Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 1) 455

Izvorni naučni rad UDK: 811.163.4(497.6)’366.543

Zenaida Karavdić: Slavenski genitiv

u bosanskohercegovačkim govorima
U bosanskohercegovačkim govorima slavenski genitiv je još uvijek prilično živa katego-
rija i to bilježi većina ispitivača. Međutim, kako se ponekad umjesto genitiva javlja i aku-
zativ, to se u ovom radu pokušalo pronaći uvjete pod kojima se javlja slavenski genitiv.
Na osnovu podataka iz literature, ispitano je zavisi li pojava slavenskog genitiva od vrste
imenske riječi u objektu, zatim “individualiziranosti” imenice u objektu (je li imenica
vlastita ili opća, konkretna ili apstraktna, brojiva ili nebrojiva, u jednini ili u množini,
označava li živo ili neživo, je li određena ili neodređena, je li ispred ili iza glagola, ima li
uza se pojačivač ili ne) te obuhvata i jačine negacije (je li predikat prost ili složeni s infi-
nitivom, je li glagol svršeni ili nesvršeni, je li u indikativu ili kojem glagolskom načinu
te je li statičan ili dinamičan). Ustanovljeno je da od svih ponuđenih kriterija pojavu sla-
venskog genitiva uvjetuje imenica, a ne zamjenica u objektu te prisustvo pojačivača, što
govori u prilog tome da je slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim govorima prisutan
kao pravilo, a ne izuzetak uvjetovan sintaksičko-semantičkom okolinom, ali da ipak nosi
određenu dozu stilogenosti.

Ključne riječi: slavenski genitiv, bosanskohercegovački govori, negacija, individualiza-

cija, pojačivač.

Slavic gentive in Bosnian-Herzegovinian dialects

In Bosnian-Herzegovinian dialects Slavic genitive is still quite a living category, which is

the fact recorded by most of dialectologists. However, as an accusative sometimes occurs
in place of a genitive, this paper aims to find the conditions under which the Slavic geni-
tive appears. Based on literature data, it was examined whether the phenomenon of the
Slavic genitive depends on the word class in the object position, then on individualiza-
tion of a noun in the object position (whether the noun is proper or common, concrete or
abstract, countable or uncountable, in singular or plural, animate or inanimate, definite
or indefinite, topicalized or neutral, and whether there is an intensifier or not), or it
comprises the scope of negation intensity (whether the predicate is simple or complex
with the infinitive, whether the verb is perfective or imperfective, in indicative or other
mood, static or dynamic). The corpus data has shown that the phenomenon of the Slavic
genitive is conditioned by the noun, and not the pronoun in the object position, or the
456 Zenaida Karavdić: Slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim govorima

presence of the intensifier, which suggests that the Slavic genitive in Bosnian-Herzego-
vinian dialects is present as a rule, and not an exception conditioned by a syntactic and
semantic environment, and what is more, it carries a certain dose of stylogenic quality.

Key words: Slavic genitive, Bosnian-Herzegovinian dialects, negation, individualization,

intensifier.

Uvod

Slavenski genitiv1 je živa kategorija u svim bosanskohercegovačkim govorima, što po-

kazuje mnoštvo zabilježenih primjera. Čuvanje slavenskog genitiva predstavlja karakte-
rističnu, arhaičnu sintaksičku crtu bosanskohercegovačkih govora2 jer se on u okolnim
govorima uglavnom gubi (npr. Ћупић 1977: 112, Sekereš 1975: 189, 1980: 181; Николић
1972: 695, Симић 1980: 28–29), a zabilježeno je i da se, što se tiče standardnog jezika,
slavenski genitiv prije javljao češće (Гортан-Премк 1962: 136). Međutim, kako su u naj-
novijim standardizacijskim procesima neke karakteristične dijalekatske pojave dignute u
ravan standarda, možda će se i slavenski genitiv, koji se ranije osjećao kao dijalektizam,
ponovo početi češće upotrebljavati, naročito zbog dijalekatske osnove koja obiluje njime.
Jedan od ciljeva ovoga rada stoga je registriranje slavenskog genitiva u drugoj polovi-
ni dvadesetog stoljeća na području Bosne i Hercegovine pa tako korpus čine podaci iz
dosadašnjih opisa bosanskohercegovačkih dijalekata, tj. dijalekatski tekstovi i/ili njihovi
opisi,3 većinom iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a kontrolni korpus
su podaci iz govora Sarajeva iz 2012. i 2013. godine. Pritom, kontrolni korpus, kao znatno
manji i stoga nesrazmjeran, služi više za poređenje s jednim današnjim govorom, jer bi za
stvarnu kontrolu ipak trebalo ponovo skupiti podatke sa svih ranije ispitivanih punkto-
va, i više, kako bi korpusi bili srazmjerni i kako bi se dobila cjelokupna današnja slika.
Uvjeti za slavenski genitiv koji se navode u gramatikama uglavnom se svode na to da
dolazi uz zanijekane prelazne glagole, da je zamjenjiv akuzativom bez promjene značenja
te da je, zbog rjeđe upotrebe, stilski obilježen (Jahić et al. 2000: 378). Ovih ćemo se uvjeta

1U literaturi se u posljednje vrijeme gotovo isključivo govori o genitivu negacije umjesto o slavenskom ge-
nitivu, što je sigurno precizniji termin jer se odnosi na pojavu genitiva uvjetovanu negacijom glagola i izvan
slavenskih jezika. Međutim, s obzirom na to da se ovaj rad oslanja prvenstveno na slavenske jezike i ovu
pojavu u njima, kao i da je na našim prostorima termin slavenski genitiv uobičajen za ovu pojavu, to se on
zadržava i u ovom radu.
2 “...da se slovenski genitiv daleko više čuva u jeziku pisaca iz Bosne i Hercegovine nego u jeziku pisaca iz

drugih krajeva.” (Гортан-Премк 1962: 136)

3 Konkretnije: Derventa (Baotić 1983), Posavina (Baotić 2012), Kostrč (Baotić 1979), Tuzla (Brabec 2012),

Tuholj (Halilović 1990), Usora (Oкука 1973), Sliv Lašve (Valjevac 2002), Fojnica (Brozović 2012), Očevije
i Vijaka (Pavešić 1963), Visoko (Valjevac 1983), južna Bosna i visoka Hercegovina (Ђуровић 1992), Roga-
tica (Јахић 1983), Caparde kod Zvornika (Ђукановић 1983), istočna Bosna (Jahić 2002), Podrinje (Симић
1978), istočna Hercegovina (Пецо 1964), Podveležje (Peco 1983), međuriječje Neretve i Rijeke dubrovačke
(Halilović 1996), Rama (Okuka 1983), Livanjsko polje (Čustović 1961), Livno i Duvno (Рамић 1999), Banija
i Kordun (Петровић 1978), Zmijanje (Петровић 1972), Imotska krajina i Bekija (Šimundić 1971), zapadna
Bosna (Дешић 1976).
 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 1) 457

u ovom radu strogo držati, pa se primjeri koji graniče s partitivnošću, a u dijalektološkim

tekstovima ih ima dosta (npr. Neće da donese ni vode ni drva (Baotić 2012: 43), ja neš
šale uzeti mekinja (Дешић 1976: 278)) neće uzeti u razmatranje. Iz istog razloga većina
primjera s glagolom nemati upotrijebljenim u ličnom glagolskom obliku neće ući u ana-
lizu jer se kod njih genitiv (partitivni) može javiti i uz potvrdni oblik, a neće se uzimati
u obzir ni primjeri s bezličnom upotrebom ovog glagola (nema čokolade u prodavnici),
opet stoga što uz njih genitiv stoji i kad nisu zanijekani (ima čokolade u prodavnici), što
ih onda na sinhronom planu razdvaja od slavenskog genitiva, koji stoji isključivo uz za-
nijekane glagole.4
Osim bezlično upotrijebljenog glagola imati/nemati, u dijalektima su zabilježeni i
drugi glagoli uz koje objekat dolazi u genitivu bez obzira na to jesu li u potvrdnom ili
odričnom obliku (npr. Ne mereš pregledat sile i Gledam ove djece (Петровић 1978:125)).5
Njih je teško razlučiti od pravih primjera za slavenski genitiv jer su i jedni i drugi za-
mjenjivi akuzativom bez promjene značenja (ukoliko ih uopće treba razdvajati), ali su,
za svaki slučaj, zanemareni svi primjeri s glagolima koje su dijalektolozi koji su prouča-
vali bosanskohercegovačke govore zabilježili kao one s mogućom genitivnom rekcijom.
Osim toga, ni genitiv u ustaljenim izrazima (kao: ne da mi mira, ne vodi računa, up.
Menac 1979: 72) ne ulazi u ovu analizu jer se u njima mogu javiti dosta arhaične kon-
strukcije (npr. Гортан-Премк 1962: 143).
Pored ovih, zanemareni su i uobičajeni primjeri u kojima ne možemo sa sigurnošću
utvrditi radi li se o genitivu ili akuzativu, kao što su imenice muškog roda koje ozna-
čavaju osobu (osim u dijalektima u kojima se muška lična imena na -o i -e mijenjaju
prema a-deklinaciji), lične zamjenice (osim ponekad lične zamjenice za 3. lice ženskog
roda – kad se javlja u obliku (n)ju) te ostalim primjerima u kojima se, i pored zabilježenih
akcenata, iz bilo kog razloga ne može sa sigurnošću utvrditi o kom je padežu riječ (up.
Menac 1979: 68–69).
Što se tiče zamjenjivosti akuzativa i genitiva uz zanijekane glagole, nailazimo na
slučajeve, kod istog govornika koji inače koristi slavenski genitiv, u kojima je akuzativ
nezamjenjiv genitivom:

4 Up. “Perlmutter i Moore (1999) smatraju da su i potvrdne i niječne egzistencijalne rečenice neakuzativne
rečenice u kojima objekt iz polazne strukture ne postaje subjekt u površinskoj strukturi – subjekta nema (kao
u hrvatskome) ili je on semantički ‘prazna’ zamjenica (kao u engleskome) pa dobivamo bezlične rečenice. U
niječnim rečenicama takav objekt pojavljuje se u genitivu, poput objekta u prijelaznim rečenicama koji se
također može pojaviti u genitivu.” (Zovko Dinković 2011: 290) ili “Tu nije riječ o pravom slavenskom genitivu
jer se ne upotrebljava pod utjecajem negacije. Budući da se genitiv pojavljuje s prelaznim glagolom kako u
potvrdnom tako i u niječnom obliku, on očito nosi sa sobom neka druga značenja, u prvom redu značenje
partitivnosti, nepotpunog zahvaćanja objekta glagolskom radnjom” (Menac 1979: 72).
5 Prema podacima iz opisa bosanskohercegovačkih govora, objekat u genitivu se javlja uz glagole baciti, bra-

niti, cijepati, čekati, čuti, čuvati, dati, dočekati, držati, gledati, goniti, izabrati, koštati, ložiti, moliti, nadati se,
odnijeti, ostaviti, paziti, pitati, platiti, pobiti, podizati, pojiti, postiti, prati, pripadati, prodati, pustiti, rađati,
razumjeti, slušati, skupljati, spasiti, osuditi, trati, tražiti, ustaviti, utesati, uzeti, vikati, vidjeti, zvati i žaliti
(Karavdić 2016). Up. “Kao partitivno može se shvatiti i značenje genitiva uz perceptivne glagole: vidjeti svi-
jeta, čuti svakojakih novosti i sl.” (Menac 1979: 75). Kao objašnjenje za pojavu genitiva uz ove glagole možda
bi, umjesto partitivnosti, bolje objašnjenje bilo to da genitiv implicira apstrakciju, dok je akuzativ znatno
konkretniji (Menac 1979: 70).
458 Zenaida Karavdić: Slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim govorima

Mama, ja ti ćìlima po podu neću. / Mama, ja ti ćilim po podu neću.

Nijedno djete ne može zamjenit to djete. / *Nijedno djete ne može zamjeniti tog djeteta.6
Prema tome, očigledno je da je slavenski genitiv uvjetovan još nekim pojavama,
izvan zanijekanosti predikata. Dakle, glavni cilj ovog rada je otkriti koji su uvjeti za
pojavu slavenskog genitiva u bosanskohercegovačkim dijalektima.

Analiza
Od ukupno 524 primjera objekta uz odrične glagole, zanemarivši prethodno navedene
kostrukcije, u genitivu ih je zabilježeno 369, a u akuzativu 155, što već na prvi pogled
potvrđuje navode dijalektologa da bosanskohercegovački dijalekti čuvaju slavenski geni-
tiv. Međutim, u kontrolnom korpusu iz novijeg perioda, u govoru Sarajeva, od ukupno
144 primjera, s genitivom je tek 36, a s akuzativom 108 primjera. Na osnovu ovoga bi se
moglo zaključiti da je upotreba slavenskog genitiva u opadanju, ali je potrebno prije toga
razmotriti detaljnije o kojim se konstrukcijama radi.

Vrsta riječi u objektu

O slavenskom genitivu napisano je mnoštvo radova koji se odnose na sve slavenske jezi-
ke.7 Međutim, s obzirom na to da je upotreba slavenskog genitiva različita u pojedinim
slavenskim jezicima, to ćemo se ovdje više oslanjati na literaturu vezanu za bosanski
jezik, a iz radova o ostalim jezicima uzeti samo one zaključke koji su primjenjivi na bo-
sanski jezik. Tako je u literaturi, normativnoj (npr. Jonke 1952/53: 124; Ivšić 1970: 360;
Гортан-Премк 1971: 79; Menac 1979: 68), kao i dijalektološkoj (npr. Zima 1877: 193–196;
Maretić 1910: 266), odavno je primijećeno da se neodređene zamjenice javljaju uvijek u
akuzativu. Gortan-Premk (1971: 78–81) to tumači njihovom težnjom ka gubljenju para-
digme i pretvaranju u priloge, što je također posvjedočeno i u kajkavskom i u čakavskom
i u štokavskom dijalektu. Međutim, kako ćemo kasnije detaljnije razmatrati, ako se slo-
žimo s Heinzovom (prema Фелешко 1995: 16) načelnom pretpostavkom da je osnovna
funkcija genitiva da izražava opće (sadržinski neprecizirane) odnose između dva pojma,
nasuprot akuzativu, čija je glavna funkcija objekatska, dakle konkretna (Гортан-Премк
1971: 150), ograničenje može donekle biti i značenjsko – npr. pokazne zamjenice podra-
zumijevaju konkretnost, pa ih je logičnije očekivati u akuzativu, što se, s druge strane, ne

6 Vera Hrgić, Grbavica, Sarajevo, 77 godina (Karavdić 2014)

7 Npr. Partee et al. (2012) (i drugi radovi istih autora) u kojima se zaključuje da i u ruskom jeziku akuzativ
ustupa mjesto genitivu u novije vrijeme, mada se genitiv još uvijek koristi, s razlikama u značenju u odnosu
na akuzativ; Horvat (1862) gdje se za slovenski jezik tvrdi da je genitiv obavezan poslije zanijekanog glagola;
Witkos (2008), u kome se također ističe obaveznost upotrebe slavenskog genitiva; u Willis et al. (2013) po-
tvrđuju se gornji navodi te se dodaje da je u češkom ovaj genitiv iščezao (str. 362) usljed općenitog gubljenja
genitiva kao padeža direktnog objekta, a pod utjecajem njemačkog jezika, u slovačkom se čuva genitiv uz
bezličnu upotrebu glagola nemati (što ovdje ne ubrajamo u slavenski genitiv), kao i u lužičkosrpskom, u kome
se u standardu slavenski genitiv još čuva, naročito uz glagole měć (imati), dać (dati), dostać (dobiti), wědźeć
(znati), a u dijalektima je češći u donjolužičkom nego u gornjolužičkom, mada se i tu gubi pod utjecajem nje-
mačkog, dok je u bugarskom (i makedonskom, op. moja) iščezao skupa s deklinacijom.
 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 1) 459

može reći i za zamjenicu nešto, čija se pojava u akuzativu onda može tumačiti težnjom za
nepromjenjivošću, što potvrđuje i činjenica da se upravo ona najčešće pretvara u prilog.
U korpusu se u ulozi objekta javljaju uglavnom imenice (408), od kojih je velika
većina u genitivu (354: не знаш вјеронауке; On nie nikad glave okreto; ali: kad nije žena
izašla na njivu nikad kopat kokuruze; ne bi trebali stožinu udarat). Zamjenica je 108, od
kojih je velika većina u akuzativu (100: ne zna ništa; Ja od tebe nisam nikad ništa zaradi-
jo; ali: Он ње не би узо; нијесам ја моије рāнила), što potvrđuje navode iz literature da
se zamjenice, od kojih su uglavnom u našem korpusu prisutne to i (ni)šta, čak i uz glagol
nemati, javljaju u akuzativu. Samim tim, pojava zamjenica u slavenskom genitivu, ma
kako malobrojna bila (Toga nije na Božić njegov pojeo niko; nisi mi isplatijo svega), može
biti snažan argument u prilog tezi da je slavenski genitiv još uvijek živ.
U kontrolnom korpusu 108 je ukupno primjera s imenicom, a sa zamjenicom 36.
Od toga, s imenicom u genitivu je 34 primjera, a u akuzativu 74, što govori o prevlasti
akuzativa nad genitivom, ali, s druge strane, od svih primjera sa zamjenicom nalazimo
dva u genitivu (Ma nema toga u mene, niđe...; ne može toga, ih), što bi značilo da je impuls
za slavenski genitiv i danas ipak očuvan.

Imenice u objektu
Timberlake (1975: 124–127) kao jedan od uvjeta za pojavu akuzativa umjesto genitiva
iza negiranih glagola u ruskom jeziku navodi individualiziranost, koju onda pojašnja-
va tako što kao individualizirane navodi imenske riječi koje su lična imena, kao vrstu
imenica koja je najviše individualizirana, zatim konkretne imenice, koje je, nasuprot
apstraktnim, lakše individualizirati, potom brojive, koje onda mogu biti i pojedinačne,
nasuprot nebrojivim, koje uvijek podrazumijevaju neodređenu masu pa su stoga manje
individualizirane. I imenice koje označavaju nešto živo doživljavaju se kao individualizi-
ranije nego one koje označavaju neživo, kao i one u jednini, nasuprot imenicama u mno-
žini. Konačno, individualiziranije su imenice koje su određenije, što se u sintaksičkom
smislu može izraziti raznim dopunama imenici (Timberlake ih zove modificiranim).
Pored toga, objekt ispred glagola je individualiziraniji nego ako je iza, pa će u ruskom
jeziku češće doći u akuzativu, dok pojačivači “deindividualiziraju” imenicu i u njihovom
će se prisustvu češće javiti genitiv.
Očigledno je da je i u ruskom i u bosanskom jeziku genitiv padež s apstraktnijim
značenjem nego akuzativ, a i uvjeti individualiziranosti su općeniti, nevezani za kon-
kretno ruski jezik, pa bi se moglo očekivati da će i u bosanskom jeziku djelovati ova pra-
vila. Jasna Vince (2006–’07) dokazala je ove Timberlakove postavke u hrvatskom jeziku,
dodavši još jedan kriterij individualiziranosti, a to je muški rod. Darinka Gortan-Premk
(1962, 1971) i Antica Menac (1979) također dolaze do sličnih zaključaka, tj. da što je
imenica individualiziranija, to je vjerovatnoća pojave akuzativa umjesto genitiva veća.
Stoga bismo s pravom istu situaciju mogli očekivati i u korpusu bosanskohercegovačkih
dijalekata.
Ličnih imena je u našem korpusu, kao i inače, jako malo u odnosu na ostale ime-
nice. Zabilježeno ih je samo 7, ali ih je 6 u genitivu (не признам Ђуре; не би уна нашла
460 Zenaida Karavdić: Slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim govorima

наког Јове ниђе), a samo jedna u akuzativu (Vasiliju neće da svežu), što je suprotno od
očekivanog. Objašnjenje bi moglo biti da je slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim
dijalektima, za razliku od većine ostalih slavenskih jezika, nevezan za značenje imenice,
što se uglavnom i tvrdi za njega u tom periodu (up. Гортан-Премк 1971: 83; Willis et al.
2008: 366). Kontrolni korpus ne pruža dovoljno podataka – samo su dva lična imena,
riječ je o nazivu novina i praznika, i oba su u akuzativu (Mirso mu nije ni Božić ćestito; a
ja Oslobođenje ne ćitam).
S obzirom na to da je korpus dijalekatski, očekuje se više konkretnih nego apstrak-
tnih imenica, generalno. I zaista, od ukupnog broja primjera s imenicama, konkretnih
je 309, a apstraktnih 97. Velika većina i konkretnih (272: Ne skidaju muhamedani kapa;
нико му није знаво тије збјегова; ali: kad nije žena izašla na njivu nikad kopat kokuru-
ze) i apstraktnih imenica (82: jer nikaka zakona ne voli; а здрављa нећу ни наћ; ali: није
позно чобаницу) je u genitivu, tako da i ovi primjeri pokazuju da slavenski genitiv nije
vezan za značenje imenice. U kontrolnom korpusu više je apstraktnih imenica (68 na-
spram 40 konkretnih). S obzirom na to da se i jedne i druge češće javljaju u akuzativu, to
je i ovdje slučaj, s tim da je konkretnih nešto više u akuzativu (27 naspram 13 u genitivu),
ali i apstraktnih (54 naspram 14 u genitivu). Uzevši u obzir ipak da je u genitivu omjer
gotovo jednak (13 konkretnih i 14 apstraktnih), očigledno je da ovaj kriterij ni danas nije
na snazi.
Odnos brojivih i nebrojivih imenica u korpusu je 315 : 91. I jednih i drugih je više
u genitivu – 275 brojivih (Nećemo više careva i kraljeva; не зна муе антресе; ali: ne bi
trebali stožinu udarat) i 79 nebrojivih (da ne jede njezina mesa; немам мира; ali: није
уопште добро да једе зећје месо кад је трудна), tako da je očito da ni ovaj značenjski
kriterij ne igra ulogu u pojavi slavenskog genitiva. U kontrolnom korpusu odnos brojivih
i nebrojivih imenica je 94 : 14, što predstavlja veći udio nebrojivih pa korpusi nisu sraz-
mjerni. Međutim, kako je nebrojivih jednak broj i u genitivu i u akuzativu (po 9), to je
jasno da ovaj kriterij ni danas nije na snazi.
Imenica koje označavaju živo ukupno ima 89, dok onih za neživo ima 319. Ipak, i
one koje označavaju živo znatno se češće javljaju u genitivu (71 primjer: nisam znala
doktura; ја нисам ћуо ни керова) nego u akuzativu (18 primjera: Не би ли његову шћер
излијечио), što znači da se ni ovaj kriterij ne može primijeniti na bosanskohercegovačke
dijalekte. U kontrolnom korpusu samo je 8 imenica koje označavaju živo, gotovo podjed-
nako raspoređenih – 3 u genitivu i 5 u akuzativu. Iako ih je nešto više u akuzativu, i broj
i odnos su premali da bi se izveo ikakav zaključak.
Posmatramo li broj imenica, možemo zaključiti da je, očekivano, znatno veći broj
primjera u jednini (329) nego u množini (77). Međutim, velika većina primjera u jednini
je u genitivu – njih 286 (ne podnosim vrućine; ne brije brade), dok je u akuzativu samo 43
(nisam volijo školu; не отварајте положај). Prema tome, ni kriterij broja nije relevan-
tan za pojavu slavenskog genitiva u bosanskohercegovačkim dijalektima. U kontrolnom
korpusu omjer jednine i množine je sličan, s tim da je više primjera u jednini u akuzativu
(66) nego u genitivu (21) pa je moguće da je u međuvremenu ovaj kriterij počeo djelovati.
 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 1) 461

Kao što je ranije navedeno, imenice u objektu mogu biti određene na različite načine
– atributima, rečenicom, kontekstom... U korpusu je u velikoj većini slučajeva u pitanju
kongruentni ili nekongruentni atribut, pa se, zbog malobrojnosti ostalih primjera (kao
što je određenost klauzom ili kontekstom, up. Гортан-Премк 1962: 140–141), nije dalje
razrađivao tip dopune. U svakom slučaju preovladava “neodređenost” objekta, tj. u ulozi
objekta nalazi se samo imenica, bez dopuna – u 423 primjera, naspram 92 primjera ime-
nice s nekom dopunom. Kao i u prethodnim kriterijima, velika većina i jednih i drugih
su u genitivu, pa je tako i onih s dopunom 71 u genitivu (ali ti meni ne vrati onije novina;
нико није зна тога сукна почет; ali: Не би ли његову шћер излијечио), što pokazuje
kako ni ovaj kriterij ne vrijedi za naš korpus. S druge strane, od ukupno 26 primjera s
dopunom u kontrolnom korpusu, 22 su u akuzativu, pa bi se ovaj kriterij trebao danas
dodatno istražiti i u ostalim dijalektima.
Iako s jedne strane imamo Timberlakeovo shvatanje da je povlačenje objekta ispred
glagola njegova individualizacija te da bi ga u tom slučaju trebalo očekivati u akuzati-
vu, dok s druge strane, odstupanje od uobičajenog reda riječi predstavlja stilizaciju, a
stilizacija se često ističe kao osobina slavenskog genitiva (Jahić et al. 2000: 378; Stolac,
Vlastelić 2004), što su dva upravo suprotstavljena principa. U našem korpusu objekat se
ispred glagola8 gotovo podjednako javlja i u genitivu – 87 primjera (ko ne zna kose nala-
tit; ти жене ниси вјенчо) i u akuzativu – 74 primjera (a sin mater nikad trpio nije; nije to
država imala), s tim da su primjeri u akuzativu većinom zamjenice, ali ne u enklitičkom
obliku, pa se mogu posmatrati zajedno s imenicama. Ovakvo stanje pokazuje da mjesto
objekta zapravo ne igra ulogu u pojavi slavenskog genitiva (a i stilogenost dolazi u pita-
nje). U kontrolnom korpusu znatno je veći broj objekata ispred glagola u akuzativu – 18,
naspram 7 u genitivu, što bi moglo ići u prilog Timberlakeovoj tezi, ali bi se to trebalo
detaljnije istražiti u drugim dijalektima.
Uloga pojačivača u ruskom je tolika da postoje konstrukcije u kojima je genitiv mo-
guć jedino ako je prisutan tzv. pojačivač negacije (v. Partee et al. 2012: 5). Što se tiče stanja
na našim prostorima, u radu Antice Menac (1979: 70), koja je proučavala hrvatske pisce
iz druge polovine dvadesetog stoljeća, primjeri s pojačivačem i objektom u genitivu za-
uzimaju, prema njenim riječima, “prilično reprezentativno mjesto” s 30% primjera, iako
je ukupan udio genitiva u zanijekanim rečenicama 20,24%, što nije prevelika razlika,
naročito uzmemo li u obzir to da su u njen korpus ušli i primjeri s glagolom nemati te
ustaljeni izrazi.
U našem korpusu, od primjera s pojačivačem (od kojih je najčešći (n)i, a javljaju se
još i nijedan, nikakav, više...), 59 ih je s genitivom (Ni konca tuđeg ne ću; stožine i ne uda-
ramo za ona...), a 34 s akuzativom (па све ме стра да и трећи не преживим; odjelo mi
nemoj spremat nikako). Međutim, od primjera s akuzativom, u njih 22 objekat je zamje-
nica koja se, kako smo ranije vidjeli, i inače češće javlja u akuzativu, tako da se, izbacimo
li te primjere, razlika znatno povećava u korist genitiva. U kontrolnom korpusu, među-
tim, od ukupnog broja primjera s pojačivačem (24), samo je jedna trećina u genitivu, s
8 Pri vađenju primjera, kako predikat može biti složeni, ili prosti, ali u složenom glagolskom obliku, kao
težišna riječ glagola odabrana je ona koja nosi značenje.
462 Zenaida Karavdić: Slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim govorima

tim da je i inače više primjera s akuzativom. Dakle, situacija u glavnom korpusu svjedoči
o tome da pojačivač igra veliku ulogu u pojavljivanju genitiva umjesto akuzativa, dok je
danas ta tendencija vjerovatno u opadanju, s tim da bi trebalo ispitati i ostale dijalekte
prije konačnog zaključka.
Timberlake (1975: 130–132) navodi još jedan, čisto morfološki kriterij, a to je da se
imenice naše e-deklinacije češće javljaju u akuzativu i to objašnjava time što jedino ta
deklinacija ima poseban nastavak za akuzativ, različit i od nominativa i od genitiva, što
dodatno individualizira te imenice, za razliku od imenica drugih dviju deklinacija koje
jednostavno nemaju tu morfološku mogućnost. Kako smo vidjeli, Jasna Vince (2006–’07:
219) pak navodi da se u hrvatskom jeziku u akuzativu najčešće javlja muški rod, za ra-
zliku od Darinke Gortan-Premk (1962: 138), koja imenice muškog roda najčešće bilježi
u genitivu, objašnjavajući to činjenicom da se gubljenjem dužina genitiv jednine e-de-
klinacije izjednačava s akuzativom množine, te da zbog preciznosti dolazi do širenja
akuzativa, s tim da dodaje da se to ne odnosi na prostor u kojem se dužine čuvaju, a to
je Bosna i Hercegovina. Kao što vidimo, podaci iz literature su pomalo kontradiktorni,
što bi već na prvu moglo voditi zaključku da kriterij roda možda i nije toliko relevantan.
U našem korpusu, u genitivu se najčešće nalaze imenice ženskog roda – njih 207
(nemoj cure dijerat), upola ih je manje u muškom rodu – 114 (nikakog karaktera nemaju),
a tek sedmina otpada na srednji rod (нико није зна тога сукна почет). Međutim, goto-
vo je isti omjer i objekata u akuzativu – 35 ženskog roda (nit imam potparu), 12 muškog
(nije moga u nju turit ni svoj mali prst) i 5 srednjeg (odjelo mi nemoj spremat nikako).
Podaci za genitiv bi mogli možda donekle opravdati tezu da se imenice muškog roda
češće javljaju u akuzativu, ali pored gotovo jednakog omjera i za rod objekta u akuzati-
vu, mora se imati na umu to da veliki broj primjera imenica (i zamjenica) muškog roda
kad označavaju živu osobu nije uzet u obzir, tako da u tom slučaju razlika između broja
imenica muškog i ženskog roda, čini se, nije toliko značajna kako bi se potvrdilo da rod
utječe na pojavu ili odsustvo slavenskog genitiva. U kontrolnom korpusu podjednak je
broj imenica muškog i ženskog roda u genitivu (po 12), a u akuzativu je nešto više žen-
skih (38, naspram 33 muškog roda), tako da i on pokazuje kako rod ne utiče na pojavu
genitiva, odnosno akuzativa kao objekta zanijekanog glagola.

Glagoli u predikatu
Timberlake (1975: 127–129) kao distinktivnu uvodi i osobinu širine, odnosno snage ne-
gacije glagola. Tako će glagoli čija se negacija odnosi samo na radnju, a ne proteže se na
objekt, kao i glagoli sa slabom negacijom, uza se imati objekt u akuzativu, dok će glagoli
čija se negiranost proteže i na objekat zahtijevati genitiv. Stoga će se genitiv prije pojaviti
uz prosti predikat, nego uz složeni s infinitivom kod kojeg je zanijekan pomoćni glagol
jer se na taj način negacija “razvodnjava”, budući da se objekat veže prvenstveno za in-
finitiv, koji nije neposredno zanijekan, nego tek preko pomoćnog glagola. U slučaju dva
infinitiva, vjerovatnoća za pojavu genitiva još je manja.
Isto tako, genitiv će se češće pojaviti uz nesvršene glagole, čija se negacija proteže na
cijeli događaj, za razliku od negacije svršenih glagola, koja je ograničena samo na krajnju
 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 1) 463

tačku trajanja radnje pa je samim tim “uža” i ne zahvaća objekt kao negacija nesvršenih
glagola (što potvrđuje i Krasovitsky 2008: 6).
Negacija u neindikativnim oblicima glagola, naročito u kondicionalu, također je sla-
bija nego u indikativu, samim tim što se indikativom tvrdi, a imperativom ili kondicio-
nalom ostavlja otvorena mogućnost. Stoga je genitiv vjerovatniji u indikativu nego u im-
perativu ili kondicionalu, kao i u izjavnim rečenicama, nasuprot upitnim, jer zapitanost
ostavlja prostor i za drugačiji događaj, baš kao i kondicional i imperativ. U usložnjenim
predikatima, u kojima je negiran prvi glagol nepotpunog značenja, objekat je još jednom
riječju udaljen od negacije, čime ona slabi, pa se uz usložnjeni predikat očekuje prije
objekat u akuzativu nego u genitivu.
Također, uz glagole opažanja i osjećanja, kao i uz egzistencijalne i glagole posjedo-
vanja, objekt će se češće javiti u genitivu zbog veće involviranosti i semantičke zavisnosti
objekta od glagola, čime se na njega lakše proteže negacija.
I ove su postavke propitivane u domaćoj literaturi. S potonjim se slaže zaključak
Jasne Vince (2006–’07: 617) da će statični glagoli (u koje možemo ubrojiti i glagole opa-
žanja i osjećanja i egzistencijalne, i glagole posjedovanja, kao i mnoge druge) prije imati
objekat u genitivu, nego u akuzativu. Isto tako, u hrvatskom jeziku ona (2006–’07: 621)
pokazuje i kako se genitiv češće javlja uz nesvršene glagole (za razliku od nekih drugih
jezika u različitim stadijima, up. Krasovitsky et al. 2008: 6), dok se uz složene predikate,
tj. uz infinitiv, češće javlja akuzativ (Vince 2006–’07: 622).
U našem korpusu, od 130 primjera složenog predikata, čak 92 je s genitivom (ne
mogu podić ruke; не волим ја први почет свађе), a od 38 s akuzativom, 18 je zamjenica,
koje se i inače javljaju u akuzativu, pa se broj imenica smanjuje na 20 (i netidne platit
pristojbu). U kontrolnom korpusu samo su dva primjera sa složenim predikatom, oba s
objektom u akuzativu (mada nemam plan promjenit broj telefona; Ne zna pare uzet...),
što je premalo za donošenje bilo kakvih zaključaka. Pored mogućnosti da je pravilo sla-
venskog genitiva u bosanskohercegovačkim dijalektima bilo dovoljno jako da se u njima
i “preko infinitiva” objekat javlja u genitivu, kao što je to npr. i danas u slovenskom (Pir-
nat 2015: 7), ne treba zanemariti ni činjenicu da se ovakav objekat u nekim radovima na-
ziva “udaljenim” (Pirnat 2015: 7), što aludira i na bliskost, odnosno razdvojenost objekta
od glagola. Moguće je da u pitanju zaista nije obim negacije, nego čisto red riječi, jer je u
svim našim primjerima objekat uglavnom vrlo blizu nekog oblika negacije, s najviše jed-
nom ili dvije riječi između, bez obzira na vrstu predikata, a ako je zaista udaljen od nega-
cije, objekat će se javiti u akuzativu: није уопште добро да једе зећје месо кад је трудна.
Nesvršenih je glagola zabilježeno također znatno više nego svršenih (364 naspram
151) i većina (256) ih je u genitivu (ne nose gaća; немој ми доносит ужине данас; ali: он
ни своју рођену матер не почитује), ali su i svršeni većinom (107) u genitivu (Toga nije
na Božić njegov pojeo niko). U kontrolnom korpusu svi primjeri s genitivom su uz nesvr-
šene glagole, dok je svršenih 31 primjer i svi su u akuzativu (Što nisi metla dukat; Roki još
nije oslobodio svoj auto). Primjeri pokazuju da se donekle poštuje pravilo o genitivu uz
nesvršene glagole, ali se to isto ne bi moglo tvrditi o akuzativu uz svršene, osim možda u
najnovije vrijeme, što bi trebalo dodatno istražiti.
464 Zenaida Karavdić: Slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim govorima

Vezanost pojave genitiva ili akuzativa vezano za modalnost nije moguće podrobno
objasniti na primjerima iz korpusa jer ih se u imperativu i kondicionalu javlja svega 31,
ali ih je i dalje većina – 21 – u genitivu (ne dijeraj žene; не би се окусило кајмака; ali: не
отварајте положај; каже да му не би присново вука). U kontrolnom korpusu samo
je jedan primjer za kondicional, u akuzativu (da ne bi izgubilo svoj ćar praznovanje). Za
ovaj kriterij bilo bi potrebno dodatno, usmjereno istraživanje. Vezano za njega, upitnih
rečenica u korpusu također je premalo da bi se izveo bilo kakav zaključak.
Odnos statičnih i dinamičnih glagola je nejednak – zabilježeno je ukupno 334 sta-
tična i 181 dinamični glagol. I dok se objekat statičnih glagola zaista češće javlja u geni-
tivu – 226 : 108 (za života nisam svoje upamtijo kuće; što mu nisu u životu dopustili sreće;
ali: nisam volijo školu), s tim da je većina primjera za akuzativ zamjenica, isto tako se i
dinamični češće javljaju u genitivu – 138 : 43 (не да унијет столова; Nit smo mi kobile
uitili; ali: ја то нисам мого уфатит), ali su i ovdje u akuzativu većinom zamjenice.
Podaci upućuju na to da se statičnost ili dinamičnost glagola ne mogu uzeti kao kriterij
za pojavu slavenskog genitiva. U kontrolnom korpusu i jedni i drugi javljaju se isključivo
u akuzativu (ne brijem bradu; niko ne benda vjeru. Uopšte).

Zaključak

Korpus je pokazao da je u bosanskohercegovačkim dijalektima slavenski genitiv vrlo

živa kategorija, prisutna više kao pravilo nego uvjetovana određenim sintaksičkim ili
semantičkim kriterijima, kao što su neličnost imenice, njena apstraktnost, nebrojivost,
neživost, množina, rod, neodređenost imenice, njeno mjesto u odnosu na glagol, te pro-
sti predikat, nesvršenost i statičnost glagola. Jedini uvjeti za pojavu slavenskog genitiva
koje je korpus ponudio jesu vrsta imenske riječi u ulozi objekta – zamjenice, naročito to
i ništa, češće će se pojaviti u akuzativu nego u genitivu, mada upravo pojava zamjenica i
u akuzativu, čak i u novije doba, svjedoči o tome da je slavenski genitiv prije neutralno
pravilo nego emfatični izuzetak. S druge strane, drugi je kriterij prisustvo pojačivača,
što, pored pojačane negacije, daje slavenskom genitivu i određenu dozu stilogenosti.
 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 1) 465

Literatura

Фелешко, К. (1995), Значење и синтакса српскохрватског генитива, Матица српска –

Вукова заложба – Орфелин, Београд – Нови Сад
Гортан-Премк, Д. (1962), “Падеж објекта у негативним реченицама у савременом
српскохрватском књижевном језику”, Наш језик, н. с. XII, св. 3–6, 130–148.
Horvat, P. L. (1862), Slovenski genitiv, Programm des kaiserl. konigl. Gymnasiums zu Neustadtl
am Schlusse des Schuljahres, Laibach, 3–16.
Ivšić, S. (1970), Slavenska poredbena gramatika, Školska knjiga, Zagreb
Jahić, Dž., Halilović, S., Palić, I. (2000), Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica
Jonke, Lj. (1955), “Nekoliko kraćih odgovora”, Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog je-
zika, god. 4, br. 1, 30–32.
Karavdić, Z. (2014), Sintaksičke osobine ijekavskošćakavskoga govora Sarajeva, Magistarski rad,
Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo
Karavdić, Z. (2016), “Pregled dosadašnjih proučavanja sintakse bosanskohercegovačkih dijaleka-
ta”, u: Kalajdžija, A. (ur.) Drugi simpozij o bosanskom jeziku, Zbornik radova, Institut za jezik
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 183–267.
Maretić, T. (1910), Jezik slavonskijeh pisaca, prilog istoričkoj gramatici hrvatskoj ili srpskoj, Zagreb
Menac, A. (1979), “Slavenski genitiv u suvremenom hrvatskom književnom jeziku”, Jezik, časopis
za kulturu hrvatskoga književnog jezika, god. 26, br. 3, Zagreb, 65–76.
Partee, B. H. et al. (2012), “The Role of Verb Semantics in Genitive Alternations: Genitive of Ne-
gation and Genitive of Intensionality”, in: Grønn, A., Pazelskaya A. (eds.) The Russian Verb,
Oslo Studies in Language, 4(1), 1–29. http://www.journals.uio.no/osla
Pirnat, Ž. (2015), “Genesis of the Genitive of Negation in Balto-Slavic and Its Evidence in Contem-
porary Slovenian”, Slovenski jezik – Slovene Linguistic Studies, 10, 3–52.
Timberlake, A. (1975), “Hierarchies in the Genitive of Negation”, The Slavic and East Europe-
an Journal, Vol. 19, No. 2, Special Issue: Soviet-American Russian Language Contributions,
123–138.
Stolac, Diana; Horvat Vlastelić, Anastazija (2004), “Slavenski genitiv kao problem kontrastivnih
sintaktičkih opisa”, u: Stolac, Diana; Ivanetić, Nada; Pritchard, Boris (ur.) Suvremena kreta-
nja u nastavi stranih jezika, Zagreb – Rijeka, 431–442.
Vince, J. (2008), “Uzmak genitiva izravnoga objekta”, Slovo, sv. 56–57 (2006–’07), Zagreb, 615–
626.
Willis, D., Lucas, C., Breitbarth, A. (eds.) (2013), The history of negation in the languages of Europe
and Mediterranean, Volume I, Case studies, Oxford studies in diachronic & historical lingu-
istics, Oxford University Press
Witkos, J. (2008), “Genitive of Negation in Polish and Single-Cycle Derivations”, Journal of Slavic
Linguistics, 16, 247–287.
Zima, L. (1877), Njekoje, većinom sintaktične razlike između čakavštine, kajkavštine i štokavštine,
Djela 7, JAZU, Zagreb
Zovko-Dinković, I. (2011), “Egzistencijalni glagoli u hrvatskome”, Suvremena lingvistika, 72,
279–294.
466 Zenaida Karavdić: Slavenski genitiv u bosanskohercegovačkim govorima

Izvori

Baotić, Josip (1979), “Akcenatski sistem sela Kostrča u bosanskoj Posavini”, Bosanskohercegovački
dijalektološki zbornik, knj. II, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik,
Sarajevo, 235–242.
Baotić, Josip (1983), “Ikavskošćakavski govor u okolini Dervente. IV. dio. Sintaksičke osobine”,
Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, knj. IV, Institut za jezik i književnost u Saraje-
vu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo, 156–174.
Baotić, Josip (2012), “Sintaksa padeža u govoru starosjedilaca bosanske Posavine”, u: Približavanje
jeziku ili približavanje jezika, Biblioteka Bosnistika, Posebna izdanja 11, Slavistički komitet,
Sarajevo, 40–79.
Brabec, Ivan (2012), “Govor Tuzle i okolice”, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, knj. X,
Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 150–238.
Brozović, Dalibor (2012), “Govor u dolini rijeke Fojnice. V. Značajke sintakse i tvorbe”, Bosan-
skohercegovački dijalektološki zbornik, knj. X, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 389–392.
Čustović, Dženana (1961), “Narodni govor (Livanjskog polja)”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sa-
rajevu, Etnologija, XV–XVI, Sarajevo, 91–117.
Ћупић, Драго (1977) “Говор Бјелопавлића. IV. Синтакса”, Српски дијалектолошки зборник,
XXIII, Институт за српскохрватски језик, Београд, 109–183.
Дешић, Милорад (1976), “Западнобосански ијекавски говори. Трећи дио. Синтакса”, Српски
дијалектолошки зборник, XXI, Институт за српскохрватски језик, Београд, 276–304.
Ђукановић, Петар (1983), “Говор села Горње Цапарде (код Зворника). Синтакса”, Српски
дијалектолошки зборник, XXIX, Српска академија наука и уметности и Институт за
српскохрватски језик, Београд, 258–265.
Ђуровић, Радослав (1992), “Прелазни говори јужне Босне и високе Херцеговине”, Српски
дијалектолошки зборник, XXXVIII, Српска академија наука и уметности и Институт
за српскохрватски језик, Београд, 334–365.
Halilović, Senahid (1996), “Govorni tipovi u međuriječju Neretve i Rijeke dubrovačke. A. Teksto-
vi”, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VII, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo,
235–245.
Halilović, Senahid (1990), “Govor Muslimana Tuholja (okolina Kladnja). V. Sintaksa”, Bosansko-
hercegovački dijalektološki zbornik, knj. VI, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Institut
za jezik, Sarajevo, 335–339.
Јахић, Џевад A. (1983), “Ловачка лексика и фразеологија у рогатичком крају. Дијалектолошки
текстови – приповиједања”, Српски дијалектолошки зборник, XXIX, Српска академија
наука и уметности и Институт за српскохрватски језик, Београд, 383–401.
Jahić, Dževad (2002), “Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne. Tekstovi”, Bosanskohercegovački
dijalektološki zbornik, VIII, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 207–215.
Николић, Мирослав (1972), “Говор села Горобиља. Четврти одељак. Синтакса”, Српски
дијалектолошки зборник, XIX, Институт за српскохрватски језик, Београд, 693–702.
Окука, Милош (1973), “Дијалектолошки текстови из доњег тока Усоре”, Зборник за
филологију и лингвистику, XVI/2, Матица српска, Нови Сад, 207–213.
Okuka, Miloš (1983) Govor Rame, Svjetlost, Sarajevo
Pavešić, Slavko (1963), “Izvještaj o proučavanju govora sela Očeviji i Vijaci u Bosni. V. Sintaksa”,
Ljetopis JAZU, 67, JAZU, Zagreb, 303–304.
 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 1) 467

Пецо, Асим (1964), “Говор источне Херцеговине. Трећи дио. Синтакса”, Српски дијалекто-
лошки зборник, XIV, Институт за српскохрватски језик, Београд, 165–185.
Peco, Asim (1983), “Govor Podveležja. Tekstovi”, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, IV,
Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo, 277–278.
Петровић, Драгољуб (1978), Говор Баније и Кордуна, Матица српска – Просвјета, Нови Сад
– Загреб
Петровић, Драгољуб (1973), О говору Змијања, Матица српска, Књижевно одељење,
Библиотека Зборника за филологију и лингвистику, Нови Сад
Рамић, Никола (1999), “Ливањско-дувањски говорни тип. Из синтаксе”, Српски дија-
лектолошки зборник, XLVI, Српска академија наука и уметности и Институт за
српскохрватски језик, Београд, 393–399.
Sekereš, Stjepan (1975), “Govor slavonske Podravine”, Zbornik za filologiju i lingvistiku VIII/1,
Matica srpska, Novi Sad, 185–208.
Sekereš, Stjepan (1980), “Govor Srba u južnoj Baranji. Sintaksa”, Zbornik za filologiju i lingvistiku,
XXIII/2, Matica srpska, Novi Sad, 163–169.
Симић, Милорад (1978), “Говор села Обади у Босанском подрињу. Четврти одјељак.
Синтакса”, Српски дијалектолошки зборник, XXIV, Институт за српскохрватски језик,
Београд, 88–103.
Симић, Радоје (1980), “Синтакса левачког говора”, Српски дијалектолошки зборник, XLVI,
Српска академија наука и уметности и Институт за српскохрватски језик, Београд,
13–143.
Šimundić, Mate (1971), Govor Imotske krajine i Bekije, Djela XLI, Odjeljenje društvenih nauka, 26,
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Valjevac, Naila (1983), “Govor visočkih Muslimana. Tekstovi”, Bosanskohercegovački dijalek-
tološki zbornik, IV, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo,
352–354.
Valjevac, Naila (2002), “Govor u slivu Lašve. Tekstovi”, Bosanskohercegovački dijalektološki zbor-
nik, IX, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 269–285.