VEDRAN JAKSIC ILI PLIVANJE PROTIV STRUJE

Tih dana na radiju svirala je Azra a glas Johnnyja Stulica je, kao iz nekog elektronskog limba,
grmio o nadolazecoj apokalipsi. Koncem ljeta 1990. pronio se glas da Vedran otvara teretanu. Za
nas koji smo u to vrijeme bili zaludeni bodybuildingom otvorila su se vrata raja. Zvuk metalnih
utega, zuljevi i znoj. Bilo je u tome neke neizrecene poezije, ili kako to sad vidim iz ove
perspektive, nekog djecackog vitestva koje nas je tada sviju opcaralo. Sve se to, mozda, i nije
dogadalo u Sibeniku, negu u nekoj od mitskih ulica Tel Aviva o kojima je u svojim romanima tako
zanosno pisao Amos Oz. Danas mi se ta reinterpretacija proslosti cini ne samo opravdanom, nego i
nuznom. Tada nisam znao da smo zivjeli u mitskom vremenu, ali sad znam.
Svibanj 1991. Razgovaramo na gimnazijskom hodniku. On primjecuje moju potistenost, pita me
sto mi je. – Bit ce rata, Vedrane – kazem mu. On odmahuje glavom. Ne vjeruje u to sto govorim.
Tjesi me, uvjerava me da ce sve biti u redu… Svi koji smo tada trenirali s Vedranom prije ili kasnije
napustili smo bodybuilding i prepustili se onome sto se naziva obicnim zivotom. Vedran je u
bodybuildingu ostao do kraja. Kad procitam sto je ovih dana napisano o njemu povodom njegove
smrti, ne mogu se oteti dojmu da nitko od autora tih tekstova nije poznavao tog djecaka s
kompjutorskom inteligencijom, koji je umjesto da postane jedan od najboljih svjetskih kiberneticara
odlucio postati svjetski prvak u bodybuildingu. Strukturirani zivot, dnevni raspored programiran u
minutu... Sve je to ukazivalo na covjeka koji je okrenuo leda osjecajima. Za nas koji smo ga
poznavali, Vedran je bio duboko osjecajan covjek, mozda cak i romantik, sto bi on porekao, ali
meni ipak ostaje vjerovati da je svoju romanticnu prirodu zakopao negdje duboko u sebi, na nekom
od skrovitih odmorista duse.
U socijalizmu nije dobio stan. Bio je prvi na listi, ali kolegi koji je bio drugi na listi poginula je
kci pod nerazjasnjenim okolnostima. – Kako sam mogao traziti da mi daju stan kad se covjeku
dogodila onakva tragedija. Morao sam mu ga prepustiti – rekao je. U samoupravni socijalizam se
razocarao. U Boga nije vjerovao. U kapitalizam takoder. U nacionalizam jos manje. A ni u
Hrvatskom bodybuilding savezu ga nisu voljeli. Duh metropole tesko se mirio da je Sibencanin iz
malog kluba osmerostruki prvak Hrvatske i dvostruki svjetski prvak. Ali on je odlucio pobjedivati. I
pobjedivao je. Za slavu. Za dispet. I, naravno, to mu nikada nisu oprostili.
Disko Gimnazija sad zivi u nasem sjecanju kao utopijsko mjesto koje se opire zakonima ovoga
vremena. Bila je to prava improvizacija. Nesto izmedu omladiinske zabave, ulicne guzve i poetike
Mad Maxa. Umjesto na stoilcama sjedili smo na ulaznim stepenicama. Umjesto pica na nekom
sanku, pili smo vodu iz WC – a.
Sibenik mu je dao malo i nista. Ali sto mu je manje davao on ga je vise volio. Valjda je u
geomertriji grada vidio neku skrivenu matematicku ljepotu koja je odgovarala ljepoti nekog samo
njemu vidljivog matematickog argumenta. Nikad nije pristajao na konzumeristicki ukus i
konformisticki duh koji je poharao ovo nasu astenicnu civilizaciju. Pripadao je Vedran nekom
drugom vremenu, vremenu bez sponzorskih ugovora, automobila, premija i reklamnih kampanja,
vremenu u kome su se heroji kalili u nekom arhetipskom krajoliku kao titani. Na koncu djecak je
dohvatio svoj san. Ostaje vjerovati, makar to bila i krhka nada djecaka viteza s pocetka ove price, da
je za Vedrana na nebu, ili na nekom slicnom mjestu, ostavljen prostor na kojemu ce kao vedri Sizif
podizati komade neba koje se urusilo od nase ravnodusnosti.

Ivan Klaric