BROJ 59 - CIJENA 20 KN

Atenska škola • Moć mita • Beethoven

Immanuel Kant • Nasilje našeg vremena
Posjetite nas na našim internetskim stranicama

A k tivn Pu blik P r e d av
osti acije anja

Z a p ro R e p ro Z anim
čitat i dukci j e l j i vo s t i

w w w.n ola .hr

ova - ak r o p
 RIJEÈ UREDNIKA
Andrija Jonèiæ
O
tuđenost je postala sveopći problem današnjeg
čovjeka. Nastala kao posljedica dehumanizirane
slike svijeta, oduzela je ljudima zdrav odnos
prema sebi, drugima i prema životu uopće. Zahvatila je
sve slojeve društva. Djeci uskraćuje bezbrižno djetinjstvo
i opterećuje ih problemima njihovih roditelja. Mlade
izlaže opasnim porocima i besmislenim avanturama u
kojima utapaju svoju mladost. Odraslima nameće umje­
tne potrebe i obaveze, tako da nemaju vremena za ono
što bi zaista htjeli, a one starije odbacuje poput istrošene
ambalaže tretirajući ih kao suvišan teret društva. Čak i
kada je prepoznata, uzima svoj danak, gutajući poput
živog pijeska i one koji joj se nastoje oduprijeti.
Otuđenost je zarazna društvena bolest u kojoj
se ljudi ponašaju protivno svojoj prirodi. Prenosi se s
čovjeka na čovjeka, a njen je uzročnik bilo koji primjer
nehumanog ponašanja koji infektivno djeluje na druge
ljude, potičući ih da se ponašaju slično. Osim ovakvim
neposrednim kontaktom, ova se zaraza prenosi i putem
svih suvremenih medija, što joj omogućuje neograničeno
širenje u svijetu. Ova se pandemija pogotovo lako širi
među djecom koju napada u sve ranijoj dobi.
Postoje tri osnovna aspekta ove bolesti. Prvi je
“obična” otuđenost u kojem čovjek iskazuje vlastite
primjere nehumanog ponašanja, nastojeći se afirmirati
ili steći neku korist pod svaku cijenu. Naredni aspekt
59 NOVA AKROPOLA
je oblik praznovjerja, odnosno stanje kada čovjek o sve­
mu ima svoje mišljenje koje je stvoreno bez kriterija,
uzimajući ga za gotovu istinu. Treći aspekt je fanatizam u
kojem “oboljeli” sve one koji ne misle kao on doživljava
kao svoje vlastite neprijatelje.
Poznat je samo jedan lijek za ovu društvenu bolest,
a to je pravi primjer humanog ponašanja. Nažalost, ovaj
se lijek rijetko primjenjuje u društvu u kojem je sve
podređeno brzoj zaradi. Zbog istog razloga nedovoljno
je prisutan u sustavu obrazovanja, a pogotovo u sred­
stvima komunikacije. Dodatna je poteškoća i u tome
što se “oboljeli” obično međusobno udružuju prema
vrsti svoje bolesti, čime se znatno umanjuje mogućnost
liječenja.
Ipak, život uvijek nudi neki izlaz. Tako i današnja
globalna kriza pomaže da se lakše uoči negativne po­
sljedice otuđenosti. U svakom slučaju, kriza nudi
mogućnost za promjenu ponašanja i pruža priliku da
se svjesnije suprotstavimo ovoj društvenoj bolesti. To je
dobro uočio poznati znanstvenik Albert Einstein kada je
poručio: Ne pretvarajmo se da će se stvari promijeniti
ako nastavljamo raditi po starom. Kriza može biti
pravi blagoslov svakom čovjeku, svakom narodu. Jer,
svaka kriza donosi napredak. Kreativnost je rođena iz
patnje kao što se dan rađa iz mračne noći. Upravo se
iz krize rađaju izumilaštvo, otkrića i strategije. q
3

Na naslovnoj strani:
Prizor iz freske Atenska škola
Rafaela Santija
NOVA AKROPOLA broj 59
travanj - lipanj 2009.
Glavni i odgovorni urednik: Andrija Jončić
Urednik broja: Ivan Tomašević
Tehnički urednik: Atila Barta
Redaktura: Dijana Kotarac
Lektura i korektura:
Branka Žaja, Robert Čokor
Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac,
Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja
Tisak:
Zrinski d.d., Čakovec
Izdavač:
Kulturna udruga
NOVA AKROPOLA
Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb
Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450
Internet: http://www.nova-akropola.hr
ISSN 1330-9714
Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u
Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje
pod brojem 1131.
Naklada: 1000 primjeraka
PRETPLATA
Pretplata za pet brojeva iznosi 75,00 kn.
Poštarina iznosi 25,00 kn. Ispunite opću
uplatnicu na iznos od 100,00 kn s naznakom
“za časopis” na žiro račun broj: 2360000-
1101556170 kod Zagrebačke banke d.d.
Nova Akropola - kulturna udruga,
Habdelićeva 2, 10000 Zagreb.
Kopiju uplatnice pošaljite na adresu
uredništva nakon čega ćete svoje primjerke
časopisa dobivati na kućnu adresu.
4 NOVA AKROPOLA 59
SADRŽAJ
3 RIJEČ UREDNIKA
Andrija Jončić
aktualno
6 KAMO IDE NAŠ SVIJET?
Delia Steinberg Guzmán
Odgovor na ovo pitanje obično izaziva podijeljenost na dva radi­
kalna stajališta, suprotna i nepomirljiva: beznadežni pesimizam i
prostodušni optimizam. Kamo ide naš svijet? Prema ostvarenju vla­
stite sudbine, a mi ljudi dio smo toga.
psihologija
8 NASILJE NAŠEG VREMENA
Marijana Starčević Vukajlović
Nasilje i silina destruktivnih emocija kod mladih ozbiljno zabrinjavaju.
No, ponašanje mladih samo odražava kulturu u kojoj se razvijaju.
Adolescentna kriza, u pozadini koje je otpor prema općeprihvaćenim
vrijednostima, obilježje je suvremene civilizacije. Mladi nisu sigurni u
vrijednosti odraslih jer ih i odrasli samo deklarativno zastupaju.
filozofija
12 IMMANUEL KANT
Sonja Preis-Bedenik
Immanuel Kant, filozof prosvjetiteljstva i jedan od najutjecajnijih filo­
zofa uopće, svoju filozofiju naziva kriticizmom jer se kritički osvrće na
spoznajnu moć uma. U svojim djelima daje odgovore na tri osnovna
pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu nadati?
mitologija
16 MOĆ MITA
Lada Ilić Puharić
Od najstarijih dana povijesti čovječanstva susrećemo se s mitskim
pričama. One se nalaze u korijenu svake kulture. U njima je čovjek
nalazio smjernice, savjete, putokaze za koračanje vlastitim životnim
putem.
biografije
22 IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ
Marina Obradović
Vjerojatno nema djeteta, a ni odrasle osobe koja nije čula za Šegrta
Hlapića ili Šumu Striborovu. No tek će manji broj njih znati da je Ivana
Brlić­Mažuranić bila prva žena član tadašnje JAZU (danas HAZU), te
čak dva puta bila predlagana za Nobelovu nagradu za književnost.
umjetnost
28 ATENSKA ŠKOLA
Johanna Bernhardt
Rafaelovo remek­djelo Atenska škola nadahnuto je tradicijom klasične
Grčke i Rima i simbol je renesanse – povratka i obnove svevremenih
ljudskih vrijednosti. Slika nas poziva da zaronimo dublje u nju kako
bismo stupili u pravi dijalog s filozofijom.
 tradicija
32 SREDNJOVJEKOVNI VRTOVI
Suzana Dobrić Žaja
Tijekom čitavog srednjeg vijeka jedna od najvažnijih karakteristika vrta bila je nje­
gova zatvorenost prema okolnoj prirodi, što je djelomično posljedica nesigurnih
vremena, a dijelom izraz jedne općenite srednjovjekovne potrebe za zatvaranjem
i samodostatnošću.
iz svijeta biljaka
38 RUŽA
Martina Popović Novosel
Ruža, omiljeni cvijet bogova i ljudi, u trajnoj je i snažnoj vezi sa zapadnim
čovjekom kao niti jedan drugi cvijet. Kroz tisuće godina mirisna kraljica vrta
preselila se u priče i mitove, postale snažan simbol te motiv umjetničkih djela,
nadahnuće pjesnicima, misticima, vladarima…
crtice
42 Sredozemna medvjedica * Što je placebo učinak?
glazba
44 LUDWIG VAN BEETHOVEN
Franko Maglica
Beethoven, jedan od najvećih glazbenika svih vremena, glazbu je doživljavao kao
most koji spaja ljude; kao most koji ujedinjuje srca i misli svih ljudi na njihovu
trnovitom putu prema sreći. On nije ostavio mnogo glazbenih djela, ali je njegova
uzvišena glazba izrazila svu njegovu borbenost, humanost i ljubav prema prirodi
i čovjeku.
arheologija
48 8000 VINKOVAČKIH GODINA
Jasenka Grgljanić
Na nevelikom vinkovačkom području smjenjivali su se mnogi narodi sa svojim
specifičnim kulturnim obilježjima, načinom života i stanovanja, običajima i vje­
rovanjima. Arheološki podaci govore o kontinuiranoj naseljenosti ovog kraja u
proteklih 8000 godina.
mistika
52 JACOB BOEHME
Mario Piškur
Jacob Boehme, njemački mistik i filozof, premda formalno neobrazovan, kroz
niz vizija stječe sposobnost da očima duše vidi u dubinu stvari. Otuda je i poteklo
čitavo njegovo učenje. U svojim djelima Boehme iznosi mistični i metafizički
sustav u kojem razrađuje svoje viđenje Boga, čovjeka i prirode.
zanimljivost
57 PRONAĐENA NAJSTARIJA KRŠĆANSKA CRKVA?
kratka priča
58 MOŽDA JEST, MOŽDA NIJE

59 NOVA AKROPOLA 5
 aktualno

KAMO IDE NAŠ

SVIJET? Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Me|unarodne organizacije Nova Akropola

6 NOVA AKROPOLA 59

O
bično pred ovim pitanjem na­
staju dva radikalna stajališta,
suprotna i nepomirljiva: najveći
i beznadežni pesimizam i najfanatičniji
i prostodušni optimizam. Pakao i raj.
Prema krajnje optimističnom
stajalištu, naš svijet slijedi ravnu
i uspinjuću liniju na kojoj se ne
primjećuju važni događaji. Stvaranje
i napredak su stalni. Danas više nego
jučer, a manje nego što će to biti su­
tra... Nema prepreka, nema teških
problema; naprotiv, postoje samo
ljubav i razumijevanje u skladnoj ljud­
skoj obitelji.
Neprijateljstvo, sukobi i pogreške
tek su nestašluci bez velike važnosti
koji se lako mogu ispraviti dobrom
voljom i osmijehom. Jedina sjena koja
pomračuje ovu sretnu panoramu upra­
vo su ljudi koji ne dijele ovo stajalište,
crni proroci koji kvare prostodušnu
radost onih koji vide ili tumače stvari
onako kako im se čine ugodnijima.
Kao da se kreću kroz povijest gotovo ne
ostavljajući tragove.”
Prema pesimističkom viđenju,
civilizacija se strmoglavljuje u propast.
Danas je gore nego jučer, ali bolje nego
što će to biti sutra. Nazadovanje ljudske
vrste je očigledno, a kao uzroci se ističu
različiti razlozi. Među njima se pose­
bno navode nedostatak duhovnosti, ili
konkretnije, udaljavanje od ove ili one
religijske forme, nerazumijevanje ove
ili one društvene i političke forme.
Znanost je također zlokobna: što
su veća znanja, to su veće nesreće i
gori način na koji čovjek primjenjuje
ta znanja. Umjetnost je tek vulgarno
nadraživanje osjećaja... Nalazimo se
pred potpunom propašću; sve ide loše
i ne postoje rješenja.
Preostaje samo čekati kraj svijeta,
veliku katastrofu o kojoj postoje brojna
predskazanja svih vrsta unutar široke
lepeze negativnog.
Zato se još jednom pitamo: kamo
ide naš svijet? Zar imamo samo ove
dvije mogućnosti, samo ova dva načina
gledanja na život, naš sadašnji život?
59 NOVA AKROPOLA
aktualno
Ako objektivno analiziramo naše
vrijeme, nemoguće je izbjeći ideju
krize. Puno je toga uništeno, nekori­
sno, zaboravljeno ili izgubljeno, previše
potrošeno... ali u svemu postoji velika
težnja za promjenom, iako se ne zna
što je to što se želi promijeniti, niti ko­
jim smjerom krenuti za najuspješnije
promjene.
Bezvremeni moral, osjećaj da
postoji nešto što je iznad sadašnjeg
postojanja, raspršio se u svijesti, ili
drijema duboko u nesvjesnom, ili
tu i tamo proviri, ali biva nadglasan
dezorijentiranim mnoštvom. Ljepota,
hrabrost, poštenje, uglađenost dobrog
ukusa, tankoćutnost ljubavi i konačno
duhovnost, skrivaju se poput sramotnih
nedostataka dronjcima mode, ironije,
sirovosti i nasilnosti. Na prvi pogled
uočava se individualna i kolektivna
agresivnost, potpun nedostatak tole­
rancije, međusobno omalovažavanje i
osvetoljubivost na svim razinama.
Zar ne postoji, dakle, nikakav
tračak svjetla?
Naravno da postoji. Svjetlo posto­
ji čim smo sposobni razmišljati o
onome što se događa, analizirati ono
što vidimo i iz svega izvlačiti iskustva.
Svjetlo postoji čim smo u stanju sanjati
neki novi i bolji svijet, a istovremeno
vježbati volju kako bismo ga pretvorili
u stvarnost. Svjetlo postoji čim i dalje
nastavljamo čitati uvijek žive stranice
povijesti kroz koje učimo da smo dosad
uvijek nadilazili gorke i teške trenutke.
Tako se najveći optimizam izražava
kroz čvrstinu i inteligenciju kako bismo
izbjegli ponavljanje pogrešaka i obno­
vili se kroz ono što smo spoznali.
Kamo ide naš svijet?
Prema ostvarenju vlastite sudbi­
ne, a mi ljudi smo dio toga. Vrijeme
je da postavimo novo pitanje: jesam li
spreman u tome aktivno sudjelovati? U
potvrdnom odgovoru leži mogućnost
da to i ostvarimo. Sad je trenutak. q
7

NASILJE NAŠEG
VREMENA
N
eki govore da je nasilja uvijek
bilo, samo se o njemu nije to­
liko govorilo. Sada smo postali
humaniji i netolerantniji na nasilnička
ponašanja pa o tome više pričamo.
Drugi govore da nikada nije bilo toliko
nasilja kao danas.
Činjenica jest da otkad postoji
čovjek postoji i nasilje. U vremenima
8 NOVA AKROPOLA 59
psihologija
Marijana Starčević Vukajlović
kad je čovjekova svijest bila usmjerena
na borbu za opstanak, agresivno je
ponašanje bilo korisno u obrani i na­
padu jer preživljavali su oni borbeniji i
jači. Ponekad je nasilje bilo posljedica
straha od različitosti, nerazumijevanja
tuđeg svjetonazora ili kulture. Na glo­
balnom planu, tijekom cijele povijesti
čovječanstva nije bilo vremena kad se
nije vodio neki rat i kad se nasiljem nije
nastojala steći neka korist. Doista, uvi­
jek je bilo nasilja proizašlog iz pogrešnih
uvjerenja, osjećaja ugroženosti, pohlepe
za tuđim.
No, ono što naše vrijeme čini
drugačijim i što zastrašuje jest eskalaci­
ja nasilja u kojem svatko može postati
 psihologija

žrtva bezumnog, besmislenog nasilja

koje je samo sebi postalo svrhom.
Još prije samo nekoliko dese­
taka godina mogli smo mirno šetati
gradovima bez straha da će nas netko
osakatiti ili ubiti samo zato što mu je
dosadno. I tada je postojala dosada,
ali nikome nije padalo na pamet da je
lijek za dosadu iscipelariti slučajnog
prolaznika. Nije bilo potrebe da se
škole uočljivim pločama označavaju
kao mjesta nulte tolerancije na nasilje.
Podrazumijevalo se da takve tolerancije
nema, a oni koji bi prekršili to nepi­
sano pravilo bili bi obilježeni kao loši i
problematični, odbačeni od nenasilne
većine. Odlazilo se na nogometne sta­
dione i strastveno navijalo za svoj klub,
ali nije bilo potrebe donositi zakon o
navijačima kako bi se od nasilne rulje
zaštitili stvarni ljubitelji nogometa ili
inventar stadiona. Nekada je čak i u
tučnjavama uličnih bandi bilo nekog mišljenja i pokušavaju objasniti razloge, vne emocije, koji se zanose nasilnim
kodeksa ponašanja i osjećaja časti pa je no čini se da su i oni zatečeni eskalaci­ ideologijama, koji svoje samopoštovanje
npr. bilo kukavički tući slabijeg od sebe jom besmislene okrutnosti. Činjenica i osjećaj vrijednosti pronalaze u sirovoj
ili nekoga tko leži na podu. Cijenila se da je neki mladi čovjek razvio osobnost fizičkoj sili?
hrabrost, ali ne okrutnost. koja je potpuno neosjetljiva na tuđu
Prije samo nekoliko desetljeća patnju i koja užitak ili olakšanje pro­ PONAŠANJE MLADIH
bilo je nezamislivo da neki adolescent
dođe u školu i puca po učenicima i
nalazi u premlaćivanju i ubijanju dru­
gih ljudi, ništa ne objašnjava. Pitanje
ODRAZ JE KULTURE
profesorima s namjerom da ubije. nije kakav je taj mladi nasilnik, nego U KOJOJ ŽIVE
Danas svega toga ima. Psiholozi, zašto je takvim postao? Zašto je sve više
psihijatri, sociolozi iznose svoja stručna mladih ljudi kojima vladaju destrukti­ Početkom prošlog stoljeća poznata
etnologinja i psihologinja Margaret
Mead, proučavajući ponašanje mladih
u tri polinezijska plemena, ustvrdila
je da se adolescentna kriza ne javlja
u kulturama u kojima, u formi inici­
jatskog obreda, postoji jasan prijelaz
iz djetinjstva u odraslo doba. Svakom
je mladom čovjeku bilo jasno što se
od njega očekuje, koje osobine mora
izraziti i kako se treba ponašati da bi
bio prihvaćen u svijet odraslih. Sve dok
to nije mogao, zajednica ga je sma­
trala djetetom i tako se prema njemu
ponašala. U uređenom društvu, koliko
god ono bilo prema našim mjerilima
primitivno, ukoliko postoji jasan sustav
vrijednosti i svatko ima svoje mjesto
i ulogu, mladi čovjek bez većih kriza
ulazi u svijet odraslih.

59 NOVA AKROPOLA 9

Ponašanje mladih odraz je kulture
u kojoj se razvijaju. Adolescentna kriza,
čije su karakteristike buntovništvo, ot­
por prema autoritetu i vladajućim vri­
jednostima, karakteristika je suvremene
civilizacije. Mladi više nisu sigurni u
vrijednosti odraslih jer ih i odrasli sa­
mo deklarativno zastupaju. Tumačiti
nekome da treba pomagati drugima,
biti pošten ili trudom i naporom posti­
zati uspjeh, dok svakodnevno promatra
svijet u kojem se ništa od toga stvarno
ne cijeni, nije samo licemjerno, nego
i uzaludno. Ako se mladima ne nude
nedvosmisleni kriteriji vrijednosti,
ako im se ne postavljaju jasni ciljevi
koje moraju postići kako bi ih društvo
poštivalo, ako im odrasli nisu uzori u
ostvarenju tih ciljeva i življenju tih
vrijednosti, onda se javlja kriza,
lutanje, praznina.
No, nasilje našeg vremena
nije više posljedica samo adoles­
centne krize kroz koju se preispi­
tuju vrijednosti svijeta odraslih.
Ono je posljedica potpunog
izostanka istinski vrijednih ciljeva.
Naša je kultura postala kultura
primitivizma i gubitka ljudskog
10
psihologija
dostojanstva u kojoj je za novac sve
moguće prodati i kupiti, kultura u ko­
joj se podilazi strastima i nagonima i
ne nalaze argumenti zašto to nije do­
bro. Sadržaji koji odgajaju i opleme­
njuju ljude postali su toliko rijetki, da
je prosječan čovjek izgubio sposobnost
njihovog primanja pa su mu nezani­
mljivi i nerazumljivi. I tada, pod izgovo­
rom “ljudi to traže”, iz novina, časopisa,
televizije, zapljuskuju nas sadržaji koji
podilaze najnižim ljudskim nagonima.
Zar očekujemo od mladog čovjeka da
se snađe u takvoj kulturi, ugasi televi­
ziju, skrene pogled s časopisa, otrgne
se od banalnosti, vulgarnosti, surovosti
i u sebi pronađe putokaze prema ple­
menitosti, suosjećanju, ljudskoj vrlini?
ZABORAVLJENI
MORAL
Kada su bogatog poslovnog čovjeka, koji
je nekoj siromašnoj afričkoj državi sku­
po prodavao vodu, pitali je li moralno
to što radi, odgovorio je protupitanjem
– “a što je to moral?” – i nastavio o
etičkim principima poslovanja kojih se
njegova kompanija strogo pridržava.
Danas je pojam morala toliko
relativiziran i obezvrijeđen da se čovjek
doista ponekad pita čemu uopće moral
služi i zašto bi trebao biti moralan. S
druge strane, u religijama i tradicio­
nalnim filozofskim učenjima ističe
se velika važnost morala, kako za po­
jedinca, tako i za zajednicu u kojoj živi.
Moral i moralno ponašanje, kao
vidljive manifestacije posjedo­
vanja ljudskih vrlina, odraz su
usklađenosti čovjeka sa samim
sobom i preduvjeti skladnih
međuljudskih odnosa.
U drevnom je Egiptu
moralno ponašanje bilo poka­
zatelj usklađenosti čovjeka s
božanskim zakonom. Sačuvani
NOVA AKROPOLA 59

tekstovi govore o staroegipatskom
poimanju morala:
“Želiš li raditi dobro i osloboditi
se svega lošeg, čuvaj se pohlepe koja
je neizlječiva bolest.”
“Postavljanje prepreka (božan­
skom) Zakonu jest otvaranje vrata
nasilju.”
“Ne nanosi bol drugima ako ne
želiš da Bog nanese bol tebi. Jer ako
itko krene putem nasilja da bi sebi
priskrbio obilje, Bog će mu uskratiti
kruh iz ustiju. Čini li to kako bi tlačio
druge, ne sumnjaj da će ga na koncu
Bog učiniti bespomoćnim. Ne stvaraj
bol među sebi sličnima jer to nije
božanska volja.”
Na drugom kraju svijeta, u Kini,
Konfucije govori da moral unosi red u
čovjeka, a moralno ponašanje odražava
vladavinu onog najboljeg u njemu,
njegovog uma koji prepoznaje nebeski
red i harmoniju. Skladni odnosi među
ljudima posljedica su moralnog sklada
unutar svakog pojedinca. Nemoralno
ponašanje posljedica je neznanja i
nerazumijevanja, kaže Konfucije, i zato
ljude treba učiti vrlini i odgajati moral­
nom ponašanju.
Sokrat je tvrdio da u svima postoji
jednaka sklonost ka dobru i da nitko ne
griješi namjerno. No, čovjek ipak čini
zlo jer nema znanja, i zato je svima
potrebno učenje, vježbanje i odgoj.
Platon govori da vrlina odražava
zdravlje duše. Duša ima tri dijela, na­
gonski koji se brine za tjelesne potrebe
čovjeka, osjećajni kroz koji progovaraju
emocije i umni koji jedini može vidje­
ti istinu i zato treba odlučivati i upra­
vljati ljudskim ponašanjem. Ukoliko
svaki dio duše izvršava svoju zadaću,
duša je zdrava, a u djelovanju čovjeka
prepoznajemo vrlinu. Problem nastaje
kada čovjek misli osjećajima i odlučuje
nagonima, pa u njegovoj duši vlada
nered. No, vrlina se može naučiti i tada
je vidljiva u ponašanju.
Danas nam ove misli zvuče kao
anakronizam. Pa tko još razmišlja o
tome što su govorili ljudi prije nekoliko
tisuća godina, tko još čita Konfucija ili
59 NOVA AKROPOLA
psihologija
Platona, tko uopće nešto čita? Današnji
čovjek razmišlja o zdravlju tijela, a ne
duše. Razmišlja kako steći što više nov­
ca i što za njega kupiti, a ne o vrlini i
važnosti morala. Današnji čovjek nema
vremena razmišljati o tako nepraktičnim,
udaljenim, zaboravljenim temama.
No, zašto smo onda zatečeni
nasiljem našeg vremena? Zaboravljamo
da čovjek ne postaje ljudsko biće sa­
mim rođenjem, tako dobiva samo ljud­
sko tijelo. Ljudske se osobine stječu
odgojem i učenjem.
NAŠA brata. Kome ću sada govoriti? Čovjek
ODGOVORNOST
Ljudska je priroda sposobna za veli­
čanstvena djela, ali i za najužasnije
stvari, što nam nasilje našeg vremena
sve češće zorno pokazuje. Moralna
dezorijentiranost naše civilizacije i kul­
ture potiče izražavanje čovjekove na­
gonske i animalne prirode. No, moralni
raspad nije karakteristika samo naše
civilizacije. Svaka civilizacija imala je
svoje uspone i padove. U vrijeme deka­
dencije Egipta i raspadanja sustava
vrijednosti, Egipćani su nam kao upo­
zorenje ostavili ovakav opis svog Egipta:
“Vidio sam tu zemlju uronjenu u
bol i patnju. Sada uspijeva onaj koji
nikada ne bi uspio. Podiže se oružje
za borbu jer zemlja živi u neredu.
Prave se bakrena koplja da bi se krv­
lju priskrbio kruh. Ljudi se iskvareno
cerekaju. Svatko napada onog drugog.
Pokazujem ti sina preobraćenog u
tvog neprijatelja, brata pretvore­
nog u suparnika. Čovjek ubija svog
oca. Mržnja vlada među narodima i
gradovima. Riječi su srcu poput pla­
mena i ono ne može podržavati ništa
što ijedna usta govore. Država je sve
manje vrijedna, a njeni su vladari sve
brojniji. Sunce se skriva od ljudi.”
“Kome ću sada govoriti? Srca su
okrutna, svatko otima dobro svoga
koji te čini gnjevnim svojim zlom,
biva slavljen u cijelom svijetu, pri­
kriveno je njegovo zloglasje. Kome ću
sada govoriti?”
Kriza i nasilja uvijek je bilo i bit će,
no ono što je važno jest to da čovjek nađe
snage da i u takvim vremenima sačuva
vjeru u istinske vrijednosti, kako bi se
jednom opet mogla probuditi uspavana
ljudskost. Povijest nam nudi bezbroj
primjera hrabrih, plemenitih, mudrih
ljudi koji su nam vlastitim životima po­
kazali kako se živi život dostojan čovjeka.
I danas ima onih koji pokazuju da u
ovom svijetu još živi dobrota i ljudska
vrlina. Na nama je da im se pridružimo.
Sve dok to nismo spremni, i sami smo
odgovorni za nasilje i svijet u kojem je
ono moguće. q
11

I
mao sam sreću da upoznam filo­
zofa koji je bio moj učitelj. On je u
svojim razvojnim godinama imao
smjernost mladića, što će ga, kako
vjerujem, pratiti i u njegovoj najdu­
bljoj starosti. Njegovo otvoreno misa­
ono čelo bilo je sjedište nerazorive
vedrine i zadovoljstva. Najmisaoniji
govor tekao je iz njegovih usana; uvi­
jek je bio raspoložen i spreman za
šalu i dosjetku i njegovo učeno pre­
davanje bilo je najzabavniji način
ophođenja. S mnogo duha istraživao
je Leibniza, Wolffa, Baumgartena,
Crusiusa, Humea, zatim prirodne
zakone Newtona, Keplera i ostalih
fizičara. Veliko zanimanje kod njega
su pobudili i Rousseauovi spisi koji
su se tada bili pojavili: Emil i Nova
Eloisa ili Julija. Proučavao je i nova
prirodna otkrića. Izvori za njegova
predavanja bili su spoznaja prirode,
zatim moralna vrijednost čovjeka,
ljudi, naroda, povijest prirode, učenje
o prirodi, matematika i iskustvo.
Cijenio je znanje, nije bio bahat,
nije stvarao sekte ni predrasude te
ni najmanje nije bio zavidan onome
tko je pridonosio razvoju i osvjetlja­
12
filozofija
IMMANUEL
KANT Sonja Preis-Bedenik
vanju istine. Ohrabrivao je i ugodno
primoravao na samostalno mišljenje.
Njegovu je karakteru despotizam bio
stran.
Tako je Kanta doživljavao njegov
učenik Johann Gottfried von Herder,
njemački književnik i filozof. Iako je
kasnije odstupio od njegovih učenja,
svog je učitelja opisivao s velikom
zahvalnošću i poštovanjem. Poštovanje
Kanta kao čovjeka i filozofa koje mu
ukazuju i danas, više od dvjesto godi­
na nakon njegove smrti, prati njegovo
djelo nazvano “kopernikanskim obra­
tom“ u filozofiji.
Immanuel Kant rođen je 22.
travnja 1724. godine u Königsbergu
(današnjem ruskom Kalinjingradu) kao
četvrto od jedanaestero djece u obitelji
obrtnika. Njegov je otac, Johann Georg
Kant, bio njemački zanatlija iz Nemela,
u to doba najsjevernijeg pruskog grada
(danas u Litvi), dok je njegova majka,
Anna Regina Porter, bila kćer škotskog
sedlara. Obitelj mu je bila vrlo reli­
giozna i posvećivala puno pažnje vjeri,
osobnoj skromnosti, držeći se doslovne
interpretacije Biblije. U skladu s takvim
vjerovanjem, Kantov su odgoj karakteri­
zirale strogost i disciplina. Rano je po­
kazao želju za učenjem te se sa 16 go­
dina upisao na Albertinu, sveučilište u
Königsbergu. Tamo je studirao filozofiju
Naslovnica knjige Kritika čistog uma iz
1781. g.
NOVA AKROPOLA 59

Vječni mir, dio zadnje stranice
Kantovog rukopisa.
Leibniza i Wolffa pod vodstvom Martina
Knutsena, racionalista koji je dobro
poznavao znanosti i koji ga je uveo u
Newtonovu fiziku. Smrt oca 1746. go­
dine prekinula je njegove studije i Kant
je postao privatnim učiteljem u ma­
njim gradićima u okolici Königsberga.
Ipak, nastavio je s istraživanjima i u
tom razdoblju piše svoja prva djela
prirodoznanstvene tematike poput
Opće povijesti prirode i teorije neba,
rasprava o kretanju Zemlje, vjetrovima,
potresima, geografiji, antropologiji, i
druga koja se nazivaju djelima iz do­
kritičkog razdoblja i koja su bila tek
priprema za stvaranje onog što danas
nazivamo kantovskom filozofijom.
Godine 1755. postaje privatni
docent te predaje filozofiju i prirodne
znanosti, poput logike, metafizike,
fizike, matematike, morala, antro­
pologije, fizikalne geografije, no tek
1770. godine, u dobi od 45 godina,
konačno dobiva status profesora logike
i metafizike. Tada započinje njegovo
desetogodišnje tiho razdoblje u kojem
ništa ne objavljuje, već se povlači u
osamu kako bi mogao raditi u miru.
Rezultat tog osamljivanja bila je i
Kritika čistog uma, (1781.) jedno od
najvećih djela u povijesti filozofije,
koje je nakon svog objavljivanja većim
dijelom prvotno bilo ignorirano. Kant
je bio razočaran takvom reakcijom
59 NOVA AKROPOLA
filozofija
te objavljuje Prolegomenu koja mora biti usklađena sa slobo­
svakoj budućoj metafizici dom drugih unutar zajednice.), kažu
(1783.), kojom pojašnjava da je za nju rekao da je riječ o važnom
svoje ranije djelo i njegove događaju koga ne bi trebalo često po­
glavne teze. Kantova repu­ navljati. Prošaputavši “Dosta…“, na­
tacija rasla je usporedno s pustio je ovaj svijet 12. veljače 1804.
objavljivanjem važnih radova godine u svom rodnom gradu.
poput eseja Što je prosvje­ Na njegovom grobu pod sjevernim
titeljstvo? (1784.) te Osnove arkadama katedrale u Königsbergu,
metafizike morala (1785.) danas poznatom kao Stoa Kantiana,
koju slijedi djelo Metafizičke uklesane su riječi iz Kritike praktičnog
osnove prirodnih znanosti uma: Dvije stvari ispunjavaju dušu
(1786.). Drugo, revidirano uvijek novim i sve većim divljenjem i
izdanje Kritike čistog uma strahopoštovanjem što se više i ustra­
Kant objavljuje 1787. godine, jnije mišljenje njima bavi: Zvjezdano
a nastavljajući razvijati svoju nebo nada mnom i moralni zakon u
moralnu filozofiju objavlju­ meni.
je Kritiku praktičnog uma
(1788.), Metafiziku morala (1797.), KANTOVA
te Kritiku moći suđenja.
Zahvaljujući svom širokom obra­
FILOZOFIJA
zovanju i interesima, Kant je napisao Kantovu filozofiju nazivaju “kopernikan­
mnogo eseja o povijesti, vjeri, politici skim obratom“ u filozofiji. U svojim dje­
i drugim temama koji su bili dobro lima on se od objekta kao središta oko
prihvaćeni od njegovih suvremenika i koga se filozofska spoznaja do tada kre­
potvrđivali njegov eminentan status u tala okreće prema subjektu spoznavanja,
filozofiji XVIII. stoljeća. čovjeku i njegovoj stvaralačkoj ulozi u
Međutim, neki od njegovih svijetu i životu. Stvari se kreću po svijesti
najvažnijih učenika, uključujući koja ih po svojim oblici­
Reinholda, Becka i Fichtea, mijenjaju ma i mogućnostima
Kantove poglede prema radikalnim for­ percipira, raz­
mama idealizma, označavajući početak vrstava,
njemačke idealističke filozofije. Kant se
protivio takvom razvoju, što je izrazio
u otvorenom pismu Fichteu 1799. go­
dine koje predstavlja jedno od njegovih
posljednjih filozofskih djela. Njegovo
nedovršeno djelo Opus postumum
bilo je, kako mu i naslov sugerira,
objavljeno poslije njegove smrti.
Za Kanta se govori da je živio je­
dan vrlo strog i predvidljiv život te da
su susjedi navijali satove prema nje­
govim dnevnim šetnjama. Nikada se
nije ženio. Iako točan i pedantan, nije
bio nepristupačan i hladan znanstve­
nik, već je ostao vedar i duhovit do
kraja života te bio rado viđen gost
na svim društvenim događanjima u
Königsbergu. Iako je bio proglašen filo­
zofom Francuske revolucije (Svakom
čovjeku pripada ista mjera slobode
13

interpretira i koja među njima djeluje i
stvara. Kant svoju filozofiju naziva kriti­
cizmom i smatra je uvodom u filozofiju
u kome se kritički osvrće na dotadašnja
filozofska učenja, ali ne u smislu kritike
knjiga i sustava, već kritike moći samog
uma. U svojim kritikama odgovara na
tri osnovna pitanja filozofije: Što mogu
znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu
nadati?, koja se mogu svesti pod jedno
temeljno pitanje: Što je čovjek?
ŠTO MOGU ZNATI?
Ispitujući moć ljudske spoznaje, Kant
zaključuje da ne postoji spoznaja izvan
granica prirode. Sva ljudska spoznaja
zasniva se na iskustvu. Čovjek stvarnost
doživljava kao fenomen koji mu je dan
kroz oblike prostora i vremena koji
čine subjektivne oblike ljudske svijesti.
Ti oblici postoje u svijesti apriorno, kao
mogućnosti doživljaja prije doživljaja
samog, ali se očituju tek u doživljaju
izazvanom vanjskom stvarnošću.
Percepcijom vanjske stvarnosti
u ljudskoj svijesti nastaje mnoštvo
fenomena koji se povezuju u jedinstvo
pomoću misaonih oblika odnosno kate­
gorija ljudskog razuma. Te kategorije
su apriorne jer ne nastaju iskustvom,
već postoje prije svakog iskustva kao
uvjeti koji ga omogućavaju. Postoji dva­
naest kategorija razuma: u polju kvanti­
tete su jedno, mnoštvo i sveukupnost,
14
filozofija
u polju kvalitete su
realitet, negacija i
limitacija, u polju
relacije kategorije
su supstancija i
akcidens, uzrok i
posljedica i uza­
jamno djelovanje,
a u polju modalite­
ta mogućnost, op­
stojnost i nužnost.
Prema Kantu, u
ovim kategorijama
kreće se svo ljuds­
ko znanje koje se izražava u sudovima. smisao ne leži u gledanju i promatran­
Kategorije se očituju tek u iskustvu jer ju svijeta, već u odluci i djelovanju, te je
kako kaže Kant: Kategorije su bez osje­ čovjek prvenstveno djelatno i praktično
tnosti prazne kao što su pak osjetni biće. U Kritici praktičnog uma Kant se
doživljaji bez kategorije slijepi. bavi načinima spoznavanja na području
Ukratko, čovjek može spoznati moralnog života i govori o kriteriju
samo ono što mu se kao pojava daje ocjenjivanja ljudske voljne djelatnosti.
preko iskustvenih osjetnih oblika pro­ Kao prirodno biće čovjek djeluje po
stora i vremena. Ta fenomenalna, principu ugode i sreće, kao racionalno
pojavna stvarnost za čovjeka je jedini biće ravna se po razumu, a djelujući
realitet. Kakva je neka stvar po sebi po principu dužnosti postaje moralnim
je nespoznatljivo jer čovjek ne može bićem. Svako djelovanje koje ne proi­
prekoračiti granice svog iskustva ni svo­ zlazi iz dužnosti nego, primjerice, iz
je svijesti vezane uz pojavne fenomene. straha od kazne ili zbog nade u nagradu
Tako je Kant odredio granice ljudske nije moralno djelovanje. Strah i nada
mogućnosti spoznaje. ako postaju principi posve uništavaju
moralnu vrijednost djelovanja, kaže
ŠTO TREBAM ČINITI? Kant. Moralno djelovanje ima svoj
smisao i svrhu u sebi, a u dužnosti svoj
Kant čovjeka ne promatra kao teori­ autonomni izvor.
jsko, nego kao praktično biće. Ljudski
NOVA AKROPOLA 59

Ljudsko dostojanstvo je ono po
čemu čovjek dobiva svoju vrijednost
i koje je imanentno čovjeku samom.
Dužnost kao unutrašnji zakon Kant
formulira u prvom kategoričkom
imperativu koji glasi: Radi svagda
tako da možeš htjeti da princip tvog
djelovanja vrijedi kao opći zakon.
Kako u čovjeku samom leže razlozi
njegovih moralnih djelovanja, drugim
kategoričkim imperativom Kant doka­
zuje da je potrebno postupati tako da
čovječnost, kako u sebi tako i u drugi­
ma, uvijek uzimamo kao svrhu, a nika­
da samo kao sredstvo. Čovjek je osobno
odgovoran za svoje djelovanje jer je slo­
bodan i vezan na moralni zakon koji ne
predstavlja nuždu nego obvezu koja se
formulira kao trebaš tako djelovati, a
ne moraš, čime bi se negirala ljudska
sloboda. Kant ističe da svojom teori­
jom morala i moralnim zakonima nije
otkrio ništa novo, već samo znanstveno
formulirao ono što ljudski um, kada
moralno djeluje ili ocjenjuje, ima pred
očima.
Kant je rigorozno vrednovao moral­
no djelovanje te je ljudskom djelovanju
koje proizlazi iz emocionalnih motiva
poput samilosti, dobrohotnosti, ljubavi
i sl. odrekao, ne svaku vrijednost, već
moralno značenje. Po njemu, moralno
je vrijedno samo ono što je učinjeno
59 NOVA AKROPOLA
filozofija
iz dužnosti. Dužnost – nužnost jedne
radnje iz poštovanja prema zakonu.
Takvome se zakonu treba pokoravati,
čak i na štetu svih svojih naklonosti.
Dužnost je ta koja sprečava čovjeka
da padne u osobnoj vrijednosti, da
se odrekne vlastitog dostojanstva i u
najvećim životnim nedaćama. U Kritici
praktičnog uma Kant kaže: Zar čestita
čovjeka u najvećoj nesreći života, koju
je mogao izbjeći samo da je prekršio
dužnost, ne održava svijest da je ipak
održao i poštivao čovještvo u svojoj
osobi, tako da se ne mora stidjeti pred
samim sobom i plašiti unutrašnjeg
pogleda samoispitivanja?
Svako djelovanje koje proistječe
iz bilo kojeg drugog motiva, ako je u
skladu s moralnim principima, može se
nazvati legalnim, ali ono nema vrijed­
nost pravog moralnog čina. Moralnost i
legalnost dva su osnovna pojma Kantove
etike. Takvo strogo procjenjivanje ljud­
skih moralnih vrijednosti bilo je čestim
povodom kritika njegove etike.
Postojanje Boga, čija egzistencija
slijedi iz logičkog promišljanja, jedno je
od tri postulata njegove etike. Preostala
dva su sloboda volje i besmrtnost duše.
Za Kanta su oni sine qua non moral­
nog života.
U svom trećem velikom djelu,
Kritici moći suđenja, Kant se bavi
estetikom koja se prema njegovoj ter­
minologiji ne odnosi na filozofiju um­
jetnosti, već na nešto osjetilno. Tim
je radom zaokružen sustav kojim je
značajno utjecao na europsku filo­
zofsku misao i koji je po njegovim
kritičkim tezama i dobio naslov kriti­
cizma.
Posljednji veliki filozof prosv­
jetiteljstva koji je istaknuo njegov moto
Sapere aude (Usudi se znati), te je
svojim djelom sintetizirao filozofsku
misao svog vremena, prevladavajući je
svojom kritičkom analizom, otvorio je
nove filozofske vidike kojima će se upu­
titi i drugi velikani klasičnog njemačkog
idealizma poput Fichtea, Schellinga i
Hegela, i danas je nadahnuće svima
koji traže odgovore na pitanje o smislu
i vrijednosti ljudske egzistencije. q
15
 mitologija

MOĆ MITA
Iz intervjua Billa Moyersa s Josephom Campbellom,
američkim piscem i profesorom komparativne
mitologije i religije

O
d najstarijih se dana povijesti čovječanstva susrećemo s mitskim pričama. One se
nalaze u korijenu svakog naroda, svake kulture. U njima je čovjek nalazio smjernice,
savjete, putokaze za koračanje vlastitim životnim putem. Putem koji ga je trebao
dovesti do otkrivanja i ostvarivanja smisla života, do velikog jedinstva sa samim sobom, s
drugim ljudima i s čitavom prirodom. U životu današnjeg čovjeka ovim se pričama ne pridaje
takva važnost.
Joseph Campbell (1904. – 1987.), američki pisac i profesor komparativne mitologije i
komparativne religije, svojim je radom vratio mitologiju na svjetlo dana. Njemu u čast ute­
meljena je “Joseph Campbell katedra komparativne mitologije” na Sarah Lawrence Collegeu
gdje je predavao gotovo četrdeset godina.
Njegova je učionica uvijek bila prepuna studenata koje je svojim predavanjima “ostavljao
bez daha”. Govorio je kako to nisu obične pričice uz logorsku vatru, nego moćni vodiči lju­
dskoga duha. Pokazivao je kako su mitološke priče širom svijeta, ma kako izgledale različite,
u biti jednake. Njihova je univerzalna istina jednaka, ali je u različitim povijesnim razdobljima
samo ispričana na drugačije načine.
Rad Josepha Campbella utjecao je na mnoge njegove studente, kao i znanstvenike, pisce,
glazbenike, umjetnike i filmske redatelje. Jedan je od njih i njegov prijatelj George Lucas koji
je, nadahnut Campbellovom knjigom Heroj s tisuću lica, snimio svoje poznato remek­djelo
Ratovi zvijezda.
George Lucas i Joseph Campbell postali su dobri prijatelji nakon što je redatelj obznanjujući
da mnogo toga duguje Campbellovom radu, pozvao znanstvenika da pogleda trilogiju Ratovi
zvijezda. Tijekom tog posjeta i ponovnog uživanja u junaštvima Lukea Skywalkera ozario se
govoreći o tome kako je Lucas napravio “najnoviji i najsnažniji zaokret” u klasičnoj priči o
heroju. “A što je to?”, upitao ga je tada novinar Bill Moyers. “To je ono što je Goethe rekao u
Faustu, ali što je Lucas odjenuo u moderno ruho – poruka da nas tehnologija neće spasiti.
Naša računala, naši alati, naši strojevi nisu dovoljni. Moramo se osloniti na svoju intuiciju,
na svoje istinsko biće.”
“Nije li to uvreda razumu?”, pitao je novinar. “I, kako stvari stoje, ne povlačimo li se tada
velikom brzinom od razuma?”

16 NOVA AKROPOLA 59

“Ne, to nije ono o čemu se radi
u herojevom putovanju. Ne radi se
o tome da se negira razum. Baš su­
protno, prevladavajući tamne strasti
heroj simbolizira našu sposobnost
kontroliranja iracionalnog divljaka un­
utar nas. I Luke Skywalker nikad nije
bio racionalniji negoli kad je unutar
samoga sebe našao karakterne sposo­
bnosti koje su mu omogućile da se
suoči s vlastitom sudbinom.”
Na jednom od svojih predavanja
Campbell je rekao: “Cilj herojeva pu­
tovanja nije identificirati sebe s bilo
kojim od likova ili s bilo kojom moći
koju je iskusio. Konačan cilj traženja
ne smije biti ni vlastito oslobođenje ni
vlastita ekstaza, nego mudrost i moć
da se služi drugima. Jedna od mnogih
razlika između slavne osobe i heroja
jest da prvi živi samo za sebe, a drugi
djeluje da iskupi društvo.”
Istom Campbellovom knjigom
(Heroj s tisuću lica) nadahnut je i
animirani film Walta Disneyja Kralj
lavova.
Joseph Campbell umro je iznena­
dnom smrću 1987. godine, nakon kratke
borbe s rakom. Godine 1988. popu­
larna je televizijska serija s američkim
novinarom Billom Moyersom, pod
nazivom Moć mita, milijune ljudi upo­
znala s Campbellovim idejama. Radi
se o serijalu od šest nastavaka sni­
mljenom tijekom posljednjih dviju go­
dina Campbellovog života. Ovaj je serijal
zaživio i u književnom obliku pod na­
zivom Joseph Campbell: The power of
myths with Bill Moyers. Ovom prilikom
izdvajamo dio u kojem sudionici razgo­
varaju o mitu i modernom svijetu.
***
MOYERS: Čemu mitovi? Zašto
bismo obraćali pažnju na mi-
tove? U kakvoj su oni vezi s našim
životom?
CAMPBELL: Moj bi prvi odgovor
bio: Ma živite svoj život, to je dobar život
– ne treba vam mitologija. Ne vjerujem
u zanimanje za nešto samo zato što
se to nešto smatra važnim. Vjerujem
da čovjeka neke stvari na ovaj ili onaj
59 NOVA AKROPOLA
mitologija
način jednostavno zarobe. Tako se MOYERS: Onoga što smo spo-
može dogoditi da nas, uz odgovarajući sobni spoznati i iskusiti unutar
uvod, zarobi i mitologija. A ako se to i sebe?
dogodi, ako nas ona istinu zarobi, kako CAMPBELL: Da.
onda utječe na nas? MOYERS: Vi ste izmijenili
Jedan od problema koji nas definiciju mita iz “traženje smisla”
danas prate jest nedovoljno pozna­ u “iskustvo smisla”.
vanje duhovne literature. Zanimaju CAMPBELL: Iskustvo života.
nas dnevne novosti i problemi našeg Smislom se bavi um. Koji je smisao
vremena. Nekada su sveučilišta bila cvijeta? Jedna zen priča govori o tome
neka vrsta hermetički zatvorenih pro­ kako je Buddha, obraćajući se jednom
stora gdje dnevne vijesti nisu ometale ljudima, jednostavno podignuo cvijet.
pažnju usmjerenu na nutarnji život i Samo je u očima jednog čovjeka vidio
na veličanstvenu baštinu naše sjajne razumijevanje. Samoga se Buddhu
tradicije – Platona, Konfucija, Buddhu, naziva “onaj koji jest”. Nema smisla.
Goethea i druge koji govore o vječnim Koji je smisao univerzuma? Koji je
vrijednostima koje daju smjer našem smisao muhe? Jednostavno jesu.
životu. Kad postanete zreliji i ispunite I to je to. Pa i Vaš je smisao
glavne životne potrebe, te se okrenete da jeste. Toliko smo obuzeti
nutarnjem životu – ako tada ne znate postignućem nečega na iz­
gdje je ili što je to nutarnji život, požalit vanjskom planu da zabo­
ćete. ravljamo kako su nutarnje
Grčka, latinska i biblijska lite­ vrijednosti, radost življenja,
ratura nekad su bile dio općeg obra­ jedino bitni.
zovanja. Danas kad one to više nisu, MOYERS: Kako
čitava je zapadna mitološka tradicija možemo doći do takvog
izgubljena. Nekad su te priče bile živo iskustva?
prisutne. A kad priča živi u vama, onda CAMPBELL: Čitajte
prepoznajete njeno značenje u odnosu mitove. Oni nas uče
na nešto što se događa u vašem životu. gledati u nutrinu
Omogućuje nam bolje sagledavanje i tada počinjemo
onoga što nam se događa. Mi smo shvaćati poruku
time doista izgubili jer ne postoji ništa simbola. Čitajte
čime bismo taj gubitak nadomjestili. Ti mitove drugih nar­
djelići drevnih znanja koja su bila po­ oda, ne one ve­
tpora ljudskom životu i koja su gradila zane uz vašu vlas­
civilizacije i religije tijekom tisućljeća, titu religiju, jer
ustvari se odnose na duboke nutarnje skloni smo vla­
probleme, nutarnje misterije, nutarnje stitu religiju
stepenice koje treba proći, a ako su
vam putokazi duž puta kojim idete
nepoznati, morate ih sami otkriti. Ali
kad vas jednom to ulovi, bilo iz ove ili
iz one tradicije, obuzme vas osjećaj
duboke, bogate i vitalne spoznaje da se
ne želite prestati time baviti. (…)
MOYERS: Mitovi su ključevi?
CAMPBELL: Mitovi su ključevi
koji nas vode razotkrivanju duhovnih
potencijala ljudskog života.
17

tumačiti doslovno – ako čitate mitove
drugih religija, počinjete shvaćati. Mit
nam pomaže povezati um s iskustvom
življenja. Govori nam što je to iskustvo.
(...) Današnji je svijet izgubio vezu s
mitskim. Ono što učimo u školama
nije životna mudrost. Učimo tehnologi­
je, dobivamo informacije. Zanimljivo
je oklijevanje nastavnika da navedu
životne vrijednosti teme koju predaju.
U današnjoj znanosti – a to uključuje
antropologiju, lingvistiku, povijest re­
ligija, itd. – postoji težnja za specijali­
zacijom. A kad znamo koliko jedan
specijalizant mora znati da bi postao
kompetentan specijalist, možemo
razumjeti ovu tendenciju. Da biste
se bavili proučavanjem budizma na
primjer, morate vladati ne samo svim
europskim jezicima na kojima postoje
izvori o Istoku, posebno francuskim,
njemačkim, engleskim i talijanskim,
nego isto tako i sanskrtom, kineskim,
japanskim, tibetanskim i nekolicinom
drugih jezika. A to doista jest veoma
obiman posao. Takav se specijalist
zbilja ne može istovremeno pitati o ra­
zlikama između Irokeza i Algonquina.
18
mitologija
Specijalizacija teži ograničavanju
broja problema kojima se specijalist
bavi. Međutim, osoba koja nije speci­
jalist, nego generalist poput mene,
ovdje primjećuje nešto što je naučila
od jednog specijalista, ondje nešto što
je naučila od drugog – a da se pritom
nijedan od njih nije zapitao zašto se to
nešto pojavljuje i ovdje i ondje. Tako
generalist – usput, za akademike je
to pogrdan izraz – ulazi u područje
problema koji su, recimo to tako, više
općenito ljudski nego specifični za
neku kulturu. (...)
MOYERS: Vidjeli ste što se
događa primitivnim društvima
kad ih poremeti civilizacija bijelog
čovjeka. Izgube nutarnju ravnotežu,
raspadnu se, postanu bolesna. Nije
li se isto događalo i nama nakon
što su počeli nestajati naši mitovi?
CAMPBELL: Naravno da jest. (…)
dovoljno je pročitati novine. Vlada po­
tpuna zbrka. Na ovoj neposrednoj
razini života i ustroja mitovi nude
modele življenja. Ali ti modeli moraju
odgovarati vremenu u kojem živimo, a
naše se vrijeme tako brzo mijenja da
ono što je bilo prikladno prije pedeset
godina, danas više nije. Vrline prošlosti
poroci su sadašnjosti. A mnogo toga što
je u prošlosti smatrano porokom, da­
nas je nužnost. Moralni poredak mora
uhvatiti korak s moralnim nužnostima
stvarnog života u vremenu, ovdje i sa­
da. A to je nešto što ne činimo. Religija
kakva je nekad bila, pripada nekom
drugom vremenu, nekim drugim lju­
dima, nekom drugom skupu ljudskih
NOVA AKROPOLA 59

vrijednosti, nekom drugom univerzu­
mu. Vraćanjem na staro gubimo korak
s poviješću. Naša djeca gube vjeru u
religije kojima su ih podučavali i traže
odgovore unutar sebe.
MOYERS: Često uz pomoć droga.
CAMPBELL: Da. Tu se radi o um­
jetno izazvanom mističnom iskustvu.
Sudjelovao sam u nizu konferencija
iz područja psihologije koje su se ba­
vile čitavom ovom problematikom
razlike između mističnog iskustva i
psihološkog sloma. Razlika je u tome
da se onaj koji je doživio slom utapa u
vodama u kojima mistik pliva. Morate
biti spremni za ovakvo iskustvo. (…)
MOYERS: Dakle zbog toga
se radi o psihološkoj krizi ako se
čovjek utapa u vodi u kojoj…
CAMPBELL: … u kojoj bi tre­
bao znati plivati, ali nije za to spre­
man. Barem to vrijedi za duhovni
život. Transformacija čovjekove svijesti
strašno je iskustvo.
MOYERS: Puno govorite o
svijesti. Što pod njome podrazumi-
jevate?
CAMPBELL: Sastavni je dio
kartezijanskog načina promišljanja
da svijest smatra nečim svojstvenim
isključivo mozgu, da je mozak organ
iz kojeg izvire svijest. To nije točno.
Mozak je organ koji usmjerava svijest
59 NOVA AKROPOLA
mitologija
u određenom smjeru, odnosno prema
određenoj svrsi. Ali svijest postoji i u
tijelu. Čitav je živi svijet prožet sviješću.
Imam osjećaj da su na neki način
svijest i energija ista stvar. Ondje gdje
je životna energija izrazito vidljiva, po­
stoji i svijest. (…) Pokušaj tumačenja
svijesti isključivo tehničkim izrazima
osuđen je na neuspjeh.
MOYERS: Kako transformirati
svijest?
CAMPBELL: To ovisi o tome u
kom ste smjeru skloni usmjeriti svoj
um. I to je ono čemu služi meditacija.
Cijeli život provedemo u meditaciji, ia­
ko većinom nenamjernoj. Mnogo ljudi
većinu svog života provede meditirajući
o tome kako doći do novca i kako ga
potrošiti. Ako imate obitelj koju morate
podizati, vaša je briga usmjerena na
obitelj. Sve su to vrlo važne brige, ali
su većinom fizičke prirode. A kako ćete
djeci prenijeti duhovnu svijest ako je
ni sami ne posjedujete? Kako to onda
postići? Mitovi služe da nam podignu
svijest na duhovnu razinu. (...)
MOYERS: Kako da onda živimo
bez mitova?
CAMPBELL: Svatko za sebe mora
pronaći aspekt mita koji može povezati
s vlastitim životom. Mit u osnovi ima
četiri funkcije. Prva je ona mistična
– to je ona o kojoj sam pričao, gdje je
uloga mita da spoznamo koliko čudo
je univerzum, koliko čudo smo mi
sami, te da iskusimo strahopoštovanje
pred ovim misterijem. Mit otvara svi­
jet prema dimenziji misterija, prema
spoznaji misterija koji se nalazi iza svih
formi. Bez toga nema mitologije. Ako se
misterij izražava u svim stvarima, tada
univerzum postaje, recimo to tako,
19

sveta slika. Naime, naš pristup transce­
ndentnom misteriju uvijek je uvjetovan
okolnostima svijeta u kojem živimo.
Druga je kozmološka funkcija, di­
menzija kojom se bavi znanost – uloga
je mita pokazati nam kako univerzum
izgleda, ali opet na takav način da misterij
koji se nalazi u pozadini dođe do izražaja.
Danas smo skloni vjerovati da znanstve­
nici u svojim rukama drže sve odgovore.
Međutim, oni veliki među njima govore:
“Ne, mi nemamo sve odgovore. Mi vam
možemo reći kako nešto funkcionira – ali
što to doista jest?” Upališ šibicu, ali što je
vatra? Mogu oni pričati o oksidaciji, ali to
mi ništa ne govori.
Treća je funkcija sociološka – mit
podržava i potvrđuje određeni društveni
poredak. Upravo u ovoj dimenziji mi­
tovi strašno variraju od mjesta do
20
mitologija
mjesta. Tako istovremeno možemo
imati čitavu mitologiju vezanu uz po­
ligamiju i čitavu mitologiju vezanu uz
monogamiju. I obje su sasvim u redu.
Jedino ovisi o tome gdje se trenutno
nalazimo. Upravo je ova sociološka
funkcija mita postala dominantna u
današnjem svijetu – i pritom uopće ne
odgovara današnjem vremenu.
MOYERS: Što pod time mislite?
CAMPBELL: Etički zakoni. Zakoni
koji propisuju kako bi život trebao iz­
gledati u jednom dobrom društvu. Sve
one bezbrojne Jahvine stranice o tome
kakvu odjeću nositi, kako se ponašati
jedni prema drugima, i tako dalje – u
prvom tisućljeću prije Krista.
No, postoji i četvrta dimenzija
mita, i upravo bi se s njom, mislim,
danas svi trebali povezati – pedagoška
funkcija, gdje mit govori o tome kako
proživjeti život kao čovjek pod bilo
kojim okolnostima. Mitovi nas mogu
tome podučiti.
MOYERS: Što to naše duše
duguju drevnim mitovima?
CAMPBELL: Drevni su mitovi
bili osmišljeni kako bi uskladili um
i tijelo. Um može kojekuda odlutati i
željeti stvari koje tijelo ne želi. Mitovi
i obredi bili su sredstva kojima su se
usklađivali um i tijelo, način života i
zakoni prirode.
MOYERS: Dakle, ove stare
priče žive u nama?
CAMPBELL: To je doista tako.
Stepenice u razvoju čovjeka iste su danas
kao i u drevnim vremenima. Kao djeca,
odrastamo u svijetu koga obilježavaju di­
sciplina, poslušnost i ovisnost o drugima.
Sve se ovo mora u zrelosti nadići, tako
da više ne živimo život ovisni o drugima
nego s čvrstim osjećajem samoodgovor­
nosti. Nemogućnost nadilaženja ove ste­
penice osnova je neuroza. Sljedeći kritični
NOVA AKROPOLA 59

trenutak koji moramo prevladati nastupa
u trenu kad se moramo odreći svijeta u
kojem živimo – kriza odvajanja.
MOYERS: I na kraju smrt?
CAMPBELL: I na kraju smrt. To
je konačno odvajanje. Tako mit mora
služiti dvama ciljevima: inicirati mladu
osobu u svijet u kojem živi – tome
služe narodne priče – i zatim je od nje­
ga odvojiti. Narodne priče razotkrivaju
osnovnu ideju koja nas vodi ka vla­
stitom nutarnjem životu.
MOYERS: Zašto su u mitologiji
toliko prisutne priče o herojima?
CAMPBELL: Zato što je to nešto
o čemu vrijedi pisati. Čak i u popu­
larnoj literaturi glavni je lik heroj ili
heroina koji je začeo ili učinio nešto
van uobičajenog raspona ljudskih
dostignuća i iskustava. Heroj je netko
tko je posvetio svoj život nečemu što je
veće od njega samoga. (...)
MOYERS: Koja je svrha svih tih
iskušenja, ispita i muka kroz koje
prolazi heroj?
CAMPBELL: Ako ćemo govoriti o
ciljevima, iskušenja su zamišljena da
pokažu kako onaj koji je predodređen
da postane heroj doista zaslužuje da
bude heroj. Da li je on doista dorastao
ovom zadatku? Može li nadvladati opa­
snosti? Posjeduje li dovoljno hrabrosti,
znanja i sposobnosti da služi? (...) Kad
shvatimo u čemu je pravi problem
– zaboravljanje sebe, davanje sebe
nekom višem cilju ili osobi – tada shva­
timo da upravo u tome leži konačno
iskušenje. Kad prestanemo razmišljati
prvenstveno samo o sebi i vlastitom
59 NOVA AKROPOLA
mitologija
samoodržanju, tada prolazimo isti­
nsku herojsku transformaciju svijesti.
A ono čime se bave svi mitovi upravo
su različite vrste transformacija svijesti.
Dosad ste razmišljali na jedan način,
odsad morate na drugi.
MOYERS: Na koji se način
svijest može transformirati?
CAMPBELL: Ili putem samih
iskušenja ili putem prosvjetljujućih
otkrivenja. Sve je stvar iskušenja i
otkrivenja. (...)
MOYERS: Dakle, ima li hero-
izam moralan cilj?
CAMPBELL: Moralan cilj je
spašavanje ljudi, ili pojedinca, ili podu­
piranje neke ideje. Heroj žrtvuje sebe
za nešto – u tome leži moralnost heroi­
zma. Naravno, gledano iz neke druge
perspektive, moglo bi se reći da ideja
zbog koje se žrtvovao nije bila nešto
vrijedno poštovanja. No, to je samo sud
donesen iz te druge perspektive, koji
ne narušava osnovnu ideju heroizma
kojom je djelo izvršeno.
MOYERS: Zašto ste svoju knjigu
nazvali Heroj s tisuću lica?
CAMPBELL: Zato što postoji odre­
đeni tipično herojski niz djelovanja
vidljiv u pričama sa svih strana svijeta
i iz različitih povijesnih razdoblja. U
osnovi, moglo bi se čak reći da postoji
jedan jedini arhetipski mitski heroj čiji
je život uvijek iznova i na njima svoj­
stven način oživljen u mnoštvu naro­
da mnoštva zemalja. Heroj iz legendi
obično je začetnik nečega – novog
doba, nove religije, novog grada, no­
vog načina života. Kako bi začeo nešto
novo, čovjek mora za sobom ostaviti
staro i krenuti u potragu za početnom
idejom, idejom­klicom koja će imati u
potencijalu to novo oživjeti.
***
Joseph Campbell ostavio nam je u
nasljeđe svoju životnu filozofiju sažetu
u jednoj jedinoj rečenici koju je pona­
vljao kad god bi mu se za to ukazala
prilika: “Slijedite svoj žar!”
U njegovim zapisima piše: “Važno je
živjeti život s iskustvom, a time i spozna­
jom misterija koji leži u njemu i nama
samima. To daje životu novi žar, novi
sklad, novu veličanstvenost. Razmišljanje
u mitološkim okvirima pomaže nam
prihvatiti neizbježnosti koje nam donosi
ovaj svijet i njegova iskušenja. Naučimo
prepoznavati ono pozitivno u naizgled
negativnim trenucima i aspektima naših
života. Veliko pitanje koje se postavlja jest
hoćemo li biti u stanju hrabro se upustiti
u ovu avanturu.” q
Priredila Lada Ilić Puharić
21
 rubrika

IVANA
BRLIĆ-MAŽURANIĆ
Marina Obradović

22 NOVA AKROPOLA 59

V
jerujemo da nema djeteta, a isto
tako ni odrasle osobe koja nije
čula za šegrta Hlapića i šumu
Striborovu. No, malo njih zna da je
autorica tih popularnih dječjih priča,
Ivana Brlić­Mažuranić, bila prva žena
članica tadašnje JAZU (danas HAZU) i
od iste te Akademije čak dva puta bila
predlagana za Nobelovu nagradu za
književnost: 1931. i 1938. godine.
Već od prvih izdanja njezin
je nevelik opus u javnosti lijepo
prihvaćen, kako od strane književnika
i književnih kritičara, tako i djece.
Njena su djela omiljena najmlađima,
vjernim čitateljima za koje je i stvara­
la, i stotinu godina od izlaska iz tiska
njene prve knjige. Naime, prema po­
dacima hrvatskih knjižnica, Ivana
Brlić­Mažuranić već je godinama
najposuđivaniji dječji autor.
DJETINJSTVO I imao njen slavni djed Ivan Mažuranić.
MLADOST
Rođena je 18. travnja 1874. godine
u frankopanskom gradu Ogulinu, u
kraju koji je neobično voljela i nepre­
stano mu se vraćala. Obiteljska kuća
Mažuranića nažalost više ne postoji, no
gradski je muzej rekonstruirao njenu
sobu i sobu njene obitelji s originalnim
namještajem, a grad Ogulin planira
otvoriti i muzej – Kuću bajki Ivane
Brlić­Mažuranić.
Ivana potječe iz vrlo poznate
obitelji. Otac joj je bio istaknuti
državni odvjetnik, dožupan, a kasnije
i potpredsjednik Banskog stola. Fran
Mažuranić, Ivanin bratić, bio je poznati
pisac i pjesnik, a Ivanin i Franov djed
bio je veliki Ivan Mažuranić, političar,
hrvatski ban, pisac i pjesnik, tvorac
spjeva Smrt Smail­age Čengića koji je
prvi proslavio ime Mažuranića. Brojna
obitelj Mažuranić aktivno je sudjelovala
u stvaranju modernog društva, a osim
navedenih, dala je još nekoliko imena
značajnih za našu politiku i kulturu. No,
time popis slavnih osoba ove obitelji ne
završava: Ivanina baka Aleksandra, su­
59 NOVA AKROPOLA
biografije
pruga bana Mažuranića, bila je sestra
pisca Dimitrija Demetra.
Iako su svi oni snažno
djelovali na njeno nutarnje
oblikovanje, ipak je, iako
neizravno, najveći utjecaj na Ivanu
Naime, Ivana je bila još djevojčica kad
se s roditeljima doselila u Zagreb na
Gornji Grad i uz djeda provela po­
sljednje godine njegova života. U auto­
biografiji se s divljenjem i poštovanjem
sjeća djedove tjelesno i duševno
moćne osobe, te kaže: Svaka njegova
riječ (...) bila je uzvišena umom, a
još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti
etičkih nazora...
U razgra­
natoj obitelji
Mažuranić, u
vrijeme kada je
još bio živ običaj
svakodnevnih
obiteljskih oku­
pljanja oko
stola, takav se
skup često pre­
tvarao u rasprave
o pjesništvu,
književnosti
ili društvenim
zbivanjima. Odrastajući u takvom
okruženju Ivana je još kao djevojčica
pokazivala strast za čitanjem, odu­
ševljeno birajući iz bogatih kućnih
biblioteka svojih roditelja i rođaka.
Uz podršku svojih slavnih i
utjecajnih rođaka stekla je dobru
naobrazbu. Odlične poduke iz hrvat­
skog jezika dobivala je od svog strica,
profesora Antuna Mažuranića, inače
i osobnog suradnika Ljudevita Gaja.
Svoje učenje, međutim, sama je
smatrala nedovoljno sustavnim, jer
je zapravo završila svega dva školska
razreda. Uzrok je najvećim dijelom
činjenica što se obitelj, zbog očevog
posla, u njenom najranijem djetinjstvu
često selila. No, s druge strane, dobro
je ovladala s čak pet jezika od kojih je
francuski osobito voljela. Naučila ga je
u kući od svoje majke koja je također
potjecala iz ugledne obitelji.
Ivana provodi mladenačku dob
između života u gradu, dugih ljetovanja
na varaždinskom brijegu, u majčinom
obiteljskom ljetnikovcu, te putovanja u
Ogulin i Novi Vinodolski, zavičajni kraj
Mažuranića. Upravo tu, u tim idiličnim
krajolicima i netaknutoj prirodi začeta
je želja da se posveti pisanju.
Ovi su njeni mladenački snovi
dobili krila u ljeto kad je kao petnaesto­
godišnjakinja imala priliku bolje
upoznati rođaka Frana Mažuranića,
tada već poznatog pjesnika. Vrijeme
su provodili u dugim šetnjama i razgo­
vorima. Po njegovom savjetu Ivana je
počela pisati dnevnik i od tada sva­
kodnevno, marljivo ispunjava stranice
dojmovima i razmišljanjima, pomno
bilježeći važne događaje, što će puno
značiti za razvitak budućeg velikog
23

majstora pisane riječi. Uvijek je nosila
sa sobom svoju dragocjenu bilježnicu
pa su uskoro nastali i njeni prvi
mladenački stihovi.
ČUDESNE ZGODE
U osamnaestoj godini Ivana Mažuranić
udaje se za odvjetnika dr. Vatroslava
Brlića i udajom odlazi živjeti u Brod na
Savi (Slavonski Brod), gdje je i prove­
la veći dio svog života. Pred sam kraj
života vraća se u Zagreb, gdje i umire.
No, njen rodni Ogulin, rijeka Dobra
te obližnja planina Klek, u njenom su
srcu imali sasvim posebno mjesto.
Napustila ih je s četiri godine preselivši
s roditeljima u Karlovac, no uvijek će
im se iznova vraćati, što u mislima,
što u stvarnosti. ... U mojoj šestoj, a
poslije opet u dvanaestoj godini uka­
zala se prilika da proboravim neko
vrijeme u rodnom mjestu Ogulinu.
Odande potječu prvi jaki utisci kojih
se sjećam. Upravo će ta nježna sjećanja
na osebujan ogulinski kraj biti poticaj
mašti buduće književnice.
Vjetar u šumi, mirisne livade,
pitoma rijeka Dobra, sve je bilo
tajanstveno; jesu li u ovoj planini bratac
Jaglenac i sestrica Rutvica nadmudrili
zle vile, a Potjeh tražio istinu? Evo što o
tome sama kaže: Čudnovati i napadni
oblici Kleka i romantičnost Dobre
pružali su mojoj mašti toliko hrane
da sam daleko u noć prevrtala u
mislima najčudnije slike i fantastične
mogućnosti: što li se sve odigrava u
dubokoj noći oko Kleka. (...) Štoviše,
ove slike koje su mi se prikazivale,
24
biografije
nisam držala za tvorevine mašte,
već za neko otkrivenje koje mi je iz
daljine odavalo istiniti nutarnji život
Kleka. (Autobiografija)
Ivana Brlić­Mažuranić se u knji­
ževnosti javila relativno kasno. Iako
je postala majka šestero djece, nije
živjela zatvorena u svoju obitelj; uz su­
pruga je ostala aktivna u društvenom
životu koliko god su joj to dozvoljavale
obiteljske obveze. Međutim, godinama
nije pisala niti išta objavljivala jer to u
ono vrijeme nikako nije bilo u suglasju
s dužnostima žene. U svojoj biografiji
kaže: Ova borba među jakom željom
za pisanjem i među ovim (ispravnim
ili neispravnim) čuvstvom dužnosti,
podvezivala je do pred 15 godina sa­
svim moj javni spisateljski rad.
Umjesto pisanja, bila je u stalnoj
potrazi za vrijednim štivom za svoju
djecu, koje bi bilo primjereno njihovoj
dobi, a po sadržaju dovoljno zanimljivo
da zadrži njihovu pažnju. Kako kaže u
svojoj autobiografiji: Moja djeca žele
čitati – koja radost za mene (...) da
im otvorim vrata k onom bajnom
šarolikom svijetu u koji svako di­
jete stupa prvim čitanjem – da nji­
hove bistre i ljubopitne očice svrnem
na one strane života koje želim da
najprije uoče i da ih nikada s vida
ne izgube.
S vremenom se u njoj rodila ideja
da ipak na papir pretoči priče koje je
izmaštala u dugim zimskim večerima
da bi zabavila svoju djecu. Želja za
pisanjem koja je sve ove godine tinjala
u njoj, sada je konačno našla i svoju
praktičnu svrhu. Tako nastaje prva
knjižica Valjani i nevaljani ­ pripovi­
jetke i pjesme za dječake. Objavljena je
1902. u vlastitoj nakladi, za obiteljski
i prijateljski krug. Četiri godine kasni­
je izlazi joj knjiga Škola i praznici,
kojoj je kao i prvoj zbirci književnica
namijenila pedagošku ulogu. Njena
knjiga pjesama Slike tiskana je 1912.,
a sljedeće godine svjetlo dana ugledale
su Čudnovate zgode i nezgode šegrta
Hlapića, čime je Ivana definitivno
skrenula pažnju na sebe kao pisca.
Hlapićeve zgode i nezgode opisane su
jednostavno i blisko djeci, sadržavajući
u sebi elemente avanture; na granici
razigrane mašte i stvarnosti, s mnogo
iznenadnih obrata i neočekivanih
događaja. Sve skupa uključuje moral­
nu poruku da dobro i ljubav uvijek na
kraju pobjeđuju.
NOVA AKROPOLA 59

PRIČE IZ DAVNINE
Svojim Pričama iz davnine Ivana
Brlić­Mažuranić odškrinula nam je
vrata u jedan tajanstven svijet, drevan,
ali istovremeno blizak, svijet koji je
izmaštan jednako kao i stvaran. Vila
Kosjenka, div Regoč, kućni duhovi­
zaštitnici, ribar Palunko, Potjeh, Morski
kralj, Kraljica svih pčela, Zora djevojka,
bog Svarožić... stara božanstva i likovi
iz izgubljene slavenske mitologije.
Ivana Brlić­Mažuranić smjestila ih je
u njihovu prirodnu formu: mitološku
59 NOVA AKROPOLA
biografije
priču, bajku, djeci PISMO SINU IVANU
privlačnu, a pedagoški
opravdanu. Pismo koje je Ivana Brlić­Mažuranić
Teme i događanja uputila svome sinu dr. Ivanu Brliću
su životni i općeljudski 1929. godine, a koje je iduće godine
i u tom smislu ove objavljeno u Hrvatskoj reviji, broj 5,
bajke govore o stvar­ široj je javnosti manje poznato. Pismo
nosti. Junaci Priča iz je zanimljivo kako sadržajno, tako i
davnine tragaju za umjetnički, i baca svjetlo na njenu ose­
izgubljenom čistoćom, bujnu ličnost, njen spisateljski dar, od
za ljubavlju i dobrotom jednog povjesničara književnosti s pra­
koje sve osnažuju, vom nazvanim nenadmašenim. Iako
za istinom i smislom pisano bez namjere da dospije u ja­
života. Uviđaju da ih vnost, možemo ga smatrati još jednim
lakovjernost može njenim književnim biserom, koji jedno­
stajati života, da se stavnim, toplim izrazom potvrđuje da
vjernost uvijek isplati, se radi o čarobnici pripovijedanja.
da hrabrima sreća
pomaže, itd. Sve je još “Dragi Ivo!
oživjela originalnim Brod na Savi, 30.XI.1929.
zapletima i blagim, od­ Iz pisma gospođe (...) vidim da se obi­
mjerenim humorom. stinilo ono što već dugo naslućujem.
Priče iz davnine Knjiga Priče iz davnine imade već
napisane su u maniri “svoju sudbinu”. A ta je sudbina (...)
narodnih priča, vješto i uvjerljivo, pa jednaka sudbini Homerovih pjesmo­
se u javnosti pojavilo mišljenje kako se tvora. Samo što ovaj puta stizava
zapravo radi samo o interpretacijama ubrzanim tempom, 100 : 1. Jedva je
starih slavenskih legendi što je, prošlo 10 godina otkako su te priče
međutim, autorica odlučno opovrgla u izašle, a već se većina čitalaca pita:
svom pismu sinu Ivanu. Bez obzira na 'Tko je napisao te priče? Da li narod?
to, njene su priče, u kojima je vješto Puk? Ili pojedinac? Je li Homer živo
spojila elemente slavenskih mitova i biće, individuum, ili je on fikcija, le­
narodne predaje, dostojno popunile genda, pojam, duh narodne poezije?'
prazan prostor zagubljenog hrvatskog – Ovu analogiju, koju ću (ustraje li
mitološkog blaga. Tajne koje su naši sudbina) nakon nekoliko stoljeća za­
preci povjerili šumama i vodama, hvalno i radosno primiti kao najveći
jednog su dana iznenada izletjele njezin dar, želim za sada skromno
kao iskre s ognjišta jednog drevnog otkloniti.
slavenskog doma.
25
 biografije

Uspjele ili neuspjele, manjkave ili
savršene, te su Priče koli u svojoj
biti, toli u svojoj izvedbi čisto i po­
tpuno moje originalno djelo. One su
sačinjene oko imena i likova uzetih
iz slavenske mitologije i to je sva vanj­
ska veza koju one imaju s narodnom
mitološkom predajom. Ni jedan pri­
zor, ni jedna fabula, ni jedan razvoj,
ni jedna tendenca u ovim pričama
nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji
(Tko se iole bavio studijom mitologije,
moje su priče zaista ne moje, nego su
one pričanja, predviđanja, nade, vje­
rovanja i uzdanja cijele duše slaven­
skog plemena. Iz slavenske zemlje
i zraka, iz bijelih para slavenskih
voda i mora, iz slavenskih snjegova
i mećava, iz žita slavenskih poljana
stvara se i obnavlja se naše tijelo
– tijelo svih nas Slavena. A iz slaven­
skih čuvstava, ganuća, iz slavenskih
naziranja i zaključivanja sastavljena
je naša duša. Kada nam dakle us­
iz davnine) i da se kaže: 'Ovo i ovako
priča duša slavenskog plemena.”
O praktičnoj genezi Priča pitali su me
već često. Meni se riječ 'geneza' čini
odviše učena. Ona razara predodžbu
'pričanja'. Ipak se mogu sjetiti da je
zapravo bilo s genezom ovako:
Jedne zimske večeri bio je naš
dom, protiv običaja, potpuno tih.
Nigdje nikoga, sobe velike, svuda
polutama, nastrojenje tajnovito, u
pećima oganj. Iz posljednje sobe

ŠEGRT HLAPIĆ
Malim čitateljima

Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta

Hlapića.
Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hra-
bar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar
kao sunce. A jer je bio takav, zato je sretno isplivao iz
mnogih neprilika.
Hlapićevo putovanje bilo je isprva tako lako kao dječja
igrarija, pa će čitatelji na početku ove knjige reći: “Što
će Hlapiću tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako
laku putovanju? (...)
No poslije je Hlapićevo putovanje bivalo sve teže i sve opasnije, kako to već češće biva.
Pa kad čitatelji ugledaju maloga Hlapića u velikoj pogiblji i teškim neprilikama, reći
će oni: “Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponio sa sobom puno do-
brote, mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet.”
Pa upravo zato svršilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo.
No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kuće. Nikomu nije tako zlo kako je bilo
Hlapiću kod majstora Mrkonje, a bogzna bi li svaki bio takve sreće na svom putu kao
Hlapić. Čudit ćete se ionako da se i po njega sve tako dobro svršilo.
Sjednite dakle na prag i čitajte!

znade uostalom, da je nažalost naša
slavenska mitologija u svojoj cjelini
jedan sklop malone sasvim nesuvislih
nagađanja, jedno polje ruševina, iz
kojeg kao uspravni stupovi vire baš
samo imena.).
Posve je drugo pitanje nutarnja veza
koju Priče iz davnine imadu s naro­
dnim pjesništvom. S toga gledišta
pije da uronimo sasma u sebe, da
napišemo nešto ravno iz srca našega,
tada je sve ono što je tako napisano,
zaista prava slavenska narodna
poezija. U to ime i s te strane radosno
prihvaćam da se ne zamijeti ime au­
tora (premda jasno kao takav stoji
napisan na svakom primjerku Priča
– velike blagovaonice – začuje se:
“kuc! kuc!” – “Tko je?” pitam. – Ništa!
Opet: “kuc! kuc!” – “Tko je?” – i opet
ništa. Nekim tajnovitim strahom
stupih u veliku blagovaonicu, i
najednom: radosni prasak, udarac,
mala eksplozija! U velikom kaminu
prasnula je na vatri borova cjepanica,
­ na vratašca kamina izlete mi u

26 NOVA AKROPOLA 59

Dječje igraće karte "Crni Petar".
susret iskrice, kao da je roj zvjezdica,
a kad raskrilih ruke da uhvatim taj
živi zlatni darak, podigle se one
pod visoki strop i ... nije ih više bilo.
– Čitala sam u ono doba Afanasjeva
(...) – padoše mi u taj
tren na pamet
Prijevodi Ivaninih knjiga.
“domaći”. I tako onaj roj iskrica­
zvjezdica ipak bi uhvaćen – i to u
Šumi Striborovoj – i ona nastade
uslijed njih. Iza ove priče nastadoše
ostale, njih još sedam, bez ikakve
zasebne 'geneze', dakle su i one kao i
Šuma Striborova izletjele kao iskre sa
ognjišta jednog drevnog slavenskog
doma.
Šteta što se ovako raščinja nešto
čemu ipak pravi i prvotni začetak
naći ne možeš. (...)
Grlim Te, a prekrasno jesen­
sko veče zove me van u prirodu, u tu
59 NOVA AKROPOLA
biografije
neizrecivo divnu priču, kojoj, hvala
Bogu, zaludu tražimo pronaći genezu.
I.B.M.“
IVANA BRLIĆ-
MAŽURANIĆ U Noviji kritičari predlažu još jednu
SVIJETU
Prvi prijevod Priča iz davnine na
engleski jezik izašao je u Londonu već
1924. g. i to pod naslovom Croatian
Tales of Long Ago. Po svemu sudeći,
bio je to važan kulturni događaj jer je
izazvao snažnu reakciju popraćenu
osvrtima i pohvalnim komentarima
u čak tridesetak uglednih engleskih
revija i časopisa. Daily Dispatch na­
ziva Ivanu Brlić­Mažuranić hrvatskim
Andersenom, a Church Times kaže da
priče izražavaju etički genij Hrvata koji
će očarati ne samo djecu, nego
i starijima pružiti pogled u
dušu jednog malo poznatog
naroda.
Nakon što su
izašle na engleskom
jeziku Priče iz dav­
nine i roman o šegrtu
Hlapiću prevedeni su na
švedski, njemački, češki, slovački,
danski, ruski, ukrajinski, a do danas
su djela Ivane Brlić­Mažuranić izašla
na čak 40 svjetskih jezika, uključivo
kineski i esperanto. Time ona do danas
ostaje najprevođeniji hrvatski pisac.
Zapravo, možemo reći da je Ivana
Brlić­Mažuranić danas prisutnija nego
ikad: osim mnoštva
izdanja njenih djela, tu su i brojne
adaptacije za scenu, lutke, animirani
filmovi, a 1971. g. utemeljena je na­
grada za najbolji tekst namijenjen djeci
koja nosi ime naše jedinstvene Ivane
Brlić­Mažuranić.
laskavu usporedbu: zovu je hrvatskim
Tolkienom zbog toga što je poput
čuvenog J.R.R. Tolkiena vrlo uspješno
posezala za narodnim pabircima i
krhotinama oživjevši zaboravljene
mitove.
Kako vrijeme odmiče, čini se da
se njeno djelo to više cijeni, potvrđujući
time da se radi o istinskoj umjetnici.
q
27
 umjetnost

ATENSKA ŠKOLA
Johanna Bernhardt

28 NOVA AKROPOLA 59
 umjetnost

Z
amislite putovanje u prošlost, putovanje u kojem nema vremenske dimenzije, u
kojem ne postoji ni prije ni poslije. U koje biste razdoblje i u koju kulturu otpu­
tovali? Kojeg biste velikana povijesti željeli susresti? Koje biste priče iz prošlosti
ponijeli sa sobom?
Možda su Rafaelu Santiju, stvaratelju besmrtne Atenska škole, prolazila kroz glavu
slična pitanja kad mu je papa Julije II. dao zadatak da umjetnički oblikuje Stanzu della
Segnatura, privatne papinske odaje u Vatikanu. Možda mu je kao uzor poslužila suvre­
mena neoplatonička Akademija u Firenci. A možda je to ipak bilo djelo po narudžbi,
nastalo prema “scenariju” nepoznatog autora. Brojna su pitanja koja otvara to majstor­
sko djelo visoke renesanse. Koga predstavljaju muške figure na slici? Kakvo značenje
imaju njihovi pokreti, njihov položaj na slici, njihov međusobni odnos? Što je Rafael
htio reći tom slikom?
Atenska škola nije slika koju se može “konzumirati” usput. Ona traži našu punu
pozornost, poziva nas da zaronimo dublje u nju kako bismo je pročitali, potiče nas da s
filozofijom stupimo u pravi dijalog.

SLIKA KOJA PRIPOVIJEDA PRIČE

Kad prvi put stanemo pred Atensku školu, vrlo ćemo lako podleći intelektualnom iskušenju
da imenujemo svaki detalj. U lovu na imena pobjednik je onaj koji zna imena svih 58
likova. Ali ova freska sadrži puno više. Ona u osnovi pripovijeda priče. Priče o ljudima koji
se nisu rodili kao mudraci, niti kao sveci, ali su se tijekom svog života borili za to da se
približe mudrosti. Grčka riječ philosophos ne označava naime mudraca koji je savršen,
nego onoga koji voli mudrost i bori se za to da je što više ostvari u sebi i u svijetu oko
sebe. Na ovakvo nas značenje filozofije podsjećaju veliki filozofi pred našim očima. Rafael
na genijalan način spušta ideal na zemlju i utjelovljuje ga u stvarnosti. Filozofija time više
nije apstraktan, intelektualan pojam, nego se približava živom i proživljenom.
Kako bismo bolje razumjeli taj odnos, najbolje da u slučaju Stanze počnemo odozgo,
sa stropnim freskama. Točno iznad Atenske škole nalazi se kružna slika koja predstavlja
ženski lik koji personificira mudrost. Moguće ga je vidjeti u knjigama koje nose naziv phi­
losophia naturalis i philosophia moralis. To odgovara umjetničkoj praksi onog vremena
prema kojoj se apstraktni pojmovi poput mudrosti prikazuju idealiziranim ženskim likovi­
ma. Ono što je posve novo jest položaj ove slike koja više ne dominira prostorijom. Rafael
je pomiče izvan našeg neposrednog vidokruga. Možda je time htio naglasiti da su ideali
lijepi, ali zapravo daleki te da sami po sebi ništa ne govore ako nisu ispunjeni životom.

59 NOVA AKROPOLA
29

LIKOVI
Jedna od priča je ona o besmrtnom
Platonu i o njegovom jednako slavnom
učeniku Aristotelu. Ta je priča možda
i najvažnija. Rafael je upotrijebio sva
moguća sredstva kako bi ovu dvojicu
filozofa izdvojio kao središnje likove:
dao im je središnje mjesto na slici,
uokvireno svodom čiji lukovi sug­
eriraju postojanje perspektive, te ra­
sporedio ostale sudionike tako da su u
izravnom ili neizravnom odnosu bilo
s Platonom, bilo s Aristotelom. Nije
teško dokučiti glavnu misao: dvije
velike duhovne struje i njihovi isto
tako veliki očevi – Platon i Aristotel
– obilježili su zapadnu kulturu sve do
današnjih dana. Jesu li bili protivni­
ci? Ili su se nadopunjavali? Atenska
škola otvorena je za obje mogućnosti.
Udubljeni u razgovor, okrenuti jedan
prema drugome, obojica jasno poka­
zuju što znači voditi pravi filozofski
dijalog. Povijest nam također ništa ne
govori o međusobnim razmiricama ili
kritikama. No ipak, predstavljali su
suprotnosti u onome što su mislili i
poučavali, suprotnosti koje je Rafael
svojom freskom uspio prikazati.
SUPROTNOSTI KOJE suprotstavljenih svjetova koji se me­
SE NADOPUNJAVAJU
Dok Aristotel mirno stoji, Platon se
sprema dovršiti korak koji će mu u
sljedećem trenutku dati laganu pred­
30
umjetnost
nost. Obojica nose knjigu u lijevoj ruci
čime u izvjesnom smislu predstavljaju
sebe i svoju filozofiju. Kod Platona je to
Timej, jedno od metafizički najsnažnijih
djela zapadne filozofije. Platonov
život bio je obilježen potragom za
pravednošću, za mogućnostima njenog
praktičnog ostvarenja i za zakonima
skrivenim u pozadini toga. Kao vizionar
i mislilac nikad nije bio zaista shvaćen
u svom vremenu, ali ga je obilježio kao
nitko drugi.
Aristotel je predstavljen svojom
Etikom koja se, kako samo ime kaže,
više okreće zemaljskim stvarima. Kako
bi ih bolje shvatio, započinje sustavno
kategorizirati i dijeliti prirodu. Iako
je sam pripadao tradiciji univerzalno
obrazovanih, ovime je položio kamen­
temeljac sustavu moderne znanosti s
njenim različitim znanstvenim discipli­
nama.
I u gestikulaciji se ponavlja supro­
tnost; dok Platon kažiprstom pokazuje
prema nebu, Aristotel vodoravno ispru­
ženom rukom pokazuje prema zemlji.
Ni boja njihove odjeće nije slučajna.
Ljubičasta i crvena boja Platonove tu­
nike boje su neba, dok smeđa boja
Aristotelove odjeće simbolizira blizi­
nu zemlje. Dolazi do susreta dvaju
đusobno nadopunjavaju: kozmičkog
svijeta Platonovih ideja s jedne strane
i Aristotelovog svijeta zemaljske poja­
vnosti s druge.
IGRA PERSPEKTIVOM
Također je genijalna i Rafaelova igra
perspektivom. Dok mislioce koji poniru
u dubinu čovjekova bitka stavlja u po­
zadinu, sprijeda daje mjesto filozofima
predstavnicima umjetnosti i znanosti.
Je li time htio ukazati na put filozofije
i na način kako izvana možemo dopri­
jeti unutra, od manifestacija prirodnih
pojava do skrivenog bitka?
Rafael postavlja oba “junaka” svoje
povijesti filozofije na najvišu stepenicu.
Zakriljuju ih “pristalice” iz različitih sto­
ljeća, više ili manje otvoreno pripadajući
jednom ili drugom krilu. Postoje razna
nagađanja oko identiteta pojedinih li­
kova, ali za malo se njih sa sigurnošću
može reći na koga je Rafael mislio.
SOKRAT
OBAD IZ ATENE
Jedan od njih je Sokrat kojeg se
nepogrešivo prepoznaje po karakte­
rističnoj glavi i tipičnom držanju
učitelja. On je zaista bio učitelj dušom
i tijelom; i to ne samo Platonov nego i
ratnika Alkibijada koji se na slici pre­
poznaje po kacigi, štitu i maču.
Alkibijadova pustolovna vojno­poli­
tička spletkarenja bacila su Sokrata u je­
dnu od njegovih najtežih kriza. Moguće
je da je on u mladom i nadarenom
Atenjaninu vidio nasljednika mudrog
Perikla. Međutim, u takvom se trenutku
krize istovremeno u Sokratu rodio pravi
filozof, onaj koji je shvatio da njegova
filozofija mora biti pristupačna svim lju­
dima, a ne samo izabranima. Tako je
postao “uličnim filozofom” i “obadom
iz Atene” koji je svojim prodornim pita­
njima o pravom smislu života podbadao
sugrađane i vladajući sloj trome Atene.
DIOGEN ISPOSNIK
Na strani Aristotelovih istomišljenika
ne može se sa sigurnošću identificira­
ti niti jedan. Najbliži tome je Diogen,
koji leži opušteno na stubama, s
poznatom posudom pokraj sebe. Kao
NOVA AKROPOLA 59

pripadnik kiničke škole zastupao je
mišljenje da samo potpuno odsustvo
potreba i negiranje tjelesnog vodi
pravoj unutarnjoj sreći koja leži u
duhovnom. U njegovu životu nije bi­
lo nikakve udobnosti. Prema legendi,
stanovao je u staroj bačvi za kišnicu.
Kada je jednog dana vidio dijete kako
golom rukom grabi vodu s izvora,
odbacio je i svoju posudu smatrajući
je nepotrebnim luksuzom. Ne može
se sa sigurnošću reći nalazi li se na
slici nedaleko od Diogena njegov
pandan Epikur, koji istinsku sreću
pak nalazi u stremljenju za zado­
voljstvom.
PITAGORA - VIŠE OD podsjećaju da sve na svijetu slijedi zakon
MATEMATIČARA
Među filozofima prirode i umjetnicima
posebno u oči upada Pitagora, koji
na slici izgleda zaokupljen time da ha­
rmoniju prenese u notni zapis. Pitagora
je bio puno više od matematičara.
Fascinirali su ga zakoni harmonije
koji djeluju u prirodi. Tražio ih je u
glazbi, matematici, astronomiji, ali i u
suživotu ljudi.
Pripisuje mu se i osnivanje pita­
gorejske škole, filozofske škole koja u
ostvarenju ljudskih vrlina vidi najviši
cilj, temelj svake harmonije kako u
velikom tako i u malom. Platon je u
svom radu bez sumnje bio nadahnut
pitagorejskim idejama.
PTOLEMEJ kom. Jer filozofija ujedinjuje i daje
GEOCENTRIČAR
Na Aristotelovoj strani nalazimo filo­
zofe prirode koji su bili više naklo­
njeni prirodnim znanostima. Jasno se
prepoznaje Ptolemej koji u ruci drži
globus, a na glavi nosi krunu – što je
aluzija na čestu zamjenu s istoimenim
egipatskim kraljem. Utoliko Ptolemej
igra središnju ulogu jer je stvorio pto­
lemejsku sliku svijeta prema kojoj se
Zemlja nalazi u središtu svemira. Tu je
temeljnu postavku u osnovi zastupao
već i Aristotel. U neposrednoj blizini
59 NOVA AKROPOLA
umjetnost
Ptolemeja nalaze se i drugi predstavni­
ci geometrije i filozofije prirode. Jedan
je od njih Euklid – prepoznaje ga se
po krugu pomoću kojeg traži rješenje
matematičkog problema.
DOSTOJAN OKVIR
Kad se oko gledatelja umori od borbe
s mnoštvom detalja, može se dogoditi
da slika preuzme vodstvo. Odjednom
opet vidimo cjelinu i ono što nam slika
uistinu želi reći.
Uranjamo u dubine i visine neobi­
čnog, ponekad tako neshvatljivog duho­
vnog svijeta. Preko poda, čije kvadratne
ploče od tamnog i svijetlog mramora
polariteta, stiže se do podnožja stuba. Nije
slučajno da su tu četiri stepenice koje tre­
ba prijeći – četiri stepenice naše persone.
Tada se otvara prostor, široki prostor du­
ha. To je prostor koji se širi prema gore
u kupolu i završava grčkim križnim svo­
dom. Straga se kroz trijumfalni luk pruža
pogled prema beskonačnosti.
CRKVA SV. PETRA I
HRAM BOGA JANUSA
Stalno se iznova postavlja pitanje koje
su građevine poslužile Rafaelu kao
model za prikazanu kompoziciju. Jesu
li mu doista planovi za crkvu sv. Petra
bili inspiracija za kupolu? I je li stvarno
stari etruščanski Janusov luk s druge
strane obale Tibera bio predložak za
luk na ulazu? Možda je sličnost samo
slučajna.
Ako je međutim Rafael svjesno
izabrao ove uzore, rezultat je zanimlji­
va veza između kršćanske sadašnjosti i
etruščanske prošlosti.
Na svetom tlu Rima čije je teme­
lje pripremila etruščanska mudrost,
mistična disciplina etrusca, a završni
mu dodir dala kršćanska arhitektura,
uzdiže se Atenska škola kao simbol re­
nesanse, povratka i obnove starih sve­
vremenih ljudskih vrijednosti.
ZAGOVARATELJ
FILOZOFIJE BEZ
GRANICA?
Etruščanska i kršćanska arhitektura
više nisu nespojive. Jednako kao i slika
svijeta Pitagore i Ptolemeja. Ili filozofija
morala Epikura i Diogena. Ili Platonova
i Aristotelova potraga za krajnjim uzro­
prednost zajedničkom pred različitim.
Za sve ima mjesta pod krovom
filozofije koja ne sudi prema tome iz
koje filozofske škole netko dolazi, već
jedino nalazi li se na putu. Svi smo mi
u osnovi članovi jedne ljudske obitelji.
Možda nam je upravo to Rafael htio po­
ručiti svojom Atenskom školom. q
Abenteuer Philosophie 4/2007
S njemačkog prevela Akica Cvitan
31
 tradicija

SREDNJOVJEKOVNI
VRTOVI
Suzana Dobrić Žaja

N
akon raspada Rimskog Carstva
prostor čitave Europe zahvaćaju
stoljetni ratovi i opće siromaštvo
u kojima urbana kultura ostaje sačuvana
tek u tragovima. U takvim okolnostima
gotovo u potpunosti zamiru i nestaju svi
oblici klasične umjetnosti, pa tako i um­
jetnost uređenja vrtova. Crkva sa svojim
samostanima ostaje jedini nositelj kul­
ture, filozofske i duhovne misli europskog
ranog srednjeg vijeka i jedini čuvar antičke
tradicije u tim vremenima.
Upravo se u okrilju samostana ponov­
no pojavljuju vrtovi, nastali na temeljima
rimske tradicije koja je modificirana i
prilagođena novim okolnostima. Osnovna
su obilježja tipičnog srednjovjekovnog vrta
njegove skromne dimenzije i zatvorenost
prema okolnom krajoliku. Takav zatvore­
ni, ograđeni vrt, isprva se nalazio unutar
samostana, a kasnije i unutar utvrđenog
zamka ili grada, odnosno pored njih.

Bazilika sv. Pavla izvan zidina u Rimu jed­

na je od četiri papinske bazilike i druga po
veličini. Sagrađena je 324. g. u vrijeme cara
Konstantina Velikog na mjestu povijesnog
Pavlovog groba. Bazilika je tijekom stoljeća
stalno bila obnavljana i preuređivana, sve
do katastrofalnog požara 1823., koji ju je
gotovo potpuno uništio. Nakon toga obnov­
ljena je prema prvobitnim nacrtima.
Samostanski klaustar s vrtom podignut
je između 1220. i 1241. godine i smatra
se jednim od najljepših srednjovjekovnih
klaustara.

32 NOVA AKROPOLA 59
 tradicija

njaci sa svim pratećim gospodarskim

Iako povučen život razne radosti nudi, zgradama i prostorima.
Nijedna, mislim, u čovjeku više ne budi Za benediktince je rad u vrtu bio
Od vremena danog izučavanju bilja, oblik slavljenja Boga, a istovremeno je
Il’ sticanju znanja iz prirode ’krilja onemogućavao besposlicu, neprijatelja
Stvorite vrt! Nije važno koje vrste. duše. Osim toga, vrt je trebao služiti i
kao duhovno utočište i mjesto gdje su
Savjet dan ovdje nije pravilo iz teke, se redovnici u miru mogli posvetiti kon­
Uzeto iz druge ruke, pročitano templaciji i molitvi. Zbog toga su se u
u knjizi, iz škole neke, srednjovjekovnom samostanu razvila
Već plod osobne kušnje i teškoga rada, dva osnovna tipa vrta: korisni vrt i vrt za
Kojima žrtvovah užitak i odmora slada. kontemplaciju.
Korisni vrtovi bili su u prvom
Walafrid Strabon, Hortul, 840. g. redu izvor povrća, voća, te začinskog i
vrt u samostanu. Pjesma sadrži opise ljekovitog bilja za potrebe zajednice. Oni
Ovu je pjesmu napisao njemački re­ mnogih trava koje su rasle u njegovu vrtu, se dijele na vrt travâ, u kojem se uzga­
dovnik Walafrid Strabon u IX. stoljeću. kao i njihovu ljekovitu namjenu. jalo povrće i ljekovito i aromatično bilje,
Strabon (808. ­ 849.) je bio opat samo­ “Među mojim biljem, kadulji pri­ i voćnjak. Vrt travâ površinom je bio ma­
stana Reichenau smještenog na otoku na pada počasno mjesto; lijepog je mirisa nji i obično se nalazio unutar utvrđenih
Bodenskom jezeru u Švicarskoj. Hortul, i puna vrline za mnogu bolest.” samostanskih zidina, dok je voćnjak bio
Maleni vrt, opisuje Strabonov osobni (Walafrid Strabon, Hortul) nešto veći i često je bio smješten izvan
samih zidina. Redovnici su ulagali velik
trud kako bi njihovi vrtovi bili ne samo korisni, nego i lijepi.
SAMOSTANSKI VRTOVI Povrće i ljekovito bilje sadili su u nizu paralelno postavlje­
nih gredica koje su bile ili neograđene ili zaštićene niskom
Od samih početaka kršćanstva vjernici sličnih svjetonazora živicom i dovoljno uske da su ih redovnici mogli obrađivati
udruživali su se u redovničke zajednice. Takve zajednice, s prilazne staze i tako izbjeći gaženje i sabijanje zemlje. U
odnosno samostani, posijani po cijeloj Europi, bili su ti­ nekim vrtovima gredice su bile podignute, sa zidovima od
jekom čitavog srednjeg vijeka čuvari pismenosti, kulture i kamena ili opeke, a prostor između njih bio je popločan ili
znanja. Utvrđeni srednjovjekovni samostan sa svojim pos­ nasut šljunkom.
jedima bio je zatvoren, samodostatan
svijet u kojem su redovnici vlastitim Uz Musée de l’Oeuvre de Notre Dame u Strasbourgu, muzej posvećen srednjo­
snagama osiguravali sve ono što im je vjekovnoj umjetnosti, podignut je 1931. godine vrt po uzoru na srednjovjekovni
bilo potrebno za svakodnevni život, te vrt travâ s devet kvadratičnih gredica za biljke.
su, između ostalog, obrađivali zemlju
i vrtove iz kojih su dobivali hranu za
sebe i svoje goste.
Posebno mjesto među mnogim
crkvenim redovima koji su nastali ti­
jekom srednjeg vijeka pripada redu
benediktinaca. Njihovi se samostani
najčešće nalaze izvan gradova, u
središtu veće poljoprivredne površine,
i imaju čvrstu prostornu organizaciju
koju je uspostavio još sv. Benedikt u
VI. stoljeću prilikom osnivanja opati­
je Monte Cassino, u blizini Napulja.
Koncepcija organizacije prostora sa­
mostana koju je utvrdio osnivač reda
u svojim temeljnim načelima održala
se stoljećima, a važno mjesto u samo­
stanu zauzimaju vrtovi, voćnjaci i povrt­

59 NOVA AKROPOLA 33
 tradicija

S vremenom su redovnici razvijali

nove poljoprivredne i vrtlarske metode, a
po svom su umijeću osobito bili poznati
pripadnici cistercitskog reda. Vrtlarska
znanja i vještine razmjenjivali su se
između samostana i polako se širili
cijelom Europom, a napredna poljo­
privreda promicala se ne samo unutar
redovničkih zajednica, nego i među lo­
kalnim stanovništvom.
Vrt za kontemplaciju obično
se veže uz samostanski klaustar koji
izravno proizlazi iz tradicije rimskog
peristilnog vrta. Vjeruje se da su prvi
samostani zapravo bile preuređene
rimske vile i imanja s vrtovima koji su
služili za zajednički boravak i molitve
redovnika. Kod srednjovjekovnog samo­
stana klaustar s vrtom je, uz crkvu, srce
zajednice i oko njega su se grupirali svi
važniji sadržaji, a služio je kao mjesto
druženja, ali i osame i meditacije. Dok
su u voćnjak i vrt travâ pristup imali i
pripadnici lokalne zajednice, klaustarski
vrt koristili su samo redovnici.

Dolje: Klaustar uz katedralu u Monrealeu

na Siciliji. Gradnja katedrale i klaustra
započeta je 1172. godine tijekom vlada­
vine normanskog kralja Williama II. i
završena je za samo osam godina. Njezin
je klaustar jedan od najljepših i najbolje
sačuvanih u Europi, a u njegovom arhi­
tektonskom oblikovanju vidljivi su i ori­
jentalni utjecaji.
Franjevački samostan Male braće u Dubrovniku ima jedan od najljepših klausta­
ra na našim prostorima. Sam klaustar podignut je u prijelaznom romaničko­
gotičkom stilu, s trijemom sa stupovima koji zatvaraju središnji, vrlo jednostavno
uređen četverokutni prostor. Ovaj je prostor podijeljen stazom na kojoj se nalazi
i česma iz XV. stoljeća na dvije zelene površine zasađene travom, mediteranskim
drvećem i ukrasnim grmljem. Danas se uz klaustar nalazi muzej s inventarom
stare apoteke Male braće iz 1317. godine.

Klaustarski je vrt u pravilu bio kva­

dratičnog oblika, okružen trijemom sa
sve četiri strane kako bi se redovnicima

omogućio boravak na svježem zraku i

tijekom kišnog vremena. Središnji ot­

34 NOVA AKROPOLA 59
 tradicija

Roman de la Rose
Vjerojatno najpoznatije i najpopularnije književno djelo fran­
cuskog srednjeg vijeka je Roman o ruži (Roman de la Rose),
pjesma koju je oko 1230. godine započeo Guillaume de Lorris,
a nekoliko desetljeća kasnije dovršio Jean de Meun. Djelo je
napisano kao alegorija sna i govori o pjesnikovoj ljubavi prema
djevojci koju u njegovom snu simbolizira ružin pupoljak u vrtu.
Do danas je ostalo sačuvano više od tri stotine rukopisnih ver­
zija ovog djela od kojih su mnoge bile bogato ilustrirane. Vrtovi
iz ovih prikaza opasani su visokim zidovima, a u njihovom se
središtu nalazi raskošna fontana oko koje su se okupljali mladići
i djevojke i zabavljali razgovorom, sviranjem ili šetnjom.

voreni prostor bio je stazama po­
dijeljen na četiri dijela, a u središtu
se obično nalazio zdenac ili fontana.
U simboličkom smislu klaustar sa
zdencem predstavlja središte u kojem
se sastaju podzemni, zemaljski i ne­
beski svijet. Uz izuzetak velikih samo­
stana, klaustarski je vrt bio skromnih
dimenzija, uređen vrlo jednostavno
i stroge geometrijske kompozicije. U
mnogim je vrtovima između staza bila
samo ravna zelena travnata površina,
a tamo gdje je bilo prisutno grmlje
i cvijeće i dalje je prevladavao jed­
nostavni geometrijski uzorak.

59 NOVA AKROPOLA 35

Gore i lijevo: Vrt kraljice Eleanor, uz
Veliku dvoranu dvorca u Winchesteru u
Velikoj Britaniji uređen je 1986. godine
po uzoru na srednjovjekovne vrtove.
Nazvan je prema dvjema vladaricama
istog imena ­ Eleanor od Provanse,
žene Henrika III. i Eleanor od Kastilje,
žene Edvarda I. Materijali i biljne vrste
korišteni u vrtu vjerna su replika srednjo­
vjekovnih.
Od X. stoljeća, jačanjem trgovačkih
i kulturnih veza sa zemljama Bliskog i
Dalekog istoka u Europu stižu dotad
nepoznate vrste cvijeća kao što su tu­
lipani, zumbuli i mimoze, te od tog
vremena ukrasni cvjetni vrt postaje sve
bogatiji i važniji.
VRTOVI DVORACA
Kao i samostani, srednjovjekovni feu­
dalni dvorci bili su poput utvrda, s
vrlo ograničenim prostorom na ra­
spolaganju. Vrtovi utvrđenih dvoraca
nisu nastali isključivo iz gospodarskih
razloga, već više kao izraz potrebe za
razonodom i boravkom u prirodi te su
se nazivali vrtovi za uživanje, iako su se
i u njima većinom sadile korisne biljke.
Važnu ulogu u nastanku ovog tipa vrta
imala je trubadurska umjetnost koja
je cvjetala u XI. i XII. stoljeću na jugu
Francuske, u Provansi, tada najbogatijoj
36
tradicija
i najnaprednijoj pokrajini cijele Europe
u kojoj je postojao kontinuitet rimske
kulture, ali i snažni bizantski i arapski
utjecaji. Ishodište trubadurske poezije
bila je ljepota života i ljepota ljubavi, a
njezina pozornica bili su vrtovi užitaka,
les jardins de delice.
Vrtovi za uživanje nalazili su se
pokraj utvrđenih dvoraca i ograđivali
zidom koji je u kutovima imao kule,
a u njih se ulazilo kroz posebna vrata.
Isprva se u njima sadilo šumsko drveće,
zatim voćke i cvijeće, a u razdoblju kas­
nog srednjeg vijeka, kada postaju sve
veći i bogatije oblikovani, u njih se
unose i arhitektonski elementi. Po svo­
joj koncepciji vrtovi i dalje ostaju vrlo
jednostavni. Vrt je stazama strogo po­
dijeljen na kvadratične zelene površine,
a središnji element kompozicije vrta je
natkriveni zdenac ili fontana. Središnji
dio partera bio je namijenjen sadnji
ukrasnog bilja i cvijeća, ali su u vrtu i
dalje prisutne korisne biljke zasađene
u pravokutnim gredicama, voćke i zim­
zeleno drveće u pravilnim nizovima i
razni drugi korisni sadržaji kao što su
ribnjak, peradarnik ili pčelarnik.
U XIV. stoljeću, na zalasku sred­
njeg vijeka, ovakvi vrtovi podižu se ne
samo uz utvrđene feudalne dvorce,
nego i uz vile bogatih patricija na nji­
hovim imanjima izvan gradova. Osobito
su brojni bili na području središnje i
sjeverne Italije i iz njih će se kasnije
razviti renesansni tip vrta. Pod imenom
vrtovi ljubavi spominjani su i opisivani
u književnim djelima kasnog srednjeg
vijeka. Tako Boccaccio u drugom danu
Decamerona opisuje vrt u koji su se
sklonili ugledni Firentinci nakon bijega
iz kugom poharane Firence: Izgled tog
vrta i njegovo divno uređenje, bilje i
vodoskok s potočićem što je tekao iz
njega, svidio se svim damama i tro­
jici mladih ljudi toliko da oni počnu
jedan drugoga uvjeravati da raj, kad
bi ga bilo na zemlji, ne bi mogao
izgledati drugačije nego taj vrt i da
nisu u stanju zamisliti bilo kakovu lje­
potu koja bi mu se mogla dodati.
ZNAČENJE VRTA
Tijekom čitavog srednjeg vijeka jedna
od najvažnijih karakteristika vrta bila
je njegova zatvorenost prema okolnoj
NOVA AKROPOLA 59

prirodi koja se ni na koji način ne
integrira u prostor vrta. Djelomično
je to posljedica nesigurnih vremena i
neprekidne opasnosti od rata, a dijelom
izraz općenite srednjovjekovne potrebe
za zatvaranjem i samodostatnošću, pa
se srednjovjekovni vrt često naziva hor­
tus conclusus, zatvoreni vrt. Ovaj izraz
dolazi iz Solomonove pjesme:
...Ti si vrt zatvoren,
sestro moja, nevjesto,
vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
Mladice su tvoje vrt mogranja
pun biranih plodova:
nard i šafran,
mirisna trska i cimet,
sa svim stabljikama tamjanovim,
smirna i aloj s najboljim mirisima.
Zdenac je u mom vrtu,
izvor žive vode
koja teče s Libana.
Ustani, sjevernjače,
duni, južni vjetre,
duni nad vrtom mojim,
neka poteku njegovi mirisi.
Neka dragi moj dođe u vrt svoj,
neka jede najbolje plodove u njemu...
59 NOVA AKROPOLA
tradicija
Bogorodica s djetetom nizozemskog slikara Diersa Boutsa nastala je sredi­
nom XV. st. Zatvorenost i stroga geometrija zelenilom ukrašenog unutrašnjeg
prostora drastično se suprotstavlja raskošnom krajoliku izvan visokoga
ogradnog zida.
Prema srednjovjekovnim stavlja Kristovu krv i patnje, a ljiljan je
teološkim tumačenjima iz­ simbol čistoće i nevinosti pa tako i jedan
raz hortus conclusus iz So­ od atributa Djevice Marije.
lomonove pjesme upućuje na Slike poput ovih, kao i iluminirani
Djevicu Mariju kao na simbol rukopisi najvažniji su izvor onoga što da­
čistoće i nevinosti. Po ovom nas znamo o srednjovjekovnim vrtovima.
ključu ulaz u vrt predstavlja Niti jedan od njih nije ostao sačuvan.
zatvorena vrata, porta clausa, Osim preko starih slika i ilustracija,
kroz koja može proći jedino neke informacije doprle su do nas i kroz
Bog. Simbolizam ovog tipa pjesničke i književne opise, dokumente
osobito je prisutan u umjet­ vezane uz samostane i razne knjige i
nosti kasnog srednjeg vijeka priručnike. Ono što znamo o srednjo­
gdje se Madona s djetetom vjekovnim vrtovima vrlo je oskudno, ali
gotovo uvijek prikazivala kako dovoljno da shvatimo da srednji vijek i
sjedi u vrtu okruženom zidom nije bio tako siv i mračan kako ga obično
ili ogradom, dok se u pozadini zamišljamo. Čuvajući i njegujući antičku
obično nalazi idiličan pejzaž s tradiciju kako su najbolje mogli, sred­
bujnim drvećem i cvijećem. njovjekovni vrtlari su zaslužni za kon­
Od cvijeća, najčešće su prikazivani ruže tinuitet vrtne umjetnosti od najranijih
i ljiljani, jer crvena ruža simbolički pred­ vremena pa sve do danas. q
Labirint
Labirint je bio vrlo česta tema srednjovjekovnih vrtova. Za razliku od onih koje
nalazimo na podovima gotičkih katedrala, simboličko značenje vrtnog labirinta
više je svjetovnog tipa i obično se veže uz pojam ljubavi. Vrtni labirint savršeno
je mjesto za tajne ljubavne sastanke. Prema legendi, engleski kralj Henrik II.
sagradio je u šumi u Woodstocku labirint kako bi u njemu svoju ljubavnicu
Rosamundu sakrio od ljubomorne žene.
Labirint se obično formirao pomoću podrezane i oblikovane živice, s tajnim
građevinama skrivenim duboko u vrtu. Živica je često bila i vrlo visoka, a pone­
gdje su umjesto grmlja postojali pravi tuneli od drveća. Neki su vrtovi čak imali
labirint u više razina međusobno povezanih stepenicama.
37
 IZ SVIJETA BILJAKA

RUŽA
Martina Popović Novosel

38 NOVA AKROPOLA 59

K
oliko se lijepog, mirisnog i
nadahnjujućeg krije u samo je­
dnoj riječi: ruža!
Kroz tisuće godina ruže su se iz
prirode i vrtova uselile u priče i mito­
ve, postale motiv umjetničkih djela,
nadahnuće pjesnicima, botaničarima,
vladarima… Najstariji slikani trag
o ruži freska je iz 1700. godine prije
Krista u palači kralja Minosa na Kreti,
a zanimljiv je i pronalazak engleskog
arheologa Williama Flindersa Petriea
u piramidi u Hawari: vijenac od ruža
spleten oko 180. godine, još uvijek u
odličnom stanju. U poznatom Ratu
ruža (1455. – 1485.), koji se vodio
između dviju engleskih plemenitaških
kuća za engleski tron, kuća Lancaster u
svom je grbu imala crvenu ružu (Rosa
gallica officinalis), a kuća York bijelu
ružu (Rosa alba semi­plena). Nakon
okončanog sukoba udružene crvena i
bijela ruža pronašle su svoje mjesto na
grbu Ujedinjenog Kraljevstva.
Sve ovo jasno govori o značaju ru­
ža. Na Zapadu je ruža cijenjena poput
lotosa na Istoku i u trajnoj je i snažnoj
vezi sa zapadnim čovjekom kao možda
nijedan drugi cvijet.
Ruža pripada rodu Rosa iz poro­
dice Rosaceae, kojoj pripadaju gotove
sve voćne vrste umjerenog pojasa sje­
verne polutke: jabuka, kruška, šljiva,
višnja, trešnja, badem, marelica, mali­
na, kupina i druge. Rod Rosa broji
oko 140 različitih vrsta s oko
13000 priznatih uzgojenih
podvrsta ruža. Najveći broj
vrsta potječe iz središnje Azije, a
manji broj iz Europe, Sjeverne Amerike
i sjeverozapadne Afrike.
Pretpostavlja se da su najranije
europske vrtne ruže, još iz vremena
Rimljana, Rosa gallica officinalis, na­
zvana još i Apotekarskom ružom zbog
uporabe u apotekarstvu, te Rosa alba.
Križari su sa svojih pohoda donijeli i
druge vrste, a najslavnija je od njih
Damaška ruža, koja je ime dobila po
sirijskom gradu Damasku gdje je po­
znata od najstarijih vremena.
59 NOVA AKROPOLA
IZ SVIJETA BILJAKA
Ne zna se od koje je divlje vrste
nastala prva ruža pa tu prazninu ispu­
njavaju mitovi i legende. Jedna od le­
gendi kaže da je prije nego što je po­
stala zemaljskim cvijetom, ruža rasla
u rajskim vrtovima, bez trnja. Nakon
što su prvi ljudi istjerani iz raja, ruža
je dobila trnje da bi podsjetila ljude na
njihov grijeh, dok su njezini ljepota i
miris ostali kao spomen na izgubljeni
raj. Per aspera ad astra (Preko trnja
do zvijezda) postao je moto čovjekovog
zemaljskog puta.
Grčka mitologija vezuje nastanak
ruže uz božicu ljubavi i ljepote Afroditu,
međutim postoji i mitska priča prema
kojoj ju je ipak stvorila Chloris, božica
cvijeća. Chloris (rimska Flora) jednog
je dana prolazeći šumom pronašla be­
životno tijelo lijepe nimfe. U pomoć je
pozvala Afroditu, kako bi joj podarila
nov život i ljepotu, boga Dioniza, ka­
ko bi svojim nektarom podario novom
životu sladak miris, i tri Gracije, koje
su joj podarile dražest, vedrinu i gra­
cioznost. Bog vjetra Zefir otpuhnuo je
tamne oblake kako bi Apolon obasjao
nimfu sunčevim zrakama i omogućio
joj, sada oživljenoj kao cvijet, da pro­
cvjeta. I tako se rodila ruža...
Ruže su istodobno bile posvećene
Afroditi i Ateni – ljubavi i mudrosti. Mit
kaže da je ruža prvotno bila bijeli cvi­
jet, ali kad je Afroditin miljenik Adonis
smrtno ranjen, božica mu je potrčala
u pomoć i pritom se ozlijedila na trn.
Njena božanska krv obojila je ruže koje
su nakon toga njoj posvećene.
Ruža se često spominje u antičkim
zapisima. Grčki pjesnik Anakreont sa­
stavio je u V. st. pr.Kr. odu u slavu ruži
i njezinoj ljepoti, čarobnom mirisu,
snazi kojom liječi i značenju u svijetu
bogova. Sapfo ju je nazvala kraljicom
cvijeća: Da je Zeus želio postaviti kralji­
cu nad cvijećem, ta kru­
na bi pripala ruži…
Herodot piše o vrto­
vima frigijskog kralja
Mide… gdje ruže ra-
stu same od sebe, svaka
nosi po šezdeset cvjetova
i izvanredno mirišu… Teofrast
je zapisao da su u Adonisovim vrtovima
u srebrnim posudama uzgajane pose­
bno lijepe ruže – zbog mirisa za koji
se vjerovalo da rastjeruje bolesti, ali i
za potrebe izrade cvjetnih vijenaca ko­
jima su se uveličavale razne svetkovine.
Također je dao botanički opis ruža koje
su rasle u Egiptu i Grčkoj. Na Istoku
pak Konfucije opisuje ljepotu ruže koja
se uzgaja u carskim vrtovima.
U Rimu je ruža bila omiljeni cvijet
kako ljudi tako i bogova. Ružama su se
kitili vojskovođe, a njene su latice ulje­
pšavale brojne svetkovine i gozbe. Cvijet
ruže bio je posvećen božici Veneri kao
simbol ljepote, Kupidu kao zalog ljuba­
vi, Aurori, božici zore, zbog svoje ljepo­
te u ranojutarnje sate, te Harpokratu,
bogu tišine, čime postaje simbolom
čuvanja tajni. Ruža položena na stol
39

ili vijenac od ruža obješen na ulazu u
prostoriju, upozoravali su prisutne da
se za sve što je izgovoreno za tim sto­
lom ili u toj prostoriji, tražila prisega na
šutnju, za što se koristio izraz sub rosa
("pod ružom").
Nakon pada Rimskog Carstva
čuvari antičkih znanja postali su kr­
šćanski redovnici. Novi svjetonazor
nije odobravao uzgoj ruža za svjetovne
potrebe, međutim, uzgajali su ih u sa­
mostanskim vrtovima uz ljekovito bilje,
u posebno ograđenim gredicama, tzv.
ružarijima. Ruža je u samostanskim
vrtovima uživala posebno mjesto jer je
bila posvećena Djevici Mariji koju su
nazivali La Rosa Mystica ili Mistična
ruža otkupljenja, a koja simbolizira
sam život – ljubav i mudrost, ljepotu
i čistoću, bol i smrt. U kršćanstvu se
40
IZ SVIJETA BILJAKA
Ulje ruže je tajni i dragocjeni sastojak koji utjelovljuje njezinu istin­
sku prirodu. Destilacijom ružinih latica vodenom parom dobiva se 0,025%
eteričnog ulja, što znači da je za 1 kg ulja potrebno 4 tone ružinih latica. Latice
rascvjetanih ruža sakupljaju se samo rano ujutro i moraju biti podvrgnute des­
tilaciji u roku od 24 sata – zato je ružino eterično ulje vrlo dragocjeno i često
se krivotvori. Zapisano je da je provincija Faristan između 810. i 817. godine
državnoj blagajni u Bagdadu plaćala godišnji porez od 30000 boca ružine vodice
(koja je u to vrijeme bila cjenjenija od eteričnog ulja). Faristan je u to vrijeme
ružinu vodicu izvozio u Kinu, Indiju, Jemen, Egipat i Španjolsku.
Ružino eterično ulje savršeno je umirujuće i tonizirajuće sredstvo kod
različitih tegoba (snižava krvni tlak i regulira rad srca), blagotvorno je za jetru,
što su spominjali još i kineski medicinari, a korisno je i kod tretmana plućnih
bolesti. Za pravo ružino eterično ulje kaže se da je "najsigurnije od svih ljeko­
vitih sredstava."
simbolizam ruže izjednačuje sa simbo­ (Sveti Gral). Marijine svetkovine slave
lizmom srca te ona predstavlja posu­ se u svibnju, mjesecu ruža, a postojao
du koja sadrži krv – nositeljicu života je i stari običaj da se u grobove redo­
vnica stavlja kruna od trnovitih grana
bijele ruže koja označava nevinost i či­
stoću koju su redovnice sačuvale kroz
različita iskušenja.
Ruža je nezaobilazan motiv i u
sufizmu. Priča iz ove tradicije kaže da
je crvena ruža nastala kao plod ljuba­
vi slavuja i bijele ruže. Ova je ptičica u
žaru ljubavi zagrlila ružu i ozlijedila se
na njen oštar trn. Svojom krvlju nesretni
je slavuj natopio bijele latice ruže i dao
joj boju svog srca. Ružičnjak u sufizmu
simbolizira vrt kontemplacije, a ruža
ima duboko mistično značenje. Perzijski
pjesnik­mistik Saadi Širazi u svom djelu
Ružičnjak piše: Pošao sam u vrt brati
ruže, ali me miris ružina grma opio…
Put praktičnog misticizma koji je u XII.
stoljeću utemeljio Abdelkadir Gilani na­
zvan je Sebil­el­Ward ("Put Ruže"), a
samog su Gilanija nazivali Ružinim svje­
tlom. Sufijski su pjesnici koristili simbol
ruže za izražavanje mistične čežnje za
Bogom; njima je ruža bila simbol skri­
venih znanja i mudrosti te postignuća
savršenog jedinstva s Bogom.
Alkemičari su ružu nazivali flos
sapientiae, cvijet mudrosti, a svoje
rasprave ružama mudraca. Većina tih
ruža ima 7 latica, a svaka je evocirala
jednu kovinu ili jednu radnju alkemi­
čarskog djela. U alkemijskom tajnom
NOVA AKROPOLA 59

jeziku često je prisutan Crveni kralj i
Bijela kraljica. Njihovo sjedinjenje izra­
žava se simbolom ruže. Ružu također
nalazimo i u tarot karti koja
prikazuje Smrt,
59 NOVA AKROPOLA
IZ SVIJETA BILJAKA
gdje je ruža simbol vječne obnove po­
javnog svijeta.
Kao simbol tajne, ruža je uz križ
glavni simbol tajnih društava,
posebno Reda Ruže i Križa,
Rozenkrojcera, kojima križ
simbolizira ljudsko tijelo, a
ruža individualno razvijanje
svijesti. Za Angelusa Silesiusa,
njemačkog mistika i pjesnika iz
XVII. stoljeća, ruža je slika duše.
Širenje uzgoja ruža u Francuskoj
početkom XIX. stoljeća, a zatim i po
čitavoj Europi, može se zahvaliti carici
Jozefini, Napoleonovoj supruzi, koja je
pokraj dvorca Malmaison dala zasaditi
sve tada poznate vrste ruža. Godine 1805.
francuskom umjetniku Pierru Josephu
Redouteu carica je naložila da naslika
svaku ružu koja raste u Malmaisonu. Od
sto sedamdeset portreta ruža nastala su
tri sveska Les Roses, a reprodukcije tih
slika još uvijek su vrlo omiljene.
Ruža je naša lijepa pratilja kroz
stoljeća i stoljeća povijesti. Padom
Rimskog Carstva raskošne su se i miri­
sne ruže povukle iz svjetovnog života u
zatvorene samostanske vrtove u kojima
su njegovane zbog simboličke veze
s Djevicom Marijom. S vremenom je
ruža pronašla svoje mjesto i u dvorskim
vrtovima, mjestima susreta vitezova i
dama; tada je utkana u trubadursku
poeziju i postala pojmom uzvišenih
osjećaja. Približavanjem modernog
doba, ruža sve više postaje simbolom
zemaljske ljubavi i ljepote, ali ostaje
najpoznatiji i najcjenjeniji cvijet koji
uvijek iznova oduševljava u svim pri­
likama...q
41
 crtice

LIJEPE NOVOSTI težiti više od 300 kilograma.

IZ ZAŠTITE PRIRODE Hrani se ribom, rakovima,
školjkama, lignjama, ho­
Danas kada su vijesti o ugroženosti pojedinih biljnih botnicama, a aktivna
i životinjskih vrsta nažalost sve češće, ponovni su­ je uglavnom danju.
sret sa sisavcem koji je za područje Jadrana još Zaranja do 20 metara
sredinom XX. stoljeća proglašen izumrlim, lijepe su i pod morem može
novosti. Naravno, riječ je o sredozemnoj medvjedici, ostati oko sedam minuta.
morskom fratru, morskom čoviku ili medvjedu, jed­ Povijesni zapisi govore da je
nom od najrjeđih i najugroženijih sisavaca na svijetu, sve do sredine XVIII. stoljeća
a uz havajsku medvjedicu i jedinoj vrsti tuljana koja živi u za koćenje i podizanje mladih sre­
toplim morima. dozemna medvjedica koristila otvorene plaže, no zbog sve
Krzno sredozemne medvjedice je smeđe do tamno većeg ljudskog uznemiravanja, izlova, brodskog prometa, ur­
sivo sa svijetlim trbuhom. Može narasti do 2,5 m dužine i banizacije obale i turizma povlači se u nepristupačne špilje s
ulazima ispod mora.
Sredozemne medvjedice bi­
le su rasprostranjene duž obala
Sredozemnog i Crnog mora, te
na obalama Zapadne Sahare.
Procjenjuje se da ih danas ima
ukupno nešto manje od 600 jedinki
rasprostranjenih na vrlo širokom
području, zbog čega je ova vrsta
proglašena kritično ugroženom. U
Jadranskom moru obitavala je od
Trsta pa sve do Boke Kotorske do
početka XX. stoljeća. Smatra se da je

Stante zvijeri, stante ptice mnoštvo raste od

I ostali boži stvore,
Navlaš ribe pliskavice,
Ke plovete sinje more,
Moju tugu i nevolju
Da čujete i boljezni,
Što pripijevam sam na
školju
U jadovne moje pjesni…
Za pokoru obrah spile,
gdi su stijene i litice,
gdi je hridje i gomile,
kudi laze gušterice.
Gdi pitome nije zeleni,
nit je buksa ni čepresa,
ner u hridju među grebeni
čepljesa…
Još je pečao, još je bijeda,
…od morskoga od med-
vjeda,
ki se sa mnom često rati;
na odmetac i tršticu …
Kad ga hoću otjerati,
nit me haje nit me čuje,
ner se počne ocijerati
i očima namiguje…
Remeta,
Mavro Vetranović, XVI. st.
posljednji primjerak ubijen 1964. godine, iako je u Hrvatskoj
strogo zaštićena vrsta još od 1935. godine.
Od 2003. godine sve su češće dojave o njenom pojav­
ljivanju od južnodalmatinskog otočja pa sve do Opatije, što
raduje i u daljnjim nastojanjima ohrabruje zaljubljenike u
prirodu, znanstvenike i predstavnike nevladinih udruga koji
su istraživanjem starih staništa i ponovnim naseljavanjem
morskog čovika uložili trud u njen povratak. q
Ivančica Krivdić

42 NOVA AKROPOLA 59
 crtice
ŠTO JE PLACEBO UČINAK?
Sve što se događa u umu utječe na tijelo i obrnuto.
Um i tijelo ne mogu se promatrati odvojeno.
Hipokrat
Placebo učinak je medicinski fenomen kod koga rezultati
liječničkog tretmana placebom ovise o pacijentovom subjek­
tivnom uvjerenju u njegovu učinkovitost. Placebo je prividan
liječnički tretman u obliku tablete, kreme ili injekcije bez
poznatog aktivnog biološkog djelovanja, ali koji ima ozdravljujuće
djelovanje zbog pacijentova vjerovanja u učinkovitost “lijeka”.
Poznato je da i psihološka podrška liječnika i njegove optimistične,
ohrabrujuće riječi mogu imati placebo učinak.
Posljednjih desetljeća različite znanstvene discipline sve više
istražuju ovu pojavu i otkrivaju njenu psihološku i biokemijsku
pozadinu. Budući da se sama zamisao o “lažnom lijeku”, kako
se placebo često naziva, čini nelogična i iracionalna, znanstvenici
istražuju kako na njega reagiraju mozak i žljezdani sustav, kakav
je utjecaj psihe; može li um biti ključan u procesu liječenja?
Jedan od ranih zabilježenih slučajeva placebo učinka koji
će potaknuti znanstvenike na daljnja istraživanja jest onaj iz
1950. godine. Te su godine američki mediji bili prepuni vijesti
o Krebiozenu, novootkrivenom revolucionarnom lijeku protiv
raka. U ispitivanju njegove djelotvornosti sudjelovao je i klinički
psiholog Bruno Klopfer. On je pacijentu teško oboljelom od raka
limfe na njegov vlastiti zahtjev dao Krebiozen. Učinak lijeka je
bio čudesan; tumorozna se masa ubrzo povukla i pacijent se
vratio gotovo normalnom načinu života, uključivši i upravljanje
privatnim zrakoplovom. Međutim, oporavak nije dugo potra­
jao. Pacijent je pročitao članak o tome kako Krebiozen nije is­
punio očekivanja u terapiji raka – i bolest se vratila. Tada je
Klopfer, inače profesor psihologije na sveučilištu u Kaliforniji i
dugogodišnji urednik časopisa psihološke tematike, pribjegao
triku. Rekao je pacijentu da posjeduje novu, poboljšanu ver­
ziju lijeka, a ustvari mu je počeo davati injekcije punjene steril­
nom vodom. Pacijent se ponovno oporavio i normalno živio dva
59 NOVA AKROPOLA
mjeseca. Samo zahvaljujući svojoj snažnoj autosugestiji da se
radi o lijeku koji će mu spasiti život! No, kada su Američko medi­
cinsko udruženje (AMA) i Agencija za hranu i lijekove (FDA)
objavili konačne rezultate ispitivanja lijeka, koji su pokazali da je
Krebiozen potpuno nedjelotvoran, za pacijenta je to bio smrtono­
san udarac i on je preminuo par dana kasnije.
Kasnija su istraživanja pokazala da placebo doista u or­
ganizmu pokreće aktivnost imunološkog sustava, rad žlijezda
s unutrašnjim izlučivanjem i sintezu tvari sličnih onima koje
izaziva i “pravi lijek”. Snimanje mozga nakon uzimanja placebo­
analgetika pokazuje stišavanje aktivnosti u području za stvaranje
osjeta boli i sintezu endorfina. Posebno je vrijedno otkriće to
da placebo nema učinka ukoliko je pacijentu dan bez njegova
znanja!
Slično pozitivnom placebo učinku, zanimljivo je da te
iste inertne supstancije mogu izazvati i negativan učinak
nazvan nocebo. U jednom su eksperimentu pacijente lažno
obavijestili da su zaraženi opasnom bakterijom. Međutim,
iako to nije bio slučaj i pruženi liječnički tretman bio je
placebo, neki od pacijenata zaista su razvili infekciji slična
stanja. Liječnici su ovu pojavu protumačili time da je um
zamišljene bakterije interpretirao kao opasne i naredio tijelu
da odgovori na njih kao da su stvarne.
Većina liječnika još uvijek placebo ne uzima ozbiljno,
usprkos brojnim multidisciplinarnim eksperimentima koji
potvrđuju njegov učinak. Moderna farmakologija i medicina
koje lijekove gotovo isključivo povezuju s biokemijskim proce­
sima u tijelu, zanemarujući pritom sugestivnu snagu čovjekove
volje i uma, još uvijek ne mogu potvrditi niti opovrgnuti pla­
cebo učinak. No, ipak se naziru izvjesni pomaci: glasilo britan­
skog Kraljevskog medicinskog društva u travnju 2003. godine
izabralo je knjigu Dylana Evansa Placebo: Učinak vjerovanja
za knjigu mjeseca. On u čitavom jednom poglavlju raspravlja
o povezanosti psihičkih i tjelesnih procesa kod čovjeka te o
psihološkom učinku vjerovanja u ozdravljenje.
Bez obzira na znanstvene dokaze ostaje činjenica da
postoji blagotvorni utjecaj pozitivnih i optimističnih misli
na zdravlje – dobre i lijepe misli uistinu imaju iscjeliteljsku
snagu. q
Ivančica Krivdić
43
 rubrika

LUDWIG
VAN
BEETHOVEN
Franko Maglica

“Tko pronikne u smisao moje glazbe, oslobodit

će se bijede u kojoj pate ostali ljudi.”
Beethoven

44 NOVA AKROPOLA 59

B
eethoven je jedan od najvećih
glazbenika: u mnogočemu
nedostignut, uzorom je umje­
tničke veličine i etičke snage, a nje­
gova je glazbena umjetnost jedna od
najuzvišenijih manifestacija ljudskog
uma. I možda, u nekim trenucima, u
njegovim djelima pojam glazbe postaje
upitan: umjetnikov izraz kao da nadi­
lazi ono što ljudski sluh može čuti...
U činjenici da je gotovo jednak
broj godina proživio u XVIII. i XIX.
stoljeću oslikava se duboka simbolika
Beethovenove uloge u razvoju euro­
pske glazbe: on ujedinjuje nastojanja
Haydna i Mozarta vodeći ih neslućenom
vrhuncu. No, smjelo vodi i u budućnost:
djela mu snažno odražavaju uzburka­
nu i bolnu svakidašnjicu i postaju su­
bjektivnim ispovijestima umjetnikovih
nutarnjih sukoba; po tim romantičkim
crtama Beethovenova djela sasvim pri­
padaju XIX. stoljeću.
DJETINJSTVO
Beethoven je rođen u Bonnu 17.
prosinca 1770. godine u glazbenoj
obitelji flamanskog podrijetla. Pri­
mijetivši dječakove iznimne glazbene
sposobnosti njegov ga je otac, tenor
dvorske kapele, uputio na satove klavira
i violine. No, on mu je prvi i zagorčao
život: kao nepopravljiv pijanac, surove
ćudi, u nadi da će tako steći novac
za opijanja po bonskim krčmama,
nastojao je od malog Ludwiga pod
svaku cijenu stvoriti novog Mozarta,
prisiljavajući ga već u petoj godini na
beskonačne klavirske vježbe.
Beethoven kada je imao osam godina
59 NOVA AKROPOLA
glazba
J.G.Albrechtsberger
Učitelji su mu bili oboist Federico
Pfeiffer, violinist Francesco Rovantini,
dok ga je tehnici harmonije i kontra­
punkta podučavao poznati skladatelj
i orguljaš Christian Gottlob Neefe.
Već kao osmogodišnjak, Beethoven
postiže golem uspjeh u Bonnu, Kölnu
i Nizozemskoj; postaje klavirsko “čudo
od djeteta”, započevši dugu karijeru
priznata glazbenika.
ODLAZAK U BEČ
Na preporuku grofa Waldsteina 1792.
godine odlazi u Beč; isti onaj Beč u
kojem je 1787. godine održao koncert
nakon kojeg mu je Mozart predskazao
blistavu budućnost.
U Beču, gradu u kojem će prove­
sti čitav svoj život, Beethoven se kao
skladatelj predstavlja javnom izve­
dbom svog Koncerta u c­duru. S već
proslavljenim Haydnom započinje
proučavanje kontrapunkta, no, i pored
Haydnovih dragocjenih savjeta, ta je
suradnja za Beethovena bila potpuno
razočaranje: Haydn je tražio poslušnost
koju je Beethovenov neobuzdani duh
teško podnosio...
Stoga je potražio druge učitelje:
počeo je uzimati satove kod Johanna
Schenka, i, po Haydnovoj preporu­
ci, glasovitog učitelja kontrapunkta
Albrechtsbergera, a čuveni Salieri davao
mu je savjete s područja dramske
deklamacije i vokalne glazbe.
U tom razdoblju snažno napredu­
je u svom stvaralaštvu, te njegova djela,
iako pod utjecajem Haydna i Mozarta,
već iskazuju njegovu neobuzdanu oso­
bnost; Prva i Druga simfonija drzo­
vitije su i inovativnije od Haydnovih i
Mozartovih simfonija. U masivnosti i
sjaju instrumentacije i povremenom
marcijalno­herojskom prizvuku nekih
tema i ritmova očituje se Beethovenova
narav nezadovoljna ustajalim običajima:
Beethovenova duša nije na sebi mogla
trpjeti okove što sputavaju let mašte:
trebao joj je širi vidik...
To je i razdoblje kada napose
izgrađuje svoju osobnu kulturu,
makar nikad ne prestaje stjecati nova
znanja. Tako postojano čita djela grčkih
mislilaca poput Platona, Plutarha,
Homera, Sofokla, Aristotela, Euripida.
Iznimno je cijenio Shakespeareova
djela koja utječu na njega i kao
skladatelja. Poznavao je francuski,
talijanski i latinski. U originalu je čitao
Voltaireova i Rousseauova djela, a već
je kao dječak zavolio velike njemačke
klasike: Schillera, Goethea, Klopstocka.
Ukratko, bio je žedan znanja i nastojao
se uspraviti u svoj svojoj snazi i
veličini, nadvisujući vlastitu bol kako
W. A. Mozart
bi je pretvorio u glazbu – bit vlastita
postojanja.
GUBITAK SLUHA
Već u svojoj dvadeset šestoj godini
osjeća prve znakove najtežeg udarca
koji može zadesiti jednog glazbenika:
postupno gubi sluh; najprije gotovo
neprimjetno, a potom sve intenzivni­
je. S gubitkom sluha dolazi i postu­
45

pan gubitak veze s vanjskim svijetom,
te se sve više zatvara u sebe. Godine
1801. svom prijatelju dr. Wegeleru
piše: Živim bijednim životom. Već
dvije godine izbjegavam društvo jer
ne mogu ljudima reći: Gluh sam!...
to je strašno... Čudno je da ima ljudi
koji, razgovarajući sa mnom, nikad
to nisu primijetili... Često sam prokleo
svoj život. Bude li moguće, prkosit ću
sudbini, ali ima trenutaka kada se
osjećam poput najbjednijeg Božjeg
stvorenja.
Vjerujući da je zbog svoje podmu­
kle bolesti prepušten jadnoj budućnosti,
početkom listopada 1802. godine
ozbiljno razmišlja o samoubojstvu. U
Heiligenstadtu, mjestu gdje se liječio,
odlučuje učiniti kraj nesnosnu životu.
Tu je sastavio poznatu Heiligenstadtsku
oporuku: ...Božanstvo, ti vidiš s
visoka moje srce, ti ga poznaješ,
ti znaš da u njemu prebiva ljubav
prema bližnjemu i čežnja za dobrim
djelima!... Kao što jesenje lišće uvelo
pada, tako je uvela i moja nada!... O
Providnosti, daj mi jedan dan, jedan
jedini dan prave radosti!...
Na rubu ponora, ipak je smogao
snage pobijediti smrt i nastaviti bor­
bu. Svladavši krizu, počeo je stvarati
novim poletom: tada, u Trećoj
simfoniji, dosiže svoj prvi vrhunac u
simfonijskom stvaranju; stvarajući je,
pomišljao je na Napoleonove herojske
pothvate... Napoleon će, mislio je,
ostvariti republikanska načela i podići
državu utemeljenu na jednakosti,
ljubavi i bratstvu... Poput nebrojenih
umjetnika svog vremena i Beethoven je
morao osjetiti moć feudalizma. Iako je
nesmetano ulazio u aristokratske palače
i stjecao poznanstva i pokrovitelje u
visokim krugovima, glasno je izražavao
svoje mišljenje ne obazirući se pred
kim govori. Kneže! To što jeste, postali
ste slučajem i rođenjem, dok ja
svoj položaj dugujem samome sebi.
Kneževa je bilo i bit će ih na tisuće,
Beethoven je samo jedan. Ovo su bile
riječi koje je uputio arogantnom knezu
Lichnowskom; ni novčana pomoć ni
46
glazba
boravak u njegovoj palači nije umjetnika
mogao učiniti kneževim poslušnikom.
Zaštita moćnika nikad nije Beethovena
učinila njihovim slugom.
U monumentalnoj Trećoj simfo­
niji ogleda se i Beethovenov osobni
heroizam; snaga i smjelost kojom
se umjetnik suočio s podmuklom
bolešću... Kao da se u tim zvukovima
može osjetiti junakov ponos i prkos
u svladavanju zapreka; naposljetku,
heroj pobjeđuje!
BEETHOVENOV di, svom najmilijem utočištu; sve što je
ŽIVOT u prirodi doživljavao, tišinu u svanuće,
U borbi s bolešću njegova je duša stekla
još veću snagu. Svijetla, vedra Četvrta
simfonija poema je sreće i zanosa.
Umjetnik je u to doba imao i svijetlih
trenutaka: boraveći 1806. godine na
imanju obitelji Brunswick u Mađarskoj,
upoznaje Teresu Brunswick, vjerojatno
jedinu ženu koja ga je doista voljela. U
tom su djelu Beethovenovu dušu vodili
ljubav i krasote prirode, te je ispunjen
silinom ljubavi, glazbom uobličavao
doživljene dojmove... No, do braka ni­
kad nije došlo.
Zgrabit ću sudbinu za vrat!
pisao je Beethoven Wegeleru, svladavši
duševnu krizu u Heiligenstadtu.
Slušajući Petu simfoniju gotovo da
možemo čuti te njegove riječi, koje kao
da su zgusnute u one početne četiri
lapidarne note koje se, uvijek drukčije,
a uvijek iste, provlače kroz čitavo to
gigantsko djelo. Tako kuca sudbina na
vrata, rekao je navodno Beethoven za
te početne taktove Pete simfonije. Iz
njih u glazbeno tkivo prodire napeta
dramatika; u divovskom se zamahu
umjetnikova borba sa samim sobom
pretvara u borbu čitavog čovječanstva,
koje svladava i krši zapreke na putu
prema sreći... Prometej će raskinuti
lance!
Mnoga njegova djela skladana na­
kon krize u Heiligensdtatu imaju pri­
zvuk borbenosti, oduševljenja i zanosa:
zgrabio je sudbinu za vrat! No, iz nekih
radova izbijaju lirski ugođaji, strastve­
nost i čežnja. Njegova je Šesta simfonija
himna koju je umjetnik ispjevao priro­
svečani večernji mir, sagibanje stabala
pred silinom vjetra, veseli ples seoskih
momaka i djevojaka, zabrinutost se­
ljaka pred oluju, njenu snagu, i njiho­
vu pjesmu zahvanicu kad se oluja bez
posljedica stiša… sve to živi u ovome
djelu. U šumi, u drvu, u stijeni nastaje
zvuk kojeg čovjek želi oćutjeti, napis­
ao je jednom. Što ga je više gluhoća
odvajala od ljudi, to ga je priroda više
tješila. Volio je samotne šetnje poljima i
penjanje brežuljcima s kojih mu se po­
gled širio u nedogledne daljine. Ali, to
djelo nije samo odraz njegove duboke
ljubavi prema prirodi, već i njegov poziv
na povratak suživotu s prirodom pred
iskvarenošću suvremene civilizacije...
Beethoven je, zatvarajući se u sebe
pritisnut nezaustavljivom gluhoćom,
utjehu nalazio u stvaranju. U predanom
je stvaralačkom radu stasala njegova
vjera u samoga sebe i u misiju koju
kao umjetnik mora izvršiti. Ja sam
Bakho koji cijedi nektar čovječanstvu,
govorio je. Tako iz Sedme simfonije
izbija neobuzdana životna radost: ta je
glazba prepunjena snagom zdravlja i
života, a u finalu odzvanja veselje ljudi
koji negdje u srcu prirode praznuju u
sreći i veselju... Veselje izbija i iz Osme
simfonije, no drukčije naravi: Osma
je simfonija djetinje prostodušna i
dražesna, kao da nam Beethoven želi
prikazati svoju pobjedu nad samim
sobom, svladavanje vlastite sudbine i
prenijeti nam svoju životnu radost...
NOVA AKROPOLA 59

Pod utjecajem životnih okolnosti,
Beethoven je postupno postajao
nepovjerljiv prema svakome; ponekad
je krivo tumačio i najiskrenije oči­
tovanje tuđe dobrote i naklonosti.
Patio je i zbog svojih ljubavi, redom
čudnih i nesretnih: žene koje je volio
bile su većinom plemkinje, i već je ta
okolnost stvarala nepremostive ponore.
Uz to, njegova bi se bolest poput zida
ispriječila pred njegovim osjećajima...
Željan obiteljske topline, nakon bratove
smrti postaje skrbnikom nećaka Karla,
kojega je neizmjerno volio. Dugo se
morao boriti dok ga sudskom odlukom
nije odstranio od majke, koju radi
njena neuredna života nije smatrao
sposobnom za odgajanje djeteta. No, s
vremenom se pokazalo da dječak nije
dostojan tolike ljubavi i pažnje: volio je
kocku, gomilao dugove i 1826. godine
pokušao samoubojstvo; nije umro,
ali je svome stricu, čija mu je ljubav
praštala sve postupke, zadao udarac od
koga se više nikad nije oporavio... Zbog
svih tih nedaća, Beethoven je potkraj
života proživio i stvaralačku krizu. No,
zapravo je to bilo vrijeme pripremanja,
prikupljanja snage za stvaranje novih
djela, možda najuzvišenijih koje je
ljudski um na području glazbene
umjetnosti ikada dao. Osamljen,
povučen i predan nutarnjem životu,
Beethoven je predosjećao da ga čeka
stvaranje velikih djela: Evo jeseni moga
života, rekao je jednom. Želim biti
poput plodna stabla koga je dovoljno
protresti pa da s njega poput kiše
padnu zreli i sočni plodovi. Njegovo
kapitalno djelo, veličanstvena Deveta
simfonija, bilo je završeno i izvedeno
1824. godine. U njegovu oblikovanju
umjetnika je vodila temeljna misao
njegove životne borbe: antiteza tame i
svjetla, ropstva i slobode. Pitanje čovjeka
i njegove borbe sa sudbinom pretvara se
u pitanje čovječanstva i njegova trnovita,
ali sigurna puta prema sreći. Beethoven
se po prvi puta u nekom simfonijskom
djelu služi i riječju, kako bi jasno
izrazio svoju misao: uzima ulomak iz
Schillerove Ode radosti i povjerava ga
59 NOVA AKROPOLA
glazba
F.Schiller
ljudskom glasu koji najavljuje da je
bol svladana i da je radost obuzela sva
bića. Ali kao što Schiller u Odi radosti
kaže, radost će uz čovjeka ostati samo
bude li volio i cijenio bližnjega svoga. S
tim djelom, Beethoven je čovječanstvu
ostavio svojevrsnu oporuku, dubokog i
dalekosežnog značenja: himnu Ljubavi,
Bratstvu i Tvorcu...
BEETHOVENOV ponekad ne bi prepoznali.
ODLAZAK
Na premijeri Devete simfonije 7. svibnja
1824. godine, Beethoven se posljednji
put pojavljuje u javnosti. Sjedio je
pokraj dirigenta, leđima okrenut
publici, i listao partituru pokušavajući
pojmiti zvuk svog djela koje nije mogao
čuti: morali su ga okrenuti kako bi
vidio ozarena lica ljudi i pojmio veliki
uspjeh...
No, tjelesna ga snaga napušta.
Tugujući radi nećakova pokušaja samo­
ubojstva, Beethoven je klonuo. Dvadeset
šestog ožujka 1827. godine, dok je nad
Bečom bjesnila olujna mećava, veliki je
umjetnik zapao u agoniju...
Na posljednji počinak ispratilo
ga je trideset tisuća ljudi. U jednome
kutu pogrebnu je svečanost proma­
trao i jedan tada anonimni glazbenik
– Franz Schubert, koji je godinu dana
kasnije, u 31. godini, napustio ovaj svi­
jet zahtijevajući da bude pokopan uz
velikog Beethovena. To silno divljenje
pred njegovim genijem nastalo je iz
Beethovenove vizije o glazbi kao mostu
koji spaja ljude; kao mostu koji ujedi­
njuje, podiže i izgrađuje srca i misli
svih ljudi, bez obzira na njihove razlike,
na njihovom trnovitom putu ka sreći.
Beethoven je za sobom ostavio
manje glazbenih djela u odnosu na
svoje prethodnike Haydna i Mozarta.
Nije, poput Mozarta, stvarao s takvom
nepojmljivom brzinom i lakoćom. Ne,
veliki je umjetnik rijetko doživljavao
stvaralački proces koji se odvija u je­
dnom zamahu i ne poznaje kolebanja:
ovaj se gorostas, čiji je cijeli život bio
borba s bolešću, nesklonim prilikama
i okolinom, borio se i onda kada je
stvarao: njegove bilježnice svjedoče o
tomu kako je uporno tražio konačan
oblik glazbene teme. Glazbene zamisli
dolazile su mu svagdje: prolaznici su
ga tada gledali kako iz džepa vadi notni
papir i počinje pisati, pjevajući i rukom
udarajući takt... Putem je hodao rastre­
seno, uvijek zamišljen, ne obazirući se
na pozdrave znanaca koji ga zapuštena
Ipak, njegova je ostavština
golema: ona obuhvaća vokalna, or­
kestralna, djela za klavir, orgulje,
violončelo, violinu, harfu... Njegove
trideset i dvije klavirske sonate govore
o najistaknutijim trenucima njegova
života; pripovijedaju o radosti i boli i
prenose najdublje osjećajne dojmove.
Bez sumnje je Beethoven jedan od
najvećih orkestralnih skladatelja;
njegovih su devet simfonija titanska
djela, filozofska značenja; u njima
se ogleda umjetnikovo stremljenje
prema spoznaji: njegova djela, koja
nije mogao čuti, pokazuju izvanredno
bogatstvo glazbene imaginacije i
nesalomljivu snagu volje. U svojim se
instrumentalnim djelima Beethoven
očituje i kao čovjek i kao umjetnik;
njegova djela, skladana u gluhoći,
osvjetljavaju svo njegovo htijenje:
borbenost i upornost, humanost
njegova suosjećanja, ljubav prema
prirodi i čovjeku. Izrazila je to njegova
čista, čudesna, uzvišena glazba. q
47
 arheologija

8000
VINKOVAČKIH
GODINA Jasenka Grgljanić

G
ovoriti o povijesti Vinkovaca
znači govoriti o 8000 godina
kontinuiranog života grada.
U tom dugom razdoblju smjenjivale
su se populacije sa svojim specifičnim
kulturnim obilježjima, načinom
življenja i stanovanja, običajima i vje­
rovanjima, društvenim uređenjima i
različitim gospodarskim uvjetima.
Smjenjivali su se različiti životni uvje­
ti, mirna i ratna razdoblja, urbani
usponi i padovi, ali tragovi su osta­
jali omogućujući uvijek nov životni
poticaj sve do današnjih Vinkovaca.
… Kontinuitet života unutar naselja
nastalih uglavnom na višoj, lijevoj
obali Bosuta – Tržnica­Hotel, Dirov
brijeg, Ervenica i utvrđena gradina
Sopot nedaleko Vinkovaca – najbolje
dokumentira kulturna baština kojom
se Vinkovci ubrajaju među najstarija
naselja na tlu Europe.
dr. sc. Ivana Iskra­Janošić
NEOLITIK - MLAĐE pod vinčanskim utjecajem. Ime nosi po
KAMENO DOBA
Prva naselja locirana su na tellu1
Tržnica, a potječu iz razdoblja ranog
i srednjeg neolitika te pripadaju tzv.
Starčevačkoj kulturi (5300. – 4250. g.
pr.Kr.). Obilježava je organizacija dugo­
trajnih naselja, sjedilački način života
zemuničkog tipa s prvom upotrebom
nadzemne kuće, gospodarstvo zasno­
vano na poljodjelstvu, uzgoj žitarica i
životinja, izrada lončarskih proizvoda,
kvalitetnija obrada oruđa i oružja od ka­
mena i kosti, obilježja su ovog razdoblja.
Posuđe je kuglastih oblika, crvenkaste
ili oker boje, oslikano tamnosmeđim
ili crnim ukrasima. Česti su motivi
spirale i meandra. Kultni su predmeti
stilizirani antropomorfni i zoomorfni
idoli te žrtvenici.
Kasni je neolitik obilježila So­
potska kultura (4250. – 3350. g.
pr.Kr.) nastala na starčevačkoj osnovi
lokalitetu Sopot, nedaleko Vinkovaca.
Život se odvija u nadzemnim, pravokut­
nim kućama s nabijenim zemljanim po­
dom i zidovima od greda između kojih je
isprepleteno šiblje oblijepljeno blatom.
ENEOLITIK -
B AKRENO DOBA
Stočari koji dolaze iz pontsko­stepskog
i anadolskog prostora na konjima i s
kolima na četiri kotača koja vuku volovi
nositelji su Badenske kulture (3350. –
3100. g. pr.Kr.). Zahvaljujući poznavanju
tehnologije obrade bakra, preuzimaju
dominaciju nad neolitskim kulturama.
Tipičan je

1 tell – zemljani brežuljak nastao nakupljanjem otpadaka i uvijek novim gradnjama na istom mjestu kroz duga stoljeća
(vidljivi su slojevi materijalne kulture i izmjenjivanja pojedinih njenih tipova).

48 NOVA AKROPOLA 59
 arheologija

keramički proizvod vrčić lukovičasta eneolitičke Kostolačke kulture (3200. – Bogati ukrasi na posudama nisu imali
trbuha i cilindrična vrata s trakastom 3100. g. pr.Kr.), koja uvodi novu tehniku samo estetsku ulogu. Znakovi složeni
ručkom. ukrašavanja brazdastim urezima ispu­ određenim re­
Lasinjska njenim bijelom inkrustacijom. dom pokazivali
kultura (3300. Prodorom Indoeuropljana nastaje su položaj zvi­
– 3000. g. pr.Kr.) Vučedolska kultura (2950. – 2300. ježđa na ne­
nastaje na sopot­ g. pr.Kr.), a nalazi na tellu Tržnica bu u određeno
skoj osnovi pod omogućuju potpunu rekonstrukciju godišnje doba.
badenskim naselja. Unutar kuća pravokutne osnove Tako posuda
utjecajem. Ti­ nalaze se kružna ognjišta i jame­ostave. pronađena u
pični su tradicij­ Prvi put su pronađeni dvojni kalupi za iz­ Vinkovcima pred­
ski način proizvodnje radu bakrenih sjekira s jednim sječivom stavlja najstariji europski
keramičkoga posuđa i i rupom za usađivanje drške te spremišta kalendar – Vučedolski Orion. Kultni
bikonične zdjele s jezičastim bakrenih predmeta. Keramičko posuđe predmeti uključuju zoomorfne prikaze,
aplikacijama. Unutar oslabljene crne boje visokog sjaja ukrašeno je žrtvenike te nalaze idola u ljudskom
Badenske kulture dolazi do stvaranja i ispunjeno bijelom inkrustacijom. obliku koji su omogućili rekonstrukciju
odjeće i obuće.

BRONČANO DOBA
Početak brončanog doba obilježava
tehnologija izrade brončanih predmeta.
Nositelj ovih promjena je Vinkovačka kul­
tura (2300. – 1800. g. pr.Kr.), nastala
na temeljima Vučedolske kulture.
Život se nastavlja uz obale rijeka,
na istim položajima gdje
je vučedolsko

59 NOVA AKROPOLA 49

stanovništvo
imalo svoja
naselja. Na tellu
Tržnica nasta­
vljen je kontinui­
tet stanovanja u
nadzemnim pravokut­
nim kućama. Gospodarstvo brončanog
doba i dalje počiva na poljoprivredi i
stočarstvu, ali obrada bronce donijela je
promjene u sferi proizvodnje i društvene
strukture. Većina je umjetničkih pred­
meta od bronce, ali bilježimo i pojavu
prvog zlatnog nakita. Među trbušastim
vrčevima cilindričnog vrata poseban
oblik keramike predstavlja valjkasta
posuda s ušicama.
U razvijenijoj fazi ranog
brončanog doba javljaju se
nosioci Vatinske kulture
(1700. – 1350. g. pr.Kr.),
po ljodjelsko­stočarskih
obilježja koja će se pro­
tegnuti kroz cijelo srednje
brončano doba. Slavonsko­
srijemsku vatinsku kulturu
smijenila je Belegiš II kultura
(1350. – 1000. g. pr.Kr.),
koja je obilježila stariju
fazu kasnog brončanog
doba.
O kontinuitetu
govori odabir istih
položaja za po­
dizanje nase lja
i daljnja upo­
treba nekropo­
la Vatinske
kulture. To je
vrijeme inten­
zivnih kulturnih
i etničkih struja­
nja, što potvrđuju
pronađene ostave
brončanih predmeta
te nalazi glinenih i
kamenih kalupa za
lijevanje brončanih šu­
pljih sjekira – keltova.
50
arheologija
ŽELJEZNO DOBA
Etničkim promjenama poteklim iz
Transdanubije oko 1000. g. pr.Kr. na­
staje Daljska kultura (1000. – 350. g.
pr.Kr.), koja svoj vrhunac doseže u vri­
jeme starijeg željeznog doba u VIII. st.
pr.Kr. Oko 700. g. pr.Kr. dolazi do iliri­
zacije područja, a krajem VI. st. pr.Kr.
ponovno jačaju utjecaji s juga koji
rezultiraju nastankom Srijemske kul­
ture. Ranoj fazi ove kulture pripadaju
grobovi oko Silosa.
Tračko­skitski zoomorfni stil do­
lazi krajem V. st. pr.Kr. iz pontsko­step­
skog područja donjeg Podunavlja.
Među brojnim grobnim
nalazima (oružje, na­
kit, keramičke posude)
ističe se garnitura
okova konjske opreme
sa stiliziranim prika­
zom jelena i grifona te
okrugli brončani faleri
– metalni dijelovi
konjske opreme.
Nakon razdoblja
gospodarskog napretka
i prihvaćanja utjecaja s
Mediterana u srednjoj i
zapadnoj Europi nastala je
Latenska kultura (od 350. g. pr.Kr.) čiji su
nositelji Kelti. Oni naseljavaju područje
Slavonije i Srijema krajem IV. st. pr.Kr.,
nakon poraza kod Delfa 279. g. pr.Kr.
U zajednici s autohtonim panonskim
stanovništvom, stvaraju keltsko­latensku
kulturu.Karakteristika je ove faze podi­
zanje naselja utvrđenih zemljanim be­
demom i opkopom ispunjenim vodom.
Antički izvori i brojni nalazi oružja
u grobovima svjedoče o njihovim
ratnim mogućnostima. Ratne
vještine, poznavanje novca, iz­
rada keramike na lončarskom
kolu, pogotovo karakterističnog
kantarosa, te željezni plug,
omogućili su dominaciju nad
domaćim stanovništvom.
Ovu naprednu kulturu doki­
nula su rimska osvajanja krajem
I. st. pr.Kr.
RIMSKO
RAZDOBLJE
Razoreno keltsko­
latensko naselje
bilo je zbog topograf­
sko­gospodarskih pogodnosti
zanimljivo i Rimljanima. Na
lijevoj obali Bosuta, oko loka­
liteta Tržnica, razvija se rim­
ski grad Cibale, smješten
u pozadini dunavskog li­
mesa provincije Panonije
Inferior.
Urbanizaciju grada određuju
četiri građevinske faze. Prva pripada
drvenoj gradnji iz doba Flavijevaca,
osobito Vespazijana (69. – 79. g.).
Drugo razdoblje obilježava gradnja od
opeke i kamena, s dvostrukim zem­
ljanim bedemom iz vremena Hadrijana
(117. – 138. g.) kada Cibale dobivaju
status municipija – Municipium
NOVA AKROPOLA 59

Aelium Cibalae. Izborom Septimija
Severa za cara počinje treća faza i
podižu se jednostruki bedem i drvena
palisada. Municipij je podignut na rang
kolonije – Colonia Aurelia Cibalae
– za vrijeme vladavine njegova sina
Karakale (198. – 217. g.). Posljednju
fazu teško je prostorno odrediti jer pri­
pada kasnom IV. st. kada grad razaraju
Goti i dolaze razna barbarska plemena.
U Cibalama su rođena i dva rimska
cara, Valentinijan I., rođen 321. i brat
mu Valens, rođen 328. godine.
Oko središnjeg trga, foruma,
smjestila su se stambena naselja i ja­
vni objekti: hram, terme sa sustavom
grijanja, trgovine, žitnica i obrtnički
objekti. Cibale su imale vodovod i
kanalizaciju. Gospodarstvo je orijen­
tirano na trgovinu i obrt. Trgovalo se
uvoznom luksuznom robom i domaćim
proizvodima, žitaricama, drvom i
keramikom. Keramičarstvo je bilo
posebno zastupljeno, pronađene su 52
rimske peći. Izrađivali su svjetiljke, fino
posuđe, vrčeve, fibule, koštane igle.
Rekonstrukciju duhovnog živo­
ta omogućavaju sakralni spomenici.
Uz štovanje italskih bogova: Jupitera,
Minerve, Herkula, Posejdona, Fortune,
Venere, Merkura, javljaju se i lokalna
božanstva latiniziranih ime­
na: Liber, Libera, Silvan,
Dijana. Orijentalni kultovi
zabilježeni su na votivnim,
olovnim pločicama i
izraženi kroz štovanje Sola
i Lune te kombinaciju
više kultova koji imaju ele­
mente Mitre­Sola, Kabira
ili Dioskura, Demetre,
Here i Nemezis. Kršćan­
stvo je u Cibalama
prihvaćeno
vrlo rano, što
potvrđuje zla­
tna gnostička pločica, sar­
kofag s ribom te kršćanski
grobovi. Već u III. st. osnova­
na je biskupija s biskupom
Euzebijem.
59 NOVA AKROPOLA
arheologija
Postepenom gašenju grada pri­
donijele su borbe za vlast i provale bar­
barskih plemena. Posljednji put Cibale
se spominju za vrijeme Justinijana I.
(527. – 565. g.) kada je car gradske
posjede dodijelio benediktincima.
SEOBA NARODA I povlače. Vinkovci postaju sjedište 7.
SREDNJI VIJEK
Provalom Huna 375. g. počinje Velika
seoba naroda. Pod njihovim pritiskom
germanski narodi traže spas na tlu
rimskih provincija Panonije i Mezije,
a Cibale je opustošio nalet Zapadnih
Gota. Međurječje Drave, Dunava i Save
naseljavaju Gepidi i Langobardi, a ka­
snije Avari i Slaveni. Slavensku prisu­
tnost otkriva nekropola s paljevinskim
grobovima. Spaljeni ostaci pokojnika
pohranjivani su u keramičke posude –
urne, ponekad poklopljene ulomcima
rimske opeke.
Do propasti Avara dolazi krajem
VIII. st. širenjem franačke države, a
slavenskom dominacijom javlja se
Bjelobrdska kultura od X. – XIII. st.,
čiji je najveći lokalitet Lijeva Bara s ve­
likim grobljem te prilozima novca, na­
kita i keramike ukrašene urezivanjem
koncentričnih ravnih ili valovitih
linija.
Bjelobrdska kultura čini
bazu naselja Sv. Ilija na Meraji
koje se postepeno razvija, prvo
oko ranoromaničke Crkvice
sv. Ilije iz 1100. g., a zatim oko novije,
nešto veće istoimene gotičke crkve na
prijelazu XIII. u XIV. st. Od 1422. g. na­
selje Sv. Ilija pojavljuje se pod nazivom
u današnjem obliku – Winkowcz.
Ovi krajevi ulaze u sastav Vojne
krajine krajem XVII. st. kada se Turci
brodske pukovnije, a nešto kasnije i
generalsko sjedište. Stanovništvo čine
graničari­ratari, trgovci, obrtnici i
vojno­upravno osoblje.
Svoj današnji oblik Vinkovci
počinju dobivati gradnjom kasno­
baroknih objekata oko današnjeg
glavnog trga u drugoj polovici XVIII. st.
Suvremeni urbani oblik grada
odražava ostatke dalekih povijesnih
zbivanja i zanimljivih kulturnih slo­
jeva. Život donosi uspone i kataklizme
koje odnose gotovo sve što je u davnim
razdobljima stvoreno. Kontinuirano
naseljavanje ubire danak uništavajući
prethodne kulture, uvijek dajući pred­
nost trenutačnom životu. Ali, na ra­
zorenim ostacima čovjek uvijek iznova
podiže svoj dom, svoje naselje, svoj
grad. q
51
 mistika

JACOB
BOEHME Mario Piškur

J
acob Boehme (1575. – 1624.),
njemački mistik i filozof, rođen je
u skromnoj seoskoj luteranskoj
obitelji blizu grada Görlitza, uz samu
granicu s Poljskom. Premda formalno
neobrazovan, kroz niz prosvjetljujućih
vizija stječe sposobnost da očima duše
vidi u samu srž stvari. Otuda je i po­
teklo čitavo njegovo učenje.
Svoju prvu viziju dobio je kao
dječak dok je u blizini svog sela čuvao
stado. U njoj je vidio veliku riznicu
ispunjenu mnogim dragocjenostima
koja mu je pripala pod uvjetom da je
ne koristi u sebične svrhe. Boehme
je kasnije rekao da mu je ova vizija
promijenila život. Od tog se događaja
okrenuo čitanju Biblije koja će postati
i ostati osnova cijelog njegovog kasnijeg
naučavanja.
S četrnaest godina roditelji ga
šalju na šegrtovanje kod postolara na­
kon kojeg, u dvadeset četvrtoj godini,
postaje majstor postolar te osniva
obitelj. Navodno je imao četiri sina i
dvije kćeri. Godine 1600., u vrijeme
kada Giordano Bruno biva spaljen
zbog svog učenja o beskonačnom
univerzumu i napada na kršćansku
dogmu, Boehme dobiva svoju drugu
prosvjetljujuću viziju. Nemam riječi u djelu Oznaka svih stvari (Signatura
kojima bih mogao dočarati sreću i Rerum).
Deset godina kasnije, 1610. go­
dine, Boehme dobiva svoju treću viziju
o kojoj kaže: Doživio sam božanski
sjaj sadržan u cijeloj prirodi. Moj
duh je obuhvatio sve stvari… Zatim
sam sedam dana bio u stanju stalne
ekstaze, okružen svjetlom Duha koji
me prožeo kontemplacijom i radošću.
Spoznao sam što je Bog i što je njego­
va volja... Ne znam kako se to meni
dogodilo, ali je moje srce hvalilo i
slavilo Gospoda zbog toga! Sve što je
ranije vidio u odvojenim bljeskovima
zadovoljstvo koje sam iskusio. Niti i nepovezano, u ovoj mu se viziji uka­
mogu usporediti
ovu radost ni sa
čim osim sa sta­
njem u kojem se
rađa život usred
smrti. U ovom je
stanju moj duh iz­
ravno gledao kroz
sve i prepoznao
Boga u svemu,
čak i u biljkama i
travama. Spoznaju
koju je stekao kroz
ovu viziju objavio je

52 NOVA AKROPOLA 59

zalo kao povezana i jasna cjelina.
Ove vizije sadržane su u njegovom
najobimnijem djelu Aurori (Zora
ili jutarnje rumenilo na istoku),
izdanom 1612. godine.
Ubrzo nakon izdavanja
Aurore, luteranski pastor Gregorius
Richter na gradskom vijeću Görlitza
optužuje Boehmea za herezu i zahti­
jeva njegov progon iz grada. Vijeće
Görlitza popušta pod Richterovim
pritiskom te donosi odluku o
Boehmeovom progonstvu. No, zbog
njegova dotadašnjeg ugleda, gradsko
vijeće ipak na kraju ublažuje odluku
– Boehme i dalje može ostati u
gradu, ali pod uvjetom da prestane
pisati. Ubrzo nakon ovog događaja
on napušta postolarski posao i kao
trgovac počinje putovati u veće
gradove poput Dresdena i Praga.
Ali, unutarnji poriv za širenjem svojih
spoznaja ne ostavlja ga na miru te tako
nastaju mnoga značajna djela: Oznaka
svih stvari, O preporodu, O nadosjetil­
nom životu, O rezignaciji, i dr.
U godinama koje slijede, pastor
Richter i dalje proganja i optužuje
Boehmea te čak zabranjuje da se sa­
hrani na mjesnom groblju u Görlitzu,
što je ipak učinjeno na nagovor grofa
Hannibala von Drohnea. Zabilježena
je i jedna anegdota koja kaže da je za
vrijeme crkvene propovijedi Richter
otvoreno napao Boehmea: Da li su
ovo riječi Isusa Krista – drvodjelje
ili riječi postolara? Boehme je tiho
odgovorio: Ovo nisu moje riječi, to
su riječi Boga kojeg sam spoznao
u sebi.
Također je ostao zabilježen
i događaj vezan uz Boehmeovo
sudjelovanje na skupštini teolo­
ga koju je sazvao njemački car.
Boehme je bio pozvan da prisu­
stvuje skupštini i objasni svoja
teološka gledišta. Kaže se da je
svojom bistrinom i skromnošću
nastupa zapanjio prisutne teo­
loge te su ga otvoreno molili da ih
podučava. Zbog svojih naprednih
stajališta koja su duboko zadirala
59 NOVA AKROPOLA
mistika
pastora Richtera, Boehmeova najljućeg
protivnika, izdao knjigu odabranih iz­
vadaka iz njegovih spisa.
BOEHMEOVA DJELA
U svojim djelima Boehme iznosi čitav
mistični i metafizički sustav u kojem
razrađuje svoje viđenje Boga, čovjeka
i prirode. Iako je čvrsto utemeljen u
kršćanskoj tradiciji i u njegovim je dje­
lima naglašeno prisutan biblijski jezik,
često se u pojašnjavanju stvari i po­
java služi simboličkim jezikom kakav
možemo naći u ezoterijskim učenjima
poput hermetizma, gnosticizma,
u crkvena shvaćanja onoga vremena,
za života je stekao mnogo neprijatelja,
ali i štovatelja. Njegov najznačajniji
učenik Abraham von Frankenberg, na­
kon smrti svog učitelja postaje čuvar
i nastavljač njegovog djela te izdaje
zbirku Boehmeovih naučavanja pod
imenom Put prema Kristu, a obja­
vljuje i njegovu najopsežniju i najbolju
biografiju. Zanimljivo je da je i sin
židovske kabale.
Ipak, Boehme na više mjesta piše
da je iz knjiga imao jedva što pročitati,
te da je njegova učiteljica bila sâma
priroda. Ja u svoje znanje ne unosim
ni slova iz mnogih knjiga, nego imam
slova u sebi… Zato što smo na sli­
ku i priliku Božju, mi možemo, ako
uronimo u svoju nutrinu, dodirnuti
početak samih stvari… Očigledno
je, međutim, da je u potrazi za zna­
njem koje omogućuje objašnjenje
svih stvari i pojava tražio odgovore i u
Paracelzusovim djelima te u kabali.
Tako njegovo najznačajnije djelo
Aurora započinje kabalističkom te­
53

mom Drva života. Prema Boehmeu,
Drvo života je drvo spoznaje dobra
i zla, a plodovi koji rastu na ovom
drvetu simboliziraju čovjeka, koji je
po Boehmeu najveća nakana prirode.
Čovjek ima slobodnu volju izabrati
između dobra i zla; kada se usmjeri
prema manifestiranom svijetu, tada
dominira zlo, ali kada prepozna vitalni
sok u Drvu – tada dominira dobro koje
ga uzdiže prema božanskim kvaliteta­
ma. Filozofija, astrologija i teologija
tri su grane znanja na Drvetu života.
54
mistika
Filozofija predstavlja božansku volju
kao i prirodu samog Boga, arhetipove
svih stvari te dobre i loše kvalitete u
prirodi. Astrologija ukazuje na snage
u prirodi, na snage planeta, zvijezda
i elemenata te kako oni utječu na sva
živa bića. Teologija objašnjava prirodu
Kristovog principa te kako čovjek može
postati dio prolaznog zemaljskog ili dio
onog vječnog, duhovnog svijeta.
U djelu Oznaka svih stvari
Boehme govori o zakonu korespon­
dencije, o simbolizmu planeta, sve­
mira, prirode, itd. Cjelokupan vanj­
ski, vidljivi svijet sa svim bićima
sličan je unutarnjem duhovnom svi­ rođene, a koja ne otkriva svoju unu­
jetu. Premda unutarnji, ovaj je svijet tarnju formu kroz vanjsku formu,
djelotvoran, također ima narav vanj­ ono unutarnje uvijek djeluje prema
skog svijeta. Kao što se duh svakog svojoj objavi. To možemo vidjeti i
bića manifestira u vidljivom svijetu prepoznati u zvijezdama, elemen­
kroz materijalno tijelo, to isto čini i tima, životinjama, drveću i biljka­
Vječno biće. ma. Prema tome, u signaturama leži
Imajući na umu ovu povezanost najveća mogućnost spoznaje i putem
i sličnost unutarnjeg i vanjskog svijeta, njih čovjek može ne samo spoznati
Boehme savjetuje proučavanje prirode: samoga sebe, već također može
Nema stvari u prirodi stvorene ili
NOVA AKROPOLA 59

naučiti prepoznati bit koja je prisu­
tna u svim bićima.
Budući da je Biblija osnova
Boehmeovog naučavanja, on ukazuje
na važna učenja i simboliku koji su
promakli očima tadašnjih svećenika.
Tako u djelu Theoscopia, napi­
sanom dvije godine prije smrti,
pobija ortodoksni, kršćanski
koncept Boga kao onoga koji
prebiva izvan našeg univerzuma.
Postavljajući pitanja: Da li je ne­
tko vidio Boga? Da li netko može
opisati njegovo prebivalište? Ako
nema stvarnog dokaza o posto­
janju Boga, zašto onda trošimo
svoje vrijeme slušajući propovi­
jedi o njemu ili čitajući površne
opise o njemu u spisima? Pravo
razumijevanje Boga mora doći
iz unutarnjeg izvora i ući u naš
um iz žive riječi Božje koja pre­
biva u našoj duši. Ako nije tako,
tada su sva učenja o božanskim
stvarima beskorisna i bezvrijedna.
Bogu nije potrebno niti jedno mjesto
za prebivalište, budući je on istovre­
meno izvan i unutar svijeta. Njega
samoga niti jedan zemaljski um
ne može spoznati, kao niti njego­
vu veličinu i beskonačnost.
On opisuje Boga kao esenciju
ili izvor iz kojeg je sve u univerzu­
mu poteklo i kaže da se univerzum
razvija na sedam planova, dajući
svemu sedmerostruku konsti­
tuciju. Tako vječna priroda počiva
na sedam principa ili temelja koje
Boehme ponekad opisuje kao tink­
ture, a ponekad kao snage, forme,
duhovne kotače ili izvore. Svaki se
od tih principa rađa i postoji unu­
tar jednog vrhunskog principa ko­
jeg on opisuje kao Biće ili “biće po
sebi”.
Ovih sedam principa prirode u
stalnom su sukobu te, kao što Boehme
naglašava, stvaraju “kotač patnje”
pomoću kojeg se sama priroda otkriva
čovjeku. Poput Heraklita, Boehme vidi
kozmički život kao strastvenu borbu,
59 NOVA AKROPOLA
mistika
kao kretanje, kao razvojni proces i kao
vječnu genezu ili stvaranje.
U svojim djelima često govori o
sličnosti između Boga i čovjeka. Čovjek
je stvoren od Božjih snaga, od sedam
Božjih principa. Ali čovjek je s vre­
menom postao iskvaren i zato ne
možemo uvijek u njemu prepoznati
njegovo božansko rođenje. Duh Sveti
ne može prebivati u grešnom tijelu.
Ipak, božanska iskra skrivena u
srcu može biti upaljena te se uzdići
do mozga koji je izvor sedam Božjih
principa. Tada će duša ostvariti svoju
svrhu i znanje. Paljenje duhovne iskre
prema Boehmeu ovisi o čovjekovoj slo­
bodnoj volji: Čovjek se nalazi u središtu
između Božjeg kraljevstva i pakla,
između ljubavi i mržnje – što će iza­
brati, ovisi o njemu samome. Također,
Boehme kaže da se cijela stvorena
priroda nalazi u nama pa prema tome
čovjek ima mogućnost odabira: Mi se
nalazimo u središtu prirode koja je
smještena u nama. Ako izgradimo
anđeoske kvalitete, tada postajemo
anđeli, ako izgradimo demonske
kvalitete, tada postajemo demoni.
Mi se nalazimo u onome što smo
stvorili, mi možemo stvarati.
No, ističe kako je čovjek zatvo­
renik svoje niže prirode koje se
može osloboditi putem slobodne
volje. Prije nego što poduzme prvi
korak na ovom putu, mora se
suočiti s iskušenjima i nadvladati
ih. Prvo je od njih zmaj koji želi
usmjeriti oči čovjekove duše prema
ispraznosti svijeta te joj pokazati
njegovu slavu i ljepotu. Drugo je
iskušenje duhovni ponos i taština.
Treće je iskušenje korištenje okult­
nih snaga u sebične svrhe. Kada ova
tri iskušenja budu nadvladana, tada će
se u zemaljskom čovjeku roditi novi,
duhovni čovjek s božanskom percepci­
jom i božanskom voljom.
O bitnim značajkama duhovnog
života raspravlja u svom djelu O
nadosjetilnom životu, koje je
zapravo dijalog između učitelja i
učenika.
Učenik zapita učitelja: Kako
mogu postići nadosjetilni život da
bih mogao vidjeti Boga i čuti ga
kako govori?
Učitelj mu odgovori: Kada
budeš u stanju barem na trenutak
ući u ono gdje ne boravi niti jedno
stvorenje, čut ćeš Boga.
Učenik: Je li to blizu ili
daleko?
Učitelj: To je u tebi i ako
možeš privremeno zaustaviti sve
svoje misli i želje, čut ćeš neizrecive
riječi Božje.
Učenik: Kako mogu čuti riječ
Božju kad ne mislim i ne želim?
Učitelj: Kada ne budeš mislio o
sebi, niti želio za sebe, kada tvoj ra­
zum i tvoja volja postanu spokojni i
podložni izrazu Vječne Riječi i Duha i
55
 mistika

kada tvoja duša raširi krila i uzdigne

se iznad onog što je vremensko, kada
svetim odvajanjem od tvarnog svi­
jeta zauzdaš maštu i vanjske osjete,
tada će se Vječni Sluh, Vid i Govor
objaviti u tebi i Bog će kroz tebe čuti
i vidjeti, jer ćeš otad ti biti organ nje­
gova Duha i Bog će govoriti u Tebi i
šaptat će Tvomu duhu, a tvoj će duh
čuti njegov glas. Stoga si blažen ako
se možeš uzdržati od mišljenja o sebi
i želja za sebe i ako možeš zaustaviti
kotač svoje mašte i osjeta. …
U razdoblju između 1612. – 1624.
napisao je trinaest knjiga. Moje su
knjige napisane samo za one koji žele
biti posvećeni i sjedinjeni s Bogom od
kojeg su potekli. Ne kroz moje razumi­
jevanje, nego kroz moje pokoravanje
Kristu, od njega sam primio znanje
njegovih tajni. Usrdno sam molio da
ne pišem nego na slavu Božju te za
poduku i u korist moje braće.
Boehmeovo živo svjedočanstvo bi­
lo je snažno nadahnuće umjetnicima,
piscima i znanstvenicima koji su se ja­
vili poslije njega, ne samo u Njemačkoj, a posebno u Engleskoj i Nizozemskoj. Nietzsche, Heidegger,… a velik ugled
nego i u drugim europskim zemljama, Djelovao je i na različite trendove eu­ uživao je i kod Carla Junga.
ropske misli; s Mada je Boehme izrazom ne­
jedne strane, nje­ obično blizak Plotinu, na njega stara
govim učenjima grčka filozofija nije imala upliva.
započela je kriti­ Njegovo glavno polazište bila je Biblija
ka Newtonovog pa ga se svrstava u tradiciju kršćanskih
materijalističkog mistika. Iz Biblije je crpio dragocjene
poima nja svijeta bisere univerzalne mudrosti, no nje­
koju su u doba ro­ gova je poruka upućena svim ljudima,
mantizma pokrenu­ bez obzira na religijsku pripadnost.
li umjetnici poput U njegovim se spisima redovito na­
Goethea i Williama lazio crtež anđela koji svira trubu iz
Blakea, a s druge koje izlaze riječi: Svim kršćanima,
strane, njegova su Židovima, Turcima i neznabošcima,
djela nadahnula svim narodima na Zemlji trubi ova
samog Newtona da truba, a svoju knjigu Oznaka svih
formulira teoriju stvari znakovito je završio Kristovim
gravitacije i teoriju riječima: Tko traži, naći će. q
o strukturi svjetla.
Posebno je snažan
utisak ostavio na
mnoge njemačke
filozofe kao što su
Hegel, Schelling,
Schopenhauer,

56 NOVA AKROPOLA 59
 zanimljivost

PRONAĐENA NAJSTARIJA KRŠĆANSKA CRKVA?

U
mjestu Rihabu u Jordanu, u blizini sirijske granice, ar­ zajednici na ovom prostoru. No, tekst Sedamdeset lju­
heolozi su u lipnju 2008. godine nakon tromjesečnih bljenih od Boga i Božanskog mogao bi se odnositi i na
iskapanja ostataka Crkve sv. Jurja otkrili pećinu. Sedamdesetoricu učenika koje je Isus odaslao u parovima
Pronalasci upućuju, tvrdi jordanski istraživački tim, da su se da šire njegovo učenje. Oni su bili pomoćnici apostola, a pra­
ovdje odvijali ranokršćanski obredi.
Pećina dimenzija 12 x 7 metara nalazi se ispod crkve
i do nje vode stepenice. U jednom njenom dijelu nalazi se
polukružni prostor nalik apsidi, s nekoliko sjedišta ukle­
sanih u kamenu. Pretpostavlja se da se tu odvijalo tajno
bogoslužje. Ovaj je dio odvojen od prostora za stanovanje
tek jednim zidom s vratima, a od prostora za stanovanje
vodi tunel prema spremištu s vodom. Na temelju ovoga,
te pronađenih uljanica i bakrenih novčića iz 33. do 70.
godine, dr. Abdul Qader Al­Housan i njegov tim iz Centra
za arheološka istraživanja u Rihabu zaključili su da je
pećina bila utočište i mjesto bogoslužja skupini od 70
prvih kršćana koji su izbjegli iz Jeruzalema pred progo­
nima nakon Kristove smrti. Tome u prilog dr. Abdul
Qader Al­Housan navodi da se na podu crkve iznad pećine
nalazi mozaik koji sadrži tekst na grčkom: Sedamdeset
ljubljenih od Boga i Božanskog.
On štoviše smatra da je ta pećina najstarija kršćanska crk­ voslavna ih crkva slavi 17. siječnja. On im reče: "Žetva je
va koju su rani kršćani koristili sve dok 230. godine nije podig­ obilna, ali radnici malobrojni." (Evanđelje po Luki). Čini
nuta Crkva sv. Jurja. Mnogi stručnjaci u Jordanu i šire podozrivi se malo vjerojatnim da su svi završili u Rihabu.
su prema ovom otkriću, kao i datiranju Crkve sv. Jurja, jer su se Otkriće, mada proturječno, nakon što je objavljeno u
“prave” crkve počele javljati tek u vrijeme Bizanta, točnije, kada The Jordan Timesu, privuklo je veliku pažnju međunarodnih
car Konstantin 313. godine priznaje kršćanstvo ravnopravnim medija. No, još se uvijek se može sa sigurnošću utvrditi sta­

s drugim kultovima, a posebno nakon 391. godine kada ono rost ovog nalazišta, niti potvrditi da li je ranim kršćanima
postaje državnom religijom Rimskog Carstva. pećina doista služila kao crkva. q
U Rihabu je do danas otkriveno tridesetak ranokršćanskih
crkvi od kojih većina potječe s kraja VI. i početka VII. stoljeća. Priredio Tomislav Peharda
Postojanje tolikog broja crkvi govori o snažnoj ranokršćanskoj

59 NOVA AKROPOLA 57
 kratka priča

MOŽDA JEST, MOŽDA NIJE

B
ijaše jednom stari seljak koji je godinama
obrađivao svoja polja.
Jednog mu dana pobježe konj. Čuvši vijest,
susjedi prihodiše seljaku:
Kakva nesreća! rekoše suosjećajno.
Možda jest, možda nije, odgovori seljak.
Sljedećeg se jutra konj vrati predvodeći tri divlja
konja.
Kako je to divno! uzviknuše susjedi.
Možda jest, možda nije, odgovori im starac.
Dan kasnije seljakov sin slomi nogu pokušavajući
jahati tek pristiglog neukroćenog konja. Susjedi se
ponovno okupiše i izraziše seljaku sućut zbog nastale
nesreće.
Možda jest, možda nije, prokomentira seljak.
Sutradan u selo dođoše vojnici novačiti mladiće za
rat. Vidjevši mu slomljenu nogu, ne uzeše seljakova sina.
Susjedi čestitaše seljaku na sreći koja mu se na kraju
nasmiješila.
Možda jest, možda nije, odgovori im seljak. q
...
Odabrala Dijana Kotarac

58 NOVA AKROPOLA 59
 HIPOKRATOVA ZAKLETVA
Izvorni grčki tekst liječničke zakletve.

ASKLEPIJE KADUCEJ
Grčki bog - zaštitnik liječnika i medicine. Simbol liječništva i harmonije duha i tijela.
V. st. pr.Kr., Asklepijev hram,
Muzej u Epidauru. 380. g. pr.Kr.

Blago antičke medicine

Predstavljamo vam arheološke reprodukcije s motivima iz svjetske
kulturno-povijesne baštine povezane s liječništvom i medicinom.
Sve ponuđene arheološke reprodukcije upakirane su u ukrasne kutije te je uz svaki motiv priloženo objašnjenje na hrvatskom,
engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku.

www.nova-akropola.hr
 Nove knjige u izdanju Nove Akropole
Charles A. Eastman
DJetINJStVO INDIJANSkOg DJečAkA
Indijanski je dječak bio kraljević divljine. Tijekom
svog djetinjstva nije morao mnogo raditi. Glavni
mu je posao bilo vježbanje nekoliko jednostavnih
ratničkih i lovačkih vještina. Izuzev toga bio je
gospodar svoga vremena. Što god se tražilo od nas
dječaka, brzo se izvršavalo: nakon toga smo se
mogli neometano igrati.

Zar postoji dječak koji, pomislivši na najbolji život

na svijetu, ne bi barem na trenutak poželio postati
Indijanac? Ja sam živio takav život.

Broj stranica: 194, meki uvez, visina knjige: 20 cm

Cijena: 70 kn

Plutarh
PItIJSKI DIJALOZI
Najslavnije proročište u antičkoj Grčkoj, a ujedno i najslavnije
proročište antičkog svijeta, bilo je ono Apolonovo u Delfima.
Tom proročištu, u kojem je u Apolonovo ime proročanstva iz-
ricala Pitija, obraćale su se najznamenitije ličnosti starog svijeta
– od filozofa do vojskovođa i državnika.

Plutarh, svećenik delfskog proročišta, u ovim dijalozima rasprav-

lja o tajni proricanja koju sažeto i slikovito pojašnjava riječima:

Kao što Sunce ne postaje sjajno kad nestanu oblaci, nego je uvi-
jek takvo, iako se nama u magli čini mutnim i blijedim, tako
ni duša ne stječe sposobnost proricanja kad izađe iz tijela kao
iz oblaka, nego je i sad ima, ali je nije svjesna zbog miješanja
i spajanja s onim što je smrtno.

Broj stranica: 140, meki uvez, visina knjige: 18 cm

Cijena: 50 kn

Osim u knjižarama, knjige možete kupiti ili naručiti u našim prostorima ili na adresi uredništva:
Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

OSIJEK: D. Neumana 6, 031-200 630 VARAŽDIN: V. Nazora 1, 042-320-026 ISSN 1330-9714

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052-544 496 ZADAR: J. Vidulića 5, 023-251-009
RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051-213 020 ZAgREb: Habdelićeva 2, 01-481 2222
SPLIt: Slavićeva 47, 021-486 366 fax: 01-2330 450

www.nova-akropola.hr