UNIVERZITET U TUZLI

TEHNOLOŠKI FAKULTET

DODIPLOMSKI STUDIJ

AGRONOMIJA – BILJNA PROIZVODNJA

SEMINARSKI RAD IZ NASTAVNOG PREDMETA: OPLEMENJIVANJE

BILJAKA

OPLEMENJIVANJE ŠEĆERNE REPE

Mentor: Student:

Dr.sci Emir Imširović, docent Semir Kruško,

Eldar Salković

Tuzla, decembar, 2020. godina

SADRŽAJ

1. UVOD..............................................................................................................................................1
2. DOSTIGNUĆA U OPLEMENJIVANJU ŠEĆERNE REPE........................................................................2
3. CILJEVI OPLEMENJIVANJA...............................................................................................................4
3.1. KULTIVARI ŠEĆERNE REPE.......................................................................................................5
4. METODE OPLEMENJIVANJA............................................................................................................7
5. NOVE TEHNOLOGIJE U OPLEMENJIVANJU....................................................................................10
6. ZAKLJUČAK...................................................................................................................................11
7. LITERATURA..................................................................................................................................12
1. UVOD

Šećerna repa (Beta vulgaris L. saccharifera sim. altiesinea) uzgaja se radi zadebljalog dijela
korijena (repe) koji je bogat šećerom (14-18% saharoze). U vrlo širokom geografskom
području (umjereni klimatski pojas), to je glavna sirovina za dobivanje šećer, koji je jedan od
osnovnih namirnica ljudske ishrane.

U proizvodnji šećera u svijetu šećerna repa učestvue kao sirovina od 35-40% a šećerna trska
60-65% od ukupne količine koja je bila u 1992. godini, oko 117 miliona tona. Zadnjih godina
na svjetskom tržištu prehrambenih proizvoda za koje se upotrebljava šećer, kukuruz dobija
određedni značaj jer se iz njega putem enzimske hidrolize proizvodi šećerni sirup, koji sadrži
glukozu i fruktozu a poznat je pod nazivom izoglukoza.

Gospodarski značaj najbolje pokazuju podaci prema kojima se prinosom od 50 t/ha proizvede
7 t šećera, 2,5 t suhih rezanaca, 2 t melase te 2,5 t saturacijskog mulja

Ovo pokazuje da je šećerna repa važna industrijska biljka. O njezinoj proizvodnji zavisi i niz
drugih grana prehrambene industrije (bomboni, čokolade, alkoholna i bezalkoholna pića itd.)

Šećerna repa ima velik agrotehnički značaj. Ona je cijenjen usjev za mnoge ratarske kulture,
budući da se za nju tlo duboko obrađuje, obilno gnoji organskim i mineralnim gnojivima,
brižljivo priprema za sjetvu itd.

Ima vrlo široko podučje rasprostranjenosti, jer se lako prilagođava raznim ekološkim
uvjetima. Proizvodnja šećerne repe u svijetu je u neprekidnom porastu, zahvaljujući
povećanju prinosa a i zasijanih površina.

Najveću proizvodnju ostvaruje Austrija (9,98 t/ha) a najveći proizvođač šećera od šećerne
repe je Danska.

Slika br. 1 Šećerna repa

2. DOSTIGNUĆA U OPLEMENJIVANJU ŠEĆERNE REPE

Nije potrebno ići jako daleko u prošlost da bismo utvrdili vrijeme kada je šećerna repa postala
kulturna biljka. Povijest repe, kao šećerne biljke započinje polovinom 18. stoljeća, a rad na
selekciji pola stoljeća kasnije. U tom periodu repa je od povrtne biljke pretvorena u značajnu
industrijsku kulturu, a njezin prinos i sadrža šećera povećani su 3 i više puta. Repa kao
povrtna biljka bila je poznata čak i u 5. stoljeću. Prvo se koristio samo list, a kasnije i korijen.
Sljedeći korak u razvoju šećerne repe činila je postupna selekcija koja je dala biljke sa
krupnim i sočnim korijenom, tako je nastala stočna repa.

Značaj šećerne repe počinje 1747. godine kada je hemičar Marggraf dokazao da tadašnja
stočna repa sadrži šećer istog hemijskog sastava kao i šećerna trska. Godine 1784. Achard
počinje prve pokuse sa izabranim biljkama bijele šleske repe. Od tada do danas, repa je
doživjela niz promjena, a najveće su nastale u posljednjih 30-50 godina kada su zamijenjene
višeklične sorte sa jednokličnim, zatim stvoreni poliploidi, a potom hibridi na sterilnoj osnovi.
U procesu evolucije šećerne repe mogu se izdvojiti tri glavna razdoblja:

1. Nastajanje šećerne repe kao kulturne biljke i izbor najpogodnijih oblika za

čovjeka. Ovo razdoblje završava stvaranje šleske višeklične repe sa sadržajem
šećera do 6%. Achard je sistematski prikupljao najbolje primjerke bijele stočne
repe raziličitog porijekla i izabirao najbolje biljke za proizvodnju, odnosno
dobivanje šećera. U radu se služio jednostavnim izborom u masi.
2. Selekcijsko poboljšanje šećerne repe. Prinos korijena i sadržaj šećera u ovom
razdoblju povećani su 3 i više puta, a u svim zemljama kultiviran je jedan oblik
repe i to višeklična diploidna repa s dvospolnim cvjetovima. Napredak je
uvjetovan novim metodama za određivanje šećera. Jednostavan izbor u masi
zamijenjen je individualnim izborom pojedinih repa uz ispitivanje potomstva. Na
ovaj način stvoreni su uvjeti za brzo sortno poboljšanje pa su već na prijelazu 19. i
20, stoljeća dobijene biljke sa udjelom šećera 20%.
3. Eksperimentalne modifikacije šećerne repe. U ovoj etapi dobivene su nove forme
šećerne repe i to:
Jednokličnost: Stvaranje sorata šećerne repe sa samo jednom sjemenkom bio je
visoko postavljeni cilj koji je postignut sredinom našeg stoljeća. Naime i prije
Drugog svjetskog rata uočen je problem šećerne repe iz višekličnog sjemena. Za
prorjeđivanje šećerne repe bilo je potrebno puno ljudskog rada. Selekcioneri su
organizovali potragu za mutantima šećerne repe koji bi imali jednosjemene
plodove. 1950. Savitsky saopćava da je pronašao monogermne biljke u
Američkom materijalu. Sjeme je stavljeno na raspolaganje oplemenjivačima u
Europi koji su povratnim križanjima liniju prilagođavali svojim potrebama.
Utvrđeno je da jednokličnost izaziva recesivni gen m2 i da ga je lako fiksirati.

Takođe značajan korak u selekciji učinjen je dobivanjem tetraploida šećerne repe primjenom
kolhicina. Metoda kolhicina bila je metoda za udvostručavanje broja hromosoma kod biljaka.
Dokazane su i prednosti triploida u prinosu šećera. U Americi su selekcioneri radili na
poliploidiji, uvijek su se služili tetraploidima hibridnih linija, a pokazalo se da se maksimum
heterozisa dobija križanjem roditelja nesrodnih genoma. Od primjene poliploidije očekivali su
se znatno veći rezultati jer se računalo da će se udvostručenjem hromosoma automatski
povećati produktivnost poliploida. No već prve primjene nisu dale očekivane rezultate.

Zbog toga je u Evropi jedan od osnovnih pravaca u oplemenjivanju šećerne repe tvaranje
monogermnih triploidnih sorata (3n=27 hromosoma). Jednom dobijeni triploidi dalje se ne
mogu umnožavati jer su sterilni u visokom stupnju kao posljedica greške u mejozi. Zbog toga
se triploidi moraju iznova stvarati križanjem tetraploidnih i diploidnih roditelja.

Poznato iskustvo u uzgoju hibrida šećerne repe je i citoplazmatska muška sterilnost. Ova
pojava nametnula je potrebu stvaranja hibrida kod šećerne repe. Budući da je šećerna repa
stranooplodna biljka s dvospolnim cvjetovima jedini način je pronaći sterilne biljke.

Američki oplemenjivači ostali su nezainteresovani za razvoj triploidnih hibrida što Hecker i

Helmerick tumače sljedećim razlozima:

- nepostojanjem objavljenih istraživanja o triploidnoj premoći

- uspjehom diploidnih hibrida u Americi
- potrebom intenzivne selekcije za otpornost na bolesti u vrijeme razvoja inbreed linija
- većim troškovima selekcije
3. CILJEVI OPLEMENJIVANJA

Visok je prinos glavni cilj kod selekcije svake kulture. U slučaju šećerne repe to ne znači
samo dobivanje maksimalnog prinosa korijena već šećera koji se može ekstrahirati po jedinici
površine, što predstavlja samo grubu mjeru vrijednosti šećerne repe kao indrustrijske sirovine.
Nastojanja u oplemenjivanju šećerne repe proizlaze,dakle, s jedne strane iz želje za
postizavanjem visokog prinosa repe, a s druge iz bioloških osobina ove biljke. Stoga bi
primarni ciljevi oplemenjivanja bili slijedeći:

- visok prinos “čistog“ šećera po jedinici površine uz sto je moguće veći sadržaj šećera

- nizak sadržaj topivih nešećera

- dobra konzistentnost repe što omogućava dobro rezanje u tvornicama

- oblik korijena repe pogodan za lako vađenje i i čišćenje

- dobra prilagođenost različitim ekološkim prilikama,

- pogodan oblik sjemena i kvalitet

Da bi se navedeno postiglo mora se slijediti istovremeno i veliki broj sekundarnih selekcijskih

zadataka kao što su dobra otpornost na proraslice i otpornost prema određenim biljnim
bolestima. Kombinacija visokog prinosa korijena sa zadovoljavajućim sadržajem šećera
svakako je najstariji i najvredniji cilj oplemenjivanja repe.

Među značajne ciljeve i dostignuća oplemenjivačkog rada na šećernoj repi sapda i

monogermnost. Kako je od davnina u proizvodnji bilo poznato samo mulltigermno, višeklično
sjeme, stvaranje sorata s jedinom sjemenkom u plodu bio je visoko postavljeni cilj koji je
postignut sredinom našeg stoljeća.Stvaranjem monogermnog sjemena i nastale su
istovremeno i mogućnosti za poboljšanje samog sjemena. Zbog toga se kao cilj budućeg rada
postavlja selekcija krupnijeg embrija uz veću vitalnost i energiju klijanja. Oplemenjivanje
usmjerava svoje napore i u pravcu dobivanja selekcijskih materijala, gdje je pojava tjeranje
sjemenskih grana u prvoj godini vegetacije minimalna. U slijedećem razdoblju
oplemenjivanje treba imati za cilj stvaranje više genotipova repe koji mogu u datim prirodnim
uvjetima dati veći prinos korijena i šećera od dosadašnjeg,a u poboljšanim uvjetima
proizvodnje i uz sposobnost boljeg iskorištavanja većih količina hraniva znatno veću
proizvodnju po jedinici površine.

Nastojanja selekcionera ogledaju se u radovima usmjerenim u pravcu povećanja otpornosti

prema virusnoj žutici, pjegavosti lista šećerne repe, repinim nematodama, rizomaniji.

Sada se pouzdano zna da se povećanje prinosa može postići promjenom građe same biljke.
Kod šećerne repe osobito gradi listova i lisnoj rozeti treba posvetiti dužnu paznju. Sorte koje
ostvarjuju veliku lisnu masu nisu naprinosnije,jer se velika kolicina organske tvari nepotrebno
gubi za izgradnju listova koji brzo stare i odumiru. Zbog toga su poželjni genotipovi koji
razvijaju manji broj listova s relativno kratkim lisnim peteljkama i dugim razdobljima
fiziološke aktivnosti. Takve biljke bi manji dio organske tvari trošile na razvoj listova.

Novi kultivari bi trebali da ispune sljedeće zahtjeve:

- potencijal rodnosti korijena iznad 140 t/ha

- sadržaj šećera od 16-20%
- smanjen udio nešećera
- da posjeduje otpornost prema izazivačima bolesti
- konusan oblik korijena dužine 25-30cm, glatke površine slabo izraženih uzdužnih
bradica
- ujednačenost korijena po krupnoći i obliku
- da razvija manji broj listova u toku vegetacije
- sposobnost iskorištavanja velike količine mineralnih gnojiva
- da je otporna na sušu i tjeranje proraslica
- dobra kvaliteta sjemena i klijanje na niskim temperaturama
- brz porast lisne mase
- nizak respiracijski koeficijent pri čuvanju korijena od vađenja do prerade

Sve ove osobine je vrlo teško sjediniti u jednom kultivaru, ali tome treba težiti koristeći se i
novim metodama i tehnikama- genetičkog inžinjeringa.

3.1. KULTIVARI ŠEĆERNE REPE

Kod šećerne repe podjela kultivara može se obaviti s više aspekata tj. Prema sjemenu,prema
broju hromosoma ,te po proizvodnim osobinama.
Najjednostavnija podjela kultivara po sjemenu je na:

- multigermne, višeklične kultivare

- monogermne, jednoklične kultivare

Kultivari s višekličnim i jednokličnim sjemenom razlikuju se po broju hromosoma pa čine tri

grupe:

- diploidne

- poliploidne ili anizoploidne,

- triploidne

Prvobitno su se upotrebljavale diploidni kultivari koje su imali normalan broj hromosoma

(2n=18).Zatim su stvoreni kultivari sa većim brojem hromosoma tzv.poliploidni kultivari.
Poliploidni kultivari koje se upotrebljavaju za proizvodnju indrustrijiske repe dobivene su
križanjem diploidne linije i njenog tetraploidnog partnera. U usjevu poliploidnog kultivara pri
proizvodnji korijena nalaze se biljke sa 2n,3n i 4n hromosoma u približnom odnosu 1 : 2 : 1 ili
1 : 3 : 1 (25 : 50 :25 % odnosno 20 : 60 : 20 %) pa ih nazivamo anizoploidni kultivari. Danas
se u proizvodnji upotrebljavaju uglavnom triploidni hibridi proizvedeni na bazi
citoplazmatske muške sterilnosti (CMS)

Diploidni kultivari s višekličnim sjemenom,može se reći da se više ne upotrebljavaju u sjetvi

u Europi,a i kod nas, jer zahtijevaju u proizvodnji suviše ručnog rada a produktivnost im je po
jedinici površine ,niža.

Prema proizvodnim odlikama kultivari se dijele na tri osnovna tipa i to :

- prinosni

- normalni

- šećernati

Prinosni (E) tip odlikuje sa visokim prinosom korijena,a manjim sadržajem šećera.TO su
kasnozreli kultivari s vegetacijom od 180 i više dana.Posjeduju loša tehnološka svojstva i niže
iskorištenost šećera nego drugi tipovi.

Normalni(N) tip po prinosu korijena,lišća i šećera na sredini je između prisnog i šećernog

tipa.Ovi kultivari osiguravaju dovoljan prinos i zadovoljavajuću količinu šećera.

Šećernati(Z) tip ima najveći sadržaj šećera,ali postiže najmanji prinos korijena i lista.Za
proizvodnju zahtijeva kraću vegetaciju u dužini od oko 160 dana.

U praksi pitanje izbora kultivara predstavlja kompromis između želje proizvođača da ostvari
što veći prinos korijena po jedinici površine i želje tvornice šećera da dobije kultivar sa što
večim sadržajem šećera i tako smanji troškove prerade. Današnja ostvarenja u selekciji
šećerne repe ukazuju na zaključak da su bila opravdana ulaganja u takve programe. Stvoreni
hibridi po svojim osobinama isti su. a u pojedinim svojstvima i bolji od inozemnih što
potvrđuju rezultati ispitivanja i prakse.

U proizvodnji su danas najrašireniji domaći hibridi: Os Nada, Os Sana, Os Optima i Os Ana

selekcije Instituta za šećernu repu Osijek a od inozemnih: Marta, Dunja, Perla i druge.
4. METODE OPLEMENJIVANJA

Šećerna repa se razlikuje od drugih kultura koje su poboljšane tijekom tisuća godina uzgoja,
često uz pomoć prirodne selekcije. Kod ove kulture u kratkom vremenu,jer se počela
proizvoditi tek potkraj XVIII.stoljeća bilo je u oplemenjivanju potrebno izuzetno mnogo
znanja, stručnosti kao i primjena posebnih znanstvenih metoda,da bi se pretvorila u
konkurentnu i rentabilnu ratarsku kulturu. Spektar metoda oplemenjivanja koje se primjenjuju
u ovoj kulturi je veći nego kod bilo koje druge kulture,a za sada još uvijek nije sigurno koja
od njih će se pokazati najuspješnijom u budućnosti. Nadalje,u oplemenjivanju šećerne
repe,zbog njene specifičnosti, tj postojanja velikog broja parametara koji određuju njenu
vrijednost potrebno je više metoda i tehnika nego kod bilo koje druge kulture.

Selekcija u masi. Od samog početka oplemenjivači su, u nadi da će dobiti superiorni kultivar
iz populacija birali najbolje individue i upotrebljavali ih za proizvodnju sjemena.
Djelotvornost ovog postupka znatno je povećana kada je pronađena metoda progenog
testiranja i kada su usavršeni instrumenti za brzo određivanje sadržaja šećera ,a dosta kasnije i
instrumenti za određivanje sadržaja nečistoće.

Moderne metode i sheme za izvođenje poljskih pokusa, kao i mogućnost kompjutorske obrade
dobivenih podataka doprinijeli su daljnjem usavršavaju ove metode koja je jos uvijek od
velikog značaja.

Ova metoda primjenjuje se danas za stvaranje „radnih populacija“. Takve se populacije mogu
upotrijebiti i kao „konačni“ polinatori u proizvodnji jednog kultivara ili kao visoko kvalitetni
materijal za selekciju. One mogu poslužiti za selekciju na otpornost prema bolestima ili na
bilo koju drugu osobinu koja se smatra značajnom. Kao ishodni materijal obično služi
kultivar,produkti razno raznih križanja itd.

Individualni izbor. Kod individualnog izbora sjeme najvrijednijih korjenova žanje se

odvojeno nakon čega se izučava potomstvo. Budući da su porodice izolirane to su biljke
unutar grupe oplođene smjesom polena. Ako se iz porodice izabere nekoliko najboljih biljaka
oplođenih istim polenom možemo pretpostaviti da su njihove majčinske osobine bile, s
gentičkog stajališta bolje od ostalih. Provedemo li nakon toga ponovo izbor boljih biljaka iz
boljeg sjemena takav individualni izbor može dovesti do stabiliziranja željenih svojstava.
Nažalost u praksi se to ne posiže uvijek tako tj. mehanički izbor biljaka iz boljih ne dovodi
uvijek do učvršćivanja nužnih predznakova.

„Incuht“ metoda - prinudna samooplodnja kod šećerne repe dozvoljava da se izdvoje iz

ishodne populacije nove homozigotne linije.Služeći se ovom metodom brzo su dobiveni novi
oblici otporni na pjegavost lista šećerne repe i druge bolesti. No zanošenje tom metodom brzo
je prošlo jer je kod samooplodnje šećerne repe depresija u snižavnju produktivnosti veoma
izražena pa se iskorištavanje samooplodnih linija pokazalo ograničenim.

Da bi se uklonila depresija prišlo se križanju samooplodnih linija. Kod najboljih kombinacija

depresija je otklonjena ali heterozis nije tako izražen kao kod drugih kultura(kukuruz) zbog
mogućnosti oplodnje unutar iste linije.Uvođenje u proces oplemenjivanja
CMS(citoplazmatska muška sterilnost) linija povećalo je značaj primjene incuht metode

Primjena citoplazmatske muške sterilnosti u selekciji na heterozis.

Shema selekcijskog rada sa šećernom repom na osnovi CMS-a sastoji se iz slijedecih faza:

1.stvaranje čistih linija-potencijalnih kandidata za održavanje CMS-a

2.pronalaženje i izbor sterilnih po polenu biljaka

3.povratno križanje(back cross) za dobivanje sterilnih analoga samooplodnih linija

monogermnog tipa

4.razmnozavanje perspektivnih linija s istovremenim izučavanjem otpornosti na

bolesti,produktivnost,ranozrelost,oblik korijena,otpornost na proraslice i druge pokazatelje

5.križanja radi izučavanja opće i specifične kombinatorne sposobnosti,

6.stvaranje hibrida te ocjena prema prinosu korijena,sadržaju šećera,tehnološkim

svojstvima,pogodnostima za mehanizirano ubiranje itd.

1. Stvaranje čistih linija.

Čiste linije služe kao potencijalni kandidati za održivanje sterilnosti.Kao izvor održivača
muške sterilnosti mogu posluziti razliciti selekcijski materijali.Obično se najveća pažnja
posvećuje monogermnim diploidima,no treba istaći da kod istraživanja koja se planiraju na
duže vrijeme za to se mogu upotrijebiti multigermni materijali koji će se serijom povratnih
križanja prevesti u monogermno stanje.

Proizvodnja,održavanje i korištenje čistih linija kod šećerne repe je cjelovit dio većine
programa oplemenjivanja šećerne repe.Samooplodnja se može dobiti u polju ili stakleniku
pokrivanjem pojedinih sjemenskih grana ili cijele biljke koristenjem razlicitih
izolatora.Samooplodnja se postiže stavljanjem izolatora na grane ili biljke prije cvjetanja.Prije
stavljanja izolatora sa grana se uklone veći listovi.Prednost križanja u srodstvu je smanjenje
imbreeding depresije i proizvodnja veće količine sjemena za pokuse i ispitivanja otpornosti
prema bolestima.

2. Pronalaženje i izbor biljaka sterilnih po polenu

Izvori CMS su dobri selekcijski materijali i sorte šećerne repe.Osnovnu pažnju treba posvetiti
diploidnim jednosjemenim biljkama , potpuno sterilnim s povećanim sadržajem šećera u
korijenu repe.U takvim slučajevima ubrzava se i pojednostavlja rad na izboru održivača.

3. Probna i povratna križanja.

Cilj probnog križanja je određivanje genotipa potomstva od biljke sterilne po polenu tj.
pronalaženje održivača sterilnosti. Povratno križanja treba produžiti samo u slučaju ako je
oprašivač predznaka održivača CMS-a.

4. Razmnožavanje perspektivnih linija.

Ovaj rad obično provodimo s proučenim linijama po produktivnosti, tolerantnosti na bolesti,

otpornosti na proraslice itd. Poslije 3-4 kratka prinudna križanja i samooplodnje kod linije
nastupa izraženija depresija.

5. Ocjena kombinatorne sposobnosti.

Najbolje linije koje posjeduju visok stupanj sterilnosti i druga pozitivna svojstva
razmnožavaju se i sada u izoliranim kazetama s ciljem da se dobije hibridno sjeme. Radi
smanjenja obima posla prvo ocjenjujemo opću kombinatornu sposobnost, a zatim specifičnu
kombinatornu sposobnost.

6. Metode sinteze hibrida.

Kultivari šećerne repe koji se sada proizvode, kod nas i u svijetu, skoro su svi hibridi. Razvoj
hibrida šećerne repe uključuje 3 komponente

- citoplazmatski muški sterilnu liniju

- liniju održivača
- diploidni ili tetraploidni polinator
 5. NOVE TEHNOLOGIJE U OPLEMENJIVANJU

Sve metode oplemenjivanja šećerne repe, bez obzira kada su uvedene u proces selekcije
primenjuju se i danas u manjoj ili većoj mjeri. Svaka ima svoje mjesto i značaj u
oplemenjivanju.

Kultura meristema. Ova metoda zasniva se na sposobnosti dijela meristemskog tkiva da na

odgovarajućem hranjivom rastvoru formira kalus i aksilarne pupoljke od kojih kasnije nastaju
cijele biljke.

Kultura stanica. Ova metoda treba činiti osnovu selekcije mutanata, najintenzivnije se
izučava od svih tehnika iz oblasti kulture tkiva.

Kultura antera. Več je našla široku primjneu u oplemenjivanju naročito stranooplodnog

bilja, a kod šećerne repe još uvijek nije dovoljno razvijena.

Ispitivanje određenih genotipova u pokusima. Prvi zahtjev u ispitivanju određivanja

određenog tipa genotipa je raspolaganje određenom količinom sjemena zadovoljavajuće
klijavosti. Za sjetvu poljskih pokusa danas se primjenjuje metoda precizne sjetve uz
pojedinačno polaganje sjemena na što je moguće veći razmak. Glavni cilj u provođenju
agrotehničkih mjera obrade tla jeste primjena uobičajnih metoda u praksi. Odluke o gnojidbi i
upotrebi herbicida te insekticida donose se na osnovu stanja na pokusnoj parceli izuzevši
pokuse kojima se ispituje otprnost, odnosno tolerantnost na određene bolesti. To znači da se
agrotehničke mjere, odnosno pojedini tretmani, razlikuju jedan od drugog pokusnog mjesta.

Pokusi se postavljaju prema određenoj šemi s pet ili više ponavljanja. Svaka parcela se sastoji
od šest ili više redova. zavisno o materijalu koji se ispituje i stroju za vađenje koji se
primjenjuje.

Repa se vadi vadilicama ili kombajnom za repu prilagođenom za rad na pokusnim parcelama
dodatkom mehanizma za spremanje izvađene repe u vreće. Repa se pakuje, etiketira i
transportira u laboratorij.

Repa dopremljena u laboratorij se važe, utvrđuje bruto težina, pere, te obavlja pravilno
odsjecanje glava nakon čega se određuje neto težina. Nakon toga, specijalnim pilama
proizvodi se kaša za analizu svojstava kvalitete. Analiza podrazumijeva sadržaj šećera,
natrija, kalija i alfa amino dušika na osnovi ovih analiza utvrđuju se kvalitativni pokazatelji te
sadržaj iskoristivog šećera u repi.

Smatra se da je jedna sorta zadovoljavajuće kvalitete ako se na osnovi rezultat trogodišnjih

ispitivanja u pokusima po prinosu ili sadržaju šećera ili tehnološkim svojstvima odnosno
otpornosti na bolesti razlikuje od prosjeka kultivara sa liste standarnih kultivara koji se nalaze
u proizvodnji.
 6. ZAKLJUČAK

U ovom seminarskom radu upoznali smo se sa osobinama šećerne repe kao i tehnologijom
oplemenjivanja iste. Uvidjeli smo da je želja oplemenjivača povećati prinos korijena šećerne
repe po jedinici površine kao i povećati proceat šećera kako bi se olakšala prerada i smanjili
industrijski troškovi. U oplemenjivanju se koriste sve modernije tehnologije i na tržište se
plasira sve veći broj hibrida koji nastoje povećati produktivnost poljoprivredne proizvodnje,
kao i industrije šećera.
7. LITERATURA

1. Martinčić, J., Kozumplik, V.: Oplemenjivanje bilja, Sveučilište u Zagrebu i

Sveučilište u Osijeku, 1996.