FILOZOFIJA (grč.

flein-ljubiti, težiti nečemu; sofia-mudrost, doslovno

„ljubav/težnja prema mudrosti“.
Platon je govorio da samo bog može biti sofos (mudar), a čovjek kao nesavršeno
biće samo filosofos (koji teži k mudrosti).
Prema Heraklitu i Aristotelu, mudrost kojoj teži filozofija nije neko specijalističko
znanje ni raspolaganje velikom količinom informacija o svemu, nego poznavanje
najopćenitijih načela o postojanju svijeta.
ČUĐENJE-Filozofija dovodi u pitanje ono što nam govore naša osjetila, predodžbe
proizašle iz svakodnevnog iskustva, vjerovanja neke zajednice i autoriteti.
Filozofija počinje čuđenjem jer na neka pitanja nemamo odgovore, tj. dovoljno
uvjerljive odgovore.
TRAGANJE-Filozofija je istraživanje i traganje za smislom. Za razliku od mita,
religije i svakidašnjeg prirodnog stajališta koji nastupaju kao da istinu već znaju,
filozofija je napor da se slobodnim i dosljednim mišljenjem istina i znanje tek
dosegnu. FILOZOFIJA JE POSAO TRAGANJA I DIJALOG.
PLATONOVA ALEGORIJA O ŠPILJI – govori o ljudima koji cijeli život
gledaju samo u jedan zid pred sobom zbog čega je za njih jedino što su vidjeli i što
je za njih stvarnost su sjene na tom zidu. Sokrat kaže da smo i mi na neki način
robovi svojih osjetila, iskustva, vjerovanja i navika. Zbog toga se nameće pitanje:
„Zar nam se ne dogodi barem jednom u životu da nešto u što smo bili uvjereni se
kasnije pokaže da smo ipak bili u krivu?“. Platon je zbog toga tvrdio da je
filozofija ta koja može izvesti ljude iz špilje i pokazati pravu istinu.

Filozofija i znanost kao eksplanatorne djelatnosti imaju tri važne zajedničke

stvari:
1. Kritičke su aktivnosti: nema neupitnih istina ni nedodirljivih autoriteta
2. Predstavljaju određenu vrstu istraživanja: polaze od nekog problema i
pokušavaju naći rješenje za taj problem
3. Rješenja ili odgovore pokušavaju potkrijepiti na racionalno prihvatljiv način
Ključna razlika između filozofije i znanosti je u formuliranju pitanja: pitanja
filozofije su općenitija od znanstvenih pitanja; jedina metoda spoznavanja koju
koristi filozofija je ujedno i jedina metoda potkrepljivanja iskaza i teorija – zove se
argumentacija.

1
KORIST OD FILOZOFIJE – filozofija nas oslobađa od samorazumljivosti u
kojoj je navodno sve jasno. Filozofska spekulacija o onom što još ne znamo se
pokazala vrijednom prethodnicom egzaktnoga znanja znanosti, otvarajući neka
pitanja i pripremajući teren za znanost. Neke filozofske ideje su izravno utjecale na
ljudski život, poput ideje o ljudskoj jednakosti, koja nije znantvena nego filozofska
ideja, normativni koncept.

METAFIZIKA (iza fizike) - istražuje ono što je prvo i što je posljednje; to je

znanosti o onome što je s ones strane fizičkog, bitak, bit, zbivanje, kretanje, forma,
materija, uzrok, svrha, supstancija...
BIĆE (postojeće, bivstvujuće) – sve što postoji (i živo i neživo), sve ono o čemu se
može reći da jest, bez obzira na koji način jest.
BIT (suština, esencija) – ono po čemu je nešto baš to što jest, ono zbog čega je
nešto baš to, a ne nešto drugo i ono po čemu se neko biće razlikuje od drugoga.
BITAK (ARCHE, SUPSTANCIJA) – ono po čemu jest sve što jest, ono zbog čega
postoji sve što postoji; bitak daje postojanje, sve što postoji ima bitak (zato postoji);
ono što postoji samo po sebi, a sve ostalo po njemu, bit bića kao bića.
ONTOLOGIJA ili OPĆA METAFIZIKA – učenje o bitku, to je temeljna
filozofska disciplina koja se često izjednačava s filozofijom.
Specijalne metafizike:
 teologija
 kozmologija
 antropologija (filozofska disciplina koja se bavi čovjekom, odnosno traži bit
ljudskog bića (što je tipično i specifično ljudsko); to je filozofija čovjeka)
 čovjek se određuje kao biće slobode – sloboda kao stvaralaštvo,
odgovornost, samoodređenje (autonomija)
o sloboda izbora,
o sloboda od (ograničenja)
o sloboda za (stvaralaštvo i preuzimanje odgovornosti)

2
S obzirom na pitanje je li bitak jedinstven razlikujemo:
 monizam – sve je u svojoj osnovi jedno (jedno načelo ili supstancija)
 dualizam – dva su međusobno nesvodljiva samostastalna različita načela
svega
 pluralizam – više načela, osnova ili supstancija svega

Prema temeljnom određenju bitka razlikujemo:

 materijalizam – bitak je materijalan, materija primarna, a svijet i mišljenje
sekundarni
 idealizam – bitak i osnova svega je ideja, misao, mišljenje, svijest, volja,
duh, bog.
 objektivni idealizam
 subjektivni idealizam
GNOSEOLOGIJA (spoznajna teorija) – filozofska disciplina koja ispituje
mogućnosti istinite spoznaje i raspravlja o spoznajnim izvorima, granicama,
kriteriju i objektivnoj vrijednosti spoznaje. Važni su problemi predmeta spoznaje i
istine.
S obzirom na izvor spoznaje razlikujemo:
 empirizam – izvor je iskustvo, duh je nakon rođenja prazna ploča (Locke)
 senzualizam – osjetilno iskustvo je jedini i glavni izvor spoznaje
 racionalizam – izvor spoznaje je mišljenje, osnova spoznaje je um, razum
(Heraklit, Descartes, Spinoza...)
 kriticizam – kritička sinteza racionalizma i empirizma (Kant)
 intuicionizam – izvor spoznaje je intuicija, neposredno gledanje i uvid bez
dedukcije (Bergson; Locke i Descartes – senzitivna i intuitivna spoznaja)
 iracionalizam – oprečan racionalizmu, izvori su iracionalni, ono što je iznad
razuma ili protivno razumu
o voluntarizam – pravac koji daje volji da bude nad razumom
(Augustin i Schopenhauer
o misticizam – izvor spoje je u ekstazi, sjedinjenju s apsolutnim (Plotin)

3
Prema dosegu i vrijednosti spoznaje razlikujemo:
Dogmatizam – moguća je sigurna spoznaja istine; svijet i stvari spoznajemo
onakvim kakvi su o sebi.
Skepticizam – nije moguće spoznati objektivnu istinu, zato je mudro suzdržavati
se od izricanja tvrdnji.
Kriticizam – sinteza dogmatizma i skepticizma – ideja da je spoznaja do neke
granice sigurna (često se za takvu ideju koristi naziv agnosticizam – filozofsko
učenje prema kojemu nije moguće potpuno spoznati bit svijeta; učenje da postoji
neprekoračiva granica spoznaje)
ETIKA – filozofska disciplina koja se bavi podrijetlom, motivima, normama i
svrhom moralnoga djelovanja i prosuđivanja – filozofija morala.
 autonomna etika (autonomija morala) – izvor morala je u čovjeku koji sam
bira normu kojoj će se pokoravati;
 heteronomna etika – izvor morala je u nečemu izvan čovjeka (autoritet,
društvene norme, užitak, tj. eudajmonističke etike)
Dužnost – nužnost djelovanja iz poštovanja moralnog zakona, tj. osjećaj obaveze
da se djeluje onako kako zahtijeva moralno načelo.
Vrlina (krepost) – stalno usmjeravanje volje na dobro i ćudoredno. Sposobnost
pojedinca da valjano djeluje i pridržava moralnih načela i vrijednosti.
S obzirom na pitanje svrhe ljudskog djelovanja razlikujemo:
 eudajmonizam - cilj moralnog djelovanja je sreća onoga koji djeluje
 hedonizam - cilj je dosezanje ugode (užitka) i izbjegavanje neugode (boli)
 utilitarizam - cilj moralnog djelovanja je ostvarivanje koristi
 perfekcionizam - cilj moralnog djelovanja je usavršavanje, napredak
Navedenim konceptima se suprotstavlja Kantovo shvaćanje o samoodređenju volje:
„Dužnost je nužnost djelovanja iz poštovanja prema zakonu.“
Deontologija – etička pozicija prema kojoj je dužnost osnova moralnosti. Za
razliku od etičkih principa koji mogu imati izvanjski karakter, deontologija polazi
od moralnosti kao unutarnjeg, intrinzičnog principa.

4
Filozofija politike se bavi pitanjem idealnog uređenja društva, kako stvoriti
društvo koje bi najveći broj pojedinaca učinilo sretnim. Antičko grčko shvaćanje
kaže da je čovjek po prirodi političko biće (zoon politikon), odnosno biće
zajednice, koje svoju ljudsku prirodu (ljudsku bit) može ozbiljiti tek u zajednici s
drugima. U novovjekovnom shvaćanju politika znači ukupnost mjera i djelovanja
usmjerenih prije svega osvajanju i jačanju vlasti i ostvarenju određenih
interesa.
ESTETIKA – filozofska disciplina koja se bavi ljepotom i umjetnošću – filozofija
lijepoga ili filozofija umjetnosti. Ispituje bit, uvjete i kriterije stvaranja,
doživljavanja i prosuđivanja lijepog.
- Povijest filozofije donosi kronološki pregled filozofskih ideja kroz povijest.
- Filozofija povijesti analizira povijesne događaje iz filozofske perspektive.
Glavna razdoblja u povijesti filozofije:
 antička filozofija (dijelimo ju dalje na kozmološko, antropološko i
ontološko razdoblje grčke filozofije, te etičko i religiozno razdoblje
helenističko-rimske filozofije)
 srednjovjekovna filozofija (patristika i skolastika)
 novovjekovna filozofija (filozofija renesanse, empirizam i racionalizam,
prosvjetiteljstvo, klasični njemački idealizam)
 suvremena filozofija

MILETSKA ŠKOLA:
 u 16.st.pr.Kr. u gradu Miletu na zapadnoj obali Male Azije
 osnovno pitanje: Što je pratemelj svega, uzrok, arche, praelement svijeta?
 TALES uči da je sve voda
 ANAKSIMEN kaže da je bitak svega zrak – zgušnjavanjem i
razrjeđivanjem zraka sve nastaje
 ANAKSIMANDAR stvara pojam apeiron – nešto kvalitativno,
neodređeno iz čega izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju
konkretne stvari

5
  Miletski filozofi imaju monističko gledište i uče da je svaka stvar prožeta
životom (hilozoizam)
PITAGOREJSKA ŠKOLA:
 u gradu Krotonu u južnoj Italiji
 pitagorejski savez – sekta sa disciplinom odricanja i obredima orfičko-
mističko-moralnog nadahnuća; smatrali su da je smisao života u
pročišćivanju duše i oslobađanju od tijela
 PITAGORA
 škola je bila na vrhuncu u 5.st. kad je na čelu bio FILOLAJ
 polazište u učenju bila im je matematika, glazba i astronomija
 bit svega je broj – brojevi su vječni i nepromjenjivi. Svemir je harmonija i
broj
 matematička racionalna spoznaja je utor spoznaje i znanja
 kategorija kvantitete je osnovna kategorija pitagorejske filozofije

HERAKLIT:
 osnovna teza: „panta rei“ (sve teče) – sve je u bivanju, nema bitka
 sve se mijenja, nastaje i nestaje, u tijeku je i u razvoju (Put prema gore i
prema dole je jedan te isti put; Sunce je uvijek i neprestano novo)
 sve u sebi nosi svoju suprotnost, početak i kraj su zajedno
 svijet je harmonija suprotnosti – tek se po suprotnome nešto spoznaje (Bolest
čini zdravlje ugodnim)
 svijetom vlada jedinstven zakon, stalan ritam događanja i logos koji to
određuje
 naglašava se važnost reda u društvu: „Narodu se valja boriti za svoj zakon
kao za zidove svoje“
 logos je jedinstvo suprotnosti, rat pokreće ljudske odnose, a priroda se
prikriva
 osjetilna spoznaja nije dovoljna – „Oči i uši su zli svjedoci, ako ljudi imaju
barbarske duše“ – prava spoznaja je racionalna

ELEJSKA ŠKOLA:

6
  KSENOFAN nalazi inspiraciju u miletskim filozofskim tezama o jedinstvu
svijeta, tvrdi da je sve jedno, ograničeno i oblika kugle, vječno i potpuno
nepokretno
 PARMENID tvrdi da postoje dvije vrste spoznaje: osjetilna – varka kojeg se
većina drži; racionalna – može dohvatiti istinsko biće, vječno i
nepromjenjivo
 osnovna teza – nema bivanja, bitak jest, nebitak nije
 prema Parmenidu promjene nema jer je nemoguće prijeći iz bitka u nebitak i
obratno

POSREDNICI:
 prihvaćaju heraklitske elemente (kretanje) i elejski bitak
 EMPEDOKLO tvrdi da se svijet sastoji od četiri elementa: voda, vatra,
zemlja, zrak. Ti elementi su vječni, ali miješanjem u različitim razmjerima
stvaraju se konkretne stvari.
 miješanje je izazvano dvjema elementarnim silama: ljubavlju (privlačna sila)
i mržnja (odbojna sila) koji su pokretači. Kada djeluje samo ljubav, elementi
predstavljaju savršenu ljepotu, a potpuna rastavljenost elemenata je izazvana
mržnjom
 ANAKSAGORA tvrdi postoji mnoštvo kvalitativno različitih supstancija,
čestica koje je Aristotel nazvao homeomerijama
 Nus (objektivni um) – najfinija i najčistija tvar, jedina koja se sama od sebe
kreće i pokreće druge. Nus je dao poticaj za prvo kretanje i svrhovito
uređenje svemira

ATOMISTI:
 LEUKIP – osnivač atomističke škole, a najznačajniji mislilac –
DEMOKRIT
 Tvrde da dijeljenje ne može ići u beskraj nego staje kod nevidljivih tjelešaca,
odnosno kod ATOMA – nedjeljivih čestica
 Atomi su bitak, vječni i nepromjenjivi, a uz njih postoji i nebitak, prazan
prostor u kojem se atomi kreću, spajaju i tako uzrokuju promjene
 Nema slučajnosti, a svijetom vlada mehanička zakonitost (determinizam)

7
  DEMOKRIT tvrdi da su dvije vrste spoznaje: mračna (dobivena opažanjem)
i prava (dobivena putem razuma, npr. atome ne vidimo, a znamo da su tu)
 Neka svojstva pripadaju samim atomima – težina, oblik, tvrdoća su primarna
svojstva (kvalitete) tvari, dok toplo, hladno, boje nisu objektivna svojstva
nego nastaju zbog djelovanja atoma na naša osjetila (sekundarna svojstva
tvari)
 DEMOKRIT smatra da u nas prodiru sličice stvari kroz osjetila, a razlika
između mišljenja i opažanja je u finoći tih sličica. Također smatra da čovjek
treba nadići trenutna zadovoljstva i brinuti se više za dušu nego za tijelo
ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE: čovjek je u središtu interesa, a centar
filozofije postaje Atena. Središnja pitanja su pitanja iz domene praktične filozofije:
moral, politika, odgoj... Sve te teme objedinjuje pitanje: Kako treba živjeti, tj. kako
postići ARETE (vrlinu)? Predstavnici su sofisti, Sokrat, kirenska škola, kinička
škola.
NOMOS – ono što je naređeno, suprotno prirodnim zakonima po kojima se ravna
fysis; nomos je dogovoreni zakon (moralno pravilo ili pravni propis)
SOFISTI (sofos – grč. mudrac): Protagora, Gorfija, Trasimah, Hipija, Kalikle...
Većina su bili stranci koji su doselili u Atenu u 5.st.pr.n.e. (nove ere). Oni su bili
prvi plaćeni učitelji i prosvjetitelji naroda. Tvorci su retorike, ali su često u
povijesti filozofije bili isticani kao negativan primjer zbog negativnog stava kojeg
su ostali filozofi prema njima imali. Za rehabilitaciju je najviše zaslužan Hegel koji
im je priznavao oštoumnost i kritičnost.
naziv sofisti je pomalo ironičan jer su se filozofi skromno smatrali mudracima, dok
su se sofisti svojim znanjem neskromno hvalisali.
protivnici sofista: Sokrat, Platon, Aristotel. Platon kaže da su sofisti zavodnici i
zaljubljenici u riječi (filolozi), a ne ljubitelji mudrosti (filozofi).
RETORIKA – govornička vještina, izrazito tražena u Ateni. Sofisti su je za novac
poučavali, osobito tehniku uvjeravanja.
ERISTIKA – isprazno nadmudrivanje, brbljanje, dokazivanje verbalne
superiornosti bez podloge u činjenicama. (sofistička je retorika često kliznula u
eristiku)
SOFIZAM – namjerni nevaljani zaključak. (čest zaključak kod sofista zbog čega
ih je Aristotel prozivao)

8
RELATIVIZAM – osnovna značajka sofističke filozofske pozicije – ništa ne
postoji apsolutno, nego se samo procjenjuje u odnosu s nečim drugim.
„HOMO MENSURA“ (čovjek kao mjera) – mjera po kojoj se projenjuje je
čovjek. (Protagora je govorio da je čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu,
onih koje nisu da nisu)
RAVNOTEŽA TEZE I ANTITEZE – budući da sve ovisi o poziciji iz koje se
nešto promatra, svakoj se tezi može pronaći jednako uvjerljiva antiteza.
SPOZNAJNI RELATIVIZAM – nema sigurne spoznaje ni istine.
SENZUALIZAM – sva spoznaja se bazira na osjetilima koja su subjektivna, tako
da nema prave istine.
SKEPTICIZAM – nijedno znanje nije čvrsto, niti je spoznaja sigurna.
(Gorgija – nihilistički stav – „Nema istine, a da je i ima, nebi se mogla spoznati, a
kad bi se mogla spoznati, ne bi bila priopćiva“)
ETIČKI RELATIVIZAM – ne postoji nešto što je dobro ili loše po sebi.
(argumenti sofista: različiti krajevi i različiti ljudi imaju različito poimanje što je
dobro, a što zlo, budući da je spoznaja subjektivna, i procjena dobra i zla ovisi o
pojedincu – ovakav stav rezultira gledištem da procjena dobrog i lošeg ovisi o
promatraču i njegovoj koristi)
ETIKA SILE – posljedica ovakvog učenja je činjenica da se oni jači najviše mogu
izboriti za svoje interese, a etički relativizam to opravdava – „Pravednost nije ništa
drugo nego korist jačega“ (Trasimah). Ovakvo tumačenje kojem se priklanjaju tek
neki sofisti ističe razliku fysis – nomos – oni jači po prirodnom zakonu (fysis) ne bi
trebali biti sputani ljudskim zakonima (nomos) – „Zakon je silnik nad prirodom
čovjeka.“ (Hipija)
POLITIČKI RELATIVIZAM – ne postoje optimalno uređene države, ni bolje ili
lošije države – „Što koja država drži da je pravedno i lijepo, to i jest za nju tako i
dok joj se svidi“ (Protagora)
RELIGIJSKI RELATIVIZAM – ne postoji konačan odgovor o božanskoj
egzistenciji.
ANGOSTICIZAM – ne može se sa sigurnošću dati odgovor na pitanje postoje li
bogovi ili ne. (Protagora – ljudski je život previše kratak, a pitanje previše
zamršeno da bi se moglo znati išta o bogovima)

9
RELATIVIZAM – spoznajni (senzualizam, skepticizam) – etički (etika sile,
amoralizam) – religijski (agnosticizam) – politički (nema idealne države)

SOKRAT – atenjanin, pučanin koji se zalagao za vladavinu najboljih; poznat kao

„Filozof s trga“ i „Obad“. Ideje je širio dijalogom („Knjiga šuti kad je se pita“).
Smatramo ga prvim etičarom. Platonov učitelj. Građani Anit, Melet i Likon su ga
optužili jer „ne vjeruje u bogove u koje država vjeruje i kvari mladež“. Nije
pobjegao, popio je vrč otrova kao smrtnu kaznu („Treba poštivati zakone, bolje
nepravdu podnositi nego nanositi“).
ETIKA – smisao života je vrlina – njezina spoznaja, prakticiranje i poučavanje
(vrlina=znanje). Cilj filozofskih razgovora je dolaženje do znanja, a time i do
buđenja vrlina kod sugovornika.
ETIČKI INTELEKTUALIZAM – kao razumna bića umnim uvidom
povećavamo i moralnost – što veće znanje, to veća vrlina.
Iako je Sokrat racionalist, spominje svoj unutarnji glas, savjest, demona
ETIČKI OPTIMIZAM – urođeno je čovjeku između dobra i zla izabrati dobro, a
između dva zla odabrati manje zlo (onaj tko zna što je dobro, činit će dobro, onaj
koji ne čini dobro, ne zna ili ima krivo znanje)
Odgoj – bitan je jer se sve vrline temelje na znanju i stoga se mogu naučiti.
SOKRATOVSKI DIJALOG – specifičan način razgovora koji ima slijed:
prividno (krivo) znanje sugovornika – zbunjenost – spoznaja vlastitog neznanja –
spremnost za učenje – spoznaja.
DIJALEKTIČKO MIŠLJENJE – u dijalogu se razvijaju pozicije pro et contra
(za i protiv) neke teze. Sokrat postavlja pitanje na koje sugovornik daje odgovor
(pro); novo Sokratovo pitanje ukazuje na netočnost sugovornikova odgovara
(contra) i tako se kreće u poopćavanje sve do točnog određenja nečega.
IRONIJA – „negativni stupanj“ dijaloga – uviđanje neznanja prvi je korak u
procesu stjecanja znanja „Znam da ništa ne znam.“ - ironija je vidljiva i u situaciji
kad se kaže nešto, a misli se upravo suprotno; Sokrat u razgovor ulazi tvrdeći da o
nečemu ništa ne zna, da bi se tijekom razgovora pokazalo da je sugovornik taj koji
je neznalica.

10
MAJEUTIKA - porodiljska metoda, Sokrat pitanjima vodi sugovornika dok ovaj
sam ne dođe do istine• svatko treba „poroditi“ ono što već zakopano u sebi nosi;
kao što primalja (babica) pomaže ženama da rađaju, a ne rađa sama, tako i Sokrat
pomaže „trudnom duhu da rodi mudrost“.
Sokrat je bio PRETEČA LOGIKE – u okviru svoje filozofije bavio se nekim
pitanjima koja danas spadaju u logičku domenu.
INDUKCIJA – razgovor teče od primjera prema općim određenjima (npr. primjeri
prijateljskog ponašanja) – cilj je poopćiti znanje dok se ne dođe do definicje.
DEFINICIJA – nedvosmisleno određivanje sadržaja nekog pojma (npr. definiranje
pojma prijateljstvo) – određuje se eidos (bit nečega) preko pojma.
POJMOVI – izražavaju bit stvari, ono opće o čemu ovisi sve pojedinačno – najviši
vid ljudskog mišljenja je spoznaja općeg (pojmova), onoga što nije relativno i
promjenjivo (suprotnost sofistima), što vrijedi uvijek i za sve.
POJMOVNO ZNANJE – to je znanje koje vodi k vrlini zato što je opće i
primjenjivo u različitim situacijama, takvo je znanje odraz prave biti čovjeka kao
umnog bića.
KIRENSKA ŠKOLA – Aristip, Hegezija... (grad Kirena, 4.st.pr.n.e.) – prvo
ozbiljno učenje o hedonizmu kao etičkom principu
HEDONIZAM – užitak je moralno dobro, a neugoda je zlo (grč. hedone –
naslada). Treba kalkulirati da u konačnici više uživamo, a manje patimo (ne treba
se dovesti do toga da robujemo užicima – i to je neugoda).
KINIČKA ŠKOLA – Antisten, Diogen... (4.st.pr.n.e.) (grč.kinos – pas –
propagirali skroman život). Diogen je živio u bačvi da pokaže koliko malo je
zapravo potrebno ljudima, a Aleksandru Velikom je na pitanje što želi rekao samo
da mu se makne sa sunca. Učenjem o bespotrebnosti su utjecali na stoike.
BESPOTREBNOST – što manje potreba te zadovoljenje tih potreba na što
skromniji način (asketizam). Kultura i civilizacija vode na pogrešan put, treba se
vratiti prirodi.

11