Esad Kurtovic Iz Historije Olova U Sredn PDF

Z bor ni k rad ova
Da ni Eur opskog nasli jeđa 2016.

KULTURNO NA SL IJ EĐE OLOVA I OLOVSKOG K RAJA
Esad Kurtović
IZ HISTORIJE OLOVA U
SREDNJEM VIJEKU
13
Dr. sc. Esad Kurtović
IZ HISTORIJE OLOVA U
SREDNJEM VIJEKU
Historijski izvori i njihova tumačenja omogućavaju da se kroz prizmu više

različitih aspekata predstavi prošlost Olova u srednjem vijeku. U historiji
rudarstva srednjovjekovne Bosne Olovo je poslije Srebrenice najznačajnije
rudarsko naselje. Privredna djelatnost zasnovana na eksploataciji rude olova
sa značajnom carinom omogućila je urbani razvoj i kulturni prosperitet
sredine. Zanimljiva mjesta kojima posvećujemo pažnju ove prilike uglavnom
jesu postanak naselja, ruda olovo, trgovci u Olovu, carina u Olovu i franjevci
u Olovu. Uvodni dio predstavlja kratki pregled dosadašnjih pristupa historiji
olovskog područja u srednjem vijeku.
Historiografija
U pristupima prošlosti Olova i olovskog područja skoro svi pisani tragovi za
historiju srednjeg vijeka su ćirilska, latinska i italijanska građa Državnog arhiva
u Dubrovniku. To je istovjetna sudbina svih značajnijih privrednih sredina na
istočnoj jadranskoj obali. Najvećim dijelom to su serije kojima je obuhvaćena
privredna historija zasnovana na eksploataciji rude olova, carinom i trgovinom
olovom. Testamenti trgovaca sadrže informacije o djelovanju franjevaca na
ovom području. Eksploatacija rude olova nastavljena je i u osmansko doba pa
je određeni broj informacija povezanih za rudarstvo imao odraza u osmanskim
popisnim defterima. U novom vijeku olovski kraj je doživljavao nagle
promjene u kretanju stanovništva, ali je dijelom usmena predaja zabilježena
i predstavlja značajno uporište za rekonstrukciju i popunjavanje praznina u
očuvanim pisanim i materijalnim ostacima. Dok je angažman na istraživanju
kultura stećaka i djelovanja franjevaca unaprijedio dosadašnja saznanja i
15
I Z HI STOR I JE OLOVA U SREDNJ EM VIJ EKU
poprimio kulturni interes lokalne sredine, osjetan je nedostatak sveobuhvatnih

arheoloških istraživanja kojima bi se prikupljena znanja o olovskom kraju
gradivno povezala u jasniju cjelinu.
Literatura o historiji olovskog područja u srednjem vijeku relativno je bogata.
Iako je bilo pokušaja da se naslovom i poznatim izvorima obuhvati sve poznato
sintetski prikaz je izostao. Veći broj autora pristupio je različitim aspektima
prepoznatljivim u olovskoj prošlosti. S obzirom na karakteristike olovskog
područja i stanje očuvane građe prednjače radovi povezani za privrednu
djelatnost uglavnom uobličeni u pristupima Desanke Kovačević (Kovačević-
Kojić).1 U posljednje vrijeme sačinjeni su pregledi dosadašnjih dostignuća koji
olakšavaju sagledavanje istraženih tema i snalaženje u literaturi.2 Dostupna
građa bi se mogla sintetizirati radi stvaranja polazne osnove za dalja istraživanja,
prije svega u očekivani sintetski pristup. Cilj ovoga rada ide u pravcu poticanja
sinteze olovske historije u srednjem vijeku.
Postanak naselja
Najviše kontroverzi u proučavanju historije olovskog područja u srednjem
vijeku izaziva pitanje postanka naselja Olovo. Izvorne informacije i literarna
raznolikost u njihovom tumačenju od ovog pitanja stvorili su odličan podijum
za sladokusce željne rješavanja zamršenih, neriješenih i misterioznih pitanja.
U pokušaju da se pojasne pojedini segmenti postanka naselja na ovom
mjestu misterija se ne rješava već profilira i dalje održava kurentnom pred
zainteresiranim čitaocima.
Polazište za nastanak i razvoj naselja Olova je eksploatacija rude olova. Stajalište
struke je da je širi olovski region posjedovao rudu koja se odlikovala mekoćom i
bila kvalitatenija (plumbum dulce, plumbum subtile) od tvrdog olova (plumbum
durum).3 Za bosansko olovo, naročito olovo sa olovskog područja, ne
1 Desanka Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo Narodne

Republike Bosne i Hercegovine, Djela 18, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka 13,
Sarajevo 1961; Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске
државе, Веселин Маслеша, Сарајево 1978.
2 Slavko Harni, Olovska bibliografija, „Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u
Olovu (1704-2004). (Zbornik radova)”, Franjevačka teologija, Sarajevo 2008, 359-392;
Enes Dedić, Područje rijeke Krivaje kroz medievalnu produkciju, „Zbornik radova
Rijeka Krivaja kroz prošlost”, Institut za istoriju-Udruženje za modernu istoriju,
Posebna izdanja 14, Sarajevo 2016, 31-48.
3 Preciznije su informacije iz kasnijeg vremena: „Radossauus Dimizich de Olouo et
Petar Pochraicich de Olouo ... dante et soluente, habuisse et recepisse ducatis auri
venetos mille octingentis octuaginta tres ... pro integra solutione omnium plumborum
pro quos Radossauum et Petar portatorum et datorum ipsi Radoe, que dixerunt fuisse
16
E s ad Ku rtov i ć
nedostaju epiteti koji upućuju na kvalitet.4 Ruda olova je dovela do značajnijeg

interesa rudara, metalurga, trgovaca i prateće institucije kraljevske carine koja
se nalazila u sredinama koje su se isticale bogatijom privrednom ponudom
i pojačanim prometom. To je uobičajeni kontekst izazvan djelatnošću Sasa i
intenziviranjem rudarskog i metalurškog procesa u Bosni u XIV stoljeću.5 U
toponimiji olovskog područja nisu obilne informacije o Sasima.6 U Olovu riječ
šljaka se očuvao kao naziv za ostatke neistopljenog olova, a u naselju Dolovi
kod Olova, u kojem su bili rudarski radovi, „jedna voda se zove Štojna”.7 Ipak
sasko prisustvo na području Olova je bilo vrlo značajno, na što ne ukazuje samo
intenzivna rudarska i metalurška aktivnost izazvana prisustvom poznavanja
naprednijeg procesa, nego i konkretan savremen dokaz, a on se ogleda u tome
da je srednjovjekovno naselje u Olovu bilo uređeno upravo po saskom uzoru.
To pokazuje prisustvo purgara u pokazatelju iz 1440.8
Proučavanje postanka naselja nudi zanimljiva polazišta i ukazuje na još uvijek
nedovršenu priču.9 Većinom porijeklo nekog naselja u topografskom pregledu
miliaria grossa centum quadraginta quatuor et libris 883 plumbi dulcis” (28.8. 1478),
Div. Not., LXIII, 107; „Stiepano Radiceuich dicto Ciendissauich de Olouo presenti et
stipulanti dare et consignare massas quadraginta tres plumbi dulcis” (23.9. 1510), Div.
Canc., CII, 115v; „Stephanus de Radiz Chiendissalich de Olouo ... consignare Ragusii
ad dohanam ponderis milliaria ad grossam sexaginta plombi dulcis” (15.3. 1512), Deb.
Not., LXIX, 39; „Stiepanus Radiceuich Gendissalich de Olouo ... dare et consignare ...
ad dohanam Ragusii ducenta millia plumbi dulci nitidi ad pondus grossum Venetum”
(27.5. 1514), Isto, LXX, 166. Razlika u cijeni vidljiva je iz primjera: „Michouillus
Milotich de Olouo ... milliaria nonaginta plumbi duri ad rationem ducatorum octo
pro singulo milliari et milliaria quinquaginta plumbi dultis ad rationem ducatorum
nouem pro singulo milliari” (29.4. 1501), Deb. Not., LXI, 20.
4 „boni plumbi de Olouo” (27.8. 1495), Deb. Not., LVII, 98.
5 O porijeklu i djelatnosti njemačkih rudara Sasa, nosilaca drugačije i bolje tehnike
rudarstva uporedi, Михаило Динић, За историју рударства у средњевековној
Србији и Босни I, Српска академија наука, Посебна издања 240, Одељење
друштвених наука 14, Београд 1955, 1-27; Milenko S. Filipović, Baština
srednjovjekovnih rudara Sasa u južnoslovenskim zemljama, Godišnjak Centra za
balkanološka ispitivanja XXXI/29, Sarajevo 2000, 5-36.
6 М. Динић, За историју рударства у средњевековној Србији и Босни I, 10.
7 M. S. Filipović, Baština srednjovjekovnih rudara Sasa u južnoslovenskim zemljama,
17, 21. Štolna (šćona), od njemački „stollen” – hodnici, horizontalne galerije za
provjetravanje i odvođenje podzemnih voda, D. Kovačević-Kojić, Privredni razvoj
srednjovjekovne bosanske države, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I, Privreda
i društvo srednjovjekovne bosanske države, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine, Posebna izdanja LXXIX, Odeljenje društvenih nauka 17, Sarajevo 1987,
145.
8 „Iuan Marchouigh purgarium” (26.8. 1440), Lam. de foris, XIII, 175; М. Динић, За
историју рударства у средњевековној Србији и Босни I, 17-18.
9 Nisu utemeljena niti argumentirana promišljanja o eksploataciji olova u antičko doba
na olovskom području. „Olovo, stari rudnik poznat još iz vremena rimske prevlasti u
17
povezujemo za njegov prvi spomen u historijskim izvorima. Uobičajena je

postavka da je naselje Olovo prvi put spomenuto u historijskim izvorima „kao
Plumbum 1382. godine”. To je viđenje klasičnih i novijih leksikonskih obrada10,
zvanični stav stranice općine Olovo11, kao uobičajeni izrazi dosadašnjeg stava
koji nudi historiografija. Bazira se na postavci Konstantina Jirečeka iznesenoj
u njegovom djelu posvećenom trgovačkim putevima i rudnicima u Srbiji i
Bosni u srednjem vijeku iz 1879. Međutim, za 1382. godinu kao „rodni list
naselja” na spomenutom mjestu K. Jireček nije dao adekvatnu izvornu uputu
ili dodatnu informaciju kojom bi potkrijepio ovo svoje stajalište. Jednostavno
je postavio rečenicu - Najprije kao Plumbum 1382. (Zuerst als Plumbum
1382.).12 To je zbunjivalo istraživače koji su htjeli u svojim radovima da prikažu
izvorno rješenje. Prateći K. Jirečeka autori Kosta Hörman i Marko Vego, kako
bi opravdali spomen Olova iz 1382, preuzeli su pogrešan navod iz Jirečekove
naredne rečenice u napomeni, misleći da je to bila i njegova namjera. No,
tu je, kao što to i Jireček navodi - spomen carine u Olovu iz 1398.13 Ugledni
Panoniji i Dalmaciji i Iliriku, oživio je i tijekom srednjega vijeka ...”, Pavo Živković, Veze
Olova i Dubrovnika u srednjem vijeku, „Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve
u Olovu (1704-2004). (Zbornik radova)”, 56. Nije jasno zašto je ovaj isti rad objavljen
pod drugačijim naslovom i potpisan od strane dva autora (Pavo Živković-Ivana Jakić,
Gospodarske i kulturne veze Olova i Dubrovnika u srednjem vijeku, Povijesni zbornik
1-2, Osijek 2006/2007, 29-40). Pretpostavku bez argumentacije iznesena je i u, M.
S. Filipović, Varošica Olovo s okolinom, (preštampano iz Franjevačkog vijesnika za
1934), Grafički institut „Narodna misao”, Beograd, 1934, 11.
10 D. Kovačević, Olovo, Enciklopedija Jugoslavije 6, Jugoslavenski leksikografski zavod,
Zagreb 1965, 381; Срђан Рудић, Олово, Лексикон градова и тргова средњовековних
српских земаља - према писаним изворима - , Завод за уџбенике, Београд 2010,
204.
11 http://olovo.gov.ba/o-nama/o-opcini/o-olovu [7.11. 2016]
12 „Zuerst als Plumbum 1382. Königlichen Zollamt noch 1398, Pucić II 42 ...”/„Najprije
kao Plumbum 1382. Kraljevska carinarnica još 1398, Pucić II 42 ...” Constantin Jos.
Jireček, Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des
Mittelalters (Historisch-geographische studien), Prag 1879, 50, napomena 160; Josip
Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku (preveo sa
njemačkog originala Đorđe Pejanović), Svjetlost, Sarajevo 1951, 81, napomena 160.
Ista studija je objavljena ćirilicom u, Зборник Константина Јиречека I, Српска
академија наука, Посебна издања 326, Одељење друштвених наука 33, Београд
1959, 205-303, 262-263 napomena 160.
13 Konstantin Jireček: „Najprije kao Plumbum 1382. Kraljevska carinarnica još 1398,
Pucić II 42 ...”, J. Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku,
81, napomena 160. Kosta Hörman: „Prvi se put spominje varoš Olovo u jednom
starom spomeniku od god. 1382 (Pucić, Spomenici, II, 42). Tu se zove Plumbum”,
Kosta Hörman, Olovo, Glasnik Zemaljskog muzeja I/3, Sarajevo 1889, 63. Marko
Vego: „Jedan izvor iz 1382 god. naziva Olovo Plumbum (Pucić, Spom. srb., II, 42) ...”,
Marko Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo 1957, 84.
Spomenuti izvor od 18.1. 1398, pored zbirke Mede Pucića, i u, Љубомир Стојановић,
18
E s ad Ku rtov i ć
predstavnik struke svoga vremena i dobar poznavalac dubrovačke građe,

Konstantin Jireček je naučni autoritet i njegov kratak stav o spomenu Olova iz
1382, iako bez ikakve izvorne podloge, preuzet je kao argumentiran izraz i od
strane drugih autora.14 Tako je to zabilježeno u najvažnijim djelima Desanke
Kovačević-Kojić, inače standardnim polazištima za provjeru najstarijih
informacija o pojedinim naseljima u srednjovjekovnoj Bosni, kao i literaturi
koja prati njena djela, a vidjeli smo i u leksikonskim obradama.15
Dakle, prva misterija povezana za postanak naselja Olovo proizvod je same
literature, a definirana je konstatacijom da uvriježeni stav o prvom spomenu
naselja Olovo iz 1382. nema prikazanu svoju izvornu podlogu. To je otvoreni
prostor za dalji rad. Izostanak demonstracije izvora dao je povoda za pretrage
u neobjavljenoj građi. Provjera izvorne dokumentacije pokazuje da se naselje
Olovo kao Plumbum ne može pronaći u poznatoj dokumentaciji u 1382. godini.
Ono što se može naći u izvorima iz te godine jeste spominjanje olova kao rude
(plumbum) i po imenima nekih drugih lokaliteta na olovskom području.16
Međutim, olovo (plumbum) kao ruda spominje se i prije 1382. godine ali ne i
kao oznaka za naselje pod tim imenom.
Kao naselje, italijanski pod imenom Piombo, Olovo se prvi put spominje u
poznatim arhivskim izvorima 1397. u testamentu dubrovačkog građanina
Milaša Radomirića, inače trgovca porijeklom iz Podvisokog. To je prva poznata
arhivskim izvorom očuvana i ovdje prezentirana informacija o nazivu naselja i
prvi spomen naselja Olovo.17 Raniji spomen Olova može se tražiti u nedovoljno
jasno datiranom rukopisu Bartolomeja Pizanskog „De Conformitate vitae
B. Francisci”, iz 1375 (1385/90. godine). Prvi spomen određenog naselja
Старе српске повеље и писма, I/1, Српска краљевска академија, Зборник за

историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на
српском језику 19, Београд - Сремски Карловци 1929, 242.
14 Milenko S. Filipović, Starine u Bakićima kod Olova, Glasnik Zemaljskog muzeja 40,
Sarajevo 1928, 71.
15 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26; Д. Ковачевић-Којић, Градска
насеља средњовјековне босанске државе, 52. Preko stava D. Kovačević-Kojić,
i u, P. Živković, Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV
stoljeću, Univerzal, Tuzla 1986, 15; Ружа Ћук, Отварање рудника у XIV веку, „Сима
Ћирковић-Д. Ковачевић-Којић-Ружа Ћук, Старо српско рударство”, Вукова
задужбина-Прометеј, Београд-Нови Сад, 2002, 47; Р. Ћук, Дубровчани – закупци
царине у Олову, „Земља Павловића средњи вијек и период турске владавине”,
Академија наука и умјетности Републике Српске, Научни скупови V, Одјељење
друштвених наука 7, Бања Лука-Српско Сарајево 2003, 247; P. Živković, Veze
Olova i Dubrovnika u srednjem vijeku, 57.
16 Na primjer: (11.2. 1382), Div. Canc., XXV, 59v-60; (22.4. 1382), Isto, XXV, 93.
17 „... lasso a fra Benedetto al Piombo perperi trenta, ...” (10.7. 1397), Test. Not., VIII,
107.
19
ne predstavlja početak, ali predstavlja činjenično stanje koje označava i

podrazumijeva razvojni luk u njegovom ranijem nastanku.18 Godine 1398. u
ćirilskoj građi spomenut je njegov domaći naziv u razrešnici carinskih računa
kada se prvi put spominje i olovska carina u rukama dubrovačkog trgovca Žore
Bokšića (¿ komorj i ¿ carinj Drivskqhj i Olovnqhj i inqhj vse kupno).19
Pregled dostupne dokumentacije, uglavnom dubrovačke provenijencije,
ukazuje da je vladala zabuna u imenovanju ovog naselja, a što je odraz određenih
nejasnoća kod Dubrovčana u poimanju stanja stvari na terenu. Dok se nije
ustalilo različita su spominjanja imena ovog naselja. Tako jula 1402. karavan
sa robom ide „in Bossinam ad locum Plumbi”, što je u očuvanoj dubrovačkoj
građi prvi poznati latinski naziv naselja (kao Plumbum), septembra 1402. šest
tovara robe treba prevesti „ad locum ubi sit plumbum protouistarii”, 1404.
Vučko Tvrdisalić je označen da potiče „de partibus Bossine ad Plumbum” i
time bi bio prvi imenom poznati domaći čovjek – Olovljanin. Dva ugovora o
prijevozu robe pravi ista osoba, jedan 1. maja 1413. naznačavajući da se roba
prevozi „ad locum ubi foditer plumbum in Bosina”, a drugi 19. maja 1413. „ad
Plumbum in Bossina”. Radoslav Berojević 2. juna 1413. dovozi robu „ultra
montem Plumbi in Bossina”, a 26. juna iste godine robu dovozi „in Oloua”,
pa smo time i u latinskim dokumentima došli do prvog spomena naselja sa
svojim domaćim imenom (Olovo). Juna 1423. destinacija karavana bila je
„locum nominatum Biombo”.20 U testamentu Radiča Mišetića, dubrovačkog
građanina koji je preminuo u Fojnici, a registriranog juna 1449. godine, za
ostavljeni legat crkvi u Olovu navedeno je italijanski: „ghiesia a Piombo, zoe
a Holouo”.21 Svakako je da je ova nesređenost sa početka XV stoljeća prilikom
prevladavanje imena naselja Olovo (Piombo, Biombo, Plumbum, Olovo) izraz
određenih dešavanja koja Dubrovčanima nisu bila najjasnija. Kroz njihovu
vizuru literatura već dugo vremena pokušava da razriješi niz pitanja u vezi
nastanka naselja Olovo.
18 Uobičajeno je viđenje da se radi o procesu koji je imao svoju dužu razvojnu liniju.
Takva pozicija u nastajanju privrednog centra baziranog na rudarstvu može da bude i
kraća, s obzirom na činjenicu da je intenzivna potraga za rudom proizvela i pronalazak
rude kao polazište za nastanak naselja.
19 (18.1. 1398), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 242.
20 „portare in Bossinam ad locum Plumbi ... ad dictum locum Plumbi” (21.7. 1402),
Div. Canc., XXXIV, 102v; „ad locum ubi sit plumbum protouistarii” (29.9. 1402),
Isto, 159v; „Voçcho Turdissalich de partibus Bossine ad Plumbum” (11.10. 1404), Isto,
XXXV, 112; „de Ragusio usque ad locum ubi foditer plumbum in Bosina” (1.5. 1413),
Isto, XXXIX, 249v; „ad Plumbum in Bossina” (19.5. 1413), Isto, 259; „ultra montem
Plumbi in Bossina” (2.6. 1413), Isto, 263v; „usque in Oloua” (26.6. 1413), Isto, 271v;
„ad locum nominatum Biombo” (2.6. 1423), Isto, XLII, 147.
21 „Item in ghiesia a Piombo, zoe a Holouo lasso ducati cinque, chelli deti doueno inuestir
in le chase delle habitation delli frari menori” (19.6. 1449), Test. Not., XIV, 124.
20
E s ad Ku rtov i ć
Pored godine prvog spomena i sam postanak naselja od najranijih literaturnih

pristupa bio je pod znakom različitih kombinacija jer su primarne izvorne
informacije, očuvana tradicija i aktualno stanje na terenu neobično pomiješani.
Od više kombinacija koje mogu da budu predmet razmatranja preovladava
viđenje da su „izgleda Kamenica i Olovo isto ili jedno naselje” te da je raniji
naziv naselja Kamenica potisnut od novog naziva naselja Olovo.22 Kamenica se
spominje u dva navrata 1376. godine. Sredinom februara te godine braća Matko
i Žore Bokšić (Georgio et Matcho fratribus et filiis condam Bochxe) obavezali
su se da će do aprila kreditorima dati 90 milijara olova u Kamenici u Bosni
(miliaria nonaginta plumbi in Cameniça in Bossina usque per totum mensem
aprilis), te do avgusta 33 milijara olova u Drijevima.23 Aprila iste 1376. godine
kreditori opraštaju dio duga u korist braće Bokšić ukoliko dio olova dopreme
u Drijeva ili Dubrovnik, a navedeno je i moguće prisustvo Žore Bokšića „in
Cameniça in Bossina” u vezi provjere izvjesne količine olova.24 Februara 1382.
Dubrovčani šalju poslanika Paskoja Rastića u Bosnu „in contratis Çeçegli
et Camenice”.25 Aprila iste godine isti Paskoje Rastić ugovorio je prijevoz u
22 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26; Д. Ковачевић-Којић, Градска

насеља средњовјековне босанске државе, 34; Р. Ћук, Отварање рудника у XIV
веку, 47; С. Рудић, Олово, 204.
23 „Ser Martholus de Thiodisio, ser Blasius de Sorgo, ser Lucas de Bona, Blasius de
Radoano, Bogauex de Tholoe, Giue stacionarius, Martholus de Goçe et Angelus Caçich}
creditores condam Marini de Benuignuta faciunt manifestum quod de omnibus
racionibus quas dictus condam Marinus eorum debitor habuit cum Georgio et Matcho
fratribus et filiis condam Bochxe de toto tempore preterito usque ad diem presentem
quacumque racione vel causa, ipsi predicti creditores faciunt dictis Georgio et Matcho
fratribus quietacionem, absolucionem, finem, remissionem perpetuam securitatem et
speciale pactum aliquid non petendi. Et simile quietacionem obligauerunt se debere
facere fieri eisdem Georgio et Matcho fratribus a Dragoe Benuignuta fratre dicti
condam Marini infra unum annum proxime futurum. Et hoc ideo quia dicti Georgius
et Matchus fratres obligauerunt se et omnia bona sua debere dare dictis creditoribus
vel ipsorum speciali nuncio seu procuratori miliaria nonaginta plumbi in Cameniça in
Bossina usque per totum mensem aprilis proxime futurum et miliaria plumbi triginta
tria in foro Narenti usque per totum mensem augusti proxime futurum ...” (15.2.
1376), Div. Canc., XXIV, 111; D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26.
24 „... Et si dictus Georgius cum fuerit in Cameniça in Bossina inueniet aliquam
quantitatem plumbi dicti condam Marini deficere propter conclusione ignis vel
propter ablationem domini bani Bosne de illa quantitate plumbi dicti Marini que
fuit ibi dimissa a Giue Longo et Blasio de Radoano illud minoramentum predicti
creditores debeant abbattere dictis fratribus per racionem” (19.4. 1376), Div. Not., IX,
153; D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26.
25 „Dominus Rector ser Petrus de Gondola cum juratis judicium ser Jacobo de Menze,
ser Martholo de Thodisio et ser Blasio de Sorgo ad peticionem ser Micaelis condam
Nicolice de Martinusso et ser Micaelis de Luchari tutores heredum condam Micaelis
de Bodacia precepit ser Pasque de Resti ibidem presenti tanquam nuncio misso a
domino ad Bosnam in contratis Çeçegli et Camenice ad exigendum intromittendum
et capiendum ad suas manus et potestatem omnia et singula bona dicti condam
21
Dubrovnik olova kojeg ima „in Cameniça et in Ceceglo”.26 Juna i jula 1387.
u Dubrovniku su izdavane zabrane dovoženja olova u zamjenu za sol, osim
onog iz Kamenice (de Cameniça).27 Time je u periodu 1376-1387. Kamenica
predstavljena kao aktivno uporište rudarske i trgovačke aktivnosti u vezi sa
rudom olovo.
(Prvi spomen Kamenice, 1376, Div. Canc., XXIV, 111)
Micaelis de Bodacia ...” (11.2. 1382), Div. Canc., XXV, 59v; D. Kovačević, Trgovina u
srednjovjekovnoj Bosni, 26.
26 „Gley Visulouich vlachus facit manifestum quod ipse promittit et se obligat ser
Pasque de Resti de leuando sibi in Cameniça et in Ceceglo totum suum plumbum
quod habebit ibi cum suis equis et equabus et de conducendo sibi totum dictum suum
plumbum inde Ragusium, ...” (22.4. 1382), Div. Canc., XXV, 93.
27 „Ser Andree de Sorgo, ser Clementi Marini de Goce, ser Simoni de Bona} in minori
consilio more solito congregato captum fuit quod dentur de sale nostri comunis usque
ad miliaria quator salis et abinde infra et non debeant incipere eam tollere nisi circha
diem VIII mensis julii proxime venturi et ab tunc in anno quoniam eis placebit pro eo
precio quo venditur et datur in comerclio Ragusii. Qui habeant terminum solutionis
eius salis quod acceperint uno anno a die quo acceperint dictum salem computando
et ordinetur et mandatur salinariis comunis quod non detur de predicto sale nisi
omnibus IIIbus sotiis similiter. Qui tamen jurare debeant per sacramentum quod non
furabunt dictum sal de quo eis est facta gratia nixi pro victuris plumbi conducendis
de Cameniça et dare debeant sufficientem pleçariam” (6.6. 1387), Ref., XXVII, 29; „In
minori consilio more solito congregato captum fuit et firmatum quod mandetur et
ordinetur cum salinariis comunis quod debeant dare de sale nostri comunis de quo
dando concessum fuit ex gratia ser Andree de Sorgo, ser Clementi Mar. de Goçe
et ser Symoni de Bona sotiis ut supra in hoc libro patet nixi omnibus similiter qui
tamen omnes jurare debeant per sacramentum quod dictum sal ex gratia per eos
accipiendum non fruabunt nixi pro victuris plumbi conducendi de Cameniça et dare
debeant sufficen pleçariam” (27.7. 1387), Isto, 33v.
22
E s ad Ku rtov i ć
Postavku o istovjetnosti Kamenice i Olova održava dubrovačko pismo iz 1403.

u kojem je uz oznaku mjesta „ad locum Plumbi” pridodato „dicti Camenica”.28
U pravcu ovog promišljanja išlo bi i spominjanja carine na ovom području koja
se prvo vezuje za Kamenicu u periodu od osam godina 1384-1392, a kasnije za
Olovo od 1398.29
U ovoj teoriji malo je teže pojasniti situaciju koja se veže za 1413. godinu. Već
smo spominjali da Radoslav Berojević 2. juna 1413. dovozi robu „ultra montem
Plumbi in Bossina”30, a 26. juna iste godine robu dovozi „in Oloua”.31 Time bi
se stanje stvari oko Kamenice i Olova prijelazom na jasno definisano Olovo i
u dubrovačkom miljeu konačno završilo, jer se poslije 1403. po znanju ranije
literature (1409) Kamenica više nije spominjala. Međutim, avgusta 1413. Vlah
Pribač Nikolić se obavezao da će prevesti 16 tovara robe „ad locum dictum
Camenize”32, što djelimično ugrožava integritet postavke o jednom te istom
naselju. Raniji autori nisu imali ovaj spomen Kamenice iz 1413. pred sobom
tako da nisu sumnjali u postavku da je Olovo potisnulo ranije ime Kamenica.
Moglo bi se pretpostavljati da je to još uvijek prijelazni period i da se ime
Kamenica održavalo ... Međutim, isto bi se tako moglo pretpostaviti da je i
spomen iz 1403, kada je uz ime Olovo pridodato da je u pitanju Kamenica,
zapravo nije preciziranje već pogrešno poistovjećivanje ...
Da su Olovo i Kamenica povezana naselja to je svojevremeno kao tezu postavio
Milenko Filipović. Ali ne u prvi mah. On je obilazio teren i bio viđenja da
je upravo stanje na terenu svojevremeno nedostajalo Konstantinu Jirečeku da
nije mogao biti precizniji u pravcu definisanja olovskog područja, konkretnije
naselja Kamenica. Prema M. Filipoviću to je naselje egzistiralo na području
Bakića kod Olova. Tu je izvor pod imenom Kamenica, ostaci veće crkve na
lokalitetu Klisa, stećci u okolini crkve i lokalitet Varošište koji ukazuje na
urbano naselje.33 Izmiješane informacije i poveznica u rudarskoj djelatnosti
28 „ad locum Plombi dicti Cameniza” (prije 26.9. 1403), Lett. di Lev., V, 90. Ovo pismo D.
Kovačević datira 1409. (D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26), a Đuro
Tošić 1405. godinom (Ђуро Тошић, Никола Бокшић (на странпутици пословне
каријере), Историјски часопис 59, Београд 2010, 166).
29 (6.3. 1392) Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 169-170; Александра
Фостиков - Невен Исаиловић, Повеља краља Стефана Давише о разрешењу
рачуна Драгоја Гучетића, Стари српски архив 8, Београд 2009, 144-146; (18.1.
1398), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 242.
30 „ultra montem Plumbi in Bossina” (2.6. 1413), Div. Canc., XXXIX, 263v.
31 „usque in Oloua” (26.6. 1413), Div. Canc., XXXIX, 271v.
32 „Pribaç Nicholich promisit et se solemniter obligauit Luxe Jurchouich, Ratcho
Radoslaglich, Radaç Boglichouich et sociis portari eisdem cum equis sedecim bonis et
sufficentibus mercantias suas eundo recto tramite usque ad locum dictum Camenize
...” (19.8. 1413), Div. Canc., XXXIX, 286v.
33 M. S. Filipović, Starine u Bakićima kod Olova, 70-72.
23
ipak su u njegovom viđenju kasnije prišle formulaciji teze koja je i danas

preovladavajuća, a to je da su rudokopi olova obuhvatali šire područje, tj. da su
Kamenica i Olovo „bili jedno naselje ili dva blizanačka naselja”.34
Starijim autorima nepoznate su bile informacije o testamentu Milaša
Radomirića iz Visokog i njegovoj distribuciji iz 1397-1398. U testamentu je
spomenuto naselje Olovo prvi put u dubrovačkim izvorima (kao Piombo)35, a
u distribuciji testamenta 22. oktobra 1398. fratar Ambrozije, u službi kustosa
i rektora samostana franjevačke crkve u Kamenici, koji podiže predviđenih
trideset perpera za rečeni samostan u Kamenici.36 Navedeno pokazuje
svojevrsnu srodnost problemskog osnova i u vjerskom segmentu, ali kada se
radi o franjevcima možda i ključnom za rješavanje pitanja o jednom ili dva
naselja kroz razumijevanje prisustva franjevaca na dva mjesta na ovako malom
prostoru.
Prema dosad izloženom čini se da je linija djelatnosti i koncentracije rudokopa
olova i njegove prerade imala više koncentracionih tačaka i da je po snazi u liniji
razvoja svakako Kamenica prethodila Olovu. Opći zaključak je da Kamenica
slabi i nestaje. Oronule starine u Bakićima i ostaci koji ukazuju na raniju varoš,
te ubrzani razvoj olovske varoši i odbrambene funkcije olovske tvrđave mogli
su biti uzrok odumiranju starije bakićke varoši, te bi se tako u premještanju
varoškog centra moglo tražiti bliže objašnjenje supstitucije imena Kamenica -
Olovo.37 Postavlja se pitanje da li bi arheološka rekonstrukcija mogla pripomoći
u rješavanju supstitucije Kamenica - Olovo. Glavni zaključak je da je Olovo
zamijenilo Kamenicu što podrazumijeva dvije moguće linije postanka naselja
Olovo, kao naselja koje se ranije zvalo Kamenica i kao novog naselja koje je
potisnulo u zaborav obližnje naselje Kamenicu.
Pored Kamenice i Olova na ovom području dubrovački izvori spominju i
„nepoznati rudnik Çeçegl”.38 Dubrovčani februara 1382. šalju svog vlastelina
34 „Kako se po šumi između Bakića i Olova vide ostaci od kućnih temelja i od drugih
kulturnih objekata, jasno je da je cela ta površina tada bila gusto naseljena i da su
Kamenica i Olovo bili jedno naselje ili dva blizanačka naselja”, M. S. Filipović, Varošica
Olovo s okolinom, 11.
35 „... lasso a fra Benedetto al Piombo perperi trenta, ...” (10.7. 1397), Test. Not., VIII, 107.
36 „Die XXII octobris 1398 frater Ambrossius de Segnis vardianus ecclesie sancti Nicholai
de Milli de Bossina ... Item predictus tanquam custos et rector conuentus ecclesie
fratrum minorum de Chaminiça fuit confessus recepisse pro legato dicto conuenti
diuisso satisfactis in rebus oportunis dicto conuenti perperis treginta. Perperis XXX
...” (4.1. 1399), Dist. Test., VI, 20.
37 P. Anđelić, Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja, Glasnik Zemaljskog muzeja
32, Sarajevo 1978, 341; E. Dedić, Područje rijeke Krivaje kroz medievalnu produkciju,
35.
38 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26-27. Bariša Krekić je ime ovog
24
E s ad Ku rtov i ć
Paskoja Rastića u Bosnu u područje „Çeçegli et Camenice” (ser Pasque de Resti

ibidem presenti tanquam nuncio misso a domino ad Bosnam in contratis Çeçegli
et Camenice), da pronađe imovinu pokojnog dubrovačkog vlastelina Mihaila
Bodačića, a izvjesna količina olova treba da bude doznačena „in Ceceglo”.39
To nije usamljena informacija. Ovaj rudnik se spominje i aprila iste godine
u povezanoj epizodi kroz prizmu jednog od navedenih aktera i olovne rude.
Vlah Gleđ Vislović se obavezao spomenutom dubrovačkom vlastelinu Paskoju
Rastiću da će prevesti olovo u Dubrovnik koje Paskoje ima „in Cameniça et
in Ceceglo”.40 Prema poznatom to je sve što se može pronaći o ovom naselju
povezanom sa rudom olovo. Ubikaciju ovog rudnika je teško utvrditi, a kao
komparativni materijal D. Kovačević-Kojić je svojevremeno spomenula da u
ovom području postoji naselje „Ćeće”.41 To je savremeno naselje koje pripada
susjednoj općini Vareš. Prema Ahmedu S. Aličiću, u Popisu iz 1468/1469. u
nahiji Dubrovnik „selo Čeči”, koje ipak nije označeno da je rudnik, je upravo
današnje „naselje Čeče u okolini Vareša”.42 Srodnost i sličnost je izvjesna, ali još
uvijek izostaje saznanje o vezanosti savremenog naselja Ćeće i srednjovjekovnih
rudokopa.
Prema Ademu Handžiću prvi osmanski popisi (1468, 1485, 1489) bilježe
kao rudnike rude olova na olovskom području sela Čičal, Kruševo i Donje
Podgrađe.43 Rudnik Čičal, zabilježen 1485. (Čičan) i 1489. (Čičal), A. Handžić
je poistovjećivao sa ovdje spominjanim rudnikom „Cecegl” iz 1382.44 To je
prihvatio i Pavao Anđelić.45 Popis iz 1468/1469. priredio je Ahmed S. Aličić.
rudnika prevodio kao „Kocelj”, Bariša Krekić, Prilog istoriji mletačko-balkanske

trgovine druge polovine XIV veka, Godišnjak Filozofskog fakulteta II, Novi Sad 1957,
17, napomena 25.
39 „ad Bosnam in contratis Çeçegli et Camenice ... totum dictum plumbum in Ceceglo
...” (11.2. 1382), Div. Canc., XXV, 59v.
40 „Gley Visulouich vlachus facit manifestum quod ipse promittit et se obligat ser
Pasque de Resti de leuando sibi in Cameniça et in Ceceglo totum suum plumbum
quod habebit ibi cum suis equis et equabus et de conducendo sibi totum dictum suum
plumbum inde Ragusium ...” (22.4. 1382), Div. Canc., XXV, 93.
41 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26-27; Р. Ћук, Отварање рудника
у XIV веку, 47.
42 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, (priredio Ahmed S. Aličić),
Islamski kulturni centar, Mostar 2008, 105.
43 Adem Handžić, Rudnici u Bosni u drugoj polovini XV stoljeća, Prilozi za orijentalnu
filologiju 26, Sarajevo 1978, 21-22; Isti, Rudnici u Bosni od druge polovine XV do
početka XVII vijeka, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja LXXIX, Odjeljenje društvenih
nauka 18, Sarajevo 1987, 27.
44 A. Handžić, Rudnici u Bosni u drugoj polovini XV stoljeća, 21-22.
45 P. Anđelić, Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja, 341.
25
Rupine
Rupine karta
26
E s ad Ku rtov i ć
Rudarski kopovi u olovskom kraju 1
Rudarski kopovi u olovskom kraju 2
Za olovsko područje tu su navedeni kao rudnici „sami Pazar Olofce”, „selo

Kuruševa” (koje se imenuje današnjim naseljem Kruševo u okolini Olova) i
„selo Donja Podgozdja” čija lokacija je nepoznata, a koji ulaze u „Dio nahije
Olofce”.46 Na olovskom području eksploatirana je i željezna ruda. Popis iz
1485. registrira selo Varci kao rudnik željeza.47 Prema usmenim kazivanjima
tragovi kopanja olovnih ruda nalaze se u selima Dolovi, Bakići i Prgoševu.48 U
području sela Dolovi je lokalitet pod nazivom Rupine.
Niz je ostataka rudarskih aktivnosti kojima je teško utvrditi historijski kontekst
s obzirom na učestalo iskopavanje do savremenog doba. Oni mogu da znače
iskopavanja u svim segmentima prošlosti do savremenog doba.
46 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 31-32.

47 A. Handžić, Rudnici u Bosni u drugoj polovini XV stoljeća, 22. Na osnovu konteksta
u popisu olovskih naselja, autor pretpostavlja da se rudarska aktivnost odvijala i u
naseljima Ponor, Grabovica i Trgoševiće (Prgoševo), Isto.
48 M. S. Filipović, Starine u Bakićima kod Olova, 70.
27
Žore i Nikola Bokšić, Cecen/a, castrum

Plumbi-Olovac i postanak Olova
Polazna osnova za formiranje naselja Olovo bila je rudarska aktivnost, a
glavni akteri u eksploataciji olova krajem XIV stoljeća bili su dubrovački
trgovci. Među njima izdvaja se Žore Bokšić koji je u periodu 1371-1395.
izvezao olova u vrijednosti od više hiljada dukata. On je bio i zakupnik svih
bosanskih carina i bosanski protovestijar.49 Pored rude olova novom naselju
značajno kumuje prisustvo ovog agilnog trgovca koji je kao protovestijar
svoju rezidenciju imao u Ceceni, a koja se povezuje za olovski kraj. Bosanski
kralj Stjepan Dabiša 1392. izdaje punomoć Dubrovčaninu Dragoju Gučetiću
na Ceceni u dvoru svoga protovestijara Žore Bokšića (Pisano na Ceceni u
dvorih(j) reč(æ)noga našega protovistiâra Žorete).50 Protovestijar je upravljao
finansijama Bosanskog kraljevstva.51 Njegov „dvor” je rezidencijalna zgrada
napravljena u duhu tadašnjeg privrednog zamaha, što pretpostavlja stabilnije
kameno zdanje određenih vojnostrateških karakteristika.52 Cecen (Cecena?) se
spominje i kasnije. Jula 1397. za dubrovačkog građanina je imenovan izvjesni
Veselko Milosavić iz Cecena/e (Veselcho Milosauich de Cecen).53 To je dodatni
element koji potvrđuje urbani razvoj jer ukazuje na razvijen trgovački element
49 D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva,

Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 13, Sarajevo 1962, 289-310.
50 „Pisano na Ceceni u dvorih(j) reč(æ)noga našega protovistiâra Žorete ...” (6.3. 1392),
Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 171; Александра Фостиков -
Невен Исаиловић, Повeља краља Стефана Дабише о овлашћењу Драгоју Гучетићу
у вези са дугом Новака Маћедола, Грађа о прошлости Босне 2, Академија наука и
умјетности Републике Српске, Одјељење друштвених наука, Бања Лука 2009, 74.
51 Милош Благојевић, Протовестијар, „Лексикон српског средњег века”, Knowledge,
Београд 1999, 596-597.
52 Pismo bosanskog kralja Stjepana Dabiše Dubrovčanima o razrješenju računa
protovestijara Žore Bokšića spominje da se ono treba prepisati, a poslije toga da je oni
trebaju predati „u dom spomenutog protovestijara”: „I zato molimo vasj kako priâtelÅ
wto poslasmo rečenu povel~ po našemj člov(q)ku po Radosavu Šemjković~ prqmivjše
~ izjpišite ~ u vaših statutihj zakonomj vašimj a isjpisavjše prqdadite ~ vj domj rečenoga
protovistijara” (15.10. 1393), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1,
179; А Фостиков, Два документа босанског краља Стефана Дабише о разрешењу
рачуна протовестијара Жоре Бокшића, Стари српски архив 7, Београд 2008, 147.
Ovu informaciju D. Kovačević je povezala sa ranijom informacijom koja spominje
„dvor” Žore Bokšića, D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar
bosanskih kraljeva, 305, napomena 99. Međutim, prije će biti da se u ovom slučaju
radi o njegovoj kući u Dubrovniku.
53 „Veselcho Milosauich de Cecen in ipso minori consilio similiter electus, acceptus et
creates fuit in ciuem ciuitatis Ragusii cum modis, honoribus, oneribus, conseruationibus
et condictionibus consuetis more solito” (16.7. 1397), Ref., XXX, 68v.
28
E s ad Ku rtov i ć
(Castrum Plumbi 1403, Div. Canc., XXXIV, 195)
i trgovački promet u naselju u kojem se nalazi dvor bosanskog protovestijara.

U dubrovačkim izvorima kao sjedište bosanskog protovestijara dalje pratimo
tvrđavu Olovac.
Utvrda Olova - Olovac koja je mogla imati i funkciju zaštite naselja Olovo
direktno se spominje 1403. (kao: castrum Plumbi). U pisanim vrelima i u
urbanom razvoju Olova ona može imati svoju predhistoriju u vremenu Žore
Bokšića i ranije spomenutom Žorinom dvoru u Cecenu/i. Na to upućuje i
djelatnost Nikole, sina Žore Bokšića, koji je kao i njegov otac bio protovestijar.
Krajem februara 1403. kamenar Petar Pavlović obavezao se protovestijaru
Nikoli da će radi određenih poslova iz svoje struke doći iz Dubrovnika u
njegovu tvrđavu Olovo u Bosni (ad eius castrum Plumbi in Bossina) da radi
za njega punih osam mjeseci. Nikola se obavezao da će snositi troškove ishrane
i da će ga plaćati 15 perpera mjesečno (5 dukata). Kamenar Petar se obavezao
povesti sa sobom jednog svoga šegrta, a Nikola bi snosio i troškove njihovog
dolaska: pro eundo de Ragusio usque ad dictum castrum.54
Isti dan kamenar Petar Pavlović je angažirao Radiena Ljubanovića Manipola
da kao šegrt uz platu od pet perpera mjesečno i troškove ishrane bude sa
njim na predviđenim poslovima u Bosni kod Nikole protovestijara.55 Kada
54 „Petar Paulouich petrarius facit manifestum quod ipse se obligat Nicolao condam
domini Zore protouistiarii presenti et conducenti eum ad laborandum primo die
presentis marcii recedere de Ragusio et ire recta via ad laborandum ipsi Nicolao ad eius
castrum Plumbi in Bossina ad quecumque laboreria ipsi commitet per octo menses
continuos. Et hoc quia dictus Nicola ex altera parte promixit et se obligauit dicto
Peter dare et soluere pro eius laborerio pro dicto tempore quo ipsi laborabit yperperos
quindecim singullo mense et expensas oris conuenientes. Item promixit et se obligauit
dictus Peter conducere secum unum discipulum laboratorem eius artis. Pro quo dictus
protouistiarius promixit eidem facere expensas victus et pro eius laborerio dare et
soluere quantum extimabatur ipsum promereri ac eciam facere ipsis Peter et famulo
expensas pro eundo de Ragusio usque ad dictum castrum” (24.2. 1403), Div. Canc.,
XXXIV, 195.
55 „Radien Liubanouich Manipol facit manifestum quod ipse se obligat Peter Paulouich
29
govorimo o mjestu gdje se nalazi bosanski protovestijar onda se na njega

odnosi i informacija iz septembra 1402, kao odredište karavana (ad locum ubi
sit plumbum protouistarii).56 Prisustvo protovestijara Žore i Nikole Bokšića
u Olovu ostavilo je trajniji značaj barem u dubrovačkom razumijevanju.
Dubrovački poslanik Ivan Gundulić avgusta 1415, poslije ubojstva kneza Pavla
Radinovića obavještavao je svoju vladu u Dubrovniku da je Olovo koje je bilo
protovestijarevo bilo obećano Vukmiru Zlatonosoviću (gli fu promesso la citta
de Piombo che fu de prothouestiaro).57 Na osnovu navedenog pretpostavka
je da je Nikola Bokšić zaista u Olovu imao neku poziciju u vlasti, ali samo kao
kraljevski protovestijar.58 U takvom kontekstu su razumljive sve informacije
koje se vežu uz Žoreta i Nikolu Bokšića i njihovu rezidenciju, protovestijarevu
rezidenciju u Olovu. Utvrda je imala svoga kastelana, izvjesnog Jurja koji se
spominje septembra 1403. u službi protovestijara Nikole Bokšića. Oktobra iste
godine spominju se i njegovi oficijali i položaj utvrde na uzvisini.59 U njihovo
vrijeme kraljev protovestijar je imao sjedište u Olovu. Kada je knez Pavle
Radinović stekao Olovo protovestijarova pozicija u Olovo prestala je da postoji
i samo je kao uspomena našla svoj smisao u riječima dubrovačkog poslanika
Nikole Gundulića. Utvrda je 1440. nazvana burgom (esse in burgo dicti loci de
Olouo).60
Detaljnija arheolška istraživanja na Olovcu nisu izvršena. Ono što je upisano u
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine predstavlja još uvijek polaznu tačku
za budući rad. Olovac je izgrađen na predhistorijskoj gradini (sa koje potiče
bronzano koplje). Ostaci Olovca nalaze se na kamenitom obronku Gradine,
petrario presenti et conducenti eum ire cum ipso Peter in Bossinam ad laborandum
ad laborandum [tako] ad laborerio Nicolie prothouistiarii bene, fideliiter et legaliter
et facere quecumque ei committet faciendum dictus Petrus. Et hoc quia dictus Peter
promixit et se obligauit dicto Radien facere expensas victus condecentes et ei dare
pro eius salario dicti eius laborerii quolibet mense quo stabit cum ipso Peter perperos
quinque et debet stare cum eo menses octo” (24.2. 1403), Div. Canc., XXXIV, 195.
56 „ad locum ubi sit Plumbum protouistarii” (29.9. 1402), Div. Canc., XXXIV, 159v.
57 „Signori trouo secondo el mio parere che nulla persona non fu in questo trattato saluo
Sandal col Re Hostoia et Vochmir voiuoda sape stamatina et non prima mi juro per
sacramento che mai fu dicto de morte de conte Polo e al dicto gli fu promesso la citta
de Piombo che fu de prothouestiaro, et con lo Piombo non so tucto o parte et manda
zente sotto” (24. 8. 1415), Lett. di Lev., VII, 134.
58 М. Динић, Дубровчани као феудалци у Србији и Босни, Историјски часопис 9-10,
Београд 1960, 146; Ђ. Тошић, Писмо дубровачког посланика Ивана Гундулића
о смрти кнеза Павла Раденовића, „Земља Павловића средњи вијек и период
турске владавине”, 361.
59 „regiminis Ragusii ad Georgium castelanum castri Nicolay protouistiario” (prije 26.9.
1403), Lett. di Lev., V, 90; „che zunzando alto castello de i Plombi ... li tuoy officiali ...
chel to castelano et officiali teniando la dicta zitatoria” (13.10. 1403), Isto, 95.
60 „esse in burgo dicti loci de Olouo” (2.4. 1440), Lam. de foris, XIII, 175.
30
E s ad Ku rtov i ć
jugozapadno od središta današnjeg Olova. Raspoznaju se samo temelji glavne

kule i južnog bedema sa zaštitnim rovom.61
Za Dubrovčane Olovo i Olovac imaju istu suštinu i po izvornoj građi njihove
provenijencije oni se poistovjećuju. Prvi put se Olovac spominje sa domaćim
imenom u dubrovačkoj građi početkom decembra 1432. u vezi sa tamošnjom
carinom (gabelotum in Olouaç - gabella Olouaç).62 Pola mjeseca ranije ta se
carina vezivala za Olovo (de gabella Plombi).63 Decembra 1445. izabran je
sudski kolegij za dva slučaja za Dubrovčane u Olovcu (in Olouaz).64 Krajem
XV stoljeća još se češće spominju, ali i poistovjećuju Olovo i Olovac, pa je
očito da cijelo vrijeme tvrđava i njeno podgrađe za Dubrovčane predstavljaju
jedinstvenu cjelinu.65 Maja 1501. uz Olovac je povezan lokalitet Stranikuće (de
Olouaz de Stranicuchie).66
Milenko Filipović (1928) i Pavo Anđelić (1976), svako u svome vremenu,
zabilježili su da je na području Gornjeg Olova, ispod Olovca i niže samostana
postojala ulica pod nazivom „Cecenj”, odnosno, „Cecena”.67 Taj topografski
smještaj „Cecene” P. Anđelić je pretpostavio lokacijom dvora protovestijara
Žoreta Bokšića.68 Pavao Anđelić bio je viđenja da su informacije iz osmanskih
61 P. Anđelić, Olovac, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 3, Zemaljski muzej

Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988, 76.
62 „gabelotum in Olouaç” (1.12. 1432), Cons. Rog., V, 119; „gabelle Olouaç”, Isto, 119v;
„gabella Olouaç” (23.12. 1432), Isto, 120.
63 „Prima pars est de vetando nostris Raguseis et qui pro Raguseis se appellant quod se
impedire et partem habere non debeant de gabella Plombi” (18.11. 1432), Cons. Rog.,
V, 117v.
64 „ellecti fuerunt in Olouaz” (28.12. 1446) datacija po Božićnom stilu, Cons. Minus, X,
191v.
65 „in Olouaç” (28.11. 1486), Div. Canc., LXXXV, 70. Nekoliko primjera kroz prizmu
trgovca Mihovila Milotića iz Olovca/Olova: „Michouius Milotich de Olouaz” (17.12.
1487), Div. Not., LXVIII, 38; „Michouius Milotich de Olouaz” (10.10. 1488), Deb.
Not., LII, 58; „Michouius Milotich de Olouo” (4.11. 1490), Isto, LIII, 169; „Michoullius
Milotich de Olouaz” (16.11. 1490), Isto, 174v.
66 „Michael Ma. de Zizer conduxit et accordiauit in famulum suum pro annis quinque
proxime futuros et inceptis in festo sancti Michaelis proxime preteriti de mense
septembris 1500 Pauchum [prazan prostor] de Olouaz de Stranicuchie ...” (5.5. 1501),
Div. Canc., XCV, 70v.
67 „U Gornjem Olovu su tri ulice: Ulica, Cecenj i Brdo”, M. S. Filipović, Varošica Olovo
s okolinom, 9; „prošao sam kroz staro naselje Olovo spuštajući se pravcem od crkve
Gospe olovske prema novom dijelu grada. Na početku najgornje ulice, između crkve
i džamije, zapazio sam novu građevinu koja je tek izišla iz temelja. Rečeno mi je da
je to novi Omladinski dom i da je izgrađen na mjestu porušenog mekteba ... Stari
naziv ove ulice - po izjavi trojice starijih stanovnika - bio je CECENA”, P. Anđelić,
Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja, 340-341, napomena 36.
68 „Kako pokazuju neki najnoviji topografski podaci, izgleda da se u blizini crkve nalazio
i dvor Zore Bokšića“, P. Anđelić, Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja, 340.
31
popisa koje je demonstrirao A. Handžić (Čičan, Čičal) identični sa spominjanim

pokazateljima iz 1382. (Cecegl). Naprotiv, da „suzvučje imena upućuje na
zaključak da se na ovo mjesto odnosi i već citirani podatak o mjestu Ceceni,
gdje se nalazio dvor Žore Bokšića 1392.g.”, te da „topografska ubikacija Cecene
u samom Olovu govorila bi za identifikaciju Cecene i Olova, što se ne bi moglo
reći i za Cičal iz turskih izvora, koji je očito različit od Olova”.69 Objavljeni
popis iz 1468/1469. u realizaciji A. S. Aličića daje „selo Čečen” u dijelu olovske
nahije.70 Sve su to fragmenti misterijom isprepletenih početaka historije naselja
Olovo.
Uzevši sve u obzir, spomen „Çeçegl-a/Cecegl-a” samo tokom 1382, dvor na
„Ceceni” 1392. i castrum protovestijara kao izvorište olovskog grada - Olovca,
očuvanu tradiciju naziva ulice i specifične izraze osmanskih popisa, po svemu
ubjedljiva „sazvučja imena”, moglo bi se govoriti o tome da su opravdane
pretpostavke o međusobnoj povezanosti. Presudnu poziciju u urbanizaciji
Olova svakako su imali bosanski protovestijari Žore Bokšić i njegov sin Nikola
Bokšić.
Ruda olovo
U prirodi se olovo (Pb) pojavljuje češće u spojevima, a rijetko je samorodno.
Najvažnija je ruda galenit (olovni sjajnik, olovni sulfid, PbS), manje
ceruzit (PbCO3) i anglesit (PbSO4). Pojavljuje se u obliku kocke i razbija se u
kockice zbog rasporeda atoma olova i sumpora. Dobija se prženjem galenita,
pri čemu sulfid prelazi u oksid, koji se koksom reducira do metala.71 Javlja se
uz srebro, kvarc i pirit. Olovo je srebrnoplav do modrikastosiv sjajan metal
koji izložen vazduhu brzo potamni zbog stvaranja zaštitnog sloja oksida
i karbonata. Mekano je i teško, niskog topljenja (327,5°C), pa proizvodnja i
prerada nije problematična. Lako se kuje (kovko je) i rastegljivo je, pa se može,
zbog mekanosti, deformirati rukama i rezati nožem. Lako se savija i valja u
tanke folije, limove, izvlači u žice i formira u cijevi.72
69 „Čičan ili Cičal svakako je identičan s imenom Cecegl iz jednog dubrovačkog izvora iz
1382. g. Suzvučje imena upućuje na zaključak da se na ovo mjesto odnosi i već citirani
podatak o mjestu Ceceni, gdje se nalazio dvor Žore Bokšića 1392. g . Topografska
ubikacija Cecene u samom Olovu govorila bi za identifikaciju Cecene i Olova, što se
ne bi moglo reći i za Cičal iz turskih izvora, koji je očito različit od Olova”, P. Anđelić,
Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja, 341.
70 „Selo Čečen domova 12, neoženjenih 6”. U pojašnjenju: „Čačin, selo. Nepoznato”,
Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 31.
71 Po drugom se postupku galenit prži samo djelomično, a nastala smjesa olovnog oksida,
sulfida i sulfata tali se bez prisutnosti zraka, pri čem sulfid reducira oksid i sulfat do metala.
72 Branko Gluščević, Olovo, kemijski element (Pb, plumbum), Enciklopedija Jugoslavije
6, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1965, 381-382.
32
E s ad Ku rtov i ć
Galenit
Lakša proizvodnja, gustoća, mekoća i relativna otpornost na koroziju doveli su

do višeznačnih upotreba od najstarijih vremena pa i tokom srednjega vijeka.
Olovo se koristilo za vezivanje u građenju i arhitekturi različitih stambenih
objekata, u vitražnim prozorima u crkvama, za prekrivanje krovova, za
vodovodne i kanalizacione cijevi.73 Olovo je predstavljalo municiju za praćke. Sa
otkrićem vatrenog oružja olovo dobija i u tom segmentu značaj jer se koristilo
kao materijal za projektile ručnog vatrenog oružja i kao kugle za topove.
Koristilo se za glaziranje keramičkih posuda, pravljenja posuđa i pribora za
jelo, izradu ukrasnih predmeta, lijevanje kipova, kao i žute boje u slikarstvu.
U medicini koristilo se za plombe (odakle plumbum), u trgovini za utege, u
ishrani ponekad i kao sredstvo za zaslađivanje (vina), a zbog svojih svojstava
bilo je značajno i alhemičarima, pomorcima kao utezi za brodove, kao i ribarima
za mreže i udice. Kuglice za glasanje (ballota), jedno vrijeme bile su od olova,
ali su, zbog tajnosti postupka glasanja mijenjane lakšim materijalima, voskom,
drvetom ili tkaninom. Olovo ostavlja sivi trag na papiru, pa je korišteno i kao
sredstvo za pisanje, odakle i naziv olovka.74 Štamparska slova su pravljena od
olova. U mnogim segmentima prepoznata je njegova štetnost kroz historiju, ali
brojna korisna svojstva olovu i danas osiguravaju značajno mjesto u industriji.75
Olovo se u Dubrovniku upotrebljavalo za potrebe proizvodnja olovnog bjelila
(ars sblache), za farbanje koža. U tu svrhu u Dubrovniku bila je formirana
73 U engleskom jeziku i danas vodoinstalater – plumber.

74 Olovka kao naziv za pisaljku naziv potiče otuda što se nekada za pisanje upotrebljavalo
olovo miješano s cinkom. Prvu pisaljku s grafitom (koji se tada smatrao vrstom
olova) i drvenim drškom opisao je Švicarac Conrad Gesner 1565. Upotreba grafita u
sredstvima za pisanje, olovkama razvija se od sredine XVI stoljeća u Italiji, a zatim u
Nürnbergu, koji je bio centar proizvodnje grafitnih olovaka.
75 Olovo je nakon željeza i cinka najjeftiniji tehnički metal, vrlo široke primjene. Olovne
ploče ugrađuju se u zidove zgrada kao zvučna izolacija, a u temelje radi prigušivanja
vibracija. Olovo je značajno u automobilskoj industriji, ima izuzetnu primjenu u zaštiti
od radijacije i niz drugih primjena u hemijskoj industriji. Vojna industrija (municija),
olovni lanac za izravnavanje zavjesa, utezi za ronjenje i dr.
33
kompanija (trgovačko društvo) za proizvodnju olovnog bjelila (1401).76

Krajem XIV stoljeća bosansko olovo bilo je izuzetno traženo u Dubrovniku.
Dubrovčani su Bosancima uslovljavali uvoz soli ukoliko ona ne bi bila plaćena
izveženim olovom. Olovo Dubrovčanima nije trebalo samo za vlastite potrebe
nego i kao traženi artikal, koji su i oni davali u zamjenu za drugu robu koju su
nabavljali u drugim sredinama (žito).77
Ruda olovo olovskog kraja

U bosansko-dubrovačkom trgovinskim vezama olovo je u prometu i prije
spominjanja prvih bosanskih rudokopa i naselja u kojima se vrši kopanje i
prerada. Inače ruda olovo koja je dovožena u Dubrovnik i izvozila se preko
Dubrovnika u Veneciju poticala je iz rudnika Srbije i Bosne.78 Bosansko olovo
je preko Dubrovnika izvoženo u Veneciju, Siciliju, Pizu, Firencu, Gaetu,
Maltu, ali i na tržišta arapskih zemalja, u Egipat (Aleksandriju) i Siriju.79
Prema proračunima Bariše Krekića u periodu 1372-1391. sa područja Neretve
i Dubrovnika u Veneciju je liferovano preko 300 tona olova, a što se odnosi
prvenstveno na olovo porijeklom iz Bosne.80
76 Ignacij Voje, Bosenski svinec v kreditni trgovini srednjeveškoga Dubrovnika,

Zgodovinski časopis 32/1-2, Ljubljana 1978, 39-40. Olovno bjelilo je bazični olovo-
karbonat, najvažnija bijela pigmentna boja. Proizvodi se na više načina djelovanjem
octene kiseline, ugljik-dioksida i kisika na olovo. Jedna je od najstarijih i najljepših
bijelih boja. Dobro pokriva, ali je otrovna. Upotrebljava se kao uljena boja za farbanje
i u slikarstvu. Slikarska uljena boja dolazi na tržište pod imenom kremzersko bjelilo.
77 Милена Гецић, Дубровачка трговина сољу у XIV веку, Зборник Филозофског
факултета 3, Београд 1955, 142-145.
78 B. Krekić, Prilog istoriji mletačko-balkanske trgovine druge polovine XIV veka,
14-15. Bogumil Hrabak viđenja je da je od sredine XIV stoljeća olovo koje je preko
Dubrovnika i Drijeva išlo prema Veneciji bilo iz Bosne, jer je olovo iz Srbije, zbog
skupljeg prijevoza, izvoženo preko sjeverne Albanije, naročito Lješa, Bogumil Hrabak,
Prodaja proizvoda bosanskog rudarstva u Veneciji i Mlečanima u Dalmaciji, Godišnjak
Društva istoričara Bosne i Hercegovine 21-27, Sarajevo 1976, 67.
79 B. Krekić, Prilog istoriji mletačko-balkanske trgovine druge polovine XIV veka, 14,
16-17; B. Hrabak, Prodaja proizvoda bosanskog rudarstva u Veneciji i Mlečanima u
Dalmaciji, 67-70; Isti, Metali i otopine iz Bosne i Srbije na tržištima arapskih zemalja
(XIV-XVI v.), Prilozi Instituta za istoriju, Sarajevo 1977, 53-56.
80 B. Krekić, Prilog istoriji mletačko-balkanske trgovine druge polovine XIV veka, 17.
34
E s ad Ku rtov i ć
Količina u
Količina prema
Godina Ko šalje današnjoj Otkuda ide
originalu
mjeri
170 milijara
1372. Mlečani 81.089,830 kg sa Neretve
mletačkih
80 milijara
mletačkih
30 milijara
1372. Mlečani 10.743,120 kg iz Dubrovnika
dubrovačkih
120 milijara
dubrovačkih
100 milijara
1375. Dubrovčani 35.810,400 kg iz Dubrovnika
dubrovačkih ?
10 milijara i 14 libri
dubrovačkih
20 milijara
mletačkih
6.123,578 ili
1382. Dubrovčani 150 „pecias” iz Dubrovnika
7.090,459 kg
30 milijara
dubrovačkih ?
4 milijara
dubrovačka
9 milijara
dubrovačkih ?
120,5 milijara
dubrovačkih ?
37,5 milijara
dubrovačkih ?
27,5 milijara
dubrovačkih ?

Ukupno 309.852,125 ili 310.819,006 kg
Pregled izvoza olova iz Dubrovnika u Mletke (B. Krekić, Prilog istoriji, 17)
35
Iako je najkvalitetnije olovo dolazilo iz Bosne i to sa olovskog područja, prve

poznate informacije u prometu olovom nemaju jasne odrednice.81 U tužbi iz
1371. (uz svjedočenje iz 1377), očito se radi o olovu iz Bosne.82 Iz Bosne, upravo
iz olovskog kraja, može biti i olovo koje se u prometu veže uz dubrovačkog
trgovca Žoru Bokšića 1371-1372.83 Izvjesno je da je olovo iz Bosne ono koje se
spominje u dokumentu iz 1372.84 Ruda olovo koje se veže uz prezbitera Ratka,
kapelana bosanskog bana Tvrtka Kotromanića 1375, mogla bi biti upravo
sa olovskog područja (miliaria quinquaginta plumbi de Bossina ad pondus
Ragusii).85 Na drugim mjestima u ovom radu predstavljeni su pokazatelji
kojima se od 1376. prate nazivi rudarskih centara na olovskom području. To su
„Cameniça/Camenica”, „Çeçegl/Cecegl” i „Piombo” („Olovo”, „Plumbum”).86
Osmanski popisi i usmena kazivanja skreću pažnju na olovske rudokope. Na
rudu olovo porijeklom iz olovskih rudokopa izvjesno se odnose i informacije
o olovu koje se nabavlja sa trga Prača, jer tamošnji trg doživljava uspon upravo
zahvaljujući olovu sa olovskog područja. Tako maja 1377. Vlasi Drobnjaci se
obavezuju Sredanu Hranisaliću da će ići u Praču i prevesti njegovo olovo na 80
konja, a koje će mu u Prači dati Sredanov brat Miladin Hranisalić.87
81 Više informacija u, Monumenta Ragusina, Libri reformationum, I-V, Monumenta

spectantia historiam Slavorum meridionalium, Zagreb 1879-1897; B. Krekić, Prilog
istoriji mletačko-balkanske trgovine druge polovine XIV veka, 14-15; D. Kovačević,
Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26.
82 „Brayonus Vidoslauich coram domino Rectore ser Helia de Bonda conqueritur supra
infrascriptos vlachos qui fuerunt sui ponosnichi, ... [veći broj optuženih]” (20.8. 1371),
Lam. de foris, I, 30v. Ispod: MIIICLXXVII die XXII decembris. Maroe Radoslauich
testis juratus de veritate dicenda ... interogatus supra lamentatione predicta suo
sacramento dixit quod post ultimum vicendium ciuitatis Ragusii ego venebam de
Bosna et inueni me in Slano at audiui dittum Brayonum conquerentem se a dicentem
quod vlachi Plesseuich qui erant ibi abstulerunt eius de plumbo salmas XX equorum
et duos equos et unam salmam salis et dicti vlachi dicebant quod ille Brayonus fererat
illos stare in castello in Ragusio et non soluerat eis pro portatura plumbi”, Isto.
83 D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva, 292.
84 „Dominus Rector ser Jacobus de Mençe cum juratis judicibus ser Nicolao de Chaboga
et ser Johanne de Grede ad petitionem Andree condam Syme de Binçola et Chanussi
Sasinouich precepit Marino de Benessa ibidem presenti quatens tenere sequestratum
totum plumbum quod habet in suis ex potante a Mircho de Bosna et a Medoe et
Çuetcho con fratribus, quod plumbum est a miliariis quinquaginta usque ad LXa
miliaria ex quod nemini debeat aliquid de ipso dari donec ius cognoscetur” (22.10.
1372), Div. Canc., XXIII, 150v; D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 116.
85 „Prezbiter Ratchus cappellanus domini bani Bosnensis facit manifestum quod ipse
vendidit Petrello Mascelli de Ancona presenti, volenti et ementi miliaria quinquaginta
plumbi de Bossina ad pondus Ragusii, quod totum plumbum debet eidem dedisse in
Ragusio usque ad festum Ascensiones proxime futuris” (6.3. 1375), Div. Canc., XXIV,
15v.
86 (15.2. 1376), Div. Canc., XXIV, 111; (19.4. 1376), Div. Not., IX, 153; (11.2. 1382), Div.
Canc., XXV, 59v; (22.4. 1382), Div. Canc., XXV, 93.
87 „Dubraueç Chostadinich et Jurech Bogutouich Drobnachi faciunt manifestum quod
36
E s ad Ku rtov i ć
(Potraga za rudom, Georgius Agricola, De re metallica 1556)
Na olovskom području ruda olova nije samo vađena nego je i prerađivana. Već
uz prve pokazatelje o rudnicima na olovskom području data je jasna informacija
da se radi o olovu koje je izrađeno u Bosni (laborato in Bossina).88 Godine
1468. spominje se „gotovo olovo i njegova ruda”.89 Pored jama koje ukazuju
na tragove rudarske djelatnosti na olovskom području može se pronaći troska
koja je ostajala iz procesa topljenja i prečišćavanja olova. Tragovi mlinova i
ipsi ambo et quilibet eorum insolidum promittunt et se obligant Sredano Chranislauich

ab hodierna die usque ad tres ebdomadas ire ad Praçam et debere honerare equas
octuaginta plumbo dicti Sredani quod plumbum eis dabit ibi Miladinus Chranislauich
frater dicti Sredani et conducere dictas equas octuaginta plumbi inde Ragusium.
Et hoc ino quia dictus Sredanus promittit et se obligat dare et soluere Dobrauaç et
Jurech supradictis pro quolibet centenario dicti plumbi yperperorum unum et cuilibet
dictarum equarum ferras IIII pro pediferando ipsos” (4.5. 1377), Deb. Not., VIII, 37.
88 „de plumbo laborato in Bossina” (19.4. 1376), Div. Not., IX, 153.
89 ... Wlov∫čku carinu vsu i gotov olov i rudu ...” (1468), Љ. Стојановић, Старе српске
повеље и писма, I/2, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и
књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 24,
Београд-Сремски Карловци 1934, 243.
37
samokovi u olovskom području sastavni su dijelovi ranijih topionica olova.

Voda je pokretala mlinski točak odakle se snaga prenosila na mjehove radi
raspirivanja vatre potrebne za topljenje rude. Mlin je korišten i za mrvljenje
rude.90 Na metaluruški proces ukazuje i dobijanje olovnog oksida (olovne gleđi)
koji se u izvorima spominje kao „terra gleta” (terra gheta), a koja predstavlja
smjesu koja izlazi na površinu prilikom topljenja srebrnosno olovne i srebrne
rudače. Ta „otopljena zemlja” nije samorodna, ona nastaje metalurškim
procesom, kao nus produkt topljenja rude. Žute je boje, a stručno se zove
„ochra plumberia”. Služila je kao topilo kako bi uz sebe vezivala mineralne
sastojke pri otapanju složenijih ruda. Osim u metalurgiji upotrebljavana je u
kozmetici. U grnčarstvu je upotrebljavana za glazuru, pri slikanju porculana i
stakla i kao boja. Gleta je prikupljana i u Olovu u drugoj polovini XV stoljeća,
ali se manje izvozila.91 Prema podacima testamenta Dabiživa Dobretinića iz
1431. koji sadrži informacije o braći Muržić i vojvodi Radoslavu Pavloviću,
inače povezane za olovsko područje, vidljivo je da se trgovalo i sirovom rudom
olova.92
Ono što se zaključuje za rudarstvo na širem području odnosi se i na Olovo.
Materijalni ostaci sa terena, lokaliteti i pisani pokazatelji pokazuju da su se
u Olovu i drugim rudarskim naseljima u srednjovjekovnoj Bosni obavljala
ekstraktivna i prerađivačka industrija kao što je to bio slučaj u ostalim naseljima
istog tipa u tadašnjoj zapadnoj Evropi.93 Tehniku prerađivanja domaće
stanovništvo unaprijedilo je zahvaljujući djelovanju Sasa, a prema osmanskim
izvorima u tolikoj mjeri su napredovali da su i sami učestvovali u traženju rude.94
Poznate su informacije da su bosanski rudari bili cijenjeni i pozivani da odlaze
na rad i izvan Bosne.95 U svome testamentu 1437. dubrovački trgovac Bojko
Nenković, za života jedan od zakupnika carine u Olovu, u svome testamentu
90 K. Hörman, Olovo, 63; Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне

босанске државе, 147; Ista, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske države, 145.
91 I. Voje, Bosenski svinec v kreditni trgovini srednjeveškoga Dubrovnika, 55; B. Hrabak,
Gleta iz Bosne u XV i XVI veku, Istorijski zbornik 5, Banjaluka 1985, 183-202.
92 „Testamentum Dabisiui Dobretinich. MoCCCCoXXXIo, indictione nona, die ultimo
aprilis, Ragusii. Hoc est testamentum Dabisiui Dobretinich hodie mortui ... [24v] ...
Item Mursichi me sono debiti, zoe, Radoslauo, Bribislauo e Bogdano tresenti salmeri
de ruda de piombo, item cinquanta sette miara de piombo ... item me de dar voiuoda
Radoslauo mille cablichi de ruda ... [25]” (30.4. 1431), Test. Not., XII, 24v-25; I. Voje,
Bosenski svinec v kreditni trgovini srednjeveškoga Dubrovnika, 46.
93 Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 147.
94 U kontekstu popisa Olova stoji: „Jedan od kršćana iz ovog trga pronašao je željeznu
rudu u okviru sela Deževice ...”, A. Handžić, Rudnici u Bosni u drugoj polovini XV
stoljeća, 19.
95 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 151-152; Д. Ковачевић-Којић,
Градска насеља средњовјековне босанске државе, 148-149.
38
E s ad Ku rtov i ć
(Topljenje, Georgius Agricola, De re metallica 1556)
ostavio je rudarima u Olovu po dva groša.96 Jedna kasnija informacija iz početka

XVI stoljeća govori o primanju dubrovačkog podanika iz Trnova, Matka
Ivikovića, od strane Olovljanina Stjepana Vladićevića u trogodišnju službu
sluge. Među obavezama spominju se i rudarski poslovi (laborare ad fossas).97
Hutman je predstavnik rudara, stručno lice koje je rukovodilo poslovima u
rudniku. Za područje Olova spominje se 1477. Vukac hutman.98 Naziv naselja
96 „Testamentum Boichi Nenchouich. MoCCCCoXXXVIIo, die XXXI marcii, indictione

XVa, Ragusii ... In Ragusa adi XXVIIIIo marzo 1437. Io Boicho fiol quondam de
Nencho ... [174] ... Item lasso a zascadun lauorante lauora in lo luogo de Piombo
alle fosse a grossi duo per zascuno [176]” (31.03. 1437), Test. Not., XII, 174-176; S.
Ćirković, Dubrovčani kao preduzetnici u rudarstvu Srbije i Bosne, Acta historico-
oeconomica Iugoslaviae 6, Zagreb 1979, 12.
97 „Stepanus Vladichieuich de Olouo conduxit et accordauit pro annis tribus proxime
futuris Matchum Iuichouich de Ternoua de Terris nouis apud Slanum, presentem et se
et suas operas locantem et promittentem seruire, famulari et obedire dicto Stepano in
omnibus rebus licitis et honestis et non furari nec furari volentibus consentire, scilicet,
res et bona dicti Stepani diligenter custodire et conseruare et non discedere ab eo ante
dictum tempus trium annorum. Et hoc ideo fecit quia dictus Stepanus promisit tenere
ipsum Matchum secum in domo tam egrum quam sanum et eum nutrire, cibare et
calceare et vestire de rassia secundum consuetudinem famulorum et ei dare et soluere
pro eius mercede et salario primo anno ducatos tres et secondo anno ducatos quattuor
et tertio anno ducatos quinque, in totum ducatos duodecim et quod teneatur ipse
laborare ad fossas prout voluerit dictus Stepanus” (1.4. 1505), Div. Canc., XCVIII, 29.
98 „Vuchax chutman de Holouo” (4.6. 1477), Privata, 19/3b, 51v; „Vuchax chutman
39
Varka u olovskom kraju ukazivao bi na „gvarkove”, rudarske družine koje su

zajedničkim kapitalom učestvovale u eksploataciji u jednom rudniku.99 Čini
se i da je spoj rijeka Bioštice i Stupčanice koje se u Olovu spajaju i čine rijeku
Krivaju bio preduslov za ispiranje rude.
Dubrovčani su pokazivali jak interes za olovo i jedno vrijeme dozvoljavali
izvoz soli u zamjenu za olovo, a ne za novac. Ukoliko neko proda sol za novac
umjesto za olovo predviđena je kazna u visini od 200 dukata.100 Kroz prizmu
ograničavanja uvoza olova 1387. vidljivo je da se olovo iz Kamenice favorizira
zbog njegove kvalitete.101 Avgusta 1415. Bogdan Muržić prodaje dubrovačkom
vlastelinu Mihailu Sorkočeviću 100 milijara „plumbi Bosinensis” dobre kvalitete,
a pod uslovima kakve je imao vlastelin Ivan Lampre Crijević.102 Kvaliteta olova
je očigledno presuđivala i u trajnijoj trgovačkoj orijentaciji Žore Bokšića koji
se čvršće vezao za olovski kraj i nastojao ostvariti monopol nad izvozom olova.
Time je došao u sukob sa Dubrovnikom. Braća Žore i Matko Bokšić, te Tvrdak
Bjelojević kao zakupci svih carina u Bosni 1376. zaveli su zabranu izvoza
olova osim onoga koji je njima pripadao, na što su im Dubrovčani, ukoliko
ne popuste i drugima da učestvuju u prometu olovom, zaprijetili visokim
novčanim kaznama u iznosu od po 500 dukata.103 Uz Žoru Bokšića u prometu
olovom iz Bosne uključili su se dubrovački vlastelini Kliment i Alojz Gučetić
i Bunići i drugi, a najvažniji Žoretov zastupnik u Dubrovniku bila je njegova
supruga Maruša. Višegodišnja posvećenost olovu rezultirala je činjenicom da
su se i drugi ravnali prema Žori Bokšiću, da se prijevoz olova plaća onoliko
koliko on plaća i koliko plaćaju drugi koji prevoze njegovo olovo.104 Desanka
Kovačević-Kojić je prezentirala ukupne poznate pokazatelje o izvozu olova
de Holouo”, Isto, 52; D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 154; Д.

Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 151.
100 М. Гецић, Дубровачка трговина сољу у XIV веку, 142-145; D. Kovačević, Žore
Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva, 294.
101 (6.6. 1387), Ref., XXVII, 29; (27.7. 1387), Isto, 33v; D. Kovačević, Trgovina u
srednjovjekovnoj Bosni, 26; М. Гецић, Дубровачка трговина сољу у XIV веку, 144.
102 „Bogdan Mursich dedit et vendidit ser Michaeli de Sorgo presenti et ementi milliaria
centum plumbi Bosnensis boni illum bonitatis et condicionis cuius fuit plumbum per
ipsum datum ser Johanni Lampre de Zrieua et aliis quod plumbus teneatur dare dicto
ser Michaeli ad omnem suam voluntatem quod tamen accipere teneatur dictus ser
Michael omni per totum mensem augusti presentem. Et hoc pro precio et nomine
precii ducatorum auri septimgentorum ...” (1.8. 1415), Div. Not., XII, 96.
103 D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva, 292-
293.
104 „pro vectura et conductura dicti plumbi Ragusium ad illud partium et ad illam
rationem sicut soluet Zore de Boxa et alii pro conducturis eorum plumbi” (22.4. 1382),
Div. Canc., XXV, 93; D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar
bosanskih kraljeva, 297.
40
E s ad Ku rtov i ć
koje se vezuje uz Žoru Bokšića, s pravom se ograđujući o još većim mogućim

neregistrovanim količinama. Ovi podaci ukazuju na trgovca olovom velikih
razmjera i da je Žore Bokšić postao jedan od najpoznatijih trgovaca svoga
vremena.105
Količina
Vrijednost
Godina izvezenog olova u U zamjenu za sol
izvezenog olova
milijarima
1371. - - -
1372. 170 - -
1376. 120 - -
1382. - - nema količine
1775 modija u vrijednosti
1383. - -
1899 perpera i 3 groša
u vrijednosti od 5418 perpera
1384. - -
3 groša i 26 folara
1387. 9 70 dukata -
1387. - - 2 milijara
1387. 125,5 - -
1390. 40,5 - -
1390. 81,5 570 dukata -
1390. - 400 dukata -
1390. 16 - -
1393. - - -
1395. - 545 dukata -
1395. - 600 dukata -
1395. - 909,25 dukata -
236 dukata i 8
1395. - -
groša
1395. - - -
Izvoz olova Žore Bokšića (D. Kovačević, Žore Bokšić, 298)
105 D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva, 298.
Na njegov status upućuje i suma od 10.000 dukata koju ostavlja u svom testamentu,
Isto. 301.
41
Pored Žore Bokšića i drugi trgovci su izvozili velike količine olova, među
kojima se ističu domaći trgovci Brailo Tezalović106, Bogdan Muržić i Brajko
Hvaonić, svi iz Prače.107 Kvaliteta bosanskog olova omogućila je tako prosperitet
susjednih naselja Olova i Prače. Na području Prače nije bilo olovnih rudokopa,
ali je zahvaljujući trgovini olovom Prača doživjela veliki uspon početkom XV
stoljeća.108
Najveća isporuka olova iz Bosne je ona koju je izvršio izvjesni Hvalec 1403,
kada je isporučio 300 tovara olova. To je količina od preko 3 tone.109 Po
svemu sudeći navedeni je najvjerovatnije Hvalec Petrović zvani Godenović iz
Podvisokog koji se prati kao trgovac u izvorima 1395-1406. i nerijetko upravo
u vezama sa dubrovačkim trgovcem Radinom Ilićem, ovdje spomenutim kao
106 „Paulus Radini Hilich contentus et confessus fuit habuisse et recepisse a Braillo
Tesalouich in mercato Narenti libras ducentas sexaginta millia plumbi et octingentas
libras defalcatis omnibus taris ad rationem ducatorum sex singulum miliare, quod
plumbum ascendit factus insimul et omnibus ad sumam ducatorum auri mille
quingentorum sexaginta quinque et quod dictuus Paual dixit misisse Venetias pro
vendendo” (15.12. 1414), Div. Not., XII, 4; „Piricho Clunouich facit manifestum
habuisse et recepisse a Braillo Thexallouich presente et sic confitente centum milliaria
libri plumbi quod fuit in depositum penes ser Paulum de Gondola et ser Johane de
Zrieua. Et hoc pro parte ducatos mille septuaginta nouem auri quos idem Brailus
fuit confessus dare debere dicto Piricho” (18.12. 1413), Div. Canc., XXXIX, 331v. O
Brailu Tezaloviću iscrpnije, P. Živković, Kreditno-trgovačke veze Braila Tezalovića sa
Dubrovčanima, Zgodovinski časopis 34/3, Ljubljana 1980, 299-311.
107 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 119-120; Д. Ковачевић-Којић,
Градска насеља средњовјековне босанске државе, 63; P. Živković, Ekonomsko-
socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, 40-42; 53-61.
109 „Prima pars est de faciendo gratiam turme Qualleçii de Bossina quod possit venire
cum IIIC equis caricatis plumbum Ragusium absque impedimento gentium nostrorum
et de dando ei de sale comerli nostri comunis soluendo ipsum sal ad contatos et
veniendo cum equis vlacorum regis Bossine” (24.8. 1403), Ref., XXXII,165v; „Prima
pars est de faciendo dictam gratiam dicte turme cum condicione quod dictus Qualleç
teneatur venire Ragusium cum dictis plumbis personaliter et cum venerit debeat
remanere ad habitandum in Ragusio prout alii Ragusei et non recedere absque licencia
Rectoris sub pena ducatis centum auri soluenda comuni Ragusii dando sufficientem
plegariam pro dicta pena soluenda in causa quo contrafaceret. Radin Hiliich constituit
se plegium pro dicto Qualeçio de soluendo pro eo dictos ducatis C si recederet absque
licencia”, Isto. Sa strane: „Die XXVI maii 1404 cassum dictam plegaria de mandato
Rectoris et minoris consilii et data fuit licencia dicto Qualeç eundi pro factis suis”,
Isto; „Prima pars est de faciendo gratiam Qualeç mercatori quod possit ire Narentum
pro eius plumbis, rebus et mercanciis quas habet ibi et stare ad dictas partes usque ad
festum sancte Marie mensis septembris proxime et immediate ad dictum terminum
debeat resusse Stagnum sceu Ragusium sub pena ducatorum centum comuni nostro
soluendo et quod non possit, possint ab hunc portare mercancias ne pecunias pro
faciendo mercanzias sub dicta pena” (28.8. 1403), Isto, 166v; D. Kovačević, Trgovina u
srednjovjekovnoj Bosni, 120, 170.
42
E s ad Ku rtov i ć
njegovim jemcem.110 I bosanski vladar Tvrtko Kotromanić trgovao je olovom111,

a to nisu propuštali ni vlastela Pavlovići u XV stoljeću. Već tokom 1404. knez
Pavle Radinović je posjedovao olovo protovestijara Nikole Bokšića i pokušavao
da ga liferuje u Dubrovnik.112 Isti knez Pavle Radinović pohranjivao je olovo
kod dubrovačkog vlastelina Marina Kabužića, a po koje je poslao 1411. svoga
poslanika i zastupnika Braila Tezalovića.113 Dubrovački vlastelin Ivan Crijević
je 1418. trebao isplatiti vojvodi Petru Pavloviću i braći Bogdanu i Radoslavu
Muržiću 2.500 dukata za kupljeno olovo.114 Unosnom olovu se ni velmože nisu
mogle oduprijeti.
Bosansko olovo se cijenilo, izvozilo i bilo tražena roba. Uprkos različitim
prikupljanjima informacija još uvijek je teško praviti procjene o ukupnoj
proizvodnji i izvozu. Ipak, najpreciznije procjene o godišnjoj proizvodnji
pripadaju početku osmanske vladavine (prema defteru iz 1489), kada ona
iznosi 673 tone olova.115
110 „Qualleç Petrouich de Bossina” (27.11. 1395), Deb. Not., XI, 170v; (22.11.
1400), Isto, XII, 3; „Qualez Petrouich dictus Godenouich de Potuisochi”, Isto,
3v; (12.10. 1401), Isto, 37v; (19.5. 1402), Isto, 87v; (22.5. 1402), Isto, 88v;
(22.11. 1402), Isto, 114v; (24.11. 1402), Isto; (28.5. 1404), Isto, 172v; Isto, 173;
(28.7. 1405), Isto, 267v; „Quallez Petrouich ...} de Bossina” (24.11. 1406), Div.
Canc., XXXVI, 123v.
111 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 36.
112 (18.7. 1404), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 247-
248; Раде Поповић, Писмо Дубровчана кнезу Павлу Раденовићу у вези
са доставом олова у Дубровник (1404, јул 18), Стари српски архив 9,
Београд 2010, 187-190.
113 Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 250-251; Тамара Вуковић,
Писмо Дубровчана кнезу Павлу Раденовићу поводомолова које је држао у
њиховом граду (Дубровник, 25. август 1411), Грађа о прошлости Босне 6,
Академија наука и умјетности Републике Српске, Институт за историју, Бања
Лука 2013, 37-44.
114 „Radossauus Pribinouich Mursich de Praçça fuit confessus et contentus se habuisse
et recepisse per aptay renunciando as er Johanne Lampre de Zriua octuaginta
septem miliaria plumbi, quia plumbum fuit in saluum repositum penes dictum ser
Johannem. Item dictus Radoslauus similiter per aptay renuntiando fuit confessus se
habuisse a dicto ser Johanne ducatorum auri duo milia et quingentorum, quoniam
ducatos recepit a dicto ser Johanne voyuoda Petrus Paulouich et Bogdanus Mursich
et Radoslauus predictus. Et quia dicti voieuoda Petar et Bogdanus Mursich dictos
ducatos receperunt cum voluntate dicti Radoslaui Mursich. Ideo dictus Radoslauus est
confessus se eos recepisse. Renuntiando. Qui supradicti ducati duo milia et quingenti
et que miliaria octuaginta septem plumbi supradicti sunt de quantitate seu numero
miliararum quadringentorum decem plumbi, quod erat et fuit penes dictum ser
Johannem Lampre de Zriua. Quia plumbum positum fuit penes dictum ser Johannem
per supradictum Radoslauum Mursich et Brayllum Tesalouich. Et dicto plumbo sit
illa extimatio et pretium quod dixit dictus voyuoda Petar” (3.1. 1418), Div. Canc.,
XLI, 207v; D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 54. Prodaja nije dobila
konačan epilog pa se kasnije riješavala u doba vojvode Radoslava Pavlovića, (17.1.
1427), Sentenze di Cancelaria, VII, 253-253v.
115 D. Kovačević-Kojić, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske države, 149.
43
(Rudokop, prikaz iz 1617)
Mjere i cijena bosanskog olova

Mjera za težinu počiva na litri (libra), koja se razlikuje od mjesta do mjesta.116
Dubrovačka litra iznosila je 358 grama, a olovska litra iznosila je 364 grama.117
Bosansko olovo se važe pomoću „pondus grossum”, a rjeđe tankom mjerom.
Pored toga olovo je mjereno dubrovačkom mjerom i prema „pondus
Venetiarum”. Bosansko olovo mjerilo se i olovskom mjerom (pondus de Olovo
ili pondus de Olovac). Iako se ona spominje tek krajem XV stoljeća izvjesno je
egzistirala i ranije.118
116 Manje jedinice od litre su unča i aksađ. Litra se sastoji od 12 unča, a unča je imala 6
aksađa. Veće jedinice od litre su centenar (100 litara), tovar (400 litara) i milijar (1.000
litara), С. Ћирковић, Рудници и рударски послови, „Старо српско рударство”, 64.
117 С. Ћирковић, Рудници и рударски послови, 64; Р. Ћук, Производи српских
рудника, 75.
118 „Nos Vuoch Clapcich de Chotza et Vuchaz Tulesich de Gorasda confitemur quod
super nos et omnia nostra bona obligamus nos dare et consignare ser Matheo Tho.
de Bona miliaria triginta quattuor plumbi in Olouaz ut pondus de Olouaz usque ad
festum sancti Georgii proxime futuros, videlicet, dicto ser Matheo aut alteri legitime
44
E s ad Ku rtov i ć
Prosječna težina tovara olova koje se prevozilo iz Bosne u Dubrovnik iznosila

je oko 100 kg.119 Maja 1377. dogovoren je prijevoz iz Prače u Dubrovnik 100
tovara olova, a da svaki tovar bude po 300 litri.120 Septembra 1411. navedeno je
u jednoj tužbi da su četiri tovara olova težila 1.170 litri. Pri tome bi jedan tovar
u prosjeku težio 292,5 litri.121 Avgusta 1473. spomenuto je da u pet tovara stane
deset ‘peča’ (komada) olova.122
U periodu 1372-1387. Bariša Krekić je na osnovu izvezenog olova u Veneciju
pregledno predstavio mjere i cijene olova izražene dubrovačkim i mletačkim
milijarom. Cijena jednog mletačkog milijara olova kretala se oko 16-17 dukata,
dok je dubrovački milijar imao cijenu u rasponu od 8,5 do 11,5 dukata, pri
čemu se taj raspon cijene dubrovačkog milijara kretao u pravcu konstantnog
opadanja.123
Godina Cijena U kojem mjestu Otkuda ide

u Dubrovniku i u
1372. 16 dukata mletački milijar sa Neretve
Veneciji
1372. 16 dukata mletački milijar ? sa Neretve
1372. 11,5 dukata mletački milijar u Dubrovniku iz Dubrovnika
1372. 17 dukata mletački milijar u Veneciji sa Neretve
10 dukata 15 dinara
1375. u Dubrovniku iz Dubrovnika
dubrovački ? milijar
9,25 dukata dubrovački ?
1377. u Zadru sa Neretve
milijar
milijar
milijar
Cijene olova izvezenog u Mletke (B. Krekić, Prilog istoriji, 18)
persone cugenti pro ipso ser Matheo” (19.10. 1489), Deb. Not., LIII, 28; D. Kovačević,
Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 171-172; I. Voje, Bosenski svinec v kreditni
trgovini srednjeveškoga Dubrovnika, 45.
119 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 172.
120 „de honerando in Praça salmas centum plumbi quod sibi dabit et asignabit Zoranus
mercator et debet esse quelibet salma librarum IIIc” (15.5. 1377), Deb. Not., VIII, 40.
121 „quatuor salmarum plumpi ... Que fuerunt ponderis librus MCLXX” (12.9. 1411),
Lam. de foris, II, 89.
122 „deferunt salme quinque, videlicet, petie decem plumbi” (13.8. 1473), Div. Not., LVII,
85v.
123 B. Krekić, Prilog istoriji mletačko-balkanske trgovine druge polovine XIV veka, 18.
45
Avgusta 1376. olovo u težini od 100 milijara je u Dubrovniku imalo cijenu od

deset dukata po milijaru.124 Maja 1415. za 150 milijara olova računata je cijena
od po 7 dukata po milijaru, a avgusta iste godine 100 milijara bosanskog olova
vrijedilo je 700 dukata, tj. po cijeni od 10 dukata milijar.125
Radi transporta olovo je izlijevano u komade, koji su se nazivali peče.
Izgled nekoliko tovara sirovog olova nađen je u Blagaju. Komadi izlivenog
olova su ploče debljine najviše od 6-7 cm, sa jedne strane ravne, a sa
druge zaobljene. To ukazuje na koritasti oblik suda u kojem su izlivane.
Većinom su četvorouglog ili elipsastog oblika sa promjerima između
33 i 50 cm. Prema težini četvorouglih (57) i elipsastih (68) ploča težina
tovara olova (od po dvije ploče) kretala bi se između 114-136 kg.126
Privredna osnova Olova

Kraljevska carina na olovskom području je zasnovana na obližnjim rudnicima,
zbog izvoza rude, ali i zbog putnih komunikacija koje su jadransko područje
povezivali sa istočnom Bosnom, kao carina na promet, konkretnije na liniji
Podvisoki-Olovo-Zvornik-Srebrenica. Do Olova karavani iz primorja dolazili
su Neretvanskim putem (Via Narenta), ponekad nazivan i „viam Cognice”
koji je od Dubrovnika morem ili kopnom preko Stona išao do ušća Neretve,
pa dolinom Neretve do Drijeva i Nekranja, dalje lijevom obalom Neretve
put je išao na Bišće pa preko planine Porim, pa preko Vrapča, Konjica i Ivan
planine dolazio na visočko područje. Od Podvisokog put je u Olovo išao
preko sela Breze, najvjerovatnije starim rimskim putem. Od Olova dolinom
Stupčanice put ide prema Han Pijesku i dolinom Jadra na Vlasenicu, pa dalje
prema Zvorniku i Srebrenici. Preko Sokoca iz Olova je put išao u Praču, Borač
i Rogaticu i pripada važnoj poveznici na posjedu Pavlovića.127 Do Olova se
stizalo i putem preko Zagorja. Ugovor o prijevozu robe do Olova iz juna 1413.
podrazumijeva mogućnost prolaza Neretvanskim putem, preko Konjica, ili
124 „miliaria centum plumbi conducenti in Ragusium. ... pro quolibet miliari dicti plumbi
ducatos auri decem” (23.8. 1376), Div. Canc., XXIV, 171v.
125 „milliaria centum quinquaginta plumbi ... pro precio et nomine precii ducatos septem
singulum milliare” (18.5. 1415), Div. Canc., XL, 164; „milliaria centum plumbi
Bosnensis boni illum bonitatis et condicionis cuius fuit plumbum ... pro precio et
nomine precii ducatorum auri septimgentorum” (1.8. 1415), Div. Not., XII, 96.
126 P. Anđelić, Marginalije o trgovima starog rudarstva ·i metalurgije u srednjoj
Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja 38, Sarajevo 1983, 150.
127 J. Jireček, Тrgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, 122-128; D.
Kovačević, Тrgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 159; Гавро Шкриванић, Путеви у
средњовековној Србији, Туристичка штампа, Београд 1974, 29, 53, 56.
46
E s ad Ku rtov i ć
preko Zagorja (teneatur ire vel per viam Cognice vel per viam Xagorie).128 Time
je Olovo predstavljalo važnu žilu kucavicu u povezivanju srednjeg i donjeg
Podrinja sa srednjom Bosnom i to je imalo veliki značaj za razvoj olovske
carine i u onim vremenima kada je interes Dubrovčana za olovom bio manji.
Pored brojnih karavana koji su prevozili olovo i onih koji su iz drugih
sredina prolazili kroz olovsko područje postoje i karavani koji su olovsko
područje imali za krajnje odredište. Određen broj ugovora o nabavci soli za
olovo podrazumijeva i olovsko područje i definira sol kao jednu od važnijih
namirnica koja je dobavljana kao trgovačka roba i koja je liferovana na
lokalnom tržištu. Jula 1402. Branko Vladojević, Vlah Mirilović obavezao se
Radoslavu Vojniću i njegovim kompanjonima prevesti do Olova devet tovara
razne robe (mercancia) po cijeni prijevoza od četiri perpera i tri groša.129 Radi
se o mrčarijama, širem spektru svakodnevne robe za koju postoji interes u
prometu i na tržištu u bosanskim naseljima.130
Tokom 1413. sačinjen je veći broj ugovora o prijevozu robe do Olova. Kao
i na drugim mjestima u kojima je garantirana zarada i dobar promet i na
olovsko područje su karavanima stizale kvalitetne inostrane tkanine. Vlah
Pribač Nikolić početkom maja 1413. obavezao se Dumko Nikole i Obradu
Bogulinoviću prevesti iz Dubrovnika na „olovsko područje” 15 do 20 tovara
tkanina i druge robe, a po cijeni od četiri perpera i šest groša. Poslodavci su
dodatno platili Pribaču dodatnih deset groša po tovaru za carine.131 Isti Vlah u
128 „vel per viam Cognice vel per viam Xagorie” (2.6. 1413), Div. Canc., XXXIX, 263v.
129 „Branchus Vladoeuich vlachus Mirollouichi facit manifestum quod ipse conuenit cum
Radoslauo Voynich presente et conueniente pro se et sociis ituris cum eo in garauano,
venire cum nouem equis bonis et sufficientibus pro viagio ad leuandum et reuerendum
in Ragusio usque ad X dies proxime futuros mercancias quas dictus Radoslaus et
socii dare voluerint ad portandum usque ad quantitatem VIIII salmarum et dictas
mercancias recipiendo illos portare in Bossinam ad locum Plumbi et recedendo de
Ragusio cum dictis salmis non recedere ab eis donec illas posuerit ad locum. Et si
eundo dictam viam per eius homines fieret aliqum furtum vel dampnum in dictis
mercanciis ipse Branchus de suo proprio teneatur reficere dictis mercatoribus et si per
aliqua noua forcii gentium eundo dictam viam dictis mercatoribus videretur redire vel
se reducere ad locum tutum quod ipse Branchus tenetur ipsas mercancias portare et
non recedere ab eis donec ipsas posuerit in loco tuto per racionem nauli infrascripti et
ponendo dictas mercancias ad dictum locum Plumbi dicti mercatores teneatur soluere
dicto Brancho pro qualibet salma perperos IIIIor et grossos III. Et si dictus Branchus
non veniret ad terminum ad leuandum dictas salmas quod teneatur soluere dictis
mercatoribus pro eius dampno et interesse tantum quantum ea predictum naulum
saluo justo impedimento et veniendo si dicti mercatores non daretur eidem dictum
naulum quod cadant eidem ad similem penam” (21.7. 1402), Div. Canc., XXXIV, 102v.
130 D. Kovačević, Тrgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 34, 58.
131 „Pribaç Nicolich promictit et se obligat Dumcho Nicole et Obrad Bogulinouich
portare de Ragusio usque ad locum ubi foditer plumbum in Bosina a quindecim usque
viginti salmas pannorum et mercantiarum dictorum Dumchi et Obradi, prout ipsi
assignabunt dicto Pribac hic Ragusii et recedere a Ragusio versus dies X. Qui Pribaç
47
Rudnici u srednjovjekovnoj Bosni (D. Kovačević, Trgovina, 145)
drugoj polovini maja 1413. ugovara prijevoz devet tovara robe i raznih stvari
Budislava Slavkovića i Mihoča Jurkovića do Olova po cijeni od četiri perpera
i šest groša.132
recipint in se omnem casum furti et habere debet dictus Pribaç pro qualibet salma seu
equo illis locato yperperis quatuor et grossos sex. Item dicti Dumcho et Obradus tunc
eidem Pribaç soluere pro dohanis et daciis grossos decem pro singulo equo seu salma.
Et si ultra grossos X solueretur pro gabella seu dohana predictus Pribaç tunc de suo
soluere” (1.5. 1413), Div. Canc., XXXIX, 249v.
132 „Pribaç Nicolich promittit Budislauo Slaucouich et Michoçio Jurchouich esse die
mercurii proxime in Ragusio cum nouem bonis equis et die jouis de mane onerare
48
E s ad Ku rtov i ć
Početkom i krajem juna 1413. Vlah Radoslav Berojević ugovorio je dva

prijevoza robe do olovskog područja. Prvo je sa Stojkom Miletićem i Nikolom
Živolinovićem ugovorio prijevoz tkanina i druge robe po cijeni od četiri
perpera i deset groša.133 Kasnije je sačinio ugovor o prijevozu 30 tovara robe sa
Vukcem (ili Vukačem) Ostojićem po cijeni od pet perpera i dva groša po tovaru.
Polovinu novca za ugovoreni prijevoz trebao je dobiti odmah u Dubrovniku, a
ostatak kada preveze robu u Olovo.134
Vlah Pribač Nikolić, koji je maja 1413. ugovorio dva prijevoza na olovsko
područje to čini i avgusta iste godine. On se obavezao Lukši Jurkoviću, Ratku
Radosaliću, Radaču Boljikoviću i njihovim kompanjonima prevesti 17 tovara
robe do Kamenice po cijeni prijevoza od četiri perpera i četiri groša po tovaru.135
illos mercanciis et rebus dictorum Budislaui et Michocii et ferre directo tramitte ad

Plumbum in Bossina et ibi exonerare et ipse met Pribaç ire debeat personaliter usque
Cognicam et promictit ipse satisfacere de suo si perducentes dictos equos vel per
suos fieret furtum vel damnum daretur in dictis rebus ferendis. Et habere debeat pro
quolibet equo a predictis Budislauo et Michocio yperperos quatuor et grossos sex”
(19.5. 1413), Div. Canc., XXXIX, 259.
133 „Radoslauus Beroeuich promisit Stoycho Miletich et Nicole de Ziuolino et cuilibet
ipsorum venire Ragusium usque octo dies proxime cum duodecim bonis equis et
onerare illos panni et mercanciis predictorum Stoychi et Nicole et recedere Ragusio
usque octo dies et ferre dictas salmas XII ultra montem Plumbi in Bossina. Et promittit
ipse Radoslauus predictis Stoycho et Nicole restituere de suo si parcium vel damnum
de aliquis re et mercantia que foret in dictis salmis XII. Renuntiando. Et habere debet
pro quolibet dictorum equorum XII yperperos quatuor et grossis decem. Renuntiando.
Et teneatur ire vel per viam Cognice vel per viam Xagorie prout placebit dictis Stoycho
et Nicole” (2.6. 1413), Div. Canc., XXXIX, 263v.
134 „Radoslauus Beroeuich promisit et se solemniter obligauit Vuchacio Hostoych presenti
et recipienti pro se et eius sociis portare sibi cum triginta equis bonis et sufficientibus
mercantias dicti Vuchacii et sociorum recto tramite usque in Oloua non declinando a
bona et recta via nec in aliquo loco moran faciendo. Et in causa quo aliquis ex societate
sua inferet aliquod damnum vel committerent aliquod furtum in mercanciis dicti
Vucacii et sociorum quod predictus Radoslauus teneatur illud damnum et furtum
reficere et emendare. Et hoc ideo quia dictus Vucaç promisit et se solemniter obligauit
dicto Radoslauo dare pro singula salma perperos quinque et grossos duos, cum hac
condicione, quod medietatem teneatur soluere hic quam ipse Radoslauus confessus
est habuisse et integraliter recepisse a dicto Vucaç et aliam medietatem ad locum
suprascriptum nisi descaricabunt dictas mercantias” (26.6. 1413), Div. Canc., XXXIX,
271v.
135 „Pribaç Nicholich promisit et se solemniter obligauit Luxe Jurchouich, Ratcho
Radoslaglich, Radaç Boglichouich et sociis portari eisdem cum equis sedecim bonis et
sufficentibus mercantias suas eundo recto tramite usque ad locum dictum Camenize.
Et si aliquod furtum fieret in dictis mercanciis per dictum Pripce vel eius societatem
vel si aliquod damnum eis inferiretur occasione dicti Pripci vel eius societatis eo quia
nolent ire recto tramite prout promiserunt dictus Pripce teneatur eis reficere in aliter
ubi in nullo teneatur. Et hoc ideo quia predicti mercatores promiserunt se solemniter
obligauerunt dicto Pripce dare eidem perperos quatuor et grossos quatuor pro singula
salma” (19.8. 1413), Div. Canc., XXXIX, 286v.
49
Posljednji od poznatih ugovora o prijevozu robe do Olova je iz juna 1423. Vlah

Dubravac Milićiević ugovorio je prijevoz 21 tovara tkanina Mihaila Đorđića
po cijeni od pet perpera po tovaru. U ugovoru je data klauzula da ukoliko u
Olovu bude opasno, zbog rata ili razbojnika da robu preveze do drugog mjesta
do kojeg njegov poslodavac bude odredio.136
Ovih nekoliko ugovora o prijevozu robe pokazuju da je Olovo destinacija na
koju se iz Dubrovnika uvoze tkanine i druga razna roba od koje se očekuje
zarada u trgovini na lokalnom olovskom tržištu. Cijena prijevoza do Olova
i Kamenice zavisi od vrste i količine prevežene robe, a kreće se ujednačeno
između 4 - 5 perpera (4 perpera i tri groša; 4 perpera i četiri groša; 4 perpera i
6 groša; 4 perpera i 10 groša; 5 perpera; 5 perpera i dva groša).
Iz Dubrovnika nije samo ugovaran prijevoz robe. Septembra 1429. Vlah
Klapac Stanković ugovorio je prijevoz Mađara (Ungaro) Vlasla i njegovih
pratilaca (družine) do Olova po cijeni od 16 dukata. Ugovor je sačinjen
sredinom septembra 1429. a podrazumijevao je isplatu preko Nikše Radinova
po izvršenom putovanju.137 Očuvano je i ćirilsko pismo o dogovorenoj isplati
koje je svjedočilo kao potvrda da je Vlaslo sa društvom uspješno stigao do
Olova i da se prijevoznicima može izvršiti kompletna isplata cijene prijevoza.138
Ko je bio Vlaslo i kakvu je misiju imao teško je znati. Uglavnom 1429. boravio
je u Olovu.
136 „Radossauus Milichieuich super se et omnia sua bona per aptay renuntiando promisit
et se obligauit deferre et portare usque ad locum nominatum Biombo viginti et unam
salmas pannorum Michaelis de Georgio, promictens illas dare in dicto loco sanas et
inlesas et absque aliqua deminutione et mancamento dictorum pannorum occaxione
et culpa sui aut suorum famulorum. Et dictus Michael promisit dare dicto Radossauo
pro qualibet salma yperperos quinque. Et quod dictus Radossauus teneatur venisse
Ragusium hinc ad decem dies proxime venturum alias si non veniret possit dictus
Michael accordare quacumque sibi placuerit ad expensas dicti Radossaui. Et si ad
dictum locum esset periculosum ire, videlicet, de guerra aut de latronibus teneatur ire
per alia loco prout placebit dicto Michaeli” (2.6. 1423), Div. Canc., XLII, 147.
137 „Clapaz Stanchouich vlacchus qui asseruit domino Rectori ser Nicole Mat. de Georgio
conduxisse Vlaslou Ungarum cum eius comitiua ad saluamentum usque ad locum
vocatum el Piombo iuxta promissonem et obligationem per ipsum Clapaz factam,
confessus fuit recepisse a Nixa Radini dantis et soluentis nomine dicti Vlaslou et eius
comitiue pro mercede et completo pagamento dicte conductis ducatis auri sexdecim.
Quos denarios dictus Nixa soluit vigore unius litere manu scriptis dicti Vlaslou
Ungari hic affixe. Quam literam dictus Clapaz apportauit. Promittens dictus Clapaz
quod in causa quo dictum Vlaslou Ungarum et eius comitiuam non conduxisset ut
supra, aut sibi eius deffectu aliquid amisisset vel ablatum foret id totum emendare sub
obligationem omnium suorum bonorum” (15.9. 1429), Div. Canc., XLVI, 38v.
138 „Knezu i vlastelomj Dubrovačcimj ¿j Vlasova vele drago pozdravlenie neka zna vaše
gospocvo ere wvo pridosmo zdravo do Wlova i dokle nasj e ugovoriw Mirosavj i Hlapacj
postavili na-s-u do Wlova. S vašomj milosti~ i koi e pinezj nihj podaitemj i zahvalamo
bogu i vašemu gospocvu na milosti i bogj vasj drjži u gospoctvu” (septembar 1429.g.),
Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/2, 409.
50
E s ad Ku rtov i ć
(Vlaslo Ungaro, 1429, Div. Canc., XLVI, 38v)
Prisustvo Dubrovčana u Olovu nije imalo karakter potreban za djelovanje

stalne kolonije poput drugih rudarskih i trgovačkih centara koji su se nalazili
uz rudnike. Od druge polovine Dubrovčani imaju značajno prisustvo u razvoju
olovskog područja što se ogleda u trgovini olovom i prisustvu u olovskoj carini.
Međutim, situacija u drugim sredinama je drugačija zbog karaktera rude. U
drugim sredinama Dubrovčani su zainteresirani za eksploataciju plemenitih
metala, prije svega srebra, i njihovo je prisustvo veće i trajnije jer radi veće
zarade oni posjeduju rudokope (rupe), organizuju i nadgledaju vađenje
rude, prate ispiranje i kompletan metaluruški proces, pa na kraju učestvuju
i u prijevozu. Za rudarski i metalurški proces u vezi sa rudom olova nisu bili
zainteresirani. Uslovljavali su domaće trgovce kupovinom soli i zadovoljavali
se kupovinom olova na području Drijeva i Dubrovnika. Zakup carine u Olovu
bio je prostor gdje su se angažirali, ali ne samo zbog rude olova nego zbog
putne komunikacije koja je iz srebrnosnih područja Podrinja prolazila kroz
Olovo na putu prema primorju. No, u organizaciji zakupa carine u Olovu
nije trebao veći broj Dubrovčana. Dubrovčani su i iz Podvisokog kontrolisali
trgovinski promet koji se odvijao u Olovu. I inače iz Podvisokog su Dubrovčani
kontrolisali promet koji je preko Olova povezivao srednju Bosnu sa Zvornikom
i Srebrenicom.139
Za Olovo je samo u jednom slučaju izabran sudski kolegij krajem 1445, a koji
je imao zadatak da riješava dva sudska spora među Dubrovčanima. Kolegij su
sačinjavali dubrovački vlastelin Nikola Bunić kao konzul i dubrovački građani
Radohna Radovčić i Marko Plavčić kao suci. U prvom sporu trebali su da
se očituju na zahtjev, pritužbu, Pirka Stana Ilića protiv Marka Vratarića, a u
139 Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 61, 69-70.
51
drugom je isti tužilac podigao optužbu protiv Maroja Orlačića.140 Po običaju,

osim imenovanja i idetifikacije aktera tužbi i tuženih, druge informacije
izostaju, tek, može se konstatovati da navedeni jesu dubrovački građani koji
1445. borave u Olovu i imaju određene međusobne sporove, kao i na drugim
mjestima, a najčešće su oni poslovne prirode.
Dubrovački trgovac Petar Primović poslovao je i na području Olova.141
Februara 1421. on je prizivan u Dubrovnik. U pismu kojim je tražen smatralo
se da je u Olovu. Ipak, kuriri Pribil Kegunić i Bogdan Obradović pronašli su ga
nakon deset dana u Dobrunu.142 Isti Petar Primović i kasnije je bio tražen. U
tri navrata 18, 20. i 24. oktobra 1422. upućeno mu je devet pisama, a putem tri
grupe od po dva kurira (Tvrdislav Gojković i Stojsav Tepša; Miladin Pribisalić
i Radovac Milošević; Vukić Rusinović i Pribil Kegunić). Istog su trebali tražiti
u Drijevima ili u Bosni. Sve tri ekipe kurira našle su Petra Primovića u Olovu
istog dana, tj. 4. novembra i lično mu uručile pisma.143
140 „Ser Nicola Si. de Bona consul, Radochna Radoucich et Marchus Plaucich} [judices]}
ellecti fuerunt in Olouaz ad peticionem Pirichi Stani Illich supra Marcum Vratarich
cum modis et conditionibus consuetis” (28.12. 1446) datacija po Božićnom stilu,
Cons. Minus, X, 191v; „Item ellecti fuerunt in dicto loco ad instantiam suprascripti
Pirichi Stani Illich supra Maroe Orlacich cum modis et conditionibus consuetis”,
Isto. Desanka Kovačević datira ovaj dokument 1446. godinom i navodi da se u samo
jednom slučaju vodi sudski proces. Radi se o 1445. godini, jednom sudskom kolegiju,
ali o dva procesa istog tužioca, D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 75;
Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 61.
141 O Petru Primoviću, С. Ћирковић, Једна босанска краљевска пресуда, Годишњак
Друштва историчара Босне и Херцеговине 19, Сарајево 1970-1971, 9-18; Đ. Tošić,
Petar Primović – dubrovački trgovac i zakupac carina u Bosni, Godišnjak Društva
istoričara Bosne i Hercegovine 37, Sarajevo 1986, 75-89.
142 „Rector di Ragusa con li suoi judici della corte al dilecto citadin nostro Piero di Primo
in Olouo o doue fossi” (9.2. 1421), Lett. di Lev., VIII, 6. Ispod: „Pribil Chegugnich et
Bogdan Obradouich nuntii et viatores ... die mercuri proxime preterita que fuit XVIIII
presentis inuenerunt dictum Petrum Primi in loco dicto Dobrun et sibi presentauerunt
litteram predictam”, Isto.
143 „Consol di Ragusa con li suoi judici della corte al dilecto citadin nostro Piero di Primo
citadino et mercantante nostro in Narente o in Bosna” (18.10. 1421), Lett. di Lev.,
VIII, 23v. Ispod: „Die XV nouembris 1421. Tuerdissau Goichouich et Stoisau Tepsa
[cursores] testes et nuncii ... die 4 mensis presentis in Plumbo in Bosna riperierunt
Petrum Primi supradicti perosnaliter et sibi dicto die litteram citatoriam supradictam
presentauerunt”, Isto, 23v, 24, 24v; „Miladin Pribissaglich et Radouaç Milosseuich
testes et nunciii ...die 4 presentis mensis nouembris in Plumbo in Bosna reperiere
Petrum Primi supradictum et eidem literam citatoriam supradictam presentauerunt”,
Isto, 25, 28v, 29v, 30v, 38; „Vuchich Russinouich et Pribil Chegunich testes et nuncii
... die 4 mensis presentis in Plumbo in Bosna reperiere personaliter Petrum Primi
predictum et eidem literam citatoriam suprascriptam presentauerunt”, Isto, 26.
52
E s ad Ku rtov i ć
(Sudski kolegij za Olovac 1445, Cons. Minus, X, 191v)
Druga polovina XIV stoljeća predstavlja značajan interes dubrovačkih i

mletačkih trgovaca za olovnom rudom. Uprkos potrebi za olovom monopol
nad eksploatacijom olova Dubrovčani su sve više prepuštali domaćim ljudima
jer je njegov izvoz bio skup, a više pažnje posvetili su srebru kao unosnijem
metalu. Iako je mjesto i uloga Dubrovčana u historiji Olova bila značajna i
njihovo prisustvo kontinuiranog karaktera u Olovu se nije formirala znatnija
dubrovačka kolonija. Osnovi razlog za to je što je kompletna eksploatacija i
lokalna trgovina olovom prepuštena domaćim trgovcima. U poređenju sa
srebrom gdje su Dubrovčani učesnici u karvanskoj trgovini, prijevoz olova bio
je u potpunosti prepušten Vlasima.144 Od domaćih trgovaca koji se ističu u
liferovanju olova na dubrovačko područje ističu se pretežno trgovci iz Prače,
ranije spominjana, braća Bogdan i Pribislav Muržić, te Brailo Tezalović i Brajko
Hvaonić. Oni učestvuju i u uvoznoj trgovini koja je većinom bazirana na
tkaninama, zanatskim i luksuznim robama za posjed Pavlovića.
Od domaćih trgovaca iz Olova u kreditnim zaduženjima 1418-1421. pratimo
Radohnu Stjepojevića, Pridraga Ratkovića, Radosava Marića, Bogdana
Radosalića, Oblivolju Veljanovića, Divca Obradovića, Obrada Basarića, Radetu
Razića. Za ovaj kratak period to je solidan broj domaćih trgovaca. Primjetno
je da je dubrovački vlastelin Toma Bunić kao kreditor bio dobro povezan sa
olovskim trgovcima. Oni se zadužuju u robi, najčešće tkaninama, koju po
liferovanju u Bosni u određenom roku svojim kreditorima plaćaju novcem.
Otuda su njihova zaduženja u robi označena novcem. Dalje ih ne pratimo u
knjigama zaduženja. Situacija se ponovo mijenja na tom planu poslije pada
srednjovjekovne bosanske države i dolaska Olova pod osmansku vlast, kada
opet u većem broju trgovci sa područja Olova učestvuju u kreditnoj trgovini u
Dubrovniku.
144 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 56; D. Kovačević-Kojić, Privredni

razvoj srednjovjekovne bosanske države, 172.
53
Radohna Stjepojević se prati kroz dva zaduženja. Oktobra 1418. zadužuje se

kod dubrovačkog vlastelina Tome Bunića na iznos od 100 dukata, 16 perpera
i 4 groša. Drugo zaduženje pravi na samom kraju jula 1421. kada se kod istog
kreditora zadužuje na iznos od 163,5 dukata.145 Krajem jula 1421. Pridrag
Ratković iz Olova, uz jemstvo zemljaka Radohne Stjepojevića, Radosava
Marića i Bogdana Radosalića, zadužuje se kod dubrovačkog vlastelina Teodora
Prodanelića na iznos od 30 dukata. Uprkos spominjanja jemstva ovo je jedna
vrsta grupnog zaduženja zemljaka. Jemstvo je, uključivao i glavnog dužnika, a
za svakog pojedinačno iznosilo 7,5 dukata. Kredit je podignut na tri mjeseca,
ali nije isplaćen na vrijeme. Oktobra naredne 1422. kreditor izjavljuje da je
od Radohne Stjepojevića i Radosava Marića kao dio jemstva primio 15
dukata.146 Posljednje poznato zaduženje iz perioda bosanske srednjovjekovne
samostalnosti povezano za Olovo je iz kraja septembra 1421. Oblivolja
Veljanović, Divac Obradović, Obrad Basarić i Radeta Razić, svi iz Olova, tada
se zadužuju kod dubrovačkog vlastelina Tome Bunića na 29,5 dukata.147
Česti su oblici udruživanja trgovaca u trgovačka društva radi poslovanja u Bosni.
Takvi primjeri se dešavaju i na području Olova. Jula 1462. Pavko Radosalić iz
Olova (Paucus Radossalich de Olouo partium Bosne teritorii voyuode Pethari
Paulouich et comitis Nicole eius fratris) okončava svoje trgovačko društvo sa
dubrovačkim vlastelinom Matejem Tome Bunićem, a koje je bilo bazirano na
trgovini olovom i krimizom (ratione plumborum et carmisorum).148
145 „Ego Radochna Stipoeuich de Oloua confiteor quod super me et super omnia bona
mea obligo me dare et soluere ser Thome de Bona ducatos auri centum et yperperis
sexdecim et grossis quatuor, usque ad menses tres proxime futuros” (1.10. 1418), Deb.
Not., XIII, 56; „Radochna Stiepoeuich de Plombo confiteor quod super me et super
omnia bona mea obligo me dare et soluere ser Thome de Bona ducatos auri centum
sexaginta tres cum dimidio hinc usque ad tres menses proxime futuros” (31.7. 1421),
Isto, 306.
146 „Ego Pridragus Ratcouich de Plombo confiteor quod super me et super omnia bona
mea obligo me dare et soluere ser Theodoro de Prodanello ducatos treginta hinc
usque ad tres menses proxime futuros. ... Pro quo quidem Pridrago nos Radochna
Stiepoeuich, Radossauus Marich et Bogdanus Radossalich de Plombo confitemur
nos plegius, videlicet, unumquamquam nostrum pro ducatis septem cum dimidio
tam et sine vigore dicte quantitatis” (31.7. 1421), Deb. Not., XIII, 307. Sa strane: „Die
XVII octobris 1422, ser Theodorus de Prodanello confessus fuit habuisse a Radochna
Stipoeuich et Radossauo Marich pro eorum parte nomine plezarie ducatos auri
quindecim”, Isto.
147 „Nos Oblioglia Vellianouich, Diuazius Obradouich, Obrad Bassarich et Radetha
Razich} omnes de Plombo confitemur quod super nos et super omnia bona nostra
obligamus nos dare et soluere ser Thome de Bona ducatos auri viginti nouem cum
dimido hinc usque ad festum sancti Micaelis quod erit a proxime futurorum inde ad
unum annum” (26.9. 1421), Deb. Not., XIII, 322v.
148 „Paucus Radossalich de Olouo partium Bosne teritorii voyuode Pethari Paulouich
et comitis Nicole eius fratris sponte et ex certa scientia ac animo deliberato, omni
54
E s ad Ku rtov i ć
(Pavko Radosalić iz Olova, Div. Not. XLVI, 78v)
Prema jednoj informaciji iz druge polovine XV stoljeća na olovskom području

bila je zastupljena i trgovina voskom. Na zahtjev Stjepana Širinića, sultanovog
amaldara, novembra 1486. godine oduzeta su tri tovara voska od dubrovačkog
vlastelina Junija Paskoja Sorkočevića, a zbog navodnog dugovanja koja potiču
od drugih ljudi koji su ih kupili u Olovcu.149
Olovski trgovci koji se spominju u knjigama zaduženja i drugim arhivskim
svescima iz druge polovine XV i početka XVI stoljeća su: Pavko Radosalić
(1462-1465)150, Stjepan Radinović zvani Hvaonić (1465-1470)151, Ivan Marković
modo, via, jure et forma quibus interius potuit et fieri potunt fecit finem remissionem,
quietationem, absolutionem, libertationem et pactum solemne de ulterius non petendo
ser Matheo Thome de Bona, presenti et recipienti pro omnibus et singulis que dictus
Paucus habere debebat et petere poterat a dicto ser Matheo et in eius bonis tam ratione
plumborum et carmisorum datorum missorum et consignatorum dicto ser Matheo
per ipsum Paucum quam quamquae alia ratione vel causa vocans dictus Paucus se
tacitum, contentum et integre satisfactum a dicto ser Matheo. Et ideo ipsum liberans et
absoluens per omnem viam liberationem et per omnem modum absolutionem” (10.7.
1462), Div. Not., XLVI, 78v.
149 „Ad instantiam Stepani Sirinich amaldari magni imperatoris Turchorum Maroe
riuerius comunis retulit se sequqstrasse in manibus ser Junii Pasqualis de Sorgo
retractum trium salmarum cere de ratione Vitchi de Primo usque ad jus cognitum.
Qui ser Junius dixit se nescire si sunt dicti Vitchi nec ne, scilicet, emit eas per manus
Pauli Missete a Dabisiuo Sergeuich et a Vuoch Sredanouich eius nepote portatoribus
dictarum pro ducatos 8 grossos 5, de quibus habuit Misseta grossos nouem et dicti
Vuch et Dabisiuus habuerunt ducatos tres aspros duos pro sua portatura. Qui dixerunt
hoc esse verum, videlicet, habuisse aspros, ducatos tres et grossos. Quas ceras dixerunt
habuisse dictas ceras in Olouaç a Bernardo Matosouich ibi presente et dicente sit esse
verum et assentiente suprascripte solutioni” (28.11. 1486), Div. Canc., LXXXV, 70.
150 „Paucus Radossalich de Olouo partium Bosne teritorii voyuode Pethari Paulouich
et comitis Nicole eius fratris” (10.07. 1462.g.), Div. Not., XLVI, 78v; „Stiepanum
Radienouich dictum Quaonich de Olouo et Paochum Radossaglich de eodem loco”
(1.4. 1465), Lam. de foris, XXXVI, 227.
151 „Stiepanum Radienouich dictum Quaonich de Olouo et Paochum Radossaglich de
eodem loco” (1.4. 1465), Lam. de foris, XXXVI, 227; „Stepanus Radinouich de Bosna
55
(1467), Petar Hvaonić (1470)152, Petar Pokrajčić (1470-1479)153, Radosav

Divčić (1478-1479)154, Stjepan Mišetić (1479), Mladien Radosalić (1479),
Nikola Pokrajčić (1479)155, Nikola Radičević zvani Kendisalić (1481-1490)156,
Božidar Opečić (1485), Tomaš Radonić (1485), Vuk Božidarović zvani Brović
(1486-1488), Bernard Matosović (1486), Vukić Radomilović (1487)157, Mihovil
Milotić (1487-1501)158, Petar Bergulić (1488-1489), Petar Božidarović (1488),
de loco dicto Olouo” (16.10. 1465), Div. Not., XLIX, 27-27v; „Stiepanus Radinouich
dictus Quaonich de Olouo” (23.9. 1466), Isto, 141v; „Stiepanus Quaonich de Olouo”
(5.11. 1467), Div. Canc., LXXIII, 154v; „Stiepan Quaonich de Olouo de Bosna” (7.11.
1467), Div. Not., XLIX, 155v; „Stepan de Radino Quaonich de Olouo” (23.11. 1467),
Proc. de Not., IV, 19; „Stiepanus Radinouich dictus Quaonich de Olouo” (21.4. 1468),
Div. Not., LI, 180v; „Stiepanus Quaonich de Olouo” (8.10. 1469), Deb. Not., XXXVIII,
95v; „Stiepanus Quaonich de Olouo” (9.10. 1469), Div. Not., LIV, 3; „Stepan Quaonich
de Olouo” (15.9. 1470), Deb. Not., XXXIX, 56v.
152 „Iuanus Marcouich de Olouo” (2.6. 1467), Div. Canc., LXXIII, 141v; „Pethar Quaonich
de Olouo” (22.5. 1470), Deb. Not., XXXIX, 3.
153 „Petar Pochraicich de Olouo” (6.11. 1470), Deb. Not., XXXIX, 83; „Petar Pochraicich de
Olouo” (28.8. 1478), Div. Not., LXIII, 107; „Radossauus Diucich et Pethar Pochraicich
de Olouo” (31.8. 1478), Deb. Not., XLVII, 19v; „Stiepan Misetich, Radossauus Diucich
et Pethar Pochraicich omnes de Olouo” (6.2. 1479), Isto, 83v.
154 „Radossauus Dimizich de Olouo” (28.8. 1478), Div. Not., LXIII, 107; Radossauus
Diucich et Pethar Pochraicich de Olouo” (31.8. 1478), Deb. Not., XLVII, 19v; „Stiepan
Misetich, Radossauus Diucich et Pethar Pochraicich omnes de Olouo” (6.2. 1479), Isto,
83v.
155 „Stiepan Misetich, Radossauus Diucich et Pethar Pochraicich omnes de Olouo” (6.2.
1479), Deb. Not., XLVII, 83v; „Mladienus Radossalich in Olouo” (27.8. 1479), Div.
Canc., LXXIX, 170; „Nicola Pochraicich de Olouo” (10.11. 1479), Div. Not., LXIV, 88v.
156 „Nicola Radiceuich de Olouo” (3.9. 1481), Deb. Not., XLVIII, 145; „Nicola Radiceuich
dictus Chendissalich de Olouo” (23.10. 1482), Isto, XLIX, 32; „Nicola Radiceuich
dictus Chendissalich de Olouo” (7.3. 1483), Isto, 53v; „Nicola Radiceuich dictus
Chiendissalich de Olouo” (26.09. 1483), Div. Canc., LXXXII, 175; „Nichola Radizeuich
Cendissalich de Bosna” (17.11. 1485), Isto, LXXXIV, 118; „Nicole Radiceuich dicti
Chiendissalich de Olouaç” (19.11. 1490), Isto, LXXXVII, 186.
157 „Boxidar Opecich de Olouo” (11.10. 1485), Div. Not., LXVI, 78v; „Thomas Radognich
de Olouo” (16.11. 1485), Div. Canc., LXXXIV, 116v; „Vuoch Boxidarouich dictus
Brouich de Olouo” (30.8. 1486), Deb. Not., LI, 7; „Voch Boxidari Brouich de Olouaz”
(13.10. 1488), Isto, LII, 58v; „in Olouaç a Bernardo Matosouich” (28.11. 1486), Div.
Canc., LXXXV, 70; „Vochich Radomilouich de Olouo” (8.8. 1487), Deb. Not., LI, 151.
158 „Michouius Milotich de Olouaz” (14.12. 1487), Deb. Not., LI, 187v: „Michouius
Milotich de Olouaz” (17.12. 1487), Div. Not., LXVIII, 38; „Michouius Milotich de
Olouaz” (10.10. 1488), Deb. Not., LII, 58; „Michouius Milotich de Olouo” (4.11. 1490),
Isto, LIII, 169; „Michoullius Milotich de Olouaz” (16.11. 1490), Isto, 174v; „Michouius
Milotich de Olouaz” (9.9. 1492), Isto, LV, 8; „Michael Milotich de Olouo” (27.08.
1495.g.), Isto, LVII, 98; „Michouilus Milotich de Olouaz” (07.03. 1497.g.), Div. Not.,
LXXVII, 69v; „Michouili Milotich de Olouaz” (30.9. 1497), Isto, 195; „Michouilus
Milotich de Olouaz” (30.9. 1497), Deb. Not., LIX, 64v; „Michouillus Milotich de
56
E s ad Ku rtov i ć
Đuro Bionić (1492-1495), Vuk Bionić (1492), Mihailo Radosalić (1494)159,

Stjepko/Stijepo/Stjepan Radičević zvani Kendisalić (1494-1514)160, Stjepan
Brajkiević (1497), Luka Vukmirović (1498), Đuro Srđević (1507), Andrija
Radivojević (1509-1513)161, Rakoleta Vlatković (1513), Ivan Stepanović (1519-
1520), Alija Sadić Turčin (1520-1521) i Vladislav Vukašević (1521).162 Pojedini
među njima predstavljaju uglednije i jače trgovce u svome vremenu, a većina
njih je imala dubrovačko građanstvo.
Osnova privrednog razvoja Olova je eksploatacija olovne rude. Naselje je
dobilo na značaju zahvaljujući carini. Međutim, u XV stoljeću zahvaljujući tom
kontekstu najviše su profitirali krupni trgovci iz Prače, koji su imali monopol u
prometu olovom. Prača pripada jezgru posjeda roda Pavlovići i stjecanje Olova
označavalo je njegovo inkorporiranje iz „kraljeve zemlje” u ekonomski prostor
„zemlje Pavlovića”. Promet olovom preko Dubrovnika prema očuvanoj građi
od 30-tih godina XV stoljeća je u opadanju, što je odraz pojačanog interesa
samo za srebro. To značajno utiče na dotadašnji razvoj rudarskih naselja kao
i naselja preko kojih se obavljao glavni promet rudama. Zbog slabijeg interesa
za olovnu rudu i Prača, preko koje je išao dobar dio tog prometa, počinje da
stagnira. U Olovu je eksploatacija olova nastavljena, mada je interes u prometu
Olouo” (29.4. 1501), Isto, LXI, 20.

159 „Petar Bergulich de Olouo” (1.9. 1488), Div. Not., LXVIII, 152; „Pethar Bergulich de
Olouo” (22.10. 1489), Isto, LXIX, 131; „Pethar Boxidarouich de Olouaz” (31.10. 1488),
Isto, LXVIII, 181v; „Giuro Bionich de Olouo” (29.6. 1492), Isto, LXXI, 183; „Giuro
Bionich de Olouo” (26.11. 1495), Deb. Not., LVII, 139; „Giuro Bionich de Olouo”, Isto,
139v; „Voch Bionich de Olouaz” (13.9. 1492), Isto, LV, 9v. „Michailus Radossalich de
Olouo” (3.9. 1494), Isto, LVI, 146v.
160 „Stiepchus Radizeuich dictus Chendissalich de Olouo” (12.11. 1494), Deb. Not., LVI,
175; „Stiepo Radiceuich dictus Chendissalich de Olouo” (2.10. 1495), Isto, LVII, 111;
„Stiepo Chiendissalich de Olouo” (2.12. 1499), Isto, LX, 5v; „Stiepano Radiceuich
dicto Ciendissauich de Olouo” (23.9. 1510), Div. Canc., CII, 115v; „Stephanus de Radiz
Chiendissalich de Olouo” (15.3. 1512), Deb. Not., LXIX, 39; „Stiepanus Radiceuich
Gendissalich de Olouo” (27.5. 1514), Isto, LXX, 166.
161 „Stephanus Braychieuich de Olouaz” (30.9. 1497), Div. Not., LXXVII, 195; „Lucam
Vuchmirouich de Olouo” (26.2. 1498), Div. Canc., XCIIb, 84-84v;. „Giuro Sergeuich de
Olouo” (31.12. 1507), Deb. Not., LXVI, 39v; „Andreas Radiuoeuich de Olouaz” (10.9.
1509), Isto, LXVII, 104; „Andrea Radiuoeuich de Olouo” (17.2. 1513), Isto, LXIX, 185;
„Andreas Radiuoeuich de Olouo” (30.7. 1513), Isto, LXX, 43v; „Andreas Radiuoeuich
de Olouo”, Isto.
162 „Racoleta Vlatchouich de Olouazo” (17.2. 1513), Deb. Not., LXIX, 185; „Johan
Stepanouich de Olouo” (12.11. 1518), Isto, LXXIII, 75; „Joan Stepanouich de Olouaz”
(19.2. 1519), Isto, 112; „Johannes Stepanouich de Olouo” (22.8. 1519), Isto, 178v; „Iuan
Stepanouich de Olouo” (18.5. 1520), Isto, LXXIV, 45; „Helias Sadiich de Holouo”
(31.10. 1520), Isto, 101; „Helias Sadiich de Holouo” (2.11. 1520), Isto, 101v; „Halias
Sadich de Olouo Turcus” (13.8. 1521), Isto, 198v; „Vladissaus Vuchasseuich de Olouo”
(3.8. 1521), Isto, 193v.
57
(Stjepan Radinović zvani Hvaonić iz Olova, 1468)
bio manji. Međutim, putna komunikacija sa jakom carinom i dalje je imala

izrazit značaj i to je omogućavalo Olovu da se i dalje održava i razvija.163
Pored rudarstva i trgovine uobičajene privredne grane na olovskom području
bile su vezane za zemljišne posjede, za zemljoradnju i stočarstvo. Privredni
resursi nisu neznatni, ali nema informacija o značajnijem prometu pa se
može reći da je poljoprivreda bila u podređenom položaju naspram rudarstva,
metalurgije i trgovine olovom, kao i da je zadovoljavala lokalne potrebe
stanovništva olovskog područja.
Carina u Olovu
Carinici (gabelottus, dohanerius) koje imenuje vladar ili feudalac kao osnovnu
funkciju imaju da skupljaju carinu. Carina je naplaćivana na promet robe koja
se prenosila preko Olova i na izvoz rude olova. Kao i na drugim mjestima, radi
lakše i brže zarade, vladari su i olovsku carinu davali u zakup i to uglavnom
bolje stojećim dubrovačkim trgovcima. Zakupnici su unaprijed ili u određenim
ratama plaćali zakup carine. Po isteku zakupa izdavane su razrješnice
(slobodne povelje) kojima je obavještavana dubrovačka vlada o ishodu zakupa.
Kamenička i olovska carina su bile u vladarskom domenu i predstavljale su
legalno pravo na osnovu kojeg je punjena državna kasa. Vremenom su i carine
postale predmetom dodjeljivanja krupnoj vlasteli, a to se desilo i sa olovskom
carinom. U unutrašnjosti srednjovjekovne Bosne olovska carina bila je jedina u
rukama velmoža, a koju su u zakupu držali Dubrovčani. Njena isplativost time
58
E s ad Ku rtov i ć
je bila neupitna jer se u procjene dubrovačkih trgovaca ne može sumnjati.164

Olovska carina egzistirala je i u osmansko doba. Uspomenu na carinu u Olovu
čuva toponim Carina na današnjem putu na ulazu u Olovo.165
Teško je odgovoriti na pitanje od kada na olovskom području postoji carina.
Izvjesno je da su braća Matko i Žore Bokšić, te Tvrdak Bjelojević 1376-1377.
bili zakupci svih carina u Bosni i da su svojim namjerama, između ostalog
da zavedu monopol u izvozu olova, ugrožavali ostale dubrovačke trgovce.166
Eksploatacija rude olova na olovskom području već je bila intenzivna, ali
pitanje je da li je tu 1376, bila organizirana i carina. Moguće da jeste jer je
izvjesno da je prvo postojala u domaćoj realizaciji prije nego li su je počeli
zakupljivati dubrovački trgovci. Svakako, ako je postojala 1376. onda su ovi
kompanjoni bili njeni prvi poznati zakupci.
Na olovskom području carina je prvo postojala u Kamenici. Iako se
Kamenica spominje u pisanim izvorima od 1376. carina se ovdje izrijekom,
riječju očuvanog izvora, kao zakupljena od Dubrovčana podrazumijeva tek
1384. Naime, kameničku carinu je u periodu od osam godina u doba kralja
Tvrtka, držao Dubrovčanin Dragoje Gučetić sa braćom i kompanjonima. To
saznajemo iz „slobodne povelje” o razrješnjenju računa Dragoja Gučetića koju
izdaje kralj Stjepan Dabiša marta 1392, a koja se zbog finansijskog poslovanja
(duga) obavezno izdavala za Dubrovčane, prepisivala u Dubrovniku, a orginal
predavao zakupcu, u ovom slučaju Dragoju Gučetiću.167 Navedenih osam
godina držanja kameničke carine od strane Dragoja Gučetića računa se od
vremena izdavanja ove razrješnice 1392, mada u prvi plan formulacija povelje
164 Д. Ковачевић, Развој и организација царина у средњевјековној Босни, Годишњак

Историског друштва Босне и Херцеговине 6, Сарајево 1954, 241; Р. Ћук,
Дубровчани – закупци царине у Олову, 247-248.
165 M. S. Filipović, Varošica Olovo s okolinom, 241. Topotvrđuju podaci iz
katastra. Pod nazivom Carina vodi se nekoliko katastarskih čestica koje se
naslanjaju na put kroz Olovo. Zahvaljujem na informacijama prof. Mirnesu
Hasanspahiću.
166 D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva, 292-
293.
167 „Kral(e)vjstva mi da e vasakomu vidiniÅ sadinemu i poslqdjnemu kako Drago”e
Gučetićj z bratiwmj i z družjbomj svoiwmj drjža carinu Kameničku wsamj godi≥j za
gospodina Tvrjtka krala i naidosmo da su počtno i svrjšeno drjžali i platili rečenu
carjnu gospodinu Tvrjtku kral~ i u ničemj ne wstali dljžni. ... I zato gospodjstvo mi
zapovidi upisati sai listj i suzi povel~ svobodjnu Drago~ i negovi bratji da su svobodjni
i ničimj nedljžni wstali i da ih ne mogu wdj selu naprqdj pitati ni dljžiti â kral Dabiša
ni ini gospodinj Bosanjski za nqdne carine ili rabote ili dljge ili wprave ≥o godi su
imali činiti ili wpralâti DragoÅ zj bratiwm sj gospodinomj kralÅmj Tvarjtkomj vola
sa mnomj, kralemj Dabišom” (6.3. 1392), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и
писма, I/1, 169-170; А. Фостиков - Н. Исаиловић, Повеља краља Стефана Давише
о разрешењу рачуна Драгоја Гучетића, 144-146.
59
(razrješnice) govori o tome da je Dragoje Gučetić držao carinu u Kamenici

osam godina i platio je kralju Tvrtku i da nije ostao ništa dužan (kako Drago”e
Gučetićj z bratiwmj i z družjbomj svoiwmj drjža carinu Kameničku wsamj
godi≥j za gospodina Tvrjtka krala i naidosmo da su počtno i skrjšeno drjžali i
platili rečenu carjnu gospodinu Tvrjtku kral~ i u ničemj ne wstali dljžni/да је
Драгоје Гучетић са својом браћом и дружином држао Каменичку царину
осам година за господина краља Твртка, и да смо утврдили да су поштено
и у потпуности држали и платили споменуту царину господину краљу
Твртку, и да ни у чему нису остали дужни).168 To je razumljivo jer zakup
carine se unaprijed plaćao i rok koji je uplaćen u doba kralja Tvrtka predstavlja
1392. godinu, pa bi se onda uzimanje u zakup i vrijeme držanja carine od strane
Dragoja Gučetića računalo od 1384. Mjesto izdanja ove povelje (razrješnice)
nije navedeno, ali je izvjesno da se to desilo u „dvoru kraljevog protovestijara
Žoreta Bokšića na Ceceni, gdje je izdato i ovlaštenje Dragoju od istoga dana”.169
Zakupnik kameničke carine dubrovački vlastelin Dragoje Marinov Gučetić
(ser Clemens Marini de Goçe) najistaknutiji je predstavnik Gučetića u drugoj
polovini XIV stoljeća (prati se u izvorima 1363-1396). Kao istaknuti vlastelin
bio je u nekoliko navrata knez u Dubrovniku, poslanik u Bosni i Veneciji i član
brojnih službi i zvanja. Njegova braća koja su poslovala zajedno s njim i koja
se pojavljuju kao zajednički zakupci u carini u Kamenici su Aloviz (Alojzije,
Ludovik), Rafail, Nikola i Ivan Gučetić. Glavno poslovanje braće bilo je
povezano za olovo, sol i tkanine. Dobre veze sa bosanskim vladarima Gučetići
su koristili u poslovne svrhe.170
Poslije se više ne spominje kamenička carina. I kroz prizmu carine ogleda se
dvojstvo olovačkog područja i svojevrsna misterija relacije Kamenica – Olovo i
u ovom segmentu ima svoj nastavak. Naselje Olovo postaje sve važniji privredni
centar za proizvodnju i trgovinu olovom, a Kamenica pojavno gubi na značaju.
Žore Bokšić je u doba kralja Dabiše bosanski protovestijar i glavni zakupnik
svih carina u Bosni. Iako ima i ranijih Žoretovih razrješnica carinskih računa
(1393) prvi put se imenom olovska carina u rukama Žore Bokšića i naselje u
domaćem imenu spominje 1398. (¿ komorj i ¿ carinj Drivskqhj i Olovnqhj i
inqhj vse kupno), kada već u Bosanskom kraljevstvu svoju vladavinu privodi
kraju kraljica Jelena.171 Očito je da je Žore Bokšić naslijedio Dragoja Gučetića
168 А. Фостиков - Н. Исаиловић, Повеља краља Стефана Давише о разрешењу

рачуна Драгоја Гучетића, 146.
169 А. Фостиков - Н. Исаиловић, Повеља краља Стефана Давише о разрешењу
рачуна Драгоја Гучетића, 151; (6.3. 1392), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и
писма, I/1, 171; А. Фостиков - Н. Исаиловић, Повeља краља Стефана Дабише о
овлашћењу Драгоју Гучетићу у вези са дугом Новака Маћедола, 74.
170 А. Фостиков - Н. Исаиловић, Повeља краља Стефана Дабише о овлашћењу
Драгоју Гучетићу у вези са дугом Новака Маћедола, 80-81.
171 „¿ komorj i ¿ carinj Drivskqhj i Olovnqhj i inqhj vse kupno” (18.1. 1398), Љ.
60
E s ad Ku rtov i ć
u zakupu carina na olovskom području jer su očuvane razrješnice, iako

bez konkretnih navoda, vezane samo za njega u ovom periodu.172 Pozicija
protovestijara mogla je da mu obezbjedi monopol u kompletnoj privrednoj
slici srednjovjekovne Bosne. On ju je ispunjavao vjerovatno do smrti 1400.
Takvu poziciju ostvarivao je vjerovatno i njegov sin protovestijar Nikola
Bokšić do pada bosanskog kralja Stjepana Ostoje 1404.173 Međutim konkretne
informacije o tome izostaju. Iako je bio jedini muški nasljednik kome je pripala
ogromna imovina i titula protovestijara, Nikola Bokšić ništa nije učinio na
daljem unapređenju očevih dostignuća. Naprotiv, ne samo da ih nije održao
nego se zaduživanjima doveo u nezavidnu situaciju i relativno mlad umro. Kroz
olovsku prizmu Nikola Bokšić ostaje upamćen po doprinosu na urbanizaciji
Olova.174
Pored većeg broja praznina u razumijevanju olovske carine izostaju i informacije
kada je ona prešla iz ruku vladara u ruke vlasteoske porodice Pavlovići, iako
je to uobičajeni proces kojim je krupna vlastela za „vjernu službu” vlasništvom
nad carinom nagrađivana kao oblikom „vjere gospodske” od strane vladara.
Samo su drastične promjene mogle da mijenjaju tako uhodan sistem. Poslije
bosansko-dubrovačkog rata 1403-1404. i zbacivanja kralja Stjepana Ostoje
desila se značajna podjela vladarskih prerogativa. U tim događajima knez
Pavle Radinović značajno je stao uz hercega Hrvoja Vukčića i vojvodu Sandalja
Hranića, a nije poznato šta je dobio zauzvrat za to savezništvo. Pretpostavka je
da je to moglo biti upravo Olovo.175
Prve dvije decenije XV stoljeća bosanske prošlosti pune su turbulentnih
dešavanja u kojima se pozicija Olova jasno ne prepoznaje. Ugarski pritisak i
osmanska opasnost među bosanskim magnatima usložnjavali su političke
podjele u vanjskoj politici, a sve je to imalo odraza i na lokalnom nivou. U
najvećoj političkoj borbi spominjano je i Olovo. Prema jednoj neostvarenoj
projekciji 1415. prilikom ubojstva kneza Pavla Radinovića na Parenoj poljani
kod Sutjeske176, Olovo je trebalo pripasti Zlatonosovićima, kao posjed koji je
Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 242.

172 (29.9. 1393), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 177-178; (15.10.
1393), Isto, 179.
173 Iako je do kraja života (1410) spominjan sa titulom protovestijara, ona je dalje
bila počasna jer tu dužnost nije više obavljao, Ђ. Тошић, Никола Бокшић (на
странпутици пословне каријере), 163, 172.
174 Ђ. Тошић, Никола Бокшић (на странпутици пословне каријере), 173.
175 Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju,
Sarajevo 2009, 353. Neutemeljeno je promišljanje da su Pavlovići imali vlast u Olovu
već krajem XIV stoljeća, P. Živković, Veze Olova i Dubrovnika u srednjem vijeku, 57.
176 Dubrovački poslanik Ivan Gundulić opisao je stradavanje kneza Pavla Radinovića od
strane Sandalja Hranića, kralja Stjepana Ostoje i ostalih velikaša. U jednoj naizgled
laganoj šetnji konjima, blizu mjesta Parena poljana kod Sutjeske, velikaši su skočili na
61
ranije bio u rukama ubijenog kneza Pavla. Do toga nije došlo i Olovo se dalje
prati u rukama sinova Pavla Radinovića.177 Sama kombinacija i želje vlastele
govori u prilog izuzetnoj poziciji i privrednom značaju Olova.
Olovo nije imalo vojnostrateški značaj i tokom srednjeg vijeka se ne prati
kao prostor vojnog karaktera. Vlasništvo Pavlovića nad Olovom u očuvanim
izvorima uglavnom se manifestira kroz njihovo prisustvu u carini, a to je
značajan izvor prihoda. Konkretnije informacije o olovskoj carini pratimo od
1418. Tada se kao vlasnici olovske carine pojavljuju velikaški rodovi Pavlovići
i Kosače. Sličan primjer raspodjele carina u rukama velmoža pratimo i u
Drijevima. Iako je vlasnik Olova i Olovca porodica Pavlović, dio carine u
Olovu uživao je i vojvoda Sandalj Hranić Kosača. Na drugoj strani, Kosače
su bili vlasnici trga Drijeva na Neretvi, a kao vlasnici carine uz njih tu su se
pojavljivali Pavlovići i Radivojevići. Teško je znati da li se to desilo istovremeno.
Kako ni Pavloviće u vlasništvu dijela carine u Drijevima, ni Sandalja Hranića
u dijelu carine u Olovu ne pratimo prije 1418, čini se da je tadašnje smirivanje
između Pavlovića i Kosača ovu podjelu ranijih carinskih kraljevskih prerogativa
zadržalo stabilnim jedno vrijeme.178 Početkom novembra 1418. Dubrovčani su
se obraćali vojvodi Sandalju Hraniću u kojem ga mole da pripomogne oko
pozicije opljačkanih Olovljana, od kojih su neki i Dubrovčani (za Olovlâne koi
su uzeti a pqnezj dubrovački nose i mnozi ¿j nihj Dubrovčane naši bude). Iz
onoga što dalje navode vidi se da su i ranije razmijenili pisma i stavove oko
ovog problema. Dubrovčani navode da su primili Sandaljev izraz spremnosti
da pomogne u nastaloj situaciji, a kako je on tražio da mu se pošalje neko od
oštećenih, Dubrovčani odlučuju da mu pošalju dvojicu poslanika.179 Ne znamo
kako se ova epizoda završila.
Vlasnici su carinu u Olovu davali u zakup pojedincima ili kompanjonima,
pretežno dubrovačkim. Poznati zakupci su Dubrovčani Petar Primović, Juraj
Radosalić i Živko Milienović, te Mlečani braća Jakopo i Zanin Beltramo, ali
rijetki su navodi koji bi upućivali u stanje čije dijelove carine zakupljuju ili
koliki je iznos zakupa. Olovsku carinu držali su braća Jakopo i Zanin Beltramo
te Petar Primović 1421-1422. pri čemu su braća zakupila dvije, a Petar jednu
trećinu zakupa carine.180 Dubrovački trgovac Petar Primović imao je i druge
kneza Pavla i sina mu kneza Petra. Knez Pavle bio je ubijen, dok je njegov sin Petar
zarobljen sa ostalim članovima njihove pratnje, E. Kurtović, Veliki vojvoda bosanski
Sandalj Hranić Kosača, 210.
177 (24. 8. 1415), Lett. di Lev., VII, 134; Ђ. Тошић, Писмо дубровачког посланика Ивана
Гундулића о смрти кнеза Павла Раденовића, 361.
178 E. Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, 352.
179 (8. 11. 1418), Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 292-293.
180 „Domino Francisco Fuscharo Dei gratia duci Venetiraum etc. ... retulerunt nobis certi
nobiles ciues nostril parte serenissime vostre quod eidem dare velleimis dillucidam
62
E s ad Ku rtov i ć
aranžmane u Bosni, ali i nezgodnu poslovnu narav kojom je dovodio svoje

sugrađane u nezgodne situacije. Kao zakupnik carine u Drijevima se fizički
obračunavao sa sugrađanima, a u Olovu ih je pljačkao. Novembra 1421.
podignuta je tužba protiv njega zbog pljačke Pirka Lemnetića izvršene u
Olovu.181 Kao zakupci olovske carine 1428. spominju se Petar Primović, Juraj
Radosalić i Živko Milienović.182
U vrijeme Konavoskog rata 1430-1432, kada su odnosi Pavlovića i Kosača
politički bili suprotstavljeni vojvoda Radoslav Pavlović je držao čitavu carinu u
Olovu, ali je zato i vojvoda Sandalj Hranić držao njegov dio carine u Drijevima.
Sklapanjem mira 25. oktobra 1432. u opticaj je ušla situacija oko carine u Olovu
u namjeri da se što prije razriješi, a o čemu su trebali dubrovački poslanici
da razgovaraju sa Radoslavom Pavlovićem.183 Novembra 1432. Dubrovčani
su izdali svojim podanicima zabranu da zakupljuju carinu u Olovu, pod
prijetnjom kazne u iznosu od 1000 dukata184, dok se ne usaglase njeni vlasnici
et claram informacionem circa facta ser Blaxi de Bona cumcreditoribus suis et Petri
primi cum illis de Beltrame … [20] ... Jacobus ... ipsi de Beltramo simul cum ipso Petro
conduxissetur gabellam Plumbi in qua ipse Petrus terciam tamen partem habeant et
illi de Beltrame reliquas duas ... [20v] (31. 10. 1423), Lett. di Lev., IX, 20-20v; Đ. Tošić,
Petar Primović – dubrovački trgovac i zakupac carina u Bosni, 81-82; С. Ћирковић,
Једна босанска краљевска пресуда, 10-18; Р. Ћук, Дубровчани – закупци царине
у Олову, 252.
181 „Stana Zaninoua nomine et vice Pierchi Lemnetich fratris sui coram domino Rectore
ser Johanne Mari. de Gozis conqueritur contra Petrum Clunouich seu de Primo. Eo
quia idem petrus accusatus nuper in Plombo per vim accepit dicto Piercho lamentanti
quantitatem rulle ad valorem onciarum triginta trium argenti et in tantum ultra
damnificauit ipsum Pierchum acusatorem quod inde consumptus est” (20.11. 1421),
Lam. de foris, IV, 356v; Đ. Tošić, Petar Primović – dubrovački trgovac i zakupac carina
u Bosni, 87. Oslanjajući se na rad Đ. Tošića, Ruža Ćuk je bila viđenja da je zbog ovog
slučaja Petar Primović završio u zatvoru. Međutim, odnosna mjesta kod Đ. Tošića
vezana su za Drijeva i druge Petrove problematične situacije, Р. Ћук, Дубровчани –
закупци царине у Олову, 252.
182 „Nos Antonius de Beate in sacra pagina magister ac dei et Appostolice sedis gratia
archiepiscopus Ragusii et Giuchus Rugich et Jacobus de Cotrugl et Lucas de Braicho
arbitri et arbitratores ac diffinitores electi et assumpti unanimiter et concorditer a
Georgio Radosaglich et Marino eius filio ex parte una et Petro Primi et Matcho eius
filio ex parte alia … [252] ... non intelligendo in hac sententia rationem quam dicte
partes habuerunt cum Giucho Milienouich occasione gabelle de Plumbo ... [252v]
(16.7. 1428), Div. Not., XV, 252-252v; Đ. Tošić, Petar Primović – dubrovački trgovac i
zakupac carina u Bosni, 82
183 „Ser Johanni de Gondola et ser Nicole de Georgio ambassiatoribus ad regem Bosne. ...
E cusi tolta la licentia dal Re detto el zorno sequente duzareti el vostro camino la doue
sentireti esser voiuoda Radossau Paulouich e zonti sereti ala sua presentia ... [115v] ...
Apresso granmente solicitareti che lui voiuoda Radossauo voglia tuor via el sopra piu,
lui a posto de gabella de Olouaç e redurla al pristino stato come e debito e rasoneuele
... [116v]” (28.10. 1432), Lett. di Lev., XI, 115v-116v.
184 „Prima pars est de vetando nostris Raguseis et qui pro Raguseis se appellant quod se
impedire et partem habere non debeant de gabella Plombi” (18.11. 1432), Cons. Rog.,
63
vojvode Radoslav i Sandalj. Informacija o stavu dubrovačke vlade prenijeta

je trgovcima u Visokom (auanti fin che in acordo serano voiuoda Sandagl et
voiuoda Radossauo non possa ne debia impazarsi ne parte alguna auer in la
gabella del Piombo).185 Početkom decembra kao zakupac carine u Olovu
spominju se Živko Lamprić.186 Njegov brat Ivan Lamprić svojim pristupom
na carini u Olovu odmah je izazvao jaku reakciju sugrađana Dubrovčana. Na
pritužbu dubrovačkih trgovaca koji su djelovali u Podzvoniku da Ivan Lamprić,
carinik u Olovcu (gabelotus in Olouaç) uzima jedan dukat (36 groša) po tovaru
robe, umjesto ranijih uobičajenih 6 groša, dubrovačka vlada je naredila da Ivan
mora vratiti prekomjerno uzeti iznos carine oštećenim trgovcima do sredine
januara naredne godine i poslati izvinjenje u Dubrovnik.187 O poduzetim
koracima u vezi sa olovskom carinom (la gabella de Olouaç) obaviješten je i
sam Ivan Lamprić kojemu je poslano pozivno pismo preko Pavla Gučetića i
Andrija Rastića u Podvisoki, a u kojem se sve detaljno ponavlja te, ukoliko ne
vrati oduzetu imovinu, pridodaje mogućnost da se učinjena razlika namiri od
njegove imovine.188
V, 117v; „Prima pars est quod tam illis vel illi qui ex nunc se impedissent et partem
accepissent vel haberent de dicta gabella si statim et illico, illam non renunciauerunt
quam illis vel illi qui de cetero de ea se impedirent et partem acciperent sit et esse debeat
pena ducatorum auri mille. Et hoc quousque concordes invicem fuerunt voiuoda
Sandagl et voiuoda Radossauus”, Isto. Sa strane: „Pena pro ipsa gabella”, Isto. Ispod:
„Eodem die scriptum mercatoribus Sot Visochi ut apparet per literas registratas”, Isto.
185 „Nobilibus et mercatoribus Ragusinis in Sot Visochi. ... nessun Raguseo ne chi per
Raguseo si appella damo auanti fin che in acordo serano voiuoda Sandagl et voiuoda
Radossauo non possa ne debia impazarsi ne parte alguna auer in la gabella del Piombo.
Et se algun fin mo ne fosse inpazato o parte auesse tolto ouer auesse in essa gabella
statim et in continente debia quella renunciare sotto pena a cui contrafacesse a questa
parte de ducati d’oro mille. Et per tanto vogliamoche assunandoui insieme dobiate
questa tal parte presa in pregado manifestare et nota fare alli mercadanti ...” (19.11.
1432), Lett. di Lev., XI, 123. Sa strane: „Pro gabella Plumbi”, Isto, 123. Ispod: „Die V
decembris 1432, tam a suprascriptis mercatoribus quam a Ziucho de Lampre emptore
gabelle Plumbi recepte sunt litere notificationis et amonicionis facte secundum forma
suprascriptarum literarum”, Isto.
186 Isto.
187 „Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et suo minori consilio quia pro
querela mercatorum nostrorum de Sub Suonich facta contra Johannem de Lampre
gabelotum in Olouaç in leuando ipsis mercatoribus ducatum Im pro qualibet salma
ultra solitum. Idem Johannes debeat restituere dictis mercatoribus id totum idem ipsos
accepisse ultra grossos sex pro qualibet salma quod si facere recusaret debeat suam
fecisse excusationem de predictis dominio nostro ad tardius usque ad medietatem
mensis januarii proxime futurum” (1.12. 1432), Cons. Rog., V, 119; „Prima pars est de
comittendo dicto Johanni de Lampre quia non restituendo mercatoribus nostris suam
excusationem dominio nostro facere debeat super dictis querelis gabelle Olouaç per
eius literas tantum”, Isto, 119v.
188 „A Zuane de Lampre. Die II decembris 1432. Rector di Ragusa col suo consiglio
per libertade auuta dal consiglio de pregati a vui prouido Zuane de Lampre diletto
citadino nostro doue se troua salute. Siando lamentadi i mercadanti nostri de Sotto
64
E s ad Ku rtov i ć
Ipak problem nije bio samo u Ivanu Lampriću189, već u ponašanju vojvode
Radoslava Pavlovića, pa su Dubrovčani odmah pokušavali da utiču na vojvodu
Radoslava da se uvedene novoštine zabrane (dobiate parlare et pregare esso
voiuoda che rimouando ogni nouite fatta essa gabella).190 Njihovi napori
nastavljeni su krajem decembra 1432. i početkom 1433. preko poslanika kod
Radoslava Pavlovića.191 Navedeno predstavlja snalaženje u prijelaznom periodu
Suonich ala nostra signoria per lor litere sopra da vuy, digando che monouamente
passando essi per la gabella de Olouaç con le lor salme e mercantie, vuy come gabelotto
constienerssi quelli a pagarui ducato uno per salma contra lo usitado e quello che may
za piu fu pagato per li tempi passati digando per auanti non esser sta pagado per li
tempi passati digando per auanti non esser sta pagato piu de grossi sey per salma. Le
qual litere viste et intese e marauiandose che per una el qual amemo e tratemo come
nostro bon e diletto citadino i mercadanti nostri doueriano esser ben tratadi. Siando
per lo modo ditto contra el douer et usitado constietti e maltratadi impero per vigor
dela parte delnostro consiglio de pregadi heri prexa, ve cometiamo et expressamente
comandiamo se cusi e come de sopra e stato fatto lamento vui dobiate rendere e dar
alli ditti nostri mercadanti tuto [124v] quello aueti tolto ouer fatoli tuor piu de grossi
sey per zascuna salma. Altramente fazando ve cometiamo che perprimo, secundo e
terzo per emptorio dobiati per vostre litere alpiu tardi per mezo zenar proximo futuro
auer fatto vostra scusa sopra la ditta querela contra vuy fatta. Et non fazando la ditta
vostra scusa in termino suprascripto nui procedremo contra de vuy e di vostri beni
come meglio per rason ne parera douer proceder. E del presentar de questi nostri a
vui e luogo e tempo daremo plena fede al portador de questa. Ser Paulo Nico. de Goze
et ser Andree de Resti} in Sub Visochi missa fuit suprascripta litera presentada per eo
dicto Johanni de Lampre cum comissione quod ipsa presentata rescribere deberent
dominio de die et loco presentationis ipsius litere citatorie dicto Johanni de Lampre
[125]” (3.12. 1432), Lett. di Lev., XI, 124v-125.
189 „Prima pars est de induciando super literis Johannis de Lampre resposiuis citatorie
nostre et interim dominus Rector cum suo minori consiglio inquiere debeat quod
solutum fuerit ex dicta gabella Olouaç preteritis temporibus” (23.12. 1432), Cons.
Rog., V, 120. Sa strane: „Per Johanne de Lampre”, Isto.
190 „Ser Johanni de Gondola et ser Nicole de Georgio ambaxiatoribus nostris in Bosna.
... [123v] ... Per la altre nostre vi dicessimo che per parte nostra douessimo parlar
a voiuoda Radossauo per la nouita dela gabella del Piombo et perche da li nostri
mercadanti abiamo auuto lamento che doue auanti erano usato pagar grossi sei per
salma mo gli e stato tolto ducato uno per salma. Per tanto vogliano con bel modo e
manera per parte nostra dobiate parlare et pregare esso voiuoda che rimouando ogni
nouite fatta essa gabella, voglia far redur alo usato e che piu de sei grossi per salma
come sempre per lo passado re usanza non se debia tuor nepigliar et per nessun modo
non patire che ne ala dicta gabella del Piombo ne ad altre sue gabelle sia fatto alguna
nouitade oltra lo usato. A çio che meglio tra noi il bono amore si conserii et di ben in
meglio vada a cresando et multiplicando. Datur Ragusi adi 3 decembrio 1432 [124v]”
(3.12. 1432), Lett. di Lev., XI, 123v-124v.
191 „Ser Johanni de Gondola et ser Nicola de Gorgi ambaxiatoribus in Bosna. ... [126v]
... Intendessimo quanto nello fato dela gabella del Piombo vi rispose Radossauo et
quanto anche allo grauamento faceua voi acortamente li rispondessimo di che vi la
l’demo. Et cusi se piu per Radossauo sopra cio alguna cosa vi sera detta respondeteli
come auanti aueti fatto dicandoli de piu che per lo simile pattir non volessimo ali
nostri che altre fiade comprassino la parte d’esso voiuoda della gabella de Narente,
laqual gli seguesse piu ranchore ne differentia tra esso et voiuoda Sandagl. Instando a
65
u kojem dokumenti o primirju još nisu bili ratificirani i dok se još nije riješilo
pitanje sloge dvojice velmoža oko raspodjele carina u Olovu i Drijevima.
Sandaljev dio olovske carine zakupljivao je Živko Brajković (Ziuchum
Braichouich solum alias emisse a voiuoda Sandagl duanam Plumbi pro annis
IIIIor). Zakup je ugovoren na četiri godine, ali nije bio ispunjen u potpunosti
(Quam vero duanam tenuit annis tribus et quarto, ultimo anno sibi voiuoda
Sandagl accepta fuit per regem Bosne et voiuoda Radossauum. Ex qua duana
dictus voiuoda Sandagl debitor restat de bona quantitate denariorum ipsi
Ziucho).192 Kada je ugovorio svoj zakup i kada je on bio prekinut, to nije
poznato, najvjerovatnije u toku Konavoskog rata ili sukoba između bosanskog
kralja Tvrtka II Tvrtkovića i srpskog despota Đurđa Brankovića.
Slijedeći zakupci Sandaljeve carine u Olovu bili su dubrovački trgovac Bojko
Nenković i Fočak Radeta Crijepović. Njihov angažman nije uspješno završen
a dio unaprijed primljenog novca za zakup Sandalj je trebao vratiti Bojku
Nenkoviću. Tu namjeru Sandalj nije izvršio za svoga Slijedeći zakupci Sandaljeve
carine u Olovu bili su dubrovački trgovac Bojko Nenković i Fočak Radeta
Crijepović. Njihov angažman nije uspješno završen, a dio unaprijed primljenog
novca za zakup Sandalj je trebao vratiti Bojku Nenkoviću. Tu namjeru Sandalj
nije izvršio za svoga života. Radilo se o dugu od 465 dukata koje je u Sandaljevo
ime plaćeno u doba njegovog nasljednika, sinovca vojvode Stjepana Vukčića
ora bellamente pur che voglia reuocar essa nouita de gabella fatta in tempo de guerra
et redurla allo usato, come justo et de rason e come se conuien aldebito et al honore per
lo fatto della nouita d’essa gabella e una cosa da per se una altra e quella luy a far con
li compradoti d’essa com li quali pora fare come ad esso justo et debito parera [127v]”
(29.12. 1433) Datacija po Božićnom stilu, Lett. di Lev., XI, 126v-127v; „Ser Johanni de
Gondola et ser Nicole de Georgio ambaxiatoribus in Bosna. ... [141] ... Per la gabella
del Piombo segondo via promesso et detto da fare et voi pur destiamente instate che
cusi faza et manda ad execution et effetto ... [141v]” (13.4. 1433), Lett. di Lev., XI, 141-
141v.
192 „Ratchus Braichouich parte una et Ziuchus Braichouich parte altera} ambo fratres
unius patris et unius matris asserentes se unanimiter et concordites bono et fraterno
amore inter se fecisse diuisionem et parzognam omnium et singulorum bonorum ...
Suprascripti ambo fratres Braichouich non obstante diuisione et parzogna suprascripta
super se et omnia ipsorum cuiuslibet bona asserentes dictum Ziuchum Braichouich
solum alias emisse a voiuoda Sandagl duanam Plumbi pro annis IIIIor, pro qua
emptione solus se obligauit dictus Ziuchus per solemnem scripturam dicto voiuode
Sandagl. Quam vero duanam tenuit annis tribus et quarto, ultimo anno sibi voiuoda
Sandagl accepta fuit per regem Bosne et voiuoda Radossauum. Ex qua duana dictus
voiuoda Sandagl debitor restat de bona quantitate denariorum ipsi Ziucho. Voluerunt
et contenti fuerunt quod non obstante suprascripta parzogna quicquid utilitatis vel
damni sequerentur dicto ziucho pro dicta empta duana Plombi sit comune inter ipsos
Ratchum et Ziuchum” (15.9. 1433), Div. Not., XVIII, 97v. Navedeno predstavlja prošle
događaje, pa tada nije došlo do zaključivanja ugovora o zakupu Sandaljevog dijela
olovske carine kako je to dato u, Р. Ћук, Дубровчани – закупци царине у Олову, 255.
66
E s ad Ku rtov i ć
Kosače.193 Time se sve nije završilo. Kada je dobio zaostala sredstva Bojko
Nenković je novembra 1435. sa knezom Foče Radetom Crijepovićem završio
raniji zajednički posao u zakupu Sandaljevog dijela olovske carine.194 Svoj dio
novca naredne godine od Bojka Nenkovića potraživao je i ranije spominjani
zakupac Živko Brajković, a spor oko sredstava morali su rješavati putem
ugovorenog posredništva dubrovačkog vlastelina Tome Bunića.195
Kosače se kasnije više ne prate u olovskoj carini. Po svemu sudeći sukob
Pavlovića i Kosača koji je 1438. rezultirao gubitkom primorskih posjeda i
učešća u drijevskoj carini vojvode Radoslava Pavlovića vjerovatno je značio
i kraj prisustva Kosača u olovskoj carini. U literaturi se smatralo da čuvena
povelja za Stjepana Vukčića iz 1448, koja na samom kraju nabrajanja spominje
u njegovim rukama (dominium Czaryna Olofska cum eorum pertinentiis), daje
osnova da se konstatira da je tada carina u rukama Kosača.196 Međutim, to nije
tačno jer je povelja iz 1448. odraz ranije povelje koja je data vojvodi Sandalju
Hraniću i sve navedeno u njoj više nije bilo u rukama Kosača.197
193 „Dominus Pribissauus Poqualiza parte una et Boichus Nenchouich parte alia} pro et
occaxione gabelle Plumbi quam ipse Boichus alias tenuit a condam magnifico domino
voiuoda Sandagl et que gabella Plumbi dum per ipsum Boichum teneretur sublata fuit
ipsi domino voiuode Sandagl, sic quod ipse Boichus eam magis habere et tenere non
potuit. Pro qua gabella ipse Boichus dicebat plures denariis dedisse et soluisse dicto
voiuode, de pluri ultra tempus quo eam tenuit et ultra id quod pro ea soluere debebat
pro rata temporis quo eam tenuit ...” (28.3. 1435), Div. Not., XIX, 261. Sa strane: „Die
XXVIIIIo mai 1435 cassans de mandato et voluntate ser Matci de Gradi et ser Benedicti
Mar. de Gondola nominatorum in contrascripta obligacione existenti in concordia et
unaminu voluntate. Et hoc vigore auentis et libertatis que eis datur et habunt ex forma
ipsius contrascripte scripture et obligacionis”, Isto.
194 „Radeta Zriepouich comes Coze parte una et Boichus Nencouich} sibi vicissim et unus
alteri fuerunt et faciunt generalem, finem, quietacionem, remissionem, confessionem,
liberationem, securitatem et pactum de ulterius aliquid non petendo de omni eo et
toto quod unus cum altero hactenus usque in hodiernum, habuerunt inuicem agere et
facere quamcumque racionem et causa quouismodo et tam in et pro gabella Plombi
voiuode Sandagl et mercanciarum et negociacionibus quibusque quam insimul habitis
quam aliter quomodocumque” (25.10. 1435), Deb. Not., XVII, 180.
195 „Boicus Nenchouich parte una et Ziuchus Braicouich dictus Razonatus parte alia}
concorditer omnem eorum differentiam quam inter se habet pro certa summa
ducatorum alias datorum et solutorum suprascripto Boicho per dominum Pribissauum
Poqualiçam nomine voiuode Sandal pro occaxione gabelle Plumbi quam ipse Boichus
tenuerat a dicto voiuoda Sandal” (28.9. 1436), Div. Not., XXI, 23v.
196 S. Ćirković i R. Ćuk za spominjanje olovske carine 1448. navode da povelja ipak
pokazuje da je Stjepan Vukčić i tada polagao prava na tu carinu, С. Ћирковић, Херцег
Стефан Вукчић Косача и његово доба, Српска академија наука и уметности,
Посебна изданја 376, Одељење друштвених наука 48, Београд 1964, 139; Р. Ћук,
Дубровчани – закупци царине у Олову, 255-256.
197 To pravo se Kosačama ne pripisuje u sličnim poveljama iz 1444. i 1454, a sa druge
strane u povelji iz 1448. godine se pogrešno navodi i „castrum Konowaltsky”, koji od
1423. godine pripada Dubrovčanima, E. Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj
67
Dalje se u olovskoj carini prate samo Pavlovići. U jednoj tužbi iz 1440. spomenut
je kao carinik Radoje Radečić (Radoe gabellotus).198 O njemu nema očuvano
ništa drugo. U doba vojvode Ivaniša Pavlovića zakup olovske carine 1446. držao
je dubrovački vlastelin Nikola (Nikša) Bunić. Očuvana je razrješnica računa za
njegov tadašnji zakup.199 Marta 1450. Nikola Bunić se podsjetio na to vrijeme
zbog tadašnjeg duga za olovo koje je kod njega imao Nikola Budisalić.200
Poslije njega carinu je zakupljivao Maroje Bunić čiji dio zakupa (u negovj dio)
je iznosio 1.666 dukata i dva perpera.201 U trećini zakupa tada je učestvovao i
Marin Buća.202 Kao zakupci olovske carine kasnije se spominju Marin Buća,
Vlakuša Živković Peliočić i Maroje Tvrdajić (1449).203 To su posljednje poznate
Hranić Kosača, 353.

198 „supra Braychum Quaonich et Radoe Radecigh, Iuan Radochnigh, Iuan
Marchouigh de Bosna, dicens quod in loco de Olouo ....” (4.3. 1440), Lam. de
foris, XIII, 175. Ispod: „Die XXVI augusti ... suprascriptos Braychum comitem
suprascripti loci de Olouo, Radoe gabellotus et Iuan Marchouigh purgarium”,
Isto.
199 „¿j voÅvode Ivaniša z bratiwmj kneza Petra i kneza Nikole l~bovno pozdravlenÅ,
vlastele neka zna vaša milostj kako namj knezj Nikša Bunić graganinj i bratj vašj drjža
carinu Olovsku wvo Å godi≥e minulo i počteno mi plati sve ≥o Å bio duožanj i prjÅ
da pravi razlogj kako se u listu udrjži u komu smo bili zapisali carjnu” (27.1. 1447), Љ.
Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/2, 110-111.
200 „Ser Nicola Si. de Bona dicens quod tempore quo fuit gabelotus Iuanissi Paulouich
et fratrum gabelle Plumbi, videlicet, de 1446 Nichola Budissalich dictus Morichouaç
restauerat eius debitor de ducatorum quatuordecim pro plumbo dato per dictum ser
Nicolam dicto Nicole Budissalich de quibus dictus ser Nicola dixit iam multo tempore
sibi fuisse integraliter solutum et satisfactum a dicto Nicola Budissalich. Et sic se vocat
tacitum et contentum a dicto Nicola Budissalich” (12.3. 1450), Div. Canc., LXII, 47.
201 „¿j brata vi mladiÅga i srčanoga prjâtelâ voÅvode Ivaniša. Gospodo i vlastele da vam
Å na videnÅ kako MaroÅ Bunik namj plati carinu Wlovsku ≥o na Å bio duožanj
menÅ i moioi bratÅ knezu Petru i knezu Nikole u negovj dio u rečenoga kneza Maroâ
Bunikâ 1č8h8x8£81 dukatj i 1v81 perpe negova dÅla toi sve primismo podjpuno ¿j
nega iw≥j gospodo ≥o godÅr samj imao š nim činiti do današjnega dne” (marta 1447),
Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/2, 111.
202 Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 75; (22.3.
1447), Deb. Not., XXIII, 14v.
203 „Pro ser Marini de Buchia ... Pro Maroe Turdaich ... (10.3. 1449), Div. Not., XXXIII,
101v; „Pro Vlachusa Giuchouich” (12.3. 1449), Isto, 102; „¿j brata vi mladjÅga voÅvode
Ivaniša i srjčanoga prjâtelâ. Vlastele da vi Å u znanÅ wvo mi se isplati MaroÅ Tvrjdaik
isj carine Wlovske ≥o mi Å duožanj bio ovogai godi≥a neka Å u znanÅ vašemu
gospostvu i Bog vamj umnoži gosposva” (1449), Љ. Стојановић, Старе српске
повеље и писма, I/2, 111-112; „¿j brata vi mladjÅga srčanoga prjâtelâ voÅvode
Ivaniša. Gospodo vlastele biše carinici moi knezj MaroÅ Bunikj i knezj Vlahuša
Živkovik rečeni Peliočik i knezj MaroÅ Tvrjdaik godi≥e prjvo ¿ carine isplatiše mi
lÅpo počteno koâ plata na 1a81 mÅsece rokj ≥o dohodi ¿ godi≥a na dvÅ tisuke dukatj,
prvu mi platu prati knezj Vlahuša Živkovik rečeni Peliočik za Maroâ Tverjdaika i za
sebe a â voÅvoda učinio im samj listj wpkeno da mi su platili za toi wvo doide k meni
knezj Vlahuša Živkovik prose mi dinare ko-e dao za Maroâ Tvrjdaića a â mu se samj
68
E s ad Ku rtov i ć
informacije o zakupcima carine prije osmanskog osvajanja Bosne. Može se

konstatirati da su Pavlovići do 1463. držali carinu i davali je u zakup.
Olovska carina nastavlja da egzistira i u doba Osmanlija. I tada se daje pod
zakup. Prvi zakupci carina u Olovu poslije osmanskog osvajanja su Nikola
Miltenović s kompanjonima, Stanac Ugrinović, knez Ivan Marković i Stjepan
Hvaonić. Cijena zakupa bila je 4.000 dukata godišnje.204 Ona je odraz jakog
djelovanja rudarstva i metalurgije na olovskom području i pod Osmanlijama.
Uprava u Olovu
Olovo je imalo tvrđavu Olovac u kojoj je stolovao kastelan. Godine 1403.
kastelan je bio izvjesni Juraj. Njegova pozicija bila je vezana uz poziciju Nikole
Bokšića, najvjerovatnije kao kraljevskog protovestijara.205 Funkcija kastelana
bila je prije svega vezana za vojnu funkciju. Kastelan je bio zapovjednik vojne
posade u tvrđavi. Opravdano se pretpostavlja da je to funkcija koju su imali
sitni feudalci i shodno tome da je kastelan Olova hijerarhijski odgovarao
bosanskom kralju, a kasnije predvodnicima roda Pavlovići.206
Rudarska naselja imala su iste oblike gradskog uređenja. Glavni predstavnici
gradske vlasti u Olovu u XV stoljeću su gradski knez i vijeće purgara. Knez
nije bio samo zastupnik seniora (vladara ili velmože), već je bio i predstavnik
sredine u kojoj je živio i djelovao. Po imenu je poznat Brajko Hvaonić kao knez
Olova 1440. (Braychum comitem suprascripti loci de Olouo).207 Pored gradskog
zarekao platiti erj mi-ihj Å MaroÅ duožanj za carjnu. Za toi vasj molimj vasj kako
gospodu srjčane prjâteli učinite toi platu knezu Vlahuše Peliočiću na Marw~ Tvrda~
da mu negovo ne pogine erj nÅsamj hotanj nÅdnomu vašemu graganinu nÅko
bezakonÅ učiniti za≥o mi Å wnj za nj platiw i Bogj vi umnoži slavnoga gospostva”
(1449), Isto, 112.
204 „∂ velikwga cara i velikoga amire sultan Muhameta ... pr∫vo gwdi≥e k∫da prim carstvo
mi Bwsnu t∫dai ≥o gwde bilo u Bosne srebr∫neh i wlovneh mest∫ i gvozdeneh vse sm∫
prodaw biw Hwža Baâzitu i Vitw hoš Kadamu, a oni su u toi doba prodali bili Wlov∫čku
carinu vsu i gotov olov i rudu Nikole Miltenovik~ z bratiwm i Stancu Ugrinouik~ i
knezu Ivanu Markovik~ i Stepanu Hvaonik~ za 1d81 tisuk dukat zlatih za gwdiše. S∫da
wviz gobore er∫ ∫smo dali Nikole Miltenovik~ z bratiwm i drugarum Stancu ¿ imaniâ
≥o su bil kupil ¿ amaldar carstva mi 1r8x8d81 miliârde wlova a vsakomu~ miliârdu
cena po z8 dukat i rude wlovne hilâdu i šestotin drvenic a po pet drvenic gredu za
1a81 dukat. Iw≥e mi govori Ivan Markovik na Porte car∫tva mi År mu Å duž∫n∫ vašj
človek∫ Radwhna pučanin 1x81 dukat i Matko Žudnev∫ 1m8e81 dukat ...” (1468), Љ.
Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/2, 242-243.
205 „ad Georgium castelanum castri Nicolay protouistiario” (prije 26.9. 1403), Lett. di
Lev., V, 90.
207 „supra Braychum Quaonich et Radoe Radecigh, Iuan Radochnigh, Iuan Marchouigh
69
kneza i organa vlasti koje predstavljaju feudalce iz porodice i roda Pavlovići,

gradske poslove je vodilo vijeće sastavljeno od 12 građana (purgara). Zajedno
sa knezom, koji je bio najugledniji predstavnik sredine (domaći ili dubrovački
građanin), purgari su upravljali gradskim poslovima i imali elemente lokalne
samouprave. Radi se o suđenju u različitim parnicama i regulisanju neplaćenih
dugova. Knez je sudija, vrši dokazni postupak i predstavlja izvršni organ, pa
je time zaštitnik reda i javne bezbjednosti. Obavljao je i određene upravne
poslove i bio uključen u privredna kretanja.208
Dubrovčanin Juraj Bogunović marta 1440. tužio je Brajka Hvaonića, Radoja
Radečića, Ivana Radohnića i Ivana Markovića iz Bosne da su mu u Olovu oteli
novac i robu. To su najugledniji predstavnici Olova (carinik, knez, purgar).
Optuženi Ivan Radohnić izjavio je u Dubrovniku da se Jurjev nećak Božićko
tužio Brajku kao knezu Olova, Radoju kao cariniku i Ivanu Markoviću purgaru
i drugima, ali da su stvari konfiskovane na osnovu presude koja je donesena
„per dictos jus dicentes et officiales”.209 Neki od ovdje spominjanih zauzimali su
de Bosna, dicens quod in loco de Olouo ....” (4.3. 1440), Lam. de foris, XIII, 175. Ispod:
„Die XXVI augusti ... suprascriptos Braychum comitem suprascripti loci de Olouo,
Radoe gabellotus et Iuan Marchouigh purgarium”, Isto.
208 Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 251-252;
Ista, Рударство у привреди земље, „Старо српско рударство”, 144.
209 „Zorzius Bogunouigh amaldarolus coram domino Rectore Nicola Johanne de
Chaboga fecit lamentum supra Braychum Quaonich et Radoe Radecigh, Iuan
Radochnigh, Iuan Marchouigh de Bosna, dicens quod in loco de Olouo acceperunt
sibi per fortiam et robariam in denariis et mercantia, scilicet, oleo, cera, beretis
vulpibus, panis de rassa, cultellis et aliis ad valorem de ducatorum centum LXXXXV
et medio. [Testes:] Vochosauus Radosaligh, Radiuoy Budichieuigh, Bosigcho [prazan
prostor]} Ragusei” (4.3. 1440), Lam. de foris, XIII, 175. Ispod: „Die 2 aprilis 1440.
Coram domino Rectore ser Nicola de Poza et suis judicum ser Andrea de Babalio et
ser Zupano de Bona suprascriptus Vochosaus testis constituens juratus et interogatus
super dicto lamento dixit se tantum scire quod se comparit esse in burgo dicti loci de
Olouo et quod vidit dictos in lamento nominatos qui robauerunt dictum Zorzium
de suprascriptis rebus contis in lamento et de quibus conferuntur. Bosigcho [prazan
prostor] testis suprascriptus juratus et interogatus respondit et dixit et tantum quantum
suprascriptus Vochosauus testificatus est affirmans ipsa in lamento contenta fuisse
vera et de pluri dixit quod dicte res fuerunt accepte dicto Georgio per suprascriptos de
quibus conquestus est ad petitione et instantiam de Bosigcho [prazan prostor] nepotis
suprascripti Georgii”, Isto. Ispod: „Die XXVI augusti coram domino Rectore ser Marino
Jun, de Georgio et suis judicum ser Johanne de Gozis, ser Stefano de Zamagno et ser
Andrea de Babalio comparuit Iuan Radochnigh suprascriptus et contra suprascriptum
lamentum et testificationes suprascriptas contra ipsum assumptas ad se excusandum
et defendendum ab accusatione suprascripta. Respondit et dixit veritatem fuisse se
fuisse presentem quando suprascripte res fuerunt accepte, scilicet, tamen ipse non se
impediit nec de dictis rebus aliquid accepisse vel habuisse, sed veritatem fuisse quod
Bosigcho [prazan prostor] nepos suprascripti Georgii conuenisse suprascriptum
Georgium coram suprascriptos Braychum comitem suprascripti loci de Olouo, Radoe
70
E s ad Ku rtov i ć
poslovni i upravni status i promjenom vlasti. Takav je Ivan Marković koji se

spominje kao knez, očito gradski knez, i zakupac carine u Olovu u osmansko
doba.210
Franjevci u olovskom kraju

Franjevci su osnivali samostane u urbanim sredinama u srednjovjekovnoj
Bosni. Tu su imali podršku Sasa, primorskih trgovaca i zanatlija. Najraniji
popis franjevačkih samostana u Bosanskoj vikariji dao je Bartolomej Pizanski
(u djelu De Conformitate vitae B. Francisci, iz 1375/1385/1390. godine). Tada je
Bosanska vikarija obuhvatala na području Bosne samostane u Sutjesci, Olovu,
Milima, Srebrenici i Livnu.211 Djelo Bartolomeja Pizanskog po pitanju vremena
postanka ima rastegljivu hronološku dataciju. U novom svjetlu kada spomen
Olova iz 1382. izostaje, uz preciznije datiranje, podatak Bartola Pizanskog bi
trebao biti prvi spomen Olova u historijskim izvorima.
Uobičajena je postavka da je na olovskom području u srednjem vijeku postojao
franjevački samostan sa crkvom sv. Marije u Olovu, a na pet kilometara dalje
da se nalazila filijalna crkva posvećena sv. Roku u selu Donjim Bakićima.
Naziv sveti Rok za crkvu u Bakićima dobiven je nakon iseljenja katolika i
gabellotus et Iuan Marchouigh purgarium et in [175] judicio coram ipsis et aliis qui in
dicto lamento non sunt nominati probasse per testes dictum Georgium esse debitorem
suum in pannis XVI quis sibi dare promisit pro oleo, cera et aliis mercantiis quas ipse
Bosigchum dederat ipsi Georgio et cum ipse Bosigcho conuicisset dictum Georgium
in judicio et obtinuisset sententiam contra eum, dicte res per dictos jus dicentes et
officiales fuerunt accepte a dicto Georgio et date in solutionem dicto Bosigcho. Et
sic ipse Iuan Radochnigh probare intendit et se offert per bonas probationes dandas
in dicto loco de Olouo. Radosauus Marigh Raguseus, Radin Quaonigh, Radioy
Budichieuigh, Radmio Budichieuigh, Dobrasin Bergoligh Raguseus, Stipan Goyanigh,
Radouan Budichieuigh. Item dixit dictus Iuan quod paucis diebus postquam predicta
fuerunt ser Johannes Lampre de Catharo et ea sic fuit in dicto loco de Olouo et habuit
plenam informationem de predictis quomodo acta essent, quem vostra damno potit
facere examinari ad eorum informationem [175v]”, Isto, 175-175v; М. Динић, За
историју рударства у средњевековној Србији и Босни I, 17-18.
210 „Iuanus Marcouich de Olouo” (2.6. 1467), Div. Canc., LXXIII, 141v; „a oni su u
toi doba prodali bili Wlov∫čku carinu vsu i gotov olov i rudu Nikole Miltenovik~ z
bratiwm i Stancu Ugrinouik~ i knezu Ivanu Markovik~ i Stepanu Hvaonik~” (1468),
Љ. Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/2, 242-243.
211 Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, I, Fototip izdanja iz 1912, Svjetlost,
Sarajevo, 1990, 61-62; Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне
босанске државе, 284; Иста, Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne,
Radovi Hrvatskog društva za znanost i umjetnost 3, Sarajevo 1994, 35.
71
franjevaca iz Olova, odnosno nakon 1704.212 Novija postavka Darka Karačića

prilog je misteriji dvojnosti Kamenice i Olova kao zasebnih centara koji se i
u vjerskom segmentu smjenjuju.213 Toponomastika sa lokalitetima Varošište,
Trgovište, Klisa sa materijalnim ostacima crkve, olovna ruda, istopljeno olovo i
troska na izvoru Kamenice u Bakićima osnova su za konstataciju o postojanju
ranije spominjanog urbanog naselja Kamenice i prvobitne crkve sv. Marije u
Kamenici.214
Na postojanje dva samostana u Kamenici i Olovu upućuje dokumentacija
povezana za testament Milaša Radomirića iz Podvisokog. Između ostalog, Milaš
Radomirić je 1397. zavještao crkvi sv. Nikole u Milima 150 perpera, franjevcu
Martinu u Sutjesci 50, a franjevcu Benediktu u Olovu 30 perpera (lasso a fra
Benedetto al Piombo perperi trenta).215 Ovdje se po prvi put u dubrovačkoj
građi spominje postojanje franjevačke zajednice u Olovu. Kako je zapisano u
distribuciji toga testamenta od 22. oktobra 1398. franjevac Ambrozije je, kao
gvardijan samostana u Milima, preuzeo ostavštinu za ovaj samostan. U službi
rektora franjevačke crkve u Sutjesci podigao je i legat namijenjen franjevcu
Martinu. Trideset perpera, koliko je trebao preuzeti franjevac Benedikt iz
Olova, uzeo je fra Ambrozije, kao kustos i rektor crkve samostana u Kamenici
(Item predictus tanquam custos et rector conuentus ecclesie fratrum minorum
de Chaminiça fuit confessus recepisse pro legato dicto conuenti diuisso satisfactis
in rebus oportunis dicto conuenti perperis treginta).216 Ovim dokumentima
212 M. S. Filipović, Starine u Bakićima kod Olova, 73; P. Anđelić, Pogled na franjevačko
graditeljstvo XIV i XV vijaka u Bosni, „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”,
Izdanja Muzeja grada Zenice, Radovi 3, Zenica 1973, 203-204; Д. Ковачевић-Којић,
Градска насеља средњовјековне босанске државе, 290.
213 Darko Karačić nije objavio svoje izlaganje izneseno na znanstevnom skupu posvećenom
tristotoj obljetnici stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004) u organizaciji
Franjevačke teologije iz Sarajeva. Na ovom mjestu poslužili smo se neobjavljenim
radom: Darko Karačić, „Franjevački samostani u Kamenici i Olovu na prijelazu 14.
i 15. stoljeća” (1-7 strana), realiziranog u okviru projekta Likovi srednjovjekovne
bosanske historije (1350-1500), (Federalno ministarstvo obrazovanja, 2008).
214 D. Karačić, Franjevački samostani u Kamenici i Olovu na prijelazu 14. i 15. stoljeća, 3.
215 „Testamentum Milassii filii Radomiri. MCCCLXXXXVII, indictione V, die X mensis
julii, Ragusii ... Io Millas Radomirich faço lo mio ultimo testamento ... [106v] ... lasso
imprima ala glexia de sancto Nicola in Bossina a Milli perperi centocinquanta, lasso
a fra Martin in Sutiescha perperi cinquanta, lasso a fra Benedetto al Piombo perperi
trenta, ... [107]” (10.7. 1397), Test. Not., VIII, 106v-107.
216 „Distribucio testamenti Millassii Radomirich de Bossina ciuis Ragusii ... Die XXII
octobris 1398 frater Ambrossius de Segnis vardianus ecclesie sancti Nicholai de Milli
de Bossina fuit confessus habuisse et recepisse a dictis epitropis, videlicet, a Radino
datis et depensatis per ipsum in rebus oportunis conuentis fratrum minorum dicte
ecclesie secundum legatum per dictum Millassium diuissum dicto conuenti yperperis
centum et quinquaginta. Perperis CL. Item predictus tanquam Rector ecclesie fratrum
72
E s ad Ku rtov i ć
posvjedočeno je postojanje franjevačkih zajednica u Kamenici i/ili Olovu 1397-

1398. Navedeno bi moglo ići u prilog konstataciji da su Kamenica i Olovo jedno
vrijeme baštinili isto ime.217 Važnost navedene dokumentacije omogućuje da
se promišlja na „postojanje franjevačkog samostana u Kamenici krajem 14.
stoljeća, a taj je morao biti sagrađen u blizini crkve sv. Marije, čiji se ostaci
nalaze na navedenom lokalitetu Klisa u selu Donji Bakići”.218 Samostan u Olovu
nastavlja se kasnije javljati u pisanim izvorima tokom XV stoljeća, a samostan
u Kamenici je napušten jer su franjevci pratili privredno kretanje i dalje bili
vezani za Olovo. Ni ova misterija nije završena pred stručnom javnošću.
Ovim dokumentima posvjedočeno je postojanje franjevačkih zajednica u
Kamenici i/ili Olovu 1397-1398. Navedeno bi moglo ići u prilog konstataciji da
su Kamenica i Olovo jedno vrijeme baštinili isto ime.
Važnost navedene dokumentacije omogućuje da se promišlja
na „postojanje franjevačkog samostana u Kamenici krajem 14.
stoljeća, a taj je morao biti sagrađen u blizini crkve sv. Marije, čiji
se ostaci nalaze na navedenom lokalitetu Klisa u selu Donji Bakići”.
Samostan u Olovu nastavlja se kasnije javljati u pisanim izvorima tokom XV
stoljeća, a samostan u Kamenici je napušten jer su franjevci pratili privredno
kretanje i dalje bili vezani za Olovo. Ni ova misterija nije završena pred
stručnom javnošću.
Pored olovskog područja srednjovjekovna rudarska središta sa franjevačkim
samostanima bila su u Srebrenici, Fojnici i Kreševu. U svojim testamentima
Dubrovčani su ostavljali priloge pojedinim samostanima, a s obzirom na svoju
pokretljivost znali su se sjetiti svih trgovačkih središta u kojima su boravili i
vjerskih objekata koja su im svojevremeno pružali duhovna utočišta. Pored
spominjanog Miloša Radomirića iz Podvisokog samostan u Olovu darivan je
i kasnije.219 Između ostalih Petko Pribojević, dubrovački zlatar iz Srebrenice,
ostavio je 1436. testamentom crkvi sv. Marije u Olovu 6 dukata.220 Radič
minorum de Sutiescha pro legato diuisso dicte ecclesie perperis quinquaginta. Perperis
L. Item predictus tanquam custos et rector conuentus ecclesie fratrum minorum de
Chaminiça fuit confessus recepisse pro legato dicto conuenti diuisso satisfactis in
rebus oportunis dicto conuenti perperis treginta. Perperis XXX ...” (4.1. 1399), Dist.
Test., VI, 20.
217 Д. Ковачевић-Којић, Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, 35.
218 Kamenica je time bila urbanistički zaokruženo srednjovjekovno gradsko naselje, sa
varošištem, trgovištem, terenom za preradu olovne rude i franjevačkim samostanom
sa crkvom sv. Marije na rubu naselja, D. Karačić, Franjevački samostani u Kamenici i
Olovu na prijelazu 14. i 15. stoljeća, 6.
219 Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 286; Иста,
Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, 36.
220 „... Anchora lasso ala ghiexia de sancta Maria de Piombo ducati sei ... ” (26.11. 1436),
73
(Testament Milaša Radomirića 1397, Test. Not., VIII, 107)
Mišetić, dubrovački trgovac u Fojnici, ostavio je testamentom sastavljenim

1449. crkvi u Olovu 5 dukata, za gradnju kuća za stanovanje franjevaca.221
Mileta Radićiević je 1461. zaviještao crkvi u Olovu 2 dukata.222
Franjevci su imali važnu ulogu u privrednom i kulturnom životu olovskog
kraja. U zadužnici iz 1450, registriranoj 1465, kao svjedoci koji svojim
pečatima potvrđuju vjerodostojnost ugovora spomenuti su bosanski vikar
fra Nikola i olovski gvardijan fra Vladislav (sigillo fratris Vladissaui guardiani
monasterii Olofschi).223 Kriograf napisan u samostanu pokazuje franjevce i
njihov samostan kao značajan izvor pismenosti olovskog kraja.224
Franjevac Pavao iz Rovinja 1640. navodi da je sakristija samostanske crkve
u Olovu „prebogata srebrenim kaležima i raskošnom crkvenom odjećom, a
ima i bezbroj zavjetnih darova”.225 Najstarije freske zapadnog stilskog slikarstva
Test. Not., XII, 154v.

221 Testamentum Radiz Missetich. … Item in ghiesia a Piombo zoe a Holouo
lasso ducati cinque chelli deti doueno inuestir in le chase delle habitation dell
frari menori ...” (19.6. 1449), Test. Not., XIV, 123v-124.
222 „... Io Miletcha Radichieuich dicto orexe fazo questo mio ultimo testamento
con sana et bona mente ... Item alla giesia del Olouo ducati duy ...” (9.4. 1461),
Test. Not., XVII, 130v-131v.
223 „Cadut sub die XI maii 1465 ... Et virtute unius cyrographi scripti in littera sclaua de
1450 ... Et a questo fu testimonio fra Nicola vichar e fra Vladissau guardian Olofschi
... sigillo venerabilis vicarii Bossine fratris Nicole et sigillo fratris Vladissaui guardiani
monasterii Olofschi quare instabat et petebat ut supra” (11.5. 1465), Div. Not., L,
32v-33v; Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе,
186-187.
225 Stipan Zlatović, Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti 23, Zagreb 1890, 27; Д. Ковачевић-Којић, Градска
насеља средњовјековне босанске државе, 297.
74
E s ad Ku rtov i ć
(Distribucija testamenta Milaša Radomirića 1398, Dist. Test., VI, 20)
pronađene su u ruševinama samostana sv. Marije u Olovu. Očuvani ostaci

ukazuju da su freske olovskih dekoracija sadržajnije i arhaičnije jer potiču iz
XIV stoljeća.226 Tu u samostanu je živio i umro fra Matija Divković (1563-
1631).
Srednjovjekovne nekropole su postojale i uz franjevačke samostane u
Kamenici i Olovu. Na prostoru gdje je bio olovski samostan groblje je zbog
kontinuiranog korištenja terena skoro uništeno, pa je iznad površine zemlje
vidljiv samo jedan stećak. Nekropola stećaka oko ostataka crkve svete Marije u
Donjim Bakićima ima 25 stećaka, od kojih su neki ukrašeni reljefima spirale,
rozete, križa, tordirane trake i ruke.227
226 Здравко Кајмаковић, Зидно сликарство у Босни и Херцеговини, Веселин

Маслеша, Сарајево 1971, 79-80; Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља
средњовјековне босанске државе, 294.
227 Nada Miletić, Klisa (Donji Bakići, Olovo), Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine,
Tom 3, Zemaljski muzej, Sarajevo 1988, 73. Noviji pregledi i pogledi na stećke
olovskog kraja, u: Mirnes Hasanspahić, Mramorovi olovskog kraja, „Zbornik radova
Rijeka Krivaja kroz prošlost”, 49-79.
75
Izvori i literatura: • Милош Благојевић,

Протовестијар, „Лексикон
српског средњег века”,
Državni arhiv u Dubrovniku:
Knowledge, Београд 1999, 596-
• Cons. Minus (Consilium Minus), 597.
• Cons. Rog. (Consilium • Сима Ћирковић, Једна босанска
Rogatorum), краљевска пресуда, Годишњак
• Deb. Not. (Debita Notariae), Друштва историчара Босне и
Херцеговине 19, Сарајево 1970-
• Dist. Test. (Distributiones
1971.
Testamentorum),
• С. Ћирковић, Херцег Стефан
• Div. Canc. (Diversa Cancellariae),
Вукчић Косача и његово доба,
• Div. Not. (Diversa Notariae), Српска академија наука и
• Lam. de foris (Lamenta de foris), уметности, Посебна изданја
• Lett. di Lev. (Lettere di Levante), 376, Одељење друштвених
наука 48, Београд 1964.
• Privata,
• S. Ćirković, Dubrovčani kao
• Ref. (Reformationes),
preduzetnici u rudarstvu
• Sentenze di Cancelaria, Srbije i Bosne, Acta historico-
• Test. Not. (Testamenta Notariae). oeconomica Iugoslaviae 6, Zagreb
Objavljeni izvori i literatura: 1979.
• С. Ћирковић, Рудници и
• Pavo Anđelić, Pogled na
рударски послови, „Сима
franjevačko graditeljstvo
Ћирковић-Д. Ковачевић-
XIV i XV vijaka u Bosni,
Којић-Ружа Ћук, Старо српско
„Srednjovjekovna Bosna i
рударство”, Вукова задужбина-
evropska kultura”, Izdanja Muzeja
Прометеј, Београд-Нови Сад,
grada Zenice, Radovi 3, Zenica
2002.
1973.
• Ружа Ћук, Отварање рудника у
• P. Anđelić, Srednjovjekovna župa
XIV веку, „Сима Ћирковић-Д.
Kamenica ili Krivaja, Glasnik
Ковачевић-Којић-Ружа Ћук,
Zemaljskog muzeja 32, Sarajevo
Старо српско рударство”,
1978.
Вукова задужбина-Прометеј,
• P. Anđelić, Marginalije o trgovima Београд-Нови Сад, 2002.
starog rudarstva i metalurgije
• Р. Ћук, Производи српских
u srednjoj Bosni, Glasnik
рудника, „Сима Ћирковић-Д.
Zemaljskog muzeja 38, Sarajevo
Ковачевић-Којић-Ружа Ћук,
1983.
Старо српско рударство”,
• P. Anđelić, Olovac, Arheološki Вукова задужбина-Прометеј,
leksikon Bosne i Hercegovine, Београд-Нови Сад, 2002.
Tom 3, Zemaljski muzej Bosne i
• Р. Ћук, Дубровчани – закупци
Hercegovine, Sarajevo 1988, 76.
царине у Олову, „Земља
Павловића средњи вијек и
76
E s ad Ku rtov i ć
период турске владавине”, Бокшића, Стари српски архив

Академија наука и умјетности 7, Београд 2008.
Републике Српске, Научни • А. Фостиков - Невен
скупови V, Одјељење Исаиловић, Повеља краља
друштвених наука 7, Бања Стефана Дабише о разрешењу
Лука-Српско Сарајево 2003. рачуна Драгоја Гучетића, Стари
• Enes Dedić, Područje rijeke српски архив 8, Београд 2009.
Krivaje kroz medievalnu • А. Фостиков – Н. Исаиловић,
produkciju, „Zbornik radova Повeља краља Стефана Дабише
Rijeka Krivaja kroz prošlost”, о овлашћењу Драгоју Гучетићу
Institut za istoriju-Udruženje za у вези са дугом Новака
modernu istoriju, Posebna izdanja Маћедола, Грађа о прошлости
14, Sarajevo 2016. Босне 2, Академија наука и
• Михаило Динић, За историју умјетности Републике Српске,
рударства у средњевековној Одјељење друштвених наука,
Србији и Босни I, Српска Бања Лука 2009.
академија наука, Посебна • Милена Гецић, Дубровачка
издања 240, Одељење трговина сољу у XIV веку,
друштвених наука 14, Београд Зборник Филозофског
1955. факултета 3, Београд 1955.
• М. Динић, Дубровчани као • Branko Gluščević, Olovo,
феудалци у Србији и Босни, kemijski element (Pb, plumbum),
Историјски часопис 9-10, Enciklopedija Jugoslavije 6,
Београд 1960. Jugoslavenski leksikografski
• Milenko S. Filipović, Starine u zavod, Zagreb 1965, 381-382.
Bakićima kod Olova, Glasnik • Adem Handžić, Rudnici u Bosni
Zemaljskog muzeja 40, Sarajevo u drugoj polovini XV stoljeća,
1928. Prilozi za orijentalnu filologiju 26,
• M. S. Filipović, Varošica Olovo Sarajevo 1978.
s okolinom, (preštampano iz • A. Handžić, Rudnici u Bosni
Franjevačkog vijesnika za 1934), od druge polovine XV do
Grafički institut „Narodna misao”, početka XVII vijeka, Prilozi za
Beograd, 1934.
istoriju Bosne i Hercegovine II,
• M. S. Filipović, Baština Akademija nauka i umjetnosti
srednjovjekovnih rudara Sasa Bosne i Hercegovine, Posebna
u južnoslovenskim zemljama, izdanja LXXIX, Odjeljenje
Godišnjak Centra za balkanološka društvenih nauka 18, Sarajevo
ispitivanja XXXI/29, Sarajevo
1987.
2000.
• Александра Фостиков, Два • Slavko Harni, Olovska
документа босанског краља bibliografija, „Tristota obljetnica
Стефана Дабише о разрешењу stradanja samostana i crkve u
рачуна протовестијара Жоре Olovu (1704-2004). (Zbornik
77
radova)”, Franjevačka teologija, originala Đorđe Pejanović),

Sarajevo 2008. Svjetlost, Sarajevo 1951, 81, .
• Mirnes Hasanspahić, Mramorovi • Здравко Кајмаковић,
olovskog kraja, „Zbornik radova Зидно сликарство у Босни
Rijeka Krivaja kroz prošlost”, и Херцеговини, Веселин
„Zbornik radova Rijeka Krivaja Маслеша, Сарајево 1971.
kroz prošlost”, Institut za istoriju-
• Darko Karačić, „Franjevački
Udruženje za modernu istoriju,
samostani u Kamenici i Olovu na
Posebna izdanja 14, Sarajevo
prijelazu 14. i 15. stoljeća” (1-7
2016.
strana), realiziranog u okviru
• Kosta Hörman, Olovo, Glasnik projekta Likovi srednjovjekovne
Zemaljskog muzeja I/3, Sarajevo bosanske historije (1350-
1889. 1500), (Federalno ministarstvo
obrazovanja, 2008).
• Bogumil Hrabak, Prodaja
proizvoda bosanskog rudarstva u • Десанка Ковачевић, Развој
Veneciji i Mlečanima u Dalmaciji, и организација царина у
Godišnjak Društva istoričara средњевјековној Босни,
Bosne i Hercegovine 21-27, Годишњак Историског друштва
Sarajevo 1976. Босне и Херцеговине 6,
Сарајево 1954.
• B. Hrabak, Metali i otopine
iz Bosne i Srbije na tržištima • D. Kovačević, Trgovina u
arapskih zemalja (XIV-XVI srednjovjekovnoj Bosni, Naučno
v.), Prilozi Instituta za istoriju, društvo Narodne Republike
Sarajevo 1977. Bosne i Hercegovine, Djela 18,
Odjeljenje istorijsko-filoloških
• B. Hrabak, Gleta iz Bosne u XV
nauka 13, Sarajevo 1961.
i XVI veku, Istorijski zbornik 5,
Banjaluka 1985. • D. Kovačević, Žore Bokšić
dubrovački trgovac i protovestijar
• Julijan Jelenić, Kultura i bosanski
bosanskih kraljeva, Godišnjak
franjevci, I, Fototip izdanja iz
Društva istoričara Bosne i
1912, Svjetlost, Sarajevo, 1990.
Hercegovine 13, Sarajevo 1962.
• Constantin Jos. Jireček, Die
• D. Kovačević, Olovo,
Handelsstrassen und Bergwerke
Enciklopedija Jugoslavije 6,
von Serbien und Bosnien
Jugoslavenski leksikografski
während des Mittelalters
zavod, Zagreb 1965, 381.
(Historisch-geographische
studien), Prag 1879. • Д. Ковачевић-Којић, Градска
насеља средњовјековне
• Josip Jireček, Trgovački drumovi i
босанске државе, Веселин
rudnici Srbije i Bosne u srednjem
Маслеша, Сарајево 1978.
vijeku (preveo sa njemačkog
78
E s ad Ku rtov i ć
• D. Kovačević-Kojić, Privredni • Раде Поповић, Писмо

razvoj srednjovjekovne bosanske Дубровчана кнезу Павлу
države, Prilozi za istoriju Bosne i Раденовићу у вези са доставом
Hercegovine I, Privreda i društvo олова у Дубровник (1404, јул
srednjovjekovne bosanske države, 18), Стари српски архив 9,
Akademija nauka i umjetnosti Београд 2010.
Bosne i Hercegovine, Posebna
• Срђан Рудић, Олово,
izdanja LXXIX, Odeljenje
Лексикон градова и тргова
društvenih nauka 17, Sarajevo
средњовековних српских
1987.
земаља - према писаним
• Д. Ковачевић-Којић, изворима - , Завод за уџбенике,
Franjevci u gradskim naseljima Београд 2010, 204.
srednjovjekovne Bosne, Radovi
• Љубомир Стојановић, Старе
Hrvatskog društva za znanost i
српске повеље и писма, I/1,
umjetnost 3, Sarajevo 1994.
Српска краљевска академија,
• Д. Ковачевић-Којић, Рударство Зборник за историју, језик и
у привреди земље, „Сима књижевност српског народа,
Ћирковић-Д. Ковачевић- Прво одељење, Споменици на
Којић-Ружа Ћук, Старо српско српском језику 19, Београд -
рударство”, Вукова задужбина- Сремски Карловци 1929.
Прометеј, Београд-Нови Сад,
• Љ. Стојановић, Старе српске
2002.
повеље и писма, I/2, Српска
• Bariša Krekić, Prilog istoriji краљевска академија, Зборник
mletačko-balkanske trgovine за историју, језик и књижевност
druge polovine XIV veka, српског народа, Прво одељење,
Godišnjak Filozofskog fakulteta II, Споменици на српском језику
Novi Sad 1957. 24, Београд-Сремски Карловци
1934.
• Esad Kurtović, Veliki vojvoda
bosanski Sandalj Hranić Kosača, • Sumarni popis sandžaka Bosna iz
Institut za istoriju, Sarajevo 2009. 1468/69. godine, (priredio Ahmed
S. Aličić), Islamski kulturni centar,
• Nada Miletić, Klisa (Donji Bakići,
Mostar 2008.
Olovo), Arheološki leksikon Bosne
i Hercegovine, Tom 3, Zemaljski • Гавро Шкриванић, Путеви
muzej, Sarajevo 1988, 73. у средњовековној Србији,
Туристичка штампа, Београд
• Monumenta Ragusina, Libri
1974.
reformationum, I-V, Monumenta
spectantia historiam Slavorum
meridionalium, Zagreb 1879-
1897.
79
• Đuro Tošić, Petar Primović – • Stipan Zlatović, Izvještaj o Bosni

dubrovački trgovac i zakupac god. 1640 o. Pavla iz Rovinja,
carina u Bosni, Godišnjak Društva Starine Jugoslavenske akademije
istoričara Bosne i Hercegovine 37, znanosti i umjetnosti 23, Zagreb
Sarajevo 1986. 1890.
• Ђ. Тошић, Писмо дубровачког • Pavo Živković, Kreditno-
посланика Ивана Гундулића о trgovačke veze Braila Tezalovića
смрти кнеза Павла Раденовића, sa Dubrovčanima, Zgodovinski
„Земља Павловића средњи časopis 34/3, Ljubljana 1980.
вијек и период турске
• P. Živković, Ekonomsko-socijalne
владавине”, Академија наука и
promjene u bosanskom društvu
умјетности Републике Српске,
u XIV i XV stoljeću, Univerzal,
Научни скупови V, Одјељење
Tuzla 1986.
друштвених наука 7, Бања Лука-
Српско Сарајево 2003. • P. Živković-Ivana Jakić,
Gospodarske i kulturne veze
• Ђ. Тошић, Никола Бокшић
Olova i Dubrovnika u srednjem
(на странпутици пословне
vijeku, Povijesni zbornik 1-2,
каријере), Историјски часопис
Osijek 2006/2007.
59, Београд 2010.
• P. Živković, Veze Olova i
• Marko Vego, Naselja
Dubrovnika u srednjem vijeku,
srednjevjekovne bosanske države,
„Tristota obljetnica stradanja
Svjetlost, Sarajevo 1957.
samostana i crkve u Olovu
• Ignacij Voje, Bosenski svinec v (1704-2004). (Zbornik radova)”,
kreditni trgovini srednjeveškoga Franjevačka teologija, Sarajevo
Dubrovnika, Zgodovinski časopis 2008.
32/1-2, Ljubljana 1978.
• Тамара Вуковић, Писмо
Дубровчана кнезу Павлу
Раденовићу поводомолова
које је држао у њиховом граду
(Дубровник, 25. август 1411),
Грађа о прошлости Босне 6,
Академија наука и умјетности
Републике Српске, Институт за
историју, Бања Лука 2013.
80

Esad Kurtovic Iz Historije Olova U Sredn PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Esad Kurtovic Iz Historije Olova U Sredn PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Z bor ni k rad ova

Da ni Eur opskog nasli jeđa 2016.

Historijski izvori i njihova tumačenja omogućavaju da se kroz prizmu više

poprimio kulturni interes lokalne sredine, osjetan je nedostatak sveobuhvatnih

1 Desanka Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo Narodne

nedostaju epiteti koji upućuju na kvalitet.4 Ruda olova je dovela do značajnijeg

povezujemo za njegov prvi spomen u historijskim izvorima. Uobičajena je

predstavnik struke svoga vremena i dobar poznavalac dubrovačke građe,

Старе српске повеље и писма, I/1, Српска краљевска академија, Зборник за

ne predstavlja početak, ali predstavlja činjenično stanje koje označava i

Pored godine prvog spomena i sam postanak naselja od najranijih literaturnih

22 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 26; Д. Ковачевић-Којић, Градска

(Prvi spomen Kamenice, 1376, Div. Canc., XXIV, 111)

Postavku o istovjetnosti Kamenice i Olova održava dubrovačko pismo iz 1403.

ipak su u njegovom viđenju kasnije prišle formulaciji teze koja je i danas

Paskoja Rastića u Bosnu u područje „Çeçegli et Camenice” (ser Pasque de Resti

rudnika prevodio kao „Kocelj”, Bariša Krekić, Prilog istoriji mletačko-balkanske

Rudarski kopovi u olovskom kraju 1

Rudarski kopovi u olovskom kraju 2

Za olovsko područje tu su navedeni kao rudnici „sami Pazar Olofce”, „selo

46 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 31-32.

Žore i Nikola Bokšić, Cecen/a, castrum

49 D. Kovačević, Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva,

(Castrum Plumbi 1403, Div. Canc., XXXIV, 195)

i trgovački promet u naselju u kojem se nalazi dvor bosanskog protovestijara.

govorimo o mjestu gdje se nalazi bosanski protovestijar onda se na njega

jugozapadno od središta današnjeg Olova. Raspoznaju se samo temelji glavne

61 P. Anđelić, Olovac, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 3, Zemaljski muzej

popisa koje je demonstrirao A. Handžić (Čičan, Čičal) identični sa spominjanim

Lakša proizvodnja, gustoća, mekoća i relativna otpornost na koroziju doveli su

73 U engleskom jeziku i danas vodoinstalater – plumber.

kompanija (trgovačko društvo) za proizvodnju olovnog bjelila (1401).76

Ruda olovo olovskog kraja

76 Ignacij Voje, Bosenski svinec v kreditni trgovini srednjeveškoga Dubrovnika,

Iako je najkvalitetnije olovo dolazilo iz Bosne i to sa olovskog područja, prve

81 Više informacija u, Monumenta Ragusina, Libri reformationum, I-V, Monumenta

(Potraga za rudom, Georgius Agricola, De re metallica 1556)

ipsi ambo et quilibet eorum insolidum promittunt et se obligant Sredano Chranislauich

samokovi u olovskom području sastavni su dijelovi ranijih topionica olova.

90 K. Hörman, Olovo, 63; Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне

(Topljenje, Georgius Agricola, De re metallica 1556)

ostavio je rudarima u Olovu po dva groša.96 Jedna kasnija informacija iz početka

96 „Testamentum Boichi Nenchouich. MoCCCCoXXXVIIo, die XXXI marcii, indictione

Varka u olovskom kraju ukazivao bi na „gvarkove”, rudarske družine koje su

de Holouo”, Isto, 52; D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 154; Д.

koje se vezuje uz Žoru Bokšića, s pravom se ograđujući o još većim mogućim

njegovim jemcem.110 I bosanski vladar Tvrtko Kotromanić trgovao je olovom111,

(Rudokop, prikaz iz 1617)

Mjere i cijena bosanskog olova

Prosječna težina tovara olova koje se prevozilo iz Bosne u Dubrovnik iznosila

Godina Cijena U kojem mjestu Otkuda ide

Avgusta 1376. olovo u težini od 100 milijara je u Dubrovniku imalo cijenu od

Privredna osnova Olova

Rudnici u srednjovjekovnoj Bosni (D. Kovačević, Trgovina, 145)

Početkom i krajem juna 1413. Vlah Radoslav Berojević ugovorio je dva

illos mercanciis et rebus dictorum Budislaui et Michocii et ferre directo tramitte ad

Posljednji od poznatih ugovora o prijevozu robe do Olova je iz juna 1423. Vlah

(Vlaslo Ungaro, 1429, Div. Canc., XLVI, 38v)

Prisustvo Dubrovčana u Olovu nije imalo karakter potreban za djelovanje

139 Д. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, 61, 69-70.

drugom je isti tužilac podigao optužbu protiv Maroja Orlačića.140 Po običaju,

(Sudski kolegij za Olovac 1445, Cons. Minus, X, 191v)

Druga polovina XIV stoljeća predstavlja značajan interes dubrovačkih i