tečnost i urednost stila pisanja, s vrlo
malo “popravljanja”, upućuju da je autor razumio ono što
je pisao, odnosno prepisivao. Također, stil pisanja s lijeva na
desno i od gore prema dolje barem donekle sugerira da se
radi o europskom stilu pisanja.
Gotovo sve stranice sadrže crteže u boji nepoznatih bilja-
ka, zviježđa ili neobičnih sustava cijevi i “bazena” u kojima je
prikazan velik broj ljudskih figura, većinom golih punašnih
žena – “nimfi”. Crteži nalik onima na stranicama rukopi-
sa nisu dosad
nigdje drugdje
pronađeni, a tako
ni sličan tekst.
Tekst se
sastoji od “gli-
fova”, obično
odvojenih uskim
razmacima, koji
su grupirani u
“riječi” odvojene
širim razmaci-
ma, za koje se
barem čini da
prate određene
fonetske zakone.
Abeceda od nekih 20-30 “glifova” pokriva cijeli tekst, uz neko-
liko desetaka znakova koji se pojavljuju jednom ili dvaput.
Neki se znakovi pojavljuju u nizovima i nigdje drugdje u tek-
stu izvan tih nizova koji upućuju na neku vrstu ključa.
Kako su ilustracije slične tematike grupirane zajedno,
sadržaj rukopisa može se otprilike podijeliti u šest cjelina:
NOVA AKROPOLA 51
 zagonetke prošlosti
biljnu, astronomsku, kozmološku, biološku, farmakološku i
cjelinu s receptima.
Prvu i najveću cjelinu čine ilustra-
cije nepoznatih biljaka s pratećim tek-
stom, gdje organizacija pojedine stranice
uključuje jedan veliki crtež, rijetko dva,
pažljivo okružen tekstom. Inače, ovakva je
kompozicija karakteristična za herbarije
kasnoantičkog i ranorenesansnog peri-
oda. Činjenica da niti jedna od prikazanih
biljaka nije sa sigurnošću determinirana,
možda ima svoj korijen u tome što te
biljke više liče na svojevrsne kompozicije
više različitih biljaka: kao da je korijen
jedne vrste spojen s lišćem druge i cvje-
tovima treće vrste. Prva riječ na pojedinoj
stranici s biljkom pojavljuje se samo na
toj stranici i vjerojatno predstavlja naziv biljke. I kod drugih
ilustracija u rukopisu nalazimo izdvojene riječi napisane uz
51 NOVA AKROPOLA
pojedine elemente ilustracije, tako da možemo pretpostaviti
da i one služe da ih imenuju.
Astronomske stranice sadrže crteže
Sunca i/ili Mjeseca, te različitih rasporeda
zvijezda. Na primjer, jedan od crteža u
ovom dijelu nalikuje galaksiji kako bi ona
izgledala viđena kroz teleskop. Dvanaest as-
tronomskih stranica koje sadrže ilustracije
zodijaka nazvane su astrološkima, a sadrže
koncentrične krugove s 30 “nimfi” koje
drže zvijezde sa zodijakalnim znakom u
sredini.
Potom slijede stranice nazvane
“kozmološkima”, a sadrže većinom kružne
geometrijske konstrukcije koje nije lako
klasificirati.
Možda najneobičniji i najtajanstveniji
dio rukopisa su “biološke” stranice koje sadrže crteže ljud-
skih figura unutar sustava cijevi i “bazena”. Mnoge ilustracije
72
 zagonetke prošlosti
ostavljaju dojam da predstavljaju razne alkemijske ili prirodne
procese, odnosno asociraju na sustav unutarnjih organa.
Farmakološka cjelina nosi taj naziv jer po svemu sudeći
sadrži crteže dijelova biljaka (korijenje, lišće) i posuda za
ljekarske pripravke.
Posljednju cjelinu čini čisti tekst organiziran u kratke
odlomke koji svi počinju sa zvjezdicom, pa se po analogiji s
nekim alkemijskim rukopisima još naziva i “dio s receptima”.
TEORIJE O RUKOPISU
Do dana današnjeg ovaj se rukopis opire svim pokušajima
čitanja – bio on domišljata prijevara ili neprobojna šifra. U
njegovu odgonetanju nisu uspjeli čak niti najvještiji kripto-
grafi koji su tijekom Drugog svjetskog
rata uspjeli razbiti njemačke i japanske
vojne šifre.
Pretpostavka o prijevari čini se ma-
lo vjerojatna jer je tekst presofisticiran
da bi bio takvo što. S druge strane, pret-
28
postavke o jeziku koji se krije u pozadini teksta obuhvaćaju
latinski, grčki, engleski, njemački, arapski, hebrejski, sanskrt,
kineski,... zatim umjetne jezike poput enohova, balaibalana
ili lingua ignota Hildegarde von Bingen, te na kraju razne
vrste šifri.
Neki od autora kojima se pripisuje rukopis su: Roger
Bacon, poznati engleski filozof iz XIII. stoljeća koji je bio i istak-
nuti pripadnik franjevačkog reda, John Dee (1527. – 1608.),
velški matematičar, astronom i astrolog, Jakub Horcicky de
Tepenec (Jacobus Sinapius), osobni liječnik cara Rudolfa II.
koji je bio upravitelj carskih botaničkih vrtova i čija su specijal-
nost bile ljekovite trave, Jan Marek Marci, te sam Voynich. No,
niti jedna od tih teorija nije se pokazala sasvim prihvatljivom.
U razotkrivanju djelića zagonetke vezane uz rukopis trag
bi moglo biti ranije spomenuto pismo koje
je u njemu pronađeno. U pismu se kaže da
je rukopis kupio Rudolf II. (1552. – 1612.),
car Svetog Rimskog Carstva, a kao njegov au-
tor se spominje Roger Bacon, koji se bavio
magijom i alkemijom.
NOVA AKROPOLA 51
 zagonetke prošlosti

Rudolf II. je bio jedan od najekscentričnijih europskih Voynich, kao i uz jedan drugi šifrirani srednjovjekovni tekst
vladara svih vremena, a u vrijeme njegove vladavine Prag je magijskog sadržaja zvan Book of Soyga1 (Knjiga o Soygi). Sam
postao vodeće središte onovremene znano- Dee je bio veliki štovatelj Rogera Bacona i
sti i umjetnosti u Europi. On sam govorio imao je zbirku njegovih radova. Inače,
je nekoliko jezika i bio izvrsno upućen u zbog optužbi za čarobnjaštvo Baconu je
mnoga područja, a osobito je bio opčinjen bilo zabranjeno objavljivanje “bilo kakvih
okultnim, alkemijom, magijom, astrologi- djela izvan Reda bez posebnog dopuštenja”.
jom. Na svome dvoru na Hradčanima u Višekratno je bio u izolaciji zbog svog
Pragu okupljao je brojne umjetnike, hu- djelovanja, stoga on u svojim radovima na
maniste, učenjake, i ostao je zapamćen po više mjesta govori o potrebi šifriranja tajnih
tome što je danima znao boraviti u praškoj znanja.
zvjezdarnici ili laboratoriju u raspravama U kasnom srednjem vijeku hermetička
s učenjacima, zapostavljajući vladarske su se znanja pažljivo prenosila i čuvala unu-
dužnosti. Na njegovom su dvoru, među tar zatvorenog kruga učenjaka, a dio tog
ostalima, djelovali Tycho Brache i Johannes blaga je po svemu sudeći pohranjen i u
Kepler. rukopisu Voynich. No, što se doista krije u
U više navrata na Hradčanima je bo- tom neobičnom rukopisu čiji sadržaj nitko
ravio i Bracheov prijatelj John Dee, savjetnik na dvoru engleske ne uspijeva odgonetnuti već stotinama godina, iako su to
kraljice Elizabete I., koji je velik dio svoga života posvetio alke- pokušale mnoge učene i maštovite glave, ostaje zagonetkom.
miji i hermetičkoj filozofiji. Njegovo se ime povezuje uz rukopis 

1 U Britanskoj knjižnici ovaj je tekst katalogiziran pod imenom Aldaraia sive Soyga vocor.
51 NOVA AKROPOLA 29
 mitologija
Svijet nordijskih saga
EDDA
G
ermani su jedan od indoeuropskih naroda koji je,
prema nekim povjesničarima, oko I. st. pr.Kr. naselja-
vao Skandinaviju, i odatle se proširio prema zapadu i
jugoistoku Europe. Riječ je o brojnim plemenima bez jedin-
stvene države, ali sa zajedničkim jezikom, kulturnim vezama
i religijskim simbolizmom.
Podaci o religiji i mitologiji starih Germana veoma
su oskudni i gotovo sve što znamo potječe iz dva islandska
teksta – oba se nazivaju Eddama. Prvi od njih je Pjesnička
ili Starija Edda, zbirka staronordijskih saga sakupljanih u
razdoblju između VII. i X. st., da bi konačan oblik dobila u
XIII. st. Sastoji se od dvije vrste pjesama:
mitoloških i junačkih. Posebnu važnost
imaju mitološke pjesme (Trymova
pjesma, Hymirova pjesma, Grimnirove
riječi, Vafthrudnirove riječi…), jer su
vrijedan izvor poznavanju sjevernogermanske
mitologije. Jedna od najvažnijih mitoloških pjesama
je Voluspa (Viđenje Proročice), monolog u kojem
proročica vidi prošlost i budućnost svijeta od njegovog
postanka do propasti i ponovnog rođenja. Posebno
je zanimljiva pjesma Havamal (Riječi
Uzvišenog) koja sadrži mudre izreke,
pravila i savjete za svakodnevni život,
ali i podatke o drevnim običajima.
Drugi tekst je Prozna ili Mlađa,
tzv. Snorrijeva Edda. Naime, is-
landski poglavar i povjesničar Snorri
Sturluson napisao je ovo djelo 1220.
godine, i u njemu je sakupljena većina poznate građe o skan-
dinavskim mitovima. Služeći se pjesmama iz Starije Edde
izgradio je mitološku sliku svijeta, a mnoge je stihove izravno
navodio.
Snorrijevu Eddu čine prolog i tri dijela: Gylfaginning
(Obmanjivanje Gylfija), Skaldskaparmal (Jezik poezije) i
1 Skald – dvorski pjesnik.
30
Marica Borović
Hattatal (Popis stihova). U prologu Snorri iznosi svoj pogled
na mitološki sadržaj koji prenosi. Prvi i ujedno najvažniji dio
Edde (Obmanjivanje Gylfija), sažeti je prikaz sjevernoger-
manske mitologije: od postanka svijeta, preko priča iz života
bogova, do njihove konačne propasti - Ragnaroka. U drugom
dijelu (Riječ o pjesništvu) objašnjavaju se i ilustriraju složene
metafore skaldske1 poezije, koje se temelje na mitološkim
likovima i događajima. Treći dio (Popis stihova) je Snorrijeva
pjesma koja donosi primjere stotinjak vrsta skaldskih stihova,
gdje svaku strofu karakterizira drugačija vrsta stiha.
OBMANJIVANJE GYLFIJA
Gylfi je mitski švedski kralj, mudar i
upućen u čarolije. Preodjeven i pod
imenom Gangleri (Onaj koji hoda), Gylfi
putuje u Asgard da bi upoznao Ase (bogove),
zadobio njihovu mudrost i uspostavio vezu između
njih i svoga naroda. U Asgardu susreće trojicu bo-
gova koji se zovu Visoki, Jednakovisoki i Treći. Oni
odgovaraju na njegova pitanja o postanku i propasti
svijeta, o bogovima i njihovim djelima.
Nakon što su Asi iscrpe svoje znanje,
rješavaju se Ganglerija, koji se uz
tutanj grmljavine iznenada nađe
sam na poljani s koje su iščezli i
dvori i bogovi. Ono što je doživio i
čuo nastavilo se dalje prepričavati
u njegovoj zemlji.
STVARANJE SVIJETA
Gangleri reče: “Kakav je bio početak, ili kako je sve nastalo
i što je bilo prije?”
Visoki mu odgovori: “Onako kako se kaže u Viđenju
Proročice (Voluspa):
NOVA AKROPOLA 51
 mitologija

ODIN
‘U početku ničeg nije bilo; je bog junaštva i pobjede koji rješava sve što se odnosi na sudbinu ljudi. Prikazivan
ni pijeska, ni mora, je naoružan oklopom i zlatnom kacigom. Nosi magično koplje Gungnir kojeg su
ni hladnih valova; iskovali patuljci i jaše osmonogog konja Sleipnira. Odin je i bog mudrosti i kao
nije bilo zemlje, takav zaštitnik pjesnika i mislilaca. Njegova ljubav prema mudrosti bila je toliko
niti gore neba, velika da je žrtvovao jedno svoje oko da bi mogao piti s Mimirovog izvora (izvora
mudrosti). Odinu pripada uprava nad runama, koje su drevni Germani urezivali
samo bezdan Ginnungagap
- nije bilo vlati travke.’

Ginnungagap je bezdan koji se

nalazio između carstva vatre i carstva
leda. Kada je topli zrak s juga susreo
studen sjevera, nastali su div Ymir i
krava Audhumla. Ymir se hranio mli-
jekom iskonske krave Audhumle. Kad je
Audhumla liznula led, pojavio se Buri,
predak bogova. Umorivši se od Ymirove
okrutnosti i njegove sve veće gomile
ledenih divova, Burijevi unuci, bogovi
Odin, Vili i Ve ubijaju Ymira. U njego-
voj su se krvi utopili svi ledeni divovi,
osim Bergelmira i njegove žene koji su
uspjeli pobjeći. Odin, Vili i Ve odnijeli
su Ymirovo tijelo u Ginnungagap. Tamo
su od njegova mesa načinili zemlju, od
kostiju planine, od krvi mora i jezera.
Od njegove lubanje oblikovali su nebo
koje su učvrstili s četiri strane, a na
svakoj strani postavili četiri patuljka:
Austri – Istok, Vestri – Zapad, Nordi
– Sjever i Sudri – Jug.
Potom su Odin, Vili i Ve oživjeli
jedan par nepokretnih stabala i tako su na koplja i stijene. Sa svog uzvišenog prijestolja Hlidskjalfa vidi cijeli svijet. Prate
iz biljnog carstva nastali ljudi. Odin im ga dva vuka: Geri (Pohlepni) i Freki (Proždrljivi), a na ramenima mu se odmaraju
je dao dušu i život, Vili razum i pokret- dva gavrana: Hugin (Misao) i Munin (Pamćenje). Oni mu šapću u uho sve što čuju i
nost, a Ve oblik, govor, sluh i vid. Bogovi vide na svojim jutarnjim putovanjima po svim naseljenim kutevima Zemlje. Boravi
u Valhalli, palači sa zlatnim zidovima, gdje se okupljaju hrabri ratnici koji su pali
su ljudima dali Midgard (na staronor-
na bojnom polju. Predaje kažu da je Odinova namjera da ti ratnici pomognu bo-
dijskom Srednji svijet) da ga nastane, govima u posljednjoj velikoj bitci protiv divova, te zato bira samo najbolje ratnike.
a za sebe su sagradili utvrdu i nazvali U tu svrhu mu služe Valkire, djeve-ratnice koje, kad ne poslužuju pivo i medovinu
je Asgard (Svijet bogova). Svijet ljudi i u Valhalli, na vukovima2 jašu bojnim poljem i izabiru ratnike koje će povesti sa
svijet bogova povezivao je most Bifrost sobom u Valhallu. Prikazivane su s oklopom i kacigom, a u ruci im štit i koplje koje
(Duga ili Nebeski put). baca vatru. Prema predaji, nevidljive su za sve osim za one čiju su smrt odredile, a
odabrani junak vidi Valkiru neposredno prije smrtonosnog udarca.
Edda spominje i druge svjetove.
Osim Asgarda i Midgarda tu su: Alfheim
– svijet svijetlih vilenjaka; Vanaheim Svartalfheim – zemlja tamnih vilenjaka; najveće i najveličanstvenije stablo koje
– svijet Vana, druge božanske obitelji; Niflheim – zemlja vječnog leda i magle u je ikada postojalo.
Jotunheim – svijet ledenih divova; kojoj je smješten svijet mrtvih Helheim. Gangleri upita: “Što se može ka-
Muspell – carstvo vječitog ognja, svijet Ove je svjetove povezivalo stablo zati o tom mjestu?”
vatrenih divova; Nidavellir – podzemni Yggdrasill, vječno zeleni jasen, sveto Na to odgovori Jednakovisoki:
svijet pećina i špilja, zemlja patuljaka; drvo Germana. Yggdrasill je opisan kao “Jasen je najveće i najbolje drvo od

2 Suprotno opće prihvaćenoj slici Valkira koje jure bojnim poljem na krilatim konjima, Valkirin konj je u stvari metafora (kenning) za vuka. Tako da su one zapravo jahale na
čoporima vukova koji su bili česti gosti bojišta.

51 NOVA AKROPOLA
13
 mitologija
THOR
je bog groma. Grmljavinu stvaraju Thorova kola koja vu-
ku dva jarca: Tanngnjostr i Tanngrisnir. On je i bog rata,
jedan od najmoćnijih germanskih bogova i njihov nepo-
kolebljiv zaštitnik od ledenih divova. U borbi s divovima
iskazao se kao jednostavan, častan, plemenit, neustrašiv
i neumoran. Prikazivan je kao ratnik visokog stasa,
crvene i kovrčave brade. Njegovo oružje je čekić Mjollnir
koji predstavlja Thorovu munju. Nosi čudesan pojas koji
udvostručuje njegovu snagu i željezne rukavice koje mu
olakšavaju rukovanje čekićem.
sviju. Njegove grane prostiru se preko čitavog svijeta i
prekrivaju nebo. Uspravnim ga drže tri korijena koja se
daleko šire; jedan se nalazi kod bogova Asa, drugi kod
mraznih divova, gdje nekad bijaše Ginnungagap, a treći
se pruža ponad Niflheima…”
BOGOVI GERMANA
Stari Germani su univerzum doživljavali kao neprekidnu
borbu između snaga reda – bogova i snaga kaosa – divova.
Stvaranje svijeta označava trenutak pobjede bogova nad di-
vovima, ali svijetu i dalje neprestano prijeti opasnost iz zemlje
divova. Borba se između njih i dalje nastavlja sve do velike
kozmičke bitke - Ragnaroka.
Starija grana germanskih bogova bili su Vani, dobrostiva
božanstva plodnosti koja su dijelila svjetlost i kišu poljima.
32
Drugu, mlađu granu bogova predstavljali su Asi. Nedugo posli-
je stvaranja svijeta za vlast su se borili Vani i Asi. Nakon što su
Asi pobijedili, razmjenom bogova i božica zapečaćen je mir.
Vani su u Asgard poslali boga mora Njorda i njegove blizance,
sina Freya i kćer Freyu, boga i božicu plodnosti.
Među Ase predvođene Odinom pripadaju njegovi sinovi
Balder i Bragi – bog poezije i govorništva Thor, bog pravde
Forseti, Heimdall, čija će dužnost biti da svojim rogom pozove
sva živa bića u Ragnarok, slijepi Hodr, Tyr, Odinova braća
Vili i Ve, te još jedan Odinov sin, Vidarr, čija je sudbina osve-
titi očevu smrt u Ragnaroku. Od božica Asa, najpoznatije su
Odinova žena Frigg, božica mudrosti, i božica Idun, čuvarica
jabuka mladosti.
Gangleri upita:“Koji su to bogovi Asi u koje ljudima
pripada vjerovati?“
Visoki odgovori: “Božanskih je Asa dvanaest.“
Na to će Jednakovisoki: “Ne manje svete su božice
Asa, nit’ je njihova moć imalo manja.“
Tu će reći Treći: “Odin je najviši i najstariji od Asa:
on vlada svime, i koliko god moćni bili ostali bogovi, oni
ga služe kao poslušna djeca oca.“
RAGNAROK –
SUMRAK BOGOVA
A sad reče Gangleri: “Što se može ispričati o propasti
bogova? O tome još nisam ništa čuo.”
Visoki reče: “Mnoge se i velike stvari mogu o tome
reći. Prvo će doći velika zima Fimbulvetr: snijeg vije iz svih
smjerova, veliki mrazovi sve okivaju, a ledeni vjetrovi div-
lje grizu – Sunce će biti bespomoćno. Bit će tri takve zime
na kraju, bez ljeta da ih dijeli. Prije toga, međutim, tri dru-
ge zime će proći, a pratit će ih veliki ratovi koji će zahvatiti
cijeli svijet. Braća će ubijati jedni druge iz koristi, i nitko
neće poštedjeti oca niti sina od ubojstva ili rodoskvrnuća.
Kao što se kaže u Viđenju Proročice:
‘Brat će udariti na brata
I obojica će pasti,
braća i sestre
rod će oskrvnuti;
ljudi će upoznati bijedu i jad,
svijetom će se množiti blud,
doba sjekire, doba mača,
štitovi će pucati,
doba vjetra, doba vuka,
pred propast svijeta.’“
Nakon užasne zime, koja je potrajala tri godine, na
ravnici Vigrid trebala se odigrati konačna bitka između bo-
gova i divova. Uz Odina i bogove stali su slavno umrli koji
su pali u boju i bili odneseni u Valhallu. Na drugoj strani,
NOVA AKROPOLA 51
 mitologija
TYR
Tyr, ili Tiw, je bog rata, sin Odina i njegove žene Frigg, i
po njemu u engleskom jeziku naziv nosi utorak – Tuesday
(tiwesdaeg). Naime, nakon što su Anglosaksonci (Germani)
osvojili Englesku, uveli su i svoju nomenklaturu, pa je uto-
rak, koji je zahvaljujući dugom utjecaju Rima u Engleskoj
nosio naziv Martius, po rimskom bogu ratu Marsu, sada
ponio naziv nordijskog boga rata Tiwa. Moguće je da je
ranije Tiw bio bog neba čije su funkcije i moći kasnije pre-
nesene na Odina.
uz boga vatre Lokija i njegovu čudovišnu djecu, boginju Hel,
vuka Fenrira i zmiju Jormungandr, borili su se ledeni i vatreni
divovi. Odin je znao da je ova bitka neizbježna, ali da ona nije
i kraj svijeta. Vuk Fenrir ubija Odina, Thor i Jormungandr
ubijaju jedno drugo, i većina bogova herojski umire u uza-
jamno razarajućim sukobima s divovima. I Yggdrasill, stablo
Reda, se ruši…
Ali, nakon svega, iz vode se ponovno uzdiže novi svijet.
Prije bitke, dvoje ljudi, Liv i Leiftrasir, sakrit će se na drvetu
Hoddmimir i u novom svijetu od njih će dvoje poteći novi
ljudski rod. Preživjelo je i nekoliko bogova, a među njima
Odinovi sinovi Vidarr i Vali te Odinov brat Honir, Thorovi si-
novi Modi i Magni koji će naslijediti Thorov čekić, i Balder
LOKI
je jedan od najzagonetnijih likova germanske mitologije.
On je sin divova, duh vatre. Pomaže bogovima mudrim
savjetima, ali im i često prkosi, uvaljujući ih u nevolje. Sa
ženom iz roda divova Angrbodom ima čudovišnu djecu:
vuka Fenrira, midgardsku zmiju Jormungandr i vladaricu
podzemlja Hel. Odin se pobrinuo da se ta čudovišta dovedu
u Asgard. Potom je Jormungandr bacio u ocean, gdje je
narasla toliko da je opasala cijelu Zemlju, Hel je bacio u
Niflheim, svijet mrtvih, a vuka Fenrira dao je okovati.
51 NOVA AKROPOLA
koji se vraća iz carstva mrtvih. Ragnarok ili “Sumrak bogova”
samo je kraj jednog ciklusa i početak novog.
Ragnarok je i slika neizbježnosti sudbine.
Germani su duboko vjerovali u sudbinu od koje
nitko ne može pobjeći, pa niti bogovi. Iako je
Odin znao kakvu će sudbinu doživjeti bogovi u
Ragnaroku, ipak je ušao u boj.
MIT O BALDERU
Gylfaginning sadrži brojne priče o
avanturama bogova Thora i Lokija,
ali središnje mjesto zauzima mit
o Balderu. Mit o Balderu
je vrlo stari germanski
mit. Scene Balderovog
ubojstva strijelom (ko-
pljem) načinjenim od imele,
pogrebnog spaljivanja, odlaska po
njega u podzemni svijet mrtvih,
često su nadahnjivale srednjovjekovne
pisce, ali i umjetničke rezbarije.
Balder ili Baldr je bio sin Odina i
Frigg, bog svjetla, očaravajuće ljepote ko-
ja sjaji oko njega. Kud god je išao, širio je
svjetlo i dobronamjernost. Jednom je
Balder sanjao o vlastitoj smrti. Bogovi
su se prestrašili, a da bi ga zaštitila,
njegova majka, božica Frigg, tražila
je od svega što postoji da prisegne
kako neće nauditi njenom sinu.
Kad je to bilo učinjeno, bogovi su se zabavljali iskušavajući
razna oružja na Balderu i gledajući kako ona nemaju ni-
kakvog učinka. Svi su bili zadovoljni osim Lokija. Loki je u
razgovoru s božicom Frigg saznao da je dobila obećanje od
svih stvari osim od imele, biljke koja joj se učinila previše
mlada da bi prisezala. Loki je pronašao imelu, načinio od
nje magičnu strijelu, donio je u Asgard i dao slijepom bogu
Hodru da je uputi na Baldera. Strijela se zabola u Baldera i
usmrtila ga. Balderova žena Nanna umrla je od žalosti, te su
oboje bili spaljeni na pogrebnoj lomači na Balderovom bro-
du. Bog Hermod odlazi u podzemni svijet kako bi doznao od
božice Hel postoji li način da ona omogući Balderu povratak
u Asgard. Hel je obećala da će pustiti Baldera iz podzemnog
svijeta bude li sve što postoji plakalo za njim. Glasnici su bili
odaslani i svi su oplakivali Baldera. Ali jedna stara ledena
žena-div nije htjela plakati – nitko drugi do prerušeni Loki. I
tako je Balder morao ostati u svijetu mrtvih, a Germanima je
preostalo jedino čekati njegov povratak – povratak nade novog
vremena. 
33

PREDROMANIKA
P
očetak nove ere obilježila su dva
ključna događaja: velika seoba
naroda i širenje kršćanstva.
Zalaskom Zapadnog Rimskog Carstva,
Crkva je postala glavna ujedinjujuća
snaga tadašnje Europe i posljednje
utočište klasične civilizacije u nestaja-
nju. Ti su događaji bili glavni pokretači
nove slike svijeta koja će se formirati
pod uplivom kasnoantičke civilizacije,
ali u kršćanskom ruhu.
Crkva je vremenom postala istin-
ska nositeljica kulture i umjetnosti toga
doba čiji je temeljni izraz bila religijska
arhitektura. Kako u ovom ranom obli-
ku srednjovjekovne umjetnosti prevla-
dava arhitektura koja uzore pronalazi
Carsko prijestolje, Palatinska kapela
Aachen
kulturna baština
u rimskoj arhitekturi, povjesničari početka X. stoljeća ili, drugim riječima,
umjetnosti dali su mu početkom XVIII. od karolinške renesanse do punog pro-
stoljeća naziv romanika. cvata romanike. Tijekom ovog gotovo
Budući da romaničke građevine četiri stoljeća dugog razdoblja dolazi do
pronalazimo gotovo posvuda u Europi, prožimanja i stapanja klasičnih antičkih
romanika se javlja kao prvi prepoznatlji- kulturnih elemenata s kršćanskim
vi “europski” arhitektonski stil koji je svjetonazorom i nasljeđem barbarskih,
uslijedio nakon antičke rimske arhi- uglavnom germanskih naroda koji
tekture. Romanika je izraz čvrste volje su do kraja VI. stoljeća zavla-
da se ponovno počne graditi, punom dali područjem nekadašnjeg
snagom i s jasnim ciljem, s dubokim Zapadnog Rimskog Carstva.
religijskim i ljudskim smislom. Stoga se predromanika očituje
Predromanika, razdoblje koje je u krajnjoj raznolikosti regional-
prethodilo romanici, obuhvaća široki nih i lokalnih obilježja, pa
vremenski raspon od kraja VI. do je svaki njen spomenik
Gore lijevo: Karlo Veliki je okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva na Božić
800. godine u Rimu. Vjerom odan kršćanskoj crkvi, a očaran sjajem i moći
Rima, Karlo je cijeli svoj život nastojao stvoriti jedinstveno carstvo po uzoru
na Rimsko.
Dolje: Karta Europe u vrijeme Karla Velikog.
NOVA AKROPOLA 51
 kulturna baština

izvorno ostvarenje, mada uvijek plod Benediktinska opatija u Clunyiju, ute-

meljena 909. godine. Imala je jednu od
zajedničkog duha vremena.
najbogatijih i najvažnijih knjižnica u
tadašnjoj Europi. Kada su je 1562. go-
PRILIKE U EUROPI dine opljačkali Hugenoti, mnogo toga
je bilo uništeno i raspršeno. Danas se u
Velika seoba naroda započinje oko 375. Nacionalnoj biblioteci u Parizu nalaze
g. kada dolazi do migracija germanskih mnoge od sačuvanih knjiga i vrijednih
rukopisa, a jedan manji dio nalazi se i u
plemena s istoka prema zapadu. Njihov
Britanskom muzeju u Londonu.
će prodor označiti kraj ionako već
oslabljenog i razjedinjenog Rimskog
Carstva na čijim će ruševinama izrasti renesansom čiji će se utjecaj osjetiti i u
germanske države. našim krajevima kroz gradnju crkava i
Nakon niza međuso- pleternu ornamentiku. Tako je Crkva
sv. Donata u Zadru nastala prema gra-
diteljskom uzoru katedrale u Aachenu
jer se Zadar jedno vrijeme nalazio pod
Pirineja do Visle i od franačkom vlašću.
Hamburga do Sicilije. U srednjovjekovnom kulturnom
Obuhvaćalo je obje
Panonije i Daciju, zatim Istru, Liburniju
i Dalmaciju (osim primorskih gradova
pod vlašću Bizanta).
Zahvaljujući stapanju raznih
kulturnih, gospodarskih, vjerskih i
političkih elemenata s elementima
rimske tradicije, franački gradovi
(Lyon, Metan, Corbic, Tours, Freising, San Vitale, Ravena
Salzburg, Aachen...) postaju središta
bnih ratova razjedinjenih germanskih nove pismenosti. Prepisuju se i izdaju zamahu najznačajniju je ulogu odi-
plemena, na njihovo čelo staje naj- knjige sadržajno vezane uz Sveto pi- grala benediktinska opatija u Clunyju
znamenitiji izdanak dinastije Karolinga smo, patristiku, crkvene zakone. Grade (Burgundija), utemeljena 909. godine,
– Karlo Veliki (768. – 814.). On je za se crkve i podižu samostani koji posta- koja je svoj utjecaj širila posredstvom
svog četrdesetsedmogodišnjeg vladanja ju oaze kulturne i umjetničke aktiv- dvije tisuće svojih samostana i deset
i osvajanja stvorio jedinstvenu europsku nosti. Za vrijeme Karla i njegovog sina tisuća redovnika. Benediktinski red je
državu koja je stala uz bok Bizantu. S Ludviga sagrađeno je oko 400 samosta- najstariji crkveni red na Zapadu, a ute-
Karlom Velikim rađa se svijest o pripad- na, 27 katedrala, te 100 vladarskih re- meljio ga je sv. Benedikt pod geslom Ora
nosti Zapadu ili Europi. zidencija. Sve će to uroditi karolinškom et labora (Moli i radi). Upravo će bene-
Kad je na Božić 800. godine u diktinski misionari, šireći kršćanstvo u
Rimu okrunjen za cara Svetog Rimskog udalje nim krajevima,
Carstva, njegovo je carstvo zauzimalo odigrati ključnu ulogu
golemo područje koje se protezalo od u polaga nom i mu-
kotrpnom izgrađivanju
O Franačkom carstvu možda ipak najbolje novih vrijednosti. Kad
govori karolinška arhitektura koja se odli- taj proces bude završen
kuje monumentalnošću i grandioznošću,
odražavajući tako veliko i jedinstveno car-
stvo Karla Velikog. Ne treba naglašavati da se uzori nalaze u rimskoj arhi-
tekturi: od donošenja antičkih stupova do njihove izrade, lijevanja bronce
za kapije, itd. Po uzoru na Rim Karlo u Aachenu odlučuje podići sjajan i
veličanstven grad. Na dvadeset hektara podiže svoju carsku rezidenciju u
čije središte smješta Palatinsku kapelu. Ova kapela u kojoj je Karlo Veliki i
sahranjen, a oko koje je naknadno sagrađena veličanstvena Aachenska katedrala, jedino je
što je preživjelo od njegove velike zamisli.

51 NOVA AKROPOLA 35

i ujednačen, na
povijesnu po-
zornicu stupit će
romanika.
Pojavi romani-
ke, koja obuhvaća
XI. i XII. stoljeće,
pogodovali su
mnogi elementi.
Pre stan kom bar-
barskih invazi-
ja i formira-
njem snažne
franačke države, dolazi do polaganog
gospodarskog i kulturnog uzdizanja.
Uz istodobno oblikovanje naciona-
lnih jezika izrasta robusni izraz ro-
manike. To nije elegantna umjetnost
dvorskog, aristokratskog podrijetla,
nego širokih, neobrazovanih masa,
jer nastaje pod neposrednim pučkim
utjecajem. Građevina je kompaktna,
O. Iveković: Dolazak Hrvata na more
teška, zatvorena cjelina škrtih otvora.
Čvrstom statičnošću svojih konstruk-
cija, romanička arhitektura odgovara
na potrebe svijeta onog vremena koji
teži za stabilnošću i sigurnošću.
U romanici sirova i snažna pučka
želja za umjetničkim ostvarenjem
označava gradnju, podizanje stabilne
i dosljedno povezane cjeline. Graditi
je značilo podizati spomenik
Bogu. Otuda u romaničkoj
umjetnosti prevladava arhi-
tektura, i to religiozna arhitek-
tura jednostavne neposrednosti,
a njeno dominantno obilježje
upravo je njena gorljiva i još
netaknuta religioznost.
36
kulturna baština
PRILIKE U
HRVATSKOJ
O doseljenju Hrvata na područje
današnje Hrvatske postoji vrlo malo po-
dataka. Smatra se da su stigli krajem VI.
i početkom VII. stoljeća. O
njihovoj seobi ne svjedoči
niti jedan izvor iz onog
doba.
Jezgra prve hrvatske
države, Primorske ili
Dalmatinske Hrvatske, bila
je uz istočnu jadransku oba-
K. Kreković: Kralj Zvonimir
lu. Drugi pravac naseljavanja
Hrvata krenuo je u Panoniju
i to je Posavska ili Panonska
Hrvatska, dok je treći otišao
na jugoistok uz Jadran prema
današnjoj Crnoj Gori. Dio od
Raše u Istri do Neretve, koji obuhvaća i
Panoniju i Bosnu, poznat je kao Bijela
Hrvatska, dok je Crvena Hrvatska dio
od Neretve prema Dubrovniku i Kotoru.
Dalmaciju su činili gradovi Zadar, Trogir,
Split, Dubrovnik i Kotor, te otoci Krk, Rab
i Cres koji su uglavnom priznavali vlast
Bizanta.
Tijekom prva tri stoljeća nakon
dolaska, društveni i politički život
Hrvata odvijao se u dalmatinskoj,
panonskoj i neretvanskoj kneževini.
Najpoznatiji knez Panonske Hrvatske
Ljudevit (oko 810. – 823. g.) ostao je
zapamćen po sukobu s Francima. Kao
prvi knez Dalmatinske Hrvatske spo-
minje se Porga (druga polovica VII. st.).
Jedini trag kneza Višeslava (oko 800. g.)
je sačuvana krstionica iz stolne crkve u
Ninu. Za vrijeme Trpimira, Domagoja
i Branimira, dakle od četrdesetih
do osamdesetih godina IX. stoljeća,
Hrvatska doživljava intenzivan razvoj. U
tome su ključni događaji bili ubrzano
pokrštavanje i ulazak u krug europske
kršćanske civilizacije. To je donijelo
O. Iveković: Krunidba kralja Tomislava
probitak u političkom i gospodarskom
pogledu. Ratuje se protiv Mlečana,
Bizantinaca, Bugara, Arapa, Franaka.
Papa Ivan X. u pismu iz godine 925.
naziva Tomislava hrvatskim kraljem i ta
se godina smatra godinom utemeljenja
hrvatskog kraljevstva. Slijedi razdoblje
unutarnjih slabosti i kriza sve do no-
vog poleta nakon 1000. godine. Stjepan
Držislav učvrstio je kraljevstvo koje je za
vladavine Petra Krešimira IV. i Dmitra
Zvonimira doživjelo vrhunac hrvatskog
ranog srednjovjekovlja. Petar Krešimir IV.
za svoje je vladavine uspio ostvariti san
hrvatskih vladara - pripojio je dalmatin-
ske gradove i otoke hrvatskoj državi, dok
je njegova nasljednika Zvonimira papin
legat 1075. godine okrunio za hrvatskog
kralja. Ubrzo nakon Zvonimirove smrti
Hrvatska ulazi u dvojno kraljevstvo s
Ugarskom 1102. godine.
Već po doseljenju u novu domovi-
nu, Hrvati dolaze u dodir s benedik-
tincima, koji na našim prostorima
počinju osnivati svoje samo-
stane. Kao nositelji pismeno-
sti i kulture, uživali su velik
ugled kod hrvatskih knezo-
va i kraljeva i upravo će
zahvaljujući njima
doći do širenja
predromaničke
arhitekture u na-
šim krajevima.
NOVA AKROPOLA 51
 kulturna baština

PREDROMANIČKO GRADITELJSTVO U HRVATSKOJ

D
Prema osnovnim tlocrtnim shemama už čitave Jadranske obale nailaz- na sličnim
starohrvatske su crkvice slične sakral- imo na kamene crkvice skrom- mjestima
nim građevinama koje se u to vri- nih dimenzija i raznolikih tlocrtnih i u jed-
jeme podižu u ostalim dijelovima oblika. Ove osebujne građevine iz razdoblja ranog n a k o j
Europe. Dijele se na dva osnov- srednjeg vijeka dio su onovremene kulturne stvarnosti,
na tipa: centralni, s kružnim ali se po svojim brojnim obilježjima ipak razlikuju od općeg
šesterolisnim i rjeđe os- predromaničkog tipa građevina prisutnog u srednjovjekovnoj
merolisnim tlocrtom te Europi. Zbog njihovih originalnih oblika, brojnosti i širokog područja Kameni namještaj
tlocrtom u obliku križa na kojem se nalaze, možemo govoriti o lokalnom umjetničkom stilu ili predromaničkih crkvi-
ca ukrašen je plitkim
s jednakim krakovi- starohrvatskoj arhitekturi. Ona je pak plod brojnih raznorodnih utjecaja. reljefom komponi-
ma, i longitudinalni, U periodu od dva stoljeća nakon doseljenja Hrvata, koji se naziva tamnim ranim po geometri-
izduženi tip koji može razdobljem zbog nepostojanja pisanih izvora, izvorna se slavenska kultura jskom načelu u mreži
biti jednobrodni, dvo- prožimala s antičkim nasljeđem zatečenim u novoj sredini. kvadrata.
brodni i trobrodni. No, Iz međudjelovanja ovih dviju tradicija, uz tragove bizantskih
bez obzira na raznovrsnost i franačkih utjecaja te utjecaja benediktinskog reda, razvila
tlocrtnih oblika, geometrij- se starohrvatska umjetnost. Pojavila se istovremeno s na-
ska struktura ovih građevina stankom hrvatske kneževske države i intenzivnijim
uređena je prema pravilnim liko- pokrštavanjem stanovništva u IX. stoljeću i trajala je mjeri.
vima i odnosima. To nije slučajno s sve do vremena posljednjih hrvatskih narodnih I a k o j e
obzirom na to da se u ono vrijeme više vladara u XI. stoljeću. ovo djelo-
pažnje pridavalo simbolici. mičan prikaz manjeg broja sakral-
P redromaničke crkvice zapravo su i nepravilnih kutova, lukovi prozora nih objekata i njihovih kompozici-
zbirka nepravilnosti koje možemo često su pomaknuti izvan osi... Dugo se ja, može se zaključiti da postanak
svugdje zamijetiti. Posvuda nailazimo vjerovalo da je ovakav izgled građevina predromaničke arhitekture nije bio
na odstupanja; krug je više elipsa nego proizašao iz nesposobnosti majstora prepušten slučaju ili intuiciji, a još
krug, kvadrati su nejednakih stranica graditelja. Ipak, mogli bismo reći da manje neznanju ili zanatskoj nespret-
nosti. Sve su to svjesne namjere i željeni
rezultati. Spomenici predromanike uk-
lopljeni su u određen sustav. Spaja ih
zajednički princip gradnje koji u sebi
nosi jasne elemente skrivenog, slojevi-
tog, simboličkog značenja.

Pravokutnik s omjerom stranica

1:√3 koji se geometrijski izvodi iz
šesterokuta ili Solomonovog znaka,
osnova je mnogih srednjovjekovnih
građevina, izražavajući tako ideju
Trojstva.
Starohrvatski pleterni ornamenti
također su složeni prema određenim
geometrijskim pravilima. Oni za-
Baze Solomonovog pravo predstavljaju labirint, čest
znaka zatvaraju sa motiv srednjovjekovne umjetnosti
šesterokutom pra- koji nalazimo na podovima mnogih
vokutnik s odnosom europskih katedrala, a koji sim-
bolizira čovjekov dug i mukotrpan
stranica 1:√3.
put prema izvoru svoga postojanja.
su naše prosudbe
o srednjovjekovlju
nesavršenije od njega
samoga.
Grafičkom ana-
lizom tlocrtnih ob-
lika uočeno je da kod
ovih odstupanja od
pravilnog postoji iz- Konmodulacija cjeline i elemenata
vjestan red u neredu, naročito je vidljiva iz preklapanja
te da se nepravilnosti tlocrtne i nacrtne sheme. Crkva sv.
Trojice, Split.
redovito pojavljuju

51 NOVA AKROPOLA 37
 kulturna baština

ISTARSKO PODRUČJE

S
lijedom borbi za vlast nad italskim područjem između Franaka i Bizanta, Franci zaposjedaju Istru. Ona na taj način ulazi
u sastav franačke feudalne državne formacije i postaje dijelom svih povijesno-pravno-političkih zbivanja koja prate razvoj
franačke državne organizacije. Na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće ovo područje sustižu i migracijski naleti Slavena koji sa so-
bom donose nove elemente kulturno-umjetničkih strujanja. Uz postojanje starokršćanske tradicije rimske i bizantske varijante,
pojavljuju se utjecaji s franačkog područja i starohrvatskog rustikalnog shvaćanja.
Karolinška arhitektura nastoji obnoviti antičke i kasnoantičke modele (pojam renovatio) izgradnje. Istra koju su Franci
zatekli bila je uljuđena i civilizirana pokrajina s gusto raspoređenim antičkim gradovima u kojima se raspoznaje neprekinut kon-
tinuitet života. Kao takva bila je vrlo inspirativna Karolinzima jer je ideja renovatio na istarskome tlu bila već postojeća činjenica.

Dvigrad – Crkva sv. Sofije

Novigradska katedrala Novigradska katedrala je najvje-
rojatnije sagrađena u karolinško
doba, krajem VIII. i početkom IX. stoljeća, za vladavine vojvode Ivana koji je u
Novigradu imao svoju prijestolnicu. Morfološke osobine crkve, dekoracija zidova
i liturgijska oprema, rezultat su brojnih rekon-
strukcija od XV. do XVIII. stoljeća. Da se ispod no-
vovjekovne površine zidova nalazi srednjovjekov-
na, pokazuju tri prozora polukružnog nadvoja na
sjevernom zidu crkve. Srednjovjekovne osobine
ima i kripta crkve smještena ispod svetišta. U Dva grada, gradine ili castelieri spo-
kripti je pronađeno više od stotinu ulomaka minju se u dokumentima pod imenima
s pleternim ukrasom koji su se upotreblja- Parentino i Montcastello. Stanovništvo
vali u kasnijim adaptacijama (u zazidavanju Istre, u duhu ikavštine istarskog govora,
izvornih prozora i vrata, novim konstrukcijama zvalo ih je samo - Dvigrad. Život je u
i sl.). Ti ukrasi imaju osobine skulpture s kraja jednom od njih zamro već početkom
VIII. i početka IX. stoljeća i podudaraju se stilski ranog srednjeg vijeka, tako da je samo
s prozorima na sjevernom zidu crkve. Kripta je u imenu onog drugog ostalo sjećanje na
sagrađena da bi se u njoj čuvao grob i relikvije izvorno dvojstvo. Nakon naleta kuge u
svetog Pelagija, novi- XVII. st. i drugi grad nastavlja živjeti
gradskog sveca samo kroz ruševine.
zaštitnika. Najimpozantnije ruševine
Dvigrada su ruševine bazilike Crkve
sv. Sofije, romaničke trobrodne crkve
iz XI. stoljeća. U oltarnom dijelu, unutar njene središnje
Gradnja katedrale u Novigradu
apside, sačuvani su ostaci predromaničke, jednobrodne
oslanjala se na oblike iz svog
nadređenog središta - Akvileje. Na crkve. Ona je također imala
lijevoj slici nalazi se kripta novi- tri upisane apside u istočnom
gradske katedrale, dok je na desnoj slici kripta katedrale dijelu na kojima su pronađeni
u Akvileji. Obje su dvorane oslonjene na četiri stupa i ostaci fresaka iz IX. stoljeća.
presvođene križnim svodovima koji ojačavaju pojasnice
između stupova i polustupova.

Interijer crkve bio je bogato

urešen, između ostalog i freska-
ma. Izblijedjeli ostaci pripadaju
naj starijem srednjovjekovnom
zidnom slikarstvu Istre.

38 NOVA AKROPOLA 51
 kulturna baština

KNINSKO PODRUČJE

R
anosrednjovjekovni građevinski sklop na položaju Crkvine u selu Biskupiji u Kosovu polju, udaljen oko 7 km jugoistočno
od Knina, svakako je najznačajniji lokalitet nacionalne arheologije u Hrvatskoj. Dugi niz godina predmet je zanimanja
brojnih istraživača, uglavnom povjesničara i arheologa. Pored kompleksa na samoj Crkvini, ovo je područje prepuno
drugih, također važnih starohrvatskih crkava, kao što su npr. crkve na Lopuškoj glavici, Stupovima, Bukorovića bašti i dr. To je
dio najznačajnijeg hrvatskog ranosrednjovjekovnog povijesnog prostora koji je u povijesnim vrelima zabilježen kao ... v petih
crikvah v Kosovi. Tako se ta mikro-cjelina navodi u dodatku hrvatske redakcije Ljetopisa Popa Dukljanina iz druge polovice XII.
stoljeća u vezi sa zborovanjem hrvatskih velikaša na tom mjestu 1089. godine kada je, prema legendi, u nastalim plemenitaškim
razmiricama kod Crkve sv. Cecilije na Stupovima stradao i kralj Zvonimir. Od svih ovih ranosrednjovjekovnih ostataka u selu
Biskupiji kod Knina, Crkva sv. Marije bila je najčešći predmet istraživanja.

Ovaj ulomak stupića vjerojatno je najpoznatiji nalaz vezan uz ostatke Crkve sv. Marije u
Crkvinama. Predstavlja životinju u trku iz čijih razjapljenih čeljusti s moćnim
zubima izlazi tropruta traka koja
se dužinom stupića jednostavnim
oblim petljama zapliće u osmicu
i završava na repu životinje. Na
suprotnom kraju stupića, koji
nedostaje, vjerojatno je bio sličan
prikaz. Pretpostavlja se da je motiv
preuzet iz tadašnjih iluminiranih
rukopisa ili s predmeta umjetničkog obrta. Isklesan je najvjerojatnije u IX. stoljeću,
pokazuje karolinški utjecaj i kao prikaz veoma je rijedak.

Crkva sv. Spasa, Cetina kod Vrlike Crkva sv. Spasa nalazi se u selu Cetina,
na vrelu istoimene rijeke. Ona je
najbolje očuvana crkva karolinškog doba u hrvatskoj
kneževini i nezaobilazan spomenik jer je gotovo jedina
od monumentalnih predromaničkih crkava na kojoj
kasnije nisu rađene veće preinake. Osamdesetih go-
dina IX. stoljeća dao ju je sagraditi župan Gostiha kao
privatnu crkvu na svom posjedu, a posvećena je Kristu
Spasitelju. Crkva je jednobrodna i troapsidna i pripada
skupini starohrvatskih crkava s masivnim kontrafora-
ma (potpornicima) na vanjskim zidovima. Pet crkava
ove skupine nalazimo na teritoriju od Knina do izvora
rijeke Cetine, dok se šesta nalazi u Biogradu.
Budući da su ove crkve smještene na mjestima
koja su bila središta političke moći vladara ranosred-
njovjekovne Hrvatske, neki stručnjaci ih nazivaju
kraljevskom predromanikom. One pokazuju i jak
utjecaj karolinške gradnje koji se očituje u pojavi zvo-
nika spojenog s korpusom crkve (zvonik Sv. Spasa naj-
stariji je dosad poznati sačuvani starohrvatski zvonik
na matičnom području stare hrvatske države), kao i
u pojavi westwerka kao izrazitog karolinškog elemen-
ta. Oko crkve je istraženo oko tisuću
i sto grobova pa je to najveće
dosad poznato starohrvatsko
groblje.

51 NOVA AKROPOLA 39
 kulturna baština

ZADARSKO PODRUČJE

S
mješten po sredini hrvatske obale Jadrana, Zadar se prvi put spominje kao
liburnijsko naselje u IX. st. pr.Kr. Njegovo se ime kroz povijest mijenjalo
u Iadera (rimski izvori), Diadora, Zara (Venecija i Italija) i danas Zadar.
Bizantski car Konstantin Porfirogenet davne je 950. godine rekao da na grčkom
Diadora znači “već bijaše”.
U I. st. pr.Kr. Zadar pripada rimskoj koloniji, da bi u VII. stoljeću bio glav-
ni grad bizantskog temata Dalmacije.
Crkva sv. Donata C rkva sv. Donata u Zadru najveća je Početkom IX. stoljeća nakratko je pod
predromanička građevina u Hrvatskoj i vlašću Karolinga, a nakon 812. godine
jedna od najmonumentalnijih centralnih crkava karolinškog doba u Europi. sjedište je biskupa Donata i bizantskog
Kružnog je tlocrta s tri potkovaste apside, a oko središnjeg prostora ovija se vođe Paulusa. U X. i XI. stoljeću stvarna
prstenasti brod s galerijom na katu. Dugačka je čak dvadeset i tri metra, a visoka vlast nad Zadrom pripada hrvatskim
dvadeset i četiri (bez krova). Unutrašnji prostor okružen je golemim pilastrima, vladarima.
a samo se u prizemlju i na katu prema apsidama otvara trolučnim otvorima na

Crkva sv. Marije

Crkva sv. Marije u Zadru (Stomorica)
najbolje je sačuvani primjer še-
sterokutnih crkava na zadarskom
području. Njena specifičnost je petero-
lisni tlocrt tj. pravokutni oblik zapad-
nog prostora umjesto polukružne konhe
pa tako, iz tlocrta, crkva podsjeća na
ključ.

po dva stupa. Stupovi su antičkog podrijetla, a sama crkva zidana je na pločniku

rimskog foruma. Čini se da je upravo zbog ovih elastičnih rimskih temelja Crkva
sv. Donata izdržala sve potrese u prošlosti, kao i bombardiranja tijekom Drugog
svjetskog rata, kada su sve okolne zgrade porušene.
Trolist apsida simbolički je povezan s prvobit-
nom posvetom Crkve svetoj Trojici, a tek je kasnije
posvećena sv. Donatu.
Rotonda posvećena sv.Trojici počela se graditi u drugoj
polovini VIII. st., iako gradnja prema ovom projektu ni-
kada nije dovršena. Oblik kompleksnog hrama s galeri-
jom poprimila je tek za vrijeme biskupa Donata u IX. st.

Ostaci antičkih stupova ugrađeni su u temelje Crkve sv. Donata.

40 NOVA AKROPOLA 51
 kulturna baština

Crkva sv. Križa u Ninu Sastavom i rasporedom svojih oblika

K rajem VIII. i početkom IX. stoljeća simbolizira zakonitost vremena, kako se
Nin je bio sjedište prve hrvatske državne zaje- ono očituje dnevnom i godišnjom stazom
dnice. Hrvati su primili kršćanstvo, te time Sunca.
ušli u zajednicu kulturnih naroda Europe. Nepravilnosti u njenom sastavu po-
sljedica su promišljanja, te nisu učinjene
Prvi hrvatski biskup stolovao je u Ninu,
nehatom, nego željom da se prostorni
a njegova jurisdikcija protezala oblici podrede zakonima koji upra-
se čitavom tadašnjom vljaju nebeskom mehanikom i struk-
Hrvatskom. Na vjerskom, turom vremena. Dva suncostaja i dvije
političkom i kulturnom ravnodnevnice s mnogim orijentaci-
planu tog doba isticali su jama u kristološkom kalendaru položeni
su u orijentaciji tlocrta. Otvori u zidu
se ninski biskupi Teodozije,
znalački su raspoređeni. Ti prorezi u
Adelbert i Grgur. Za vlada- zidovima zapravo su zjenice što motre
vine hrvatskih kraljeva i preslikavaju vrijeme svjetla u interijer
Nin je samo povremeno crkve. Oblici Crkve sv. Križa motivirani
prijestolnica Hrvata. su značenjem. Tek ako tako promatra-
Crkva sv. Križa mo ovaj mali hram u srcu malog grada
Nina, dopušteno nam je spoznati smisao
najpoznatiji je ninski
i sve razloge koji čine istinsku ljepotu ove
građevinski spomenik, crkvice i pretvaraju mjesto na kojem je
poznat i kao "najmanja ka- podignuta u jedno posvećeno mjesto.
tedrala na svijetu". Smještena je pokraj župne crkve u Ninu te svojim položajem i Cit. Mladen Pejaković
ljepotom dominira prostorom u kojem se nalazi. Datira u IX. stoljeće, a oblikom
podsjeća na grčki istokračni križ. Krakovi su presvođeni kubastim svodom, vanj-
ski je dio ukrašen nizom slijepih niša, dok je kupola nepravilnog elipsoidnog
oblika koji se prema vrhu sužava. Za vrijeme hrvatskih vladara služila je kao
dvorska kapela kneževog dvora koji
Krstionica kneza Višeslava potječe iz Nina. se nalazio u blizini. U užoj okolici
Prema nekim povjesničarima, Višeslav je pronađeno je i istraženo oko 170
prvi hrvatski knez koji je vladao oko 800.
srednjovjekovnih starohrvatskih
godine. Krstionica predstavlja važan spo-
menik crkvenog namještaja, a svjedoči grobova koji datiraju od VIII. do XV.
o vremenu pokrštavanja Hrvata. To je stoljeća.
šesterostrana kamena posuda u koju su se
prilikom krštenja uranjali vjernici.
Uz rub šesterostrane krstionice teče natpis:
“Ovaj izvor prima slabe da ih prosvijetli. Ovdje Crkva sv. Jurja, Rovanjska
se peru od svojih zločina, što su ih primili od
prvog roditelja, da postanu kršćani spasono-
U maloj uvali na samom kraju
Podvelebitskog kanala smjestila se
Rovanjska. Crkva sv. Jurja nalazi se
uz morsku obalu na seoskom gro-
blju. Pravokutnog je oblika, izra-
zito malih dimenzija i s polukružnom apsidom na istoku.
Predromanička je crkva postala jezgrom kasnije
srednjovjekovne građevine. Dograđena je sa za-
padne i sjeverne strane te time i devastirana.
Crkvica je orijentirana prema položaju Sunca
u vrijeme suncostaja, pa se njezina simetrala
sno ispovijedajući sveto Trojstvo. Ovo djelo podudara s prvom Sunčevom zrakom toga
pobožno je učinio svećenik Ivan u vrijeme jutra. Ostale projekcije Sunčevih zraka po-
kneza Višeslava i to u čast sv. Ivana Krstitelja kazuju da je crkva vrlo točan svjetlomjer.
da zagovara njega i njegova štićenika.” (pre-
ma Karaman, 1943.)

51 NOVA AKROPOLA 41
 kulturna baština

SPLITSKO PODRUČJE

S
plit dobiva na važnosti u VI. i početkom VII. stoljeća, preuzimajući postupno gradske funkcije Salone koja polako odumire.
Dioklecijanova palača gubi svoju prvobitnu ulogu odmah nakon Dioklecijanove smrti; sve je manje carska palača jer malo
koji car provodi vrijeme u njoj, ali je i dalje carski posjed na kojem se odvijaju različite privredne aktivnosti. Doslovno,
ali i simbolički, ona povezuje hrvatsku kasnu antiku i rani srednji vijek. Takva transformacija palače u grad jedinstven je slučaj
na čitavom europskom prostoru. Budući da je, kao i Zadar, na strateški povoljnom mjestu - na istočnojadranskoj pomorskoj
magistrali - oba ta grada izrastaju u značajna središta Dalmacije.

Dugo se pretpostavljalo da je u ovom sarkofagu sahranjen legendarni Ivan,

tzv. Ravenjanin, nadbiskup kojem se pripisivao ustroj splitske Crkve nakon
propasti salonitanske početkom VII. stoljeća. Nadbiskupova ličnost kao i samo
ustrojstvo splitske Crkve obavi-
jeni su mnogim nejasnoćama.
Međutim, ukras na sarkofagu
nedvojbeno ukazuje na rano
razdoblje. Naime, u Splitu potkraj
druge polovice VIII. stoljeća (kao i
u Zadru) djeluje klesarska radio-
Splitska katedrala i njen zvonik.
nica visoke zanatske razine. Ona je
opremila splitsku katedralu novim Sarkofag Ivana Ravenjanina koji se nalazi
crkvenim namještajem te preradila u krstionici splitske katedrale. Ivanov epitaf
antičke sarkofage uklesavši u njih glasi: “Ovdje počiva krhki i beskorisni grješnik
karakterističan motiv Ivan nadbiskup.”
kvadratnog polja sa
stiliziranim ljiljanom. To je u biti antički motiv koji se u inačicama
javlja na ranosrednjovjekovnim kamenim spomenicima – ali
pojedinačno. Jedino se na splitskim sarkofazima i plutejima lji-
ljani pojavljuju u kompoziciji, što svjedoči o radu vrsnih skulptora na motivima
ondašnjeg vremena.

Crkva sv. Trojice Crkva sv. Trojice

na Poljudu u Splitu
savršen je mjerni instrument. Upravo je stoga njen oblik
nepravilan. Izgrađena je tako da prati put Sunca kroz važne
točke godišnjeg ritma. Predromanički graditelji crkvica
izuzetno su poznavali geoastronomske zakonitosti, točne
vrijednosti azimuta i kutne visine Sunca kroz mjesni me-
ridijan. S dijagonalom prozora desne apside, na primjer,
poklapa se dijagonala pada prve jutarnje zrake Sunca na
dan zimskog suncostaja. Na Ivanje, Sunčeva zraka pro-
lazi kroz prozor lijeve apside i pada na desni rub vrata
glavnog ulaza. Podnevnim su zrakama posvećena jugoza-
padna vrata. Ovisno o visini Sunca u vrijeme ravnodnevice
i suncostaja, njegove zrake ulaze pod raznim kutovima u
građevinu, prodiru u dubinu prostora i ostavljaju svjetlosni
trag na određenim mjestima, raspoređujući tako ove ili one
elemente interijera.

42 NOVA AKROPOLA 51
 kulturna baština

Crkva sv. Nikole u Splitu

C rkva sv. Nikole u Velom Varošu u
Splitu pravokutnog je tlocrta s pravokut-
nom apsidom na istočnoj strani. Nad
središnjom četvrtastom osnovom diže se
konstrukcija obnovljena 1949. godine,
na temelju pronađenog starog crteža.
Crkva je spoj predromaničke i romaničke
faze, a zvonik vjerojatno pripada ovom
drugom razdoblju. Osnovna konstrukcija
s karakterističnim ranosrednjovjekovnim
stupovima izvorno je podržavala kupolu
- zato crkva pripada kupolnom tipu cr-
kava s upisanim transeptom. Kupola nam
otkriva utjecaj bizantskog stila na gra-
diteljstvo u Splitu.

Crkva sv. Petra u Priku kod Omiša

Brojne su jednobrodne crkvice s kupolom i raščlanjenim vanj-

skim zidovima. Pojavu ovog tipa crkava uvjetuje djelovanje dvaju
utjecaja: longitudinalnog prostora naslijeđenog iz starokršćanske
arhitekture, te centralne koncepcije izražene kupolom čija je
pojava vezana uz prisutnost Bizanta. Dometi
njegova utjecaja više su došli do izražaja na
južnojadranskom području. Najbolje sačuvani
primjer ove tipske grupe je Crkva sv. Petra u
Priku kod Omiša koja je sve do danas zadržala
gotovo u cijelosti izvorni izgled. Priko se nalazi na
desnoj obali Cetine. Crkva se u izvorima prvi put
spominje 1074. godine, a pokraj nje se nalazio i
benediktinski samostan.
U crkvu su ugrađeni ranokršćanski kameni
elementi (kapiteli, kamene rešetke na prozori-
ma...).

51 NOVA AKROPOLA 43
 kulturna baština

Crkva sv. Jurja u Radunu kod Kaštel Starog

Crkva sv. Jurja u Radunu kraj Kaštel Starog pripada

jednobrodnom tipu crkava raščlanjene vanjštine.
Datira u VII. stoljeće i jedna je od najbolje očuvanih crka-
va svoje vrste. Poznato je da crkva svojim bogatim vanjskim rješenjem i
rasporedom elemenata interijera tvori instrument koji mjeri raznovrsne
snopove sunčevih zraka. Danas za crkvu i njen okoliš aktivno brine
bratovština Sveti Juraj od Raduna, koja je svijetli primjer brige i truda
u očuvanju baštine. Zahvaljujući akcijama bratovštine oko uređenja
okoliša, u blizini crkve pronađeni su ostaci starohrvatskih grobnica.

Naselje Igrane nalazi se 17 km jugoistočno od Makarske. Crkva sv. Mihovila na Biokovu kod Igrana
Postojalo je već u rimsko doba, a ovdje je sačuvan i Ljetopis
popa Dukljanina, važan izvor za tumačenje najranije
hrvatske povijesti. Crkva sv. Mihovila datira u XI. stoljeće.
Pripada tipu jednobrodnih crkava raščlanjene unutrašnjosti.
Bočni zidovi raščlanjeni su s po dvije plitke niše, a duboka
četvrtasta apsida završava polukružnom nišom istaknutom i
na istočnom zidu apside. Posebnost ove crkve je povišeni dio
krova, što izvana stvara dojam trobrodnog prostora.

44 NOVA AKROPOLA 51
 kulturna baština

DUBROVAČKO PODRUČJE

A
ntički je Epidaur (Cavtat) razoren prodorom Avara i Hrvata početkom VII. stoljeća, a njegovi su stanovnici utočište
pronašli na otprije naseljenoj hridi Laus ili Lave (odatle romanski naziv Lausion koji je jezičnim promjenama pretvoren
u Ragusium) sa snažnom bizantskom utvrdom na području današnjeg Dubrovnika. Novo je naselje postalo biskupijsko
središte i tako steklo status srednjovjekovnog grada.
Više sačuvanih crkava iz predromaničkog i ranoromaničkog razdoblja nalazi se u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika gdje su
uglavnom uklopljene ili skrivene brojnim naknadnim pregradnjama. Najbrojnije su crkve na Elafitskim otocima, a mnoge od
njih još su i danas u funkciji.

Crkva sv. Nikole na Prijekom

Dio grada koji je tek u XIII. stoljeću opa-
san zidinama, i to nakon nasipanja plitkog
morskog tjesnaca, postaje posljednja stara
gradska četvrt – Prijeko. Tlocrtno, Crkva
sv. Nikole na Prijekom izduženi je pravo-
kutnik kojemu su dograđeni svi bočni pro-
stori. Tom je nadogradnjom crkva postala
dvobrodna, iako je riječ o izvorno jedno-
brodnoj građevini.
Naime, tek je nakon temeljitih U crkvi se danas odvijaju i
arheoloških istraživanja zaključeno da probe crkvenog zbora. Detalj
je crkva pravi primjer jednobrodnog ku- oltarne ograde koji se čuva
polnog tipa raščlanjene vanjštine, a takav u Crkvi sv. Nikole potječe iz
Crkve sv. Petra Velikog, vje-
se tip gradnje često koristio tijekom X. i
rojatno najznačajnije stare
XI. stoljeća (kada je crkva vjerojatno i dubrovačke crkve. Danas je
sagrađena) u južnoj Dalmaciji i najizrazitiji je regionalni ona dio Umjetničke škole Luke
stil ranosrednjovjekovnog graditeljstva. Samo pročelje je Sorkočevića – sadašnja dvora-
pomaknuto prema zapadu i izgrađeno u renesansnom na škole nekada je bila Crkva
stilu 1607. godine. sv. Petra Velikog.

Crkva Sigurata je pučki naziv za crkvu Preobraženja Kristova.

Crkva Sigurata na Prijekom
Ime Sigurata dolazi od latinskog naziva za Preobraženje
Gospodinovo – Transfugatio Domini. Taj događaj se zbio
na gori Tabor kada je Isus svojim učenicima otkrio svoju
mesijansku ulogu. Danas je crkva u sastavu ženskog samo-
stana sestara franjevki. Ispred crkve je nekad bio trg koji je
izgradnjom niza kuća pretvoren u mali zatvoreni prostor u
koji se pristupa uskim prolazom iz Ulice od Sigurate. Ona je
danas trobrodna građevina, a to je rezultat posljednje velike pre-
gradnje koja je obavljena nakon potresa 1667. godine. U tlocrtu
je uočljivo da su prvotnoj jednobrodnoj građevini dodana dva
bočna broda. Godine 1992. crkva je bila teško oštećena grana-
tiranjem tako da su istraživanja tijekom obnove donijela pot-
puno nove spoznaje o njenom razvoju. Upotpunjena je slika o
predromaničkoj etapi izgradnje i o njenim kasnijim pregradnjama i dogradnjama.

51 NOVA AKROPOLA 45
 kulturna baština

Crkva sv. Dmitra, Gabrili, Konavle Za kontinentalni dio Konavla dugo se vjerovalo
da u srednjem vijeku uopće nije bio prive-
den kršćanstvu. No tome uvjerljivo proturječi Crkva sv.
Dmitra na mjesnom groblju u Gabrilima u Gornjoj Bandi
iznad Konavoskog polja. Sv. Dimitrije osuđen je na smrt
304. godine zbog čuvanja svetih knjiga. Pogubljen je u Sirmiju
(današnja Srijemska Mitrovica), a njegove su relikvije pred naletom Atile Huna
prenesene u Solun. Odatle se njegovo štovanje širi na Istok i na Zapad, posebno
među pravoslavnim Slavenima. No prisutan je i među Hrvatima,
osobito na južnoj hrvatskoj obali i u Zadru. Crkva u Konavlima i
danas je u funkciji, temeljito je obnovljena i restaurirana uz pomoć
Ministarstva kulture.
Dugo se smatralo da je crkva izvorno posjedovala kupolu
što su kasnija istraživanja opovrgla. Mnogo je nedoumica oko ove
crkve pa i oko vremena njene izgradnje.
Ispred nje je podignut trijem za čiju su
izgradnju korišteni okolni stećci (ko-
jih i danas ima na tom području), što
svjedoči i o mogućoj kasnijoj izgradnji.
Iznad ulaznih vrata uklonjen je zvonik
jer je ustanovljeno da ga crkva u svom
izvornom obliku nije imala.

Crkva sv. Mihajla u Stonu Ston je u srednjem vijeku, ali i poslije,

bio važno gospodarsko, vjersko i kulturno
središte. Bio je političko središte zahumske kneževine i vjerojatno prijestolnica duk-
ljanske kraljevine. Ujedno je bio i sjedište jedne od najstarijih biskupija na cjelokup-
nom hrvatskom etničkom prostoru.
O burnoj prošlosti Stona svjedoče njegove brojne crkve od kojih su mnoge u
ruševinama, a neke su netragom nestale jer su bile smještene usred močvare. Kao vr-
hunski spomenik graditeljske i likovne baštine većim je dijelom ostala sačuvana samo
Crkva sv. Mihajla koja se nalazi na vrhu brijega. To je najpoznatija i najviše opisivana
stonska crkva, ujedno i jedna od najznačajnijih predromaničkih crkava. Crkva sv.
Mihajla ubraja se u južnodalmatinske jednobrodne trotravejne građevine s kupolom.
Iako kupola nije sačuvana, na njezino izvorno postojanje upućuje karakterističan
sastav konstrukcije i sačuvana freska s prikazom kralja zakladnika s
modelom crkve s kupolom u ruci. Crkva je najvjerojatnije sagrađena u
IX. ili X. stoljeću, da bi potom u XI. bila oslikana.
Ranoromaničke freske u Sv. Mihajlu najznačajniji su naš spome-
nik slikarstva iz XI. stoljeća, iako su oštećene i tek djelomično restau-
rirane.
Pretpostavlja se i to da je Sv. Mihajlo imao westwerk jer su vladari
Zahumlja bili franački saveznici, a crkva je najprije bila kneževska (za-
humska), a potom kraljevska (dukljanska). Ako je ta tvrdnja istinita,
teško je dokučiti kada je uklonjen i kako je na crkvi mogla biti kupola,
koja je više bizantska nego karolinška stilska oznaka. 

46 NOVA AKROPOLA 51

Vrlina tajna,
nagrada javna
U
čitelj zena Hakuin običavao
je pričati događaje iz doba
kad je kao mladi učenik na
svojim putovanjima pratio učitelje
zena i meditirao na prazninu. Zen re-
51 NOVA AKROPOLA
kratka priča
dovnici su meditiranjem na prazninu
pročišćavali svoj um od subjektivnog
razmišljanja.
Jednom je tako Hakuin putovao
u društvu dvojice drugih budističkih
redovnika. Jedan od te dvojice zamo-
li Hakuina da mu ponese prtljagu,
pravdajući se slabošću i umorom zbog
bolesti.
Mladi Hakuin spremno je pri-
stao i ne misleći na dodatni teret,
uranjajući u prazninu dublje nego ika-
da. Promatrajući Hakuinovu mladost i
žar, i drugi je redovnik odlučio skinuti
prtljagu sa svojih ramena. Žaleći se
na bolest poput onog prvog, zamolio
je Hakuina da ponese i njegov teret.
U duhu budističkog služenja, Hakuin
je podigao i treći teret i nastavio put
uranjajući u prazninu predanije nego
ikada. Nakon nekog vremena trojica re-
dovnika došli su do točke na putu oda-
kle su mogli nastaviti samo čamcem. I
tako su se ukrcali u čamac na najbližem
pristaništu. Sada već sasvim iscrpljen,
Hakuin se srušio i utonuo u dubok
san. Kad se probudio, na trenutak je
bio potpuno zbunjen. Izgledalo je kao
da upravo pristaju, a on se uopće nije
sjećao putovanja. Osjetivši nepodnošljiv
smrad, pogledao je oko sebe i vidio da
su svi oko njega zeleni u licu, te da ga
u čudu gledaju. Naime, dok je on čvrsto
spavao, dogodilo se da je čamac uletio
u nevrijeme koje ga je tako bacalo da
su svi, uključujući i lađara, bili silno
izmučeni povraćanjem. Jedino je mladi
Hakuin, iscrpljen od nošenja prtljage
svojih dvaju pratilaca, prespavao oluju
i tako ostao pošteđen mučnine. Tako
je kroz vlastito iskustvo učitelj zena
Hakuin shvatio da je zakon koji kaže
da se skrivena vrlina nagrađuje – zaista
istina. 
Priredio Damir Krivdić
47

DJETINJSTVO
L
av Nikolajevič Tolstoj rođen je
28. kolovoza (prema ruskom
julijanskom kalendaru) 1828.
godine u Jasnoj Poljani, dvjestotinjak
kilometara od Moskve. Potomak je
dviju velikih ruskih plemićkih obitelji
– grofova Tolstojevih čiji se preci spo-
minju još u doba Petra Velikog, kada
je jedan od njih od cara dobio titulu
grofa, i kneževa Volkonskih koji potječu
od srednjovjekovnog ruskog kneza
Rurika.
“Naša zabuna potječe odatle što
gledamo svoj animalni ili životinjski
život kao pravi život.”
Bio je četvrti sin od petero djece
Marije Nikolajevne Volkonske i Nikolaja
Iljiča Tolstoja. Već u drugoj godini ostaje
bez majke, a time i bez sjećanja na nju.
Tih prvih godina svoga života uvijek se
sjećao s nostalgijom – otac, braća, ba-
ka, tete, kućne sluge, prvi učitelji, svi su
oni bili dio tog izvanrednog kruga koji
48
književnost
Lav Nikolajevič
TOLSTOJ Ivana Majcen
Bilo je u njemu nešto što je kod mene
uvijek budilo želju da vičem svima:
“Gledajte kakav čovjek živi na zemlji!“
je okruživao malog Lava koji je već tada
iskazivao izuzetnu intenzivnost svojih
osjećaja kroz ljubav i odanost prema
članovima obitelji. Svim je svojim osje-
tilima zanosno istraživao svijet oko sebe
– miris zemlje u proljeće, neki glazbeni
napjev, vjetar u polju, biljke, životinje,
ljudi – sve je to u njemu izazivalo vrto-
glavu buru osjećaja.
Prijelomni trenutak njegova dje-
tinjstva bilo je preseljenje u Moskvu
1837. godine. Vrlo brzo umire mu otac
i skrbništvo nad djecom preuzimaju
tete i baka. U tim godinama silno se
želio istaknuti nekim velikim djelom
Maksim Gorki
i biti originalan. S dvanaest je godina
razmišljao o svome karakteru, o su-
dbini čovjeka, raspadanju materije i
besmrtnosti duše. Uzor su mu bili sad
stoici, sad epikurejci, a onda bi opet bio
skeptik. Intenzivnog nutarnjeg života,
bio je vrlo bojažljiv i stidljiv pred dru-
gim ljudima.
NEODLUČNA
MLADOST
Godine 1844. upisuje studij orijentalne
filologije na Kazanskom sveučilištu, no
u to ga je vrijeme ipak više zaokupljala
NOVA AKROPOLA 51

Slika ilustrira način života u Rusiji, prikazan u Tolstojevu epskom romanu “Rat i mir”.
vlastita osobnost – sa šesnaest godina
prvi put piše “životna pravila” koja su
imala odrediti njegove dužnosti spram
samoga sebe, spram drugih ljudi i
spram Boga, ali zašto je sve tako di-
vno i jasno u mojoj duši, a na papiru
i uopće u životu… izlazi tako loše?
S jednim je prijateljem ustanovio da
je čovjekova sudbina težiti moralnom
savršenstvu i da je na svakome da svo-
jim primjerom na to ukazuje.
Što se tiče sveučilišnog svijeta
– nije se pronašao u njemu. Profesori
su držali predavanja u koja ni sami
nisu vjerovali; šuplje riječi i banal-
nosti. Odustaje od studija orijentalne
filologije i upisuje pravo, no opet pred-
nost daje osobnom radu – pisao je,
čitao Rousseaua, Puškina, Goethea,
Hegela, Montesquieua… Shvatio je da
su oni njegovi pravi učitelji pa 1847. g.
napušta fakultet.
Vraća se u Jasnu Poljanu s nam-
jerom da unaprijedi život seljaka,
ali nailazi na nevjerojatnu tromost i
nemar za sve reforme. Kako mu je život
51 NOVA AKROPOLA
književnost
na selu postao dosadan i nezanimljiv,
1849. g. odlazi u Petrograd, no ubrzo
se opet vraća na selo – tek s kartaškim
dugovima. Na selu opet radi, ali i
otkriva strast prema ženama, posjećuje
Ciganke u Tuli i pije. Nezadovoljan
“Jedini put napretku čovječanstva
je razvijanje svijesti i moralnog
osjećaja u narodu.”
takvim životom, seli u Moskvu jer
shvaća kako sva uvjerenja ne vrijede
ništa bez praktične primjene.
Nedugo nakon toga s bratom
Nikolajem odlazi na Kavkaz gdje je
Rusija već pola stoljeća nastojala
ugušiti pobune kavkaskih plemena. U
neposrednom dodiru s veličanstvenom
kavkaskom prirodom i jednostavnim
Kozacima proživio je …mučno i dobro
vrijeme. Nikada, ni prije ni poslije
toga, ja nisam dospijevao do takve
visine misli… Uskoro i sam oblači
vojničku uniformu, a između odlazaka
na bojište intenzivno piše i 1852. g. u
Suvremeniku mu izlazi Djetinjstvo,
potpisano inicijalima. Već je tu poka-
zao ono što će do kraja ostati obilježje
njegovih djela, a to je začudnost – kao
da sve vidi prvi put i sam otkriva pred-
met promatranja, preciznost i jedno-
stavnost, bez suvišnih i izvještačenih
izraza. Njegov se književni rad inten-
zivira, a Djetinjstvo, između mnogih,
pozdravljaju Turgenjev i Dostojevski.
No i boravak na Kavkazu značio je
49

ponovnu borbu, moralne uspone i pa-
dove, stalno nastojanje da se prevladaju
vlastite strasti i slabosti.
Godine 1854. traži premještaj
na Krim gdje je sudjelovao u ob-
rani Sevastopolja. Oduševljen ruskim
heroizmom, uspoređuje ga s antičkim,
“Predaj se sav svakoj stvari koju
poduzmeš.”
ali ubrzo postaje svjestan porazne zao-
stalosti ruske vojske u odnosu na fra-
ncusku.
Sljedeće godine zapisuje u svoj
Dnevnik “divnu, golemu misao” – mi-
sao o novoj vjeri koja bi omogućila os-
tvarenje carstva Božjeg na zemlji, a
50
književnost
temelji bi joj bili u odbijanju pokora-
vanja crkvenim dogmama i povratak
prvobitnom kršćanstvu nadahnutom
Evanđeljem. U to je vrijeme njegovo
spisateljsko nadahnuće cvjetalo pa mu
redom objavljuju ratne i druge pripo-
vijesti – njegova slava sve više raste, pa
zadivljuje i samog cara. Turgenjev mu
piše: Vaše je oružje pero, a ne sablja.
Napušta vojsku i odlazi u Petrograd
s namjerom da se posveti isključivo
književnom radu. Tamo upoznaje ve-
like ruske pisce Turgenjeva, Gončarova
i dr., no njihova ga ideološka svađa
– s jedne strane zapadnjaci koji su
smatrali da se Rusija treba povesti za
europskim primjerom, a s druge slave-
nofili koji nisu
priznavali intelektualnu nadmoć
Europe – razočarava jer je u njoj vidio
tek taštinu i ljubomoru.
PUTOVANJA I
PEDAGOGIJA
U Jasnoj Poljani želio je osloboditi svo-
je kmetove, no ne mogavši se spora-
zumjeti s njima, napušta svoje nam-
jere. Odlučuje otputovati u Europu
– Francusku, Švicarsku, Italiju,
Njemačku. U Parizu je slušao preda-
vanja na Sorboni, odlazio u kazališta,
muzeje, biblioteke…, no izuzetno ga
se neugodno dojmio prizor giljotini-
ranja na jednom pariškom trgu: …sh-
vatih, ne razumom, nego čitavim
svojim bićem… to bijaše zlo, i zato
moram suditi po tome što je pravedno
i potrebno, a ne po onom što ljudi o
tom vele…
Vraća se u Rusiju, te naizm-
jence živi u Moskvi, gdje gimnasticira,
organizira koncerte, žeđa za akcijom,
životom, i Jasnoj Poljani, gdje bi bježao
s proljećem, pijan od bezrazložne ra-
dosti, osjećajući uvijek iznova da tada
dodiruje istinu. Razmišlja o vjeri i
Bogu, činilo mu se da službena Crkva
umanjuje Boga pokušavajući ga učiniti
NOVA AKROPOLA 51

shvatljivim ljudskom umu, dok on, na-
protiv, vjeruje da ga se može shvatiti
tek srcem. Sve je više vremena provo-
dio sa seljacima, osobito je volio kositi
s njima. Otvara školu za seosku djecu i
posvećuje se pedagoškom radu. Njegov
“Svoju tugu ukroti radom, a ne
zabavom.”
se sistem temelji na slobodi učenika i
učitelja, u školu je dolazio samo onaj
tko je htio, a učiteljev je moralni utjecaj
morao biti dovoljan da privuče učenike.
Tako je i bilo – djece je bilo sve više.
Godine 1860. poduzima drugo
putovanje u Europu, ovaj put posjećuje
Njemačku, Francusku, Italiju i Veliku
Britaniju. Najviše su ga zanimala pe-
dagoška pitanja, pa je tako u Londonu
slušao Dickensenovo predavanje o od-
goju. Posjećivao je škole i razočarano
zaključio da se podvrgavanjem djece
prestrogoj disciplini u njima razvija
licemjerje.
Sljedeće su godine u Rusiji
oslobođeni kmetovi i on se vraća
u Jasnu Poljanu. Preuzeo je ulogu
mirovnoga suca jer je trebalo urediti
novonastale odnose između plemstva
i oslobođenih kmetova. Nastojao je
biti pravedan pa se zamjerio mnogim
plemićima koji su očekivali da će, i sam
plemić, raditi u njihovu korist. Također
je nastavio s pedagoškim radom – us-
koro je bilo četrnaest škola, zaposlio je
nove učitelje, a sloboda ostaje jedini
kriterij u njegovoj pedagogiji. Taj ga je
rad ipak silno iscrpljivao pa odlazi u
stepu povratiti snage, no za njegove je
odsutnosti u Jasnoj Poljani izvršen pre-
tres jer je njegov socijalni i pedagoški
1 Mužik – ruski seljak u doba feudalizma.
51 NOVA AKROPOLA
književnost
rad vladi postao sumnjiv. To ga je toliko
razljutilo da je prijetio odlaskom u ino-
zemstvo i tek su ga careve umirujuće
riječi udobrovoljile. Ne zaboravlja si
prigovoriti za to: Čudno, ne bojimo se
počiniti tisuće bezakonja i nepravdi
prema Gospodu, a prva koja nas po-
godi čini nam se kao nešto čudovišno
i nepodnošljivo.
Godine 1862. Tolstoj se ženi Sofijom
Andrejevnom Bers. U početku braka on
je sretan muž i otac sve brojnije djece
– imali su trinaestero djece od kojih
je osmero poživjelo. Narednih je neko-
liko godina vrhunac njegova književna
stvaralaštva, pod njegovim su se perom
nizala manja djela, ali se s vremenom u
njemu rađa ideja i snaga za jedan velik
roman – neponovljivi Rat i mir.
VELIKI PISAC
Rad na Ratu i miru započeo je 1863.g. i
trajao narednih šest godina. Detaljno je
istražio vrijeme koje je opisivao – čitao
je povjesničare, filozofe, proučavao
izvorne dokumente. Sve što mu se
događalo u to vrijeme, svi ljudi koje je
susretao, njihov izgled, pokreti, njihove
priče – sve je postajalo materija od koje
je oblikovao svoje veliko djelo. Dva ju-
naka, Pjer Bezuhov i Andrej Bolkonski,
predstavljaju samog Tolstoja – njihovi
su razgovori rasprave koje autor vodi sa
samim sobom. Posljednje su Andrejeve
riječi: Bog, to je ljubav, ali umrijeti
znači za mene, koji sam dio te ljuba-
vi, vratiti se velikom sve, vječnom iz-
voru… Kroz razgovore što ih je vodio
s jednim mužikom1 u zarobljeništvu,
Platonom Karatajevim, Pjer shvaća da
postoji unutrašnja sloboda koja ne za-
visi od okolnosti i da nema ni jedne
situacije u kojoj čovjek ne bi mogao biti
savršeno sretan i slobodan. U skladu
s onim što piše, poima i misiju umje-
tnika – njegova je uloga da nas potakne
da volimo život u njegovim bezbrojnim
i neiscrpnim oblicima.
“Zašto je život oko nas tako surov,
gadan, često sraman i neljudski?
Zato što malo tko misli da ga učini
boljim.”
Zgotovio je jedno veliko djelo,
ali njegov duh nije imao mira – čitao
je Shakespearea, Goethea, Molierea,
Puškina… Počinje učiti grčki i već za
nekoliko tjedana pretječe svoga učitelja
– na grčkom čita Ksenofonta, Homera,
51

Platona. Nakon neko-
liko godina pauze,
ponovno se
vraća svojim
pedagoškim
planovima,
otvara školu
u vlasti-
toj kući, a
učitelji su
bili i članovi
njegove obitelji
– mali su mužici
učili kao što ptice
čeprkaju tražeći hranu. S
vremenom je upravljao sa sedamdeset
novootvorenih škola.
Od 1873. do 1877. g. radio je na
Ani Karenjinoj. Kao i prethodni Rat i
mir, i ovo je novo djelo osvojilo Rusiju.
No to ga ne usrećuje, tjeskoban je i
smeten i shvaća da prava sreća dolazi
iznutra.
“Nije u mojoj vlasti da razu-
mijem sve to, da razumijem cijelo
djelo Gospodinovo. Ali da vršim
njegovu volju koja je napisana u
mojoj savjesti – to je u mojoj vlasti,
i to ja znam nesumnjivo.”
KONAČAN OBRAT
Kraj sedamdesetih i početak osamde-
setih godina prijelomno je razdoblje u
Tolstojevu životu. U početku tog razdo-
blja zapada u velike moralne krize: Što
kad bih postao slavniji od Puškina
i Shakespearea – slavniji nego svi
književnici svijeta, što onda? Što će
biti rezultat moga života, zašto da
živim? Zašto da nešto želim? Ima li
u životu koje stvari, koja bi mogla
preživjeti smrt koja nas čeka? Više
ništa nije želio, privlačilo ga je ništavilo
i često je mislio na smrt. Tražeći odgov-
or, iščitavao je Platona, Spinozu, Kanta,
Schellinga, Hegela, Schopenhauera;
želio je znati što kaže Sokrat, Salomon,
Buddha… Vrtio se u krug, i pogled
mu se zaustavio na mužicima: Crpili
52
književnost
su hrabrost u najjednostavnijoj, najs-
ljepljoj vjeri… Odao se pobožnosti,
redovito je prisu stvovao bogoslužju
u maloj seoskoj crkvi, družio se s
hodočasnicima, ali nije prošlo dugo i u
njegovu se srcu počela buditi sumnja.
Bilo je to kad je po zapovijedi Svetog
sinoda trebalo moliti za pobjedu nad
neprijateljima u rusko-turskom ratu,
bez obzira na Evanđelje koje uči da
treba ljubiti svoje neprijatelje! Malo
po malo, uviđao je i druge dijelove
službe Božje koji se protive Kristovoj
riječi – sada su sve dogme došle u pi-
tanje. Odlučio je ispitati Evanđelje i sam
odijeliti istinito od lažnog, a da bi bio što
bliže izvorniku, čitao ga je na grčkom,
starohebrejskom i nizozemskom (jer
je čuo da je nizozemski prijevod Biblije
najbolji). Zaključio je da Crkva nije u
suglasnosti s evanđeoskim učenjem.
Temelj je njegovom moralnom sustavu
pet Isusovih zapovijedi iz petog poglavlja
sv. Mateja – Propovijed na gori. Svoju
etiku temelji na četvrtoj zapovijedi: Čuli
ste da je rečeno: "Oko za oko, zub za
zub." A ja vam kažem: Ne opirite se
zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po
desnom obrazu, okreni mu i drugi…
Sve su mu teže padale obiteljske
i društvene obaveze i obilje u kojem je
živio - činilo mu se da ga udaljavaju od
njegovih uvjerenja, tražio je samoću. Još
mu je teže bilo kad je od 1881. godine
s obitelji povremeno boravio u Moskvi,
zbog školovanja svoje poodrasle djece.
Te je boravke iskoristio kako bi se bolje
upoznao s životnim uvjetima sirotinje
u gradu. Odjeven kao radnik odlazio
je s mužicima piliti i cijepati drva,
sudjelovao je u popisu stanovništva i
shvaća da se strašna moralna i fizička
bijeda koju je vidio ne može izliječiti
novcem nego ljubavlju.
Idućih godina iz njegova pera
izlaze mnoge pučke pripovijesti, drame
“Nemoj neposredno reagirati
na nijedan snažan dojam, ali pošto
razmisliš, radi odlučno čak ako se
i varaš.”
i eseji. Svako je novo djelo potkrepljivalo
njegova vlastita spoznavanja, izazivajući
žestoke reakcije javnosti. Zbog cenzure
djela mu nisu mogla biti tiskana u
Rusiji pa su se širila u rukopisima, a
u inozemstvu su prevođena i tiskana.
Istovremeno sve teže podnosi okolnosti
u kojima živi – žena, djeca, novac,
rastrošnost, posjetioci, vječni isprazni
razgovori. Nekoliko je puta pokušavao
otići, ali bi se uvijek vraćao, pristajući na
kompromis. Godine 1892. odrekao se
sve svoje imovine koju su između sebe
podijelili žena i djeca. Sljedećih je godi-
na Rusijom zavladala velika glad, narod
je doslovno umirao. Tolstoj je s cijelom
svojom obitelji energično sudjelovao u
izgradnji javnih kuhinja, nabavi hrane
i ostalih potrepština. Zahvaljujući nje-
govu zalaganju u Rusiju stižu brodovi
hrane. Svojim je utjecajem uspio
pokrenuti svjetsku javnost da reagira u
NOVA AKROPOLA 51

tako velikim razmjerima – eto razloga
da vlast, državna i crkvena, u njemu
vidi opasnog neprijatelja.
Godine 1893. napisao je esej
Božje kraljevstvo je u nama, u kojem
se zalaže za nenasilje, koji se snažno
dojmio Ghandija. U njemu podsjeća
čovjeka da njegove istinske dužnosti u
životu ne proizlaze iz njegova društvena
položaja, npr. zemljoposjednika,
trgovca, državnog službenika, vojnika
ili vladara, jer su sva njegova djela
proizašla iz ovih dužnosti neizbježno
prolazna i smrtna. Također, zadržavanje
određenog društvenog položaja često
zahtijeva djela nasilja, koja nisu u skla-
du s osjećajem savjesti i humanosti. A
djelovati po svojoj savjesti, u skladu s
razumom i srcem, te uvijek priznavati
istinu i djelovati u skladu s njom, je-
dine su čovjekove istinske dužnosti i
jedino je tu čovjek uistinu slobodan.
Te dužnosti proizlaze iz položaja bića
koje je po Božjoj volji pozvano u život
i koje, uvijek treba imati na umu,
svakog trena može isto tako nestati,
ne ostavljajući traga. Ne ispunjavajući
svoju jedinu životnu dužnost, čovjek
propušta priliku djelovati u skladu s
istinskim smislom svoga života.
U sukobu države s duhoborcima2,
Tolstoj koji je u učenju duhoboraca pre-
poznao sličnosti s vlastitim učenjem,
staje na njihovu stranu. Javno ga mni-
jenje sve više podržava, mladi mu
prilaze na ulici i izražavaju svoje di-
vljenje. Gdjegod bi se pojavio, oko njega
2 Duhoborci – kršćanska racionalistička sekta koja se pojavila u Rusiji početkom XVIII. st., a zatim se, nakon žestokih progona, preselila u Kanadu. Razvila se na osnovi učenja o
unutrašnjem spoznavanju Boga.
51 NOVA AKROPOLA
književnost
bi se okupljalo mnoštvo ljudi. Počeli su
ga zvati “Drugi car Rusije”.
Godine 1900. izlazi roman
Uskrsnuće na kojem je s prekidima radio
desetak godina. Iscrpno se pripremajući
“Želim ono što ne postoji ovdje,
na ovome svijetu. Ali to negdje
postoji jer ja to želim. Gdje?”
za ovo djelo, posjećivao je tamnice,
razgovarao s kažnjenicima, proučio rad
sudskog aparata. Rezultat je
neumoljiva optužba struk-
ture modernog društva koja
je ošinula Rusiju kao grom.
Kao i u svim svojim djelima,
ni u ovom ne mari za stil:
Kad netko ima nešto za
reći, on mora pokušati to reći
najjasnije i najjednostavnije, a
kada nema što reći, najbolje je
da šuti. Čehov je pisao: "Čitaš
i vidiš između redaka orla koji
leti nebom i koji se veoma malo
stara za ljepotu svoga perja."
Poput kirurškog noža oštra
kritika nije zaobišla ni Crkvu. Uslijedilo
je izopćenje – 1901. godine Sveti sinod
izdaje poslanicu kojom Crkva objavlju-
je da Tolstoja više ne priznaje za svoga
člana – dok se ne pokaje. To je iza-
zvalo prosvjede u čitavoj Rusiji, a sama
Moskva je huktala. Stizale su mu stotine
brzojava i pisama, dolazili posjetitelji i
delegacije. Njegov je odgovor bilo for-
muliranje vlastitog vjerovanja, što je
samo izazvalo novi val oduševljenja.
Naredne su godine obilježila ve-
lika društvena previranja, a za sve što se
događalo, pet je kontinenata očekivalo
njegovu riječ, htjelo se da izabere
stranu, no njegov je odgovor bio da je
prava aktualnost ona prekogrobna. U to
su mu se vrijeme s poštovanjem javljali
Gandhi, Stanislavski, Edison, mnogi
poznati književnici.
Za to mu je vrijeme život kod
kuće, sa Sofijom koja je postala bolesno
posesivna, postao neizdrživ. U noći 28.
listopada 1910. godine konačno bježi
od kuće, bez određenog cilja. Na putu
se vrlo brzo razbolio od upale pluća i,
nakon što je bolovao svega nekoliko da-
na, umro je 7. studenog na željezničkoj
postaji Astapovo.
Zakopan je u Jasnoj Poljani u
šumi Zakaz na mjestu koje je izabrao
još za života – na mjestu gdje je, kako
mu je u djetinjstvu pričao njegov brat
Nikolaj, bio zakopan zapis za postiza-
nje sveopće ljubavi urezan na jednom
malom zelenom štapu.
Tolstoj je umjetnik i filozof koji
kroz književnost izražava misao. I to je
ono najbolje što je ostavio čovječanstvu
– velika umjetnička djela, a njihova je
veličina u iskrenosti misli koju nose.
Uvijek u potrazi za istinom, ma što god
značilo izreći je – on sve stvari naziva
njihovim imenom: Junak moje pripo-
vijesti, koga ljubim svim silama duše,
koga sam nastojao u svoj njegovoj lje-
poti prikazati i koji je uvijek krasan u
prošlosti, u sadašnjosti i budućnosti,
jest – istina. 
53
 tradicije

MASLENICA
ruski karneval
Vedrana Dragojević

T
radicionalni običaji vezani uz
karneval do prije par stoljeća bili
su prisutni u mnogim zemljama,
pa tako i u Rusiji. Korijeni ove tradicije
potječu još iz drevnih vremena i bili
su vezani uz proljetne svetkovine.
Dolaskom kršćanstva tradicija kar-
nevala prilagodila se vremenu i okružju
te postala uvod u Veliki post koji
prethodi Uskrsu.
U većini zemalja u kojima se
tradicija karnevala i održala do danas,
tradicionalni su običaji i vjerovanja u
velikoj mjeri zaboravljeni, tako da se
karneval kao forma sve više udaljava
od svojih korijena. Karneval se danas
veže uz maškare, međunarodne povo-
rke, razuzdane zabave i sl.
Ipak, u ruralnim krajevima Rusije
tradicija karnevala, Maslenice, sačuvala
se u većoj mjeri nego drugdje.
Maslenica se održava sedam tje-
dana prije Uskrsa, traje tjedan dana i
prethodi tjednu Velikog posta, te se u
njoj miješaju običaji starih Slavena i
kršćanski svjetonazor. Naziv svetkovine
dolazi od ruske riječi maslo. Naime, ti-
jekom posta ne jede se mesna hrana, a
glavno jelo su blini – palačinke u koje
se dodaje maslac, a simboliziraju hra-
nu i za tijelo i za dušu. Blini se pokla-
njaju susjedima i prijateljima, a kako

54 NOVA AKROPOLA 51

su okrugli, kaže se da simboliziraju
Sunce, odnosno želju da se Sunce na-
kon zime opet vrati u život.
U to su vrijeme ljudi osobito go-
stoljubivi i srdačni, a seoski domovi
otvoreni za posjete. Riječ “maslenica”
odnosi se kako na samu svetkovinu, ta-
ko i na pust – lutku od slame u ženskom
obličju koja personificira staro vrijeme,
odnosno ono čega se treba osloboditi
da bi se moglo krenuti dalje. Zadnji dan
svetkovine lutka Maslenica se nosi kroz
selo i svi se opraštaju od nje. Kad povo-
rka dođe do kraja sela, lutka se spali na
lomači,
potopi ili izreže
na komade, ovisno o običajima kraja
gdje se svetkovina održava. U tom tre-
nutku graja utihne jer se ovom cere-
monijom označava kraj svetkovine.
Spaljivanje lutke Maslenice, koja
u ruskoj tradiciji predstavlja zimu,
omogućuje povratak Sunca i dolazak
51 NOVA AKROPOLA
tradicije
proljeća. Lomače na kojima
se spaljuje “zima”, odnosno
ono staro i suvišno što ostaje
iza nas dolaskom proljeća,
pove zuju Zemlju i Nebo te
tako omogućuju Suncu, da-
hu novog života da se iznova
približi Zemlji. Maslenica ta-
ko simbolički objavljuje kraj
jednog vremena i početak
drugog, odnosno, obilježava
prelazak iz zime u proljeće i početak traži da uslijed dolaska novog razdoblja
nove godine u drevnoj Rusiji. ostavimo ono staro iza sebe kako bismo
Ova se svetkovina zasniva na sta- stvorili mjesto za dolazak novog.
roslavenskom pretkršćanskom obredu Kad je Petar Veliki u Rusiju uveo
u čast Zemlji, kojim se zaziva njenu zapadnjačke običaje, nije napustio
plodnost i bogatu žetvu. To je obred tradicionalne ruske običaje poput
buđenja Zemlje iz zimskog sna, Maslenice. Vrhunac ove svetkovine –
odnosno zazivanje podzem- paljenje pusta – odvijao se kod Crvenih
nog svijeta i prinošenje da- vrata, na ulazu na Crveni trg. Car je
rova Zemlji kako bi njego- osobno otvarao svetkovinu i veselio se
vala posijane sjemenke i s narodom.
omogućila im da nara- U vrijeme komunizma Maslenica
stu i rode. je bila zabranjena, a nakon pere-
Zadnji dan strojke počela se ponovno obilježavati,
Maslenice, dan kad no zbog dugog prekida mnoge bitne
se pust spaljuje i pojedinosti ipak su zaboravljene. Ali,
sahranjuje, Rusi bez obzira na to, tijekom sedam dana
nazivaju “nedjel- ruskog karnevala u Moskvi se pjeva i
jom oprosta”. Tada pleše, oprašta se od zime i pozdrav-
se rješavaju stari lja proljeće. Dobrodošli su svi koji
dugovi i obično traži žele vidjeti zimu na odlasku. Kažu da
oprost od onih koje je u to vrijeme Rusija još srdačnija i
smo namjerno ili gostoljubivija. 
nenamjerno povrijedi-
li svojim postup cima,
kako bi u novo razdoblje
zakoračili čisti.
Dan nakon završetka
Maslenice počinje
čišćenje na svim pla-
novima, temeljito se
čiste kuće te se pazi na
čistoću tijela, misli,
osjećaja i djela.
Ceremonije koje su
pratile prijelazno razdo-
blje između dva ciklusa,
starog i novog, zime i
proljeća, bile su izvorno pove-
zane s nutarnjom obnovom koja
55
 aktivna ekologija

KOMUNIKACIJA MOLEKULAMA te leptira i sisavaca. Leptiri feromone koriste za privlačenje

Temu o komunikaciji između bića u prirodi koju smo
obrađivali u prethodnim brojevima časopisa završavamo s
komunikacijom mirisima, ili molekulama koje se obično
dijele na feromone i alomone. Dok feromoni služe sporazu-
mijevanju jedinki iste vrste, alomoni služe za komunikaciju
različitih vrsta, najčešće onih povezanih odnosom žrtva-
predator, poput biljaka u obrani od kukaca. Najistraženiji su
feromoni kod zadružnih kukaca poput mrava, pčela i termita
partnera, a mogu ih u zraku osjetiti i na 2 km udaljenosti.
Pojedini pauci imaju “mirisne mreže” koje privlače kukce i
prikrivaju paukovu prisutnost. Pčele uvijek sa sobom nose
malu mirisnu “osobnu kartu” koja im predstavlja propus-
nicu kod stražara na ulazu u košnicu, a koja potvrđuje da
pčela pripada upravo toj zajednici. Molekule još bolje putuju
vodom. U moru, moruzgva i ribica klaun međusobno komu-
niciraju “mirisnim” molekulama.
Ako ste pomislili da je komunikacija svojstvena samo
višim oblicima života, niste u pravu! Bakterije se organiziraju
u skupine, tzv. biofilmove, koje u našem organizmu uzrokuju
infekcije, a da bi se međusobno pronašle, one komuniciraju
za svoju vrstu specifičnim molekulama, ali i univerzalnim
međustaničnim signalnim molekulama koje su po svojoj
građi najčešće peptidi. Rezultate ovih novijih istraživanja
liječnici nastoje primijeniti u liječenju bolesti uzrokovanih
bakterijama.
Ivančica Krivdić

JEDNA SASVIM
OBIČNA PTICA – KOS
Mnogima od nas dani prolaze u užurbanom gradskom rit-
mu, ispunjeni najrazličitijim aktivnostima i situacijama.
Primjećujemo li promjene koje u nama samima i okolini
uzrokuju izmjene prirodnih ciklusa, prve proljetne cvjetove
i pjev ptica? Jedna od ptica koja svojim pjevom najavljuje
dolazak proljeća je i crni
POČETAK PROLJEĆA kos. S pjesmom započinje
… U mladoj travi već početkom veljače i ne
Tad se javi prestaje do ranog ljeta. Crni uvijek praćenim tišim, kratkim cvrkutom. Teritorij osvojen ti-
Zviždanjem glasnim prvi kos. kos je europski skitalica koji jekom prvog snubljenja ženke ostaje stalan. Za razliku od vrlo
I gle! od pjesme žutokljunca živi u vrtovima, parkovima rasprostranjenog crnog kosa, u Hrvatskoj žive i dvije rijetke,
Odjednom vrt je prepun sunca. i šumama, jedna od tristoti- zakonom zaštićene vrste – planinski kos i vodenkos ili brljak.
Tiptip … do puta njak vrsta iz porodice drozdo- U prirodi je zabilježen i albino kos, potpuno bijelog perja,
Doskakuta, va, ptica pjevica od kojih su, ružičastih nogu i očiju, ali zbog svoje uočljivosti rijetko doživi
I digne krilo, pa se sunča. osim crnog kosa, najpoznati- punu zrelost. Prirodni areal kosa je Europa, Sjeverna Amerika
A onda se u travu vrati, je slavuj i crvendać. Mužjak i dio Euroazije, no unesen je i u mnoga druga staništa, pri-
I sluša gdje ga hvale vlati. je prepoznatljiv po ugljeno mjerice Australiju i na Novi Zeland.
crnom perju i jarko žutom Da bismo zadržali kosa i druge pjevice, koje ne samo
Dobriša Cesarić kljunu, dok je ženka smeđe da nam jutrom svojim pjevom napajaju dušu nego su i važni
boje. Pjeva s dobro vidljivog čimbenici ekološke ravnoteže, važno je u gradovima održavati
mjesta, većinom u zoru i sumrak, pozdravljajući Sunce i od ne samo velike parkove nego i pojedinačna stabla, odnosno sve
njega se opraštajući. Pjesma mu je zvučna i ugodna, s jasnim zelene oaze između prometnica i blokova zgrada.
flautastim, izmjenjujućim visokim i niskim tonovima skoro Ivančica Krivdić

56 NOVA AKROPOLA 51
 aktivna ekologija

NARODNI OBIČAJI: JURJEVO

Jurjevo (Jurjevdan ili \urđevdan) je narodni blagdan koji se slavi 23.
travnja. Mnogi europski narodi smatrali su taj dan pravim početkom proljeća
i poljodjelskih radova. Snagu proljeća i plodnosti utjelovljuje sv. Juraj na
bijelom konju koji opremljen štitom i kopljem svladava zmaja, odnosno
snagu zime, mraka i podzemlja. Jurjevdan je i blagdan pastira jer su nekada
na taj dan, većinom na području sjeverne Hrvatske, unajmljivali pastire,
stoku gonili na ispašu i kitili je cvijećem i zelenilom. Na raskrižjima su se
uoči Jurjevdana postavljala okićena stabalca, tzv. majge, i palile jurjevske vatre, krijesovi, oko kojih se plesalo, a potom se
na živim izvorima pila voda. U okolici Varaždina zabilježen je jedan lijep običaj: djevojački ples oko krijesa. Djevojke su
ukrašavale kosu kiticama kopriva koje su na kraju
slavlja bacale u vatru radi zaštite zdravlja tijekom
Dan planeta Zemlje, koji se već trideset i sedam godina obilježava 22. cijele godine. Uoči Jurjevdana, djevojke su radi lje-
travnja, ove godine u središte pozornosti stavlja problem klimatskih pote umivale lica na skrovitim mjestima u livadnoj
promjena koje posljednjih godina svojim razornim posljedicama sve više rosi, na zdencima ili u vodi s vodeničkih kola, te
potresaju svijet, uzrokujući goleme ljudske žrtve i materijalnu štetu. Iako plele vijence koje su bacale u vodu u čast vodenim
je planet Zemlja u neprekidnoj geološkoj i klimatskoj mijeni, znanstvenici vilama, rusalkama. Prema predaji, bilje ubrano na
ističu da je ljudski čimbenik ovih promjena ipak presudan. Na Dan pla- Jurjevo ima čudotvornu moć, i to posebno đurđice
neta Zemlje na tisuće ljudi nastoji edukativnim radom, konkretnim akci- i jorgovan, pa su ovim cvijećem kao i zelenim
jama pomoći i čišćenja, apelima upućenim odgovornima u upravljanju grančicama ukrašavani domovi. Blagotvorna je
gradovima i državama skrenuti pažnju na važnost očuvanja planeta i kiša na Jurjevdan, jer donosi plodnu godinu. U
Zemlje. Odaberite neki praktičan oblik podrške i pridružite se i selima sjeverne Hrvatske postojao je jedan veseli
vi ovim nastojanjima! običaj, tzv. ophod jurjevčana. Trubeći u trube od
Ivančica Krivdić

ljeskovine ili vrbove kore, jurjevčani su nagovještali povratak Zelenog

Jurja koji će osloboditi svoju buduću suprugu, Nebesnicu Maru, iz
okova zimskog zatočeništva. Spomenimo da se nekada 26. studenoga
slavio dan tzv. Jesenjeg Jurja koji je danas zaboravljen, a zapamćen je
ostao jedino onaj vezan uz proljeće.
Vesna Bosnar

SAVJETI IZ PRIRODE – LJEKOVITO BILJE

U šetnji prirodom možemo sresti mnoge, na prvi pogled neugledne
biljke, ili one od kojih ljudi zaziru zbog nekog neugodnog svojstva,
ali koje imaju izuzetnu ljekovitu snagu. Jedna od takvih je i kopriva
jer ima blagotvorni pročišćujući utjecaj na cijeli organizam nakon
zimskog razdoblja. Tako, prema predaji naših djedova i baka, pro-
ljetno varivo od mladih kopriva, pomiješano s pupoljcima maslačka,
osigurava zdravlje i dug život. Poslušajmo ovaj savjet i dok se divimo
cvijeću šećući prirodom, svrnimo pogled na ovu skromnu čuvaricu
zdravlja, uberimo koji stručak mladih kopriva i pripremimo ukusno
varivo (poput špinata), a svakog jutra natašte i tijekom dana pijmo
blagotvorni čaj (tzv. oparak) od svježeg ili osušenog lista koprive. I ne
bojmo se ako nas pri branju malo opeče - to je izvrsno sredstvo protiv
reume!
Vesna Bosnar

51 NOVA AKROPOLA 57
 zanimljivosti

DREVNI GRAD DAORSON

Pitomi stolački kraj jedno je od arheološki najzanimljivijih obali u to vrijeme. Novčići su na jednoj strani imali brod ilirskog
područja Bosne i Hercegovine. U blizini Stoca nalazi se pa- tipa i ime Daorson napisano grčkim pismom. Oblici prikazanih
leolitsko nalazište pećina Badanj (6 km zapadno od Stoca), brodova upućuju na zaključak da su Daorsi gradili dvije vrste
nekoliko nekropola stećaka, od kojih je najpoznatija ona u brodova: ratne i trgovačke. Novac je dokaz da je ovo ilirsko pleme
Radimlji (3 km zapadno od Stoca), te ostaci drevnog grada bilo gospodarski snažno i politički organizirano.
Daorsona. No, ono što vezano uz Daorson pobuđuje osobitu po-
Daorson, ili Gradina zornost kiklopski su bedemi utvrde izgrađeni od golemih
Ošanića, kako se u naro- kamenih blokova.
du zove, nalazi se na Utvrda je s tri strane prirodno zaštićena liticama, dok
kraškoj visoravni iznad je na jugoistočnoj, najpristupačnijoj strani uzvisine podignut
sela Ošanići, tri kilome- megalitski zid. Prvobitno je bio dugačak 60 m, a širok do
tra sjeverozapadno od 4,20 m. Danas je zid dug 46 m jer su naknadno sagrađena
Stoca. Uzvisina s koje se dva tornja (sjeveroistočni i jugozapadni). Maksimalna širina
pruža pogled na plodnu očuvanog dijela zida iznosi 6 m kod jugozapadnog tornja.
Fasadni blokovi debeli su 0,7-0,9 m, dugi
1 m, no poneki su komadi dužine i do
3 m. U zidu pokraj jugozapadnog tornja
nalazila su se glavna gradska vrata di-
menzija 4,40 x 4,20 m.
Ispred tog megalitskog zida nalazio
stolačku dolinu leži na se grudobran koji se sastojao od cik-cak zida i lučnih zidova
280-290 m nadmorske visine. Prema mišljenju arheologa, dužine 76 m i širine od 1,2 do 1,5 m.
bilo je to središte ilirskog plemena Daorsa kojima je pripadalo Golema težina kamenih blokova otvara prastaro pitanje
područje oko donjeg toka rijeke Neretve, od Veleža do pri- o transportu i ugradnji ovih megalitnih grdosija… U grad-
morja i Pelješca, a ranije moguće sve do Duvanjskog polja. nji nije rabljeno vezivo pa je cijela konstrukcija počivala na
Nakon prvih iskapanja iz 1963. godine, arheolozi su na težini blokova i tehnici zidanja. Blokovi nisu samo pravo-
osnovu pronađenih nalaza zaključili “da je naselje osnova- kutni, već različitih oblika, a ima i romboidnih. Teško je naći
no negdje u XVI. stoljeću pr.n.e.,
i da je sigurno postojalo od kraja
V. stoljeća do I. stoljeća pr.n.e.
Gradsko utvrđenje sa zidovima
sagrađenim od ogromnih kame-
nih blokova nastalo je najvjero-
jatnije u IV. st. pr.n.e.”
Daorson je najvjerojatnije ra-
zoren 44.-43. g. pr.Kr., kada su mu
presudili ratoborni Delmati, stalni
suparnici Daorsa, i nakon toga više
nije bio nastanjivan. dva bloka iste veličine. Način gradnje podsjeća na zidove
Čitavo naselje može se podijeliti na tri glavne cjeline: u drevnoj Mikeni i Tirintu, ali i u starim gradovima Južne
stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Utvrda zauzima Amerike kao što su Sacsayhuaman i Ollantaytambo.
središnji dio površine od oko sedam tisuća kvadratnih meta- Ostaje zagonetka tko je i kada podigao ovaj grad.
ra, te je zbog svog položaja u literaturi najčešće nazivana Osamdesetih godina prošlog stoljeća meksički istraživač
akropolom. Ostaci planski organiziranog naselja prostiru se Robert Salinas Price uzburkao je javnost svojom pret-
istočno i sjeveroistočno od akropole, izvan utvrđenog dijela. postavkom da je Daorson antička Troja, a sudeći po mega-
Sudeći po nalazima, Daorson nosi mnoga obilježja litskoj gradnji, moguće je da Daorson nije ni ilirski, ni
helenističkog grada, a o visokom stupnju kulture svjedoči, između helenistički grad, već nešto daleko starije. 
ostalog, i kovanje vlastitog novca. Novac koji se ovdje kovao u III.
i II. st. pr.Kr. sličan je onome iz grčkih kolonija na Jadranskoj Damir Krivdić i Nives Lozar

58 NOVA AKROPOLA 51
Ako ste mislili da je filozofija previše teorijska, suhoparna i dosadna, krajnje je vrijeme da nadiđete
tu zabludu današnjeg shvaćanja. Filozofija je prije svega praktična, što znači da se odnosi na ono
znanje koje možemo upotrijebiti u našem svakodnevnom životu. Veliki filozofi i učitelji mudrosti
ostavili su nam iskustvo i drevna učenja, koja i nas ljude modernog vremena mogu podučiti kako
biti hrabriji, vedriji i sretniji, odnosno kako živeći svjesno i odgovorno možemo postali bolji i zado-
voljniji samima sobom.
 Do sada objavljeno u
Marko Tulije CICERON, rimski gov- izdanju Nove Akropole:
ornik, filozof i državnik, čovjek je
u kojem su ujedinjeni duboko filo-
zofsko promišljanje o osnovnim
životnjim pitanjima i neumor-
no javno djelovanje za dobrobit
Rimske republike. On piše:"...
kad biramo kojoj od dužnosti
dati prvenstvo, neka prednost
dobije ona vrsta dužnosti koju
nalaže dobrobit ljudskog društva.
Doista, promišljen čin ići će za
znanjem i razboritosti, te tako
biva da promišljeno djelovati vri-
jedi više nego razborito samo
promišljati."

Konfucije, veliki učitelj drevne Kine,

utemeljio je jedan od najvećih sus-
tava religijske i filozofske misli.
Utjecaj Konfucija i njegovog učenja
na kinesku civilizaciju je tako velik
da se ona slobodno može nazvati
konfucijanskom.
Njegov ideal je čovjek plemeni-
tog karaktera koji svoje dužnosti
obavlja nesebično i predano na
dobrobit zajednice. Plemenit
čovjek nije savršen mudrac, ali
se od običnog čovjeka razlikuje
po tome što je neumoran u svom
učenju i nastojanju da oplemeni
svoju vlastitu prirodu.

Detaljnije

Knjige i časopise, osim u knjižarama, možete kupiti ili naručiti u našim podružnicama ili
na adresi uredništva: Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

OSIJEK: D. Neumana 6, 031-200 630 ZADAR: J. Vidulića 5, 023-251-009

ISSN 1330 - 9714
PULA: Uspon na Kaštel 2 ZAGREB: Habdelićeva 2, 01-481 2222
RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051-213 020 fax: 01-2330 450
SPLIT: Slavićeva 47, 021-486 366 www.nova-akropola.hr