Nakladnik

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Za nakladnika
Margita Cvijetinović Starac
Urednica
Denis Nepokoj
Autori kataloških jedinica
Marica Balabanić Fačini
Margita Cvijetinović Starac
Tamara Mataija
Nikša Mendeš
Ivo Mileusnić
Denis Nepokoj
Tea Perinčić
Ranko Starac
Ivana Šarić Žic
Jasna Ujčić Grudenić
Lektura
Lada Badurina
Grafičko oblikovanje
Vesna Rožman
Fotografije
Zoran Alajbeg, Vedran Benović, Petar Fabijan,
Damir Krizmanić, Željko Stojanović, Arhiva PPMHPR
Administracija
Vesna Keber, Jadranka Malešević
Tisak
Tiskara Zambelli, Rijeka
Naklada
500 primjeraka

© PPMHPR, Rijeka prosinac 2013.

Rijeka, 2013.
MUO Muzej za umjetnost i obrt
PPMHPR Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

MBF Marica Balabanić Fačini

MCS Margita CVijetinović Starac
TM Tamara Mataija
NM Nikša Mendeš
IM Ivo Mileusnić
DN Denis Nepokoj
TP Tea Perinčić
RS Ranko Starac
IŠŽ Ivana Šarić Žic
JUG Jasna Ujčić Grudenić
Denis Nepokoj

Predgovor
Denis Nepokoj

Guvernerova palača
Denis Nepokoj

Carska čaša
Ranko Starac, Jasna Ujčić Grudenić

Arheološki odjel
Ivana Šarić Žic

Etnografski odjel
Margita Cvijetinović Starac, Tamara Mataija, Ivo Mileusnić, Denis Nepokoj, Tea Perinčić

Kulturnopovijesni odjel
Nikša Mendeš

Odjel povijesti pomorstva

Literatura

5
 Predgovor

120 godina – 120 predmeta simboličan je naziv monografije i izložbe kojom Pomorski i povijesni mu­
zej Hrvatskog primorja Rijeka obilježava 120 godina organizirane i kontinuirane muzejske djelatnosti
u Rijeci.

A nju je potaknula jedna carska čaša i nepokolebljivo, ustrajno htijenje građana koji već 1875. počinju
prikupljati predmete da bi se i u Rijeci mogao obrazovati muzej.1

Ipak, od čaše koja 1875., zahvaljujući Njegovu veličanstvu Franji Josipu I., dolazi u posjed Grada do 1893.,
kad je u Muškoj osnovnoj školi na Dolcu otvoren Museo Civico Fiume (Gradski muzej Rijeka), prošlo je
punih osamnaest godina. Pokazalo se da upornost i htijenje možda nisu odlučujući, ali da su itekako
važni za dolazak do cilja, jer Grad je na veliko zadovoljstvo svojih građana napokon dobio MUZEJ.

Na tim su riječkim iskustvima možda učili i sušački intelektualci koji – zahvaljujući entuzijazmu dr.
Andrije Račkog i razumijevanju gradonačelnika Gjure Ružića – u potkrovlju Gradske vijećnice na Suša­
ku 1933. osnivaju Muzej grada Sušaka.

Od 1893. i Musea Civica, odnosno 1933. i Muzeja grada Sušaka do 1961. kad je nakon niza organiza­
cijskih promjena osnovan POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA mu­
zealci su, unatoč poteškoćama, okolnostima koje im ponekad nisu bile naklonjene, nerazumijevanju pa
i apsurdima poput onog kad se u gradu intenzivne izgradnje, u drugoj polovici 19. stoljeća, godinama
ne pronalazi primjeren prostor za smještaj muzeja, uspjeli pokazati koliko je važno novoj generaciji saču-
vati ona dobra koja se mogu zaboraviti, a potiču od naših uvaženih djedova kako još 1887. piše La Bilancia.

Na temeljima što su ih još u 19. stoljeću postavili riječki i sušački intelektualci i s brižljivo prikupljanom
građom koja svjedoči o višestoljetnoj povijesti Grada i Županije, neki novi naraštaji danas nastavljaju
put započet prije više od jednog stoljeća. Vrijedne zbirke predmeta što se čuvaju u Arheološkom, Etno­
grafskom, Kulturnopovijesnom odjelu, Odjelu za povijest pomorstva te Muzejskoj zbirci Kastavštine i
Etnografskoj zbirci otoka Krka u Dobrinju sukus su znanja, iskustva, ljubavi i, možda više od svega,
strasti kolega od kojih smo baštinili bogatstvo materijalne kulture o kojoj danas skrbimo. Upravo od
njih učimo i mi biti ponosni čuvari ponekad i malih, ali uvijek neprocjenjivo važnih dokaza vlastita
identiteta. Stotine izložbenih, edukativnih i izdavačkih projekata, nagrade i priznanja i neupitna prepo­
znatljivost na hrvatskoj kulturnoj sceni pripomogli su da Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog pri­
morja Rijeka bude nezaobilazno mjesto susreta s baštinom, stjecanja znanja o njezinoj vrijednosti i
spoznaja o ulozi muzeja u njezinu očuvanju. I tako punih stotinu i dvadeset godina! I nije tu kraj. Naš
1
se put nastavlja, s osloncem na prošlost čvrsto povezanu sa sadašnjošću i budućnošću. La Bilancia, 17. 7. 1875.

7
Guvernerova pala~a
Guvernerova palača – Palača
Pomorskog i povijesnog muzeja
hrvatskog primorja rijeka
arhitekt: Alajos Hauszmann
godina projekta: 1892/93.
godina izgradnje: 1896.
Palača je 1961. godine upisana u
Registar nepokretnih spomenika
kulture Regionalnog zavoda za
zaštitu spomenika kulture u Rijeci,
a 2002. u Registar kulturnih
dobara Republike Hrvatske – Listu
zaštićenih kulturnih dobara.
8
Na uzvisini s koje se otvara pogled prema gradu i luci već gotovo stotinu i dvedeset
godina pogled privlači palača koja snagom svog arhitektonskog izričaja markira urba­
nu matricu grada i svjedoči događanjima koja su oblikovala politički, kulturni i javni
život Rijeke.
Guvernerova palača, danas palača Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog pri­
morja Rijeka. Gradi se za potrebe riječkog guvernera krajem 19. stoljeća kad je Rijeka,
kao izdvojeno tijelo (corpus separatum) u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, pod izrav­
nom upravom vlade u Budimpešti. Od 1870. ponovno se uspostavlja Kraljevski guber­
nij za Rijeku i Hrvatsko primorje na čelu s guvernerom, a Rijeka postaje glavna izvo­
zna luka Ugarske i važno trgovačko, industrijsko i lučko središte koje zahvaljujući
snažnom urbanom i urbanističkom zamahu brzo prerasta okvire malog mediteran­
skog grada i postaje pravi sred­njo­europski grad. Reprezentativni objekti kreiraju nove
gradske vizure, a ahitektonsko se lice Rijeke oblikuje po uzoru na europske metropole.
Kad je 1892. novim riječkim guvernerom imenovan grof Lajos Batthyány, nazire se
početak realizacije najznačajnijeg arhitektonskog projekta – nove Guvernerove palače.
Izrada projekta povjerena je uglednom mađarskom arhitektu Alajosu Hauszmannu.
Kao iskusan arhitekt impozantna graditeljskog opusa, profesor i član Mađarske akade­
mije znanosti, Hauszmann za izgradnju vladarske palače odabire naj­sje­verniju točku
grada – onu s koje će palača dominirati nad gradom, ali i onu na koju će bjelina pročelja
privući pogled svima koji brodom budu uplovljavali u Rijeku. Tako se u neposrednoj
blizini vile nadvojvode Josipa otkupljuje zemljište i već u kolovozu 1893. započinje iz­
gradnja palače koja će biti izgledna i komforna kako zahtijeva ugled Monarhije i Rijeke, njezine
glavne luke piše još 1892. dnevnik La Bilancia. Unatoč teškom terenu izgradnja palače
tekla je brzo pa je već krajem 1894. upriličena svečanost njezina postavljanja pod krov, a
mnogobrojni su uglednici zadivljeni monumentalnom ljepotom palače odali priznanje
profesoru Hauszmannu, koji je ovom spomeniku dao umjetnički izgled kojem se divimo zbog
plemenite jednostavnosti klasike koja zadivljuje sve one koji vole ozbiljnu i vječno pravu umjet-
nost piše La Bilancia.

Punim sjajem palača je zasjala u rujnu 1895. nakon čega je uslijedilo uređenje okoliša.
Ispred palače Hauszmann projektira francuski park s dvjema fontanama, a cijeli pro­
stor zatvara kamenom ogradom i rešetkama te impozantnim vratima od kovanoga
željeza s lijeve i desne strane pročelja. U lipnju 1896. grad je dobio Guvernerovu pa-
laču – još jedan – možda najblještaviji – arhitektonski dragulj. Građena po uzoru na
talijansku renesansu, rafinirane vanjštine i nenametljive elegancije interijera Guver­
nerova je palača remek-djelo arhitekture i unutrašnjeg uređenja, simbol moći, vlasti,
raskoši i elegancije vremena u kojem je nastala, ali i svjedok povijesnih događanja u
gradu bogate i burne prošlosti. U njoj se ispisivao dio riječke povijesti: ona zapravo i
jest povijest jer sve je u njoj s prošlošću u vezi, povezano s događajima i ljudima koji su
i ne sluteći ostavili trajan trag na kojem gradimo riječko sutra jer Guvernerova palača
i nije nego Grad: njegova prošlost, njegova sadašnjost i njegova budućnost. y DN

9
Carska ~aša
Putna čaša
Austrija ili Češka, oko 1775.
bezbojno staklo, matirani staklorez,
pozlaćeno
vis. 11,3 cm, Ø podnožja 5,7 cm, generala Nicolòa de Lumage de Millekrona služilo Njegovo veličanstvo Josip II. car Austrije
Ø oboda 9,8 cm
natpis AVS DIESENGLAS
HATDER. KEISER /JOSEF DER II./
DEN 13. MEI. ANO 1775.
PPMHP KPO-ZUO 3447
Ni Njegovo Veličanstvo car Josip II. zacijelo nije mogao naslutiti da će njegov tajni
posjet Rijeci i jedna, samo naizgled obična čaša, stotinu godina kasnije pokrenuti lavi­
nu događanja koja će naposlijetku, 1893. dovesti do osnivanja muzeja. Tu neobičnu
priču sretnoga završetka iščitavamo iz Povijesne bilješke o čaši kojom se za stolom u domu
dana 13. svibnja 1775. koja se kao dragocjeni fragment povijesti danas čuva u Pomor­
skom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.
A sve je počelo 13. svibnja 1775. kod staroga i hrabroga generala Nicolòa de Lumage de
Millekrona kojem je Car želio iskazati poštovanje posjetivši ga u njegovu domu. Gene­
ral čije su rane rječito govorile o velikome prinosu koji je dao Presvijetloj Austrijskoj Kući
spremio je čašu iz koje je Njegovo Veličanstvo tada pilo i sačuvao je kao milu uspomenu
na blagonaklonost Vladara.

Tu dragocjenu uspomenu, uz preporuku da čaša zavazda od njegovih nasljednika bude

sačuvana, general ostavlja u nasljedstvo svom unuku Francescu de Lumagi de Mille­
kronu. Čaša potom, uvijek brižljivo čuvana, mijenja vlasnike, sve do 13. svibnja 1875.
tj. točno jedno stoljeće od posjeta Njegova Veličanstva cara Josipa II. kad u grad stiže
Njegovo Carsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip I.

Francesco Sav. Descovich u čijem je vlasništvu čaša tada bila, pokazao je Caru povije­
snu čašu kao spomen na Njegova Preuzvišena Prethodnika koji toli mile uspomene za sobom
ostavi kod stanovnika Rijeke, a Car zaželi da se čaša pohrani u gradskom muzeju. Želja
cara nije se mogla samo tako zanemariti pa građani Rijeke, najozbiljnije i s puno entu­
zijazma, počinju razmišljati o muzeju.

Tako su dvojica careva i jedna, samo naizgled obična čaša usmjerili kotačić povijesnih
događanja prema osnivanju ustanove koja i danas, stotinu i dvadeset godina od osnut­
ka, jednakim žarom prikuplja, čuva, obrađuje i izlaže predmete vezane uz povijest i
kulturu Primorsko-goranske županije i grada Rijeke kao njezina središta. y DN

10
11
14 Neoliti~ko kameno oru|e
15 Bakrena sjekira
16 Kerami~ka posuda
18 Keramika iz Podosojne pe}i
20 Kerami~ka uljanica s erotskim prizorom
22 Kerami~ka šalica
23 Bron~ana fibula iz Tarsati~kog principija
24 Od vu~ice do ovna
26 Anti~ko bron~ano posu|e iz podmorja Ilovika
28 Starohrvatska kerami~ka posuda
29 Kresivo moravskog tipa
30 Ogrlica od staklenih i srebrnih perli
31 Par ~etverojagodnih naušnica
32 Par ostruga s garniturom za prikap~anje na obu}u
34 Koštani tuljac
36 Luksuzna dugmad
37 Amatorij
38 Posu|e s hidroarheološkog lokaliteta Mala Jana
40 Vr~ i zdjela
41 Kerami~ka lula
arheolo{ki odjel
Neoliti~ko kameno oru|e
Kamena sjekira Prigodom izgradnje stambene višekatnice na Kantridi 1964. godine radnici su pronaš­
Rijeka, Kantrida li dva primjerka glačanog kamenog oruđa. Nisu poznate okolnosti nalaza. Čini se da je
4. tisućljeće prije Krista riječ o ostavi dragocjenih predmeta, koje možemo ubrojiti u najstarija materijalna
kamen, glačano svjedočanstva o boravku ljudi na području grada Rijeke.
9 × 4,4 cm Najbliži naseobinski lokalitet na kome se odvijaju arheološka istraživanja nalazi se na
PPMHP AO-PPZ 969 vrhu brijega Solin iznad uvale Martinšćica. On je zaposjednut krajem mlađeg neoliti­
ka, a nekoliko ulomaka keramičkih posuda iz depoa našeg Muzeja, pronađenih na
području Gračišća kod Velog vrha iznad Pulca, također pripadaju tragovima naseobine
Kameni klin
s kraja neolitičkog razdoblja. Nalaz s Kantride možemo atribuirati isključivo prema
Rijeka, Kantrida tipološkim karakteristikama. S obzirom na način obrade kamena i veličinu predmeta
4. tisućljeće prije Krista oni se mogu svrstati u vrlo širok vremenski raspon od razvijenog neolitika (petog ti­
kamen, glačano sućljeća prije Krista) do ranog eneolitika (kraja četvrtog tisućljeća prije Krista).
17,3 × 4,4 cm
Veći je predmet ručni klin – udarač, a manji je sjekira; načinjeni su poliranjem mekog
PPMHP AO-PPZ 970 eruptivnog kamena iz skupine tufita, kakav ćemo pronaći na području Banovine i
srednje Bosne.1 Riječ je o dragocjenim predmetima, koji su bili u funkciji obrade or­
ganskih materijala, odnosno skidanja kože i mesa s tijela ubijenih životinja. Jedna
mala lovačka stanica, odnosno zaklonište pradavnih skupina lovaca i sakupljača, bila
je i u pećinici nasuprot Svete Ane u Sušačkoj Dragi, ali je taj lokalitet uništen izgrad­
njom željezničke pruge.2 Predmeti s Kantride zasada su jedino svjedočanstvo o kreta­
njima malih skupina lovaca i sakupljača priobalnim obroncima uz Riječki zaljev, stari
najmanje šest tisuća godina. y RS

1
Tihana Težak-Gregl, "Glačane kamene
rukotvorine neolitičkog i eneolitičkog
razdoblja u Hrvatskoj", Opvscula
archaeologica, 25, Zagreb 2001, str. 7–25.

2
Ranko Starac, "Od kremenih sjekira
do gromovnika Peruna", Lica kulturnog
identiteta, TZ Kvarner, Opatija 2009.

14
 Bakrena sjekira
Bakrena sjekira
Krmpote, Sveti Jakov
1. pol. 3. tisućljeća prije Krista
bakar, lijevano, brušeno
19,5 cm × 5,8 cm, težina 884 g
PPMHP AO-PPZ 1051

Prigodom proširivanja ceste uz položaj stare crkvice sv. Jakova u Krmpotama 1951.
godine radnici su nakon miniranja pronašli bakrenu sjekiru.1 Nisu poznati detalji na­
laza, spominju se ljudske kosti, međutim uz crkvicu su se nalazili novovjekovni grobo­
vi, koji su bez nadzora prekopavani. Čini se da je crkvica sv. Jakova bila izgrađena na
pretpovijesnoj grobnoj kamenoj gomili, a nalaz sjekire mogao bi potjecati iz groba
nekog istaknutog pojedinca, ukopanog tijekom prve polovice trećeg tisućljeća prije
Krista. Riječ je o veoma rijetku nalazu iz razdoblja razvijenog eneolitika (bakrenog
doba). Na jadranskom priobalju postoji tek jedan sličan predmet pronađen na Gripa­
ma u Splitu.

Ovakve bakrene sjekire česte su u vrlo udaljenim regijama istočnog Podunavlja i oko
Karpata, do obala Crnog mora, a najčešći njihovi posjednici pripadnici su tzv. bodro­
gkereszturske kulturne skupine.2 Pripadnici ovog naroda svoje pokojnike ukapaju u
zgrčenom položaju, okrenute na bok, u tradiciji starijih mlađekamenodobnih vjerova­
nja. Krajem četvrtog tisućljeća prije Krista istočnu i dijelove središnje Europe zaplju­
skuju narodne skupine podrijetlom iz crnomorskih stepa. Nove skupine nomada, rat­
nika – stočara indoeuropske zajednice naroda prema zapadu potiskuju poljoprivredno 1
Radmila Matejčić, 1951, "Značajan
starosjedilačko stanovništvo. Upravo ovo razdoblje etničkih pomicanja i sukoba pre­ arheološki nalaz iz Krmpota", Riječki list, 49,
Rijeka 1951.
klapa se s raširenom uporabom oruđa i oružja načinjena složenom tehnikom lijevanja
bakra u dvodijelne glinene kalupe. Sjekira iz Krmpota svjedoči nam o jednom slabo 2
Zdenko Žeravica, "Axte und Beile aus
poznatu razdoblju ljudske prapovijesti. Sjekire su još od razdoblja mlađega kamenog Dalmatien und andere Tailen Kroatien,
doba bile predmeti s jasnim značenjem statusnog simbola i simbola moći pojedinca u Montenegro, Bosnien und Herzegovina",
PBF, 9, vol. 18, Franz Steiner Verlag,
zajednici s uznapredovalim društvenim raslojavanjem. y RS Stuttgart 1993.

15
Kerami~ka posuda
Keramička posuda Krajem eneolitika (bakrenog doba) na sjevernojadransko priobalje pristižu nove sku­
Ćićarija, Golupska jama pine veoma pokretnih nomada, i to iz dvaju pravaca. Iz istočnog Podunavlja preko
početak 2. tisućljeća prije Krista bosanskih se planina do Dalmacije spuštaju skupine stočara, koji se u potrazi za paš­
keramika, pečeno, urezano njacima polako šire iz dalmatinske zagore prema morskoj obali i otocima.1 Stapanjem
16,4 × 21 cm pridošlica i zatečenog stanovništva formira se narod nositelja tzv. cetinske kulture. S
druge strane s obronaka se istočnih Alpa i Ljubljanske kotline prema Istri i Kvarneru
PPMHP AO-PPZ 19226
spuštaju nositelji kasnoeneolitičke ljubljanske kulture.2 Oni se stapaju sa zatečenim
mediteranskim stanovništvom te tijekom drugog tisućljeća prije Krista, odnosno u
brončanom dobu stvaraju moćnu plemensku skupinu nama nepoznata imena, koja
gospodari širokom zonom od tršćanskog Krasa do srednjodalmatinskih otoka. Prema
brojnim arhitektonskim ostvarenjima ovog naroda – gradinama i kamenim gomila­
ma, nazivamo ih pripadnicima tzv. kašteljerske kulture.3

Odabrani primjer keramičke posude nastao je na začetku ove brončanodobne civiliza­

cije. Slučajno je otkriven na površini jednog sporednog pećinskog kanala u Golupskoj
jami na Ćićariji. Pronađena četiri ulomka spojena su uz rekonstrukciju nedostajućih
dijelova. Posuda je kuglasta oblika tijela, ravna dna, s kratkim, lagano izvijenim vra­
tom. Vanjske površine stijenki ukrašene su duboko urezanim i rovašenim geometrij­
skim ornamentom, bez tragova inkrustacije.

Duboko urezivanje i utiskivanje u još meku glinu nakon modeliranja posude karakte­
ristično je za niz podunavskih kulturnih skupina, koje se postupno preseljavaju prema
zapadu te tako konačno dopiru i do Ćićarije u zaleđu Istre, odakle se spuštaju do Istre
i Kvarnera, odnosno kvarnerskih otoka.4 Posuda ima dvije "supkutane" ušice, a njezin
oblik i način uresa izveden duboreznom tehnikom podsjeća na uzore načinjene u or­
ganskom materijalu. y RS

1
Brunislav Marijanović, Prilozi za prapovijest
u zaleđu jadranske obale, Filozofski fakultet
Zadar, Monografije, sv. 2, Zadar 2000.

2
Stojan Dimitrijević, Problem eneolita
na istočnoj jadranskoj obali, Praistorija
jugoslavenskih zemalja III, Centar za
balkanološka ispitivanja Akademije nauka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1979.

3
Nikša Petrić, "Introduzione alla preistoria
dell’ Istria", Atti del Centro di ricerche storiche
10, Rovinj 1978–79, str. 185–248.

4
Ranko Starac, "O tragovima najstarijih
ljudskih staništa u Rijeci i okolici", Zbornik
Sveti Vid VII, Rijeka 2002.

16
17
Keramika iz Podosojne pe}i
Lončić s jednom ručkoma
Mošćenička Draga, Podosojna peć
prva pol. 2. tisućljeća prije Krista
keramika, pečeno
vis. 15,5 cm, Ø oboda 9 cm
PPMHP AO-PPZ 16974
Lonac s jezičastim aplikacijama
Mošćenička Draga, Podosojna peć
prva pol. 2. tisućljeća prije Krista
keramika, pečeno
vis. 19,3 cm, Ø 6,5 cm
PPMHP AO-PPZ 21518
1 nera. Ova u pravilu neukrašena keramika ima vrlo plastično oblikovane tzv. jezičaste
Klara Buršić-Matijašić, Gradinska naselja –
gradine Istre u vremenu i prostoru, Leykam
international d. o. o., Zagreb 2008.
2 nih posuda i karakterističnih ručica. Takve oblike novoformirani narodi Histra i Libur­
Bertrand Hansel, Damir Matošević, Kristina
Mihovilić, Biba Teržan, "O socijalnoj
arheologiji brončanodobnog utvrđenog
naselja i grobova na Monkodonji", Histria
archaeologica, 38–39, Pula 2007/2008,
str. 81–122.
3
Ranko Starac, "Rezultati najnovijih
arheoloških istraživanja obavljenih na
području Lovranštine, Mošćeništine i
Brseštine", Liburnijske teme, 8, Opatija 1994,
str. 9–30.
18
Razvijeno brončano doba, u kome se uz koštana i kamena oruđa sve češće upotreblja­
vaju i predmeti načinjeni od slitine bakra i kositra – bronce, trajalo je između 1800. i
1200. godine prije Krista. U tom se vremenu prvi put masovnije naseljava kvarnersko
otočje s uskim priobalnim pojasom sjevernoga Hrvatskog primorja, o čemu svjedoče i
danas vidljivi ostaci suhozidnim bedemima omeđenih gradina. Neki su položaji toliko
pomno odabrani i strateški odlično postavljeni da se na njima život, unatoč svim et­
ničkim promjenama, nastavlja do današnjih dana. Takvi su lokaliteti na priobalju Br­
seč, Mošćenice, Veprinac, Kastav, Grobnik, Trsat, Bakar, Bribir ili položaji na otocima
poput Omišlja, grada Krka, Belog, Lubenica, Osora, Raba. Ne znamo ime naroda čija
se kultura proteže od tršćanskog Krasa do sjeverne Dalmacije.1 Uz naseobine na ista­
knutim, lako branjivim vrhuncima, oni grade i priobalna naselja povrh zaštićenih uva­
la i morskih tjesnaca, što znači da su se bavili ne samo poljoprivredom i stočarstvom
već i trgovinom sa susjednim regijama.2 Ipak, čini se da im je osnovni izvor prehrane
predstavljalo stočarstvo sezonskoga tipa, što se dobro vidi na primjeru jednog malog
pećinskog staništa kao što je Podosojna peć u zaleđu Mošćeničke Drage.3 U pećini je
ustanovljeno horizontalno uslojavanje taložina, odnosno izmjenjuju se tanki slojevi
pepela i gara sa slojevima šišmiševa izmeta, tako da u presjeku iskopane površine ta­
ložine imaju izgled torte s brojnim tanjim i debljim slojevima. Taj oblik naslaga nasta­
je prigodom sezonskog ili povremenog boravljenja manje skupine ljudi u pećinskom
zakloništu. Oni borave na gradinskim naseljima, koja su smještena na istočnim obron­
cima Učke između 600 i 800 metara nadmorske visine. Tijekom zime visoko položeni
pašnjaci zaleđeni su ili pod snijegom, i tada se ljudi spuštaju u staništa bliže morskoj
obali, na uzvisine između 100 i 300 metara nad morem. U tim sezonskim migracijama
povremeno su korištena i pećinska zakloništa.
Podosojna peć bila je povremenim staništem u dugom razdoblju od početka razvije­
nog brončanog doba pa sve do početka željeznog doba. Predstavljeni primjerci kera­
mičkih posuda oblikovani su na način karakterističan za brončano doba Istre i Kvar­
ručke, kao i koljenasto presavijene ručke sa sedlasto proširenim gornjim dijelom. Še­
ćući se po gradinama našeg kraja, i danas se još može naići na ulomke ovako oblikova­
na u željeznom dobu više ne koriste. y RS
19
Kerami~ka uljanica s erotskim prizorom
Keramička uljanica Brojni su i raznovrsni reljefni prikazi na lucernama – keramičkim svjetiljkama u koji­
Omišalj, uvala Sepen ma se palio stijenj uronjen u maslinovo ulje u dugom razdoblju trajanja Rimskog Car­
1. pol. 1. stoljeća nakon Krista stva. Ovaj svakodnevni predmet prijeko potreban u kućanstvu bio je prilagan i u gro­
keramika, lijevano, pečeno bovima pokojnika, gdje je trebao simbolizirati vječno svjetlo dušama umrlih na putu
3 × 7 × 4,5 cm preko rijeke što odvaja svijet živih od svijeta umrlih, koji vječno borave u Hadu. Uz
uobičajene scene iz mitologije i svakodnevnog života Rimljana rjeđe se na njima nala­
PPMHP AO-AZ 19369
ze i erotske scene s vrlo vjernim prikazima ljubavnog čina. Ovdje prikazana uljanica
pronađena je kao grobni prilog unutar velike ranorimske nekropole uz uvalu Sepen, na
rubu antičkog grada Fulfinuma, u neposrednoj blizini Omišlja.1 Predmet je pronašao
sakupljač i ljubitelj starina Marijan Bolf, koji je prije izgradnje petrokemijske industri­
je ondje ljeti, kupajući se i sunčajući se na plaži, neumorno iskopavao grobove čije su
položaje otkrivali valovi ljetnih neverina.

Naša uljanica izrađena je lijevanjem u kalupu i pečenjem u sjevernoitalskim radioni­

cama tijekom prvog stoljeća nakon Krista.2 Uljanice s erotičnim prizorima bile su
omiljene u kućnom inventaru mornara i vojnika, a korištene su i u javnim kućama.3
Poznat je nalaz uljanice s likom Prijapa iz Baške, na kojoj se naslućuje humoristična
crta prikaza jedne erotske teme. Neobični grobni prilog možda je aluzija na buran
život pokojnika. Zna se da je antički Omišalj bio boravištem isluženih rimskih vojni­
ka, koji su ondje nakon dugog iscrpljujućeg ratovanja u zaklonjenoj uvali živjeli u
miru i blagostanju. y RS

1
Velika Dautova-Ruševljan, "Ranorimska
nekropola u uvali Sepen kod Omišlja na
otoku Krku", Diadora, 6, Zadar 1973,
str. 181–206.

2
Ranko Starac – Nino Novak, Antičko staklo
Fulfinuma – katalog izložbe, Općina Omišalj,
Omišalj 2005.

3
Margita Cvijetinović Starac, Ars erotica –
katalog izložbe, PPMHPR, Rijeka 2010.

20
21
Kerami~ka šalica
Keramička šalica Nekoliko stotina metara južnije od zidina Grada Grobnika nalazi se ledina Grobišće.
Grobnik, Grobišće Prigodom vađenja pijeska u više su navrata tijekom 19. stoljeća otkopavani grobovi s
1. pol. 1. stoljeća nakon Krista bogatim prilozima iz razdoblja željeznog doba i rane antike.1 Tijekom pokusnog son­
keramika, lijevano, pečeno dažnog istraživanja 1987. godine, koje je vodila Željka Cetinić, kustosica Pomorskog i
9 × 6,7 cm povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, otkriveni su ostaci grobova s dijelovi­
ma nošnje, nakitom i popratnim predmetima, ukopanim u tlo u prvim desetljećima
PPMHP AO-AZ 746
prvog stoljeća nakon Krista.2 U to vrijeme rimska je država na vrhuncu moći, proces
romanizacije zatečenih autohtonih plemena Liburna i Japoda u punom je zamahu. To
znači da su i pogrebni običaji svugdje bili izmijenjeni – od ukopavanja tijela u grobne
rake prelazi se na spaljivanje tijela umrlih na čestici uz nekropolu, potom na pažljivo
prikupljanje pepela i spaljenih ostataka u urne, koje se zakapaju u tlo.

Davni preci naših Grobničana nisu prihvatili običaj spaljivanja tijela pokojnika, tada
općenito prihvaćen širom Hrvatskog primorja, već svoje pokojnike i dalje, po pretpo­
vijesnom mjesnom običaju, sahranjuju u iskopane rake. Pokojnici sada više ne nose
nakitne predmete autohtonog podrijetla, već se kite i uz tijela prilažu predmete na­
bavljene trgovačkom razmjenom ili kupnjom iz radionica na teritoriju sjeverne Italije
ili predalpskog zaleđa. Tako se uz tijelo jednog pokojnika našla i dvojna keramička
šalica (skifos) s dvjema nasuprotnim malim kružnim ručkama. Šalica je načinjena u
sjevernoitalskoj radionici po ugledu na poznata majstora Sariusa Surusa, odnosno nje­
gova učenika, čije se ime Clemens ističe reljefno istaknutim latiničnim slovima između
vegetabilnih motiva na donjem dijelu posudice.3 Izvrsno oblikovanje i kvalitetno peče­
nje sa sjajnom narančastom glazurom odlika je tadašnjih keramičarskih proizvoda koji
su se izvozili širom Carstva. Šalice i pehari koji su bili zakopani uz tijela pokojnika di­
jelovi su stolnih garnitura za piće, odnosno za ispijanje vina, u kome su uživali njihovi
vlasnici, a s tom su ugodom trebali nastaviti i po završetku zemaljskog života. y RS

1
Šime Ljubić, Popis arkeologičkoga odjela
Narodnoga zemaljskog muzeja u Zagrebu,
Zagreb 1889.

2
Željka Cetinić, "Grobnik – Grobišće,
željeznodobna i antička nekropola",
Arheološki pregled 1987, Ljubljana 1989.

3
Zdenko Brusić, "Reljefna sjevernoitalska
terra sigillata iz Liburnije", Diadora, 11,
Zadar 1989, str. 98–104.

22
 Bron~ana fibula iz Tarsati~kog principija
Brončana fibula
Rijeka, Stari grad
3./4. stoljeće
bronca, lijevano
2,5 × 5,5 × 6,5 cm
PPMHP AO-AZ 27629

Mali priobalni trgovački gradić Tarsatika doživljava potpunu urbanističku transfor­

maciju tijekom druge polovice 3. stoljeća nakon Krista. Sve češći upadi barbarskih
pljačkaških skupina primorali su rimsku državu na sustavnu izgradnju vojno-fortifi­
kacijskih objekata i logističkih baza, sve u cilju obrane istočnih granica Italije.1 Stvoren
je prostran obrambeni sustav nadzornih postaja i bedemskih zatvarača, koji se prote­
že od Riječkog zaljeva do Ljubljanske kotline, nazvan Claustra Alpium Iuliarium, a znan
i pod popularnim nazivom Liburnijski limes.2 Površina Tarsatike znatno se povećava
izgradnjom veoma čvrstih dvostrukih linija bedemskih opasača. U gradu borave vojne
jedinice koje sudjeluju u izgradnji Limesa, za potrebe se povećana broja korisnika pro­
širuje stari sklop gradskih termi, a u središtu grada, na kamenitom, do tada neizgrađe­
nom obronku izgrađen je pravokutni sklop upravnih zgrada – Principij, u kome je bilo
sjedište vojne uprave. Principij je bio zaposjednut više od jednog stoljeća, napušten je
tek za gotskih navala na Carstvo početkom 5. stoljeća.3

Dragocjeno svjedočanstvo o boravku rimskih vojnika u središtu našega grada pred­

stavlja i nalaz brončane lukovičaste fibule – spone za zapinjanje odjeće.4 Po karakteri­ 1
stičnim lukovičasto oblikovanim završecima fibula je dobila naziv, a predstavljenom Martina Blečić, "Prilog poznavanju antičke
Tarsatike", Vjesnik Arheološkog muzeja Zagreb,
primjerku nedostaje jedna lukovica. Tijekom najnovijih arheoloških istraživanja pro­ XXXXIV, Zagreb 2001, str. 65–122.
nađen je još jedan ulomak istog tipa fibule. Uz zapadne bedeme Tarsatike u razdoblju 2
između dvaju svjetskih ratova slučajno je bio otkriven bogat ukop muškarca s lukovi­ Ranko Starac, "Prilog poznavanju
materijalne kulture stanovnika Tarsatičke
častom fibulom i priloženim keramičkim posudama, ali su predmeti iz ovog groba Liburnije između petog i devetog stoljeća",
nestali u ratnom vihoru. Muzeju je 1953. godine darovan jedan djelomično oštećen Zbornik Sveti Vid, IX, Rijeka 2004, str. 21–35.

primjerak lukovičaste fibule, pronađen u naselju Brig – Sušačka Draga. Nalaz iz Drage 3
Luka Bekić i dr., Tarsatički principij, Grad
možemo povezati s kretanjima rimske vojske trasom državne ceste koja prolazi uz Rijeka i Hrvatski restauratorski zavod
Brig i uspinje se k Svetom Kuzmu. Lukovičaste fibule bile su u funkciji kopčanja na Zagreb, Rijeka 2009.

ramenu gornjeg dijela paludamentuma, vojničkog plašta rimskog vojnika. Jeftinije 4

izrađene fibule nosili su obični vojnici, a skuplje inačice s pozlatom i uresima od dra­ Remza Koščević, Antičke fibule s područja
Siska, Centar za povijesne znanosti – Odjel
gog kamenja nosili su visoki vojni zapovjednici i carevi. y RS za arheologiju, Zagreb 1980.

23
Od vu~ice do ovna
Skulptura vučice Ponekad i dimenzijama neveliki predmeti mogu biti podlogom za priču o davno živućim
Rijeka, Gornja Vežica ljudima i njihovim vjerovanjima. Zahvaljujući entuzijazmu skupine nastavnika i učenika
1. stoljeće osnovne škole Gornja Vežica u Rijeci, pokrenuta je priča o baštini brijega Sveti Križ iznad
bronca, lijevano istoimenog naselja na istoku grada Rijeke. Brijeg na kome dominiraju vizure planetarija
4,5 × 2,5 × 7 cm i drevne crkvice prepun je bunkera i rovova iz Drugoga svjetskog rata. Strateški značaj
ovog položaja prepoznali su i davni žitelji našeg kraja, pa se ovdje nailazi na tragove na­
PPMHP AO-AZ 21596
seobine iz razdoblja liburnske vladavine u posljednjem tisućljeću prije Krista. Pažljivu
promatraču neće promaknuti i površinom tla rasuti ulomci ranoantičkih keramičkih
Skulptura ovna amfora, koji su ovamo dospjeli krajem Rimske Republike, odnosno tijekom prve etape
Baška, Sveti Marko romanizacije našeg kraja u posljednjem stoljeću stare ere. Čini se da je neki odred rimske
4. stoljeće vojske ovdje imao privremenu promatračku postaju ili logor, pri čemu su se koristili
bronca, lijevano prirodnom nepristupačnošću terena i zatečenim liburnskim suhozidnim bedemima. U
2 × 1,5 cm podnožju brijega, nedaleko spomenute zgrade osnovne škole, prigodom zemljanih rado­
PPMHP AO-AZ 16940 va u okućnici obiteljske kuće pronađena je starom zelenom patinom prekrivena, djelo­
mice oštećena brončana skulpturica koja predstavlja lik rimske vučice. Pronađeni je
predmet učenik donio u školu, a škola ga je predala Muzeju.

Rimska vučica jedan je od ključnih motiva u priči o osnutku grada Rima. Vrlo se često
prikazuje (uz orla) na kovanom novcu, državnom znakovlju, javnim i privatnim spo­
menicima.1 Međutim rijetki su sačuvani prikazi u sitnoj lijevanoj bronci. Naravno,
fašistička Mussolinijeva Italija uskrsnula je prikazivanja vučice, no naš primjerak ima
patinu i oštećenja koja svjedoče o dugotrajnu ležanju u kamenitom tlu. Prema položa­
ju tijela i oštećenjima nogu čini se da je vučica bila aplicirana na podlogu od koje je
nasilno odlomljena, a mogla je biti dio vojne opreme ili uresa s bornih kola.

S drevnog simbola opstojnosti starih Latina vraćamo se na drugi lik, malu skulpturu
u bronci koja prikazuje ovna. Skulptura je pronađena prigodom iskopavanja antičko-
kasnoantičke nekropole uz crkvicu sv. Marka u Baški na otoku Krku.2 Nekropola je bila
u uporabi od prvog do petog stoljeća nakon Krista, na njezinu mjestu u petom je sto­
ljeću bila izgrađena dvojna ranokršćanska crkva s baptisterijem za pokrštavanje novo­
krštenika. Ovca, janje ili ovan simboli su prvih kršćana, još iz vremena kada je kršćan­
stvo bilo tajnom i zabranjenom vjerom.3

1 Ovca je dijelom stada, koje poslušno slijedi Kristovu riječ, a ovaj mali prikaz ovna
Kornelija Giunuo, "Monumentalni žrtvenik pripadao je nekom nepoznatom kršćaninu s kraja 3. ili s početka 4. stoljeća nakon
s prikazom vučice s Romulom i Remom i
scenama žrtvovanja iz Aserije", Asseria, 1, Kristova rođenja, koji je širio Kristov nauk uz bašćansku plažu. Rimska poganska vu­
Zadar 2003, str. 133–135.
čica tada je već bila pala u zaborav. y RS
2
Luka Bekić – Josip Višnjić, "Južni dio antičke
nekropole na položaju Sveti Marko – Baška",
VAMZ XLI, Zagreb 2008, str. 209–258.

3
Ljudmila Plesničar-Gec, Starokrščanski center
u Emoni, Monografije Narodnog muzeja, br.
21, Ljubljana 1983.

24
25
Anti~ko bron~ano posu|e iz podmorja Ilovika
Brončani vrč Kada je davne 1962. godine otkriven antički brod s teretom amfora na sjevernom di­
podmorje otoka Ilovika jelu Ilovičkih vrata, između južne obale Lošinja i otokā Sveti Petar i Kozjak, nije se ni
2. stoljeće nakon Krista slutio stvarni razmjer katastrofe koja će tek uslijediti. Na pješčanom dnu nalazio se
bronca, lijevano, cizelirano, kovano brod s oko 600 amfora u površinskom sloju. Nakon nekoliko godina ustanovljena je
20 × 12 cm pustoš uzrokovana temeljitom pljačkom lokaliteta od strane sakupljača i trgovaca an­
tikvitetima. U organizaciji i suradnji Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog pri­
PPMHP AO-AZ 13262
morja Rijeka i tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, uz pomoć
lošinjskih ronilaca u više je etapa između 1973. i 1980. godine realizirano prvo sustav­
Brončana tava – patera no hidroarheološko istraživanje u podmorju našeg dijela Jadrana.1 Prema veličini bro­
podmorje otoka Ilovika da i novootkrivenim amforama u dubljim slojevima pijeska, na brodu je u trenutku
2. stoljeće nakon Krista potonuća bilo do 2000 amfora. Uz amfore, kojima su prevozilo vino iz južne Italije,
bronca, lijevano, kovano pronađeni su i dijelovi brodske opreme te inventara posade i kapetana broda. Upravo
20 × 5,4 cm, dužina ručke 12 cm inventaru kapetana broda pripada i servis brončanog stolnog posuđa. Brončani vrč
PPMHP AO-AZ 13263 ukrašen stiliziranim vegetabilnim motivima ima visoku izdignutu kaneliranu ručku,
čija je donja ataša izvedena u liku bucmastog dječačića, najvjerojatnije erota. Drugi je
predmet brončana plitka posuda – patera, s masivnom šupljom ručkom koja završava
u liku pantere ili lavice. Iz vrča se najčešće točilo vino, a patera je plitka posuda u koju
se lijevala voda namijenjena abluciji – ritualnom pranju ruku prije obroka. Patere u
pravilu imaju ručku ukrašenu antropomorfnim ili zoomorfnim prikazom.2 U grobovi­
ma istaknutih pojedinaca širom rimske države oba se oblika posuđa nalaze zajedno, iz
čega se može protumačiti njihova uloga u nekom nama malo poznatu ritualu. U kom­
binaciji s paterom vrč je mogao služiti i za lijevanje vode. Drugi predmeti pronađeni na
lokalitetu, poput keramičkih tanjura, vrčeva, zdjelica služili su za posluživanje hrane,
a iz staklenih se bočica lijevalo maslinovo ulje. Na ovom brodu nije pronađen brodski
žrtvenik, koji je imao svaki rimski brod. Vjerojatno je nestao u pljački prije istraživa­
nja. Prema tipovima zastupljenih amfora i drugog inventara te po pronađenom novči­
ću cara Trajana, brodolom se dogodio u prvoj polovici drugog stoljeća nakon Krista.
Tjesnac između otoka Ilovik i Sveti Petar u južnom dijelu lošinjskog arhipelaga oduvi­
jek je bio pouzdanim sidrištem i zakloništem od svih vjetrova i oluja na pomorskom
putu između Zadra i Pule. U slučaju iznenadnih olujnih vjetrova antički su se pomorci,
kao i suvremeni nautičari, nastojali uvući u tjesnac, ali mnoge su olujni valovi i poto­
pili. Svega nekoliko kilometara sjevernije uz otočić Orjule u moru je završio i poznati
brončani kip Apoksiomena. y RS

1
Marijan Orlić, Antički brod kod otoka Ilovika,
Republički zavod za zaštitu spomenika
kulture, Zagreb 1979.

2
Jelena Jovanović, "Rimsko brončano posuđe
iz Arheološkog muzeja u Splitu", Vjesnik za
arheologiju i povijest dalmatinsku, vol. 1, no.
103, Split 2010, str. 191–232.

26
27
Starohrvatska kerami~ka posuda
Lonac Arheološkim istraživanjima ranosrednjovjekovne nekropole Tribalj – Njivica, provede­
Tribalj, Njivica nima 1997. godine, utvrđeno je da je nekropola poljoprivrednim zahvatima trajno deva­
9. stoljeće stirana. Unatoč tome uspjelo se izdvojiti pet sačuvanih grobnih cjelina.1 Kao prilog u
keramika, pečeno jednom od grobova pronađena je i ova starohrvatska keramička posuda, kratka uvučena
vis. 21 cm, Ø otvora 17 cm, vrata i razvrnuta oboda, čije je rame ukrašeno valovnicom. Grob u kojem je pronađena
Ø dna 11,5 cm pripada starijem horizontu pokapanja, koji je zabilježen na starohrvatskim grobljima u
PPMHP AO-SZ 16961 Hrvatskoj, a koji traje od kraja 8. stoljeća do početka 9. stoljeća. Spomenuti horizont
karakteriziraju poganski ritualni običaji. Oni uključuju prilaganje posuda i ostalih pred­
meta svakodnevne upotrebe u grobove. Tako se u grobovima nalaze i željezni noževi,
britve, kresiva s kremenjem za paljenje vatre, koštani tuljci, recipijenti za sol i oružje. Uz
ovu u inventaru se Srednjovjekovne zbirke Arheološkog odjela Pomorskog i povijesnog
muzeja Hrvatskog primorja Rijeka nalazi još dvadeset cjelovito sačuvanih posuda, koje
pripadaju starohrvatskom kulturnom krugu: petnaest pronađenih na lokalitetu Stranče
– Gorica u Vinodolu, jedna na nekropoli Grobnik – Grobišće, jedna iz Osora i tri s lokali­
teta Rijeka – Principij. Ove su se posude izrađivale od pročišćene gline na spororotiraju­
ćem lončarskom kolu, loše su pečene i ukrašene valovnicom. Potječu iz lokalnih kerami­
čarskih radionica.

U sklopu starohrvatskih poganskih pogrebnih običaja prilikom ukopa pokojnika odvijao

se obred strave – oblik karmina, prilikom čega se nad grobom palila vatra i razbijale su se
posude. Vjerovalo se da se pokojnici tako oslobađaju od zlih duhova.2 U posude koje su
se prilagale u grobove stavljala se hrana i piće, i to kao popudbina za zagrobni život, tj.
kao mrtvačev udio u zajedničkim karminama koje su se održavale u njegovu čast. y JUG

1
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHPR,
Rijeka 2011, str. 24.

2
Maja Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljeća na
području ranosrednjovjekovne hrvatske države,
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,
Split 2009, str. 114.

28
 Kresivo moravskog tipa
Kresivo moravskog tipa
Stranče – Gorica

početak 9. stoljeća

željezo, lijevano

3,4 × 7,3 cm

PPMHP AO-SZ 842

U čovjekovu evolucijskom razvoju iznimno je važan bio trenutak kada je uspio upaliti
vatru. Vatra se palila uz različita pomagala, a među njih spada i ova alatka koja baca
iskru. Kresivo i nekoliko ulomaka kremenja predstavlja komplet. Upotrebljavali su se
tako da se u jednoj ruci držalo kresivo po kojemu se lupnulo kremenom koji se držao
u drugoj ruci. Pritom se stvorila iskra koja bi zapalila vatru. Kako bi kresivo uvijek bilo
pri ruci, nosilo se u kožnoj vrećici obješenoj za pojas. Ovo srednjovjekovno kresivo
pronađeno je na lokalitetu Stranče – Gorica, u muškom grobu 135. Pripada tzv. mo­
ravskom tipu kresiva s više puta povijenim krakovima, koji nije poznat u ostalim sta­
rohrvatskim nekropolama, a analogije nalazimo na nekropolama velikomoravskog
kulturnog kruga.1 Osim ovog u Srednjovjekovnoj zbirci Arheološkog odjela čuva se još
pet kresiva. Ona pripadaju najučestalijem tipu slavenskih kresiva, kresivima u obliku 1
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHPR,
lire, a datirana su u 8. i 9. stoljeće. y JUG Rijeka 2011, str. 229.

29
Ogrlica od staklenih i srebrnih perli
Ogrlica Na prostoru Vinodola do sada je otkriveno pet srednjovjekovnih nekropola, od kojih je
Stranče – Gorica najveća i nalazima najbogatija ona u okolici sela Stranče, na prostoru koji se naziva Go­
sredina 8. stoljeća rica. Sustavna istraživanja spomenute nekropole Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog
srebro, staklo, filigran, granulacija primorja Rijeka započeo je već 1974. godine, a istraživanja se s prekidima provode do
dužina 19,5 cm 1997. godine. Upravo ovdje je 1997. godine pronađena ogrlica s metalnim i staklenim
zrnima, koja je bila prilog dječjem grobu 127. Ogrlica se sastoji od 16 srebrnih jagoda
PPMHP AO-SZ 822
ukrašenih apliciranim kružnicama od filigranske žice te od 83 staklene perle plave, žute,
crne, bijele i sedefne boje. Ovakve ogrlice predstavljaju iznimno rijetke arheološke nala­
ze, a osim na Stranču pronađene su na lokalitetima Kašić – Maklinovo brdo i Grborezi
kod Livna.1 Osim ogrlice u grob su bile priložene i dvije keramičke posude manjih di­
menzija. Ogrlice s metalnim i staklenim zrnima predstavljaju nastavak kasnoantičke
tradicije, a pojavljuju se već od 4. stoljeća.2 Izrađivane su u mediteransko-bizantskim
radionicama te na našem prostoru predstavljaju import.3 y JUG

1
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHPR,
Rijeka 2011, str. 209.

2
Maja Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljeća na
području ranosrednjovjekovne hrvatske države,
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,
Split 2009, str. 138.

3
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHPR,
Rijeka 2011, str. 210.

30
 Par ~etverojagodnih naušnica
Naušnice
Stranče – Gorica
2. pol. 9. stoljeća
srebro, filigran

sa čime da zamjenim????? 11,5 × 6,5 cm

PPMHP AO-SZ 631/1-631/2

Sredinom 9. stoljeća mijenja se pogrebni ritual zabilježen na starohrvatskim grobljima,

tj. dolaskom kršćanstva poganski običaji bivaju potiskivani. Iz grobova nestaju prilozi, a
javlja se velika količina nakita i ukrasnih dijelova nošnje. Ovaj par naušnica pronađen je
u dječjem grobu 120 na nekropoli Stranče – Gorica. Posrebrene su te ukra­šene filigran­
skom niti. Nazivaju se i sljepoočničarke jer su se nosile oko prostora sljepoočnica, obje­
šene o vrpcu ili upletene u kosu. Četvero­jagodne naušnice predstavljaju najosebujniji
tip sljepoočničarki među nakitom starohrvatskog kulturnog kruga, no nisu uobičaje­
ne samo u nošnji Hrvata. Iako u nešto izmijenjenu obliku, nalazimo ih i kod drugih
slavenskih naroda, a preuzete su iz kruga bizantskog zlatarstva.1

Najveća se količina nakita na nekropoli Stranče – Gorica može pripisati dalma­tinsko-

hrvatskom kulturnom krugu, zbog čega se ovu populaciju može i etnički odrediti. Po­
znate su razne varijante karičica, naušnica, sljepoočničarki te prstenje i ogrlice. Nakit
se izrađivao od bronce, srebra, pozlaćene bronce i srebra, stakla, a ima ga od jednostav­
nih primjeraka do bogato ukrašenih filigranom i granulacijom. Utjecaji različitih kul­
turnih skupina što se mogu razabrati na nakitu svjedoče o trgovačkim vezama i raz­
1
mjeni dobara od sredine 9. do kraja 11. stoljeća, a koja se odvijala duž već postojećih Maja Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljeća na
antičkih prometnica, između vinodolskog, istoč­noalpskog, panonskog te mediteran­ području ranosrednjovjekovne hrvatske države,
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,
sko-bizantskog prostora. y JUG Split 2009, str. 219.

31
Par ostruga s garniturom za
prikap~anje na obu}u
Ostruge Ovaj par masivnih željeznih ostruga s garniturom za prikapčanje na obuću pronađen
Stranče – Gorica je 1980. godine prilikom istraživanja lokaliteta Stranče – Gorica, i to u grobu muškar­
1. pol. 9. stoljeća ca konjanika – ratnika. Na krajevima krakova ostruga nalaze se pravokutne ploče s po
željezo, mjed, kovano, lijevano dvjema zakovicama, a vrh luka završava izduženim trnom. Trn je presvučen mjede­
ostruga 18 × 9,5 cm nim limom, koji je ukrašen graviranim geometrijskim ornamentom, a u donjem dijelu
kopča 4,5 × 4 cm obrubljen prstenastim zrnatim nizom. Garnitura za prikapčanje na obuću sastoji se
jezičac 5,8 × 3 cm od dviju jednostavnih željeznih kopči, dvaju jezičaca i dviju udiljki. Uz garnituru je
pronađen i željezni okov, čija se funkcija nije mogla odrediti.1 Ovakav tip željeznih
udiljka 2 × 4 cm
ostruga nastao je prema predlošku luksuznih karolinških ostruga i uobičajen je isklju­
PPMHP AO-SZ 611 – 614
čivo na području ranosrednjovjekovne Hrvatske,2 a najbliže analogije našim ostruga­
ma nalazimo na starohrvatskom groblju Nin – Ždrijac i Kašić – Maklinovo brdo.3 Ostru­
ge su prvi počeli upotrebljavati Kelti već u 3. stoljeću prije Krista, u antičko doba nji­
hova se upotreba značajno širi za potrebe konjice rimske vojske, a posebno su se često
upotrebljavale u ranome srednjem vijeku.4 Na prostor hrvatske države došle su počet­
kom 9. stoljeća, posredstvom franačkih misionara koji šire franačke utjecaje. Tada na
našem prostoru započinje i proces pokrštavanja. y JUG

1
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHPR,
Rijeka 2011, str. 216.

2
Maja Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljeća na
području ranosrednjovjekovne hrvatske države,
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,
Split 2009, str. 168.

3
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHPR,
Rijeka 2011, str. 217.

4
Dušan Jelovina, Mačevi i ostruge karolinškog
obilježja u Muzeju hrvatskih arheoloških
spomenika, Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, Split 1986, str. 11.

32
33
Koštani tuljac
Koštani tuljac Ovaj koštani tuljac cilindrična oblika pronađen je 1979. godine na nekropoli Stranče
Stranče – Gorica – Gorica, u ženskom grobu 58, u predjelu pojasa. Tuljac je ukrašen izrezbarenim orna­
sredina 9. stoljeća mentom od višeprutih vrpca, koje tvore geometrijski motiv, veće i manje rombove. Na
kost, urezano vrhu i dnu tuljca probušene su okrugle rupice kroz koje je bila provučena vrpca ili
10,6 × 4,7 cm lančić. Pomoću vrpce ili lančića tuljac je bio ovješen o pojas.

PPMHP AO-SZ 642 Sličan tuljac pronađen je i u dječjem grobu 91 na istom lokalitetu, uz lijevu bedrenu
kost. Analogije za ovaj predmet na prostoru naše države nalazimo na starohrvatskim
grobljima Novigrad – Goričine, Knin – Spas, Gomjenica kod Prijedora i Solin.1 Iako im
izvorna funkcija nije sa sigurnošću poznata, smatra se da su imali praktičnu namjenu.
Opisani su kao tobolci, futrole za nošenje strelica, iglenici ili posudice – etuiji za noše­
nje osobnog pribora. Podrijetlo ovih nalaza treba tražiti u avarsko-slavenskom kultur­
nom krugu, a njihova se upotreba u mlađem, kršćanskom horizontu starohrvatskih
groblja treba dovesti u vezu s prežitkom običaja iz prethodnog razdoblja.2 y JUG

1
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHPR,
Rijeka 2011, str. 231.

2
Maja Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljeća na
području ranosrednjovjekovne hrvatske države,
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,
Split 2009, str. 262.

34
35
Luksuzna dugmad
Dugmad
Stranče – Gorica
2. pol. 9. stoljeća
pozlaćeno srebro, filigran,
granulacija
4,8 × 2,6 cm
PPMHP AO-SZ 643/1, 643/2

Među vrednije nalaze sa starohrvatske nekropole Stranče – Gorica ubrajamo i ukra­

snu dugmad. Ovaj par srebrnih pozlaćenih dugmeta otkriven je u dječjem grobu 77, u
predjelu lijevog ramena. Ovalna su oblika, na vrhu se nalazi ušica za pričvršćivanje i
luksuzno su ukrašena tehnikom filigrana i granulacije. Na vrhu donje polutke nalazi se
kaseta s umetnutim staklom plave boje. Dugmad iste ove vrste pronađena je i na sta­
rohrvatskim lokalitetima kod Solinskog polja, Pridrage, Kašića i Bribira.1 Nalažena je
u području prsnog koša u ženskim i dječjim gro­bovima, pa se smatra da se dugmad
1
Željka Cetinić, Stranče – Vinodol, PPMHP, koristila za zakopčavanje gornjeg dijela odjeće. Mogli su si je priuštiti samo bogatiji
Rijeka, 2011, str. 212.
članovi društva. Ovakva luksuzna dugmad posebno je zastupljena na teritoriju Slo­
vačke i Češke, a na našem prostoru je izrađivana po bizantskim uzorima u domaćim
2
Isto. radionicama.2 y JUG

36
 Amatorij
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka i Republički zavod za zaštitu Zdjela
spomenika kulture 1971. godine proveli su hidroarheološko rekognosciranje na po­ Cres, Osor
dručju osorske luke.1 Prilikom rekognosciranja pronađen je i ovaj renesansni gravirani zadnja četvrtina 15., 16. stoljeće
tanjur s figuralnim pri­kazom, što spada u vrstu keramike koja se naziva amatorija. keramika, pečeno, urezivano,
Amatorije su tanjuri i zdjele ukrašene prikazom ljudskih ili životinjskih likova koji glazirano
aludira na vrline, a poklanjale su se prilikom zaruka ili svadbe.2 U središnjem dijelu vis. 7 cm, Ø otvora 29 cm
našeg tanjura nalazi se prikaz poprsja muškarca u profilu. Prikazani muškarac okrenut Ø dna 10,7 cm
je na lijevu stranu. Oslikan je žutim, zelenim i ljubičastim tonovima, a pozadina je is­ PPMHP AO-RNZ 13252
punjena točkastim redovima izvedenim kotačićem. Osim ovoga u Pomorskom i povi­
jesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka čuva se još jedan amatorij s prikazom psa,
koji aludira na vjernost (PPMHP AO-RNZ 13254). Osim psa u renesansnoj se gravira­
noj keramici javljaju i druge životinje koje na simboličan način upućuju na vrline: zec
– plodnost; lane – blagost, krotkost; jelen – plemenitost roda; jednorog – čistoća.3
Ovaj je tanjur uvezen iz Italije, a proizveden je vjerojatno na prostoru Veneta krajem
15. ili početkom 16. stoljeća. y JUG

1
Dasen Vrsalović, Istraživanja i zaštita
podmorskih arheoloških spomenika u SR
Hrvatskoj, Republički zavod za zaštitu
spomenika kulture – Zagreb, Zagreb 1974,
str. 68.

2
Tatjana Bradara, Kasnosrednjovjekovna
i renesansna keramika s područja Istre,
Arheološki muzej Istre, Pula 2006, str. 25.

3
Isto, str. 26.

37
Posu|e s hidroarheološkog lokaliteta Mala Jana
Zdjela U blizini Glavotoka na otoku Krku nalazi se hidroarheološki lokalitet Mala Jana, gdje
Glavotok, Mala Jana su na dubini od 27 metara otkriveni ostaci brodoloma s kraja 16. stoljeća. U inventaru
kraj 16. stoljeća Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka čuva se trideset i jedan
keramika, pečeno, oslikano, predmet izronjen sa spomenutog lokaliteta: nekoliko neglaziranih keramičkih lonaca,
glazirano velik broj dubokih tanjura ukrašenih graviranim ornamentom cvijeta, rozete, ruže i
vis. 6 cm, Ø otvora 24,5 cm palme te zdjelice. Teretu je pripadala i ova okrugla keramička zdjelica s dvjema ručka­
Ø dna 9,5 cm ma za prihvat u obliku palmete. Zdjelica je majolikirana s ukrasom palmete i dvama
PPMHP AO-RNZ 21517 nizovima koncentričnih oker smeđih kružnica između kojih teče pojas zelene boje.
Proizvod je uglednije keramičarske radionice s prostora Veneta.1 Drugi izdvojeni pred­
met s ovog lokaliteta zdjela je ukrašena višebojnim slikanjem u zelenim, plavim i na­
Zdjelica
rančastim tonovima, a unutar koncentričnih kružnica nalazi se prikaz tulipana. Jed­
Glavotok, Mala Jana
nostavni ornamenti na posuđu govore da je bilo namijenjeno za svakodnevnu upotre­
kraj 16. stoljeća
bu u skromnim uvjetima života, te se pretpostavlja da je teret bio namijenjen franje­
keramika, glazirano, pečeno
vačkom samostanu na Glavotoku ili u Portu.2 y JUG
vis. 6 cm, Ø otvora 18 cm
Ø dna 8 cm
PPMHP AO-RNZ 13245

1
Radmila Matejčić, "Nalazi gotičke i
renesansne bojane keramike na otoku Krku i
u luci Osoru", Krčki zbornik, Povijesno društvo
otoka Krka, br. 5, Krk 1972, str. 155.

2
Isto, str. 154.

38
39
Vr~ i zdjela
Vrč
Rijeka, Pod Kaštelom
17. stoljeće
keramika, pečeno, slikano
vis. 17 cm, Ø otvora 9,5 cm
Ø dna 7,5 cm, Ø trbuha 13 cm
PPMHP AO-RNZ 21564

Zdjela
Rijeka, Pod Kaštelom
kraj 16. stoljeća, početak 17. stoljeća
keramika, pečeno, slikano
vis. 4,5 cm, Ø 17,5 cm
PPMHP AO-RNZ 21565

Prvi veliki razvoj Rijeke kao trgovačkog grada, nakon antičkog razdoblja, dogodio se u
15. stoljeću, kada je grad funkcionirao unutar zidina. To je razdoblje prevlasti Mletač­
ke Republike, koja želi osigurati monopol trgovine i plovidbe na Jadranu. Stoga tije­
kom 16. stoljeća ona vrši pomorske blokade Rijeke jer joj ona predstavlja prijetnju. U
tom nemirnom vremenu velik problem leži u činjenici da riječki teritorij nema žita
kojim bi se nahranilo pučanstvo. Stoga u tom razdoblju postoje stroge odredbe o za­
brani izvoza žita,1 a grade se i podzemni spremnici. Žitnice pronađene u Rijeci nisu
bile spremišta općinskog fontika, već su se građani, zbog prijetnje nestašice, sami bri­
nuli o smještaju žita.2 Na području riječkog Starog grada do sada su žitnice otkrivene
na sedam različitih lokacija, no nažalost nisu na odgovarajući način prezentirane.
1
Ferdinand Hauptmann, "Pregled povijesti Ovaj kasnomajolički vrč pronađen je 2011. godine prilikom zaštitnih arheoloških
Rijeke do Bachova apsolutizma",
Rijeka – Zbornik, Matica hrvatska,
istraživanja žitnica na lokalitetu Pod Kaštelom u riječkom Starom gradu. Ima trolisni
Rijeka 1953, str. 206. otvor i trakastu dršku, a na području trbuha i vrata ukrašen je višebojno oslikanim
2 motivom vertikalnih valovnica i ravnih crta. Prema pronađenim analogijama datira­
Radmila Matejčić, "Jučerašnja mo ga u 17. stoljeće, a proizveden je u Italiji, vjerojatno na rimskom području.3
svakodnevica", Dometi IV, br. 3, Matica
hrvatska, Rijeka 1971, str. 62– 67.
Drugi izdvojeni predmet s ovog lokaliteta restaurirana je zdjelica oslikana blijedopla­
3 vim jednostavnim motivom. Ona pripada tipu venetsko plave slikane engobiate, a
Isto, str. 163.
prema analogijama njezinu proizvodnju smještamo na venetsko područje – Akvileju.4
4 Rubni dio ukrašen je valovnicom unutar koncentričnih kružnica, a oko središnjeg po­
Helga Zglav-Martinac, Ulomak do ulomka...,
Muzej Grada Splita, Split 2004, str. 160. lja koncentrično se pružaju stilizirani listići i vitice. y JUG

40
 Kerami~ka lula
Od 1969. do 1973. godine Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka u su­ Lula
radnji je sa Sportskim ribolovnim društvom Kostrena i Saveznim centrom za podvodna Vrulje, Žaline
istraživanja u Rijeci provodio hidroarheološka rekognosciranja na akvatoriju Hrvatskog 18. stoljeće, 19. stoljeće
primorja.1 Godine 1970. rekognosciran je lokalitet Lulice u uvali Čikat na Malom Loši­ keramika, pečeno
nju, gdje je locirano novovjekovno sidrište s otpadnim materijalom među kojim su do­ 6,6 × 5 × 3,2 cm
minirale keramičke lulice.2 Dvije godine kasnije rekognoscirano je područje oko otoka
PPMHP AO-RNZ 13516
Unije. Ondje je na području Vrulja također pronađen velik broj keramičkih lula. Unutar
Ranonovovjekovne zbirke Arheološkog odjela Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvat­
skog primorja Rijeka su inventirane trideset i tri keramičke lule.

Duhan iz Amerike u Europu dolazi sredinom 16. stoljeća, a običaj pušenja i proizvod­
nja lula započinje u Engleskoj oko 1570. godine.3 Sve lule pripadaju istočnom ili medi­
teranskom tipu lula, koje su izrađene od crvene gline, a sastoje se od čašice, kamiša i
usnika. Ovdje izdvojena lula proizvedena je na prostoru Italije, a potječe iz radionice u
Chioggi (Veneto), gdje je proizvodnja lula trajala od 1655. do 1945. godine.4 Rađena je
u kalupu, čašica joj je dvostruko duža od tuljca i bačvasta je oblika te ukra­šena trima
vodoravnim reljefnim crtama. Čašica i tuljac povezani su trima veznim ru­picama kroz
koje je prolazio dim. y JUG

1
Dasen Vrsalović, Istraživanja i zaštita
podmorskih arheoloških spomenika u SR
Hrvatskoj, Republički zavod za zaštitu
spomenika kulture – Zagreb, Zagreb 1974,
str. 34.

2
Isto, str. 34.

3
Luka Bekić, "Uvod u problematiku glinenih
lula na području Hrvatske", VAMZ, sv.
XXXII–XXXIII, Arheološki muzej u Zagrebu,
Zagreb 1999–2000, str. 250.

4
Karla Gusar, "Arheološki nalazi keramičkih
lula za duhan iz zbirke Narodnog muzeja
u Zadru", Prilozi instituta za arheologiju u
Zagrebu, br. 25, Institut za arheologiju u
Zagrebu, Zagreb 2008, str. 138.

41
44 Svadbena kruna – jirlanda
46 Muški kaput s kapulja~om – kaban
48 Kamenica
49 Pek(v)a
50 Žensko oglavlje – rub
51 Naprava za ljuštenje jabuka
52 Suknja od krzna – kotiga
54 Ribarski pribor – svitilo
56 Zviždaljka u obliku konja s jaha~em – fiš}et
57 Žara
58 Mlinac – broštulin
59 Škrinja
60 Ogrlica – kolajna
61 Cipele – pengani postoli
etnografski odjel
Svadbena kruna – jirlanda
Svadbena kruna – jirlanda Najosebujniji dio svadbene opreme svakako je mladenkino oglavlje, vijenac ili kruna,
Susak koje često odlikuju žarke boje. U njemu je koncentriran najveći dio simboličnih i ma­
početak 20. stoljeća gijskih poruka i značenja: po njemu se mladenku poznaje, ali on je i štiti te iskazuje
ogledalca, perje, umjetno cvijeće, njezin prijelazni status između djevojaštva i staleža udatih žena, po njemu tradicijsko
svilene vrpce, ukrasne žičice i okružje prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.1
kuglice, tkanina, nizano, šivano
Etnološka istraživanja govore o vijencu i ovjenčavanju nevjeste kao elementu čina skla­
142 × 27 × 17 cm panja braka još u vrijeme slavenske zajednice. Jedan od razvojnih stadija nevjestinskih
PPMHP EO 991 vijenaca zorno prikazuje upravo jirlanda s otoka Suska. Ranija crvena boja ovog ukrasa
prešla je u jirlandi u svijetloružičastu, u skladu s ukusom 18. stoljeća, a i sam naziv jirlan-
da, girlanda, dakle ukrasne vrpce kojima završava ovaj nevjestinski vijenac, govori o ka­
snom mletačkom oblikovanju. Svi elementi, ogledalca, perje, stakleno zrnje, umjetno
cvijeće i vrpce upućuju na dug razvoj što ga je prošla nevjestinska kruna od prvotnoga
magijskog apotropejskog sadržaju u razdoblju od srednjeg vijeka sve do oblika kasnog
rokokoa, kad su predajom baštinjeni elementi izgubili prvotni smisao.2

Mladenkin vijenac ili kruna u starije je vrijeme bio domaće izrade, dok su se kupovni
vijenci i bijela boja proširili pod utjecajem gradske mode, u različito vrijeme u različi­
tim krajevima. Svadbeni su se vijenci čuvali u obiteljima kao dragocjene uspomene,
često u posebnim ormarićima.

Specifičnoj živosti ženske nošnje otoka Suska pridonose i drugi odjevni predmeti, po­
put suknje ili pregače, koje se također odlikuju jarkim bojama. y IŠŽ

1
Zorica Vitez i dr., Mladenka u hrvatskim
svadbenim tradicijama, Etnografski muzej
Zagreb i Institut za etnologiju i folkloristiku,
Zagreb 1996, str. 87.

2
Marijana Gušić, Tumač izložene građe,
Etnografski muzej Zagreb, Zagreb 1955,
str. 120.

44
45
Muški kaput s kapulja~om – kaban
Kaban Posve jednostavna kroja, ravnih rukava, dopunjen kukuljicom, dugački kaban predstav­
otok Krk ljao je čest, pa i prijeko potreban element muške nošnje. Istkan od grube domaće vunene
19. stoljeće pređe, zatim valjan, kaban se dugo zadržao u uporabi. Premda se mogao zakopčati po­
vuna, tkano, bojano, stupano moću kučica, većinom se samo zagrnuo. Kaban se u struku vezivao jednostavnim kono­
125 × 88 cm pom kako se ne bi rastvarao, čuvajući tako toplinu ljudskog tijela. Premda su kabani
uglavnom bili jednobojni, smeđi ili crni, njihov su jednostavan ukras predstavljale raz­
PPMHP EO 1176
nobojne suknene vrpce (crvena, modra, zelena) opšivene po liniji pred­njice, često i ku­
ku­ljice ili rukava.

Kaban su nosili pastiri, ali i ribari, te je predstavljao i dio svakodnevne muške nošnje.
Kako je bio vrlo trajan, u šali se govorilo da su ga prvih dvadeset godina nosili blagda­
nom, drugih dvadeset radnim danom, a sljedećih su se dvadeset godina još njime po­
krivali u postelji.1 Pojedini etnografski zapisi spominju kako su i žene znale odjenuti
kabane ne bi li tako, prerušene i pokrivene, neprimijećeno prisustvovale muškim raz­
govorima.2 y IŠŽ

1
Jasna Čapo Žmegač i dr., Etnografija: svagdan
i blagdan hrvatskoga puka, Matica hrvatska,
Zagreb 1998, str. 112.

2
Tereza Paulić, Terenske bilješke iz Vrbnika na
otoku Krku, neobjavljena arhiva Etnografskog
muzeja Zagreb, Zagreb 1946, str. 91.

46
47
Kamenica
Kamenica
Hrvatsko primorje, lokalna radionica
18–19. stoljeće
kamen, klesano
vis. 45 cm, Ø 68 cm
PPMHP EO 863

Dovoljno je spomenuti maslinovo ulje da bismo prizvali sve mirise, slike i okuse Me­
diterana. U starim se konobama ta dragocjena tekućina čuvala u kamenicama. Okru­
gle ili kvadratične, različitih zapremina, bile su izdubljene iz kamenih blokova i obično
su ih radili lokalni majstori klesari. Drveni poklopac, fiksiran u kameno tijelo, štitio je
u kamenicu pohranjen sadržaj. Unapređenjem agrotehničkih mjera i načina čuvanja
ulja kamenice gube bitku sa suvremenim spremnicima za maslinovo ulje, najčešće
izrađenima od nehrđajućeg čelika. Nesumnjivo je da je takav način čuvanja pospješio
očuvanje svih organoleptičkih značajki ulja, ali ćemo se ipak s nostalgijom prisjetiti
starih načina pohrane te dragocjene tekućine.

Kamenice poput ove prizivaju i vremena kada se u starim mlinovima za masline – to-
ševima, toraćima, toćima, uz pjesmu, proizvodilo maslinovo ulje na drugačije načine
nego danas. Tehnologija proizvodnje maslinova ulja pomoću toševa gotovo je nepro­
mijenjena od antičkih vremena. Primjerice, u podzemnoj prostoriji amfiteatra u Puli
izložen je antički toš s istarskog područja, koji ima elemente identične onima kakve i
danas nalazimo, a zasigurno pripadaju novovjekovnom razdoblju. Promjene su očite
samo u uporabljenim materijalima (drvo je ponegdje zamijenjeno željezom) i manjim
lokalnim varijacijama, ali osnova je tehnologije prerade ostala gotovo nepromijenjena.

"Dokle dopiru masline, dotle je Mediteran." Tom često citiranom tvrdnjom ne misli se
samo na prirodne značajke tog geografskog prostora već i na posebnosti kulturnih
tradicija i obilježja načina života na sredozemnom prostoru. Na jadranskom priobalju
maslina je od antičkih vremena kontinuirano prisutna namirnica, dok se danas sve
češće promovira kao zdravstveno poželjna, skupocjena i vrhunska delicija. y IŠŽ

48
 Pek(v)a
Uz dominantan slavenski sloj u hrvatskoj se kulturi nalazi i niz elemenata koji potječu Pek(v)a
iz drugih kultura. Primjerice, može se utvrditi da je, između ostaloga, zemljana posu­ Kaline
da za pečenje na otvorenom ognjištu – pek(v)a starobalkanskog podrijetla, dakle kul­ početak 20. stoljeća
turno dobro koje su Hrvati preuzeli od kultura koje su se nalazile na dinarskome pro­ keramika, žica, pečeno, pleteno
storu prije njihova naseljavanja.1 Primjena je bila vrlo jednostavna: zvonoliki se poklo­ vis. 13,5 cm, Ø otvora 29,4 cm
pac prekrivao žeravicom i toplim pepelom. Često su takve peke, bez glazure, bile ukra­
PPMHP EO 726
šene jednostavnim geometrijskim motivima u vidu valovnica ili cik-cak linija te isu
male po dvije jednostavno profilirane ručice.

Lončarstvo, tj. umijeće pravljenja posuda od gline, iako prapovijesnog podrijetla, još je
do sredine 20. stoljeća postojalo i kao vještina seljaka. Lončarski su se proizvodi kupova­
li na mjesnim sajmovima, koji su najčešće bili vezani uz mjesne pučke svečanosti. Lon­
čarstvom su se bavili u onim mjestima u kojima su postojali izvori lončarske zemlje.

Glavno pomagalo lončarima bilo je ručno ili nožno lončarsko kolo. Ručno je kolo pri­
prostije, dok je rad na nožnom kolu savršeniji. Suđe namijenjeno uporabi na otvore­
nom ognjištu proizvodilo se na ručnom lončarskom kolu. Na ovom su području naj­
poz­natija lončarska središta bila Rakalj i Hum u Istri, Ladvić i Kotor kraj Crikvenice,
Liplje u Gorskom kotaru te Kaluđerovac u Lici. Tim su se poslom uglavnom bavili
muškarci, osim u Raklju, gdje su glinene posude izrađivale i žene.

Suvremeni ugostitelji sve češće nude jela pod pekom. Poput Proustovih madeleine ko­
lačića i danas spomen jela pod pekom izaziva nostalgiju za simboličkim vremenom
mirisa i okusa nonine kuhinje. y IŠŽ

1
Jasna Čapo Žmegač i dr., Etnografija: svagdan
i blagdan hrvatskoga puka, Matica hrvatska,
Zagreb 1998, str. 12.

49
Žensko oglavlje – rub
Žensko oglavlje – rub U nošnjama jadranske zone ističu se dugačka ženska oglavlja složena na osobit način,
otok Krk tzv. rubovi. U prosjeku su dugački oko dva metra, široki 40–50 cm, a slažu se po dužini
19. stoljeće u četiri dijela. Tako složenim rubom omata se glava žene na različite načine, ovisno o
pamuk, tkano lokalitetu kao i dobi i statusu žene (djevojčica, udana žena, udovica).
240 × 38 cm Usporedimo li današnji rub s mnogim prikazima pokrivanja ženske glave iz ranijih
PPMHP EO 973 vremena, ustanovit ćemo da mu umnogome odgovara vrlo raširen način pokrivanja
ženske glave u pučkoj nošnji srednje i zapadne Europe od 11. do u početak 14. stolje­
ća. Upravo, općepoznat povez Gebende, znan i kao End und Gebänd gotičke pučke noš­
nje, svojim oblikom, službom, ali i semantikom same riječi odgovara krčkom rubu.
Gotičkom elementu treba potražiti podrijetlo u slavenskom inventaru, pa ćemo rub
označiti kao jedan od onih materijalnih predmeta koji u ranome srednjem vijeku iz
slavenskog svijeta prodiru u srednju Europu, i ondje postaju opći posjed u izdignutoj
gotičkoj stilizaciji.1 Podatke o rubovima nalazimo i u testamentima iz 17. stoljeća, od­
nosno u glagoljskoj notarskoj knjizi vrbničkog notara Ivana Stašića.

Rub je za svakodnevnu uporabu bio izrađen od bumbaka (pamuka), dok se za svečanije

prigode nosio rub od lanenog platna, batista (lagana tkanina od pamuka ili lana), ali i
svile, koju su sami proizvodili uzgajajući dudov svilac.

Rubovi su ukrašeni različitim vezenim ili utkanim vegetabilnim i geometrijskim moti­

1 vima, kao i čipkom i resama. Bogatstvo ukrasa također je ukazivalo na starosnu dob
Marijana Gušić, Tumač izložene građe,
Etnografski muzej Zagreb, Zagreb 1955, žene: u poznijim životnim godinama ukrasi na rubu bili su gotovo sasvim reducirani.
str. 115. Podaci iz druge polovice 19. stoljeća potvrđuju da su u to vrijeme djevojčice još odlazi­
2 le u školu pod rubom.2 Ipak, nošenje ruba iz svakodnevne uporabe iščezava već počet­
Tereza Paulić, Terenske bilješke iz Vrbnika na
otoku Krku, neobjavljena arhiva Etnografskog
kom 20. stoljeća. Danas je on još prisutan isključivo prigodom različitih folklorno-tu­
muzeja Zagreb, Zagreb 1946, str. 71. rističkih manifestacija. y IŠŽ

50
 Naprava za ljuštenje jabuka
Naprava za ljuštenje jabuka
Lockey i Howland, USA
1856.
metal, strojna izrada
18 × 18 × 15 cm
PPMHP EO 1559

Razvitak ljudske vrste temelji se na inventivnosti brojnih mislilaca, među njima i izu­
mitelja, kao specifične vrste tehnološki orijentiranih inventivnih pojedinaca, zasluž­
nih za razvoj tehnike i tehnologije. Tako proces stvaranja izuma počinje s inventivnom
idejom.

U 19. je stoljeću izumljeno mnogo različitih naprava za olakšavanje kućanskih poslova.

Te su naprave rezultirale racionalizacijom uloženog vremena. Jedan od izuma bila je i
naprava za ljuštenje jabuka iz 1856. godine. U Americi toga vremena, gdje je naprava
izumljena, jabuka je bila iznimno prisutna u svakodnevnoj prehrani, primjerice upotre­
bljavala se za pripremu pita od jabuka, jabučnog soka, ili se pak rezala u tanke kriške i
sušila. Ova je naprava uvelike ubrzala proces guljenja. Princip na kojemu je djelovala vrlo
je jednostavan: mehanizam je pričvršćen na stol, jabuka se nabode na postojeću vilicu, a
aktivacijom rotacijskog mehanizma sječivo počinje guliti jabuku. Pomoću ovakvih se
mehanizama mogla ukloniti i srž jabuke.1 Nažalost, nije nam poznato kako je ova zani­
mljiva naprava američke provenijencije dospjela u naš muzej, no nesumnjivo je i to jedna 1
www.appleparermuseum.com/History.htm;
neobična priča. y IŠŽ www.culinarycuriosity.org/

51
Suknja od krzna – kotiga
Suknja od krzna – kotiga Tek rijetke etnografske zbirke primorske regije danas u svom fundusu kriju primjerke
otok Krk kotige, duže suknje od janjećih kožica s krznom, koje se, kako bi bolje grijalo, nosilo
2. pol. 19. stoljeća okrenuto prema tijelu. Tako rijetka očuvanost suknje ukazuje i na njezinu veliku vri­
koža, runo, vuna, juta, svila, jednost. Sastojala se od dvaju dijelova – suknje i prsluka, a obično je sastavljena od
štavljeno, tkano više koža, što je ovisilo o veličini samih koža, ali i kotige. Upotreba krzna za zimsku i,
115 × 120 cm uopće, za reprezentativnu odjeću na ovom području zajednička je s obliž­njim istarsko-
PPMHP EO 964 furlanskim zaleđem.

Gornji dio od sukna, tzv. kas, obično je podstavljen grubim domaćim platnom. Sprije­
da je na suknji rasporak, tzv. žepić. Uz kotigu su se nosile košulje s otvorenim rukavi­
ma, na koju su žene oblačile i kratku jaknu, tzv. suknjicu od škarlata.

Kako je to i uobičajeno u tradicionalnom odijevanju, kotiga svakoga kraja imala je poneku

osobitost, čime se isticala među kotigama iz okolnoga prostora. Tako su se ukrasi razliko­
vali od mjesta do mjesta, ponegdje je donji porub ukrašen crvenim, ponegdje ljubičastim
suknom ili pak suknom koje druge boje. Tako je, primjerice, dobrinjska kotiga mogla
služiti i za radosne svečanosti i za korotu (za razliku od Omišlja, gdje su bogatije fameje
imale i po dvije kotige, jednu za radost, drugu za žalost, a ponekad se ta skupocjena odjeća
i razmjenjivala unutar obitelji).1 Kotige su nerijetko bile i dio miraza djevojke.

Poznata je i kotižica z rukavimi ili pelijić. Takvu zimsku nošnju nosile su male djevojčice
od devet mjeseci do šest ili sedam godina. Bila je izrađena od janjeće kože, većinom
bez ukrasa. Podžupić, tj. gornji dio s rukavima, bio je prišiven na kotižicu.2 Djevojčice
starije dobi nosile su kotige kao i odrasle žene.

Izradom kotiga bavili su se kotižari. Jedan od crikveničkih majstora kotižara bio je Ma­
tej­čić Kotižar, koji je živio i radio na Petaku. On je na petačkoj obali, koja obiluje iz­
vorima slatke vode, vrutcima, štavio, ispirao i sušio kože od kojih je šivao kotige. Cijela
je obitelj stoga dobila nadimak Kotižari.3 y IŠŽ

1
Tihana Stepinac Fabijanić, "Narodna nošnja
u Omišlju", Krčki kalendar, Krk 1995, str.
117–119.

2
Tereza Paulić, Terenske bilješke iz Vrbnika na
otoku Krku, neobjavljena arhiva Etnografskog
muzeja Zagreb, Zagreb 1946, str. 87.

3
Radivoj Belobrajić i dr., Crikvenička
nošnja, Katedra Čakavskog sabora "Kotor"
Crikvenica, Gradska knjižnica Crikvenica,
Crikvenica 2012, str. 43.

52
53
Ribarski pribor – svitilo
Ribarski pribor – svitilo Staro kao i sam ribolov, mamljenje ribe svjetlom izgarajućeg drva tradicionalan je obi­
Hrvatsko primorje čaj na istočnoj obali Jadrana. Željezna rešetka, na kojoj je izgaralo drvo, postavljala se
19. stoljeće ispred pramca. Najviše se tražilo drvo s mnogo smole, prvenstveno borovo i smreko­
željezo, kovano vo, pa klekovo i bukovo. To je drvo plamsanjem davalo svjetlost, a
133 × 63 × 34 cm ribari su govorili: što je plamen silniji, ribolov je obilniji.
PPMHP EO 1048
Svjećarica, čamac tipa gajete ili guca, bila je nositeljica željeznog svitila. Svjećarice Hr­
vatskog primorja i kvarnerskih otoka potkraj prošlog stoljeća imale su posadu od tri
ribara: špijač, tj. onaj koji vreba (špija) ribu, promatra njezino kretanje i daje znakove
za njezino navođenje, a ujedno podržava vatru; navažač vesla upravlja svjetlom svjeća­
rice, a vješt je u poznavanju konfiguracije dna i ribolovnih pozicija; srdar je glavar svje­
ćarice, on upravlja spuštanjem mreže u more i ujedno je vođa čitave ribarske družine.

Za takvu vrstu lova prvenstveno plave ribe bile su potrebne velike količine drva, zbog
čega su u velikoj mjeri opustošene šume. Od početka masovnog lova male plave ribe
mrežama potegačama pod svjetlom potkraj 15. je stoljeća godišnje bilo u upotrebi i do
400 mreža. Svakoj mreži potegači za čitavu je ljetnu sezonu bilo potrebno oko 120 m3
drva, što je ukupno 48000 m3. Upravo je nabava i priprema drva bila jedna od najvećih
stavki u troškovima ribolova.

Održavanje svjetlosne vatre u lovu male plave ribe bio je vrlo težak posao. Posada
svjećarice morala je po vjetrovitu vremenu navlačiti navlažene kabanice kako bi mogla
izdržati udarce vatre. Često je ribare zahvaćao plamen, pa su se morali gasiti morem.
Ribari su ujutro dolazili u svoje luke crni po licu i rukama, opaljenih brkova i obrva te
nagorjele odjeće. Zbog tako teških uvjeta rada posada svjećarice bila je povlaštena u
diobi lovine. Dobivala je tri puta više od lovine ribe u novcu i naravi nego obični ribari
družiari iz leuta, nosioca mreže. Nedvojbeno, za sve su uložene napore i pretrpjele
muke zasluživali takav tretman.1

Romantičan je opis odlaska svjećarica s kraja 19. stoljeća, koji nam donosi putopisac
Hirc: "Tamo na kraju Bakarskog zaljeva zatitra poput žarka oka crvenkasto svietlo, nu
zablišti i drugo, treće, četvrto. Ono biva sve veće, iskre frcaju u zrak sa usijana željeza i
padaju cvrčeć u more. Svietla se rasplamtiše i lagano se pomiču, odsievajuć u morskoj
dubini čarnim sjajem."2 y IŠŽ

1
Josip Basioli, Ribarstvo na Jadranu, Nakladni
zavod Znanje, Zagreb 1984, str. 148–150.

2
Dragutin Hirc, Hrvatsko primorje, Tiskara
Rijeka, Rijeka 1996, str. 52.

54
55
 Zviždaljka u obliku konja s jaha~em – fiš}et
Zviždaljka u obliku konja s
jahačem – fišćet
Leopold Bojc, Dolenja Vas
sredina 20. stoljeća
keramika, pečeno, glazirano,
polikromno
12 × 11 × 4,5 cm
PPMHP EO 553

I glazbalo i igračka – fišćet. Keramičke fućkalice u koje se ulijeva voda, u obliku ptica,
vrčića, konjića s jahačem ili bez njega, omiljene su dječje igračke, no upotrebljavaju se
i kao glazbeni instrumenti za postizanje osobitih efekata. Fišćeti su vrsta okarine, a
visina tonova određena je rupicama koje su izrađene na svirali i prekrivaju se prstima.
Svrstana u kategoriju aerofonih instrumenata, ovakva svirala zvuk proizvode puha­
njem kroz prorez na brid.1 Takvi se instrumenti ipak razlikuju s obzirom na materijal
od kojega su izrađeni, bilo da je riječ o keramici, drvu ili trstici.

1 Mnogim je naraštajima djece uspomena na kastavsku Belu nedeju svojevrsni suvenir

Jerko Bezić i dr., Tradicijska narodna glazbala djetinjstva, pa tako i fišćet poznat kao petešić kemu se vrit puše. I danas ga nalazimo na
Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb 1975,
str. 52. tom sajmu, a neka nova djeca u njemu otkrivaju vezu s prošlošću. y IŠŽ

56
 Žara
Lokalno je stanovništvo na sajmovima kupovalo proizvode iz okolnih keramičarskih sre­ Žara
dišta Like i Istre, no keramički su proizvodi također donošeni i iz drugih mediteranskih sredozemna provenijencija
zemalja, poput Italije i Francuske. U Zbirci keramike Etnografskog odjela osobito mjesto kraj 19. stoljeća
pripada posudama za pohranu namirnica i tekućine, različitim tipovima vrčeva, kera­ keramika, pečeno, glazirano
mičkih boca, bukaleta i, osobito, žara za držanje vode. Velike trbušaste posude i danas vis. 90 cm, Ø 45 cm
često nalazimo u okućnicama naše regije. Iznutra glazirane, izvana tek djelomično, ova­
PPMHP EO 18931
kve su posude dojmljiv podsjetnik na migratornu prošlost lokalnog stanovništva.

Tzv. ognjišna keramika domaćeg je podrijetla, dok je ona ocakljena uglavnom uvezena.
Keramičke su boce kopnenim trgovačkim putovima dolazile iz Italije, dok su žare sre­
dozemne provenijencije i donosili su ih pomorci. Zbirka keramike, osim što jasno ocr­
tava lokalnu tipologiju posuđa koje se upotrebljavalo u pripremi hrane, svjedoči i o
značaju trgovačkih razmjena, često potaknutih migracijama stanovništva. y IŠŽ

57
Mlinac – broštulin
Mlinac – broštulin S gutljajem mirisne jutarnje kave mnogima započinje dan. Danas, kada odlazak u ku­
Lovran povinu podrazumijeva brz i lagan način nabave potrebnih namirnica, nekadašnji nači­
početak 20. stoljeća ni priprave tog popularnog napitka pomoću broštulina izazivaju nostalgiju. Broštulin,
metal, lijevano pržionik s ručicom za miješanje kave, vraća nas u vrijeme kada se kava pržila nad og­
vis. 80 cm, Ø 10,9 cm njištem i kada su se kućom širili mirisi svježe pržene kave. Kava od ječma ili cikorije,
falso kafe, češće se spravljala nego ona "prava" – šćeto kafe.1 Tako i Ivan Žic, poznati kro­
PPMHP EO 943
ničar života u Vrbniku na otoku Krku, u prvoj polovici 20. stoljeća zapisuje: "Ne pije se
već seda golo kafe, zač to je zgoritek za fameju, nego je tribi va ńega zbroštulat žita, šenice,
reže. Kafe se da va to samol za seńal, da ima nikakov gušt, voń od kafe."2 Dakle da bi se kava
skuhala, trebalo ju je prethodno spržiti i samljeti – i sve se to obavljalo u kućanstvima.
Sada već zaboravljeni ručni mlinci za kavu, mažinini, preteče su električnih mlinaca.
Nazivi tih dijelom zaboravljenih kućanskih pomagala kriju se i u uzrečicama, čestima
u našim krajevima, npr. "Ala, ala, ne broštulaj / ne mažinaj", kada nekome želimo dati
do znanja da previše "melje", odnosno priča. y IŠŽ

1
Marija Gračaković, Štorije od besed, Katedra
Čakavskog sabora Kornić, Gradska knjižnica
Crikvenica, Crikvenica, Kornić 2013,
str. 136.

2
Ivan Žic, "Vrbnik na otoku Krku: narodni
život i običaji", Zbornik za narodni život i
običaje JAZU/HAZU, Zagreb 1899–1949,
pretisak Adamić, Institut za etnologiju i
folkloristiku, Povijesno društvo otoka Krka,
Rijeka – Zagreb – Krk 2001, str. 138.

58
 Škrinja
Škrinja
sjevernojadranski otoci
19. stoljeće
drvo, rezbareno, oslikano
59,5 x 53 x 146 cm
PPMHP EO 1566

Škrinje često asociraju na tajne bakina tavana. Čuvale su obiteljske dragocjenosti, ne­
kada su u njima mlade žene donosile svoj miraz u suprugovu obitelj. Bogatstvo oblika,
veličina, sadržaja i načina ukrašavanja puno nam govore o pojedinim obiteljima. Izgled
varira od jednostavnih drvenih škrinja, gotovo bez ukrasa, do raznovrsnim motivima
bogato dekoriranih i polikromno ukrašenih, na kojima se nalaze i brave s ključevima.
Najčešći rezbareni i oslikani motivi na škrinjama stilizirane su vaze s cvijećem, čem­
presi, lišće, ali i različiti geometrijski ornamenti. Rijetki primjerci škrinja imaju i osli­
kanu unutrašnjost poklopca te manje pregrade u unutrašnjem dijelu.

Škrinja je najstariji predmet koji je korišten za unutrašnju opremu doma i polazni je

oblik za sve kasnije tipove pokućstva namijenjenoga za spremanje stvari. Iz njezina
osnovnog oblika poslije su se razvili derivati – jednokrilni i dvokrilni ormari, kredenci,
komode i mnogi drugi. Škrinja ima gotovo univerzalnu namjenu. Osim kao spremište
za odjeću, nakit i obiteljske dragocjenosti, ona je mogla poslužiti za sjedenje ili privre­
meni ležaj, a – u slučaju potrebe – i kao odar za pokojnika.

Najjednostavniji oblik škrinje koji je rasprostranjen na jadranskom i dinarskom po­

dručju onaj je čije su četiri ploče oplošja međusobno spojene nadopunjavanjem zubaca
bočnih stranica (vez na pero). Na jadranskom području škrinja ima ravni poklopac, ni­
ske nogare često u obliku stiliziranih lavljih šapa te rezbarenu prednju plohu.1
1
Ukrašavanje škrinja kao i njihova izradba prolazili su razne etape razvoja, a ukras se Zvjezdana Antoš, Pokućstvo u Hrvatskoj:
mijenjao prema modi u pojedinom kraju ili vremenu. U novije je doba škrinju iz sob­ etnološki pogled na unutrašnje uređenje doma,
Etnografski muzej Zagreb, Zagreb 1998,
nog mobilijara istisnula građanska komoda. y IŠŽ str. 30.

59
Ogrlica – kolajna
Ogrlica – kolajna
Cres, Orlec
18. stoljeće
zlato, srebro, tekstil, kovano,
filigran, granulacija
20 × 22 cm
PPMHP EO 1562

Svojevrsni ukrasni unikum u obliku ženskog prsnog nakita na području sjevernog Ja­
drana poznat je pod nazivom modai ili kolajna. Riječ je o nakitu izraženih vjerskih obi­
lježja, ukrašenom raznovrsnim motivima u obliku srca, križeva, kovanog novca, me­
dalja i medaljona.1 Broj ukrasa, osobito križeva, ukazivao je i na bogatstvo djevojčine
obitelji. Ranije su takvi ukrasi nasljeđivani po muškoj liniji, no danas tomu više nije
1 tako. Često ovaj oblik nakita svjedoči o vještini lokalnih zlatarskih majstora, koji često,
Ivana Šarić Žic, Zlatni trag – katalog izložbe,
PPMHPR, Rijeka 2012, str. 77. uz manje intervencije, novcu daju sekundarnu namjenu u vidu nakitna ukrasa. y IŠŽ

60
 Cipele – pengani postoli
"Cipela glavu čuva", vjerojatno je svima poznata uzrečica. Majstore postolare koji ruč­ Cipele – pengani postoli
no izrađuju cipele, nažalost, sve teže nalazimo. Materijali kojima je čovjek nekada bio otok Krk
okružen upotrebljavani su i za obuću. Tako su kože domaćih životinja često korištene 2. pol. 19. stoljeća
u izradi obuće. Jednako je tako i vuna upotrebljavana u proizvodnji različitih inačica koža, svilena vrpca, dugme,
vunene obuće. Osobito su dojmljive ženske plitke cipele iz 19. stoljeća, pengane posto- pamučna tkanina
le, izrađene od bijele kože i ukrašene crvenom vrpcom.1 10 × 23 × 8 cm
U zapisima o životu i običajima u Vrbniku na otoku Krku u prvoj polovici 20. stoljeća PPMHP EO 972
autorica Marica Stašić Milić donosi i ovo: "Vač su se obuvali? Va mačini2 od robi i ple­
tene od velni. Šota se je nabadalo če debje, mesto poplata. Nogi su njin vavik cveli va
mokru. Ženske su imeli koveje finije za blagden od velnice, a tako i postoliće finije. Za
divojku bi se bili naručili u postolara od vražje kože, al od maškalića3, mehke, vojne mi
bimo rekli od antilopa. Tako i za mladića lipe sve napingane4."5 y IŠŽ

1
Marijana Gušić, Tumač izložene građe,
Etnografski muzej Zagreb, Zagreb 1955,
str. 117.

2
Mačini – kućne krpene papuče.

3
Maškalić – jelenska kožica, sušena koža od
brava za cipele.

4
Napingane – ukrašene.

5
Marica Stašić Milić, Šepićani serca i mora:
kazivanja o životu i običajima u Vrbniku na
otoku Krku, Adamić, Rijeka 2008, str. 82–83.

61
 64 Pismo narudžbe plana novog dijela grada Rijeke
66 Planimetria della Rada di Fiume – Plan rije~kog lukobrana
68 Rodoslovno stablo obitelji Steinberg (Štemberger)
70 Isusovci u Rijeci
73 Isprava Nikole Zrinskog
74 Latinski prijepis glagoljske isprave Nikole Frankopana
76 Diploma kojom rije~ki kapetan dodjeljuje gra|ansko pravo
Giuseppeu Sebastian~i}u
78 Pismo Gabriela D’Anunzzija rije~kom biskupu Isidoru Sainu
80 Gazophylacium
82 Srednji iliti pokratcheni katekizmus
84 Libreto opere Rovilda di Messina
86 Zastava Hrvatskog pjeva~kog društva Jadranska vila
87 Zastava ratnih veterana
88 Zastava Društva Sveti Mihovil
90 Kain ubija Abela
92 Gospa Trsatska
94 Dolazak cara Karla VI. u Rijeku
96 Sve~ano proglašenje pripojenja Rijeke Ugarskoj
98 Sveta Lucija
100 Motivi iz srednjovjekovnog života
103 Karolina Belini}
104 Quartetto
106 Portret Ivana Minaka
108 Obiteljski portret
110 Giovanni de Ciotta
112 Andrija Ljudevit Adami}
114 Alegorija
116 Bogorodica s Djetetom
118 Rije~ka pietà
120 Fidelissima i indeficienter

62
122 Bilikum u obliku kubure
123 Zdjela
124 ^eški kristal
126 Cassapanca
128 Stoje}i sat
130 Kresnikova violina
132 Klavir
133 Stolac – Grobni~ka sedia
134 Kabinetski ormari}
136 Mor~i}i
137 Votivna kruna
138 Džepni sat
140 Ulomak zvona s glagoljskim natpisom
142 Lokot s gradskih vrata
143 Pe~ati
144 Maketa grada Rijeke kulturnopovijesni odjel
146 Adami}evi svjedoci
148 Nadgrobni spomenik
149 Nadvratnik s natpisom majstora Gašpara
150 Dekorativni oklop grofa Lavala Nugenta
152 Sve~ana odora baruna Vinka Zmaji}a
156 Sablja Vinka Tadejevi}a
157 Ma~ s Grobnika
158 Rije~ki torpedo
160 Rije~ki i bakarski papirni novac
162 Rije~ke krune i papirni novci
164 Lire B
168 Medalja u spomen 500. obljetnice ~udotvornog
rije~kog raspela
173 Kuhinjska vitrina – Vetrina

63
Pismo narudžbe plana novog dijela grada Rijeke
Pismo narudžbe plana novog Stoljetnu dominaciju Mlečana nad Jadranom ukinuo je car Karlo VI. Habsburški pro­
dijela grada Rijeke glasivši 1717. slobodu plovidbe ovim morem. Za razliku od svojih prethodnika on
Trst shvaća prednost izlaza na more i mogućnosti koje su za razvoj međunarodne trgovine
20. lipnja 1766. pružale luke Trst i Rijeka. Stoga im dodjeljuje status slobodnih luka, u kojima su tr­
papir, rukopis, francuski jezik govci imali posebne povlastice.1 Sve to imalo je za posljedicu punjenje carske blagajne,
a posredno je pridonijelo razvoju ovih dvaju jadranskih gradova.
35 × 24 cm
PPMHP KPO-PZ 26488 Karlovu politiku nastavila je njegova kći i nasljednica Marija Terezija (vladala od 1740.
do 1780. godine). Marija Terezija je svojim carskim ukazima podupirala razvoj Rijeke,
njezino prometno povezivanje i otvaranje. U razdoblju je njezine vladavine poduzeto
niz urbanističkih intervencija u tada prilično zatvorenom lučkom gradiću s malim pri­
staništem na ušću Rječine.

Trst i Rijeka često razmjenjuju arhitekte i graditelje, a česti su i slučajevi unaj­mljivanja

"strane pameti" u modernizaciji ovih gradova. Iz tog razdoblja po­tječe i pismo pisano
francuskim jezikom u kojemu se traži izrada plana izgradnje kuća u blizini morske obale.
U pismu se preporučuje inženjer Antun Gnamb, koji bi nadzirao gradnju novog dijela
grada Rijeke na obali oko današnje Žabice, tj. sa zapadne strane nekadašnjih gradskih
zidina, što se u to vrijeme postupno uklanjaju kako bi se omogućilo širenje grada.

U ovom dijelu grada predviđala se izgradnja gradskog vrta i kapucinskog samo­stana.

Autor pisma, čiji je potpis na dnu nečitljiv, također savjetuje gradsku upravu da prihvati
prijedloge inženjera Gnamba ako bi slučajno našao shodnim savjetovati i nešto povrh
spomenutog, a što bi bilo zgodno izgraditi na ovom području.

Anton Gnamb stigao je u Rijeku tek 1773. i neumorno radio sve do svoje smrti 1806.
Ostavio je neizbrisiv trag u urbanoj strukturi grada. Bio je autor projekta stare Guverne­
rove palače na današnjem Jadranskom trgu i obnove kupole gradskog tornja, ali i broj­
nih gradskih kuća.2 y TP

1
Zlatko Prikril i Zdenko Kolacio, "Urbanistički
razvoj Rijeke", Rijeka – Zbornik, Matica
hrvatska, Zagreb 1953, str. 189.

2
Danilo Klen, ur., Povijest Rijeke, Skupština
općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka,
Rijeka 1988, str. 153.

64
65
Planimetria della Rada di Fiume
Plan rije~kog lukobrana
Planimetria della Rada di Fiume Urbanističko širenje Rijeke odvijalo se usporedo s povećanjem pro­
Plan riječkog lukobrana meta u riječkoj luci, koja se od postanka grada nalazila na ušću Rje­
Trst čine u more. Već krajem 18. stoljeća počinje se shvaćati da postojeća
1. rujna 1843. luka nije dovoljna i da nešto treba poduzeti kako bi ona mogla pri­
papir, rukopis, talijanski jezik hvatiti veći broj brodova s dubljim gazom. Glavni je problem s lu­
71 × 90 cm kom na ušću bio taj što je rijeka često nanosila šljunak i pijesak sma­
njujući tako dubinu, pogotovu na samome ušću. Stoga je bilo po­
PPMHP KPO-PZ 16301
trebno jaružati riječno dno, što je bilo nepraktično i skupo.

Četrdesetih godina 19. stoljeća mađarska uprava u Rijeci ozbiljno

se bavi pro­ble­mom proširenja lučkih kapaciteta te razmatra neko­
liko planova koji su išli u dva pravca – proširiti luku na ušću Rječi­
ne ili krenuti u jedan posve nov i inovativan pothvat izgradnje luke
ispred grada.1 Takvu je luku u to vrijeme imao samo Mar­seille. Iz­
gradnja luke ispred grada zahtijevala je veliku graditeljsku sposob­
nost s obzirom na to da je bilo potrebno napraviti lukobran u du­
bokom moru, na nasipu koji će biti dovoljno čvrst da izdrži udare
velikih valova. Stoga je upravo francuski inženjer Hilarion Pascal,
koji je sudjelovao u izgradnji marsejske luke, imao udjela i u iz­
gradnji nove tršćanske i riječke luke. S nasipavanjem obale na po­
dručju današnje riječke tržnice 1841. godine započinje izgradnja
tzv. Mola longa i moderne riječke luke.2 Planovi koji su nastali pri­
likom nove regulacije ušća Rječine i gradnje nove luke čuvaju se u
Zbirci geografskih karata, arhitektonskih nacrta i planova Pomor­
skog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka i važno su
svjedočanstvo razvoja grada.

Ovaj nacrt prikazuje ušće Riječine s planom sidrišta kapaciteta od

70 brodica dubokog gaza (naviglie di alto bordo) i 90 barki (del ca-
bottaggio). U nastavku se vidi i prikaz grada uz obalu. Iz plana je
vidljivo da je usporedno s izgradnjom novog lukobrana poduzima­
no i niz radova na poboljšanju stare luke na Fiumari. y TP

1
Danilo Klen, ur., Povijest Rijeke, Skupština
općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka,
Rijeka 1988, str. 178–182.

2
Zlatko Prikril i Zdenko Kolacio, "Urbanistički
razvoj Rijeke", Rijeka – Zbornik, Matica
hrvatska, Zagreb 1953, str. 189.

66
67
Rodoslovno stablo obitelji
Steinberg (Štemberger)
Rodoslovno stablo obitelji Porodica Steinberg (Štemberger) dobila je plemićki naslov i grb na osnovu grbovnice
Steinberg (Štemberger) koju je car Ferdinand II. Habsburški 1631. dodijelio Jurju (Goergu) Steinbergu od
17. stoljeće Steinberga kao zahvalu za službu ovoj vladarskoj kući. Pravo na plemićku titulu dodi­
pergamena, crtež, rukopis jeljeno je i njegovoj braći, Jeronimu, Bartolomeju i Ivanu, kao i svim njihovim nasljed­
41 × 50,5 cm nicima i potomcima obaju spolova. Glavni je razlog dodjele plemićke titule zasluga
Jurja Steinberga, koji je predvodio 3000 vojnika u obrani Bakra od mletačke opsade
PPMHP KPO-PZ 16235
1611. godine. Ova plemićka porodica bila je u dvorskoj službi nekoliko stoljeća. Njiho­
va je postojbina bio utvrđeni grad Gutteneg, ali su imali posjede i u Jelšanama i Klani.
Između Pivke i Dolenja imali su svoj zamak Steinberg (Nakalce), koji je izgrađen u 17.
stoljeću, ali su ga kasnije prodali.

Steinberzi su prvi put zabilježeni kao riječki patricij 1652. godine. Ova je porodica bila
aktivna u društvenom životu Rijeke. Mnogi su od njih bili suci i vijećnici, a zaslužni su
i za osnivanje zaklade za pomoć siromašnima "Mons Pietatis"1. "Mons Pietatis", odno­
sno zaklada za pomoć siromašnima bila je uobičajena institucija u gradskim komuna­
ma predindustrijskog doba. Bio je to način pomaganja siro­maš­nima. U takvim se za­
kladama uz malu kamatu mogao dobiti novčani zalog. Osnivač zaklade u Rijeci bio je
Jeronim (Gerolamo) Steinberg, koji je u prvoj polovici 17. stoljeća bio župnik u Jelša­
nama. On je oporučno ostavio 3000 forinti za osnivanje zaklade te dao izgraditi oltar
sv. Petra u riječkoj katedrali.2

Rodoslovno stablo porodice Steinberg, vezano uz grbovnicu koja se čuva u fundusu

Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, zanimljiv je prikaz jedne
plemićke porodice, njezina grba i posjeda. U Zbirci rukopisa također se čuvaju doku­
menti spomenute zaklade. y TM

1
Giovanni Kobler, Memorie per la storia della
liburnica cittá di Fiume, vol. III, Unione degli
Italiani dell’Istria e di Fiume, Universitá
popolare di Trieste, Trst 1978, str. 181–183.

2
Irvin Lukežić, Riječke glose, Izdavački centar
Rijeka, Rijeka 2004, str. 107.

68
69
Isusovci u Rijeci
Povelja Ferdinanda II. o Početkom 17. stoljeća u Rijeku dolaze isusovci. Njihova je prvenstvena misija spreča­
osnivanju riječkog isusovačkog vanje širenja protestantske reformacije. U tome imaju potporu habsburških vladara i
kolegija nekih velikaša. Tako već 1625. godine car Ferdinand na isusovce prenosi pravo ubira­
Beč nja polovice riječke desetine. Još je darežljivija bila udovica grofica Ursula Thonhau­
1633. sen, koja im je 1630. darovala Kastavsku gospoštiju s Veprincem i Mošćenicama, kao
pergamena, rukopis i znatna sredstva za gradnju samostana, crkava i sjemeništa.
31,5 × 24 cm Isusovačka škola u Rijeci počela je s radom školske godine 1627/28. Podučavalo se na
PPMHP KPO-PZ 379 latinskom jeziku, a u početnim razredima i na talijanskom. Djeca su morala imati
određeno predznanje, koje su stjecala na pripremnom tečaju. Godine 1699. Juraj Šoić
počeo je poučavati i na hrvatskom jeziku, međutim zbog žalbi riječkih gradskih otaca
uprava ga je Kolegija premjestila i tako prekinula nastavu na "ilirskom jeziku".

Car Ferdinand II. izdao je 31. srpnja 1633. godine povelju o osnivanju riječkog isuso­
vačkog kolegija, koju je kasnije potvrdio i njegov nasljednik Ferdinand III. Povelja je
pisana latinskim jezikom na trideset i sedam listova pergamene i ovjerena vlastoruč­
nim potpisima vladara. Tom su poveljom potvrđena i sva ranija darovanja. Takvi su
uvjeti omogućili da se riječki isusovački kolegij razvije u sveučilište, što se i dogodilo
1726. Taj su studij osim Riječana pohađali i mnogi studenti iz Istre, Dalmacije i Kranj­
ske, dok su predavači uglavnom bili talijanskog ili njemačkog podrijetla. Zahvaljujući
kolegiju i studentskim predstavama religioznog sadržaja na latinskom, talijanskom i
hrvatskom jeziku, u Rijeci se razvija i kazalište. Kolegij je zatvoren naredbom carice
Marije Terezije 1773. godine nakon opoziva isusovačkog reda.1 y TP

1
Marica Balabanić Fačini, Sjaj isusovačke
baštine u Rijeci, PPMHPR, Rijeka 1993.

70
71
Povelja kojom Leopold I.
potvrđuje riječkim isusovcima
stečene povlastice
Beč
10. lipnja 1661.
pergamena, rukopis
31,5 × 25,5 cm
PPMHP KPO-PZ 380

72
 Isprava Nikole Zrinskog
Ovom ispravom grof Nikola Zrinski oslobađa Ivana Stiglića kmetskih obveza, čime on Isprava Nikole Zrinskog
postaje slobodan građanin. Isprava je nastala u kancelariji grofova Zrinskih u Bakru. U Bakar
to je vrijeme grad i luka Bakar pod njihovom upravom. Njegovi su prethodni gospodari 1584.
bili Frankopani, no od 1575. grad je prešao u ruke Zrinskih. Frankopani i Zrinski bili su pergamena, rukopis
dvije najmoćnije i najbogatije feudalne porodice na prostoru hrvatskih zemalja u kasno­ 29,6 × 37,8 cm
me srednjem i ranome novom vijeku. Nizom ženidbenih veza udruživali su se, dijelili i
PPMHP KPO-PZ 375
razmjenjivali posjede. Tako je krajem 16. stoljeća i Bakar zamijenio svoje gospodare. Po
smrti Stjepana III. Frankopana njegovi su nećaci Nikola, Kristofor i Juraj Zrinski (sinovi
njegove sestre Katarine) podijelili njegove posjede. Nikola i Juraj upravljali su Bakrom,
dok je Kristofor ubrzo umro. Kako bi održavali dobre odnose s Mlečanima, s kojima se
najviše trgovalo, ali koji su vojno stalno vršili pritisak na Bakar, Zrinski 1583. Mlečaninu
Ivanu Maurocenu daju u zakup bakarsku luku. Za vrijeme trajanja tog zakupa kmetovi
Zrinskih bili su dužni svu robu kupovati kod Maurocena te njemu jeftino prodavati svo­
je proizvode. Ta je obveza teško padala kmetovima i mnogi su je se nastojali osloboditi
ili je na bilo koji način izbjeći. Taj je nepovoljan ugovor istekao 1590. godine.1 1
Ivo Marochino, Grad Bakar kroz vjekove,
Pod upravom Zrinskih Bakar postaje jedna od najprometnijih luka na istočnom Jadra­ Gradski muzej Bakar, Rijeka 1978, str.
52–53.
nu. Ovdje se trgovalo solju, željezom i drvom. Bakar je najveći grad u kraljevini Hrvat­
2
skoj upravo zbog jake trgovačke aktivnosti grofova Zrinskih, što je potrajalo i nakon Giovanni Kobler, Memorie per la storia della
smaknuća Petra Zrinskoga 1671. zbog urote protiv cara Leopolda Habsburškog. Tada liburnica cittá di Fiume, vol. I, Unione degli
Italiani dell’Istria e di Fiume, Universitá
je Bakar konfisciran i stavljen pod državnu upravu.2 y TP popolare di Trieste, Trst 1978, str. 240.

73
Latinski prijepis glagoljske isprave
Nikole Frankopana
Latinski prijepis glagoljske U ispravi se navodi da su bakarski sudac Blaž i njegov brat Andrija došli pred kneza
isprave Nikole Frankopana Nikolu s molbom da im se dopusti da zadrže status slobodnjaka, koji su imali njihovi
Stjepan Ivan Novak prethodnici. Knez udovoljava njihovoj molbi, što potvrđuje svojim pečatom i potpi­
Novi Vinodolski som. Ova je isprava u orginalu pisana na hrvatskom jeziku i glagoljicom, a prijevod na
4. veljače 1428. latinski jezik i latinicu učinio je bakarski gradski notar Stjepan Ivan Novak.
papir, rukopis Knez Nikola Frankopan (Frankapan) u 15. je stoljeću gospodar Krka, Senja i Modruša
23 × 31,4 cm te ban Hrvatske i Dalmacije. On je prvi od knezova Krčkih koji se počinje nazivati
PPMHP KPO-PZ 376 Frangipanibus (Frankapan), i to s dopuštenjem pape Martina V. Kneževi Krčki uspješ­
no su stoljećima balansirali između Mlečana i ugarskih vladara, koji su često bili u
sukobu, i na taj su račun proširivali svoje posjede. Nikola Frankopan igrao je ključnu
ulogu i u dinastičkim borbama između Žigmunda Luksemburškog i Ludovika Anžu­
vinca. Žigmundu Luksemburškom posuđivao je novac, a zauzvrat dobivao posjede.1
Zahvaljujući takvoj uspješnoj politici bio je najmoćniji velikaš hrvatskih zemalja ka­
snoga srednjeg vijeka. Kao feudalni gospodar imao je pravo dodjeljivati slobodu svo­
jim kmetovima, što je često bilo potrebno jer su trebali služiti u njegovoj feudalnoj
vojsci. Zbog sve češćih osmanskih prodora na hrvatske teritorije vojska mu je itekako
bila potrebna, a morao je postaviti i službenike raznih profila u primorskim gradovima
koji su bili pod njegovom upravom. y TP

1
Ivo Mileusnić, "Posjedi crikveničkih pavlina
u Vinodolu", Czriquenicza 1412 – život i
umjetnost Vinodola u doba pavlina, Muzej
grada Crikvenice, Crikvenica 2012, str. 19.

74
75
Diploma kojom rije~ki kapetan dodjeljuje
gra|ansko pravo Giuseppeu Sebastian~i}u
Diploma kojom riječki kapetan U 15. i 16. stoljeću Rijekom u ime feudalnog gospodara upravlja kapetan, a odluke
dodjeljuje građansko pravo važne za život gradske komune donose Veliko i Malo vijeće. Članovi vijeća su i riječki
Giuseppeu Sebastiančiću građani. S vremenom se članstvo u vijećima ograničava samo na pripadnike određenih
Rijeka porodica, sve do 17. stoljeća kad su u njima mogli sjediti samo članovi određenih pa­
14. veljače 1791. tricijskih porodica, pa su i obični građani svoje vijećnike morali birati među njima.
pergamena, rukopis Vijeća su osim sudbene ovlasti u prvom stupnju još raspravljala i o biranju gradskih
funkcionara, činovnika, raspoređivanju i trošenju gradskih prihoda i sl. Osim toga
52 ×38 cm
odlučivalo se i o pravu građanstva, kojeg nisu imali sluge i koloni, a doseljenici su mo­
PPMHP KPO-PZ 662
rali zadovoljiti pojedine uvjete, koji su se uglavnom odnosili na imovno stanje. Neki
ugledni i imućni doseljenici bili su primljeni i među patricijske porodice.

Pravo građanstva omogućilo je pojedincu, kao i članovima njegove obitelji da se bavi

trgovinom s povlasticama koje je uživao grad Rijeka s obzirom na svoj status slobodne
trgovačke i lučke zone. Tijekom cijeloga srednjeg i ranoga novog vijeka mnogi su sta­
novnici Rijeke bili bez građanskog statusa, što ih je onemogućavalo u ostvarivanju
nekih tadašnjih građanskih prava i uživanju povlastica, uključujući i mogućnost sudje­
lovanja u radu gradskog vijeća. Kapetan grada kao vrhovni zapovjednik i predstavnik
vladara imao je pravo zaslužnim stanovnicima i doseljenicima dodjeljivati građanska
prava. Ova diploma svjedoči o tom postupku. y TP

76
77
Pismo Gabriela D’Anunzzija rije~kom
biskupu Isidoru Sainu
Pismo Gabriela D’Anunzzija Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije bilo je neiz­
riječkom biskupu Isidoru Sainu vjesno što će biti s gradom Rijekom. Dio njezinih projugoslavenski orijentiranih građana
Gabriele D’Annunzio zahtijeva da se Rijeka priključi novonastaloj Kraljevini SHS, dok se dio tzv. Fiumana
26. prosinca 1927. priklanja ideji da bi Rijeka trebala biti dio Kraljevine Italije. I dok traju demonstracije u
papir, rukopis, tisak, vosak, pečat gradu pod kontrolom međunarodnih trupa, 12. rujna 1919. talijanski pjesnik i avantu­
rist Gabriele D’Annunzio poduzima s nekolicinom talijanskih vojnika marš na Rijeku iz
pismo 33,6 × 24 cm
mjesta Ronchi u blizini Trsta. U Rijeci ih dočekuje razgaljena gomila. D’Annunzio uime
omotnica 14,5 × 20 cm
Talijana i Italije upravlja Rijekom nastojeći na taj način primorati službenu talijansku
PPMHP KPO-PZ 20842
vlast, kao i međunarodnu javnost, da prihvate priključenje Rijeke Italiji. D’Annunzio i
njegovi arditi te mnogobrojni talijanski prebjezi, najviše razvojačeni vojnici i njihovi lo­
Križ s ametistom kalni pristalice – talijanski nacionalisti, eksperimentiraju različite oblike vlasti u Rijeci,
Franco Baronio uživajući u svemogućim slobodama i često terorizirajući domicilno, netalijansko stanov­
Milano ništvo. Tome je presudila službena talijanska vojska, koja je u pet božićnih dana 1920.
1927. godine uspjela istjerati D’Annunzija i njegove ardite iz Rijeke.
metal, pozlaćeno, ametist Velika popularnost Gabriela D’Annunzia nije umanjena riječkim neuspjehom. On je iz
13,5 x 9,5 cm Rijeke odmah odselio u konfisciranu vilu na jezeru Garda, a talijanski kralj Vittorio
PPMHP-KPO-ZUO 20530 Emanuele III. dodjeljuje mu naslov Principe di Monte Nevoso (Kraljević Snježnika).
D’Annunzio se i nadalje u svojim pjesničkim i političkim istupima često sjeća Rijeke te
ne propušta priliku Riječanima zahvaljivati na gostoprimstvu i potpori koju su mu
pružili 1919–1920. Godine 1927. u znak posebne zahvalnosti poklanja riječkom bi­
skupu Isidoru Sianu križ s ametistima. D’Annunzio je, za vrijeme svoje kratkotrajne
vladavine u Rijeci, imao specifičan, blizak odnos s crkvom, a time i s biskupom. Njegov
misticizam i praznovjerje te sklonost ritualima pronašli su svoje uporište u crkvenim
1
obredima, koji su tijekom njegove vladavine često bili povodi za javna masovna oku­
Tea Mayhew, D’Annunzio – Božić 1920,
PPMHPR, Rijeka 2009. pljanja u Rijeci.1 y TP

78
79
Gazophylacium
Gazophylacium Gazophylacium, ij. g. n. kinchena komora, hisa, ali meszto gdeje szpravlyen kinch, tarna ko-
Joannis Bellosztenecz mora, blago, zlato-szranische
Zagreb Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi dvodijelni je rječnik koji sadrži oko 40000
1740. latinskih riječi te oko 25000 ilirskih. Od iznimna je značaja za hrvatsku jezičnu zna­
papir, tisak nost jer navodi riječi iz triju narječja – kajkavskog, čakavskog i što­kav­skog. Sjedinjava­
24 × 22 × 14 cm nje triju narječja karakteristično je za red pavlina, kojemu je njegov autor Ivan Beloste­
opseg 2000 stranica nac (Varaždin 1593. ili 1954 – Lepoglava 1675) pristupio 1616. Belostenec se školo­
sign. Isaac & JJ / Rey vao u Beču i Rimu, bio je prior pavlinskih samostana u Lepoglavi, Sveticama kod Ozlja,
PPMHP KPO-ZKP 17380 Čakovcu i Crikvenici te provincijal reda u Istri.

Književnojezična koncepcija u kojoj se prožimaju svi dijalekti, a na kojoj se temelji

Belostenčev rad nadovezuje se na nazore ranih pokupskih glagoljaša, hrvatskih prote­
stantskih pisaca te pisaca ozaljskoga kruga. Postojanje rječnika dokazuje da su jeziko­
slovci tražili načine uspostavljanja jedinstvenog književnog jezika i prije preporoda.

Temeljni sloj Belostenčevih hrvatskih riječi nastao je tako da je kajkavski leksik oboga­
ćen izborom iz prethodno tiskanih i njemu poznatih rječnika Fausta Vrančića (1595) i
Jakova Mikalje (1651) te izborom živih riječi iz slavonskih govora.

Pod zajedničkim nazivom lingua Illyrica na istom je mjestu prikupio leksičko blago
svih narječja te ujedno uspostavio jedinstven grafijski sustav. Belostenčeve su rečenice
jasne i bogate, a jezik prepun istoznačica, koje svjedoče o autorovoj baroknoj naobraz­
bi i o bogatstvu tadašnjega hrvatskoga jezika.1

Nakon Belostenčeve smrti 1675. rječnik su dovršili i 1740. za tisak priredili pavlini
Jerolim Orlović i Andrija Mužar, koji su mu dali i naslov. Nakon objavljivanja Gazop-
hylacium je počeo utjecati na razvoj književnog jezika. Postao je i školskim priručni­
kom, ali i izvrsnim pomoćnim sredstvom da se međusobno lakše razumiju književnici
govornici različitih dijalekata.2

Noviji pretisci rječnika objavljeni su 1972. u izdanju Libera i Mladosti te 1998. u izda­
nju nakladnika Stari Grad iz Zagreba.

Primjerak Belostenčeve knjige u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primor­

ja ima naslikan grb porodice Paravić na prvoj stranici i pečat knjižnice M. Mažić u Ba­
kru. y TM

1
Dario Abram, Filološka analiza
"Gazophylaciuma" Ivana Belostenca,
seminarski rad iz kolegija Povijest hrvatskog
književnog jezika, Filozorski fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Rijeka 2012, str. 24.

2
hr.metapedia.org/wiki/Ivan_Belostenec

80
81
Srednji iliti pokratcheni katekizmus
Srednji iliti pokratcheni Knjiga Srednji iliti pokratcheni katekizmus jedna je od najranijih iz riječke tiskare Kar­
katekizmus letzky. Pisana je u obliku pitanja i odgovora, koji se odnose na osnove katoličkog uče­
S pitanjih i odgovorih izvadjen iz nja. Darovana je 1946. Gradskom muzeju Sušak, čiji je pečat otisnut na prvoj stranici.
velikoga katekizma
Znamenitu riječku tiskaru, koja je sve do 1889. zadovoljavala potrebe riječkog tiska,
Tiskara braće Karletzky pokrenuo je Čeh Lorenz Karletzky dobivši 24. srpnja 1779. dozvolu od Velikog vijeća
Rijeka Rijeke. Najstariji sačuvani tekst koji je Karletzky otisnuo jest Tassa medicamentorum,
1815. dvojezični popis lijekova na koje se plaćaju pristojbe. Tiskane su i brojne knjige pisane
papir, tisak latinskim, talijanskim, njemačkim, mađarskim i hrvatskim jezikom te propagandni i
16,5 × 10,5 cm informativni materijal gubernijalne i gradske uprave, raznih poduzeća i trgovaca te
PPMHP KPO-ZKP 17195 kazališni plakati i politički proglasi, uključujući i prve riječke novine. Najranija izdanja
knjiga vezana su uz sakralne teme, a najstarije poznato hrvatsko izdanje knjiga je Pi-
sme iz 1790. Slijede je Srednji iliti pokratcheni katekizmus 1815. i Knjixica – imen 1819.
godine.

Nakon Lorenzove smrti tiskaru je vodila njegova supruga Rosina, zatim sinovi Giuse­
ppe i Antonio, koji su se potpisivali kao braća Karletzky, a nakon njih Giuseppeov sin
Francesco te unuk Giuseppe mlađi. Tiskara je u početku bila smještena u prostorijama
isusovačkog Seminara, a kasnije u Kući Karletzky na uglu Korza i Trga Republike Hr­
vatske.1 y TP

1
Stanislav Škrbec, Riječka zvijezda
Gutenbergove galaksije, Rijeka 1995,
str. 237–262.

82
83
Libreto opere Rovilda di Messina
Libreto opere Rovilda di Messina Riječki kazališni život ili život na sceni, u različitim su razdobljima njegova, gotovo
Ivan Zajc dva i pol stoljetnog trajanja, obilježili ljudi koji su svojim znanjem, talentom i, možda
Rijeka više od svega, strašću prema toj, po svemu specifičnoj grani umjetnosti, ispisivali ka­
1859. zališnu povijest grada bogate i burne prošlosti. Povijest što se poigravala Rijekom utje­
papir, baršun, pozlata, tisak, cala je i na riječku scenu na kojoj se izmjenjuju kazališne skupine i pojedinci ostavlja­
talijanski jezik jući na tim daskama koje život znače trajan trag.
28,4 x 22,5 cm Poduzetni Giuseppe Bono 1765. gradi prvo riječko zidano kazalište, svestrani Andrija
PPMHP KPO-PZ Ljudevit Adamić fasciniran kazališnim životom Beča gradu 1805. daruje teatar ka-
kvom neima nit u Tarstu druga1, a umjetnici arhitekture Hermann Gottlieb Helmer i
Ferdinand Fellner monumentalnom arhitekturom novoga kazališta – Teatra Comuna­
le (Općinskoga kazališta) ispisuju jednu od najljepših stranica arhitekture historiciz­
ma u Rijeci.

Ipak, jedno ime, jedan lik iza čije se skromnosti i jednostavnosti krije talent prepoznat u
europskim prijestolnicama glazbe i djelo koje smo baštinili u obliku neprocjenjivo vrijed­
na glabenoga opusa, Riječane i danas čine ponosnim sugrađanima velikoga maestra.

Ivan pl. Zajc čije ime danas nosi riječka, jedna od četiriju nacionalnih kazališnih kuća,
ispisao je najsjajnije stranice riječkog glazbenog života. Naslijedivši sklonost prema
glazbi od svoga oca Ivana Nepomuka Zajca, vojnog kapelnika i učitelja gudačkih glaz­
bala te dirigenta kazališnog orkestra, Ivan pl. Zajc već sa šest godina nastupa pred
prepunim gledalištem Adamićeva kazališta. Možda je upravo taj nastup odredio bu­
dućnost mladoga Zajca koji, unatoč očevu htijenju da ga usmjeri u sigurnije odvjetnič­
ke vode, nastavlja školovanje na Konzervatoriju u Milanu. U grad u kojem je rođen i u
kojem provodi djetinjstvo, Zajc se vraća 1855. i iste godine prvi put javno nastupa u
Adamićevu kazalištu, tada Teatru Civicu di Fiume. Nedugo nakon toga postaje ravnatelj
i koncertni majstor kazališnog orkestra, a 1859. godine piše libreto za operu Rovilda di
Messina i posvećuje je Bartolu Benediktu Zmajiću, velikom županu Riječke županije.

Kao mali, vrijedan biser riječke glazbene povijesti rukopis libreta opere Rovilda di Me-
ssina Ivana pl. Zajca danas se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog
primorja Rijeka. Uvezan je u baršunaste korice sa stiliziranim zlatnim ukrasima i li­
rom, a uz njega je i pismo Ivana pl. Zajca vitezu Bartolu Benediktu Zmajiću. Libreto je
1950. Muzeju darovao unuk Bartola Benedikta Zmajića, Bartol Zmajić.2

1
Denis Nepokoj, TeataRi povijesni prizori,
PPMHPR, Rijeka 2013.

2
Denis Nepokoj, "Kazališna zbirka",
Monografija Pomorskog i povijesnog muzeja
Hrvatskog primorja Rijeka, PPMHPR,
Rijeka 2004.

84
85
Zastava Hrvatskog pjeva~kog društva
Jadranska vila
Zastava Hrvatskog pjevačkog Nakon ukinuća bakarskog municipija 1874. osamostaljuje se Trsatska općina s nase­
društva Jadranska vila ljima Sušak i Vežica. U općini izrazita hrvatskog sastava i društveni je život obilježen
J. G. Zeplichal hrvatskim domoljubljem. U to su vrijeme raširena osnivanja čitaonica, u kojima se
Sušak odvijao vrlo aktivan društveni i kulturno-prosvjetni život. Hrvatska čitaonica na Trsa­
1896. tu osnovana je 1887. godine.
drvo, bronca, svilovez, rips, Osim čitaonice djeluje i Hrvatsko pjevačko društvo Jadranska vila. Prvi je zborovođa bio
pozamanterija Anton Santini, učitelj pjevanja u Hrvatskoj gimnaziji u Rijeci. U Društvu je bilo dvadeset
144 × 118 cm pjevača. Predsjednik je bio Ante Polić, otac Janka Polića Kamova i Nikole Polića.
PPMHP KPO-PZ 3464 Jadranska vila djelovala je gotovo četvrt stoljeća i održala niz koncerata. Godine 1896.
pro­slavljena je desetogodišnjica društva i posvećena zastava – simbol Društva. Za­sta­
va je pravokutna oblika i obrubljena je resama i kićankama na krajevima. S prednje
strane, u sredini zastavnog polja nalazi se medaljon s alegorijskom kompozicijom –
djevojka s lutnjom, more, brodovi, planina. S druge strane u sredini je lutnja, lira i li­
snate grančice. Zastava je na koplje pričvršćena pozlaćenim čavlićima s imenima dona­
tora. Zastava je blagoslovljena 28. lipnja 1896. i stajala je 600 forinti. U svečanome
činu kumovale su gospođe Jelka Ružić, Virginija Bačić i Vinka Glavan.1 y TP

1
Marica Balabanić Fačini, "Priča o jednom
barjaku", Sušačka revija, 54/55, Rijeka 2005.

86
 Zastava ratnih veterana
Zastava ratnih veterana
Rijeka, 1885.
platno, vez
207 × 253 cm
PPMHP KPO-PZ 18307

Zastava je pripadala Društvu ratnih veterana (Societá militare dei veterani) Rijeke osno­
vanom 1884. godine. S jedne strane ima grb zemalja krune sv. Stjepana, tj. Ugarskog
Kraljevstva, kojem je u to doba pripadala Rijeka, a s druge je prikaz zaštitinikā grada
sv. Vida i sv. Modesta.

Ovo je izuzetno vrijedan ručni rad koji odlikuje zlatovez na svili, a uz rub su crveni i
zeleni trokutići kao simbol ugarske zastave. Društvo ratnih veterana uz potporu je
gradskog magistrata 1885. tražilo posebno odobrenje Njegova Carskog i Kraljevskog
Visočanstva Franje Josipa I. da se na njihovoj zastavi koriste carske/kraljevske ozna­
ke. Potporu su za to dobili i od riječkog guvernera Augustina Zichyja. Iz koresponden­
cije Društva, koja se čuva u Državnom arhivu u Rijeci, saznaje se da su njegovi članovi
namjeravali zastavu osmisliti tako da se upotrijebe iste boje kao i u službenoj riječkoj
zastavi: modra, tamno crvena i žuta, ali im to nije bilo odobreno. Ipak, udovoljeno je
njihovim željama da se na jednoj strani zastave izveze grb Kraljevine Ugarske. Članovi
udruge, kojih je bilo osamdesetoro, imali su pravo u svečanim prilikama nositi dijelove
vojne uniforme: kaput, košulju sa zlatnom ešarpom i lentom, ovisno o činu. Predsjed­
nik Društva bio je vitez Michelangelo Polonio-Balbi. Društvo je djelovalo do svibnja
1923. godine, kada je vlastitom voljom raspušteno uz odobrenje vlasti tadašnje Slo­
bodne Države Rijeka. y TM

87
Zastava Društva Sveti Mihovil
Zastava Društva Sveti Mihovil Zastava svetog Mihovila pripada istoimenom Pripomoćnom i poučnom društvu osnova­
Ignjat Sinčić nom 1901. u Rubešima podno Kastva.1
Rubeši Stanovnici Kastavštine, smještene sjeverozapadno od Rijeke, u drugoj su polovici 19.
1907. i početkom 20. stoljeća iskazivali visoku razinu nacionalne osviještenosti. Političke
svila, srma, šivano, vezeno aktivnosti vezane uz stjecanje nacionalnih prava odražavale su se na polju kulturnog i
106 × 133 cm svakodnevnog života: osnivale su se čitaonice i kulturno-prosvjetna društva. Čitaoni­
PPMHP MZK 142 ce su ubrzo postale središta društvenog života lokalnog stanovništva, a pod njihovim
su okriljem osnivana kulturno-prosvjetna društva, čiji je zadatak bio "gojiti i širiti na­
rodnu … pjesmu i glazbu, pjevanjem oplemenjivati srca…"2 te njegovati i promicati
hrvatski jezik i kulturu općenito.

Siromašno stanovništvo Kastavštine, orijentirano na poljoprivredu i obrtnu proi­

zvodnju, bilo je slabo obrazovano i uglavnom nepismeno, te su društva svoje djelova­
nje prije svega usmjerila na edukativne i kulturno-prosvjetne programe, kao i na fi­
nancijsko podupiranje članstva u životnim neprilikama i u slučaju bolesti i smrti. Va­
žan dio aktivnosti ipak je bio usmjeren na širenje nacionalnih ideja, a selo Rubeši
podno Kastva, u kojem je 1871. održan Prvi hrvatski tabor u Istri, predstavljalo je
plodno tlo za to.

Pod okriljem kastavske Čitaonice, osnovane 1866. godine, započelo je s radom prvo
društvo u Kastavštini, nazvano Istarska vila, sa sjedištem u Kastvu. To je potaklo osni­
vanje sličnih društava i u ostalim mjestima Kastavštine. Njihovo osnivanje i rad bili su
legalni. Društva su imala uređenu upravljačku strukturu, svoj moto te simbole, a naj­
značajniji je bila zastava.

U potrazi za identitetima koji nisu ni ugarski ni germanski veći dio motiva na zastava­
ma, i ostalim simbolima, pretkršćanskog je slavenskog podrijetla, pružajući društvi­
ma čvrst oslonac u promjenjivim vremenima druge polovice 19. stoljeća.

Na zastavi Društva Sveti Mihovil uz liru, simbol glazbe i pjesništva još iz antičkog raz­
doblja, prikazana je lipa, motiv vezan uz pretkršćansko slavensko nasljeđe, koji se če­
sto koristi s ciljem isticanja nacionalnog identiteta. Lipa je sveto slavensko drvo. Nje­
zina grančica, prema predaji, štiti od gromova i požara, simbol je prijateljstva i slobo­
de. Ona je mistično drvo života, zdravlja, snage i plodnosti.

1
Zbornik Kastavštine VII, Kastav 1999.
str. 83–89.
2 medaljoni, unutar kojih su izvezeni motivi (šestar, kutomjer, kliješta, pila, sjekira, mo­
Pravila pjevačkog i tamburaškog društva
Istarska vila u Kastvu, Opatija 1902, str. 3.
Sv. Mihovil, titular mjesne crkve po kome je društvo nazvano, prikazan je sa svojim
atributima, sukladno kršćanskoj ikonografiji, kao krilati anđeo u odjeći rimskog vojni­
ka; u jednoj ruci drži vagu, a u drugoj plameni mač. Sloga, prijateljstvo, dobronamjer­
nost – izrečeni u motu društva Jedan za sve svi za jednoga – doslovno su preneseni u
likovni jezik kroz prikaz rukovanja. Zastava ima borduru u obliku plamičaka, koji su
habsburškog podrijetla, ali sadržavaju boje hrvatske trobojnice. U uglovima se nalaze
tika i čekić) koji upućuju na lokalnu privredu. y TM

88
89
Kain ubija Abela
Kain ubija Abela
Harman Janszenz Muller po
Maarttenu van Heemskercku
Antwerpen, 1560–1570.
papir, bakrorez
210 × 248 (196 × 246) mm
sign.d.l.: H. Muller fecit /
MHeemskerck Inuen. / H. Cock
excudebat
ispod natpis pisan verzalom: *NON
OCIDES* EXOD* xx*
PPMHP KPO-LZ 3342
90
Bakrorez ili gravura grafička je tehnika u kojoj se u bakrenu ploču oštrim udubljivačem
urezuje crtež, a potom se udubljenja ispunjavaju bojom. Tehnika evoluira iz zlatarskog
obrta. Najranije su gravure proizvedene u Njemačkoj oko 1430. godine. Kao vrhunska
umjetnička forma bakrorez se pojavljuje oko 1470. godine u djelima Martina Schon­
gauera u Njemačkoj i Andree Mantegnae u Italiji. Svoj vrhunac bakrorez doživljava u
grafikama Albrechta Dürera, koji je ostao nenadmašan u izvedbi detalja i bogatstvu
nijansi. Borbom protiv reformacije povećava se potražnja za slikama u čitavome kato­
ličkom svijetu, što doprinosi razvoju grafičke produkcije.
U fundusu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka nalazi se pet
grafika otisnutih u radionici Hieronimusa (Jerome) Cocka, najistaknutijeg predstav­
nika flamanske grafičke umjetnosti u 16. stoljeću. Hieronimus (Jerome) Cock rođen je
1510. u Antwerpenu, u obitelji slikara.
Prve poduke, zajedno s bratom Matthysom Cockom, dobiva od oca Jana Wellensa de
Cocka. Primljen je 1545. godine u slikarski ceh sv. Luke. U Rimu boravi od 1546. do
1548, a nakon povratka u Antwerpenu osniva izdavačku kuću Aux Quatre Vents. Odi­
grao važnu ulogu u širenju umjetničkih djela talijanske visoke renesanse u cijeloj sje­
vernoj Europi te objavljuje grafike nastale prema djelima vodećih talijanskih slikara
(Raphael, Primaticcio i Andrea del Sarto). Od nizozemskih slikara najzastupljenija su
djela Fransa Florisa, Pietera Brueghela Starijeg, Maartena van Heemskercka i Hie­
ronymusa Boscha. U njegovoj radionici djeluju istaknuti graveri, kao što su Pieter van
der Hyden, Giorgio Ghisi, Dirck Volckertsz Coornhert, Cornelis Cort, Philippe Galle i
Herman Müller. Od 1548. do 1570. izdao je više od tisuću i sto otisaka, od kojih je
šezdeset i dva sam gravirao. Umire 1570. godine, a radionicu preuzima njegova žena.
y MCS
91
Gospa Trsatska
Gospa Trsatska Crkva Majke Božje na Trsatu stoljećima slovi kao najpoznatije hrvatsko proštenište.
nepoznati autor Slava prošteništa počiva na predaji koju prvi spominju loretski ljetopisci u 15. stoljeću,
18. stoljeće a u 17. i 18. stoljeću i trsatski historiografi Franjo Glavinić, Juraj Ksaver Marotti, Petar
papir, bakrorez Francetić, Karlo Pasconi.
48,3 × 36,3 cm U svojoj knjizi Historia Tersattana opat Franjo Glavinić navodi da je 1291. gospodar
PPMHP KPO-LZ 2185 Trsata knez Nikola I. Frankopan, sin Bartola V, kneza krčkog, hvarskog i bračkog, te
njegovo ime veže uz legendu o prijenosu Nazaretske kućice na Trsat.

Po predaji Franjo Asiški na putu za Siriju 1212. godine doživljava brodolom i prisilno
se iskrcava na kvarnersku obalu. Usnuvši, ima viziju o prijenosu Nazaretske kućice na
Trsat. Vizija se obistinila. U noći 10. svibnja 1291. na Ravnici, u blizini trsatske gradi­
ne, pojavila se Sveta kuća, koju su anđeli donijeli iz Nazareta i u kojoj je odrasla i pri­
mila Navještenje Djevica Marija. Tri godine kasnije, 10. prosinca 1294, kućica nestaje
i pojavljuje se u Loretu, u blizini Ancone. Kako bi provjerio navode predaje o prijenosu
Svete kućice, knez Nikola I. šalje u Nazaret izaslanstvo, u kojemu je i trsatski župnik
Aleksandar. Po povratku izaslanstva i potvrdi Čuda prijenosa, knez na istome mjestu
podiže kapelu, koja ubrzo postaje stjecište vjernika.

Neki autori putovanje Svete kućice povezuju uz križarske vojne, odnosno uz pad tvr­
đave Acre 1291. godine u ruke muslimana.

Vjerojatno povijesno objašnjenje prijenosa i putovanja Svete kuće povezano je s djelo­

vanjem križarskih vojni, odnosno uz pad tvrđave Acre, posljednjeg kršćanskog upori­
šta u Svetoj Zemlji, 1291. godine u ruke muslimana. Tada križari u Europu prenose
najvrednije im relikvije, među kojima su bili i ostaci Nazaretske kućice.

Zalaganjem sinova kneza Bartola VIII, Stjepana II. i Ivana V, papa Urban V, saznavši da
je prvotno Sveta kuća bila na Trsatu i sažalivši se na hrvatske hodočasnike u Loretu,
šalje iz Rima, po ocu Bonifaciju Napuljcu, apostolskom propovjedniku, čudotvornu Bo­
gorodičinu sliku, rad Svetog Luke. Slika, poznata pod nazivom Majka Milosti, zapravo je
prijenosni, putni oltarić oblikovan kao triptih. Središnji je motiv triptiha Bogorodica s
Djetetom, a na vratnicama su scene Navještenja i Raspeća, ispod kojih su prikazani sve­
ci, među kojima je i prepoznatljiv lik sv. Bartola. Prikaz tog sveca upućuje na to da je
sama slika usko povezana s ličnošću Bartola VIII. Frankapana, koji umire 1360.

Na dan Male Gospe, 8. rujna 1715. uz veliko slavlje prepošt kaptola u Novom Mestu
Juraj Ksaverije Marotti okrunio je zlatnim krunama, dobivenim od Vatikanskog stol­
nog kaptola, glave Isusa i Marije, i tako je slika Trsatska Gospa prva Marijina slika
izvan Italije okrunjena krunama iz Rima. y MCS

92
93
Dolazak cara Karla VI. u Rijeku
Dolazak cara Karla VI. u Rijeku Jedan od najranijih prikaza Rijeke sačuvan je na slici Dolazak cara Karla VI. u Rijeku
nepoznati autor 1728. godine. Slikar se poslužio naslovnom temom kako bi prikazao grad početkom
Rijeka 18. stoljeća, a to je još uvijek srednjovjekovna Rijeka, Terra Fluminis, grad utvrđen ja­
1728. kim, širokim bedemima s nizom kula ili tornjeva na istaknutim obrambenim položa­
platno, ulje jima. Gradske zidine utvrđene kulama okružene su jarkom, u koji se slijevao potok
150 × 296,5 cm Lešnjak. Između jarka i zidina bio je uzak prostor (barbakan), a iza toga prostirao se
pomerijalni teren (Pomerio), na kojemu se zbog strateških razloga nisu smjele podizati
PPMHP KPO-LZ 1774
zgrade. Na sjevernoj strani grada, na uzvisini s koje se može nadzirati obala i ušće
Rječine, uzdiže se utvrđeni kaštel. U kaštelu je živio kapetan s desetak vojnika. Kape­
tan je zapovijedao gradom i ubirao porez. Ispred grada bio je malen drveni gat, a more
je ulazilo duboko u ušće Rječine, gdje je i bila luka. U blizini grada bili su vrtovi, vino­
gradi, maslinici i oranice – posjedi riječkih građana i samostana. Do Trsatskog kaštela
i crkve vode Kružićeve stube.

Sliku je riječka općina 1889. godine otkupila od poznate senjske obitelji Tomasetovi­
ch.1 Dugo je prevladavalo mišljenje da slika prikazuje dolazak cara Josipa II. u Rijeku
13. svibnja 1775. godine. Konzervatorsko-restauratorski zahvati provedeni na slici
potvrdili su mišljenje da je Domenico Aquaroli pri restauraciji slike 1898. godine, za­
veden predajom, preko vjerojatno oštećena lika cara Karla VI. naslikao dobro mu po­
znatu fizionomiju cara Josipa II.2

1
Giovanni Kobler, Memorie per la Storia della
Liburnica città di Fiume, vol. II, Centro di
ricerche storiche –Rovigno, Trst 1978, str.
35.
2 galijom stigli u Rijeku da mu, kao podanici cara i ugarskog kralja, izraze svoju vjernost
Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Izdavački
centar Rijeka, Rijeka 1990, str. 79.
3
Igor Žic, "Dolasci vladara u Rijeku", Sušačka
revija, br. 32, Klub Sušačana, Rijeka 2001,
str. 78.
Eco del Litorale Ungarico iz 1843. godine donosi detaljan opis boravka cara Karla VI. u
Rijeci,3 što pobliže pojašnjava i okolnosti nastanka same slike. Naime car je Karlo VI.
1728. krenuo u obilazak nasljednih austrijskih zemalja kako bi se Presvijetloj kući iska­
zala posebna počast pri ustoličenju novog cara na prijestolju. Prije Rijeke car je obišao
Graz, Klagenfurt, Ljubljanu, Goricu i Trst. U Rijeku je stigao 15. rujna. Ispred kapucin­
skog samostana dočekao ga je Giovanni Tudorovich, gvardijan samostana, predavši
mu stručak cvijeća. Želio je time posvjedočiti o siromaštvu, vjerskoj ozbiljnosti i iskre­
nosti.4 Car je bio smješten u svečano ukrašenoj odaji Kaštela s pogledom na barbakan
i kapelu sv. Stjepana. Idućeg je dana, u četvrtak 16. rujna, po novoj cesti, kasnije na­
zvanoj Karolina, a koju je izgradio inženjerijski pukovnik Mattia de Waiss, car Karlo
VI. krenuo put Bakra, a potom filugom do Kraljevice. Pri povratku u Rijeku na mostu
kod Fiumare dočekali su ga predstavnici Senja i njihov dokapetan Lucancich. Oni su
i zamole ga da uđe na njihov brod. Nakon kratke plovidbe car je podijelio mornarima
200 zlatnika. Cjelodnevnom manifestacijom 17. srpnja caru je ukazan hommage naj­
vjernije Rijeke. Sljedeće jutro car je napustio Rijeku i krenuo put Trnave, gdje je i pri
dolasku konačio kod župnika Antonia Spignarolija, riječkog patricija.

4 Slika je zapravo posveta i sjećanje na čast koju je car iskazao predstavnicima Senja.
Riječka luka, Izvještaj o dolasku Karla VI. u Kako je slika otkupljena od obitelji Tomasetovich (Domazetović), može se pretposta­
Rijeku, Muzej Grada Rijeke, Rijeka 2001,
str. 322. viti da je netko iz te porodice bio među senjskim predstavnicima u Rijeci. Najvjerojat­

94
nije je riječ o Pavlu Domazetoviću, koji je zbog izuzetnih vojničkih zasluga u borbi s 5
Enver Ljubović, "Senjska uskočka i plemićka
Turcima Osmanlijama od kralja Karla VI. 21. listopada 1724. u Beču dobio austrijsko obitelj Domazetović i njihovi grbovi", Senjski
zbornik, vol. 36, Senjsko muzejsko društvo,
plemstvo i grb te ubrzo bio i promaknut u austrijskog baruna za iste zasluge.5
Gradski muzej Senj, Senj 2009.
Iako namijenjena muzeju, slika se od 1893. nalazila u prostoru Gradske vijećnice – 6
Municipija, jer u muzeju nije bilo mjesta za sliku tako velikih dimenzija.6 Od 1948. godine Iva Perčić-Čalogović, Muzej Hrvatskog
primorja, Rijeka – Zbornik, MH Zagreb 1953,
slika je ponovno dio fundusa Muzeja te je izložena u stalnom postavu. Premda ne str. 588.
prikazuje sam dolazak cara, slika svjedoči o njegovu boravku u Rijeci, ali i o sjaju neka­ 7
dašnje Rijeke.7 y MCS U Inventarnu knjiga Gradskog historijskog
muzeja – Museo storico cittadino 2. srpnja
1948. pod rednim brojem 1068 uvedena je 1
velika uljena slika Rijeke iz XVIII vijeka za koju
se navodi da je izručena iz zgrade Municipija.

95
Sve~ano proglašenje pripojenja Rijeke Ugarskoj
Svečano proglašenje pripojenja Riječki je Municipij 1895. godine kod pozna­ta
Rijeke Ugarskoj mađarskog slikara Andora Duditsa (1866–1944)
Andor Dudits naručio sliku s prikazom događaja koji je, kao
Budimpešta jedan od najznačajnijih u riječkoj povijesti,
1895. dugotrajno obilježio sudbinu grada. Riječ je o
pripojenju Rijeke Ugarskoj 1776. godine. Sli­
platno, ulje
ka je bila izložena na Milenijskoj izložbi u Bu­
231 × 322 cm
dimpešti 1896. godine. Tom se izložbom obi­
PPMHP KPO-LZ 1773
lježavalo tisuću godina od utemeljenja Ugar­
ske. Slikar je ovjekovječio sam čin čitanja po­
sebnog dekreta carice Marije Terezije kojim
ona ustanovljuje Severinsku županiju. Ta žu­
panija obuhvaća pro­stor od Karlovca do Rije­
ke s desne strane Karolinške ceste. Na taj je
način Rijeka povezana sa svojim zaleđem, što
joj je omogućilo daljnji razvoj. Županija je ad­
ministrativno podijeljena na distrikte (primor­
ski i pokupski) i niže kotareve. Kotar Rijeka
obuhvaća Rijeku, Trsat, Bakar, Bakarac i Kralje­
vicu. Županija je u svim poslovima – osim u tr­
govini, kojom upravlja Riječki gubernij – podči­
njena Hrvatskom kraljevskom vijeću. Ugarski
plemić József Mayláth Székhélyi postaje prvi
riječki guverner i župan Severinske županije
te riječki civilni kapetan. Da bi se zaštitila ra­
nije stečena prava i privilegije Rijeke, Marija
Terezija 23. travnja 1779. izdaje posebnu di­
plomu prema kojoj se grad Rijeka s kotarom
ima i nadalje smatrati odijeljeno i Svetoj kruni
Kraljevine Ugarske pridruženo tijelo tj. corpus
separatum. Međutim ukidanjem Hrvatskog
kraljevskog vijeća Rijeka dolazi pod izravnu
upravu Ugarskog namjesničkog vijeća, na te­
melju je čega Mađari i svojataju sve do sloma
Austro-Ugarske Monarhije. y MCS, TP

96
97
Sveta Lucija
Sveta Lucija O životu svete Lucije postoje samo legende. Podrijetlom je bila iz imućne sicilijanske
Jacopo Negretti, zvan Palma obitelji. Da će i sama podnijeti mučeništvo, saznala je dok je molila za majčino ozdrav­
Giovanne (Mlađi) ljenje na grobu svete Agate. Stoga je odlučila sve svoje imanje podijeliti siromasima,
Venecija što je razbjesnilo njezina zaručnika te ju je kao kršćanku prijavio vlastima, koje su je
17. stoljeće uhitile i osudile na smrt. Lucija je mučena za vrijeme cara Dioklecijana. Nisu je mogli
platno, ulje obeščastiti, pomaknuti s mjesta, niti joj je vatra naškodila. Vojnik joj je uspio bodežom
134 × 109 cm prerezati vrat, i to tek onda kad je Lucija, prihvaćajući pretkazano mučeništvo, sklopi­
la oči kako njihova svjetlost ne bi zbunjivala krvnika.
PPMHP KPO-LZ 2939
Druga legenda spominje da je Lucija sama sebi iskopala oči kako ne bi dovela u napast
mladića opčinjena njihovom ljepotom. Marija ju je zauzvrat obdarila još ljepšim oči­
ma. Zato je umjetnici prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, s pliticom, očima i,
često, nožem.

Njezini štovatelji proširili su se po Siciliji nakon petog stoljeća, a običaj štovanja svete
Lucije prenesen je i na naša područja. Zaštitnica je vida i staklara, krojača, kovača, pi­
sara, tkalaca, vratara i ratara. Uz blagdan sv. Lucije, koji se obilježava 13. prosinca,
usred došašća, povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti. Kako joj ime dola­
zi od latinske riječi lux, lucis i znači ‘svjetlo’, simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navje­
šćuje Božić kao rođendan Svjetla. Stoga se na taj dan sije pšenica da bi ozelenjela do
Božića, a zelenilom se prizivala plodnost i obilje u nadolazećoj godini. Od Svete Lucije
do Božića dvanaest je dana pa se, prema "brojanicama", mogu predvidjeti vremenske
prilike u svakom mjesecu nadolazeće godine. Na taj se dan tamjanom posvećivao stan,
djeca su bacala upaljeno drvo u potoke i rijeke i trčala kroz sela noseći baklje, vjerovalo
se da pisanjem muških imena na dvanaest papirića, koji bi se jedan po jedan otvarali
od Sv. Lucije do Božića, djevojke naposljetku mogu otkriti ime budućeg muža, a bilo je
zabranjeno rukovati šiljatim ili oštrim predmetima.1 Upravo na blagdan Svete Lucije u
primorskim je krajevima uobičajeno darivanje djece malim darovima, slatkišima i su­
him voćem, a u Jurandvoru na otoku Krku običaj je okupljenim vjernicima nakon
mise sa zvonika crkve sv. Lucije baciti maleni kruh, hlipcić.

Nakon provedenih konzervatorsko‑restauratorskih radova slika je pripisana opusu

jednog od najznačajnijih mletačkih slikara – Jacopu Palmi Mlađem.2 Iako još nije utvr­
đen njezin naručitelj, o vrijednosti narudžbe govori kako ime autora tako i skupocje­
nost upotrijebljenih pigmenata, koji upućuju na važnost i zacijelo visoku cijenu na­
rudžbe. y MCS

1
Dunja Rihtman-Auguštin, Knjiga o Božiću,
Golden marketing, Zagreb 1995, str. 27.

2
Sliku je atribuirala dr. sc. Višnja Bralić,
Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb.

98
99
Motivi iz srednjovjekovnog života
Lov na lastavice U fundusu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka čuvaju se dvije
nepoznati autor oslikane drvene ploče rustičnog izraza, ali vrlo zanimljive tematike. Jedna prikazuje
Veneto lov na lastavice pomoću diskova od ogledala s rupom u sredini, a druga prodaju mr­
početak 18. stoljeća tvih ptica. Kako su ploče bile oštećene,1 a prikazi na pločama neuobičajeni, teško je
drvena ploča, ulje bilo odrediti što uistinu predstavljaju, pa su se dosta dugo koristili pogrešni nazivi kao
što je Igra s pticama i Prodaja riba.
118 × 95 cm
PPMHP KPO-LZ 216 Iako je sam način lova pomoću ogledala još uvijek nepoznat, poznato je da su ptice bile
važan dio prehrane ljudi u srednjem vijeku, da su jeli sve što ima krila, od kokoši, patke
i purice do goluba, prepelice i lastavice. Da su se lastavice u srednjovjekovnoj Europi
Prodaja ptica
koristile u gastronomiji, svjedoči i sačuvani naziv popularnog sanmarinskog jela – la­
nepoznati autor
stavičji vratovi. Lastavičje se ulje u ljekarništvu koristilo kod liječenja široka spektra
Veneto
bolesti, od ogrebotina i modrica do reume i bolesti oka i slaba vida, a bilo je i bitan
početak 18. stoljeća sastojak magijskog recepta za nestajanje.
drvena ploča, ulje
Drvene su ploče vjerojatno služile kao drvene vratnice ugradbenog ormara, koje je
112 × 96 cm
neki venetski slikar izradio prema popularnim grafičkim predlošcima. Bile su u upo­
PPMHP KPO-LZ 217
trebi negdje na području grada Bakra te su kao dio zbirke Matije Mažića 1935. godine
otkupljene za Gradski muzej Sušak. U Gradskom muzeju u Bakru nalaze se još dvije
slike slične tematike i izrade.2 Predložak za izradu ovih ploča grafike su broj 76 i 77 iz
Venationes Ferarum, Avium, Piscium ili Lov na divlje životinje, ptice i ribe, koje je gravirao
Jan Collaert (1566–1628), a objavio Phillipus Gallaeus iz Amsterdama.

1
Konzervatorsko-restauratorske radove na
slikama izveo je Studio Restaura iz Pule
2007. godine.
2
Lana Đaković, "Dvije genre-slike iz Gradskog
muzeja Bakar", Bakarski zbornik, broj 12,
Grad Bakar, Bakar 2010, str. 97–126.
3 3. studenog 1605. y MCS
www.britishmuseum.org/research/search_
the_collection_database
Autor crteža slikar je, crtač i dizajner uglavnom poznat kao Joannes Stradanus3 (Jan
van der Straet, Giovanni della Strada, Giovanni Stradano), rođen u Brugesu 1532.
Prve je poduke dobio od oca Jana van der Straeta (umro 1535), a nakon njegove smr­
ti dvije je godine kod Maksimilijana Francka (1490–1547). Od 1537. do 1540. školuje
se u Antwerpenu kod Pietera Aertsena te 1545. postaje majstor i pridružuje se slikar­
skom cehu sv. Luke. Iste je godine preko Lyona, gdje surađuje s Corneilleom iz Lyona
(Corneille de Lyon), otputovao u Italiju. U Firenci dizajnira tapiserije za tvornicu Co­
sima de’ Medicija Arazzeria Medicea te freske i tapiserije za uređenje čuvenih građevina
Palazzo Vecchio i Villa da Poggio a Caiano, a u Rimu surađuje s Danieleom da Volterra na
dekoraciji vatikanskog Belvedera. Mnoge od njegovih tapiserija prikazuju lov te su
postale izrazito popularne. Prvu je seriju predložaka od 43 urezane ploče s posvetom
za Cosima de Medicija izradio Philip Galle 1578. godine, a ponovljeno je izdanje dopu­
njeno grafikama A. Collaerta, J. Collaerta, C. Gallea I. i C. de Mallerya te objavljeno
1596. godine.4 O popularnosti motiva svjedoče i naši prikazi, koji se pojavljuju i stolje­
će kasnije, sudeći po odjeći ženskih likova i specifičnim pokrivalima za glavu karakte­
rističnim za sam kraj 17. i početak 18. stoljeća. Joannes Stradanus umro je u Firenci

4
www.oldmasterprint.com/stradhunt

100
101
102
 Karolina Belini}
Karolina Belinić (Carolina Bellinich) rođena je 21. travnja 1791. u Rijeci kao prvorođeno Karolina Belinić
dijete iz drugog braka Franje Kranjeca (1745–1823) s Bečankom Annom Marijom rođe­ nepoznati autor
nom Stolz. Otac joj je bio imućan pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Rijeka
Voloskog, koji je od 1797. do 1806. bio britanski vicekonzul za Ugarsko primorje. Nakon 2. desetljeće 19. stoljeća
njega tu visoku dužnost obnaša sin mu Ignacije. platno, ulje
Karolina je bila udana za Andriju Belinića, kapetana gradske garde, s kojim je imala četve­ 45 × 38 cm
ro djece. Prema pisanju riječkog povjesničara Ivana Koblera, spasila je grad kad je 3. srp­ PPMHP KPO-LZ 489
nja 1813. u 9 sati i 20 minuta engleska flota, u sukobu s Napoleonovom vojskom, zapo­
čela bombardiranje Rijeke. U paničnu bijegu grad je napustila civilna vlast s gradonačel­
nikom Paulom Scarpom, ali i vojska i mnogobrojno stanovništvo. U tom metežu Ka­
rolina Belinić, ugrozivši vlastiti život, odlazi engleskome časniku i moli ga za spas grada.
Zahvaljujući njezinoj intervenciji, prisebnosti, hrabrosti i šarmu, admiral Host za­
povijeda prestanak bombardiranja grada i paljenja luke. Rijeka je spašena od većeg raza­
ranja. Za svoj je pothvat Karolina tek 1829. uspjela ishoditi priznanje kapetanskog vijeća
Rijeke, ali najveću počast odali su joj građani prozvavši je Karolinom Riječkom. y MCS

103
Quartetto
Quartetto Slika Quartetto poznata je i pod imenom Nel saloto, a zajedno s nešto ranije nastalim
Umberto Veruda slikama Duetto i Terzetto prikazuje mondeni život visokog društvenog sloja na prijela­
Trst zu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. To je razdoblje znano i pod terminom fin du
1892. siècle, odnosno la belle epoque, a karakterizira ga sveopći optimizam, razvoj novih teh­
platno, ulje nologija i znanstvenih spoznaja, pod čijim utjecajem dolazi i do novog poimanja u
140 × 180 cm umjetnosti.
sign. sred. d. U. Veruda 1892. Tipičan predstavnik tog vremena i autor ovih slika poznati je tršćanski slikar Umberto
PPMHP KPO-LZ 2338 Veruda (1868–1904).1 Nakon školovanja na Akademiji u Monacu (1886), gdje prijate­
ljuje s Carlom Wostryjem i Isidorom Grünhutom, te povremenih boravaka u Parizu,
Rimu, Berlinu i Beču Umberto Veruda vraća se u rodni grad, gdje kao vrstan crtač,
karikaturist i ilustrator, ali prvenstveno zahvaljujući svojim portretima i slikama iz
mondenog života postiže velik uspjeh.

Nakon što su izložene u galeriji Giuseppea Scholliana slike su otkupljene kako bi se

opremio ljetnikovac carice Elizabete Amalije Eugenije (1837–1898), bavarske prince­
za iz kuće Wittelsbach, supruge cara Franje Josipa I. Habsburga. Iako se Elizabeta kao
šesnaestogodišnjakinja iz ljubavi udala za Franju Josipa I, njihov zajednički život ni­
malo nije nalikovao životu iz bajke. Pod teretom dvorskog protokola i stalnom pa­
skom svekrve, carice Sofije, Elizabeta je često pobolijevala. Shrvana obiteljskim trage­
dijama, smrću dvogodišnje kćeri Sofije i sina jedinca, prijestolonasljednika Rudolfa
povlači se na Krf, gdje 1890. godine gradi vilu Achilleion, posvećenu mitskom grčkom
junaku Ahileju. Nakon njezine smrti vilu je od njezinih nasljednika 1907. otkupio
njemački car Wilchelm II, a kolekcionari su došli u posjed brojnih slika.

Sve tri slike izložene su 1922. godine na retrospektivnoj izložbi djela Umberta Verude
na venecijanskom bijenalu, i to kao vlasništvo Ottavia Schmitza iz Beča, brata pozna­
ta tršćanskog književnika Itala Sveva (Ettore Schmitz). Ottavio Scmitz bio je dugogo­
dišnji najbolji prijatelj i pokrovitelj Umberta Verude, s kojim je dijelio strast prema
umjetnosti i boemskom životu. Kako je tridesetih godina u Rijeci bila izuzetno živa
inicijativa da se umjesto postojećega Musea Civica, muzeja zavičajnog profila, osnuje
Galerija moderne umjetnosti2 nabavlja se, otkupom i donacijama, niz vrhunskih djela,
među kojima 1936. i slika Quartetto Umberta Verude. y MCS

1
Maria Masau Dan, Diego Arich de Finetti,
L’opera grafica e pittorica di Umberto Veruda,
Civico Museo Revoltella, Edizioni della
Laguna, Trst 1998.

2
Margita Cvijetinović Starac, "Zbirka slika,
grafika i skulptura", Monografija Pomorskog i
povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka,
PPMHPR, Rijeka 2004, str. 148.

104
105
Portret Ivana Minaka
Ivan Minak U fundusu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka nalaze se četiri
Michele Canzio, Tommaso Darin portreta iz obitelji Minak. Ivan Minak Antonov (Giovanni Minach, Oprič 1785 – Vo­
Rijeka losko 1866) bio je u svoje vrijeme najjači brodograditelj i brodovlasnik na kvarnerskoj
oko 1873. obali. Karijeru započinje kao pomorski kapetan putujući svojim malim jedrenjacima
platno, ulje duž jadranskih obala, prevozeći i preprodajući ulje, žito, vino i drvo. Iako je za vrijeme
napoleonskih ratova pretrpio ogromnu štetu jer su mu spaljeni svi brodovi u tršćan­
32 × 26 cm
skoj luci, do velikog bogatstva dolazi sretnim spletom okolnosti. Kada je upravo iz Si­
sign. sred. d. Canzio Darin
cilije dovezao pun brod limuna, Trst je poharala epidemija kolere koja se liječila limu­
PPMHP KPO-LZ 2661
nom. Komad limuna se prodavao za 1 gulden, čime je Ivan Minak zaradio ogromno
bogatstvo. Godine 1813. oženio se Marijom Anom Rajčić i preselio u Volosko. Marija
Ana Rajčić vlasnica je pekare u kojoj se pripremao dvopek za brodsku posadu te se
izvozio u Trst. Prvo brodogradilište Ivan Minak podiže 1820. u Preluci pored Volo­
skog, a 1832. vlasnik je škunera-brigantina Adelina, suvlasnik brodova Corrier di Me-
ssina i Mar. S vremenom ima čak 13 brodova, što vlastitih što u suvlasništvu, među
kojima su brik Ivo, brigantin Nane B., barkovi Padre, Figlio, Spirito.

Između Voloskog i Opatije, u Lipovici, Ivan Minak podiže brodogradilište 1861. U

njemu je nakon dvije godine sagradio bark Spirito. U središtu Voloskog, ispod župne
crkve podigao je nekoliko kuća, a svoju je veliku kuću u Voloskom namijenio za bolni­
cu. Iz braka s Anom Marijom Rajčić imao je sinove Josipa Frana, Ivana, Jerolima i
Benedikta i tri kćeri.1 Bio je vlasnik dijela današnjeg Pehlina koji se naziva Minakovo.

Portrete potpisuje radionica Canzio – Darin, koja se ponekad javlja i kao Canzio – Da­
rin – Beda. Iza tog potpisa stoje slikari Michele Canzio i Tomaso Da Rin, koji su razvi­
li izuzetno živu slikarsku produkciju izrađujući portrete imućnih građana i plemstva
po skoro cijeloj Europi. y MCS

1
Irvin Lukežić, Riječke glose (opaske o davnim
danima), Izdavački centar Rijeka,
Rijeka 2004.

106
107
Obiteljski portret
Obiteljski portret Jedan od rijetkih obiteljskih portreta u fundusu Muzeja, a jedini koji je naslikan prije
Leandro Basssano 19. stoljeća prikazuje mušku i žensku osobu u dobi od sedamdeset godina i djevojčicu.
Venecija Točnih podataka o podrijetlu slike nema. Najvjerojatnije je riječ o slici koja je predstav­
1601. ljena javnosti na velikoj umjetničkoj izložbi u Rijeci 1893. godine kao Portret dalmatin-
platno, ulje ske obitelji, a pripadala je imućnoj riječkoj obitelji Randić, podrijetlom iz Kostrene.
Tom prigodom izloženo je više od 400 umjetnina, uglavnom slika starih majstora, a u
103,3 × 119,2 cm
vlasništvu bogatih građanskih obitelji iz Rijeke i okolice. Slika se ponovno spominje
PPMHP KPO-LZ 2326
tek 1946. godine kao dio inventara Gradskog historijskog muzeja – Museo historico ci-
ttadino, koji je kao prvi sljednik Musea Civica djelovao kratko vrijeme nakon Drugoga
svjetskog rata.

1
Pavao Lerotić, Konzervatorsko-restauratorski
radovi na slici "Obiteljski portret" Leandra
Bassana, Hrvatski restauratorski zavod,
Zagreb 2004.
2
Sanja Cvetnić, "Portreti Leandra Bassana
u Hrvatskoj", Radovi Instituta za povijest
umjetnosti, 28, Zagreb 2004, str. 87–95.
3 Francesca Bassana. Osnovna znanja stekao je u radionici svoga oca, koju je i preuzeo
Pavao Lerotić, Obiteljski portret Leandra
Bassana iz zbirke Pomorskog i povijesnog
muzeja Hrvatskog primorja Rijeka,
konzervatorsko-resturatorski radovi,
Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb 2004.
Put same umjetnine je neizvjestan, ali da je mijenjala vlasnike, svjedoče preinake uočene
tijekom konzervatorsko‑restauratorskih radova.1 Prije radova slika nije imala nikakvih
natpisa. Radovima su detektirani naknadno preslikani natpisi i skraćivanje slike kako bi
se osigurala simetrija djela. Predočeni detalji i rekviziti nisu slučajno naslikani, oni su tu
kako bi prenijeli priču koju ćemo donekle pokušati rekonstruirati. Sliku su naručili djed
i baka za svoju unuku kako bi se ona kad odraste prisjetila kakvi su joj djed i baka bili i
koliko ljubavi su joj poklanjali. Rukavice u rukama i prsten pečatnjak na lijevoj djedovoj
ruci svjedoče o tome da je on bio imućna, ugledna i pouzdana osoba. Baka je nježna i
emotivna, a njezina bijela marama navješćuje suze i skori kraj. U centru njihova života i
slike djevojčica je koja u desnoj ruci drži karanfil, simbol čiste i nesebične ljubavi.2 Okiće­
na je biserima koji predstavljaju suze, ali su istovremeno i simboli ljepote, ljubavi i sreće.
Oko vrata nosi karakterističan nakit mediteranskog kulturnog kruga – ogrlicu od kora­
lja, koja je štiti od oluja i munja, čini i uroka, čak i napada samog vraga. Vjerovalo se na­
ime da taj nakit štiti od prirodnih i neprirodnih opasnosti te se on javlja i kao snažan
protektivni talisman za bebe i malu djecu. Nekad se koraljna ogrlica vješala o kolijevku
novorođenčeta kako bi odagnala svako zlo od djetešca, a osim kao nakit koristila se i kao
termometar budući da je pri povišenoj temperaturi mijenjala boju. Narodi koji nisu tako
lako mogli doći do koralja taj su običaj prilagodili na taj način da su u istu svrhu upotre­
bljavali običnu crvenu vrpcu. Da je u našem primjeru bila riječ o uglednoj obitelji, svje­
doče i dimenzije slike. Naime prije industrijske proizvodnje samo su se u izuzetnim
prilikama upotrebljavala rijetka i skupa platna širega tkanja, od 7 ili 8 kvarata, odnosno
110 ili 127 centimetara. Izrada slike većeg formata od jednog komada platna, bez šava
vidljiva na licu slike, bila je povlastica imućnijih naručitelja, među kojima su i naručitelji
našeg portreta dimenzija 103 × 109 cm.3
Leandro Bassano (10. lipnja 1557 – 15. travnja 1622), poznat i kao Leandro dal Ponte,
bio je talijanski umjetnik iz grada Bassano del Grappa, sin Jacopa Bassana i mlađi brat
kada je Francesco otišao u Veneciju. Nakon očeve smrti i bratova samoubojstva vodi
radionicu u Veneciji. U slikarstvu slijedi tradiciju svoga oca u realizaciji sakralnih djela,
ali je također postao poznat i kao portretist. y MCS

108
109
Giovanni de Ciotta
Giovanni de Ciotta Giovanni Ciotta rođen je 24. travnja 1824. u Rijeci kao sin bogata trgovca Lorenza i
Emanuele Gallico Adrijane Marije, kćeri A. Lj. Adamića. Svojom je političkom djelatnošću obilježio po­
Rijeka sljednja tri desetljeća 19. stoljeća. Završio je Vojnu akademiju u Beču te je sudjelovao
oko 1875. u borbama u Italiji 1848–1849, a nakon toga službovao je u garnizonima u Veroni i
platno, ulje Veneciji, gdje se sprijateljio s admiralom austrijske flote barunom Maxsimilianom von
Sterneckom i grofom Hadikom, majordomom nadvojvode Maxsimiliana. Iz vojne se
70 x 54 cm
službe povlači 1859. kao vojni inženjer. Oženio se 1863. Natalijom rođ. Zahony Ritter
sign. sred. L. E. Gallico
(1832–1895) i imali su dvije kćeri, dok je Natalija iz prvog braka s Pietrom Scarpom
PPMHP KPO-LZ 2345
imala još petero djece. Vodila je aktivan društveni život. Pisala je i objavljivala romane
na njemačkom i talijanskom jeziku. Godine 1850. izabrana je za predsjednicu riječke
podružnice Crvenoga križa, a 1867. osniva Società Pic-nic, društvo koje se bavilo do­
brotvornim radom i prikupljanjem pomoći za siromašnu djecu.

Giovani de Ciotta obnaša dužnost riječkog gradonačelnika od 1872. do 1896. Za vri­

jeme svoje uprave postavlja urbanističke temelje moderne Rijeke. Kao izrazito ener­
gična osoba pokretač je brojnih komunalnih intervencija zahvaljujući kojima Rijeka
poprima izgled modernog grada. U njegovo vrijeme gradi se novo kazalište i kompleks
zatvorene tržnice, obnavlja i proširuje Gradska vijećnica – Municipij te uređuje gradska
infrastruktura. Za svoje je zasluge odlikovan Viteškim križem Kraljevskog Ugarskog
reda sv. Stjepana, Komanderskim križem i ordenom Željezne krune III. reda cara Fra­
nje Josipa I, Ordenom komandera sv. Mauricija i sv. Lazara Savojske dinastije te Orde­
nom viteza II. klase pruskog reda s krunom. Počasni je član Trgovačke i industrijske
komore u Rijeci, predsjednik je upravnog odbora i delegacije općine, predsjednik ad­
ministrativnog savjeta Kreditne riječke banke, direktor Mađarskog akcijskog trgovač­
kog društva itd. Zbog pojačane centralizacije za vrijeme vlade Dezsőa Bánffyja dolazi
u sukob s mađarskom vlašću te se povlači s položaja guvernera. Umro je u Lovranu
1903. godine. y MCS

110
111
Andrija Ljudevit Adami}
Andrija Ljudevit Adamić Andrija Ludovik, sin Šimuna i Ane Adamić, rođen je u Rijeci 28. studenoga 1766. go­
nepoznati autor dine. O djetinjstvu, ranoj mladosti i školovanju Andrije Ljudevita Adamića zasad
Rijeka nema pisanih izvora. Pretpostavlja se da prema očevoj želji odlazi u Beč, gdje pohađa
oko 1804. trgovačke škole i vježbe u banci Frauen & Fels. Nakon školovanja započinje trgovačko
platno, ulje poslovanje u rodnom gradu, a već 1786. s ocem osniva trgovačku tvrtku Simone
Adamich e Figlio.
87 × 64 cm
PPMHP KPO-LZ 2314 S dvadeset i dvije godine, u siječnju 1788, A. Lj. Adamić stupa u brak s Elizabetom rođ.
Barčić, kćeri riječkog patricija Antona Vida Barčića. Ulazak u staru i uglednu patricij­
sku obitelj Barčić Adamiću pučaninu omogućuje pristup elitnim krugovima tadašnje
Rijeke i aktivnije uključivanje u društveno-politički i trgovački život grada.

U braku s Elizabetom ima kćeri Mariju, Elizabetu, Kristinu, Andrijanu, Reginu i Ivanu
te sinove Leopolda, Prima, Sekonda i Adama. Nakon Elizabetine smrti Adamić se
1813. ženi Bečankom Soffijom ud. Lawrence.

U razdoblju od 1799. do 1807. Adamić je vlasnik mnogih građevina, brodovlasnik, ali

i začetnik niza graditeljskih, pomorsko-trgovačkih i industrijskih podviga (nacrt no­
voga kazališta, nacrt idejnog plana nove ceste Rijeka – Brod na Kupi, pokreće promet
sirovom konopljom, trguje na veliko svom robom pristiglom na riječko tržište, držav­
ni je liferant soli, s Ivanom Krstiteljem Anderlićem osniva trgovačko društvo, traži
dopuštenje za gradnju gostionice za smještaj stotinu ljudi, daje prijedlog za osnivanje
tvornice platna za brodska jedra). Nakon višekratnih zamolbi 1802. godine A. Lj. Ada­
mić imenovan je stalnim članom Patricijskoga vijeća i uvršten u bakarske patricije.

Agilni Adamić ne miruje te 1807. u Mrzlim Vodicama od francuskog poduzetnika

Michauda otkupljuje staklanu, od tršćanskog trgovca Bartolomea Orasa građevinski
kompleks na Brajdi, gdje uređuje ljetnikovac, a od Ivana Marochinija kuću i zemljište.
Godine 1820. pokreće tvornicu za ekstrakt hrastova drva. Godine 1821. Adamić kreće
u još jedan industrijski pothvat – kupuje mlin Lučica i na lijevoj obali Rječine osniva
Tvornicu papira, koju 1827. otkupljuju Walter Crafton Smith i Charles Meynier. Akti­
van u diplomaciji, s neupitnim utjecajem u Rijeci, ali i na međunarodnom planu, Ada­
mić je 1814, nakratko, engleski konzul, a 1821, kao član deputacije, putuje u posjet
caru Franji I. u Ljubljanu.

1 Leopold i Primo, temeljem diplome od 24. lipnja 1834, uvršteni u plemićki stalež.
Marica Balabanić Fačini, "Andrija Ljudevit
Adamić – trgovac, graditelj, političar",
Adamićevo doba – Tragovi vremena, Pomorski
i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka,
Rijeka 2005, str. 25–53.
Andrija Ljudevit Adamić – čovjek čiji je život obilježila uspješna trgovačka i političko‑di­
plomatska djelatnost i koji je posebno zaslužan za kulturni napredak rodnoga grada –
preminuo je u Rijeci 30. listopada 1828. ne ostvarivši svoj san da primi toliko željeno
visoko austrijsko odlikovanja reda sv. Leopolda i da postane član ugarskoga plemstva.
Car Franjo I. dodijelio mu je ugarsko plemstvo tek nakon smrti, pa su njegovi sinovi
Govoriti o Rijeci na razmeđu stoljeća znači govoriti o Andriji Ljudevitu Adamiću – in­
ventivnu trgovcu, poduzetniku, graditelju, vizionaru i političaru – nekad najbogatijem

112
čovjeku Rijeke koji je dio vlastite osobnosti ugradio u društveni i gospodarski život grada
i u njegovoj svakodnevnici ostavio neizbrisiv trag. O Adamićevoj sveopćoj prisutnosti u
gradu tog vremena svjedoči zapis engleskog putopisca Petera Evana Turnbulla:

Donji dio grada, nadomak moru, ima dugačku i široku cestu i lijepe ulice s pobočnim odvojcima
i lijepim zdanjima. Među svima je najljepše kazalište. Ako pitate tko ga je podigao, odgovor je
Gospodin Adamich. Tko je sagradio ostale javne zgrade? Gospodin Adamich. Tko je podigao
velike privatne kuće? Gospodin Adamich. Tko je zasadio mnoštvo zelenila, tko je projektirao ove
lijepe ceste, tko je uredio lijepe obale? Tko je, ukratko, učinio sve ono što zadivljuje oko putnika
praktičnošću i ljepotom? Dobiva se samo jedan odgovor: gospodin Adamich.1 y MBF

113
Alegorija
Alegorija Pod krošnjom stabla spoznaje (mala medica), zlatne jabuke = naranče,1 u cvjetnjaku
nepoznati autor prema sjedi okrunjena djevojka s ružama u raspuštenoj kosi. Ispred nje stoji Isus i desnom joj
Marteenu de Vosu rukom pruža grančicu s trima "jabukama", a lijevom buket ruža. Lijevo i desno likovi
17. stoljeće su iz Starog zavjeta, Abraham i Mojsije kao predstavnici vjere i crkve te vojskovođa,
platno, ulje vojnici, sudac i pisar kao predstavnici države, odnosno svjetovne vlasti. Slika je u uve­
70,5 × 80 cm dena u muzejske knjige kao Alegorija ili Isus i bizantska princeza, kako ju je još 1920.
PPMHP KPO-LZ 2931 godine interpretirao Ricardo Gigante (1881–1945), konzervator i muzealac, ali i riječ­
ki gradonačelnik u dva navrata. Što se krije iza te alegorije, nije bilo baš jednostavno
dokučiti. Slika je zapravo interpretacija Pjesme nad pjesma, jedne od knjiga Svetoga
pisma Staroga zavjeta. Autorstvo se Pjesme nad pjesmama pripisuje židovskom kralj
Salamonu. Knjigu čini ciklus ljubavnih pjesama napisanih u obliku dijaloga između
zaručnice i zaručnika, ali Židovi i Kršćani vide u njima i alegoriju Božje ljubavi prema
Izraelu i Kristove ljubavi prema zaručnici Crkvi. Bog je svome jedinorođenom Sinu
predodredio prelijepu nevjestu, bez ljage i mane. I kao što je mlada zaručnica u pjesmi
bila oličenje moralne čistoće koju je prepoznao i poštivao njezin zaručnik Isus, te vri­
jednosti očekuje od svojih sljedbenika, od svoje Crkve – Nevjeste.2 Slika iz fundusa
Muzeja nastala je prema grafičkom predlošku slike Maartena de Vosa (1534?–1604).

Marten de Vos bio je učenik glasovita flamanskog slikara Fransa Florisa, nakon čije
smrti 1570. postaje najvažnijim umjetnikom u Antwerpenu. U razdoblju ekonomske
recesije i pada tržišta umjetnina zbog sukoba protestantizma i katolicizma kao izvr­
stan se crtač posvetio izradi predložaka za grafičke listove koji su se izdavali u serijama
i većoj nakladi. Prema njegovim crtežima izvedeno je oko 1600 primjeraka gravura,
vrlo cijenjenih zbog svoje živosti i tematike. Ali prema njegovim slikama i drugi su
autori izrađivali grafike. Jedno od izdanja Pjesme nad pjesmama gravirao je i objavio
1590. godine Johann Sadeler, ali naša je slika vjerojatnije nastala prema grafici nepo­
znata nam autora objavljenoj u izdanju Claesa Janszoona Visschera (1587–1652) kao
drugi otisak od njih šest u seriji (Cantica 2.1). y MCS

1
www.turismo.intoscana.it/allthingstuscany/
tuscanyarts/food-painting-uffizi/

2
www.internet-crkva.com/pozivanje-kristu/
vrt-zatvoren-i-zdenac-zapecacen/

114
115
Bogorodica s Djetetom
Bogorodica s Djetetom Jedan od najčešćih motiva u kršćanskoj umjetnosti prikaz je Bogorodice s Djetetom,
Antonio Gamberelli Rosellino, malim Isusom Kristom. Iako se lik Marije, majke s djetetom u krilu, slika još u katakom­
radionica bama, razvoj kulta prati se od 431. godine, kada je na ekumenskom koncilu u Efezu
Firenza usvojena dogmatska definicija kojom je Marija proglašena Bogorodicom (grč. Theotókos).
16. stoljeće Nekoliko je osnovnih tipova prikaza Bogorodice s Djetetom, koji se pod utjecajem pučke
gips, oslikano, pozlaćeno i monaške pobožnosti u srednjem vijeku oslobađaju u prikazu emocija te svoj puni raz­
50 × 41,8 cm voj doživljavaju u renesansi i baroku, kada umjetnost postaje osobni izričaj umjetnikova
PPMHP KPO-LZ 3236 genija.1
Još jedan je razlog velike popularnosti religioznih slika, koji svoje korijene nalazi u kršćan­
skoj filozofiji. Slika je očitovanje vjere kojom se slavi Boga i stoga je utočište vjernicima u
najtežim trenucima. Pojedini prikazi postaju posebno obljubljeni te se izrađuju njihove
replike, kao što je slučaj i s našim reljefom od gipsa. Original u mramoru izradio je Antonio
Gamberelli (Settignano 1427 – Firenca 1479), nazvan zbog svoje crvene kose Rossellino.
Bio je među najdarovitijim kiparima svoje generacije i unio je realizam u način modelacije
svojih reljefa. Zahvaljujući uspješnoj suradnji s bratom Bernardom na izradi arhitektonske
dekoracije, otvara i niz radnji (bottega) specijaliziranih za izvoz reljefa i skulptura u tehnici
cartapesta i gipsu, koje distribuiraju replike sve do početka 17. stoljeća.
Reljef prikazuje Bogorodicu kako sjedi na tronu između svijećnjaka okićenih girlandom.
U krilu nježno pridržava malog Isusa, koji u ruci drži ptičicu. Ptica je, moguće, kućni
ljubimac jer je bilo uobičajeno da se maloj djeci daju pripitomljene ptice. To je ono što
vidimo, a govori li slika još nešto? Vukući podrijetlo iz nebiblijskih priča, dijete Isus pri­
kazuje se s raznim pticama. U ovom slučaju to je češljugar (grdelin, lat. Carduelis cardue-
lis). Češljugar rado jede plodove češljike i čička, a kako se svako bodljikavo raslinje smatra
slikom Kristove trnove krune, i sam je češljugar postao omiljenim simbolom Kristove
muke, ali i Uskrsnuća.
Jedna od legendi govori da je crvena mrlja na perju češljugara nastala kada je kapnula
Isusova krv s trna koji je ptica iščupala iz njegove krune prije smaknuća.
Od antike se vjerovalo i da će bolestan čovjek ozdraviti ako pogleda češljugara u oči. Ovoj
se ptici, koja se često prikazuje uz bolesnički krevet, pripisivala zaštitnička moć i protiv
kuge. Apotropejsku ulogu reljefa pojačava i narukvica od koraljnih perli oko Isusove
ruke, koja se djeci stavljala kao zaštita od bolesti i uroka, možda i stoga što su koralji i
indikatori bolesti jer pri povišenoj temperaturi izblijede. Jeftinija varijanta takve zaštite
crveni je končić. Stoga ne čudi da su se reljefni prikazi Bogorodice s Isusom koji u ruci
drži češljugara nalazili upravo u bolnicama.
Još jedna replika istog djela nalazi se u Rijeci, u crkvi sv. Marije na Škurinjama. Nju je
nadvojvoda Karlo 1573. godine poklonio riječkoj bolnici Svetog Duha smještenoj u Sta­
1 rom gradu. Kuga je u to vrijeme bila čest gost u napučenim, zatvorenim gradovima čijim
Tomislav Zdenko Tenšek, "Teologija slike
s posebnim naglaskom na patrističko je ulicama tekla kanalizacija, a životinje su živjele zajedno s ljudima. Izvori zaraze bili su
razdoblje", Bogoslovska smotra, vol.74, br. 4, na svakom koraku, pa su si ljudi na sve moguće načine nastojali osigurati zaštitu, ozdrav­
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb travanj 2005. ljenje, a u konačnici utjehu s vjerom u život vječni. Prva datirana epidemija kuge u Rijeci

116
bila je 1599. godine, a zabilježena je u knjizi Gradskog vijeća. U to je vrijeme vjerojatno
nabavljen i reljef. Da je reljef dugo bio u upotrebi, govore brojni preslici, a preinake koji­
ma je originalna ploča prilagođena nekom novom prostoru svjedoče o seljenju reljefa i
njegovu smještaju u nekoj skučenoj niši. Nakon velike epidemije kuge početkom 16.
stoljeća sagrađena je u Starom gradu crkva sv. Roka, sveca zaštitnika od kuge i kolere.
Crkva je srušena 1912. godine. Dio crkvenog inventara Gradska je uprava otkupila za
Museo Civico, a dio su benediktinke poklonile muzeju. Reljef Bogorodice s Djetetom upi­
san je u inventarnu knjigu Gradskog historijskog muzeja iz 1947. godine pod rednim
brojem 392, ali drugim podacima ne raspolažemo. Na budućim je istraživanjima da ot­
kriju mjesto njegove upotrebe koje, u svakom slučaju, treba vezati uz pojavu kuge, odno­
sno uz nastojanja da se od nje zaštiti. y MCS

117
Rije~ka pietà
Pietà Pietà, kao talijanska izvedenica od latinskog pietas – sućut, sažaljenje ili Oplakivanje
nepoznati autor Krista, u kršćanskoj ikonografiji označuje prikaz Blažene Djevice Marije koja u krilu drži
3. četvrtina 15. stoljeća mrtvo Isusovo tijelo. Oplakivanje Kristovo tema je koja svoje izvorište ne nalazi u No­
drvo, rezbareno, tragovi polikromije vom zavjetu, nego u pučkoj tradiciji i religioznoj lirici te se, zahvaljujući humanizaciji
vis. 91,5 × 65 × 26 cm religije pod utjecajem gotičkog svjetonazora iz Bizanta, u 14. stoljeću proširila na zapad.
Prikaz je osobito popularan u gotici i renesansi kao motiv jedne od Sedam Gospinih tuga,
PPMHP KPO-LZ 570
kada se posebna pozornost posvećuje izražavanju emocija. U plastici je pietà kao motiv
njemačkog podrijetla i naziva se Vesperbild, prema latinskoj riječi vesperae u značenju
‘večernje’ (molitve u brevijaru), jer je Kristovo tijelo bilo skinuto s križa u predvečerje.
Motiv Vesperbilda javlja se oko 1320. u rajnskom području, odakle se širi po ostalim
njemačkim, češkim, francuskim i poalpskim krajevima (Slovenija, Istra, Venecija, Furla­
nija, Gornja Italija).1 Ovisno o vremenu nastanka, geografskom podrijetlu i lokalnim
sklonostima nastaje nekoliko osnovnih tipova pietà te brojne inačice.

U početku prikaz ima simboličko značenje, te najraniji prikazi imaju vedar karakter jer
predočuju djelo spasenja.2 Mrtvi Krist sjedi uspravljen u Bogorodičinu krilu, nagnute
glave, dok je lice Bogorodice bez emocija, ona je zapravo spokojna, pomirena i pokazu­
je gledatelju mrtvog Sina, koji je svojom smrću izvršio djelo otkupljenja.

U kasnijim prikazima prevladava majčina žalost, a tijelo je obilježeno znakovima pat­

nje. Sredinom 14. stoljeća mrtvo Kristovo tijelo posjednuto je u njezinu krilu dijago­
nalno, a početkom 15. stoljeća trup je vodoravan. Potkraj 15. i u 16. stoljeću Krist
klizi iz njezina krila na tlo, gdje sjedi ili leži, a Bogorodica pridržava samo Kristovu
glavu ili ramena.

Riječka je Pietá nastala pod utjecajem alpskog kulturnog kruga te se datira u treću čet­
vrtinu 15. stoljeća. Skulptura se prvotno nalazila u crkvi Uznesenja Blažene Djevice
Marije u Rijeci, a 1920. je godine prenesena u Museo civico. y MCS

1
Branko Fučić, "Bogorodica sućutna", Leksikon
ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog
kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber /
Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985, str. 169.

2
Vanda Ekl, "Riječka Pietà", Živa baština,
studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, Rijeka
1994, str. 227.

118
119
Fidelissima i indeficienter
Fidelissima Par brončanih figura u podnožju dvokrakog stubišta, koje povezuje ulazni vestibul i
ženska figura sa svjetiljkom – atrij na prvome katu, ima funkciju rasvjetnih tijela. Skulpture su oblikovane kao žen­
personifikacija Rijeke ske figure koje u rukama uzdignutima iznad glave drže po svjetiljku. Tijela su im pre­
Joseph von Kramer krivena draperijom, koja je ispod grudi pričvršćena kopčom, a pogledi usmjereni na
početak 20. stoljeća odmorište podno stubišta. Zakrivljene linije njihovih tijela zrcalno su simetrične te
staklo, mjed, bronca, lijevano tvore vizualnu i simboličku cjelinu, personifikaciju Rijeke. Svjetiljke u rukama figura
160 × 40 × 68 cm imaju po četiri sjenila u obliku čaške cvijeta; tri su cvjetne čaške otvorene i okrenute
prema dolje, dok je središnja zatvorena i okrenuta prema gore. Sjenila su izrađena od
sign. J. v. Kramer
bijelog stakla i identično su oblikovana kao ona na visećim i stropnim lusterima u
PPMHP KPO-ZGP 80
atriju Palače.

Indeficienter Skulptura uz lijevi (zapadni) krak stubišta ima na glavi lovorov vijenac, simbol besmrt­
nosti kojim su se krunili pobjednici i vladari. Antički motiv upućuje na pripadnost
ženska figura sa svjetiljkom –
personifikacija Rijeke Grada, koji je Leopold I. u grbovnici iz 1659. nazvao fidelissima, Ugarskoj kruni. Na
postolju je signatura J. v. Kramer.
Alois Majer
početak 20. stoljeća Joseph von Kramer (1841–1908)1 školovao se na minhenskoj akademiji kod prof. Wi­
staklo, mjed, bronca, lijevano edemanna te kod prof. Blaesera u Berlinu od 1863. do 1866. Autor je dviju brončanih
160 × 60 × 68 cm skulptura na temu Venere u Café Luitpold u Münchenu te stubišnih skulptura Muzeja
industrije u Keiserslauternu (u jugozapadnoj Njemačkoj), koje su uništene tijekom
sign. A. Majer
Drugoga svjetskog rata.2
PPMHP KPO-ZGP 81
Figura uz desni krak stubišta ima desnu nogu položenu na posudu iz koje istječe voda,
motiv s grba grada Rijeke istaknut natpisom indeficienter, što znači nepresušno, a od­
nosi se na stalnu odanost Grada Kruni. Na podnožju skulpture ugravirana je signatura
A. Majer.

Alois Mayer (Füssen am Lech 1855 – München 1936) školovao se, kao i Joseph von
Kramer, na Akademiji u Münchenu. Imao je ključnu ulogu u izradi memorijalnog spo­
menika princa Leopolda u Nürnbergu, bio je član Nacionalne udruge umjetnika Nje­
mačke i Udruge mihnenskih umjetnika. Za svoj rad nagrađen je Medaljom Ludviga II.
Bavarskog za znanost i umjetnost 1901. godine te srebrnom Medaljom princa Leopol­
da 1910.3

Skulpture i viseći lusteri u atriju ne nalaze se u projektnim nacrtima Alajosa Hausz­

manna, arhitekta zgrade, kao ni na fotografiji atrija iz 1896. godine, pa su najvjerojat­
nije izrađeni kasnije. Dokumenti koji bi govorili o narudžbi do sada nisu pronađeni.
1
Allgemeines Künstler-Lexikon, Frankfurt am Skulpture su 1965. uvedene u inventarnu knjigu Pomorskog i povijesnog muzeja Hr­
Main 1922, II. svezak, str. 387–388. vatskog primorja Rijeka kao dio Zbirke Guvernerova palača.
2
Nalaze se na izvornome mjestu i u izvornoj funkciji. y TM
Pfalzgalerie 1875–1975, Katalog der Gemalde
und Plastiken des 19. und 20. Jahrhunderts,
Keiserslautern 1975, str. 1–9.

3
www.de.wikipedia.org/wiki/Alois_Mayer

120
121
Bilikum u obliku kubure
Bilikum
Osredek
oko 1882.
bezbojno staklo, puhano, brušeno
dužina 42 cm, Ø cijevi 4 cm
PPMHP KPO-ZUO 14388

Bilikum označava zemljani vrč ("srabljivec", ponekad i tri zajedno spojena) ili staklenu,
srebrnu ili porculansku čašu (kupu) iz koje gost, došavši prvi put u neku kuću, ispija
piće dobrodošlice. Podrijetlo je riječi njemačko: willkommen u značenju dobrodošao.1

Bilikum u obliku kubure izrađen je u Hrvatskoj, u staklani Osredek, koja je osnovana

1839. godine u mjestu Osredek kraj Samobora. Prva vlasnica i osnivačica bila je baru­
nica Wilhelmina Kulmer. Sredinom stoljeća vlasnikom postaje Vatroslav Hafen Brädl,
češki staklar koji je u staklani od njezina osnutka. Godine 1869. staklanu kupuju za­
grebački trgovci Gamilšek i Dinghofer. Najtipičniji osredečki proizvod bio je bilikum
– čaša dobrodošlice, koji će se od običnog pokala razviti do čaše neobična oblika poput
bačvice, čizmice ili kubure. Tvornica je i u Rijeci imala svoj vlastiti dućan. Godine
1883. Gamilšek svoj udio prodaje Đuri Jakčinu. Početkom 20. stoljeća tvornica preki­
da s radom.

Bilikum koji je danas u vlasništvu Muzeja bio u posjedu Ladislava Polića (Karlovac,
29. 10. 1874 – Zagreb, 8. 11. 1927), pravnika i redovitoga profesora općeg državnog
1 prava na pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je i rektor Sveučili­
Vladimir Anić, Ivo Goldstein, Riječnik stranih
riječi, Novi Liber, Zagreb, 2000, str. 177. šta 1919/1920. te 1924/1925. y MBF

122
 Zdjela
Jedno od najznačajnijih središta proizvodnje stakla otočić je Murano s tradicijom pro­ Zdjela
izvodnje koja seže u 1291. godinu, kada su se sve radionice s venecijanske lagune zbog Murano
opasnosti od izbijanja požara preselile na taj otok. Ubrzo je ceh staklara stekao ugled 18. stoljeće
najcjenjenijih građana na otoku. O njihovu statusu govore i privilegije koje su do 14. žućkasto staklo, staklena pasta
stoljeća bile rezervirane samo za plemstvo: mogli su nositi mač, imali su imunitet od (crna, crvena, bijela), zlatni prah
kaznenih progona, njihove kćeri mogle su se udavati u najbolje plemićke kuće, ali s 15,3 × 33 cm, obod 17,9 × 22,5 cm,
druge strane pripadnici ceha nisu smjeli napuštati Veneciju. Na taj je način Mletačka Ø trbuha 21,5 cm
Republika željela zaštititi tajnu proizvodnje stakla kao izuzetno skupe i cijenjene robe. PPMHP KPO-ZUO 770
Ipak, s vremenom su mnogi staklari iz Murana, uz cijenu gubitka života i imovine,
otišli iz Murana u duge gradove po Italiji, pa naposljetku i u druge zemlje. Mnogi eu­
ropski vladari osnivali su staklane te dovodili venecijanske majstore da im izrađuju
staklo a la façon de Venise i da podučavaju domaće majstore. U početku te su manufak­
ture oponašale mletačke uzore, ali su postupno razvili svoje proizvode "na način Vene­
cije”, koje je ponekad teško razlikovati od pravog muranskog stakla.

U muranskim su se radionicama, koje su naraštajima vodile pojedine porodice, njego­

vale nenadmašne tehnike puhanja, te su nastajali proizvodi elegantnih i rafiniranih
oblika i blistavih boja. Staklari iz Murana držali su monopol na proizvodnju kvalitet­
nih staklarskih proizvoda čak nekoliko stoljeća, jer se jedino u Muranu proizvodilo
kristalno staklo, koje je još oko 1450. godine proizvodio majstor Angelo Barovier, kao
i mnogi drugi staklarski proizvodi: emajlirano staklo (smalto), staklo sa zlatnim nitima
(aventurin), višebojno staklo (millefiori), mliječno staklo (lattimo) te brojne imitacije
dragog kamenja napravljena od stakla. Venecijansko je staklo zahvaljujući svom sasta­
vu, u čijoj je osnovi bila soda, bilo "meko” staklo, te je kao takvo bilo idealno za izvijene
forme omiljene u razdoblju baroka. Nadmoć venecijanskih radionica traje cijelo 15,
16. i 17. stoljeće, a u 18. stoljeću počinje lagana dekadencija, izazvana promjenom
potrošačkog ukusa, koji se tada više okreće češkom i srednjoeuropskom staklu. y MCS

123
^eški kristal
Boca s čepom U 17. stoljeću masivni barokni oblici (reprezentativni bilikumi različitih oblika, pokali
Friedrich Egermann, radionica s poklopcem) i tehnike (brušenje, graviranje, matiranje, obojeno staklo koje imitira
Češka drago kamenje) potiskuju venecijansko staklo.1 U godinama koje su slijedile tehnika
19. stoljeće se proizvodnje stakla usavršila zahvaljujući novim postupcima i pronalascima, poput
bezbojno i obojeno staklo, brušeno, pronalaska stakla koje se moglo brusiti i rezati. Središte staklarske proizvodnje seli se
matirani staklorez u Prag, gdje rade talijanski i njemački rezači i brusači kristala. Oni svoju vještinu obra­
visina 28,5 cm, Ø podnožja 9,5 cm de kristala počinju primjenjivati na staklu.2 U Češkoj se obnavlja i razvija tehnika dvo­
strukog stakla, a u Nizozemskoj se sve više koristi ukrašavanje dijamantnom iglom.
PPMHP KPO-ZUO 21818
U 18. stoljeću vraćaju se laganiji i prozračniji oblici predmeta, koji se krajem stoljeća
Čaša
oblikuju po načelu klasične jednostavnosti i funkcionalnosti. Češki kristal (Bohemian)
postao je poznat po svom obliku i graviranju. Prva manufakturna proizvodnja stakla
Friedrich Egermann, radionica
na području Češke započela je na prijelazu iz 13. na 14. stoljeće. U 16. stoljeću eviden­
Češka
tirane su trideset i četiri tvornice. Nakon velika uspjeha u 17. i 18. stoljeću, kada su se
19. stoljeće
proširili po cijeloj Europi, početkom 19. stoljeća zbog napoleonskih ratova dolazi do
bezbojno i obojeno staklo, brušeno,
pada proizvodnje i trgovačke izolacije. Kriza nije jenjavala sve do 1815. godine. Tada,
matirani staklorez
nakon što je potpisan mirovni sporazum, europska tržišta ponovno postaju dostupna.
visina 11,5 cm, Ø podnožja 6,9 cm,
Do ponovna procvata češke staklarske industrije dolazi zahvaljujući inovativnim po­
Ø oboda 6 cm
stupcima ukrašavanja stakla, koje je izumio Friedrich Egermann. Postao je poznat po
PPMHP KPO-ZUO 21819
višebojnom staklu mramorizirane površine koja podsjeća na poludrago kamenje, tzv.
Lythialin staklu. Međutim najveći uspjeh postiže 1834. godine, kada je uveo crveno
bojanje, naime bojanje ionima bakra. Takvi bi se stakleni proizvodi potom gravirali i
rezali, što ubrzo postaje jedna od najpopularnijih metoda proizvodnje stakla u češkom
gradu Nový Bor. Rubin crvena boja, posebna tehnika rezanja i karakteristični ukrasni
elementi u obliku školjke, jelena i zamka prepoznatljiv su znak Egermann stakla, a
tradicija proizvodnje sačuvala se i do danas pod istim zaštitnim znakom. y MCS

1
www.enciklopedija.hr/

2
Transparentna ljepota: staklo iz hrvatskih
muzeja, Muzej za umjetnost i obrt,
Zagreb 2013, str. 45.

124
125
Cassapanca
Cassapanca Cassapanca je specifičan firentinski renesansni tip pokućstva namijenjen sjedenju i
Mađarska spremanju stvari. Nastala je tako što je škrinja, osnovni tip namještaja, dobila naslon
početak 20. stoljeća i rukonaslone, koji se bogato ukrašavaju. Ova je cassapanca pripadala originalnoj opre­
drvo, rezbareno, bajcano mi Guvernerove palače. Dio je kompleta koji se sastoji od stolova, komoda i cassapan-
185 × 223 × 62 cm chi koji su bili posebno dizajnirani za palaču početkom 20. stoljeća, a upisani su u in­
ventar 1906. Neorenesansni stil slijedi renesansni način uređenja prostorija, prema
PPMHP KPO-ZGP 72
kojemu se namještaj niže duž zidova, pa stoga stražnja strana nije obrađena.

Površine cassapanche ukrašene su figuralnim motivima u visokom reljefu. Valja uočiti

kompoziciju na prednjoj strani škrinje unutar ovalnog okvira i motive na vrhu naslo­
na. U ovalu je prikazana ležeća figura starca oslonjena na posudu iz koje teče voda.
Motiv, koji se u samoj palači ponavlja i na skulpturi u podnožju stubišta, preuzet je s
riječkog grba. Označava indeficienter, kako je Rijeku okarakterizirao Leopold I. U poza­
dini se nalazi prikaz Trsatske gradine izveden u plitkom reljefu. Iznad završnog friza
naslona nalazi se širok ornamentalni ukras od hrastovog lišća s plodovima. Na najvi­
šem dijelu naslona, po sredini, sjedi bjeloglavi sup s velikim razmaknutim krilima i
glavom, koja se spušta udesno prema naprijed. Klasični motivi lovora i orla, uobičajeni
na ovakvim kompozicijama, zamijenjeni su lokalnim motivima. Motiv hrasta čest je u
slavenskim zemljama Austro-Ugarske, a prikaz bjeloglavog supa predstavlja lokalnu
specifičnost.

Kada se škrinja otvori, ispod letvice kojom je učvršćeno sjedište nalazila se naljepnica.
Ona je djelomično premazana lakom za drvo, a desni dio nedostaje. Tekst je čist i
čitljiv. KIR. KORMÁNYZ... /Szoba sz. II /Leltári sz 17/értéke 800... (Guvernerova
palača / Prostorija 2 / Inventarni broj 17 / Vrijednost 800...) y TM

126
127
Stoje}i sat
Stojeći sat Iako je njihova uporaba u prošlosti bila raširena, sačuvan je mali broj satova s drvenim
nepoznati autor mehanizmom. Jedan takav sat, datiran u posljednje razdoblje njihove proizvodnje,
Njemačka (?) čuva se i u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.
18/19. stoljeće Satovi s drvenim mehanizmima počinju se izrađivati u južnoj Njemačkoj u drugoj po­
orahovina, lim, staklo, uljane boje lovici 14. stoljeća. U početku su se upotrebljavali u samostanima kao jednostavne bu­
90 × 33 × 23 cm dilice s jednom kazaljkom i zvonom, a postupno im se upotreba proširila na crkve,
PPMHP KPO-ZUO 2953 gradske vijećnice i dvorce njemačkog plemstva. Do kraja 16. stoljeća jednostavni drve­
ni satovi upotrebljavali su se u svim imućnijim kućanstvima diljem Europe. Iako ih je
većina bila proizvedena u Njemačkoj, najstariji sat s drvenim mehanizmom postavljen
je u Gradskom tornju u belgijskom gradu Gentu 1376.

Vrsta drva koja se koristila za proizvodnju satova varirala je od regije do regije. Zupčani­
ci su se u Engleskoj, Njemačkoj i Francuskoj izrađivali od hrasta, u Austriji i Švicarskoj
od drva kruške i jabuke. Također je pogodno bilo drvo cedra, breze, lijeske i šljive. Svaka
vrsta drva zahtijevala je specifičnu obradu i način sušenja, za što je bilo potrebno znanje
i iskustvo. Mehanizam se pokretao na utege, koji su bili kameni, a pričvršćivali su se
konjskom dlakom. Do 17. stoljeća drveni su se satni mehanizmi razvijali paralelno s
metalnima, ali njihova je upotreba bila raširenija jer je drvo je bilo lakše dostupno i jefti­
nije od metala. Satni mehanizam tada je bio relativno jednostavan te preciznost obrade
sitnih dijelova kakvu omogućava metal nije bila od ključne važnosti.

Brojni tehnički izumi u 18. stoljeću koji su utjecali na razvoj i poboljšanje satnih me­
hanizama nisu se mogli primijeniti na one izrađivane od drva. Zbog nemogućnosti
izrade sitnih dijelova od drva te zbog nemogućnosti mehanizacije takve proizvodnje
do sredine je 19. stoljeća zamrla izrada drvenih satnih mehanizama.1

Kućište sata koji se čuva u Muzeju vijencima je podijeljeno na tri superponirane cjeli­
ne: bazu, trup i atiku. Na tri strane baze i trupa, unutar drvenog skeleta, umetnute su
slike pejzažne tematike. Na slikama se s prednje strane nalaze prorezi kako bi se mogli
vidjeti pomični dijelovi kojima upravlja mehanizam sata. Kroz dva se pravokutna
otvora na donjoj slici očitavaju dani u tjednu i datum, a kroz segmentni otvor na gor­
njoj slici vidi se kazaljka s brojem koji označava sate, i koja se kreće duž otvora poka­
zujući minute. Unutar atike smještena je kugla koja pokazuje dan i noć. Stražnju stra­
nu kućišta zatvaraju drvena vrata, iza kojih je smješten drveni mehanizam s pogonom
na utege. Mehanizmu nedostaju zaprečnica, njihalo i zupčanik.2

1
woodenharmonies.com/a-brief-history-of-
wooden-clocks-ezp-18.html

2
Balabanić Fačini, Marica, Satovi iz fundusa
muzeja, PPMHP, Rijeka 1999, str. 73.

128
129
Kresnikova violina
Violina Dr. Franjo Kresnik (Beč 1869 – Rijeka 1943) poznati je riječki liječnik i graditelj violina.
kopija prema Guarneriju del Gesù Violina iz 1910. godine, prema ocjenama nekadašnjih, ali i današnjih vio­linista, pripada
dr. Franjo Kresnik skupini vrhunskih Kresnikovih instrumenata. U unutrašnjosti vio­line nalazi se etiketa s
Rijeka, 1910. natpisom Franciscus Kresnik fecit Tersacti anno 1910. Violina je ručno rađena od drva ja­
javor, smreka, lak, ručna izrada vora i smreke te lakirana tamnosmeđim lakom u tradiciji kremonske liuterije, koju su
utemeljili svjetski najznačajniji graditelji violina iz obitelji Amati, Stradivari i Guarneri.
57,2 × 21 × 7 cm
Kremonski način izrade violina dr. Kresnik je čitava života proučavao te o njemu pisao.
PPMHP KPO-ZK 19549
Oslanjajući se na kremonska konstruktivna načela, violine je i izrađivao.

Pri izradi violina bitno je odabrati kvalitetno drvo. Pogodnost se drva za izradu instru­
menata utvrđivala perkusijom još u šumi prilikom sječe trupaca. Odabrano bi se drvo
postupno sušilo kako bi se sačuvala njegova prirodna homogenost. Drvo ima vlastiti
ton, na što utječu njegova gustoća i volumen. Gusto i teško drvo daje više tonove.
Ploče rezonantne kutije gudaćih instrumenata također imaju svaka svoj ton. Ton
zvučnice koja se izrađuje od smreke obično je dublji od tona dna violine, koja se radi
od javora, jer smreka ima veliku homogenost i vodljivost zvuka. Pored akustičkih vio­
lina treba zadovoljiti statičke zahtjeve. Žice su napete preko konjića, koji pritišće gor­
nju ploču težinom od 10 do 12 kg, te ona mora biti dovoljne debljine i ispupčenosti
kako bi izdržala pritisak. Ispupčenost i debljina dna i zvučnice utječu na kvalitetu
tona, te je njihovo oblikovanje ključno pri izradi gudaćih instrumenata. Iz statičkih i
akustičkih razloga zvučnica je pojačana gredicom te je dušicom vezana uz dno.

Kremonski lak, koji je dr. Franjo Kresnik tijekom čitava života proučavao, priprema se
na bazi eteriničnih ulja koja sadrže velik postotak smole. Stoga je taj lak proziran,
elastičan i trajan, a nanosi se u tri sloja.1

Nakon stjecanja medicinske naobrazbe u Austriji i povratka u Rijeku dr. Franjo Kresnik
je u dobi od tridesetak godina otvorio vlastitu radionicu za izgradnju gudaćih instrume­
nata. Instrumenti koje je izgradio tijekom prvih triju desetljeća 20. stoljeća u velikoj se
mjeri oslanjaju na Guarnerija del Gesù, kojega je smatrao najvećim majstorom, a tride­
setih je godina prošlog stoljeća počeo razvijati vlastiti tip violine.

Za života je dr. Franjo Kresnik slovio za najboljeg poznavatelja kremonske liuterije.

Imao je važnu ulogu prilikom pokretanja Međunarodne škole za liuteriju u Cremoni,
koja je danas izrasla u najznačajniju školu te vrste u svijetu. Želja mu je bila pokrenuti
školu za graditelje gudaćih instrumenata na Sušaku, no plan je poremetio Drugi svjet­
ski rat, tijekom kojega je preminuo.

Violina je dio stalnog postava u memorijalnoj sobi dr. Franje Kresnika i dio je Zbirke
Kresnik. Izlagana je na povremenim izložbama, a njezina akustička svojstva prezentira­
na su i na koncertima. y TM
1
Aleksandar Ugrenović, predgovor u knjizi
dr. Franjo Kresnik, Starotalijansko umijeće
građenja gudačkih instrumenata, HSZU,
Zagreb 1951, str. 12–32.

130
131
Klavir
Klavir Instrument je, prema inventarnoj kartici, dobavljen 1947. iz Cresa te je upisan u do­
Serafin Muner kumentaciju kao spinet, uz priloženu crno‑bijelu fotografiju.
Venecija Spinet je žičani instrument s tipkama, vrsta čembala, kod kojeg se zvuk proizvodi tr­
1804. zajem žice. Uz tipku je vezana najčešće jedna žica, koja u odnosu na nju stoji pod tu­
drvo, metal pim kutom.1 Spineti mogu biti različitih oblika, malih su dimenzija pa stoga i preno­
78 × 160 × 58 cm sivi. U uporabi su od konca 15. do konca 18. stoljeća.2
PPMHP KPO-ZUO 472 Instrument iz našeg Muzeja oblikom podsjeća na spinet ili klavikord, ali ima dvije žice
na svakoj tipki i mehanizam klavira.

Kod klavirskog mehanizma zvuk se proizvodi udarcem batića odozdo, nakon čega se on
vraća u svoj prvotni položaj. Puštanjem tipke na žice se prisloni prigušnica. Mehanizam
klavikorda nije omogućavao vraćanje batića sve dok glazbenik ne podigne prst s tipke.3

1
Najstariji instrumenti s klavirskim mehanizmom nastaju oko 1770. u Engleskoj, gdje se
Zvonimir Marković, Muzički instrumenti, nazivaju Sqare piano, te u Njemačkoj gdje su znani kao Tafelklavier, a proizvode se do
Zagreb 1959, str. 92–103.
početka 19. stoljeća. Njemački su klaviri obično imali pedalu za koljeno, kojom se podižu
2 prigušnice sa žica.4 Ovaj tip instrumenta vrlo se brzo proširio čitavom Europom. Obli­
Muzička enciklopedija, JLZ, Zagreb 1963, kom i dimenzijama lako se mogao uklopiti u različite interijere te se koristio za kućno
str. 26, 27, 622.
muziciranje. Klavirski mehanizam nastavio se usavršavati, uporedo se mijenjao i oblik
3
www.squarepianos.com
rezonantne kutije te veličina klavijature.

4 Naš instrument po svom obliku i mehanizmu pripada njemačkom tipu Tafelklavira,

Rosario Profeta, Storia e letteratura degli a prema natpisu na metalnoj pločici izradio ga je Serafin Muner 1804. godine u
strumenti musicali, Firenca 1942,
str. 269–275. Veneciji. y TM

132
 Stolac – Grobni~ka sedia
Stolac – Grobnička sedia
Grobinština
19. stoljeće
hrastovina, rezbareno
93 x 41 x 34 cm
PPMHP KPO-ZUO 155

Posebno mjesto u fundusu Muzeja pripada namještaju nastalome na riječkom po­

dručju, odnosno na Grobinštini, gdje stolarstvo ima neobično dugu i bogatu tradiciju.
Prema pučkoj legendi, koju u putopisu s kraja 19. stoljeća prenosi Dragutin Franić,
počeci su stolarske djelatnosti vezane uz Martina Juretića.

(…) U Grobničkoj općini uvedeno je pučko stolarstvo, koje broji preko 150 obrtnika i njihovih
porodica, što izrađuju razne vrste pokućstva i druge stolarske tvorevine. Pripovijeda se da je
tamo zaveo stolarstvo neki Martin Juretić, koga je dozvao grof Zrinski oko godine 1660–
1700. Martin izučiv stolariju u Beču i drugim gradovima, nauči svom zanatu svih svojih 1
Dragutin Franić, S gjacima kroz Bosnu-
devet sinova, a ovi opet dalje svoje potomke, te ima i danas najveći broj stolara u Martinovu Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko
selu, prozvanom tako po svom utemeljitelju i prvom grobničkom stolaru (...).1 more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku i Hrvatsku),
Donja Tuzla 1901.
Od kraja 18. do sredine 20. stoljeća svi muški članovi obitelji Juretić u Martinovu Selu
2
i Lubarskoj bili su stolari.2 Irvin Lukežić, Grobnički biografski leksikon,
Libellus, Rijeka 1994, str. 101.
Grobnički je namještaj – a isprva se proizvodila tek posebna vrsta stolica, jednostav­
3
nih, glatkih, tesanih od punog drva, pravokutnih ili oblih naslona sa stiliziranom li­ Marica Balabanić Fačini, "Zbirka namještaja",
rom – poznat u cijelom Hrvatskom primorju, a preko Rijeke širi se i na područje Dal­ Monografija Pomorskog i povijesnog muzeja
Hrvatskog primorja Rijeka, PPMHPR,
macije. U Muzeju je pohranjeno desetak stolaca, ormar, krevet i vitrina.3 y MBF Rijeka 2004, str. 196.

133
Kabinetski ormari}
Kabinetski ormarić Namještaj je odraz sveukupne kulture stanovanja. Svaka civilizacija i kultura razvila je
Austrija ili Njemačka specifične stambene prostore, imala je svoje navike i običaje koji su određivali tipove
17. stoljeće na­mještaja i njegovo oblikovanje. Na našem području prihvaćala se moda iz sjeverne
drvo, metal, tesano, tokareno, Italije te južne Njemačke i Austrije.
rezbareno, bajcano, kovano
U 17. stoljeću kabinetski je ormarić postao luksuzni predmet kojim su se opremali
96 × 72 × 42 cm dvorovi, plemićke rezidencije, ali i građanski interijeri. Prototip se javlja u Kataloniji
PPMHP KPO-ZUO 2833 već oko 1500. – škrinjica sa sistemom ladica zatvorenih preklopnom pločom namije­
njena je pohrani pisama i dokumenata. Proizvodnja ovog tipa namještaja uskoro se
proširila u ostale dijelove Europe. Raniji primjerci još imaju preklopnu ploču na fron­
talnoj strani, ali će se tijekom vremena razviti tip ormarića zatvorena dvokrilnim vra­
tašcima. Na bočnim stra­na­ma neki su primjerci zadržali metalne okove i prihvate ka­
kvi su se nalazili i na škrinjama kako bi se ormarić mogao lakše prenositi. U duhu ba­
rokne sklonosti kolekcioniranju pro­mi­jenit će im se i namjena: služit će za pohranu
numizmatičkih zbirki te zbirki dragocjenosti i raznovrsnih kurioziteta – školjki, mine­
rala, poludragog i dragog kamenja.1 Proizvodnja kabinetskih ormarića posebno se ra­
zvila u Augsburgu, odakle najvjerojatnije potječe i naš primjerak. Kod njega se iza
dvokrilnih vrata nalazi kvadratična niša okružena s trinaest ladica raznih veličina te
šest tajnih pretinaca. y TM

1
Vera Kružić Uchytil, Barokni namještaj, MUO,
Zagreb 1985, str. 64–76.

134
135
Mor~i}i
Kalup za izradu naušnice s Izradi nakita s morčićem prethodila je izrada kalupa u pozitivu. Kalupe su zlatari sami
morčićem oblikovali od metalne legure, ovisno o tome koju su vrstu nakita htjeli izraditi. Nakit
Rijeka se izrađivao tako da se kalup utiskivao u sipinu kost kako bi se dobio negativ u koji se
2. pol. 19. stoljeća lijevalo otopljeno zlato da bi se dobio zlatni pozitiv. Na njegovu površinu nanosio bi se
metal, lijevano emajl te bi se oblikovala glava. Tako priređen model stavljao bi se peći, a potom bi se
dorađivao kako bi se dotjerali oblici. Najrašireniji tip nakita s morčićem bile su naušni­
2,1 × 0,9 × 1,1 cm
ce. U drugoj polovici 19. stoljeća razvio se raskošniji muški i ženski nakit s mnogo ra­
PPMHP KPO-ZUO 22814
zličitih varijanti prstenja, narukvica, ogrlica, privjesaka, broševa, dugmadi za rukave,
ukrasnih igala za kravatu i dekorativnog pribora za jelo.
Naušnice s morčićima
Poticaj da se morčići upotrijebe kao motiv za složenije radove došao je od austrijske
Rijeka
carice Marije Ane, supruge Ferdinanda II. Otada jednostavni motiv postaje nepresu­
2. pol. 19. stoljeća
šan izvor za luksuzan nakit kompozitnog tipa, svjedočeći tako o visokoj razini riječke
emajl, zlato, lijevano, cizelirano,
zlatarske vještine.
pečeno
vis. 15 mm Nakon prvih međunarodnih uspjeha počinje zlatno doba nakita poznata pod nazivom
moretto fiumano. Osobite zasluge za to pripadaju moretistu Agostinu Giganteu, koji se
PPMHP KPO-ZUO 3034
posvetio usavršavanju morčića. Tako oni, oblikovani njegovom izvanrednom kreativ­
nošću, postaju riječkim izvoznim proizvodom svjetske važnosti. Primjerci Giganteova
nakita nagrađivani su na međunarodnim izložbama u Parizu (1878), Szekesfekeher­
varu (1879), Trstu (1882), Budimpešti (1895), Bruxellesu (1897), Rijeci (Zlatna me­
dalja, 1899), Parizu (1900) i Londonu (Grand prix, 1906).

Jedan od posljednjih riječkih moretista Raoul Rolandi (1875–1960) Pomorskom i po­

vijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka darovao je velik broj raznovrsno obliko­
vanih kalupa morčića iz druge polovice 19. stoljeća. Njih je baštinio od riječkog zlatara
Giraldia, a nekada su pripadali nadaleko poznatoj zlatarskoj radionici Gigante.1 y TM

1
Ivana Šarić Žic, Zlatni trag, PPMHP, Rijeka
2011, str 83–88.

136
 Votivna kruna
Votivna kruna
Rijeka, 1814.
srebro, lemljeno, iskucavano,
na proboj
vis. 62 cm, Ø 46 cm
natpis: Fiume armata in massa in
difesa dell’ Austria liberata li
15. sett. 1813.
PPMHP KPO-ZUO 22881

Krajem 18. stoljeća Francuzi pod Napoleonovim vodstvom započinju osvajanje svije­
ta. Na tom putu našla im se i Rijeka. Svoju vlast u ovome gradu Francuzi uspostavljaju
1809. godine. No francuska je vlast u Rijeci bila omražena. Narod je bio napaćen stal­
nim davanjima za vojsku, regrutiranjima, brigom o brojnim vojnicima i ranjenicima
koji su bili smješteni u gradu. Povrh toga 3. srpnja 1813. engleska je armada napala
grad kako bi istjerali Francuze. Iako su francuski vojnici tada pobjegli, grad je oslobo­
đen tek dolaskom Lavala Nugenta 26. kolovoza. Borbe su u okolici trajale još neko
vrijeme, a konačno oslobođenje u Rijeci je proslavljeno 15. rujna. Iako su mnoge zgra­
de i imovina bili uništeni, građani su, oslobođenjem grada, odahnuli.

U čast konačnog oslobođenja od francuske vlasti 15. rujna 1814. u crkvi sv. Vida slav­
ljena je misa s posvetom srebrne krune u slavu čudotvornog raspela. Tom je prigodom
tiskana posebna molitva zahvale na kojoj je središnji motiv prikaz stanovnika Rijeke
kako daruju srebrnu krunu Svetom raspelu. Krunu je gradska uprava otkupila za mu­
zej 1914. godine. y TP

137
Džepni sat
Džepni sat Prije nego što se, tijekom 19. stoljeća, u Rijeci razvio urarski obrt, građani su kupovali
Isaac & JJ satove koji su u grad dolazili razvijenim trgovačkim rutama iz srednje i zapadne Euro­
Engleska pe, što svjedoči o njihovu ukusu i platežnoj moći te potvrđuje visoku razinu kulture
1. pol. 18. stoljeća ovoga prostora.1 Posebnu skupinu čine džepni satovi, koji su izumom ručnog sata
zlato, mjed, pozlata, emajl, rubin istisnuti iz uporabe.

vis. 2,5 cm, Ø 3,5 cm Naziv "džepni" ne opisuje predmet dovoljno precizno jer se sat prvotno nije nosio u
sign. Isaac & JJ / Rey džepu, već je bio pričvršćen na lanac i nosio se oko vrata ili za pasom. Tek su krajem
PPMHP KPO-ZUO 189 17. stoljeća, uvođenjem prsluka u modu, muškarci počeli sat nositi u džepu, dok su ga
žene i dalje nosile na isti način kao i dotada.

Pretpostavlja se da je džepni sat nastao smanjivanjem dimenzija stolnog sata, što su

omogućile tehničke inovacije (zaprečnica, pružni i grebenasti izjednačivač sile). Prvi
takvi satovi najvjerojatnije potječu iz Nürnberga, koji je uz Augsburg bio vodeći zlatar­
ski i urarski centar u 16. stoljeću. Cilindričan oblik njemačkih džepnih satova derivirao
je iz ondašnjih stolnih satova, samo što su bili upola tanji.

Najraniji francuski satovi bili su okrugli ili ovalni. U počektu su se izrađivali od legura
bakra, no vrlo se brzo počinju upotrebljavati plemeniti metali. Kod najranijih satova
estetska je vrijednost bila važnija od uporabne, pa se u inventarima bogataša uvijek
spominju uz nakit. Osnovne su karakteristike džepnih satova u 16. stoljeću jedna ka­
zaljka, perforirani poklopac pričvršćen šarkom te mehanizam za izbijanje punog sata

1
Marica Balabanić Fačini, Satovi iz fundusa
muzeja, PPMHP, Rijeka 1999, str. 14, 107.

2
Vesna Lovrić Plantić, Džepni sat, MUO,
Zagreb 1998, str. 1–69.

138
ili budilica. Poklopci su se perforirali radi boljeg prenošenja zvuka od mehanizma unu­
tar kučišta u vanjski prostor. Proizvodnja džepnih satova bila je koncentrirana u
Njemačkoj i Francuskoj, odakle će se u 17. stoljeću proširiti u Švicarsku i Englesku.
Najranije švicarske satove karakteriziraju emajlirani ukrasi, a engleski se u početku u
potpunosti oslanjaju na francuske i njemačke. Engleski urari vrlo su se brzo usavršili
te razvili prepoznatljiv engleski tzv. puritanski sat, koji je bio malen, ovalnoga oblika
sa staklom, izrađen od srebra bez dekoracije.

Izumom nemirnice sa spiralom 1675. satovi su postali točniji, čime je porasla njihova
uporabna vrijednost, a dekorativna je umanjena.

Godine 1704. patentirana je uporaba dragog kamenja za osovine, što je znatno

produžilo vijek trajanja mehanizma. Pravo na korištenje tog izuma do 1790. su godine
imali samo engleski urari, što je rezultiralo apsolutnom dominacijom engleskog urar­
stva sve do sredine 18. stoljeća.

Početkom 18. stoljeća, najprije u Francuskoj, čitav se brojčanik emajlira. U Engleskoj to

postaje uobičajeno nakon 1725. Istovremeno se uvodi kazaljka za minute, te su u tom
razdoblju nesrazmjerno velike oznake za minute.2 Tom razboblju engleskog urarstva pri­
pada i naš primjerak sata. Signatura se nalazi na platini. Uz sat je pronađena etiketa
urara Stefanuttija u Trstu. Moguće da je sat kod njega kupljen ili popravljan. y TM

139
Ulomak zvona s glagoljskim natpisom
Ulomak zvona s glagoljskim Crkvena zvona raširena su u Europi u kasnom srednjem vijeku. Uz veće crkve grade se
natpisom zvonici, dok manje crkve imaju iznad portala preslicu, na koju je pričvršćeno zvono.
Kastavština Zvona na preslici manjih su dimenzija od onih koja se smještaju u zvonike. Izrađuju se
16. stoljeće najčešće od bronce, lijevanjem. Često se na njima nalazi natpis na lokalnom pismu i
bronca, lijevano jeziku. Funkcija im je poziv na okupljanje i molitvu.
35 × 24 × 13 cm Ulomak je slučajno pronađen nakon Drugoga svjetskog rata ispred crkve sv. Viktora u
PPMHP MZK 1200 Kastvu, a darovan je Muzeju 2008. Sačuvana je otprilike jedna trećina zvona. Cijelo
zvono bilo je visine 47cm te promjera 32 cm. Uz donji rub fragmenta napisano je gla­
goljskim slovima veličine 3 cm "…+ LUKA + M…".

Tijekom Prvoga svjetskog rata brojna su crkvena zvona rekvirirana te rastaljena kako bi
se bronca, od koje su bila izrađena, iskoristila za izradu topova. Zahvaljujući organizira­
noj konzervatorskoj službi u Austrijskom Carstvu te osobnom zalaganju povjesničara i
arheologa dr. Antona Gnirsa, pokrajinskog konzervatora za Austrijsko primorje i Kranj­
sku, katalo­gi­zirana su sva zvona s područja Istre, uključujući i Kastavštinu. Prilikom
katalogiziranja autor je zabilježio dimenzije i težinu svakog zvona te prepisao natpise s
njih. S područja Kastva popisao je sedam crkvenih zvona, od kojih jedino ono iz crkve sv.
Viktora nosi glagoljski natpis, točnije imena evanđelista: Matej, Marko, Luka, Ivan. Da­
tirao ga je u 16. stoljeće, iako godina izrade i ime autora nisu naznačeni. Pored opisa
zvona unio je bilješku da će se ovo, kao i zvono iz crkve sv. Trojstva predati Kastvu te da
neće biti uništena.1

Sljedeći zapis vezan uz zvono iz crkve sv. Viktora donosi akademik Branko Fučić.2 On
je zabilježio postojanje crkvenog zvona na temelju kataloga A. Gnirsa, ali ga nije imao
priliku vidjeti te je naveo da je izgubljeno. Nije poznato što se sa zvonom događalo u
razdoblju od Prvoga pa do završetka Drugoga svjetskog rata, niti kako je došlo do
njegova puknuća. y TM

1
Anton Gnirs, Alte und neue Kirchenglocken,
Beč 1917, str. 84.

2
Branko Fučić, Glagoljski natpisi, JAZU,
Zagreb 1982, str. 210.

140
141
Lokot s gradskih vrata
Lokot s gradskih vrata Lokot s Gradskih vrata izrađen je od kovanog željeza i mjedi u 17. stoljeću. Njime su
17. stoljeće se zaključavala vrata Gradskog tornja, Porta al mare na južnom ulazu u grad, i to sve do
željezo, mjed, kovano 1775. godine, kada je stupila na snagu odluka da se gradska vrata više ne zatvaraju
19 × 12 × 8 cm kako bi se stanovništvu olakšalo kretanje.1
PPMHP KPO-ZUO 2381 Na ilustracijama Rijeke od 17. stoljeća nadalje s morske se strane nad ulazom u grad vidi
prizmatični toranj s krovom na četiri vode, na kojemu je postavljen sat. Ispred njega je
rov, te se u grad ulazi preko pomičnog mosta. Tijekom vremena, zahvaljujući promijenje­
nim povijesnim okolnostima i prestanku opasnosti, zidine, rov i most izgubili su svoj
strateški značaj te je rov zatrpan, most skinut, a zidine porušene. Osobito je na to utje­
calo novo urbanističko rješenje, o kojem je odlučeno nakon snažna potresa koji je grad
pogodio 1750. Tim novim uređenjem predviđena je izgradnja nove gradske četvrti Civi-
tas Nova južno od tornja – današnja ulica Korzo. Naposljetku su skinuta i vrata s Grad­
skog tornja, te je pristup gradu bio nesmetan.2

Lokot je korišten u muzejskoj igri MemoRi 2012. Ondje stoji u paru s Josipom II, koji
je donio odluku o rušenju zidina i skidanju lokota s gradskih vrata. y TM

1
Danilo Klen, ur., Povijest Rijeke, Rijeka 1988,
str. 152–154.

2
Marica Balabanić Fačini, Pod uron, PPMHPR,
Rijeka 1990.

142
 Pe~ati
Pečat Cittá di Fiume
Rijeka
1919.
metal, strojna izrada, gravirano
Ø3 cm
PPMHP KPO-PZ 1324

Pečat Istituto di credito di

consiglio nazionale Fiume
Rijeka
1919.
metal, gravirano
10 × 6 cm
PPMHP KPO-PZ 18707

Prvi svjetski rat, koji je okončan u studenom 1918. godine, uzrokovao je raspad Au­
stro-Ugarske Monarhije te je Rijeku ostavio bez vrhovne vlasti. Pored nedefini­rana
statusa grada, o čijoj se sudbini odlučuje na Versailleskoj mirovnoj konferenciji, nede­
finiran je i novčani sustav. Tako su i dalje u optjecaju bile austrougarske krune, iako
država nije postojala, ali da bi se ipak uveo neki red u lokalno financijsko poslovanje i
kontrolirao optjecaj novca, gradska uprava uvodi pečatiranje austro­ugarskih novčani­
ca. Na taj se način nastojao kontrolirati dotok tog, tada bez­vri­jedna novca i ojačati
vrijednost tzv. riječkih kruna. Tako su legalno bile u uporabi samo novčanice sa služ­
benim pečatima grada Rijeke (Cittá di Fiume) i Kreditnog zavoda talijanskog narodnog
vijeća Rijeke, koje je ujedno i upravljalo gradom. Oba pečata, koja se čuvaju u Zbirci
pečata i grbova Muzeja, služila su za ovjeru novčanica austrougarskih kruna za upora­
bu na području Rijeke. Pečati su korišteni za obilježavanje novčanica od 1918. do
1924. godine. Relativna jednostavnost okrug­log pečata grada Rijeke omogućavala je
njegovo krivotvorenje, pa je vlast morala pribjegavati i drugim metodama sprečavanja 1
krivotvorenja novčanica. U tu svrhu serijski su brojevi službeno pečatiranih novčanica Radmila Matejčić, "Krune Cittá di Fiume i
problem valute u Rijeci od godine
objavljivani u gradskim dnevnim novinama.1 y TP 1918–1924", Numizmatičke vijesti, 20/1963.

143
Maketa grada Rijeke
Maketa – plan grada Rijeke Godine 1937. u Rijeci je otvorena izložba posvećena bogatoj pomorskoj baštini Rije­
Ferruccio Jellousheg ke i Kvarnera, koju je organiziralo društvo Dopolavoro Interaziendale Marina Mercanti-
Rijeka le. Izložba je otvorena prilikom proslave Dana sv. Vida i Modesta, za­štit­nikā grada.
1937. Na izložbi su bili predstavljeni brojni modeli brodova, čiji su autori bili stari riječki
drvo, rezbareno pomorci, kao i modeli torpeda koja su se izrađivala u Rijeci te slike i fotografije s po­
morskom tematikom. Posebno je mjesto zauzimala maketa grada Rijeke. Maketu je
30 × 150 × 300 cm
PPMHP KPO-PZ 18500

1
Abbazia e la riviera del Carnaro,
XV/lipanj 1937, str. 29–30.

144
izradio inženjer Ferruccio Jellousheg, pri čemu je veliku pozornost obratio na preci­
zno predstavljanje ulica i svih gradskih zdanja.1 No maketa sadrži i neke objekte koji
su se tek planirali izgraditi te stoga daje (tada) futuristički pogled na grad. Osim desne
obale Rječine, gdje se prostirao grad Rijeka pod talijanskom upravom, prikazan je i
Sušak – grad na lijevoj obali Riječine pod upravom Kraljevine Jugoslavije. Na maketi,
zanimljivo, nije bila prikazana državna granica koja je postojala na Rječini. y TP

145
Adami}evi svjedoci
Adamićevi svjedoci Adamićevi svjedoci naziv je za kamene portrete riječkih građana. Krajem 18. stoljeća
Rijeka dao ih je izraditi i postaviti ispred svoje kuće na Fiumari Šimun Adamić. Ova galerija
kraj 18. stoljeća riječkog građanstva s kraja 18. stoljeća danas je vrijedan spomenik kulturne baštine
kamen, klesano grada, pogotovo ako se poznaje zanimljiva priča o njihovu nastanku. Šimun Adamić,
vis. cca 100 cm veletrgovac duhanom i riječki veleposjednik, silno se obogatio spretnim ulaganjima u
duhan i duhansku industriju. Priče koje su kružile uskoro su oko njegova bogatstva
PPMHP L 1944/67
splele mrežu tajnovitosti, koja je svoje uporište našla u zavisti riječkih građana. Oko
1785. godine pronio se glas da je Šimun Adamić zatajio otkriće zakopanog blaga u
crkvici sv. Martina u Martinšćici, na kojoj su se upravo tada vršili građevinski radovi,
a koje je postalo razlogom njegova nagla bogaćenja. Šimun Adamić je optužen da je
zatajio državnom eraru dati određeni dio od ukupne vrijednosti nalaza. Optužbu je
poduprlo četrnaest svjedoka, koji su ga optužili za utaju blaga. Na temelju njihova
svjedočanstva Šimun Adamić je optužen i zatvoren u komorski Kaštel u Crikvenici.

Njegov dvadesetogodišnji sin Andrija Ljudevit već je tada pokazao svoju poduzetnost.
Osobno je otišao na audijenciju k caru Josipu II. i isposlovao očevo puštanje na slobo­
du. Odmah po izlasku iz zatvora 1787. godine Adamić je započeo na najprometnijem
mjestu u gradu, uz Rječinu, graditi obiteljsku kuću, a ispred nje, uz pločnik, dao je
postaviti četrnaest stupića na kojima su bile isklesane glave četrnaest svjedoka – kle­
vetnika, kako bi bili na javnu sramotu riječkom građanstvu i gostima. y RS

146
147
Nadgrobni spomenik
Nadgrobna ploča Johanna
Nugenta i kćeri Margherite i Olge
Rijeka
2. pol. 19. stoljeća
mramor, klesano
46 × 90 cm
PPMHP KPO-PZ 17730
148
Ove nadgrobne ploče nalazile su se na zidu obiteljskog mauzoleja Nugenta u kaštelu na
Trsatu. Bilo je ukupno osam grobnica. Ploče su uklonjene prilikom restauracije kaštela
šezdesetih godina 20. stoljeća, pri čemu su vjerojatno oštećene. Začetnik ove loze Nu­
genta bio je grof Laval Nugent od Westmeatha, rođen 1777. u Ballynacornu u Irskoj.
Vojničku karijeru izgradio je u službi austrijskog cara iskazavši se u ratu protiv Napoleo­
na. Oženio se groficom Giovannom Riario-Sforzom, koja je bila u rodu s Frankopanima.
Stoga je odlučio otkupiti njihove nekadašnje posjede u Hrvatskoj. Tako kupuje dvorac
Bosiljevo, Staru Sušicu, Trsat, Dubovac, Januševac i gradi dvorac Stelnik. Ukupno je
posjedovao 14 dvoraca. Na Trsatu 1834. smješta svoju umjetničku zbirku i arheološke
nalaze s arheoloških iskapanja koje je financirao u južnoj Italiji u Minturnu. Time je za­
pravo oformio prvi muzej u Rijeci. Član je ilirskog pokreta i zaštitnik Ljudevita Gaja.
Smatrao se Hrvatom, pa su njegovi sinovi Arthur i Albert govorili hrvatski jezik. Albert
je, štoviše, slijedio očev put kao vojnik i političar te bio gorljiv ilirac i hrvatski domoljub.
Nezadovoljan zbog uvođenja apsolutizma Franje Josipa I. napustio je Hrvatsku i, dok je
boravio u majčinoj vili u Napulju, započeo je vezu sa sluškinjom s kojom je imao kćer
Anu. Najmlađi od Lavalovih sinova, Arthur također je izgradio vojnu karijeru, a bio je
poznat i u hrvatskim političkim krugovima u drugoj polovici 19. stoljeća. Zagovarao je
hrvatska prava. No obitelj doživljava financijski krah 1881. pa je Arthur prinuđen proda­
ti umjetnine, a arheološku zbirku, posredovanjem Isidora Kršnjavog, prodaje Narod­
nom muzeju u Zagrebu 1894. Nakon njegove smrti dolazi do sukoba oko nasljedstva
između Albertove kćeri Ane i njezina bratića Lavala Nugenta mlađeg, unuka Johana
Nugenta koji je stradao kod Brescie 1849. Ana je prisvojila dio Nugentovih posjeda
uključujući i Trsat. Većinu su posjeda vrlo skoro preuzeli vjerovnici, dok se Ana pretva­
rala u čudakinju koja je živjela na Trsatu do svoje smrti 1941. Dobar je dio imovine
opljačkan za njezina života te osobito po njezinoj smrti. y TP
 Nadvratnik s natpisom majstora Gašpara

Natpis je bio nadvratnik na kući Vičevića, koja se nalazila u blizini crkve sv. Vida u ri­ Nadvratnik s natpisom majstora
ječkome Starom gradu. To je jedini sačuvani kameni spomenik iz Rijeke na kome je Gašpara
glagoljski natpis. Oznaka godine 1561. na dnu latinskog teksta ispisana je glagoljskim Rijeka
slovima č.f.m.a. U glagoljici su se brojke pisale slovima, a točka je bila znak da slovo 1561.
treba čitati kao brojku. vapnenac, klesano
U prijevodu natpis glasi: 140 × 40 × 29 cm
+ 1561. dana 14 mjeseca oktobra majstor Gašpar zidar zajedno sa svojom ženom Bar­ PPMH KPO-PZ 17489
barom ovo djelo dovrši svojom rukom. Oni Bogu zahvaljuju. č.f.m.a. (1561.)

Ovo je tek mali podsjetnik na to da i grad Rijeka ima svoju glagoljsku baštinu. Ovdje
se od davnine upotrebljava glagoljica i hrvatski jezik u crkvenom, ali i javnom životu,
iako je sačuvanih spomenika malo. Službeni je jezik gradske uprave u 15. i 16. stoljeću
bio latinski, ali se u poslovanju, osobito u trgovini, upotrebljava mletački dijalekt. S
druge strane hrvatski ostaje jezik obitelji i privatnih odnosa, iako je prilično zastu­
pljen i u religijskim obredima. S vremenom talijanski postaje i jezik uprave te je i ško­
lovanje sve češće na talijanskom jeziku, koji potiskuje latinski i hrvatski, a glagoljica
sve više izlazi iz upotrebe.1 Glagoljicu zadržavaju samo crkveni redovi, pa su neki do­
kumenti nastali u pisarnici trsatskog franjevačkog samostana u 17. i 18. stoljeću još
uvijek pisani kurzivnom glagoljicom.

1
Vjekoslav Štefanić, "Glagoljica u Rijeci",
Rijeka – Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb
1963, str. 394–397.

149
Dekorativni oklop grofa Lavala Nugenta
Dekorativni viteški oklop sa Dio fundusa Zbirke oružja, vojnog pribora i militarije Pomorskog i povijesnog muzeja
štitom Hrvatskog primorja Rijeka potječe iz najstarije muzejske zbirke na području današnje
nepoznata radionica Primorsko-goranske županije, kolekcije umjetnina koju je sakupio grof Laval Nugent
Italija od Westmeatha (1777–1862), Irac koji se u austrijskoj službi proslavio kao vrstan
početak 19. stoljeća vojskovođa, posebno u ratovima protiv Napoleona. Grof Nugent je 1815. godine u
zadnjoj bitci napuljsko‑austrijskog rata porazio Napoleonova upravitelja Italije Joac­
čelik, koža, kombinirana tehnika
hima Murata. Time je bila omogućena restauracija Napuljskog Kraljevstva i povratak
178 × 60 × 30 cm (oklop)
prognanog pape Pia VII. u Rim. U znak zahvalnosti papa Pio VII. (1800–1823) nagra­
53 × 65 cm (štit)
dio je grofa Nugenta titulom rimskog princa i tom mu prilikom darovao dekorativni
PPHMP OR1
trofej oružja.

Još od antičkih vremena ustalio se ratnički običaj da se kao trofej pobjednika javno izla­
že vojna oprema i oružje poražena protivnika, ali se do 19. stoljeća sačuvala samo sim­
bolika tog pobjedničkog čina kroz izlaganje dekorativne vojne opreme i oružja izrađenih
upravo za tu svrhu. Puni viteški oklop izrađivao se da bi zaštitio cijelo tijelo ratnika i
predstavljao je vrhunac umijeća oružarskog zanata u 16. stoljeću. U kasnijim razdoblji­
ma, zbog sve šire upotrebe baruta, oklop gubi svoju zaštitnu funkciju te se postupno
reducira, ali se nastavlja s izradom njihovih jednostavnih dekorativnih kopija.

Do danas je u fundusu muzeja ostao sačuvan samo dio trofeja grofa Nugenta – par
dekorativnih viteških oklopa sa štitovima i jedna helebarda. Oklopi su izrađeni kom­
biniranom tehnikom (kovanjem, lijevanjem, jetkanjem i nitanjem) od čeličnog lima
početkom 19. stoljeća po uzoru na renesansu. Svaki je oklop sastavljen od deset zaseb­
nih dijelova kojima se prekriva gotovo cijelo tijelo, a povezani su u cjelinu pomoću
kožnog remenja pričvršćena za lim oklopa zakovicama. To su: kaciga, ovratnik, prsni
oklop sa štitnicima za bedra, oklop za leđa te po par nogavica sa šitnicima za stopala,
par oklopa za ruke i par rukavica. Uz svaki oklop izrađen je i dekorativni štit. Svi dije­
lovi oklopa ukrašeni su visoko stiliziranim zoomorfnim i fitomorfnim ornamentima.
U katalogu prikazan štit ukrašen je okrunjenim grbom, u čijem je polju prikaz mijene
sunca i mjeseca i koji čuvaju dva baziliska, zaštitni simbol kuće Nugent.1 y IM

1
Igor Žic, Laval Nugent – posljednji Frankopan,
gospodar Trsata, Centar društvenih
djelatnosti mladih, Rijeka 1992; Goroslav
Oštrić, "Nastanak i razvoj zbirki Pomorskog
i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja
Rijeka", Muzeologija, br. 33, Muzejski
dokumentacijski centar, Zagreb 1996,
str. 7–32.

150
151
Sve~ana odora baruna Vinka Zmaji}a
Menten U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka čuvaju se tri portreta
Weiner es Grunbaum članova obitelji Zmajić: baruna Bartola Zmajića Svetoivanskog, njegove supruge baru­
Budimpešta nice Ane Zmajić te njihova sina Vinka Zmajića. Na tim su portretima baruni Bartol i
2. pol. 19. stoljeća Vinko prikazani odjeveni u svečane odore husarskog tipa s paradnim sabljama.
baršun, mjed, staklo, tirkiz,
pozamanterija, filigran, tkano,
krojeno, vezeno, 51 × 86 cm
PPMHP KPO-ZO 14389

Dolama
Weiner es Grunbaum
Budimpešta
2. pol. 19. stoljeća
svileni damast, bijeli saten, svila,
pozamanterija, filigran, mjed,
staklo, tirkiz, tkano, krojeno,
vezeno, 51 × 86 cm
PPMHP KPO-ZO 14390

152
Od početka 19. pa sve do početka 20. stoljeća bilo je u modi da se visoki dr­
žavni dužnosnici odijevaju u odore izrađene u stilu konjaničkih vojnih odora
ugarskih husara iz 18. stoljeća. Takva su odijela za svečane prigode izrađiva­
na u uglednim budimpeštanskim krojačnicama te su se prodavala u komple­

153
Kravata
Budimpešta
2. pol. 19. stoljeća
svilena tkanina, čipka od zlatne
srme, tkano, kukičano
11 × 102 cm
PPMHP KPO-ZO 14393
tu s jednako ukrašenim paradnim sabljama i opasačima. Svečana odora baruna Vinka
Zmajića proizvedena je u krojačnici Wiener es Grünbaum u Budimpešti, a dio odore u
kojoj je naslikan na portretu sačuvan je u fundusu Muzeja.
Porodica Zmajić podrijetlom je iz Korčule, gdje se 1696. po prvi put spominju Vinko
Smaich i njegova žena Katarina Ragusin. Vinko III. Zmajić dolazi 1797. u Bakar. On­
dje se oženio Antonijom Medanić. Njihov je sin Bartol Benedikt Zmajić (1813–1888)
nakon završena pravnog studija radio isprva u Bakru, a potom pri riječkom Guberniju.
U razdoblju od 1852. do 1860. bio je predsjednik i inspektor Središnje pomorske obla­
sti. Osobito se zalagao za javno dobro i unapređenje zdravstvenih prilika, i to pomažu­
ći stanovništvo za vrijeme velike epidemije kolere, koja je 1855. godine zadesila Rijeku
i okolicu. U razdoblju od 1861. do 1868. obnašao je čast velikog župana Riječke župa­
nije. Zbog svojih je zasluga uzdignut u red viteza (1855) i baruna (1876) te je odliko­
van Redom viteza Željezne krune II. i III. razreda, a uz nasljednu plemićku titulu ba­
runa dodan mu je pridjevak Svetoivanski. Od 1870. godine zastupnik je u Hrvatskom
saboru i delegat u Ugarskom parlamentu. Bio je velik rodoljub, vatreni ilirac, prijatelj
bana Ivana Mažuranića i Josipa Jurja Strossmayera. Iz braka s Anom, kćeri svojega
strica Marka Antonija Zmajića, brodovlasnika iz Odese, imao je dvojicu sinova. Dok se
stariji sin Ivan (1861–1904) posvetio vojnoj karijeri, mlađi je sin Vinko (1870–1920)
poput oca studirao pravo te je potom obnašao razne dužnosti u Kotarskoj oblasti Su­
šak. Bio je kraljevski vladin povjerenik s titulom savjetnika. U razdoblju od 1913. do
1918. godine Vinko Zmajić Svetoivanski obnašao je dužnost velikog župana Modruš­
ko-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu. Za života je bio odlikovan viteškim križem
reda Franje Josipa I. i viteškim križem Leopoldova reda te komendatorskim viteškim
križem sv. Grgura.

Sablja koja je pripadala barunu Vinku Zmajiću, velikom županu modruško‑riječkom,

paradna je, bogato ukrašena sablja tipa karabela.

Paradna sablja Vinka Zmajića ima sječivo husarske konjaničke sablje s dekorativnim
elementima, a na isti su način ukrašene i drvene korice obložene purpurnim baršu­
nom. Držak je izrađen na turski način, bogato ukrašen gravurama i jetkanjem. Na gla­
vici drška aplicirano je ovalno zrno rubina u vjenčiću od manjih zrnaca tirkiza. Križni­
ca je izvedena s kraćim ravno pruženim kracima. Sprijeda se nalazi ukrasna rozeta s
tirkizom i rubinom u sredini, dok je na naličju ukras rozete u stilu neohistoricizma. Na
sječivu se nalazi ugravirani prikaz Majke Božje od Bezgrešnog začeća s ugraviranim
natpisom u kurzivu MARIA MATER DEI DETRONA HUNGARIO SUETUUM PRESITU-
UM CONFUGIO, dok je s druge strane sječiva ugraviran prikaz dvostrukoga križa s
natpisom IN HOC SIGNO VINCES/DEUS EXERCITUM BELLATOR FORTISSIME
ESTOMECUM. y IM

154
 Paradna sablja
Budimpešta
2. pol. 19. stoljeća
čelik, mjed, zlato, tirkiz, staklo,
kovano, lijevano, pozlaćeno
dužina 97 cm, dužina sječiva 78 cm
PPMHP KPO-ZO 22253/1

Korice sablje
Budimpešta
2. pol. 19. stoljeća
drvo, mjed, staklo, tirkiz, baršuno,
rezbareno, vezeno
dužina 82 cm
PPMHP KPO-ZO 22253/2

155
Sablja Vinka Tadejevi}a
Sablja karabela Sablja tipa karabela pripadala je Jakovu Tadejeviću, bakarskom pomorskom kapetanu,
Štajerska suvlasniku broda Mate, koji je 1847. godine porinut na Sušaku, i zapovjedniku bakar­
18. stoljeće ske Narodne straže.
čelik, mjed, rožina, koža, kovano, Karabela je konjanička sablja osmanskog podrijetla koja se u stoljetnim sukobima
lijevano, zakivano udomaćila na tlu srednje i jugoistočne Europe. Kasnije su takve sablje ušle u uporabu
dužina 92,5 cm (cjelina) i na području zapadnoeuropskih zemalja. Onamo dolaze zahvaljujući kontaktima s
sječivo 4 × 78 cm egipatskim mamelucima, a po njihovu se uzoru počinju proizvoditi i europske sablje.
PPMHP KPO-ZO 22070 Odlikuje ih dugačka savijena oštrica sa sječivom po cijeloj dužini konveksne strane i s
jakim hrptom s konkavne strane. Završetak je oštrice proširen i dvosjek radi lakšeg
ubadanja. Konjanici su takvim sabljama nanosili protivniku veću ranu zbog dužine
zasijecanja savijene oštrice. Oštrica sablje nosi oznake štajerskih majstora i starijeg je
podrijetla (kraj. 17. stoljeća). Međutim sablja je u cijelosti izrađena kasnije (18. stolje­
će) dodavanjem ukrasne drške na oštricu. Drška sablje posebno je stilizirana u obliku
ptičje glave, a izrađena je od rožine obložene kožom, koja je pričvršćena ukrasnim za­
kovicama, dok je križnica sablje izrađena od mjedi. y IM

156
 Ma~ s Grobnika
Mač
Sjeverna Europa (?)
sredina 13. stoljeća
čelik, mjed, kovano, inkrustirano
dužina 92,5 cm (cjelina)
dužina sječiva 73 cm
PPMHP KPO-ZO 22189

Mač pronađen početkom 20. stoljeća u blizini Majura podno grada Grobnika. Zaslu­
gom dr. Ivana Sveška 1934. godine postaje dio fundusa Gradskog muzeja Sušak. Pred­
met pripada razdoblju sredine 13. stoljeća, kada su knezovi Krčki došli u posjed Vino­
dola, a kojemu je pripadao i posjed Grobnik. Mač je prijelazna oblika. Oštrica je roma­
ničkog tipa, dok su drška i križnica oblikovani u stilu gotičkih mačeva. Po jednostav­
nosti i impozantnosti mač predstavlja vrhunac izrade srednjovjekovnog oružja. To je
teško oružje s dvosjekom, zašiljenom oštricom s čijih se obiju strana nalazi po jedan
plitak žlijeb za otjecanje krvi. Na oštrici se nazire nečitljiva kovničarska oznaka izve­
dena inkrustacijom mjedene žice. Oštrica se koristila za zasijecanje i ubadanje protiv­
nika. Na završetku trna drške nalazi se teška glavica u obliku okrugla diska, koja je
1
služila za balansiranje mača i udaranje protivnika. Križnica za pariranje štitila je ruku, Mario Kovač, Mačevi, bodeži i oružja na motki:
a izrađena je kao ravna prečka sa zadebljanim krakovima te je mogla parirati udarcu u Istri, Primorju i Dalmaciji od IX. do kraja
XVIII. stoljeća, Povijesni muzej Istre, Pula
drugog istovrsnog oružja.1 y IM 2005.

157
Rije~ki torpedo
Cijev za lansiranje torpeda Najznačajniji dio građe pohranjene u Tehničkoj zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja
Silurificio Whitehead di Fiume S. A. Hrvatskog primorja Rijeka predstavlja grupa predmeta pristiglih u muzej 1969. godi­
Rijeka ne iz riječke tvornice Torpedo. Više od stotinu predmeta, koji su nekad bili dio tako­
3. desetljeće 20. stoljeća zvanog tvorničkog muzeja (Museo del Silurificio Whitehead), danas prikazuju razvoj
željezo, čelik, mjed, bakar, strojna proizvodnje torpeda u Rijeci od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, ali i visoku razinu
izrada kvalitete proizvoda tvornice Torpedo. Među sačuvanim proizvodima tvornice Torpe­
156 × 716 cm do – poput, primjerice, torpednih motora pogonjenih na paru, prototipa žiroskopskog
motora, torpednih propelera, upaljača za bojeve glave, razgrijača torpednih motora,
PPMHP KPO-ZO 22249
upaljača bojeve glave, žiroskopskih smjernih ravnača i dubinskih sprava – izdvaja se i
lansirna cijev za torpeda, koja se nalazila na lansirnoj stanici u riječkoj tvornici. To je
posljednja cijev na parni pogon korištena na lansirnoj stanici. Danas je djelomično
restaurirana i izložena u parku muzeja.

Ispitna torpedna cijev tvornice Silurificio Whitehead di Fiume S.A. za ispaljivanje torpe­
da kalibra 451 mm sastavljena je od nekoliko različitih cijevi koje su, prema otisnutim
oznakama na određenim dijelovima, proizvedene u razdoblju između dvaju svjetskih
ratova, kada je tvornica bila u talijanskom vlasništvu. Sastoji se od cijevi za ispaljivanje
torpeda montirane od triju dijelova: glavne (stražnje) cijevi, središnje cijevi te pred­
njeg krilnog nastavka. Na stražnjem dijelu cijevi vrata su za ubacivanje torpeda s ne­
potpuno sačuvanim priključcima na pneumatske pumpe. Iznad priključaka nalazi se
nepotpun mehanizam za ispaljivanje s djelomično očuvanim okidačem. S bočnih se
strana nalaze spremnici za stlačeni zrak, a na lijevom je spremniku priključak s venti­
lom i cijev koja povezuje spremnik s mehanizmom za ispaljivanje. Cijela je konstruk­
cija vezana polukružnim nosačem u podnožju, na čijoj se prednjoj i stražnjoj strani
nalaze kotači za okretanje cijevi po horizontali. Ispod nosača rotacijsko je podnožje,
kojim se zakretalo cijev u stranu pod kutom od maksimalno 60 stupnjeva. Naknadno
je prilikom restauratorsko-konzervacijskih radova dodano pravokutno metalno po­
stolje za drvene postamente.

Idejni tvorac torpeda bio je kapetan Giovanni Biagio Luppis (Ivan Vlaho Vukić), koji je
patrolirajući obalom sjevernog Jadrana na austrijskoj fregati Bellona nakon poraza au­
strijske mornarice u ratu protiv Italije 1860. godine razmišljao o praktičnu i djelotvor­
nu načinu obrane obale pri eventualnom napadu talijanske flote. Tako je došao na ideju
o novom oružju – spasitelju obale – ekplozivnoj brodici pogonjenoj satnim mehaniz­
mom s brodskim vijkom kojom bi se moglo upravljati s obale i potapati neprijateljske
brodove. Već iste te godine prvi je model svojeg izuma uspio predstaviti tehničkom
povjerenstvu austrijske ratne mornarice. Iako je izum bio ocijenjen kao zanimljiv, zbog
nepogodna pogona i upravljanja nije bio prihvaćen. Od 1861. Luppis bezuspješno po­
kušava unaprijediti svoj izum, no tek kada je posredstvom Giovannija Ciotte 1864.
uspio ostvariti suradnju s vrlo sposobnim engleskim inženjerom Robertom Whitehea­
1 dom, voditeljem riječke Ljevaonice metala (Fonderia mettali, kasnije Stabilimento tecnico
Riječki torpedo – prvi na svijetu, ur. Ervin
Dubrović, Muzej grada Rijeke, Rijeka 2010.
fiumano), počinje se ostvarivati efikasna inačica Luppisove ideje. Whitehead je uspio

158
izraditi potpuno novu napravu nazvanu minenschiff (brod mina). Kasnije je zbog svojeg oblika, koji podsjeća na ribu, brod
mina nazvan torpedo, prema tropskoj ribi drhtulji. Prednji dio torpeda bio je ispunjen pamučnim eksplozivom, dok se u
stražnjem dijelu nalazio dvocilindrični motor pogonjen komprimiranim zrakom. Pokretan propelerom, torpedo se kretao
ispod površine vode pomoću dubinske sprave, Whiteheadova izuma koji se držao u najvećoj tajnosti. Za reguliranje su smje­
ra kretanja torpeda kasnije korišteni žiroskopski smjerni ravnači, koji su povećavali efikasnost pri gađanju te su se razvijala
različita nova pogonska rješenja.

Whiteheadov je torpedo za testiranja godine 1866. u riječkom zaljevu zadovoljio zahtjeve ratne mornarice te je 1867. zapo­
čela njegova proizvodnja. Prvi je kupac bila austrijska mornarica, ali se Whiteheadov torpedo, prvi upotrebljiv torpedo,
prodavao diljem svijeta. Unosan posao prodaje oružja donio je bogatstvo obitelji Whitehead, a obiteljska je tvornica postala
mjesto na kojem su se provodila i razna znanstvena istraživanja te su postignuta važna otkrića na polju akustike i aerodina­
mike. Whitehead je tvornicu 1905. pretvorio u dioničko društvo, a 1906. većinu dionica kupuju britanske firme. Od 1912.
do 1914. u suradnji s ratnim mornaricama i vladama drugih zemalja otvaraju se pogoni za proizvodnju Whiteheadovih tor­
peda u Woolwichu i Weymouthu u Velikoj Britaniji, La Speziji i Napulju u Italiji, u Saint Tropezu u Francuskoj, Newportu u
SAD-u te Odessi u Carskoj Rusiji. Za Prvoga svjetskog rata proizvodnja je u tvornici zamrla, a tvornica je 1915. godine bila
bombardirana. Tvornica je propadala sve do 1924. godine, kada je proglašen bankrot. Riječka postrojenja dobila su novog
vlasnika dolaskom brodograditeljske obitelji Orlando iz Livorna. Uz potporu talijanske vlade oni ponovno pokreću proi­
zvodnju, koja se održala do kapitulacije Italije 1943. godine. Za Drugoga svjetskog rata tvornica je ponovno stradala u save­
zničkim bombardiranjima. Njezine strojeve Nijemci postupno demontiraju i odvoze u Njemačku, a postrojenja miniraju. Po
završetku rata počela je obnova pogona tvornice te je tvornica Torpedo 1947. godine započela proizvodnju prvih dizel mo­
tora u tadašnjoj Jugoslaviji. Vojni pogon tvornice proizvodio je torpeda do sredine 1960-ih godina. Tvornica je 1990-ih go­
dina pala u stečaj te je prestala s radom. 1 Od starih je pogona ostala stajati lansirna stanica za testiranje torpeda, kao prepo­
znatljiv, ali potpuno zapušten i neiskorišten spomenik grada. y IM

159
Rije~ki i bakarski papirni novac
Bon od 5 karantana
Rijeka, 1848.
papir, tiskano
10 × 7 cm
PPMHP KPO-NZ P27
Bon od 10 karantana
Rijeka, 1848.
papir, tiskano
10 × 7 cm
PPMHP KPO-NZ P28
Bon od 3 karantana
Rijeka, 1849.
papir, tiskano
10 × 7 cm
PPMHP KPO-NZ P29
5 krajcara u srebru
Gradsko-kotarska peneznica u
Bakru, 1849, 1. emisija
papir, tiskano
7,6 × 10,6 cm
PPMHP KPO-NZ P22
5 krajcara u srebru
Gradsko-kotarska peneznica u
Bakru, 1849, 2. emisija
papir, tiskano
7 × 10 cm
PPMHP KPO-NZ P23
Numizmatički materijal, danas pohranjen u Numizmatičkoj zbirci Pomorskog i povi­
jesnog muzeja Hrvatskog primorja, prikuplja se od nastanka ideje o osnivanju muzeja
u Rijeci 1875. te je uz prirodoslovnu i arheološku građu činio okosnicu prvog postava
Musea Civica, ustanovljena 1893. godine. Uz lijevane i kovane novce, koji su najbrojni­
ji i koji pokrivaju razdoblje antike pa sve do 20. stoljeća, u Zbirci se čuva i drugi razno­
vrsni mumizmatički materijal – medalje, plakete, žetoni, pasje značake, papirni novac
i vrijednosnice. Osim numizmatičkog materijala sakupljena darivanjem i otkupima u
Zbirci se čuvaju i brojni arheološki nalazi novca.1
U kriznim, ratnim i poratnim vremenima, kada je u prometu nedostajalo državnog
novca, kao i u trenucima neriješene državne pripadnosti Rijeke gradske su vlasti pri­
bjegavale tiskanju vlastita papirnog novca. U Numizmatičkoj zbirci muzeja sačuvani
su rijetki primjerci komunalnog novca (bonovi) koji su izdavale gradske vlasti, ali i
drugi papirni novac koji nosi riječka obilježja. Osim predmeta koji se ubrajaju u riječku
numizmatiku u Zbirci se čuvaju primjerci novčanica koje su izdavale ili ovjeravale i
druge lokalne jedinice.
Za vrijeme austrijske uprave na području Rijeke osim papirnog i kovanog novca velikih
nominala u prometu se upotrebljavao i sitan kovani novac. Novčarska kriza zahvatila je
1848. godine cijelu tadašnju Monarhiju, pa tako i Rijeku. Kriza se među ostalim očitova­
la i u nedostatku sitnog kovanog novca u prometu, pa je gradska uprava nastojala riješi­
ti problem stavljanjem u optjecaj gradskog papirnog novca, bonova malih apoena zvanih
karantan (tal. carantan, njem. kreuzer, hrv. krajcar, križar). Naredbu o tiskanju novčanica
potpisao je gradski potkapetan Agostino Tosoni (1804–1856), a tiskane su u riječkoj ti­
skari braće Karletzky na papiru riječke tvornice papira Smith & Meynier. Izdavane su u tri
emisije (1848, 1849, 1950) u nominali od 3, 5 i 10 karantana, a bile su u optjecaju do
1853. godine, kada je prefekt grada barun Kellersberg naredio njihovo povlačeje iz pro­
meta. U promet je bilo stavljeno otprilike 200000 novčanica u vrijednosti tadašnjih
16500 forinti, ali je malo primjeraka ostalo do danas sačuvano.2
Iz istog razdoblja u kojem se javljaju riječki karantani ostao je sačuvan i rijetki papirni
novac Gradsko‑kotarske peneznice u Bakru. Odlukom uprave grada Bakra 1849. godi­
ne stavljene su u promet u dvije emisije komunalnog (gradskog) papirnog novca u
apoenima od 3, 5, i 10 krajcara u srebru. Na tim se jednostranim novčanicama nalazi
i prikaz grba grada Bakra iz tog razdoblja.3
Riječke karantane i bakarske krajcare bilo je lako krivotvoriti, o čemu svjedoče i saču­
vani sudski spisi o procesu protiv vlasnika tiskare Karletzky, Karla, kojeg se teretilo da
je prilikom njihova tiskanja određeni broj novčanica krivotvorio. Krivotvorenje novca
česta je pojava, koje nije bio pošteđen ni riječki novac, a s tim se fenomenom susreće­
mo i u kasnijim razdobljima riječke povijesti. y IM

160
 1
Željka Cetinić, "Iz povijesti Numizmatičke
zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja
Hrvatskog primorja Rijeka", Muzeologija, br.
33, Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb
1996, str. 32–49; Ivo Mileusnić, "Rimski
republikanski novac iz Numizmatičke zbirke
PPMHPR", Acta numismatica – Zbornik
radova 6. međunarodnog numizmatičkog
kongresa u Hrvatskoj, Zadar 26–29. rujna
2010, Hrvatsko numizmatičko društvo,
Rijeka 2011, str. 245–259.

2
Julijan Dobrinić, Corpus notarum
pecuniariarum fluminense – Riječki novci,
Dobrinić&Dobrinić, Opatija 1997, kat. br. 1;
Julijan Dobrinić, Riječka numizmatika: riječki
novci i novci s riječkim obilježjima 1848.–2002,
Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2005, str. 14–15.

3
Irislav Dolenc, Hrvatska numizmatika od
početaka do danas, Prvi bankovni muzej
Privredne banke Zagreb, 1993.

161
Rije~ke krune i papirni novci
1 kruna – Città di Fiume Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. go­
Die Österreichisch-ungarische Bank dine po drugi se put u upotrebi javlja riječki papirni novac. Nekadašnju državnu valu­
Beč, 1916. tu (austrijske krune) bilo je potrebno čim prije zamijeniti novom, ali je u tom prijela­
Istituto di credito del Consiglio znom razdoblju bilo potrebno naći privremeno sredstvo plaćanja. Brojne su se gradske
nazionale, Rijeka, 1919. uprave odlučile da se austrijske krune, čija je količina na tržištu u ratno vrijeme znatno
papir, tiskano, 6,8 × 11,3 cm porasla, vrate u optjecaj ovjerovljene gradskim pečatima. Na području grada Rijeke od
PPMHP KPO-NZ 22002 1919. godine postupak ovjerovljavanja provode Narodno vijeće (Consiglio nazionale) i
Komanda okupacijskog korpusa u dogovoru s talijanskom vladom. Novčanice su bile
ovjerovljene okruglim, tzv. rimskim žigom s natpisom Città di Fiume, pa su danas po­
20 kruna – Città di Fiume
znate kao riječke krune. Uskoro je tržište preplavio velik broj novčanica s falsificiranim
Die Österreichisch-ungarische Bank žigovima. Među mnogim falsifikatorima istaknula su se dvojica, Del Bello i Fredi, koji
Beč, 1913. su naručili u Beču da im se izradi pravi žig kako bi povećali opseg svoje djelatnosti.
Istituto di credito del Consiglio Vlasti su falsificiranje pokušale spriječiti objavljivanjem serijskih brojeva službeno
nazionale, Rijeka, 1919. ovjerenih novčanica i promjenom žigova. Kako bi se normaliziralo stanje i uvela kon­
papir, tiskano, 9,2 × 15,2 cm trola tijekova novca Consiglio nazionale osniva svoj Novčarski zavod (Istituto di Credito
PPMHP KPO-NZ 22003 del Consiglio nazionale) koji novim kvadratnim žigom ovjerava austrijske krune i potvr­
đuje valjanost prethodno ovjerenih (dvostruko ovjerene novčanice). Povlačenje riječ­
1000 kruna – Kotarska oblast kih kruna iz optjecaja obznanio je 26. rujna 1921. general Amantea, zapovjednik po­
Sušak strojbi talijanske kraljevske vojske, a uskoro je ukinut Novčarski zavod i osnovano
predstavništvo Talijanske narodne banke u Rijeci. Novčanice s četvrtastim žigom bile
Die Österreichisch-ungarische Bank
su službeno u optjecaju sve do 9. listopada 1921. godine, a trgovina na osnovi tih
Beč, 1902.
kruna zadržala se sve do aneksije Rijeke Italiji 1924, kada se uvodi talijanska valuta.1
Kotarska oblast Sušak, SHS, 1919.
papir, tiskano U istom su razdoblju i obližnje jedinice lokalne uprave koristile austrijske krune ovje­
rovljene pečatima kotarskih oblasti (KO Sušak, KO Crikvenica...). Osim novčanica
12,8 × 19,3 cm
ovjerenih pečatom u prometu su bile i austrijske krune s poštanskim markama Kralje­
PPMHP KPO-NZ 22001
vine SHS, čiju su vrijednost preuzele. y IM

1
Julijan Dobrinić, Corpus notarum
pecuniariarum fluminense – Riječki novci,
Dobrinić&Dobrinić, Opatija 1997, kat. br. 2;
Julijan Dobrinić, Riječka numizmatika: riječki
novci i novci s riječkim obilježjima 1848.–2002,
Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2005, str. 32,
7–79; Radmila Matejčić, "Krune ‘Città di
Fiume’ i problem valute u Rijeci od godine
1918–1924.", "Numizmatičke vijesti", X, 20,
Zagreb 1963, str. 54–71.

162
163
Lire B
1 lira Po završetku Drugoga svjetskog rata 1945. ostalo je neriješeno pitanje granica Italije s
Gospodarska banka za Istru, Rijeku Demokratskom Federativnom Jugoslavijom (DFJ), te je teritorij s tada upitnim statu­
i Slovensko primorje, 1945–1947. som (Trst s okolicom, dio Istre, dio Slovenskog primorja i Rijeka s okolicom, bez Suša­
papir, tiskano ka), izvan teritorijalnih i upravnih granica Italije i DFJ, podijeljen na dva dijela – Zonu
4,4 × 9,1 cm A i Zonu B. Njima su rukovodile vojne uprave. Zona A (Trst s okolicom) bila je pod
PPMHP KPO-NZ P53 vojnom upravom savezničkih okupacijskih vlasti, a Zona B pod Vojnom upravom Ju­
goslavenske armije (VUJA). Iako su na području tih zona od 1945. u upotrebi bile tzv.
metropolitanske lire (M‑lire), najveći se dio tog novca smišljenim potezima savezničke
5 lira
vojne uprave slio u Zonu A, te je gospodarstvo i građanstvo Zone B ostalo u tešku
Gospodarska banka za Istru, Rijeku
položaju. Kako bi se gospodarsko stanje popravilo, VUJA donosi odluku o izdavanju
i Slovensko primorje, 1945–1947.
papirnog novca, nominalne vrijednosti izražene u lirama, koji je trebao biti u prometu
papir, tiskano
samo na području Zone B. U svrhu izdavanja novca 17. rujna 1945. osnovana je Gos­
5 × 9,1 cm podarska banka za Istru, Rijeku i Slovensko primorje sa sjedištem u Rijeci. Zatim su
PPMHP KPO-NZ P55 određeni osnovni elementi oblikovanja novca i apoeni te je određen paritet te valute
prema dinaru DFJ u odnosu 3,33 : 1. Novačanice su se tiskale u Zagrebu i Ljubljani u
10 lira apoenima od 1, 2, 5, 10, 20, 50, 100, 500 i 1000 lira, a nosile su isti natpis i isti prikaz
Gospodarska banka za Istru, Rijeku – motiv jedrilice na moru. Stoga su te lire-B ili jugolire bile popularno nazivane bar-
i Slovensko primorje, 1945–1947. chette. U Rijeci su bile u optjecaju sve do kraja 1946. godine, kada su zamijenjene za
papir, tiskano dinare FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije), što je na preostalom po­
5,5 × 10 cm dručju Zone B učinjeno tek po pripojenju Jugoslaviji.1 y IM
PPMHP KPO-NZ P56

20 lira
Gospodarska banka za Istru, Rijeku
i Slovensko primorje, 1945–1947.
papir, tiskano
5,7 × 11,6 cm
PPMHP KPO-NZ P58

50 lira
Gospodarska banka za Istru, Rijeku
i Slovensko primorje, 1945 –1947.
papir, tiskano
6,4 × 11,6 cm
PPMHP-KPO-NZ P60

164
 100 lira
Gospodarska banka za Istru, Rijeku
i Slovensko primorje, 1945–1947.
papir, tiskano
7 × 13 cm
PPMHP KPO-NZ P61

500 lira
Gospodarska banka za Istru, Rijeku
i Slovensko primorje, 1945–1947.
papir, tiskano
7,4 × 13,4 cm
PPMHP KPO-NZ P62

1000 lira
Gospodarska banka za Istru, Rijeku
i Slovensko primorje, 1945–1947.
papir, tiskano
7,9 × 14,6 cm
PPMHP KPO-NZ P63

1
Julijan Dobrinić, Corpus notarum
pecuniariarum fluminense – Riječki novci,
Dobrinić&Dobrinić, Opatija 1997, kat. br. 4;
Julijan Dobrinić, Riječka numizmatika: riječki
novci i novci s riječkim obilježjima 1848.–2002,
Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2005, str.
134–136.

165
166
167
Medalja u spomen 500. obljetnice
~udotvornog rije~kog raspela
Medalja u spomen 500. obljetnice
čudotvornog riječkog raspela
Rim, 1796.
zlato, lijevano, filigran
3 × 2,7 cm, 9,3 g
natpis na aversu: * / SECVLVM /
V. / CELEBRATVM / FVLMINE /
S.VITI / MDCCXVI / *
PPMHP KPO-NZ 161/NM
1
Radmila Matejčić, "Riječka jubilarna medalja
iz godine 1796.", Numizmatičke vijesti, VI, 13,
1959, str. 13–16.
168
U kapeli crkve Svetog Vida u Rijeci pohranjeno je veliko drveno ranogotičko raspelo.
Uz samo raspelo izravno je povezana legenda iz 1296. godine u kojoj se spominje čudo
krvarenja kipa, a zapisao ju je J. W. Valvasor 1689. godine u svom djelu Slava vojvodine
Kranjske:
U crkvi otaca Družbe Isusove može se vidjeti raspelo od drva koje je prije stajalo ispred crkve
Svetog Vida, što je sada u posjedu spomenutih otaca. Otprilike prije tristo godina neki Lon-
čarić, koji je proigrao na kartama svoj novac, išao je kući i gadno psujući i huleći Boga bacao
je na raspelo kamenje i pogodio u lijevu stranu grudi. Nato je rečeno raspelo stalo zaista kr-
variti te se još i sada iz tih rana može vidjeti nekoliko kapljica krvi kroz staklo namješteno
nad njim. Kamen je duguljast i brižno je sačuvan do dana današnjeg. Pokraj raspela može se
čitati slijedeća inskripcija i natpis: Ex hoc Crucifixo hujus lapidis ictus excussit sanguinem (iz
ovog je raspela udarac ovog kamena izbio krv).
Prema jednoj verziji legende mladog je Petra Lončarića progutala zemlja, cijelog osim
svetogrdne ruke, dok je prema drugoj bio osuđen i javno mu je spaljena ruka. Kamen
je okovan u zlato i pričvršćen uz ranu na skulpturi. Gradski kapetan sakupio je krv u
tri ampule, od kojih je jedna bila pohranjena u crkvi Sv. Vida, druga u Puli, sjedištu
biskupije, a treća u Rimu.
Legenda o čudotvornom raspelu detaljno je prepričana i u knjižici Brašno duhovno, ti­
skanoj na čakavštini latinicom u Ljubljani 1693. godine. Njezin je autor o. Nikola Her­
mon, prvi isusovac rođen u Rijeci kojem je čakavski jezik bio materinski. Raspelu su
također nekoliko puta pripisivane razne zasluge za očuvanje Rijeke u ratnim opasno­
stima i za vrijeme raznih pošasti. U 18. stoljeću, prigodom 500. obljetnice legendar­
nog čuda, održane su i posebne svečanosti koje navode gradski zapisnici uz podrobne
opise. Tom je prigodom izdana i jubilarna medalja kako bi taj događaj ostao u trajnu
sjećanju. Medalje su u mjedi kovane u Rimu odlukom gradskog magistrata.
Na aversu ovalne pločice nalazi se latinski natpis koji u prijevodu znači 5. stoljeće slavi
Rijeka svetoga Vida 1796.
Na reversu je u prvom planu prikazan Krist na raspelu s naglašenom ranom iz koje je
potekla krv, a ispod njegovih nogu prikazana je ruka koja mu je nanijela ranu. U poza­
dini raspela prikaz je vedute grada Rijeke iz prve polovice 18. stoljeća, prije rušenja
zidina i nasipavanja obale.1 y IM
169
Ostavština Josipa Medura
Podvodna praćka Građevinski inženjer Josip Medur (Bjelovar 1918 – Rijeka 2003), čovjek koji je zadužio
Sport servis hrvatsko ronilaštvo, vodenim se sportovima počeo baviti još u ranoj mladosti, za prvih
Sušak, 1949. ljetovanja u odmaralištima Jadranske straže. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata,
metal, guma, lijevano, strojna izrada zaposlivši se kao inženjer u Rijeci, s grupom prijatelja, ronilačkih entuzijasta, tehničkih
stručnjaka i inovatora, radi na proizvodnji prve opreme za podvodni ribolov, ronilaštvo i
21 × 8 × 2 cm
podvodnu fotografiju. Bio je jedan od prvih snimatelja jadranskog podmorja. Podvodni
PPMHP KPO-TZ 16282
film snimio je još 1950. godine. Josip Medur bio je jedan od osnivača Saveza ribolovaca
Jadrana u Splitu 1953. godine, organizator i sudionik prvih natjecanja u podvodnom ribo­
Podvodna puška na
lovu i prvi izbornik državne reprezentacije koja je 1956. nastupila na europskom prven­
komprimirani zrak "Kit 57"
stvu u podvodnom ribolovu u Bastiji na Korzici. U Centru za podvodna istraživanja Rijeka
Josip Medur
organizirao je prvu službenu i sustavnu obuku civilnih ronilaca na području tadašnje drža­
Centar za podvodne aktivnosti
ve. U Savezu sportskih ribolovaca Jadrana bio je tajnik od 1957. do 1984, a Hrvatski roni­
Rijeka
lački savez izabrao ga je za svog doživotnog počasnog predsjednika. Godine 1959. sudjelu­
Kostrena, 1957.
je na utemeljiteljskom kongresu CMAS (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques
metal, guma, plastika, lijevano, – Svjetski savez za podvodne aktivnosti). Dvadeset godina bio je član Izvršnog odbora
strojna izrada
CMAS-a, a trideset godina obavljao je dužnost predsjednika komisije CMAS-a za podvod­
17 × 2 × 90 cm ni ribolov i bio predsjednik Sportskog komiteta. Za svoj je rad nagrađen doživotnim član­
PPMHP KPO-TZ 16289 stvom u Savjetu CMAS-a i zlatnom medaljom CMAS-a. Bio je pokretač i dugogodišnji
urednik časopisa More. Autor je naše prve knjige o podvodnom ribolovu – Podvodni lov na
Peraje Jadranu, koja je objavljena 1958.
Sport servis Zbirka predmeta koje je Josip Medur sakupio za života prema njegovoj je želji 2008. godi­
Sušak, 1949–1950. ne darovana Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.
guma, lijevano, strojna izrada
Među darovanim predmetima posebno se ističu primjerci prvih serijski proizvedenih ma­
8 × 25 × 39 cm
ski, disalica i peraja, koje su se izrađivale u radionici Sport Servis Sušak vlasnika Antona
PPMHP KPO-TZ 16300 Kalokire. U toj su radionici Anton Kalokira i Josip Medur započeli prvu serijsku proizvod­
nju opreme za podvodni ribolov na istočnoj obali Jadrana. Izrađivali su maske, disalice,
Ronilačka maska peraje i podvodne puške s različitim mehanizmima ispaljivanja: na oprugu, na elastičnu
Sport servis traku, na gumenu oprugu i na komprimirani zrak. Nakon odlaska Antona Kalokire u Nje­
Sušak, 1947. mačku Josip Medur nastavio je serijsku proizvodnju, ali i razvoj raznih modela pušaka za
guma, staklo, metal, strojna izrada podvodni ribolov u Centru za podvodna istraživanja u uvali Martinšćica. Loveći tim puš­
9 × 10 × 13,5 cm kama reprezentativci SFRJ osvojili su 4. mjesto na svjetskom prvenstvu na Kubi 1967.

PPMHP KPO-TZ 16305 godine. U zbirci se nalaze i kućišta za podvodno snimanje fotoaparatom i filmskom kame­
rom, a to su prva kućišta za podvodno snimanje korištena na istočnoj obali Jadrana nakon
Drugoga svjetskog rata i pomoću njih su napravljene prve podvodne snimke jadranskog
podmorja. U zbirci se među brojnim podvodnim pušakama, koje je Josip Medur sakupljao
ili dobivao na dar od brojnih sportaša i proizvođača sportske opreme, čuvaju i tzv. havajske
praćke, proizvod radionice Sport servis Sušak, korištene u podvodnom ribolovu kao za­
mjena za podvodnu pušku. y IM

170
171
Podvodno kućište fotoaparata
"Robot"
Josip Medur
Rijeka, 1949.
metal, plastika, guma, staklo,
strojna izrada
27 × 40 × 26 cm
PPMHP KPO-TZ 16313

Podvodno kućište 16 mm
kinokamere "Ditmar"
Josip Medur
Rijeka, 1949.
metal, plastika, guma, staklo,
strojna izrada
26 × 17 × 21 cm
PPMHP KPO-TZ 16315

172
 Kuhinjska vitrina – Vetrina
Vetrina je dio kompleta igračaka koji uključuje još i šparget te pribor za kuhanje i pribor Kuhinjska vitrina – Vetrina
za jelo. Model kuhinje izradio je profesor Josip Spinčić Kovačev za svoju kćer. Tim se Josip Spinčić Kovačev, Kastav
igračkama ona igrala pedesetih godina 20. stoljeća.1 oko 1955.
Budući da su se igračke sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom izrađivale drvo, lak, ručna izrada
kod kuće, njihov je izgled ovisio o spretnosti roditelja ili samog djeteta. Prije masovne 23 × 8 × 16 cm
tvorničke proizvodnje igračke za prodaju izrađivali su različiti obrtnici te su ih proda­ PPMHP MZK 493
vali na sajmovima.2 Najčešće su to bili uporabni predmeti manjih dimenzija, a djeca
su, igrajući se njima, imitirala svijet odraslih, usvajajući obrasce ponašanja koji će im
biti od koristi kada i sami jednog dana postanu dio tog svijeta.3 y TM 1
Franina i Jurina, istarski kalendar za 2004,
Buzet 2003.

2
Iris Biškupić Bašić, Svijet igračaka,
Etnografski muzej, Zagreb 2013.

3
Mirjana Duran, Dijete i igra,
Jastrebarsko 1995.

173
Podloga za igru Tira honoranza tutti
Podloga za igru Tira honoranza Pretpostavlja se da igra Tira honoranza tutti potječe iz sjevernoistočne Italije. Da bi se
tutti moglo igrati, trebalo je papir na kojemu je otisnuta pričvrstiti na čvrstu podlogu kako
Sjeverna Italija (?) bi se dobila igraća ploča. Igralo se tako da su se bacale tri kockice. Dobivena kombina­
17. stoljeće cija pronašla bi se na polju unutar crnih ovala, na kojima su otisnute sve kombinacije
papir, tisak koje igrač može dobiti bacajući tri kockice. Potom se trebalo postupiti prema uputi na
61 × 44,4 cm susjednom bijelom polju igraće ploče: platiti (paga) ili uzeti (tira) točkicama označeni
PPMHP KPO-PZ 16341 broj žetona (quatrina). Uz kombinacije s po tri identična broja nacrtana je sova i ista­
knut natpis lameta, a uz kombinaciju od tri šestice natpis je tutti. Lameta je vjerojatno
značilo da igrač uzima pola, a kombinacija s tri šestice značila je da igrač uzima sve i
pobjeđuje.1

Igra je bila vrlo raširena u Europi od 16. do 18. stoljeća. Postojalo je više inačica koje su
se igrale na sličnim podlogama. Talijanski izdavač Enciclopedia Europea Garzanti tiskao
je 1980. godine komplet od deset podloga za različite inačice ove igre.

Podloga za igru Tira honoranza tutti slična ovoj iz našega Muzeja čuva se u london­
skom British Museumu. y TM

1
www.britishmuseum.org; Michael Bury, The
Print in Italy 1550–1620, British Museum
2001, cat. 103.

174
175
178 Prsluk za spašavanje s parobroda Titanic
180 Brodski dnevnik brik-škunera Nadir
181 Brodski dnevnik jedrenjaka Amalia L.
182 Dnevnik barka Stefano
183 Bakarski školski brod
184 Brodogradnja u Rijeci
186 Nacrt jedrenjaka barka Grad Karlovac
187 Turski ferman za kapetana Medani}a
188 Poziv na dodjelu priznanja kapetanu Ivan~i}u
189 Globus Zemlje
190 Kutomjer
191 Oktant
192 Jedrenjak karaka
193 Srednjovjekovni kr~ki jedrenjak
194 Pulene u pomorstvu
196 Atlas pomorskih karata
198 Ekspedicija na Arktik
199 Rije~ka brodogradnja u Prvom svjetskom ratu
200 Lošinjski capehorner
201 Mornari~ka zastava carske Njema~ke
202 Signalna brodska zastava
203 Reklama rije~kog brodara Adria
204 Uniforma zapovjednika broda trgova~ke mornarice
brodara Jugolinije
odjel povijesti pomorstva
Prsluk za spašavanje s parobroda Titanic
Prsluk za spašavanje s parobroda Prsluk za spašavanje s broda Titanic pripadao je pomorcu Josipu Caru iz Rijeke. Pomo­
Titanic rac Josip Car bio je član posade parobroda Carpathia, brodara Cunard Line. Nakon po­
Southampton vratka iz New Yorka i dolaska Carpathije u Rijeku Car je prsluk zadržao u svom vlasniš­
1912. tvu, da bi ga nakon osnivanja Gradskog muzeja Sušak tridesetih godina 20. stoljeća
platno, pluto predao na čuvanje tom muzeju. Prsluk se sastoji od osam malih i četiri velika plutena
5 × 32 × 127 cm kvadra, a prebacivao se preko glave i vezao oko struka.
PPMHP OPP-ZNI 92 Konobar Josip Car, član posade putničkog broda Carpathia, ukrcao se na brod u Rijeci
7. ožujka 1912. godine i ne sluteći da će biti svjedokom najpoznatije mirnodopske
pomorske tragedije dvadesetoga stoljeća. Preuzevši službu kao osamnaestogodišnjak,
postao je član posade broda koji je povezivao njegovo rodno Primorje i Rijeku s Ame­
rikom. Na putu do svog konačnog odredišta – New Yorka – Carpathia je pristajala u
Trstu, Napulju, Palermu, Messini, Genovi i Gibraltaru.

Putnički brod Carpathia bio je u vlasništvu britanske parobrodarske kompanije Cunard

Line, koja je još 1903. godine otvorila prekooceansku liniju Rijeka – New York. Svaka
dva tjedna jedan je brod iz Cunardove flote kretao iz Rijeke prema Americi odvozeći
prepune palube Talijanā, Hrvatā i Mađarā. Polasci su putničkih brodova postali popu­
larni društveni događaji koji bi Rijeku svaka dva tjedna naprosto oživjeli. Ne iznena­
đuje stoga činjenica da se mnogo Primoraca prijavljivalo za služenje na tim plovilima,
pa su zamjetan dio posade brodova činili hrvatski mornari. Do početka Prvoga svjet­
skog rata iz Rijeke su put Amerike zaplovili brodovi Pannonia, Ultonia, Aurania, Slavo-
nia, Carmania, Ivernia, Saxonia, Laconia, Franconia i, naravno, Carpathia.

Carpathia nije bila spektakularan brod, ali sudbina je htjela da uđe u povijest. A u povijest
je igrom slučaja uvukla i Rijeku, i to zahvaljujući više od sedamdeset Hrvata članova
posade, koji su u dotada nezabilježenoj spektakularnoj akciji spašavanja uspjeli iz Atlan­
tika izvući iscrpljene preživjele putnike i posadu broda Titanic. Titanic se smatrao nepo­
topivim brodom. Imao je najnapredniju tehnologiju i bio je, vjerovalo se, najsigurniji
brod. Bio je dugačak 269, a širok 28 metara, dok mu je nosivost bila oko 46000 bruto
registarskih tona. Dubina gaza iznosila je 10,5 metara, visina od kobilice do zapovjednog
mosta 32 metra, dok je visina do vrha njegovih četiriju dimnjaka dosezala 56 metara.
Maksimalna brzina Titanica bila je 25 čvorova, a snaga 58620 KS.

Na svoje prvo prekooceansko putovanje Titanic je krenuo iz luke Southampton 10.

travnja 1912. godine. Samo četiri dana kasnije, 14. travnja 1912. godine u 23:40, Ti-
tanic se pri brzini od 22 čvora na poziciji 41° 46´ N i 50° 14´ W sudario sa santom leda
koja ga je jednostavno prepolovila. Potonuo je 15. travnja u 2:20 sati.

Od 2209 putnika i članova posade preživjelo ih je samo 712. Poginulo ih je ili se uto­
pilo 1495. Među stradalima bilo je i 27 Hrvata. Troje je Hrvata spašeno: Nikola Lulić
– Draja, Mara Osman-Banski i Ivan Jalševac.

178
 Posada broda Carpathia nagrađena je brončanim medaljama, časnici srebrnim, a ka­
petan Henry Rostron zlatnom medaljom i srebrnim peharom, koji mu je dodijelila
Margaret Molly Brown, spašena putnica prvog razreda.

Josip Car, hrabar član posade broda Carpathia, spašavajući je brodolomce s Titanica
spasio i dio Titanica. Svome je gradu darovao prsluk za spašavanje s Titanica – svjedo­
čanstvo stradanja gotovo 1500 putnika u hladnom oceanu. Kao jedan od pet sačuva­
nih primjeraka u svijetu, a jedini u Europi, prsluk je spomen na junake s broda Carpa-
thia, ali i izravna poveznica brodova Titanic i Carpathia s Rijekom. y NM

179
Brodski dnevnik brik-škunera Nadir
Brodski dnevnik brik-škunera Brodski dnevnici temeljni su dokumenti svakog broda, kako danas tako i u prošlosti.
Nadir U pomorskoj klasifikaciji spadaju pod skupinu brodskih knjiga (Logbook, Journal de
Matteo Marussich bord, Giornale nautico) koje su obvezatni dio dokumentacije zapovjednika na brodu.
1876–1880. Podatke u brodski dnevnik uvijek su upisivali zapovjednici brodova, obično kapetani,
papir, rukopis ali i pojedini časnici u službi na zapovjednom mostu.
33 × 28 cm Postoje dva tipa brodskih dnevnika: veliki brodski dnevnik i mali brodski dnevnik. Veliki
PPMHP OPP-ZBD 858 brodski dnevnik vodio se na brodovima koji su plovili – a i danas je tako – na brodovima
u dugoj i velikoj obalnoj plovidbi, a mali brodski dnevnik na brodovima koji su plovili u
maloj obalnoj plovidbi. Tijekom putovanja broda, neovisno o tome je li riječ o dugoj
ili maloj obalnoj plovidbi, u brodski su se dnevnik upisivali podaci o tijeku plovidbe,
vremenskim uvjetima na putovanju, dolasku u određenu luku i odlasku iz nje, iskrca­
1
Pomorska enciklopedija, sv. 1, natuknica vanju i ukrcavanju tereta, dužnostima članova posade tijekom dana, a osobito za vri­
brodske knjige, str. 624–625, Zagreb 1972. jeme noćnih dežurstava, popunjavanju posade broda tijekom putovanja itd.1 y NM

180
 Brodski dnevnik jedrenjaka Amalia L.
Rukopis Martina Šoića iz Kostrene, zapovjednika i suvlasnika jedrenjaka Amalia, koji je Brodski dnevnik jedrenjaka
zapovijedao brodom između 1861. i 1868. godine. Bark je građen u brodogradilištu Pino Amalia L.
u Rijeci 1854. Dnevnik jedrenjaka Amalia L. sadrži 190 listova, a u njemu se opisuje pu­ Martin Šoić
tovanje broda preko Sredozemlja, Crnog mora do Atlantika pa prema Engleskoj. Kostrena, 1861.
Jedrenjak Amalia L. nakon izgradnje je u Rijeci bio u vlasništvu Alessandra Paicuricha, papir, koža, rukopis
koji je imao 10 karata, Francesca Giacoma Lettisa s 8 karata te Natalea Medanicha i 40 × 54 cm
Antonia Bellena sa po 3 karata. PPMHP OPP-ZBD 15070

To su podaci koji se spominju u izvještajima iz šezdesetih godina 19. stoljeća u godiš­

njaku Annuario marittimo.

Karatima su se označavali dijelovi vlasništva broda. Svaki je brod imao maksimalno po

24 karata. Svi su karati mogli biti u vlasništvu jedne osobe, ili su oni bili podijeljeni na
više vlasnika. Npr. jedan je vlasnik mogao imati 10 karata, drugi 14, itd.

Bark Amalia L. imao je 412 tona, 2 topa i 10 članova posade. Kao zapovjednik spomi­
nje se Martin Šoić iz Kostrene. y NM

181
Dnevnik barka Stefano
Dnevnik barka Stefano Prema kazivanju Ivana Jurića i Miha Bačića, preživjelih pomoraca s barka Stefano,
Stefano Skurla dubrovački je dominikanac Stefano Skurla 1876. godine napisao povijest putovanja
Dubrovnik jedrenjaka Stefano iz Europe prema Australiji. Dnevnik je pisan talijanskim jezikom na
1876. 276 stranica, a opisuje njihov šestomjesečni život među Aboridžinima te stradavanja
papir, rukopis broda i pomoraca.1 Posebnost je ovoga dnevnika aboridžinsko-talijanski rječnik na
kraju knjige.
39 × 27 cm
PPMHP OPP-ZBD 15069 Jedrenjak Stefano nasukao se tijekom nevremena na sjeverozapadnoj obali Australije,
kod rta Cloates, 27/28. listopada 1875.2 y NM

1
Stefano Skurla, I naufraghi del bark
austroungarico Stefano alla Nord-Ovest dell’
Australia, Dubrovnik, 1876.

2
Gustav Rathe, Brodolom barka Stefano,
Matica hrvatska, Dubrovnik, Zagreb 1992,
str. 20; Josip Luetić, "Katastrofa barka
Stefano", Pomorstvo, br. 1–2, Rijeka, 1955,
str. 31–32.

182
 Bakarski školski brod
Dnevnik stroja školskog
broda Margita
Josip Sinčić
Bakar
1896.
papir, rukopis
24 × 32 cm
PPMHP OPP-ZBD 25725

Školski brod Margita devedesetih je godina 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća bio
prvi školski brod bakarske Nautičke škole. Kupljen 1894. kao jahta Farnese, ime je
dobio po Margiti, supruzi bana Khuena Hédervárya. Prvi zapovjednik školskog broda
Margita bio je Bonaventura Urpani iz Bakra. Nakon 1908. kad prestaje ploviti kao
školski brod, on postaje vlasništvo kompanije Ungaro-Croata iz Rijeke. U razdoblju od
1894. do 1908. brodski strojar na brodu Margita bio je Josip Sinčić.

Dnevnik stroja vodi se na svim brodovima koji su veći od 50 BRT i imaju pogon jači
od 150 KS. Sve osnovne podatke o radu brodskog stroja u dnevnik unosi upravitelj
stroja ili dežurni brodski časnik. Dnevnik stroja kontroliraju upravitelj stroja i zapo­
vjednik broda. y NM

183
Brodogradnja u Rijeci
Popis brodova brodograditelja Izvorni dokument iz 1880. godine u kojemu se navode nazivi jedrenjaka sagrađenih u
Kazimir Jakovčić razdoblju od 1850. do 1880.
Rijeka, 1880. Brodograditelj Kazimir Jakovčić bio je jedan od vodećih sušačkih brodograditelja u
papir, rukopis drugoj polovici 19. stoljeća.
34 × 42 cm
Kao i mnogi drugi brodograditelji, vodio je svoje zapise o izgradnji brodova. U ovom
PPMHP OPP-ZBD 400
dokumentu popis je jedrenjaka sagrađenih u razdoblju od 1850. do 1880. godine u bro­
dogradilištu Martinšćica. Uz ime broda donosi se podatak o vrsti jedrenjaka i tonaži.1

1
In evasione all’ istanza prodotta da Casimiro
Jacovcich costructtore navale si certifica d’
aver il medesimo costruito sul cantiere di
Martinschizza i seguente navigle, više o tome
usp. u N. Mendeš, "Riječko brodarstvo od
1868. do 1914.", magistarski rad, Sveučilište
u Zadru, Zadar, 2011.

184
Tijekom druge polovice 19. stoljeća u upisnicima brodova objavljivani su popisi sagrađenih
brodova. Osim rukopisnih upisnika brodova objavljivane su i tiskane knjige tipa pomor­
skih godišnjaka, glasnika ili zbornika sagrađenih brodova. Jedan od najznačajnijih takvih
godišnjaka bio je Annuario marittimo. U njemu se donose podaci o gradnji brodova, vrsta­
ma brodova, vlasnicima, posadama, i to za područje istočne obale Jadrana.

I sami su brodograditelji međutim vodili svoje zapise o gradnji brodova. Jedan takav
je i ovaj brodograditelja Jakovčića. y NM

185
Nacrt jedrenjaka barka Grad Karlovac
Nacrt jedrenjaka barka Jedrenjak bark Grad Karlovac građen je u Kraljevici 1867. kod brodograditelja Vatro­
Grad Karlovac slava Arčanina. Građen je u seriji s još šest jedrenjaka. Nacrt prikazuje bok jedrenjaka,
Vatroslav Arčanin kobilicu, poziciju jarbola, a također, u donjem dijelu, i horizontalni presjek. Sa strane
Kraljevica su iscrtani brodograditeljevi alati – trokut, šestar, olovka.
1867. Jedrenjak je građen za brodovlasnika Vjenceslava Turkovića iz Karlovca. Brod je na­
papir, gvaš kon izgradnje imao 538 tona, bio je dug 43,60 m, širok 8,53 m i visok 5,78 m te je
49 × 76 cm imao jedanaest članova posade. Uz Grad Karlovac Arčanin je izgradio još šesnaest je­
PPMHP OPP-ZBD 903 drenjaka, od kojih su najpoznatiji bili Josip Juraj Strossmayer, Tri brata, Tri sina, Grad
Zagreb i Trojednica. y NM

186
 Turski ferman za kapetana Medani}a
Turski ferman
Sultan Mahmud II.
Carigrad, 1838.
papir, rukopis
77 × 55 cm
PPMHP OPP-ZBD 354

Kapetan Juraj Medanić kostrenski je pomorac koji se istaknuo kao zapovjednik broda
u plovidbi Bosporom. Za zasluge mu je sultan Mahmud II. fermanom omogućio slo­
bodnu plovidbu brodom kroz Bospor te dopustio trgovinu između Turske i Austrije.

Sultan Mahmud II. (1789–1839) bio je trideseti sultan Osmanskog Carstva. Rođen je
u Carigradu. Sultani su često donosili službene isprave – dekrete, koji su se nazivali
fermani.

Riječ ferman znači zakonski akt, ukaz, dekret, edikt, kojim je sultan izdavao odobrenje
za određenu službu ili aktivnost. y NM

187
Poziv na dodjelu priznanja kapetanu Ivan~i}u
Poziv na dodjelu nagrade
kapetanu Ivančiću
Ferdinand Maksimilijan
Trst, 1859.
papir, rukopis, tisak
37 × 25 cm
PPMHP OPP-ZBD 358

Za zasluge u pomorskoj službi vlasti su Habsburške Monarhije izdavale počasne zasta­

ve. Postojale su dvije vrste počasnih zastava – crvena počasna zastava Fortitudini navali i
bijela počasna zastava Merito navali.

Zastava Fortitudini navali dodjeljivala se pomorcima koji su se osobito istaknuli u rat­

nim ili sličnim sukobima na moru.

Kapetan Anton Celestin Ivančić iz Malog Lošinja jedini je hrvatski pomorac koji je
dobio počasnu zastavu Fortitudini navali za izuzetnu hrabrost i spašavanje brigantina
Eolo 1859. godine u sukobu s francuskom flotom u blizini otoka Lastova. Priznanje i
viteški križ reda Franje Josipa I. uručio mu je nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan
Habsburg na prijemu koji je u njegovu čast održan 14. kolovoza 1859. na brodu Ra­
detzky u Tršćanskoj luci.

Zastavu Merito navali, koja se dodjeljivala pomorcima za zasluge u trgovačkoj morna­

rici, Monarhija je u svojoj pomorskoj povijesti dodijelila samo jednom pomorcu, i to
kapetanu Ivanu Visinu. y NM

188
 Globus Zemlje
Globus Zemlje izrađen je u radionici Johanna Klingera. Nastao je u vrijeme vladavine Globus Zemlje
Napoleona Bonapartea, a u dekorativnim se elementima na postolju globusa prepo­ Johann Georg Klinger
znaju elementi klasicističkog i empire stila izrade. 1800–1836.
Na globusu su prikazani kontinenti poznati u prvoj polovici 19. stoljeća, pa tako na drvo, gips, papir
sjevernoj polutki nema nekih kasnije otkrivenih dijelova Arktika. Na globusu su iscr­ 64 × 60 cm
tana Cookova putovanja prema Australiji sedamdesetih godina 18. stoljeća te putova­ PPMHP OPP-ZNI 15251
nja drugih pomoraca, osobito ona duž Atlantskog i Tihog oceana.

James Cook (1728–1779), poznati engleski istraživač i pomorac, sedamdesetih je go­

dina 18. stoljeća oplovio Novi Zeland i utvrdio postojanje najjužnijeg kontinenta Au­
stralije. Spominju se i imena britanskih pomoraca S. Hearnea, koji je plovio prema
Sjevernom moru, i A. Duncana, britanskog admirala iz 18. stoljeća. y NM

189
Kutomjer
Kutomjer Kutomjer je instrument koji se koristio u navigaciji. Uz ravnalo, šestar i pomorsku
Brüder Voigtländer kartu upotrebljavao se na zapovjednom mostu na brodu. Na polukrugu ima označenu
Beč skalu stupnjeva od 0 do 180 te podjelu na minute i sekunde. Ovaj kutomjer ima kožnu
19. stoljeće futrolu.
koža, mjed Kutomjer je izrađen u bečkoj radionici matematičkih i optičkih instrumenata koja je bila
šir. 28 cm, Ø 8 cm u vlasništvu braće Voigtländer. Tradicija te radionice potječe još iz 18. stoljeća. Tada je
PPMHP OPP-ZNI 897 osnivač tvrtke Johann Christoph Voigtländer, optičar i izumitelj, započeo s izradom
matematičkih instrumenata. Tijekom 19. stoljeća tu djelatnost nastavljaju njegovi sino­
vi – Wilhelm Voightländer i Sigmund Voightländer. Njihova je tvrtka bila jedna od zna­
čajnjiih radionica matematičkih i optičkih pomagala u srednjoj Europi. y NM

190
 Oktant
Oktant
Champneys Cornhill
London
18. stoljeće
drvo, mjed, bjelokost
42 × 50 cm
PPMHP OPP-ZNI 914

Oktant je instrument koji se koristio u navigaciji, a uz sekstant upotrebljavao se u

pomorstvu za mjerenje visina nebeskih tijela te kutova objekata na horizontu. Najsta­
riji instrumenti za mjerenje visina nebeskih tijela s broda potječu iz razdoblja kasnog
srednjeg vijeka. Bili su to astrolab, a kasnije i tzv. Jakovljev štap. Sekstanti i oktanti
novijega razdoblja, iz 18. i 19. stoljeća, sastoljali su se od više dijelova, a najvažniji su
bili alihidada, pomična greda, limb kao stupanjska mreža, mala zrcala, zamračena sta­
kla zrcala, veliko zrcalo, nosač dalekozora, dalekozor.1 Uz sekstant i oktant, koristio se
još i kvadrant.

Oktant Champneys Cornhilla pripada starijem tipu izrade, a sastoji se od velikog i

malog zrcala. Na rubnom dijelu dva su manja zrcala, što je kod recentnijih instrume­
nata ovakva tipa neuobičajeno. Također ima samo dva tamna stakla, a ne 6 ili 7, koliko 1
Pomorska enciklopedija, sv.7, natuknica
ih imaju moderni instrumenti. y NM sekstant, JLZ, Zagreb 1985, str. 231.

191
Jedrenjak karaka
Jedrenjak karaka Jedrenjak karaka tip je broda koji se koristio za prva prekooceanska putovanja u 16.
nepoznati autor stoljeću. Karake su se gradile i prije no što su počele prekooceanske plovidbe, i to u
19. stoljeće jadranskim središtima poput Venecije i Dubrovnika. Tijekom 16. stoljeća Dubrovčani
drvo, konop, platno su gradili izuzetno velike karake koje su se nazivale argosy. Služile su kao veliki trgo­
47 × 7 × 40 cm vački brodovi, bile su veće od karavela, no sporije. Preko Venecije i Dubrovnika proši­
rile su se i po drugim značajnijim sredozemnim gradovima, poput Genove ili Messine,
PPMHP OPP-ZMM 235
ali i u gradove na obalama

Sjevernoga mora. Bili su to brodovi koji su mogli prevoziti do 2000 bačava tereta, a
naziv su dobile prema pramcu s rilom, a caracca.1

Maketa ima tri jarbola s križnim glavnim i sošnim jedrom na krmenom jarbolu. Na
pramcu je pulena u obliku zmajeve glave. y NM

1
Pomorska enciklopedija, sv. 3, natuknica
karaka, Zagreb 1976, str. 467.

192
 Srednjovjekovni kr~ki jedrenjak
Srednjovjekovni krčki jedrenjak
Ante Meštrović
Rijeka
1960–1970.
drvo, platno
M 1 : 30
109 × 27 × 97 cm
PPMHP OPP-ZMM 902

Maketa je rađena prema grafitu jedrenjaka na crkvici sv. Jurja kod Vrbnika na otoku
Krku, a prikazuje jedrenjak koji je plovio Kvarnerom na prijelazu 12. u 13. stoljeće.

Po tipu broda riječ je o srednjovjekovnoj navi. Ima tri jarbola; pramčani i središnji
jarbol imaju jednako veliko jedro, dok krmeni jarbol ima manje. Sva tri jarbola nose
latinsko jedro. Brod nema klasično kormilo, već dva velika vesla na krmi.

Ovakvi brodovi trbušasta trupa u srednjem su se vijeku koristili za trgovinu. Plovili su

po Jadranu, Sredozemlju ali i Sjevernome moru. Brod je imao oble bokove i oblo dno.
Po cijeloj se dužini broda protezala puna drvena ograda. Gledajući druge konstruktiv­
ne elemente, imao je sličnosti s današnjim trabakulom i bracerom, posebno u podvod­
nom dijelu, čime je možda bio i njihova srednjovjekovna preteča. Slično kao i atlantske
nave odnosno nave na Sjevernome moru, imao je neke specifične konstruktivne ele­
mente, primjerice kasar na krmi (nadgrađe za posadu). y NM

193
Pulene u pomorstvu
Ukrasni medaljon s krme Pulene su zaštititni simboli na pramcima, rjeđe krmama, u prvom redu jedrenjaka, a
jedrenjaka – pulena javljaju se od srednjega vijeka pa do konca 19. stoljeća. Pulena koja se čuva u Pomor­
Veli Lošinj skom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka prikazuje ženski lik koji drži
18–19. stoljeće golubicu u desnoj, a vijenac u lijevoj ruci. Po stilskim obilježjima pulene zaključuje se
kolorirano, drvo da je nastala krajem 18. ili početkom 19. stoljeća. Ovaj ukrasni medaljon bio je sastav­
ni dio krme broda.
95 × 92 cm
PPMHP OPP-ZNI 117 Još u davnoj prošlosti, kada su se ljudi otisnuli od obala rodnog kraja i zaplovili na
otvoreno more, javlja se strah od nepoznatog – nevera, različitih pogibelji koje su vla­
dale na moru te havarija. U težnji da se sačuva vlastiti život, posada i brod pribjegava­
lo se raznim postupcima, sve u želji da se osigura mirna plovidba i sretan povratak
posade kući. U tu se svrhu još u najranije vrijeme utjecalo različitim božanstvima,
kojima su se prinosili darovi, a nakon prelaska na kršćanstvo glavni su sveci zaštitnici
pomoraca postali Blažena Djevica Marija i sveti Nikola, uz kojeg je vezan pojam vatre
sv. Nikole, odnosno sv. Elma. Pojava je to koja je raspirivala maštu pomoraca. Naime u
jakim je olujama na moru dolazilo do električnih pražnjenja nad vrhovima jarbola, na
užadima i jedrima brodova. Pritom nastala vatra u prošlosti se smatrala zaštitničkom.
Kao svjedočanstva ostale su zavjetne slike: vlasnici brodova često su od umjetnikā
naručivali slike s prikazima svojih jedrenjaka i s likom Gospe. Također je bilo mnogo
primjera gdje je na slici bio ispisan i tekst s opisom nemila događaja ili pak određena
molitva u znak zahvalnosti.

Apotropejsku ulogu imale su i pulene: najčešće drvene skulpture u obliku ljudskog

lika, a ranije i životinjske figure, koje su se postavljale obično na pramcima. Pulene su
prema vjerovanju pomoraca djelovale zaštitnički, kao obrana od zla. U ranijoj prošlosti
isticanje se pulena na pramcu često smatralo božanskom zaštitom.

Najčešće su isticane mitološke nemani, zaslužne vođe ili personificirana božanstva. Figure
su na pramcima brodova podjednako bile karakteristične za narode Mediterana, Egipćane,
Grke, Feničane, ali i za srednjovjekovne sjevernjačke narode, npr. Vikinge.

Figure s ljudskim obličjem ipak su prevladavale u 19. stoljeću na jedrenjacima duge plovid­
be. Najčešće su to bili ženski likovi.

I danas na pramčanim dijelovima malih jedrenjaka, bracera i jedrenjaka jedan su od prisut­

nijih motiva upravo oči – koje vuku podrijetlo od nekadašnjih pulena.1 y NM

1
Vladimir Isaić, Pomorski običaji i tradicije,
Adamić, Rijeka 2001, str. 180.

194
195
Atlas pomorskih karata
Atlas pomorskih karata
Joseph Roux, kraljevski hidrograf
Marseille
1764.
papir, karton, koža
62 × 67 cm
PPMHP OPP-ZNI 25764
196
Atlas je nastao u u radionici kraljevskog kartografa Josepha Rouxa u drugoj polovici
18. stoljeća, za vladavine francuskog kralja Luja XVI. Prikazuje dvanaest karata Sredo­
zemnog mora i njegovih obala.
U atlasu su redom prikazane ove karte:
1. karta zapadnog Sredozemlja s obalama Španjolske, današnjih afričkih država Ma­
roka, Alžira, Gibraltarskog prolaza, s ubilježenim najznačajnijim gradovima uz
obalnu liniju
2. karta obale Katalonije i Balearskih otoka, među kojima se ističe otok Mallorca
3. karta Lyonskog zaljeva, obale Francuske te otoka Korzike i sjeverne Sardinije
4. karta južne Italije, obale Kalabrije, sjeverne obale Sicilije s prikazom grada Messine
i zaljeva Taranto
5. karta sjeverne Afrike, obale Tunisa i Libije, otoka Sardinije te Tirenskog mora
6. karta otoka Sicilije, južno od nje otoka Malte te područja sjevernoafričke obale s
najvećim obalnim gradovima
7. karta Jadranskog mora pod nazivom Golfo di Venezia s lukama zapadne i istočne
jadranske obale te s ulazom u Jonsko more
8. karta istočnog Mediterana, obale Grčke, Lepanta, zaljeva Sidra i obale sjeveroistoč­
ne Afrike
9. karta istočnog Mediterana, južno od otoka Krete, obale Afrike s najvećim obalnim
utvrdama i zaljevima
10. karta istočnog Mediterana, otoka Cipra, obale Male Azije, mediteranske obale
Egipta te obalnih gradova Sirije
11. karta Egejskog arhipelaga između Male Azije i obale Grčke, sve do otoka Krete na
jugu
12. karta obale Male Azije s ulazom u Dardanele, Mramorno more i Bosporski kanal s
Carigradom
Na svakoj od 12 karata obilježene su mjere u miljama, s posebno naznačenim razlikama
u duljini francuske milje, nizozemske milje, španjolske milje i talijanske milje. y NM
197
Ekspedicija na Arktik
Posada broda Admiral Tegetthoff Fotografija prikazuje posadu austrougarskog parobroda Admiral Tegetthoff u Bremen­
L. Brade havenu neposredno prije polaska na prvu austrougarsku arktičku ekspediciju. Vodite­
Bremen lji ekspedicije bili su Carl Weyprecht i Julius Payer.
1872. U ekspediciji je sudjelovala dvadesetčetveročlana posada u kojoj je bilo i trinaest mor­
fotografija nara iz Hrvatske. Bili su to Petar Lusina s Cresa, kapetan i vođa posade, te mornari
31 × 37 cm Ante Lukinović iz Pučišća na Braču, Ante Zaninović s Hvara, Ante Katarinić iz Malog
PPMHP OPP-ZF 493 Lošinja, Petar Falešić i Juraj Štiglić iz Bakra, Josip Latković iz Plomina, Fran Letiš,
Jakov Sučić i Vicko Palmić iz Voloskog, Lovro Marola iz Rijeke, Ante Večerina iz Drage
te Ante Scarpa iz Trsta. Jedan od najzaslužnijih za njihovo angažiranje u ekspediciji
bio je Henrik von Littrow, kapetan fregate i riječki lučki kapetan. y NM

198
Rije~ka brodogradnja u Prvom svjetskom ratu
Porinuće ratnog broda
Szent Istvan
Edmond Jelušić (Jelusig)
Opatija, 1914.
fotografija
14 × 9 cm
PPMHP OPP-ZF 1137

Austrougarski bojni brod Szent Istvan, jedan je od četiriju velikih bojnih brodova au­
strougarske ratne mornarice u Prvome svjetskom ratu. Kao četvrti brod klase "Tegett­
hoff" – uz brodove Tegetthoff, Prinz Eugen i Viribus Unitis – činio je udarni dio austro­
ugarske flote. Brod je imao 20000 tona i bio je dug 152 metra.

Jedini je od četiriju bojnih brodova sagrađen u Rijeci u brodogradilištu Ganz&Danubius,

današnjemu brodogradilištu "3. maj". Brod je porinut u more 1914. godine, a taj je
trenutak ovjekovječio opatijski fotograf Edmond Jelušić.

Bojni brod Szent Istvan trebao je sudjelovati samo u jednoj ratnoj bici na Jadranskome
moru, i to krajem rata, u lipnju 1918. Dok je – zajedno s drugim bojnim brodom au­
strougarske ratne mornarice Tegetthoffom i razaračem Velebitom – plovio prema
Otrantskim vratima, napala ih je flotila talijanskih ratnih torpiljarki pod zapovjedniš­
tvom Luigia Rizza. Szent Istvan je potonuo 10. lipnja 1918. nedaleko od otoka Premu­
de, na dubini od oko 60 metara. y NM

199
Lošinjski capehorner
Jedrenjak Francesco Giuseppe I Jedrenjak Francesco Giuseppe I. izgrađen je 1882. u Glasgowu. Tipa je nave, a njegovo
Adelaide Photo je originalno ime Falls of Afton. Bio je to brod s 1924 BRT, 84,35 m dužine, 12,50 m
Sydney, Australija širine i 7,24 m visine.1 Njegova je matična luka bila Veli Lošinj. Bio je u vlasništvu
1903. Franje Leve iz Velog Lošinja. Prikazan je u plovidbi u blizini istočne obale Australije.
kolorirana fotografija Na putovanju iz Australije prema Europi na brodu su bila dvadeset i četiri člana posa­
de, među kojima i poručnik Branko Širola.
Ø 17 cm
PPMHP OPP-ZF 338 Jedrenjak Francesco Giuseppe I. je bio najveći kvarnerski capehorner. y NM

Jedrenjak Francesco Giuseppe I

Adelaide Photo
Sydney, Australija
1903.
kolorirana fotografija
Ø 17 cm
PPMHP OPP-ZF 339

1
R. F. Barbalić – I. Jurković, Oploviti Cape
Horn, Rijeka 1972, str. 39.

200
 Mornari~ka zastava carske Njema~ke
Ratna zastava njemačke Carske mornarice sastoji se od crnog križa na bijeloj podlozi, Mornarička zastava carske
a na sredini krakova nalazi se u kružnom dijelu grb nekadašnje Kraljevine Pruske s Njemačke
prikazom orla koji u pandžama drži žezlo i globus. U lijevom gornjem dijelu zastava Njemačka
ima manju zastavicu, crno-bijelo-crvenu s prikazom svastike u sredini. 1914–1918.
Zastava je glavni simbol državne pripadnosti nekog broda. Ističu se na krmenom jar­ platno
bolu ili glavnom jarbolu, a najčešće su pravokutna oblika. Nakon velikih geografskih 85 × 150 cm
otkrića, početkom 16. stoljeća, državne su zastave koristili i gradovi-države, a od 19. PPMHP OPP-ZNI 1209
stoljeća javljaju se i posebne ratne zastave, plamenci te zastave kao dio međunarodnog
signalnog kodeksa u pomorstvu. y NM

201
Signalna brodska zastava
Signalna brodska zastava
sjeverni Jadran
20. stoljeće
platno
90 × 125 cm
PPMHP OPP-ZNI 1224

Signalna zastava koja predstavlja slovo Z i koristi se kao poruka.1

Međunarodne signalne zastave u pomorstvu u prošlosti su se na brodovima koristile,

a koriste se i danas, kao sredstva signalizacije, prenošenja poruka i zapovjedi među
plovećim objektima. One spadaju u skupinu vizualnih sredstava signalizacije. Uz njih
se kao vizualna sredstva koriste još baterijske svjetiljke, mahala, reflektori, sustav
Morseovih znakova itd.

Od davnina su postojala sredstva signalizacije među brodovima i između brodova i

1
Svaka signalna zastava predstavlja
određeno slovo u međunarodnoj pomorskoj
signalizaciji. Osim slovnih oznaka zastavama
se prenose i određene poruke, kao što je, u
ovom slučaju, "Trebam tegljača".
objekata na kopnu. Poruke su se prenosile zastavicama, a tijekom noći uglavnom upa­
ljenom vatrom. U novome vijeku, u 18. i 19. stoljeću u državama bogate pomorske
tradicije tiskale su se i prve knjige koje su opisivale signalne znakove i zastave.
Današnji Međunarodni signalni kodeks ima 40 signalnih zastava, od kojih svaka ima
posebno značenje. y NM

202
 Reklama rije~kog brodara Adria
Ovakvi su se prospekti objavljivali vrlo često u vrijeme uzleta prekooceanskih putova­ Reklama riječkog brodara Adria
nja, koncem 19. stoljeća. Na taj su način kompanije reklamirale svoje usluge putnici­ Societa anonima di navigazione Adria
ma i nudile im povoljnija putovanja. Najčešće su prospekte s voznim redom objavlji­ Rijeka
vale prekooceanske brodarske kompanije, ali i željeznica. 1911.
Prospekti su brodarskih kompanija bili u boji i s istaknutim simbolima brodara, vozim papir, tisak
redom kompanije te lukama pristajanja, nerijetko dvojezični. Često su upisivane de­ 17 × 28 cm
taljne rute plovidbe i sve luke u kojima brod pristaje. PPMHP OPP-ZBD 15297
Osobito u vrijeme do početka Prvoga svjetskog rata, tijekom velikog iseljeničkog vala
prema Americi, bilo je zajedničkih objava brodarskih i željezničkih tvrtki. y NM

203
Uniforma zapovjednika broda trgova~ke
mornarice brodara Jugolinije
Uniforma zapovjednika broda
trgovačke mornarice brodara
Jugolinije
Rijeka
1980–1985.
pamuk, vuna, šivano
180 × 50 cm
PPMHP OPP-ZNI 25727
204
Uniforma u pomorstvu, bilo mornarska ili časnička, razvijala sa od tradicionalne odje­
će pomoraca. S vremenom je postala službena odjeća pomoraca, najprije u ratnim
mornaricama, a zatim i u trgovačkim. Pojedine su europske države u različitim vreme­
nima regulirale propise vezane uz uniforme. Tako se u Francuskoj već u 17. stoljeću, a
u Engleskoj u 19. stoljeću donosi uredba o mornarskoj uniformi. Tijekom 20. stoljeća
na jadranskom su se prostoru izmijenile uniforme nekoliko različitih mornarica – au­
strougarske, mornarice Kraljevine SHS, mornarice SFRJ i na kraju mornarice Republi­
ke Hrvatske.
Uniforma zapovjednika broda trgovačke mornarice predstavlja uniformu riječke bro­
darske kompanije Jugolinije, i to iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Pripadala je
najvišem časniku, kapetanu, a sastoji se od modrog sakoa s oznakama čina na rukavi­
ma (četiri vodoravne linije-širita s krugom) i hlača te bijelo-modre platnene kape, koja
u sredini ima amblem s oznakom brodara te izvezenim žutim sidrom. y NM
205
Literatura

206
Abbazia e la riviera del Carnaro, XV/lipanj 1937.

Abram, Dario, Filološka analiza "Gazophylaciuma" Ivana Belostenca, seminarski rad iz kolegija Povijest hrvatskog
književnog jezika, Filozorski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka 2012.

Allgemeines Künstler-Lexikon, Frankfurt am Main 1922, II. svezak

Anić, Vladimir i Goldstein, Ivo, Riječnik stranih riječi, Novi Liber, Zagreb, 2000.

Antoš, Zvjezdana, Pokućstvo u Hrvatskoj: etnološki pogled na unutrašnje uređenje doma,

Etnografski muzej Zagreb, Zagreb 1998.

Balabanić Fačini, Marica, Sjaj isusovačke baštine u Rijeci, PPMHPR, Rijeka 1993.

Balabanić Fačini, Marica Satovi iz fundusa muzeja, PPMHPR, Rijeka 1999.

Balabanić Fačini, Marica, Zbirka namještaja, Monografija Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka,
PPMHPR, Rijeka 2004.

Balabanić Fačini, Marica, Priča o jednom barjaku, Sušačka revija, 54/55, Rijeka 2005.

Balabanić Fačini, Marica, Andrija Ljudevit Adamić – trgovac, graditelj, političar, Adamićevo doba – Tragovi vremena,
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka 2005.

Barbalić, F. Radojica – I. Jurković, Oploviti Cape Horn, Rijeka 1972.

Basioli, Josip, Ribarstvo na Jadranu, Nakladni zavod Znanje, Zagreb 1984.

Bekić, Luka, Uvod u problematiku glinenih lula na području Hrvatske, VAMZ, sv. XXXII–XXXIII, Arheološki muzej u
Zagrebu, Zagreb 1999–2000.

Bekić, Luka i dr., Tarsatički principij, Grad Rijeka i Hrvatski restauratorski zavod Zagreb, Rijeka 2009.

Bekić, Luka – Višnjić, Josip, Južni dio antičke nekropole na položaju Sveti Marko – Baška, VAMZ XLI, Zagreb 2008.

Belobrajić,Radivoj i dr., Crikvenička nošnja, Katedra Čakavskog sabora "Kotor", Crikvenica, Gradska knjižnica Crikvenica,
Crikvenica 2012.

Bezić, Jerko i dr., Tradicijska narodna glazbala Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb 1975.

Biškupić Bašić,I ris, Svijet igračaka, Etnografski muzej, Zagreb 2013.

Blečić,Martina, Prilog poznavanju antičke Tarsatike, Vjesnik Arheološkog muzeja Zagreb, XXXXIV, Zagreb 2001.

Bradara, Tatjana, Kasnosrednjovjekovna i renesansna keramika s područja Istre, Arheološki muzej Istre, Pula 2006.

Brusić, Zdenko, Reljefna sjevernoitalska terra sigillata iz Liburnije, Diadora, 11, Zadar 1989.

Buršić-Matijašić, Klara, Gradinska naselja – gradine Istre u vremenu i prostoru, Leykam international d. o. o., Zagreb 2008.

Cetinić, Željka, Grobnik – Grobišće, željeznodobna i antička nekropola, Arheološki pregled 1987, Ljubljana 1989.

Cetinić, Željka, Iz povijesti Numizmatičke zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, Muzeologija, br.
33, Muzejski dok mentacijski centar, Zagreb, 1996.

Cetinić, Željka, Stranče – Vinodol, PPMHPR, Rijeka 2011.

Cvetnić, Sanja, Portreti Leandra Bassana u Hrvatskoj, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 28, Zagreb 2004.

Cvijetinović Starac, Margita, Zbirka slika, grafika i skulptura, Monografija Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog
primorja Rijeka, PPMHPR, Rijeka 2004.

207
 Cvijetinović Starac, Margita, Ars erotica – katalog izložbe, PPMHPR, Rijeka 2010.

Čapo Žmegač, Jasna i dr., Etnografija: svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Matica hrvatska, Zagreb 1998.

Dautova-Ruševljan, Velika, Ranorimska nekropola u uvali Sepen kod Omišlja na otoku Krku, Diadora, 6, Zadar 1973.

Dimitrijević, Stojan, Problem eneolita na istočnoj jadranskoj obali, Praistorija jugoslavenskih zemalja III, Centar za
balkanološka ispitivanja Akademije nauka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1979.

Dobrinić, Julijan, Corpus notarum pecuniariarum fluminense – Riječki novci, Dobrinić&Dobrinić, Opatija 1997, kat. br. 1

Dobrinić, Julijan, Riječka numizmatika: riječki novci i novci s riječkim obilježjima 1848.–2002,

Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2005.

Dolenc, Irislav, Hrvatska numizmatika od početaka do danas, Prvi bankovni muzej Privredne banke Zagreb, 1993.

Dubrović, Ervin, ur., Riječki torpedo – prvi na svijetu, Muzej grada Rijeke, Rijeka 2010.

Duran, Mirjana, Dijete i igra, Jastrebarsko 1995.

Đaković, Lana, Dvije genre-slike iz Gradskog muzeja Bakar, Bakarski zbornik, broj 12, Grad Bakar, Bakar 2010.

Ekl, Vanda, Riječka Pietà, Živa baština, studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1994.

Franić, Dragutin, S gjacima kroz Bosnu-Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku i
Hrvatsku), Donja Tuzla 1901.

Fučić, Branko, Glagoljski natpisi, JAZU, Zagreb 1982.

Fučić, Branko, Bogorodica sućutna, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog

kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985.

Giunuo, Kornelija, Monumentalni žrtvenik s prikazom vučice s Romulom i Remom i scenama žrtvovanja iz Aserije, Asseria, 1,
Zadar 2003.

Gnirs, Anton, Alte und neue Kirchenglocken, Beč 1917.

Gračaković, Marija, Štorije od besed, Katedra Čakavskog sabora Kornić, Gradska knjižnica Crikvenica, Crikvenica, Kornić 2013.

Gusar, Karla, Arheološki nalazi keramičkih lula za duhan iz zbirke Narodnog muzeja u Zadru, Prilozi instituta za arheologiju
u Zagrebu, br. 25, Institut za arheologiju u Zagrebu, Zagreb 2008.

Gušić, Marijana, Tumač izložene građe, Etnografski muzej Zagreb, Zagreb 1955.

Hansel, Bertrand i dr., O socijalnoj arheologiji brončanodobnog utvrđenog naselja i grobova na Monkodonji, Histria
archaeologica, 38–39, Pula 2007/2008.

Hauptmann, Ferdinand, Pregled povijesti Rijeke do Bachova apsolutizma, Rijeka – Zbornik, Matica hrvatska, Rijeka 1953.

Hirc, Dragutin, Hrvatsko primorje, Tiskara Rijeka, Rijeka 1996.

Isaić, Vladimir, Pomorski običaji i tradicije, Adamić, Rijeka 2001.

Jelovina, Dušan, Mačevi i ostruge karolinškog obilježja u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, Muzej hrvatskih
arheoloških spomenika, Split 1986.

Franina i Jurina, istarski kalendar za 2004, Buzet 2003.

Jovanović, Jelena, Rimsko brončano posuđe iz Arheološkog muzeja u Splitu, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku,
vol. 1, no.103, Split 2010.

208
Klen, Danilo, ur., Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.

Kobler, Giovanni, Memorie per la storia della liburnica citt. di Fiume, vol. III, Unione degli

Italiani dell’Istria e di Fiume, Universitá popolare di Trieste, Trst 1978.

Koščević, Remza, Antičke fibule s područja Siska, Centar za povijesne znanosti – Odjel za arheologiju, Zagreb 1980.

Kovač, Mario, Mačevi, bodeži i oružja na motki: u Istri, Primorju i Dalmaciji od IX. do kraja XVIII. stoljeća, Povijesni muzej
Istre, Pula 2005.

Krčki zbornik, Povijesno društvo otoka Krka, br. 5, Krk 1972.

Kružić Uchytil, Vera, Barokni namještaj, MUO, Zagreb 1985.

Lerotić, Pavle, Konzervatorsko-restauratorski radovi na slici "Obiteljski portret" Leandra Bassana, Hrvatski restauratorski
zavod, Zagreb 2004.

Lerotić, Pavle, Obiteljski portret Leandra Bassana iz zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka,
konzervatorsko-resturatorski radovi, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb 2004.

Lovrić Plantić, Vesna, Džepni sat, MUO, Zagreb 1998.

Lukežić, Irvin, Grobnički biografski leksikon, Libellus, Rijeka 1994.

Lukežić, Irvin, Riječke glose, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2004.

Ljubić, Šime, Popis arkeologičkoga odjela Narodnoga zemaljskog muzeja u Zagrebu, Zagreb 1889.

Ljubović, Enver, Senjska uskočka i plemićka obitelj Domazetović i njihovi grbovi, Senjski zbornik, vol. 36, Senjsko muzejsko
društvo, Gradski muzej Senj, Senj 2009.

Marijanović, Brunislav, Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Filozofski fakultet Zadar, Monografije, sv. 2, Zadar 2000.

Marochino, Ivo, Grad Bakar kroz vjekove, Gradski muzej Bakar, Rijeka 1978.

Masau Dan, Maria i Arich de Finetti, Diego, L’opera grafica e pittorica di Umberto Veruda, Civico Museo Revoltella,
Edizioni della Laguna, Trst 1998.

Matejčić, Radmila, Značajan arheološki nalaz iz Krmpota, Riječki list, 49, Rijeka 1951.

Matejčić, Radmila, Jučerašnja svakodnevica, Dometi IV, br. 3, Matica hrvatska, Rijeka 1971.

Matejčić, Radmila, Nalazi gotičke i renesansne bojane keramike na otoku Krku i u luci Osoru, Krčki zbornik, Povijesno
društvo, otoka Krka, br. 5, Krk 1972.

Matejčić, Radmila, Krune Cittá di Fiume i problem valute u Rijeci od godine 1918–1924, Numizmatičke vijesti, 20/1963.

Matejčić, Radmila, Kako čitati grad, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1990.

Radmila Matejčić, Riječka jubilarna medalja iz godine 1796., Numizmatičke vijesti, VI, 13, 1959.

Marković, Zvonimir, Muzički instrumenti, Zagreb 1959.

Mataija, Tamara, Osviještena baština – Igre i igračke, PPMHPR, Rijeka 2011.

Mendeš, Nikša, Riječko brodarstvo od 1868. do 1914., magistarski rad, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2011.

Muzička enciklopedija, JLZ, Zagreb 1963.

Mayhew, Tea, D’Annunzio – Božić 1920, PPMHPR, Rijeka 2009.

209
 Mileusnić, Ivo, Posjedi crikveničkih pavlina u Vinodolu, Czriquenicza 1412 – život i umjetnost Vinodola u doba pavlina, Muzej
grada Crikvenice, Crikvenica 2012.

Mileusnić, Ivo, Rimski republikanski novac iz Numizmatičke zbirke PPMHPR, Acta numismatica – Zbornik radova
6. međunarodnog numizmatičkog kongresa u Hrvatskoj, Zadar 26–29. rujna 2010, Hrvatsko numizmatičko
društvo, Rijeka 2011.

Nepokoj, Denis, Teatari povijesni prizori, PPMHPR, Rijeka 2013.

Orlić, Marijan, Antički brod kod otoka Ilovika, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb 1979.

Oštrić, Goroslav, Nastanak i razvoj zbirki Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, Muzeologija, br. 33,
Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb 1996.

Paulić, Tereza, Terenske bilješke iz Vrbnika na otoku Krku, neobjavljena arhiva Etnografskog muzeja Zagreb, Zagreb 1946.

Perčić-Čalogović, Iva Muzej Hrvatskog primorja, Rijeka – Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953.

Petrić, Nikša, Introduzione alla preistoria dell’ Istria, Atti del Centro di ricerche storiche 10, Rovinj 1978–79.

Petrinec, Maja, Groblja od 8. do 11. stoljeća na području ranosrednjovjekovne hrvatske države, Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, Split 2009.

Pfalzgalerie 1875–1975, Katalog der Gemalde und Plastiken des 19. und 20. Jahrhunderts, Keiserslautern 1975.

Plesničar-Gec, Ljudmila, Starokrščanski center u Emoni, Monografije Narodnog muzeja, br. 21, Ljubljana 1983.

Pomorska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1972.

Pravila pjevačkog i tamburaškog društva Istarska vila u Kastvu, Opatija 1902.

Prikril, Zlatko i Kolacio, Zdenko, Urbanistički razvoj Rijeke, Rijeka – Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953.

Profeta, Rosario, Storia e letteratura degli strumenti musicali, Firenca 1942.

Gustav Rathe, Brodolom barka Stefano, Matica hrvatska, Dubrovnik, Zagreb 1992.

Luetić, Josip, Katastrofa barka Stefano, Pomorstvo, br. 1–2, Rijeka, 1955.

Rihtman-Auguštin, Dunja, Knjiga o Božiću, Golden marketing, Zagreb 1995.

Riječka luka, Izvještaj o dolasku Karla VI. u Rijeku, Muzej Grada Rijeke, Rijeka 2001.

Skurla, Stefano, I naufraghi del bark austroungarico Stefano alla Nord-Ovest dell’ Australia, Dubrovnik, 1876.

Starac, Ranko, Rezultati najnovijih arheoloških istraživanja obavljenih na području Lovranštine, Mošćeništine i Brseštine,
Liburnijske teme, 8, Opatija 1994.

Starac, Ranko, O tragovima najstarijih ljudskih staništa u Rijeci i okolici, Zbornik Sveti Vid VII, Rijeka 2002.

Starac, Ranko, Prilog poznavanju materijalne kulture stanovnika Tarsatičke Liburnije između petog i devetog stoljeća, Zbornik
Sveti Vid, IX, Rijeka 2004.

Starac, Ranko – Novak, Nino, Antičko staklo Fulfinuma – katalog izložbe, Općina Omišalj, Omišalj 2005.

Starac, Ranko, Od kremenih sjekira do gromovnika Peruna, Lica kulturnog identiteta, TZ Kvarner, Opatija 2009.

Stašić Milić, Marica, Šepićani serca i mora: kazivanja o životu i običajima u Vrbniku na otoku Krku, Adamić, Rijeka 2008.

Stepinac Fabijanić, Tihana, Narodna nošnja u Omišlju, Krčki kalendar, Krk 1995.

Šarić Žic, Ivana, Zlatni trag – katalog izložbe, PPMHPR, Rijeka 2012.

210
Škrbec, Stanislav, Riječka zvijezda Gutenbergove galaksije, Rijeka 1995.

Štefanić, Vjekoslav, Glagoljica u Rijeci, Rijeka – Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb, 1963.

Tenšek, Tomislav Zdenko, Teologija slike s posebnim naglaskom na patrističko razdoblje, Bogoslovska smotra, vol.74, br. 4,
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb travanj 2005.

Težak-Gregl, Tihana, Glačane kamene rukotvorine neolitičkog i eneolitičkog razdoblja u Hrvatskoj, Opvscula archaeologica,
25, Zagreb 2001.

Transparentna ljepota: staklo iz hrvatskih muzeja, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb 2013.

Ugrenović, Aleksandar, predgovor u knjizi dr. Franjo Kresnik, Starotalijansko umijeće građenja gudačkih instrumenata,
HSZU, Zagreb 1951.

Vitez, Zorica i dr., Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama, Etnografski muzej Zagreb i Institut za etnologiju i
folkloristiku, Zagreb 1996.

Vrsalović, Dasen, Istraživanja i zaštita podmorskih arheoloških spomenika u SR Hrvatskoj, Republički zavod za zaštitu
spomenika kulture – Zagreb, Zagreb 1974.

Zbornik Kastavštine VII, Kastav 1999.

Zglav-Martinac, Helga, Ulomak do ulomka..., Muzej Grada Splita, Split 2004.

Žeravica, Zdenko, Axte und Beile aus Dalmatien und andere Tailen Kroatien, Montenegro, Bosnien und Herzegovina, PBF, 9,
vol. 18, Franz Steiner Verlag, Stuttgart 1993.

Žic, Igor, Dolasci vladara u Rijeku, Sušačka revija, br. 32, Klub Sušačana, Rijeka 2001.

Žic, Igor, Laval Nugent – posljednji Frankopan,gospodar Trsata, Centar društvenih djelatnosti mladih, Rijeka 1992.

Žic, Ivan, Vrbnik na otoku Krku: narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje JAZU/HAZU, Zagreb 1899–1949,
pretisak Adamić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Povijesno društvo otoka Krka, Rijeka – Zagreb – Krk 2001.

211