KATEGORIJE VRSTE RIJEĆI - PROMJENJIVE I NEPROMJENJIVE

VRSTE RIJEČI

-PROMJENJIVE VRSTE RIJEČI

-Imenice-su riječi kojima se imenuju bića, pojave, osjećaji. Prema značenju
imenice se dijele:
l.opće-koje slu�e kao ime za skup bića,predmeta i pojava koji imaju neke
zajedničke osobine
2.vlastite-koje slu�e kao ime pojedinom čovjeku, �ivotinji,stvari,pojavi itd.
-Pridjevi-su riječi koje pobli�e označavaju imenice, tj. pridjevi su riječi koje
izra�avaju različite osobine, stvari i pojava.
-Zamjenice-su riječi koje zamjenjuju imenice ili upućuju na ono �to je označeno
imenicom.
-Brojevi-riječi kojima se izriče koliko čega ima ili koje je �to po redu.Brojevi koji
izriču točnu količinu čega zovu se glavni brojevi: jedan, dva, tri,.... Brojevi koji
izriču koje �to po redu zovu se redni brojevi: prvi, drugi, treći....
-Glagoli-riječi kojima se izriče radnja, zbivanje ili stanje.
-po značenju razlikuju se: glagoli radnje, zbivanja i stanja

-NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEČI

-Prilozi- su nepromjenjive vrste riječi koje se dodaju najče�će glagolima za
označavanje mjesta, vremena, načina, uzroka, svrhe i količine radnje
-Prijedlozi- su nepromjenjive riječi koje slu�e da bi se pokazali odnosi među
bićima, stvarima i pojavama
-Veznici-su riječi koje povezuju dvije riječi ili dvije rečenice
-Usklici-su nepromjenjive riječi kojima se izra�ava neki osjećaj , raspolo�enje,
doziv ili zvuk prirode
-Čestice- su riječi koje slu�e samo za oblikovanje ili preoblikovanje rečeničnog
ustroja i za isticanje ili davanje drugačijega značenja pojedinim riječima.
Smrt Omera i Merime analiza
                            Smrt Omera i Merime
                    

1.Vrsta knjizevnosti: narodna.

2.Knjizevni rod: lirsko epska.
3.Knjizevna vrsta: balada.
4.Lokalizacija: U prolece,u vreme rata sa turcima.
5.Tema: Smrt Omera i Merime.
6.Stilske figure: epitet i gradacija.
7.Oblici kazivanja: naracija i dijalog.
8.Jezik:  srpski narodni.

POSETITE STRANICU: "HASANAGINICA ANALIZA''

http://hasanaginicaanaliza.blogspot.rs/

9.Fabula: Voleli se Omer momce i Merima devojka.Upazi ih jedna mala straza, mala straza odnosno
Omerova majka.Omer je bio bogat dok Merima manje bogata.Omerova majka kaze svome sinu da ce
mu naci lepsu i bogatiju devojku od Merime,bogatu i lepu fatu.To Omer ne slusa jer on voli
Merimu.Omerova majka na silu zeni sina sa Fatom.Kad je prosle nekoliko dana Omer kaze Fati da je
lepa i lepsa od Merime ali da je Merima njegovom srcu draga.Ob je zeleo da umre zato sto ga je
Merima nije zivog poljubila, a da Fata to ne prica Omerovoj majci i sestri
da ih ne prekida u veselju.
Ujutro kada je Omerova majka htela da probudi mladence, viknu Fata i rece Omerovoj majci da je
Omer umro i da joj je ostavio dve,tri reci.Kad je procitala odnesose ga Meriminom dvorcu.Tada je
Merima osetila cul i kaze da je to Omerova dusa.Kad ga spustise pred Merimine dvore ona mu pridje i
crnoj zemlji pade.Tu se deru dve majke proklinju i staro i mlado.\

                                                             Razgovor o delu
Voleo je Omer Merimu svim srcem, ali nije uspeo da se izbori za svoju ljubav, jer je živeo u
vremenu u kome su porodična tradicija i reč roditelja bili jači od svega. Nemoćan da se suprotstavi
svojoj majci i njenoj odluci da ga oženi devojkom koju ne voli, tužan i duboko očajan zbog rastanka sa
svojom voljenom Merimom, ovaj nesrećni mladić je umesto života izabrao smrt. Dok su drugi čekali
svadbu i veselje on je sa ogromnim bolom i žalom u srcu čekao da smrt dođe po njega, jer mu
je život bez voljene bio osobe besmislen. I smrt došla je.Mlad i nevin u trenutku kad mu nije bilo
vreme za umiranje, samo zato što nije nije mogao da se odupre drugima i pobedi svoju zlu sudbinu.
 Iako nije bila u Omerovoj blizini Merima je osećala njegovu tugu i njegov jad. Njihove misli su bile
povezane, a srca su im kucala kao jedno. Puna ljubavi i vere u svog dragog predosetila je njegovu
smrt. Osetivšii da Omera više nema, srce joj nije izdržalo i od tuge je prepuklo. Njena ljubav, tuga i
očaj bili su toliko veliki da nije mogla da prežali smrt svog voljenog.  Pridružila mu se na
njegovom putu ka drugom svetu, u kome će večno ostati mladi i zaljubljeni, zauvek jedno pored
drugog.
Povezana smrt Omera i Merime je simbol sudbinske povezanosti mladića i devojke, dvoje
zaljubljenih i na silu rastavljenih mladih ljudi koji su jedino u smrti mogli biti zajedno. Njihova
ljubav nije mogla da pobedi tradiciju i stroga porodična pravila, a njihova tragičan kraj je
poruka roditeljima da ne treba da odlučuju o sudbini mladih i o tome koga će voleti, jer nije
blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago.
Omer i Merima

 
Glavni likovi ove priče su Omer i Merima, mladić i djevojka koji su se zavoljeli iskrenom
ljubavlju iako su poticali iz zavađenih porodica. Svi koji su ih poznavali znali su da je
njihova ljubav ona prava, iskrena ljubav koja će dugo biti pamćena, ali su znali i za
mržnju koja je postojala između njihovih nerazumnih majki. Ta mržnja i želja za osvetom
dugo je pratila ove dvije porodice i nije nestala ni pred velikom i iskrenoj ljubavi Omera i
Merime. Njih dvoje su bili samo majušni predmeti u igri njihovih mržnjom zatrovanih
majki kojima ništa nije bilo važno osim slatke osvete. Zehru, Omerovu majku i Hasiju,
Meriminu majku nije bilo briga za osjećanja njihove djece, niti su razmišljale o tome šta
im se sve može desiti ako njihovoj ljubavi stanu na put. Zehra je željela da napakosti
svojoj suparnici u mladosti i osveti joj se preko njene kćerke Merime, iako Merima ni za
što nije bila kriva. Ona je samo voljela svoga Omera. Koliko je ljubav između Merime i
Omera bila velika znala je i Fata, djevojka koju je Zehra izabrala za svoga sina. Fata je
bila djevojka iz jako bogate porodice, draga svakom mladiću, lijepa lica i figure. Nije
željela da se uda za Omera jer je bila svjesna toga da nije voljena i da je Omer nikada
neće voljeti kao njegovu Merimu, ali joj majka nije dala da otkaže svatove jer bi to bila
velika sramota za cijelu njihovu porodicu. Zehra je ubjeđivala Omera da je Fata bolja od
Merime, ljepša i plemenitija, ali njene riječi nisu imale nikakvog uticaja na njega.
Njegovo srce je bilo njegova vodilja kroz život, a ne razum.

I pored sinovljevog odbijanja, Zehra nije htjela da odustane od svog nauma. Željela je da
ga oženi na silu, a Omer iz dubokog poštovanja prema majci nije mogao da joj se
suprotstavi.

Ni Merimina majka Hasija nije bila ništa bolje od Omerove. U inat Zehri, odlučila je uda
svoju kćerku ne razmišljajući od njenim osjećanjima, boli i patnju koju osjeća zbog
razdvojenosti sa svojim voljenim. Čak i u trenucima kada je Merima osjećala da Omera
više nema njena majka nije mogla da shvati koliko je velika Merimina ljubav, niti je
mogla da pomisli da zbog takve ljubavi može da izgubi svoju kćerku.

Nemoćan da se suprotstavi svojoj majci i njenoj odluci da ga oženi djevojkom koju ne

voli, tužan i duboko očajan zbog rastanka sa svojom voljenom Merimom, nesrećni Omer
je umesto života izabrao smrt. Dok su drugi čekali svadbu i veselje on je sa ogromnim
bolom i žalom u srcu čekao da smrt dođe po njega, jer mu je život bez voljene osobe bio
besmislen. I smrt je došla. Omer je umro,  mlad i nevin u trenutku kad mu nije bilo
vreme za umiranje, samo zato što nije nije mogao da se odupre drugima i pobijedi svoju
zlu sudbinu.

Iako nije bila u Omerovoj blizini Merima je osjećala njegovu tugu i njegov jad. Njihove
misli su bile povezane, a srca su im kucala kao jedno. Puna ljubavi i vjere u svog dragog
predosjetila je njegovu smrt. Osjetivšii da Omera više nema, srce joj nije izdržalo i od
tuge je prepuklo. Njena ljubav, tuga i očaj bili su toliko veliki da nije mogla da prežali
smrt svog voljenog. Pridružila mu se na njegovom putu ka drugom svijetu, u kome će
vječno ostati mladi i zaljubljeni, zauvijek jedno pored drugog.

Zehri i Hasiji, nerazumnim i neosjetljivim majkama koje su bile pune mržnje, inata i želje
za osvetom, ponos i mišljenje drugih ljudi su bili važniji od njihove rođene djece.
Dopustile su da dvoje mladih odu sa ovog svijeta u cvijetu svoje mladosti, ni krivi ni
dužni za ono što se u dalekoj prošlosti izmeću njih dvije dešavalo. Na kraju i jedna i
druga nad grobom svog djeteta plakale su i proklinjale same sebe što su mlade rastavili i
u smrt otjerale
Mit
mit (grčki mýthos):
1) istorijski: priča iz narodnog predanja koja govori o natprirodnim bićima, precima
ili junacima i njihovim neobičnim, natprirodnim delima;
2) stvarna ili izmišljena priča koja se obraća svesti jednog naroda putem određenih
društvenih i kulturnih obrazaca ili snažnih kolektivnih osećanja (uključujući
predrasude i sl.);
3) preuveličana priča o nekom događaju ili ličnosti iz stvarnog života; sa stanovišta
nauke, neosnovano shvatanje, uverenje ili verovanje.

mitologija (grčki mythología):
1) skup mitova nastalih unutar jedne civilizacije ili naroda, ili u jednom istorijskom
razdoblju;
2) u etnologiji: skupljanje, proučavanje i objašnjavanje mitova.

Legenda
 
Legenda je predanje, priča o nekom neobičnom, najčešće važnom
događaju, o životu ili smrti neke, obično poznate ličnosti, o životu i delima
svetaca, o postanku nekog mesta, neke životinje, o nastanku običaja,
bolesti i dr., često sa izmišljenim ili fantastičnim elementima. Ranije se taj
termin odnosio samo na priče o svecima. U legendama o ličnostima, na
primer, pominju se značajne osobe iz prošlosti.

Narodni pripovedač je težio da objasni kako i zašto su ljudi dobijali imena,

kako su nastala neka mesta. Svoju priču je ulepšavao, dodavao zanimljive
pojedinosti. Otuda su legende rado stvarane, pričane i slušane. One su po
sadržaju veoma slične bajkama, jer i u njima ima mnogo čudesnog,
neverovatnog, natprirodnog. Legende često uključuju natprirodna bića,
elemente mitologije i sujeverje, što je posledica nepismenosti stvaraoca,
njegovog nepoznavanja nauke i vrlo jakog uticaja religije. One se prenose
iz prošlosti, povezane su sa određenom ličnošću ili nekim lokalitetom i
obično se smatraju istorijskim iako se ne mogu u potpunosti proveriti i
potvrditi.
Glavna razlika - Mit protiv Legende
I mitovi i legende su priče ili pripovijesti koje se prenose s jedne generacije na
drugu. Glavna razlika između mita i legende je u tome što je mit tradicionalna
pripovijest, posebno ona koja se odnosi na ranu povijest ljudi ili objašnjava
prirodni ili društveni fenomen, a tipično uključuje natprirodne likove ili
događaje, dok sam egend tradicionalna pripovijest koja se često smatra
povijesnom ali nije ovjereno.

Što je mit
Mit je tradicionalna priča koja je ukorijenjena u narodnim vjerovanjima ili
religijama . Obično se bave ranom poviješću ljudi ili objašnjavaju prirodni ili
društveni fenomen pomoću natprirodnih događaja ili bića. Mitovi opisuju priče
koje se događaju u bezvremenskoj prošlosti i uključuju nadnaravne ili fantastične
likove poput božanstava i polubogova. Grčki i rimski bogovi dobar su primjer
mitova. Vrijeme u tim pričama nije određeno i svi heroji imaju natprirodne moći.

Kroz povijest su se mitovi koristili za objašnjenje neobjašnjivog. Na primjer, priča

o kaosu u grčkoj mitologiji objašnjava kako je svijet stvoren. Priča o Pandorinoj
kutiji objašnjava kako su nastali bol i patnja. U ovoj priči možete vidjeti da je
Pandorina kutija također simbol patnje i boli. Dakle, mitove možemo promatrati i
kao simbolične priče.

Neki poznati mitovi uključuju priču o Narcisu i odjeku, Herkulove avanture, priču
o Tezeju i Minotauru, o Lokiju itd.

Što je legenda
Legenda je tradicionalna pripovijest koja se popularno doživljava kao
povijesna činjenica, ali nije potvrđena . Legende obično imaju neku vezu s
stvarnim događajima ili lokacijama i u legendama postoji nešto činjenično
utemeljenje; zato se za njih vjeruje da su istinite.

Legende su utkane i oko povijesnih ličnosti koje se smatraju herojima. Ali njihova
su junačka djela u legendama često pretjerana i iskrivljena. Međutim, ti likovi i
događaji mogu se uklopiti s mnogim natprirodnim elementima.

Uzimajući u obzir sve ove činjenice, možemo doći do zaključka da iako legende
mogu imati neke činjenice, one nisu sasvim činjenične ili stvarne.
Neki primjeri poznatih legendi uključuju Priče o Robinu Hoodu, kralju Arthuru,
Williamu Tellu, El Doradu, priču o Rami i Siti itd.

Razlika između mita i legende

definicija
Mit je tradicionalna priča, posebno ona koja se odnosi na ranu povijest ljudi ili
objašnjavanje prirodnog ili društvenog fenomena, a obično uključuje natprirodna
bića ili događaje.

Legenda je tradicionalna priča koja se ponekad popularno smatra povijesnom,

ali nije potvrđena

Dokaz
Nema dokaza koji bi dokazali da se određeni događaj ili lik u Mitu temelji na
stvarnim činjenicama.

Postoje neki dokazi koji dokazuju da se određeni događaj ili lik u Legendi temelji
na stvarnim činjenicama.

likovi
Mitovi govore o nadnaravnim likovima poput bogova, polubogova i mitskih bića.

Legende govore o povijesnim likovima i događajima, koji su pretjerani.

teme
Mitovi objašnjavaju neprirodni fenomen kroz simbole i metafore.

Legende su često o junačkim djelima ili prevladavanju prepreka.

Ep kao književna vrsta
Ep etimološi dolazi od grčke riječi epos što znači riječ ili priča i govori o
jednom herojskom činu ili više djela koji je poduzela jedna osoba ili skupina.
Postoji uvijek glavni junak ili skupina junaka oko kojih se dalje kaskadno
nižu sporedni likovi i epizode koji podržavaju glavnu radnju.

Uvijek se govori o nekom značajnom događaju koji je opisan u formi pjesme

u stihovima i obično se sastoji od mnogo pojedinosti. Zanimljivo je kako se
ep može odnositi i na sudbinu čitavog jednog naroda ili skupine ljudi sa
istog područja ili pak jednakih uvjerenja. To se događa posebice kada je
potrebno opisati neke iznimno bitne događaje.

Možda se radi o ratu koji je promijenio tijek povijesti, o poduhvatu koji je

zadužio taj narod ili pak o iznimno hrabrom pojedincu koji je poslužio kao
inspiracija svima oko sebe. Građa se može vući kako iz povijesti tako i iz
tradicije, legendi i narodnih predaja.

Ako se kao glavni lik u epu uzima jedna osoba on je na neki način
nadčovjek. Njegova fizička snaga nadilazi onu bilo kojeg običnog čovjeka
kao i njegova psihička snaga i mentalna obilježja. U njemu ćemo naći
lepezu svih onih vrlina koje su bitne ljudima s određenog područja. Ep će u
detalje opisati svaki junački pothvat i pozitivne osobine svoga junaka.

Najpoznatiji epovi svjetske književnosti su Homerova Ilijada i Odiseja,

Danteova Božanstvena Komedija, Tassov Oslobođeni Jeruzalem, Vergilijeva
Eneida, Mahabharat, Ramajana i Ariostov Bijesni Orlando, dok su u
hrvatskoj književnosti to Osman Ivana Gundulića, Judita Marka Marulića i
Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića.
ep • muški rod Junački spev, jedinstevno pesničko
prikazivanje izvesnog niza znatnih događaja okupljenih
oko jednog središta, tj. oko glavnog junaka. (grč.)

Sizif
 
 Grčka
Sizif je bio sin praoca Eoljana Eola, osnivač i prvi kralj Korinta. Smatran je najlukavijim i
najmudrijim među ljudima. Jednom je prilikom vidio Zeusa kako uzima riječnom bogu Azopu
kćer Eginu. Kako o tome nije šutio, bog smrti Tanat je trebao uzeti Sizifovu dušu i predati je
vladaru podzemnog svijeta – Hadu. No, Sizif je Tanata nadmudrio te ga je vezao i zatvorio u
željeznu bačvu (prema drugoj verziji u podrum). Ljudi su tako prestali umirati i pridonositi
žrtve bogovima. Zeus je zbog toga poslao na svijet boga rata Aresa koji je oslobodio Tanata.

Tanat je odmah poslao Sizifovu dušu u podzemni svijet. Sizif je već prije svojoj ženi Meropi
naredio da u slučaju njegove smrti ne prinese bogovima žrtvu. Ne dobivši očekivane darove,
bog podzemlja Had i njegova žena Perzefona su naredili da Sizif dođe pred njih. Sizif im je
predložio da ga nakratko vrate na svijet kako bi podsjetio svoju ženu na obavljanje dužnosti
prema bogovima. Had je popustio Sizifovom nagovaranju. Došavši ponovo na svijet, Sizif je
nastavio živjeti u Korintu ne obazrevši se na obećanje dano Hadu. Ljutiti Had je poslao
Tanata po Sizifa koji je došao zauvijek u podzemni svijet.

Zbog Sizifovog nepoštivanja bogova i sumnje u njihovo sveznanje, Had ga je odlučio oštro
kazniti. Sizif je morao vječno gurati uz brdo težak kamen. Kad je htio kamen prebaciti preko
vrhunca, on se uvijek skotrljao natrag niz brdo te je posao morao raditi iz početka. Tako je
Sizif kažnjen rađenjem besciljnog posla pri kojem mu nije moglo pomoći njegovo lukavstvo.
Danas se svaki težak i uzaludan rad bez smisla i svrhe naziva Sizifovim poslom.

Ko je bio Sizif?
Sizif je bio vladar Epira u Argolidi i osnivač grada Korinta. Odlikovale su ga mudrost, lukavstvo,
oholost i podmuklost. Kao sin boga vetra, Eola, saznao je sve božije tajne. Nakon što je izdao
Zevsa, vrhovni bog poslao je boga smrti Tantosa da ga zarobi i odvede u carstvo mrtvih.
Zahvaljujući lukavstvu, Sizif je prevario i zarobio Tantosa. Nastala je pometnja, jer su ljudi prestali
da umiru. Zatim je Zevs naredio Areju da ga uhvati, ali je Sizif ponovo uspeo da ih nadmudri.
Sklopio je dogovor sa Hadom – da ga ostavi na svetoj zemlji u zamenu za bogate žrtve. Sizif je
nastavio da uživa u životu, likujući što je uspeo da nadmudri bogove. Reakcija Hada bila je
nemilosrdna, naredio je Tantosu da Sizifu iščupa dušu i vrati je u mračno carstvo mrtvih, gde je
njegova duša ostala zauvek.

Zbog svih prevara osuđen je na tešku i večnu kaznu guranja velikog kamena uz tešku liticu.
Nakon što stigne do vrha, kamen se uz tresak stropošta nazad, do podnožja. I tako celu večnost.

Iz ove legende proistekao je izraz Sizifov posao, uzaludan posao bez cilja.
Za ovaj izraz vezuje se još jedan, Sizifov kompleks. U pitanju je strah od neuspeha, u momentima
kada treba stići do cilja.

Tantal
Tantal (grč. Tάνταλoς, Tántalos), u grčkoj mitologiji, bogati lidijski kralj, sin Zeusov, otac
Pelopov i Niobin. Kao ljubimac bogova bio je pozivan i na njihove gozbe, ali je odavao
njihove tajne, odnosio božansku hranu i dijelio ju svojim prijateljima. Lagao je i krivo se kleo
i najzad – kako bi ispitao jesu li bogovi sveznajući – zaklao je svojega sina i dao bogovima da
jedu (→ PELOP). Kada je Tantalova obijest dovela do takva zločina, morala je biti kažnjena
(→ HIBRIS). Zato je u Hadu, stojeći stalno u vodi do vrata ispod drveta bogata plodovima,
Tantal morao vječno trpjeti glad i žed, jer bi se i voda i plodovi odmaknuli čim bi za njima
posegnuo. Njega mori i vječiti strah, jer mu je nad glavom obješen kamen, koji može svaki
čas pasti na njega. – Tantalove muke, najteže patnje što mogu snaći čovjeka; nemogućnost
zadovoljenja neke prijeke potrebe ili žarke želje što se naoko čini lako ostvarivom.

“Tantalove muke”
Tantal je bio kralj Frigije, a prema legendama i miljenik bogova.

Kao sin boga Zevsa, uživao je simpatije svih bogova sa Olimpa, koji su mu podarili razne svetske
darove.

Darovi poput zlatnih rudnika, pašnjaka, rajskih plodova, stoke i mnogih drugih učinili su Tantalov život
rajskim i bezbrižnim. Ovako je mogao da živi do kraja života, jer su ga bogovi obožavali i posmatrali ga
kao sebi ravnim.

Poznavao je sve tajne bogova i bio jedini smrtnik koji je uživao takav tretman.

Kako to uglavnom biva, vremenom je Tantalu postao mali život koji je živeo i ubrzo je počeo sebe da
smatra ravnim bogovima, čak i vrhovnom Zevsu.

Bio je mišljenja da mu je sve dozvoljeno, pa je tako počeo da krade hranu sa trpeze bogova,
ambroziju i nektar, koje je delio među svojim smrtnim priateljima i hvalio se. Tako je jednom prilikom u
pijanstvu počeo da otkriva tajne bogova smrtnicima, sve njihove odluke o sudbini sveta i o ljudima.

Nije uspeo da sačuva ni tajne koje mu je Zevs lično poverio, verujući u svog sina.

Tantal je u svom domu skrivao zlatnog psa iz Zevsovog svetilišta na Kritu, kog je ukrao efeski kralj
Pandarej, a potom slagao Hermesa, da ga nikada nije video.

Kako bogovi, navodno nisu znali gde se pas skriva, Tantal je odlučio da proveri koliko ustvari bogovi
vide i znaju, pa je tako priredio gozbu u njihovu čast. Kao najbolje jelo na gozbi, poslužio je meso
svoga sina,Pelopsa, koga je prethodno ubio.

Gnusnu podvalu, bogovi su odmah otkrili i niko od njih nije okusio ni komadić, osim boginje Demetre,
koja usled tuge za ćerkom nije shvatila o čemu se radi, pa je pojela deo ramena.
Ovaj zločin razgnevio je Zevsa, pa je svog voljenog sina Tantala poslao kod brata Hada, u podzemni
svet. Oživeo je Pelopsa, a rame, koje je Demetra pojela, napravio je od sjajne slonove kosti.

Tantal je osuđen na veliku i večitu patnju zbog svojih zločina, da trpi glad i žeđ usred vode, pokraj
obilja hrane i sočnih plodova, koje nije mogao dohvatiti, jer bi mu izmicale čim bi posegao za njima.

Iz ove legende nastao je izraz “Tantalove muke”, koji označava velike muke, pogotovo one izazvane
blizinom željenog cilja ali opet bez mogućnosti da se taj cilj ostvari.

Dedal i Ikar
Dedal je bio atenski graditelj, slavan u cijeloj Grčkoj, pa čak i šire, tako da ga je kralj
Minos pozvao na Kretu da mu sagradi njegovu kraljevsku palaču. Dedal se uputi na Kretu
i, uz pomoć svog sina Ikara, osmisli prekrasnu palaču u kojoj je bilo mnogo prostorija.
»Sad želim da mi sagradiš jedan veliki labirint, tako složen da iz njega bude nemoguće
izaći«, reče Minos Dedalu kad je palača bila dovršena. Kralj je u taj labirint želio zatvoriti
Minotaura, svog čudovišnog sina koji je bio polubik i polučovjek. Labirint je sagrađen te
su samo Dedal i Ikar znali njegov plan. Budući da tajna nije smjela izaći s Krete, Minos je
zatočio i sirotoga graditelja i njegova sina.
»Ne brini«, reče Dedal Ikaru koji je očajavao. »Vidjet ćeš da ćemo uspjeti izaći odavde!«
Zatim počne misliti i ubrzo pronađe rješenje.
Od voska je izradio dva para velikih krila, zatim ih je pričvrstio za svoja ramena i ramena
svoga sina. „Leti, sine moj!“, reče Ikar. „Leti s one strane labirinta, daleko odavde! Ali,
budi oprezan, nemoj se približavati suncu!“
Ikar, sretan što je slobodan, poleti. Zaboravio je na riječi svoga oca, letio je visoko i sve
više...sve dok sunce, svojom velikom toplinom ne otopi vosak njegovih krila i on se poče
strmoglavljati. Tako je tragično završio Ikarov let, koji je pokušao stići do sunca.

Mit o Dedalu i Ikaru je jedan od najpoznatijih grčkih priča, jer se sastoji od istorijskih i mitskih
detalja. Opšta tema uključuje genijalnost i briljantnost čovjeka i njihovu zloupotrebu što često
može dovesti do pada. Dedalovo ime je tokom vjekova povezivano sa ljudskom maštom i
pronalaskom, a Ikarov let simbolično govori o čovjekovoj težnji ka vrhu.
Dedal je bio pronalazač, vajar i arhitekta. On je bio zaslijepljen Ijubomorom prema svom
rođaku i učeniku Talu, koji je posmatrajući zmiju kako koristi svoje čeljusti izmislio testeru što
mu je donijelo slavu. U jednom nastupu Ijubomore, Dedal je Tala gurnuo sa Akropolja i
Areopag ga je kaznio progonstvom. On je otišao na Krit kod kralja Minosa, gdje je dobio sina
Ikara sa njegovom lijepom robinjom Naukratom. Izgradio je Lavirint, odnosno palatu u kojoj
su se nalazili mnogobrojni hodnici, koji su bili toliko komplikovano izgrađeni da se u njima
niko nije mogao orijentisati. Tu je Minos zatvorio Minotaura, čudovište sa glavom bika i
tijelom čovjeka. Pošto je Dedal pomogao Tezeju da ubije Minotaura, ljut Minos zatvara njega
i njegovog sina u taj Lavirint.
Da bi spasao sebe i svog sina, Dedal je počeo da razmišlja kako će pobjeći. Znajući da je
njegova arhitektonska tvorevina previše komplikovana, shvatio je da ne mogu izaći pješice, a
kako su obale Krita bile dobro čuvane neće moći da pobjegnu morem. Jedini preostali put bio
je vazduh. Dedal je napavio krila od perja i voska i neko vrijeme podučavao sina da leti. Prije
nego što je stavio krila na njega, on ga upozorava da će da ga prati pažljivo i da leti na
srednjoj visini, jer će ako leti prenisko morska voda nakvasiti krila, a ako leti previsoko, sunce
će ih istopiti. Dedal i Ikar su poletjeli i uspješno preletjeli mnoga ostrva. Ali, Ikara je privlačila
visina i što se više približavao Suncu, ono je sve više topilo vosak na njegovim krilima, dok
se krila nisu potpuno raspala, i on je pao u more i utopio se. Jugoistočni dio Egejskog mora
gdje je pao nazvan je po njemu Ikarsko more, a obližnje malo ostrvo Ikarija. Dedal je kasnije
bezbjedno otputovao na Siciliju, gdje je izgradio hram bogu Apolonu i prinio mu svoja krila
kao žrtvu. On više nikada nije letio.

Dedal (grč. Δαίδαλος, Daídalos), prema antičkome mitu, atenski

umjetnik, kipar, slikar, graditelj i izumitelj različitih obrta i vještina.
Ubivši u Ateni iz zavisti svojeg učenika Tala (Talosa), pobjegao na
Kretu, gdje je, po narudžbi kralja Minosa (oko 2000. pr. Kr.), sagradio
labirint za neman Minotaura. Kralj je naredio, zbog neke pomoći
pružene Tezeju, da se Dedala zatvori u labirint, ali se ovaj oslobodio pa
je, načinivši sebi i sinu Ikaru krila od perja slijepljena voskom, odletio.
Približivši se Suncu od kojeg se vosak rastalio, Ikar je pao u more i
utopio se, a Dedal je dospio na Siciliju, gdje je sagradio palaču kralju
Kokalu. Jedna priča kaže da je ondje umro, a druga da je ubio Minosa,
koji ga je progonio, i da se s Tezejem vratio u Atenu.

Ikar (grč. Ἴϰαρος, Íkaros), u grčkoj mitologiji, sin izumitelja i graditelja

Dedala; s ocem je pobjegao na Kretu, kralju Minosu. Budući da nisu
smjeli napustiti Kretu, Dedal je izradio dva para krila od ptičjega perja
povezana voskom, kojima su poletjeli prema Ateni. Ikar se previše
približio Suncu pa se vosak rastopio, a on je pao i poginuo.