PONAVLJANJE I PRIPREMA ZA 8.

RAZRED-NEMETALI, SUMPOR

Pogledamo li tablicu periodnog sustava elemenata (PSE) primijetit ćemo kvadratiće u tri
boje, a u svakome od njih oznaku jednoga kemijskog elementa. Boje kvadratića govore
nam da se kemijski elementi mogu podijeliti u tri velike skupine: metale (obojane žuto) ,
polumetale (obojane roza) i nemetale (obojane plavo). Na lijevoj strani i u sredini
periodnog sustava elemenata smješteni su metali, na desnoj strani nemetali, a između
njih se nalaze polumetali.

Kemijski elementi poredani su prema rastućem protonskom (rednom) broju vodoravno u

periode, kojih je ukupno 7, i prema kemijskoj sličnosti okomito u skupine, kojih je ukupno
18.

Svi kemijski elementi do protonskog broja 109 imaju međunarodno prihvaćene latinske
nazive i simbole.
Kao što smo već rekli, nemetali se nalaze na desnoj strani periodnog sustava, sa
ukupno 16 elemenata.
Od njih 16, na sobnoj su temperaturi u plinovitom stanju elementi 18. skupine tj. plemeniti
plinovi (helij, neon, argon, kripton, ksenon i radon) te vodik, kisik, dušik, fluor i klor. Brom
je tekućina, a ugljik, fosfor, sumpor i jod su krutine tj. čvrste tvari.

U kojim elementarnim oblicima nemetale nalazimo u prirodi i kako ih označavamo?

Plemeniti plinovi su slobodni atomi, te se označavaju jednostavno simbolom elementa: He,
Ne, itd.
Plinovite i tekuće elementarne tvari nemetala najčešće su dvoatomne molekule, a tu
spadaju elementarni vodik (H2), kisik (O2), dušik (N2), fluor (F2), klor (Cl2) i brom (Br2).

Čvrste elementarne tvari koje su izgrađene od višeatomnih molekula označuju se

simbolom elementa ili formulom molekule: sumpor sa S ili S 8, bijeli fosfor sa P ili P4, a jod
sa I2 jer tvori isključivo dvoatomne molekule. Ugljik se označava simbolom elementa, C,
iako u prirodi ugljik nalazimo u modifikacijama koje su izgrađene od ogromnog broja
međusobno povezanih atoma ugljika (grafit i dijamant).
Po svojim fizikalnim svojstvima nemetali se razlikuju od metala po tome što su pretežno
plinovi ili čvrste tvari, niskog tališta i male gustoće, mekani su i ne provode električnu struju
(osim grafita, koji je alotropska modifikacija ugljika).

PONOVI

Periode u PSE su vodoravni redovi. Ima ih 7.

Skupine u PSE su okomiti stupci. Ima ih 18.
Metali su smješteni lijevo i u sredini PSE-a
Nemetali se nalaze na desnoj strani PSE-a
Nemetali:
1.) plinovi: vodik (H2), kisik (O2), dušik (N2), klor (Cl2), fluor (F2), te plemeniti plinovi (He,
Ne, Ar, Kr, Xe, Rn)
2.) tekućine: brom (Br2)
3.) krutine: ugljik (C), sumpor (S ili S8), fosfor (P ili P4) i jod (I2)

SUMPOR

Sumpor je nemetal koji je čovjeku poznat još od antičkog doba. Rimljani su sumpor
iskapali u Siciliji a koristili su ga za izbjeljivanje tkanina, izradu sumpornih šibica, pri
proizvodnji vina i u medicinske svrhe. U srednjem vijeku sumpor se koristio, zajedno s
drvenim ugljenom i kalijevim nitratom u proizvodnji baruta.

Sumpor se u prirodi nalazi i u elementarnom stanju i vezan u spojeve. Nalazimo ga

posvuda, u živim organizmima, zraku, Zemljinoj kori, fosilnim gorivima (ugljenu, nafti i
zemnom plinu) i u blizini vulkana.
Sumpor je svijetložuta čvrsta tvar izgrađena od molekula u kojima je osam atoma
povezano u prsten, S8, a kristalizira u dva oblika, rompskom i monoklinskom koji se
razlikuju po prostornom načinu slaganja molekula u kristalu. Na sobnoj temperaturi, pa sve
do 96 °C, stabilan je rompski sumpor. Iznad te temperature rompski sumpor prelazi u
monoklinski koji je stabilan do točke taljenja, od 115 °C.

Monoklinski sumpor dobit ćemo ako u tikvicu stavimo nekoliko žlica sumpora i ulijemo
toluena. Toluen je lako zapaljiva tekućina, zato se sadržaj u tikvici zagrijava u električnoj
grijaćoj kapi s povratnim hladilom. Smjesu lagano promiješamo tako da rotiramo metalni
stalak na kojem se nalazi aparatura. Kad se veći dio sumpora otopi i nastane zasićena
otopina, prekinemo zagrijavanje i pustimo da se tikvica ohladi. Hlađenjem se na dnu
tikvice pojavljuju igličasti kristali monoklinskog sumpora.

Ispitajmo kakva je topljivost sumpora u vodi. Za pokus trebamo stalak s epruvetom,

sumpor, destiliranu vodu i žličicu. U epruvetu stavimo tri žličice sumpora i ulijemo
destilirane vode iz boce štrcaljke. Epruvetu snažno protresemo nekoliko puta i odložimo na
stalak. Što opažamo? Sumpor se nije otopio u vodi, a kako njegove čestice padaju na dno
epruvete, možemo zaključiti da je gustoća sumpora veća od gustoće vode. Sumpor je
nepolarne građe i stoga se ne otapa u vodi koja je polarnog karaktera, no dobro se otapa
u nepolarnim otapalima poput toluena. To slijedi i iz pravila: «Slično se otapa u
sličnome!»

Pogledajmo sada sve promjene kroz koje sumpor prolazi prilikom zagrijavanja sve do
njegovog vrelišta.
Epruveta se napuni do polovice sumporom i lagano zagrijava uz neprekidno protresanje.
Zagrijavanjem se sumpor počinje taliti tj. prelaziti u svijetložutu tekućinu male viskoznosti,
poput vode. Mala viskoznost rastaljenog sumpora potječe od kuglastih molekula sumpora,
S8, koje se lako kreću u tekućini. Daljnjim zagrijavanjem taljevina sumpora poprima
tamniju, crvenosmeđu boju, a viskoznost joj raste. Zašto? Zato što dovođenjem veće
količine energije dolazi do pucanja okruglih prstenastih molekula S 8, a kratki se lanci
odmah spajaju u dugačke, koji se isprepliću. Na temperaturi od oko 230 °C viskoznost
rastaljenog sumpora je najveća. Tada sumpor ne istječe iz epruvete ni kada se ona okrene
s otvorom prema dolje. Ponovnim zagrijavanjem boja sumpora u epruveti postaje sve
tamnija jer se dugački lanci sumpora kidaju u kraće. Viskoznost taline ponovno se
smanjuje. Sumpor proključa pri temperaturi od 444 °C, a ako ga tada naglo ohladimo
izljevanjem u hladnu vodu dobijemo plastični sumpor. Plastični sumpor je elastičan i
rasteže se između prstiju poput gume. Gnječenjem ili stajanjem, plastični sumpor ponovno
očvrsne jer prelazi u kristalni sumpor izgrađen od S 8molekula.
Godišnje se proizvede preko 50 milijuna tona sumpora. Najviše ga se koristi za
proizvodnju sumporne kiseline, raznih otapala poput ugljikovog disulfida, baruta, za
vulkaniziranje guma te dobivanje raznih proizvoda kemijske i farmaceutske industrije.

Pogledajmo pokus dobivanja i ispitivanja svojstava sumporovog dioksida. Pod stakleno

zvono stavi se vodom navlaženi cvijet i plavi lakmus papir koji se prilijepi uz stijenku
zvona. Ispod zvona stavi se upaljena svijeća. Zatim, zapali se komadić sumporne trake u
porculanskoj zdjelici i brzo umetne pod zvono. Promotrimo što se događa. Pojavila se
magla. Svijeća se ugasila, rubovi cvjetova su pobijelili, a plavi lakmus papir je pocrvenio.
Nakon što smo uočili nastale promjene, stavimo ispod zvona malu posudicu s
koncentriranom otopinom amonijaka. Pričekajmo neko vrijeme, a do tada protumačimo što
se dogodilo kada smo zapalili sumpor i stavili ga ispod staklenog zvona.

Zapaljen sumpor gori plavičastim plamenom pri čemu se spaja s kisikom iz zraka i nastaje
sumporov dioksid. Tu reakciju možemo prikazati sljedećom kemijskom jednadžbom:
S+ O2 → SO2

To što se svijeća ugasila znači da sumporov dioksid ne podržava gorenje niti sam gori.
Sumporov dioksid je otrovan, bezbojan plin, neugodnog i oštrog mirisa. Dobro je topljiv u
vodi. Vodena otopina sumporovog dioksida djeluje kiselo, što se vidi po promjeni boje
lakmus papira iz plave u crvenu. To je stoga što nastaje sumporasta kiselina prema
sljedećoj jednadžbi kemijske reakcije:
SO2 + H2O → H2SO3

Magla unutar zvona nastaje reakcijom između vodene pare, nastale gorenjem svijeće, i
sumporova dioksida nastalog gorenjem sumporne trake.
Sumporov dioksid izbjeljuje cvjetove karanfila. U prošlosti se to njegovo svojstvo
upotrebljavalo za izbjeljivanje lanenih tkanina, vune i svile.

Pogledajmo što se dogodilo pod zvonom nakon što smo dodali amonijak. Nastao je bijeli
dim tj. amonijev sulfit kao rezultat reakcije između sumporovog dioksida i koncentrirane
otopine amonijaka. Tu reakciju možemo prikazati kemijskom jednadžbom:
SO2 + NH3 + H2O → (NH4)2SO3

Sumporov dioksid ima baktericidna i fungicidna svojstva pa se uporebljava za dezinfekciju

vinskih bačvi, sterilizaciju suhog voća a rabi se i kao konzervans.
Sumporov dioksid (SO2) u atmosferu dospijeva uglavnom spaljivanjem fosilnih goriva -
ugljena i loživog ulja. Otapa se u kapljicama vode koje čine oblake, pri čemu, naučili smo,
nastaje sumporasta kiselina koja zajedno sa nastalom sumpornom kiselinom uzrokuje
kiselost kiša tzv. kisele kiše.

Kisele kiše zakiseljavaju tlo i vodu, i tako ugrožavaju opstanak biljnih i životinjskih vrsta.
Također, uzrokuju i propadanje građevina jer otapaju mramor i vapnenac.
CaCO3 + H2SO4 → CaSO4 + H2O + CO2

Sumporov trioksid, kojega prema valenciji sumpora u tom spoju nazivamo i sumporov(VI)
oksid, dobiva se reakcijom sumporova dioksida i kisika pri povišenoj temperaturi uz platinu
kao katalizator.
2 SO2 + O2 → 2 SO3

Taj plin otapanjem u vodi daje sumpornu kiselinu.

SO3 + H2O → H2SO4

96 % - tna sumporna kiselina je bezbojna, uljasta tekućina, koja otapa mnoge metale.

ZAPAMTI

Sumpor ( S ili S8):

– nemetal
– žuta čvrsta tvar
– ne otapa se u vodi
– otapa se npr. u maslinovom ulju, toluenu itd.
– pojavljuje se u dva kristalna oblika: rompskom i monoklinskom, ovisno o razmještaju
molekula u kristalu

Sumpor u prirodi:
1) u elementarnom stanju (oko vulkana)
2) u spojevima
(živi organizmi, Zemljina kora, atmosfera, morska voda)

Sumporov dioksid ili sumporov (IV) oksid (SO2):

- -otrovan plin, oštra mirisa, nadražuje nos i pluća, može izazvati napade astme
- - nastaje gorenjem sumpora
- S + O2 → SO2
- -otapa se u vodi dajući sumporastu kiselinu
SO2 + H2O →H2SO3
-gustoća mu je veća od gustoće zraka

- Sumporov trioksid ili sumporov (VI) oksid (SO3):

- -otrovan i zagušljiv plin
-dobivanje:
2 SO2 + O2 → 2 SO3
- -otapa se u vodi dajući sumpornu kiselinu:
- SO3 +H2O → H2SO4

Kisele kiše
– u kapljicama vode sadrže sumpornu i sumporastu kiselinu
– padajući na tlo oštećuju biljni i životinjski svijet, te građevine od vapnenca i
mramora,gumu i ostale materijale

KISELINE

Kiseline su velika skupina kemijskih spojeva s kojima se svakodnevno susrećemo. Neke

dobro poznajemo po okusu jer ih koristimo u prehrani. To su blage kiseline poput octene
(octa) i limunske kiseline koju nalazimo u soku limuna, naranči i mandarina. Druge su pak
kiseline koje koristi industrija toliko jake da mogu otapati i razarati različite materijale poput
stijena i metala. Njih često nalazimo i u sredstvima za čišćenje. Zato prilikom upotrebe tih
sredstava treba biti oprezan. U jake kiseline ubrajamo npr. sumpornu kiselinu (H2SO4),
klorovodičnu (HCl) i dušičnu kiselinu (HNO3).

Što ustvari kiselinama daje kiselost? Objasnimo to na primjeru klorovodične kiseline.

Klorovodična kiselina dobiva se otapanjem plina klorovodika u vodi. Kada se molekula
klorovodika nađe u vodi ona svoj proton, tj. vodikov ion (H +), daje molekuli vode koja tada
postaje pozitivno nabijena čestica (H3O+ ion). Ostatak molekule klorovodika postaje
negativno nabijen Cl– ion. Nastali H3O+ ion naziva se oksonijev ion i upravo on otopini
daje kiselost. Sada je jasno da će otopina biti to kiselija što je više oksonijevih iona u njoj. 

..... H O H O+
HCl 2 →3 + Cl–
+.....
klorovodi oksinije kloridni
+ voda → +
k v..ion ..ion

Kako se ispituje i mjeri kiselost? Kiselost se ispituje indikatorima, a mjeri pH-vrijednošću

otopine, koju iskazujemo pH-skalom u rasponu od 1 do 14. Ovisno o tome kakav je pH
otopine, indikator poprima različitu boju na skali boja. Ako je pH manji od 7 otopina je
kisela. Kiselost raste što je ta vrijednost manja. Ako pH iznosi 7, kao što je to slučaj s
čistom vodom, otopina je neutralna, a ako je pH veći od 7 znači da je otopina sve
lužnatija. 

Kako jake kiseline nagrizaju kožu, pri radu s njima obavezno treba nositi zaštitne rukavice i
naočale. U nastavi kemije, prilikom izvođenja pokusa, najčešće se koriste razrijeđene
kiseline. Razrijeđivanjem koncentriranih kiselina oslobađa se puno topline pa je važno
znati ispravno ih razrijediti da ne dođe do ozljeda. Važno je upamtiti da se nikada ne
dodajevoda u kiselinu, što je jednostavno zapamtiti i kao VUK (voda u kielinu).

Dakle, VUK je opasan. Zbog velike oslobođene topline, voda naglo isparava i prska na sve
strane, noseći sa sobom opasne kapljice kiseline. Sve kiseline razrijeđujemo tako da ih u
tankom mlazu, polagano, uz miješanje, dodajemo velikom volumenu vode. Znači, uvijek
dodajemo kiselinu u vodu (KUV).

Pogledajmo što se događa s tvarima organskog porijekla ako na njih stavimo malo
koncentrirane sumporne kiseline. Za pokus ćemo upotrijebiti Petrijevu zdjelicu s
pregradama u kojima se nalazi komadić papira, vate i tkanine. Na sva tri uzorka kapaljkom
dodamo nekoliko kapi koncentrirane sumporne kiseline. Vidimo promjene. Sva tri uzorka
su pocrnjela. Zašto? Organske tvari poput papira, vate i pamuka izgrađene su od ugljika,
kisika i vodika. Koncentrirana sumporna kiselina, s druge pak strane, ima sposobnost
oduzimanja vode tvarima s kojima dolazi u doticaj. Kada sumporna kiselina papiru, vati i
pamuku oduzme vodu, dakle vodik i kisik, u zdjelici ostaje samo ugljik, a ugljik je crne boje.
Zato kažemo da je koncentrirana sumporna kiselina jako dehidratacijsko sredstvo.

Provjerimo ovu tvrdnju još jednom u pokusu s običnim bijelim šećerom i koncentriranom
sumpornom kiselinom. Visoku staklenu čašu napunimo do trećine običnim šećerom. Šećer
navlažimo destiliranom vodom i promiješamo staklenim štapićem. Zatim oprezno uz
stakleni štapić ulijemo malo koncentrirane sumporne kiseline. Sadržaj opet promiješamo,
nakon čega štapić postavimo vertikalno u sredinu čaše. Smjesa je pocrnila. Pojavljuje se
dim i neugodan miris sumporova dioksida i raspadnutog šećera. Temperatura smjese
raste, a nastaje i vodena para koja se kondenzira na stijenci čaše. Smjesa se od nastalih
plinova počinje nadimati i penjati uz stakleni štapić kao stup.

Zašto je šećer pocrnio? Šećer je poput ostalih organskih tvari izgrađen od ugljika, vodika i
kisika. Budući da je koncentrirana sumporna kiselina jakodehidratacijsko sredstvo, ona
šećeru oduzima vodu. Kao posljedica, i ovdje se izluči ugljik od kojega potječe crna boja
stupa. Šećer je uslijed djelovanja koncentrirane sumporne kiseline pougljenio. Iz
prikazanih pokusa je vidljivo da s jakim kiselinama uvijek treba biti oprezan.

Većina kiselina nastaje reakcijom nemetalnih oksida i vode. Evo nekoliko primjera:

1) reakcijom sumporova dioksida i vode nastaje sumporasta kiselina: 

SO2 + H2O → H2SO3
2) reakcijom sumporova trioksida i vode nastaje sumporna kiselina: 
SO3 + H2O → H2SO4 
3) reakcijom ugljikova dioksida i vode nastaje ugljična kiselina: 
CO2 + H2O → H2CO3
Ugljična kiselina je slaba kiselina, koja gaziranim pićima daje kiselkast okus, a mjehurići
koji izlaze iz njih potječu od ugljikovog dioksida koji nastaje njezinim razlaganjem.

PONOVI I ZAPAMTI

Kiseline:
-tvari koje molekulama vode mogu dati H+ ion
-kiselost im se nikada ne ispituju okusom već indikatorom
Jake kiseline (opasne i reaktivne):
· HCl, klorovodična (kloridna) kiselina
· H2SO4, sumporna (sulfatna) kiselina
· HNO3, dušična (nitratna) kiselina
Slabe kiseline:
· H2CO3, ugljična (karbonatna) kiselina
· CH3COOH, octena (etanska) kiselina

Sumporna kiselina (H2SO4):
- jaka kiselina
- jako dehidratacijsko sredstvo (oduzima vodu drugim tvarima)
- kemikalija koja je po proizvodnji prva u svijetu
-koristi se u proizvodnji lijekova, boja, papira, detergenata, eksploziva, lakova, antifriza i dr.

Jakost kiselina iskazuje se njihovom pH-vrijednošću na pH-skali od 1do 14:

- od 1 do 7 = kiselo područje
- 7 = neutralno
- od 7 do 14 = lužnato područje
-kiselost otopine određujemo indikatorom

Poznati indikatori su:
-lakmus papir (plavi i crveni)
-univerzalni indikator papir
-fenolftalein
-metiloranž
-sok crvenog kupusa

Koncentrirane kiseline uvijek se razrijeđuju tako da se kiselina ulijeva u vodu (KUV).