The Function of Challenging Behaviors

Challenging behaviors, such as aggression, disruption, or self-injury are often a chief concern
of caregivers of
individuals with autism and other developmental disabilities. Many of these challenging
behaviors are learned and
maintained by what happens immediately before and after the problem behavior. Because they
are learned behaviors,
problem behaviors can be modified by manipulating or changing situations in the
environment, especially the events
before and after the problem. In most cases, challenging behavior is seen as a way to request
or communicate a preferred
outcome (e.g., access to toys, food, social interaction, or cessation of unpleasant activity).
Therefore, the goal is to replace
the inappropriate “request” with more adaptive (appropriate and effective) communication.
-p.13 Targeting the Big Three
Questions you might ask about why a person is behaving in a certain way include:
_ Did this behavior start suddenly? If so, might my child be sick or is there another change that
might have caused this?
_ Is there some underlying medical concern or condition that is making him reactive? Tired?
Stressed?
_What is my child attempting to gain from this behavior? Is he trying to escape something?
_What is he trying to tell me? What can I learn from this?
_ Does it happen in certain places, with specific people or in situations where he is hungry or
tired?
Is there something we might adjust in his surroundings that might improve the situation?
What happens before the behavior? Is there something that makes it more likely to occur?
_What happens after the behavior occurs? What is helping this behavior persist? What maintains
it or
makes it work as a tool for this individual?
_What do I typically do to get my child to stop engaging in the behavior? Am I (or is someone
else)
giving him more attention then, or doing something that might be making the behavior work to
get
him what he wants?
If you can develop an idea of when or why a behavior is happening, you may realize there are
simple solutions
that help to improve a situation and make an undesired behavior less likely to occur.
It is also essential to remember that behavior changes, and people adapt. The same behavior that
serves a
specific function in one situation may serve a different purpose in another setting. In other words,
one bite
might be out of frustration when a child wants something he is unable to ask for. Another might
occur when he
is afraid and needs to get away, and yet another might be an automatic response to intense stress.
And although
biting is the same behavior, the reasons it happens (the function) can be very different.
Behavior generally serves one of several functions:
_ Obtaining a desired object or outcome
_ Escaping a task or situation
_ Getting attention, either positive (praise) or negative (yelling)
_ Trying to self-calm, self-regulate or feel good (sensory input)
_ Blockingor staying away from something painful or bothersome (sensory avoidance)
_ Responding to pain or discomfortAttempting to gain control over an environment or
situation (self-advocacy)
Improvements can often be made by changing the situations and environment, or the things that
come before
and after problem behaviors occur. And since behavior is often a form of communication,
teaching more adaptive
and appropriate ways of communicating can often reshape problem behaviors into more
appropriate requests,
protests and responses.
“Before I was able to express myself with my speech, the only way I knew how to escape from
situations and people
I didn’t like was to hit and bite and run. I didn’t want to hurt anyone, but I just couldn’t stand
being there anymore
and I couldn’t explain my thoughts or feelings in any other way. So many things bothered me,
it was like being in
intense pain. Now that I’ve had years of practice – first with signing and then my
communication device – I can use
my speech and other forms of communication to ask for a break or to move to a quiet space,
instead of using aggression.
Things are much better for me now.”

What are the Positive Strategies

for
Supporting Behavior
Improvement?
As highlighted in the previous section, there are many possible contributors to the development
of challenging
behaviors. It is important to investigate and evaluate these, but also to take action sooner rather
than later, since
many behaviors can become increasingly intense and harder to change as time goes on.
Often a necessary approach to managing behavior involves a combination of addressing
underlying physical
or mental health concerns, and using the behavioral and educational supports to teach
replacement skills and
self-regulation. There is no magic pill, but there are a number of strategies that can often be
helpful.
The use of Positive Behavior Supports is more than just a politically correct approach to
behavior management.
Research shows that it is effective. The alternative is usually punishment, which decreases the
likelihood of a
behavior by taking something away (such as removing a favorite toy) or doing something
unpleasant (yelling,
spanking.) While punishment might work immediately, it has been shown to be ineffective in the
long run and
can increase aggressive behavior, provide a model for additional undesirable behaviors, and
strain the relationship
with the caregiver (you). It is worth noting that to continue to be effective and maintain
improvements, positive
supports and feedback need to be ongoing as well.
“Withholding reinforcement for problem behavior (i.e., extinction) is technically an example of
punishment. Proponents of
Positive Behavior Support (PBS) acknowledge that controlling access to reinforcement is
necessary when trying to change
behavior. What PBS does not condone is the use of aversive (e.g., demeaning, painful)
procedures to suppress behavior.
Such approaches have been demonstrated to be ineffective in producing durable changes in
people’s behavior and do not
improve to quality of their lives.” –Association for Positive Behavior Support
If you have made changes to improve your child’s health or happiness, and these have not helped
to improve
his behavior in a reasonable time frame (a couple of weeks), or you are concerned about safety,
help may be needed.
Positive strategies and an intervention plan can be developed by a behavioral or educational team,
usually in response
to what is learned in a functional behavior assessment (FBA) as described in the previous
section.
When several challenging behaviors exist, it is important to establish priorities. You may want to
first target
behaviors that are particularly dangerous, or skills that would help to improve situations across
several behavioral
scenarios. Remember to set goals that are realistic and meaningful. Start with small steps that can
build over
time. A non-verbal child is not likely to speak in full sentences overnight, but if learning to hold
up a ‘take a
break’ card when he needs to leave the table allows him to exit, and keeps him from throwing his
plate, that is a
huge success.
A plan for you and your team should meet four essential elements:
_ Clarity: Information about the plan, expectations and procedures are clear to the individual,
family, staff
and any other team members.
_ Consistency: Team and family members are on the same page with interventions and
approaches, and strive
to apply the same expectations and rewards.
_ Simplicity: Supports are simple, practical and accessible so that everyone on the team,
including the family,
can be successful in making it happen. If you don’t understand or cannot manage a complicated
proposed
behavior intervention plan, speak up!
_ Continuation: Even as behavior improves, it is important to keep the teaching and the positive
supports in
place to continue to help your loved one develop good habits and more adaptive skills.
Please recognize that many skills take time to develop,
and that changes in behavior require ongoing supports to be
successful. In some cases, especially when you are ignoring a
behavior that used to ‘work’ for your child, behavior may get
more intense or more frequent before it gets better. Your team
should keep good records and track progress and responses to
intervention to know if the plan is effective.
Being realistic at the outset is crucial. It can help parents and caregivers appreciate that they are
making
small yet meaningful changes in their lives and the lives of the individual they care for. Making
goals realistic
means they are achievable. Being realistic keeps the picture
positive. It focuses attention on progress towards
a goal, rather than perfection.
Setting Realistic Behavioral Goals:
Setting goals allows us to objectively measure progress toward
an identified desired outcome. It also allows caregivers and
parents to ask themselves, “What behavioral changes would
really make the greatest improvements in our lives together?”
It allows them to identify what really matters. For instance,
it may be more important to address a behavior such as throwing things during a classroom
activity than to address
that person’s tendency to stand up during meals.
p.23 – Targeting the Big Three
For example, it is possible that you or your team may have misinterpreted the function of a
behavior, or that
the function has changed over time. A-B-C data often indicates that screaming has the function of
attention,
because attention from others is a common (and usually natural) consequence. But it may be that
screaming is
triggered by painful reflux and attention is not the true function. Tracking and interpreting the
data is important
since it may help to show that more investigation is needed, and the plan may need to be adjusted
to be effective.
Use Positive Behavior Supports
Your team should develop strategies for you to use to increase the behaviors you want to see in
your child.
These will need to be individualized to his particular needs and challenges. They can often be
helpful in building
a sense of pride in accomplishments and personal responsibility, and a sense of what is expected.
This will reduce
the anxiety and reactivity that results in aggression or other behaviors. Some helpful strategies:
_ Celebrate and build strengths and successes: Tell him what he does well and what you like. A
sense of competence
often fosters interest and motivation. Strive to give positive feedback much more frequently than
any correction
or negative feedback. ‘Great job putting your dishes in the sink!’
_ Respect and listen to him: You may have to look for the things he is telling you, verbally or
through his
choices or actions. ‘You keep sitting on that side of the table. Is the sun in your eyes over here?’
_ Validate his concerns and emotions: Do not brush aside his fears or tell him not to worry. His
emotions are
very real. Help to give language to what he is feeling. ‘I know you do not like spiders. I can see
that you are
very afraid right now.’ ‘I can see that you are angry that our plans have changed.’
_ Provide clear expectations of behavior: Show or tell your child what you expect of him using
visual aids,
photographs or video models. A great way to teach new skills is Tell-Show-Do.
_ Set him up for success: Provide accommodations. Accept a one word answer instead of
demanding a whole
sentence. Use a larger plate and offer a spoon to allow him to be neater at the dinner table. Use
Velcro
shoes or self-tying laces if tying is too frustrating.
_ Ignore the challenging behavior: Do your best to keep the challenging behavior from serving
as his way of
communicating or winning. This is hard to do, but in the long run it is effective. Do not allow his
screams
to get him out of brushing his teeth, or his biting to get him the lollipop that he wants. Behaviors
may get
worse before you start to see them get better. Stay the course! And make sure all family and team
members
are consistent in this approach and that you pair this with other positive strategies.
_ Alternate tasks: Do something that is fun, motivating or that your child is good at. Then try
something
hard. He will be less inclined to give up or get agitated if he is already in a positive framework.
_ Teach and interact at your child’s or loved one’s learning level: Take care to set him up for
growth and
accomplishment, rather than the anxiety produced by constant failure or boredom.
_ Give choices, but within parameters: Everyone needs to be in control of something, even if it
is as simple as
which activity comes first. You can still maintain some control in the choices that you offer. ‘Do
you want
to eat first, or paint first?’
_ Provide access to breaks: Teach the individual to request a break when he needs to regroup
(e.g. use a PECS
card that represents “break”). Be sure to provide the break when he asks so he learns to trust this
option and
does not have to resort to challenging behaviors.
_ Promote the use of a safe, calm-down place: Teach him to recognize when he needs to go
there. This is a
positive strategy, not a punishment.
_ Set up reinforcement systems: Use simple, predictable processes that reward your child for
desired behavior.
Catch him being good and reward that, verbally and with favored activities, objects or ‘payment.’
‘I love
that you stayed with me during our shopping trip. You earned a ride on the airplane toy!’
_ Allow times and places for him to do what he wants: Even if it is a ‘stim’, it is important to
provide these
options when it is not an intrusion or annoyance to others.
_ Reward flexibility and self control: ‘I know you wanted to go to the pool today and we were
surprised when it was
closed. For staying cool and being so flexible about that change in plans, let’s go get some ice
cream instead!’
_ Pick your battles: Strive for balance. Focus on the behaviors and skills that are most essential.
Be sure to
include positive feedback and intersperse opportunities for success and enjoyment for you, your
family,
and your loved one with autism. Be resilient. Celebrate the fun and the good things!
_ Use positive/proactive language: Use language that describes what you want the individual to
do
(e.g. ‘I love how you used a tissue!’ ), and try to avoid saying ‘NO’, or ‘don’t’ (e.g. ‘stop picking
your nose.’ ).
Since behavior often represents communication, it is essential to replace behavior by building
more adaptive
skills. It is important that you and your team not assume that a child has the skills needed to do
something ‘the
right way’ and that you are prepared to use systematic instruction and motivation to build new
abilities.
Focus on communication and functional skills to promote greater independence, social skills to
promote greater
understanding and reduce apprehension, and self-regulation skills. The team should specifically
work on skills
that will address the behavior’s function, and thereby help to replace, the target behavior. Skill
building can take
some time, so be persistent and celebrate the small steps along the way.
“Communication-based intervention refers to an approach that reduces or eliminates problem
behavior by teaching
an individual specific forms of communication. Because the communication forms that are
taught are more effective
ways of influencing others than the problem behavior, they eventually replace the problem
behavior itself… By communication
training, we mean that individuals are taught specific language forms including, for example,
speech,
signing, and gestures that can be used to influence other people in order to achieve important
goals.”
– Ted Carr, Ph.D.,
State University of New York at Stony Brook
When you adjust to give different feedback or to help your child develop a new skill, celebrate
yourself as
much as you celebrate your child’s growth! Reward a sibling for being extra patient or modeling
a skill you are
teaching. Use the pride in your successes to help you stay focused and dedicated, and to help you
reflect on the
good things in your child and your family.
It is essential to teach skills in the context of a positive learning situation, which is NOT while a
behavior is
occurring. These skills need to be part of a comprehensive educational plan. Just like math facts,
they may need
to be practiced many times during the day when the child or adult is calm and attentive. Label
‘calm’ and ‘ready
to learn’ states and teach your child what they feel like.
Research shows that positive, reinforcement-based strategies are most effective in creating long-
term
behavioral change. However, it is also important to have an immediate response to a behavior in
order to
maintain safety or minimize disruptions. Planning in advance for the type of situation is
important, so that caregivers
across settings (home, school, etc.) are consistent in their responses and delivery of
consequences. Most
reactive strategies fall into three areas as listed below.
_ Ignoring the behavior (extinction) is often used when the behavior is used for attention, and is
mild or not threatening.
_ Redirection, often supported with visuals, may involve redirection to an appropriate behavior
or
response and is often paired with positive strategies.
_ Removal from a situation or reinforcement through a time out is often used for calming down
opportunities.
Ignoring challenging behavior means not giving in to the behavior that you are trying to
eliminate, to the
best of your ability. If he kicks to get a cookie, ignore the kicking and do not give him a cookie.
But, use other
strategies here to teach him to request a cookie, and be sure to give the cookie when he asks, so
as to build his
trust in you. Note that when you first start to ignore a behavior (called extinction) it may increase
the behavior.
This is called an extinction burst and is very normal. Stay the course.
_ Certain behaviors (those that are dangerous or injurious) are more difficult to ignore and
sometimes need
to be redirected or blocked (e.g. putting a pillow by his head so that his self-hitting does not do
damage),
even as you strive to not allow the behavior to ‘win.’ link to Yoo section on ignoring?
“When Joey was little, every time he spilled his glass of water, he banged his head on the edge
of the table. I learned to
wipe-up his spilled water quickly, in order to avoid this self-injurious behavior. If I was really
fast, he’d attack me
on my way to cleaning it up – grabbing my hair and pulling. I also noticed that his aggression
didn’t stop once I had
cleaned up the obvious puddles, but continued as I wiped what I thought was a dry surface.
This behavior continued because, try as we might, we could not completely avoid spilling
water. By the time Joey
was age 9, the entire family was very alert to the importance of not spilling water and the need
to respond quickly
trying to reduce the duration of Joey’s aggression. Only after we started a home ABA program
was it pointed out
that my rushing to clean up spilled water followed Joey’s becoming self-injurious and
aggressive. By wiping up the
water, we were reinforcing Joey’s inappropriate behaviors. I realized that Joey did not know
how to clean up the
water himself. He also did not have another way to ask us to clean up the spilled water or to
tell us that it bothered
him, other than banging his head or pulling our hair.
With the help of our behavior consultant, we learned to clean-up the spilled water only before
Joey becomes aggressive or
self-injurious. We also learned to prompt appropriate language “clean up” as we cleaned up.
If Joey aggressed, we ignored
the spilled water and followed our behavior protocol. After practice, Joey learned to say “clean
up” instead of banging his
head and pulling hair. Eventually, we taught Joey how to ask for a towel or to get a towel and
clean up the water himself.”
– BH, parent
Redirection can be a very powerful tool, giving you the opportunity to steer your child into a
situation that is
more positive, or more manageable. It also helps to avoid or calm an escalating situation. The use
of a time out
can vary considerably, and to be most effective, it is important that it is done correctly. A time
out is not just a
change in location—it means your child loses access to something he finds rewarding or cool.
Programmatic Strategies
Arrange the room to make a larger number of
interactive centers available. By adding more
small-group activities children have more
opportunities at the same time instead of waiting
for the teacher to interact one-on-one. Not every
activity can be teacher-directed, and children
need to learn to work together.
Add pro-social materials, such as board books
titles Hands Are Not for Hitting and Feet Are Not
for Kicking, and engage the children in group
conversations about keeping their hands to
themselves.
Even when walls or other boundaries are not
available, masking tape or painter’s tape can be
used to create visual boundaries on the floor or
other surfaces. If there isn’t a large area for gross
motor activities, in one taped-off section,
directive signs could indicate “Do 5 jumping jacks
here!” to allow children to actively move in safe
ways using minimal space.
Often teachers find themselves saying “No” a lot
to the children. But this can create some
confusion about just what it is they are supposed
to be doing. So instead of saying “Don’t run
inside,” try saying “Please use your walking feet
indoors.”
When sharing a concern with a child, sandwich it
with a positive, then the negative, followed up by
another positive. This reassures the child that she
is not “bad” but that the behavior may need to
change in order to make the situation better.
Child-Specific Strategies
Apply different sensory techniques such as
allowing a child to play with play dough if he was
having trouble keeping his hands to himself. Or to
strengthen his writing skills, encourage him to
write in sand or salt with his finger. Other ideas
include using a weighted lap pad, stress balls, or
small hand-held objects known as “fidgets” to
hold during circle time or a giving him a wiggle
cushion to sit on.
Provide a nap bag of activities so that if a child
has trouble sleeping he has some specialized
activities to occupy his time. A visual timer is also
useful so that the child can see when his time on
the nap mat is going to be over.
During transition times it’s important to give
children a heads-up that a change is coming. A 5-
minute warning and then a 1-minute warning are
good opportunities to help children prepare
themselves for a change. Depending on the
transition, jobs can help the children move the
group along. Assign line leaders, room checkers,
and door holders. This builds responsibility and
gives them ownership over their own
contribution.
When a child bites another child, support the
child who was hurt and encourage the one who
bit to soothe the injured child by holding an ice
pack on the wound. Spend some time with the
one who bit reading Teeth Are Not for Biting and
engage that child in activities that involve more
oral muscles such as eating crunchy foods (e.g.,
pretzels, apples, or carrots), drinking applesauce
through a straw, and blowing bubbles.
When helping children build strong social–
emotional skills, use feathers to show the
difference between gentle and rough touch, and
show cards with children expressing different
emotions to help him with empathy building.
Vrlo je važno da odgojitelj koji u skupini ima agresivno dijete osmisli
adekvatne aktivnosti kojima potiče socio-emocionalni razvoj, razvoj ličnosti i
spoznajni razvoj te individualnim pristupom djeluje na dotično dijete. Za
smanjivanje i prevenciju agresivnosti u skupini potrebno je poticati pozitivna
emocionalna stanja. To su aktivnosti kojima potičemo kod djeteta osjećaj pripadanja
odgojnoj skupini, osjećaj sigurnosti, privrženosti, osjećaj povjerenja, ljubavi. Svojim
pristupom, toplinom, kreativnošću odgojitelj stvara i potiče ugodno i opušteno
ozračje.
Poticanje sposobnosti prepoznavanja i izražavanja, emocija ima važnu ulogu u
razvoju djeteta. Dijete kroz igru i aktivnosti upoznaje različita emocionalna stanja:
radost, veselje, smijeh, tugu, ljutnju, strah, ljubav itd. Jedna od takvih aktivnosti je
"Kocka emocija". Napravi se velika kocka od kartona, tekstila ili sličnog materijala,
te se na nju umjesto točkica koje označuju broj, nacrtaju lica koje pokazuju različite
emocije. Dijete bacanjem kocke dobiva sliku određenog lica, te govori što ga veseli,
rastužuje ili u kojim situacijama je bio ljut, bojao se i sl. Dijete također uči da se
emocije pokazuju gestama, govorom, grimasama, a ne agresijom. S agresivnim
djetetom potrebno je izvoditi aktivnosti i igre vezane uz kontrolu i regulaciju
emocija te uspostavljanje emocionalne stabilnosti. To mogu biti društvene igre s
pravilima koje iziskuju usmjeravanje pažnje i ponašanja, odlaganje zadovoljavanja
želja, poštivanje pravila igre, prihvaćanje neuspjeha. Kod djeteta je potrebno
razvijati suradništvo u skupnom radu i igri te empatiju: prepoznavanje i poštovanje
osjećaja drugoga, suosjećanje, briga za druge, mlađe, nemoćne, bolesne, za prirodu i
životinje .
Važan je pojam o sebi: ime, spol, lik, obitelj, stanovanje, perceptivno, emocionalno i
misaono spoznavanje okoline i osvještavanje govorom, npr. Što znam?, Što mislim?,
Zašto o nečemu tako razmišljam?, Kako se osjećam? Za prevenciju agresivnosti
potrebno je kod djeteta razvijati njegovu kompetenciju i stvaranje bolje slike o sebi.
Dijete će brže stvoriti bolju sliku o sebi ukoliko odgojitelj potiče djetetovu
uspješnost, sposobnosti i vještine. Važno je dijete osvijestiti u čemu je dobro, a tome
se potrebno koristiti i pohvalama kao poticajem za razvoj samopouzdanja.
Odgojitelj treba osmisliti aktivnosti u kojima dijete djeluje i poželjno se ponaša u
odnosu prema sebi i drugima te kreirati poticajno okruženje za igru, radnje i
aktivnosti. Djetetu je važno nesmetano kretanje prostorom u svrhu izvršavanja
zaduženja i nužno je pridržavanje dogovora.
Potrebno je djetetu omogućiti donošenje samostalnih odluka, npr. samoposluživanje,
samoinicijativa, samoprocjena, samostalni izbor igre, aktivnosti, suigrača, igračaka,
prostora, vremena, materijala, sudjelovanje ili nesudjelovanje, poželjno ili
nepoželjno djelovanje itd.
Agresivno dijete najčešće ima narušen odnos s vršnjacima u skupini, stoga mu je
potrebna pomoć odgojitelja koji će biti moderator u odnosima s ostalom djecom te
poticati toleranciju u skupini. Tolerancija se temelji na uočavanju i poštovanju
različitosti drugih, poštovanju tuđih prava, želja i potreba, kompromisu, dogovoru i
rješavanju sukoba mirnim putem.
AGRESIVNOST U JASLICAMA
Odgojitelji se u jaslicama vrlo često susreću s fizičkim konfliktima (guranje,
griženje, boksanje itd.). Pojedina djeca mogu svojim nekontroliranim ponašanjem
onemogućiti svaki pedagoški rad, budući da niti potpuni angažman ne može suzbiti
isto. Iako se to događa u kratkim fazama, svejedno svi zbog toga trpe. Odgojitelji si
često postavljaju pitanja: Kako trebam reagirati na agresivno ponašanje djece u
jaslicama? Kako uspješno riješiti konkretan slučaj konflikta? Jesu li kazne smislene?
Treba li se "počinitelj" ispričati? Kako bi se pobliže objasnilo ophođenje s
agresijama u djece rane dobi, potrebno je opisati motive konflikata djece rane dobi,
budući da se oni značajno razlikuju od motiva starije djece i pretpostavljaju
rješavanje na odgovarajući način uz razumijevanje dječjeg gledišta. U nastavku
slijedi pravilna intervencija kod agresivnog ponašanja djece jasličke dobi.
Zbog čega kod djece rane dobi dolazi do konflikata?
Studija švicarskih znanstvenika koji istražuju razvoj djeteta
bavila se konfliktnim ponašanjem koddjece od 8 do 22 mjeseca starosti. U istraživanjima se
jasno došlo do zaključka, da konflikti proizlaze iz sasvim drugih motiva nego što je to slučaj kod
starije djece.
Gabriele Haug-Schnabel u svojoj knjizi "Aggression bei Kindern" iz 2009. godine
sažela je najvažnije rezultate švicarske studije.
- Kod djece u dobi od 8 mjeseci utvrđena su dva glavna motiva. Prvi
motiv je prekinuta aktivnost. Djeca žele vratiti objekt s kojim su se
igrala kako bi nastavila s aktivnošću kojom su se bavila. U nastavku
je dijete igračku samo koristilo. Čim bi dijete izgubilo interes za
objekt, time je došlo do prekida konflikta. Svijest o posjedovanju u toj
dobi još ne igra nikakvu ulogu, budući da je pretpostavka za tako
nešto svjesno razlikovanje između sebe i drugih (samoreprezentacija),
koje se razvija tek nakon 18. mjeseca starosti. Objekt predstavlja
središnji interes. Dijete je naučilo vidjeti određene stvari i ciljano
posezati za njima. U toj dobi se koordinira vizualni svijet s taktilnim
svijetom.
- Drugi motivi su znatiželja i eksploracijsko ponašanje. Djeca
otkrivaju stvari kod drugih koje bude njihov interes. Pokušavaju tu
stvar uzeti drugima. To ukazuje na bazičnu motivaciju koja postoji od
rođenja. Objekt kojega drugo dijete drži u ruci je osobito atraktivno
ukoliko je u pokretu, te ga oba djeteta žele istražiti.
- Nakon 14 mjeseca starosti pridodaju se daljnji motivi konflikta, prije
svega pobuđene potrebe. Želi se čim prije zadovoljiti potreba, npr.
dijete vidi prijatelja da pije iz boce te želi i ono odmah piti iz te boce.
Čim je potreba zadovoljenja, objekt postaje nezanimljiv.
- Javlja se i želja za djelovanjem. Prepoznaju se i prvi znakovi
samoreprezentacije. Djeca vide sami sebe kao uzročnika. Dijete
počinje razumjeti tko je ono zapravo i tko stoji nasuprot njemu, te
koje se interakcije sada mogu dešavati. Dijete se polako počinje
zanimati za partnera u konfliktu. Prati se i istražuje reakcija drugoga
te istražuje mogućnost utjecaja.
- U dobi od 22 mjeseca starosti pridružuju se daljnje konfliktne teme.
U toj dobi djeca započinju tražiti i braniti svoj "posjed". Mnoga djeca
često upotrebljavaju zamjenicu "moje". Prisvajaju objekte ili skupljaju
igračke iako se s njima ne žele igrati. Sada je djeci važno posjedovati
određene stvari.
- Otprilike u istome trenutku švicarski su znanstvenici utvrdili temu
"hijerarhije" kod djece. Djeca se djelomično ogorčeno bore za stvari.
Žele samostalno odlučivati o svojim igračkama. Ovdje započinje
agresivna socijalna eksploracija, jer je pravi socijalni cilj takvih
konflikata osigurati bolju poziciju među vršnjacima, odnosno bolje
mjesto u vršnjačkoj hijerarhiji.
- Daljnji motivi konflikta su traženje kontakata i uzbuđenja.
Agresivno ponašanje ima za cilj privući pažnju na sebe i na taj način
doći u kontakt s drugom djecom i odgojiteljima. Jednostavni razlozi
za to mogu biti usamljenost ili dosada. Na taj način djeca dobe barem
nekakvu vrstu pažnje koja im se u nekim slučajevima čini bolja nego
nikakva reakcija.
Odgojitelj koji radi s djecom u jaslicama mora biti svjestan motiva agresivnog
ponašanja i ne smije primjenjivati nikakve kazne zbog dječje znatiželje.
Intervencija u slučaju konflikta
Razdoblje puzanja obilježeno je povećanjem opsega kretanja. Dijete sada
može samo istraživati svoju okolinu. To dovodi do toga da zbog povećane
mobilnosti i jačeg ispoljavanja snage kod djece pri kraju prve godine života sve
češće dolazi do agresija i nepoštivanja granica.
Djeca očekuju da je odrasla osoba jača i da vlada situacijom. Kod nesigurnosti djeca
koriste emocionalni signal odgojitelja u svrhu orijentacije za vlastito ponašanje i kao
model vlastitog ponašanja. To znači da odrasla osoba mora brzo i jasno reagirati.
Mora prekinuti konflikt na način da stane između dvoje djece, jasno i određeno, ali i
tiho s njima razgovarati u razini njihovih očiju. Najbolje je pri tome ih držati ili
barem doticati i oslovljavati ih imenom. To signalizira da mislimo na točno to dijete.
Važno je djeci pokazati da kao odrasla osoba imamo pregled nad situacijom i da
znamo rješenje problema.
U konfliktnim situacijama ne smijemo zaboraviti individualne potrebe pojedinog
djeteta. Neće sva djeca podnijeti dodir te bi to moglo kod njih izazvati daljnju
agresiju, ako bismo ih pokušali zadržati. Kod drugih je u takvoj situaciji potrebna
blizina odrasle osobe, žele da ih odrasla osoba primi u naručje ili barem drži za ruku.

Djeci je potrebno jasno postaviti granice - vlastite i one prema njihovim vršnjacima i
partnerima za interakciju. Potrebno je djeci dati prostor za istraživanje, te ne koristiti
zabrane. Djeca su tada poslušnija. Razlog za to je davanje potrebnog prostora za
samostalno istraživanje. To je najbolji način da se ciljano promijeni djetetovo
ponašanje. Poticajno okruženje prilagođeno djetetu omogućava ispunjenje potreba
male djece, bez da se svugdje postavljaju granice. Na taj način i djeca u dobi od 10
mjeseci mogu reagirati na dopuštenja i zabrane.
Djeca su različita. Razlika u godinama djece u jaslicama najviše iznosi 2 godine,
svejedno razlike jedva da mogu biti veće. Velika je razlika između jednogodišnjaka i
trogodišnjaka. Dojenče jedva da se samostalno može pomaknuti i treba nekoga tko
će ga hraniti, čuvati i uspavljivati. Dijete koje kreće u dječji vrtić već priča cijele
priče, samostalno obavlja nuždu i igra prve društvene igre. Čim je dijete mlađe, tim
kratkoročnije kalkulira i ne razmišlja o negativnim posljedicama.
Neovisno o starosti, djeca se jako razlikuju jedna od drugih.
Individualna posebnost koju je već relativno rano moguće promatrati i ostaje
relativno stabilna jest temperament. Različiti temperamenti se na različiti način
 ophode s konfliktima i drukčije se prevladavaju.
- Povučena, sramežljiva djeca pokušavaju, kada god to mogu,
izbjegavati konflikte. Rijetko kada postaju agresivna i rjeđe se brane.
Ovoj djeci potrebne su odrasle osobe koje će ih ohrabrivati.
- Djeca s negativnom emocionalnošću češće naginju konfliktima.
Djeca ponekad pretjerano reagiraju u beznačajnim situacijama. Ova
djeca trebaju roditelja ili odgojitelja uz sebe koji će u slučaju potrebe
moći brzo intervenirati.
- Djeca s pozitivnom emocionalnošću su druželjubiva. Često su
spremna na kompromise i razumna. Vrlo rijetko nastaju konflikti i
djeca rano koriste verbalne strategije rješavanja sukoba. Odrasla
osoba ne treba odmah i uvijek intervenirati.
- Djeca s niskom sposobnošću prilagodbe lako se razdraže i brzo se
rasplaču. Ovdje je često teško riješiti konflikt. Potrebno im je puno
potpore.
- Daljnja značajka temperamenta je visoka motorička aktivnost. Ovdje
češće dolazi do konflikata, upravo zbog brzih i nenamjernih
postupaka. Zadaća odgojitelja je nježno zaustaviti nemirnu
impulzivnu djecu.
Važno je prepoznati individualnost djece u jaslicama, za što je potrebno intenzivno
praćenje u svrhu rješavanja dječjih konflikata.

Savjeti za učinkovitu disciplinu

Rekli ste djetetu da pokupi prljavu odjeću s poda. Niti jedna čarapa nije stavljena u košaru za rublje. Dijete vas
nije čulo – ili je zanemarilo vaše naređenje? Postajete nervozni, vičete i ljutite se – osjećate kako dolazi još
jedna svađa. Počinju prijetnje: nema TV-a tjedan dana, nema posjete prijateljima mjesec dana i sve čega se
možete sjetiti u tom trenutku ljutnje. Ovaj događaj je uznemirio sve: vaše dijete je ljuto i klonulo, a vi se
osjećate kao roditelj bez imalo ljubavi. Zbog čega? Odjeće koja treba pranje…

Svi roditelji žele da su im djeca sretna i dobro prilagođena. Ali isto tako žele poštovanje i poslušnost. Djeca
imaju svoje ideje i zamisli. Umjesto da poslušaju što im se kaže, oni radije zanemaruju domaću zadaću, tuku
se s braćom i sestrama i zaboravljaju nahraniti psa. Ostavljaju mokre ručnike na podu kupaonice i Lego kocke
svuda po dnevnoj sobi. Odgovaraju vam, zanovijetaju, dure se i ne poštuju vas. Svaki dan donosi novi kaos –
ali i novu mogućnost za disciplinu.

Stručnjaci za odgoj razvili su mnogo tehnika discipline.

1. Pronađite bolji način. Pretvorite trenutke discipline u mogućnost učenja. Podsjetite dijete da svi radimo
greške, a zatim mu predložite da smisli načine na koje bi se sljedeći put moglo oduprijeti izazovu ili suočiti sa
stresom u budućnosti. Slušajte njegove ideje i razgovarajte o njima. Ne mora vaš način biti onaj najbolji –
moguće je da zajedno dođete do najboljeg rješenja za oboje.

2. Razgovarajte o tome zašto je neko ponašanje loše. Budite sigurni da je vaše dijete shvatilo na koji način
su njegovi postupci povrijedili neku drugu osobu ili kako je time naštetilo samo sebi. Pitajte ga misli li da bi se
trebao ispričati, objasnivši mu kako bi i on želio da mu se ispriča netko tko ga je povrijedio.
3. Budite razumni kada kažnjavate dijete. Ako vaše dijete ili tinejdžer iskorištava neku od povlastica,
uklonite ju – nakratko. Uskraćivanje korištenja mobilnog telefona tinejdžeru na mjesec dana jer je potrošio bon
nešto prije dogovorenog datuma je prestroga kazna. Uklanjanje povlastice na kratko vrijeme – i dopuštajući im
da je ponovno zarade tako što će točno odrediti koliko mogu razgovarati i slati poruka kako bi imali bod do
dogovorenog datuma – naučit će ih važnu lekciju.

4. 3 prekršaja do kazne. Svaki put kada dijete napravi nešto što ne bi smjelo, podignite prst i smireno recite:
“Ovo je prvi put.”. Ako se ponašanje ponovi, podignite dva prsta i recite: “Ovo je drugi put.”. Ako i dalje
zanemaruje vaša upozorenja, podignite i treći prst i recite: “Ovo je treći put. 5 Minuta kazne.”, a zatim ga
odvedite u njegovu sobu. Ako dijete negoduje, iziđite iz sobe: prošetajte po kući, pročitajte par stranica knjige,
zatvorite se u kupaonicu – ali ne pričajte s djetetom, čak i ako vas prati. Ne vičite, ne raspravljajte ili
objašnjavajte. Djetetu je bilo jasno da ima izbor – može odmah prestati s ponašanjem kada ste ga upozorili ili
će snositi posljedice. Kada je vrijeme “kazne” završilo, ne raspravljajte više o tome – napravili ste sve što ste
trebali.

5. Borite se sami sa sobom da ne pretjerujete u nadgledanju djeteta. Roditelji često upadnu u rutinu

neprestanog ispravljanja djeteta, provjeravanja ili upućivanja “odgojnih” komentara – “Zaveži tenisice!”, “Obuci
kaput!” ili “Žvači sporije!”. Unatoč vašim dobrim namjerama, ovakvi komentari će razdražiti i demoralizirati
dijete, a u konačnici ćete i smanjiti njegovu sposobnost da se brine samo o sebi. Ponekad postoje situacije
kada je najbolje ne miješati se. Dopustite da ih “veliki, strašni svijet” nauči nekoliko stvari.

6. Tražite prilike u kojima ćete ih moći pohvaliti. “Odlično si napisala taj diktat!” ili “Jako si dobro očistila
sobu! A čak te nisam morala ni podsjetiti na to – odlično!” ili “Tako si se brzo danas spremio za školu!” – u
pravilu, trebali biste dijete hvaliti 4 puta više nego što ga kritizirate. Pokažite svojim riječima i dijelima da
vjerujete djetetu kako se može samo snaći – i ono će to vjerojatno i učiniti.

7. Recite to na nekoliko načina. Različita djeca različito reagiraju na upute i kritike. Kada zadajete djetetu
zadatak, npr. da pospremi igračke, učinite to na dva načina. Recite: “Željela bih da prestaneš ostavljati svoje
igračke svuda po sobi. Platili smo ih puno, pa se moramo i brinuti o njima, je li tako?”. Zatim ponovite zahtjev u
pozitivnom tonu: “Molim te, pospremi igračke.” Veća je vjerojatnost da će dijete reagirati na neki od ta dva
načina.

8. Dogovorite “time out”. Kada dođe do prepirke često izgubimo živce i kažemo nešto što ne mislimo. Kako
biste spriječili ovakve događaje, dogovorite se s djetetom da ćete u tim slučajevima otići na “time out” tj. na
kratki odmor. Odaberite mjesto u svome domu na kojem ćete moći u tišini i bez ometanja drugih
porazgovarati. Otiđite na to mjesto, duboko udahnite i pokušajte razgovor voditi mirno, bez vikanja i grubih
riječi.

9. Potaknite ih da isprave pogrešku. Kada vaše dijete pogriješi, strpljivo ponovite situaciju. Ako je prolilo sok
dok se glupiralo za stolom, dajte mu krpu da obriše sok, a zatim natočite još u čašu i zamolite ga da stavi čašu
na mjesto gdje je neće srušiti i da se ponaša pristojno.

10. Uzmite trenutak odmora. Brojite do 10 prije nego što progovorite – na taj ćete način izbjeći nepoželjne
grube riječi.

11. Učvrstite vezu s djetetom. Najbolja disciplina u sebi ima čvrsta očekivanja o tome kako se dijete treba
ponašati ali i poštovanje prema vrijednostima i dostojanstvu djeteta. Uspavljivanje, slušanje njihovih problema,
suosjećanje i pružanje pomoći kada je potrebna pokazat će kako ste roditelj pun ljubavi, a ne policajac.

12. Iskazujte svoju ljubav. Uvijek djetetu ponavljajte koliko ga volite, bez obzira što je učinilo. Ljubav i
vodstvo su dvije važne odrednice uspješnog roditeljstva – stoga se pobrinite da discipliniranje ne umanjuje
iskazivanje ljubavi.
13. Uspostavite rutinu koja će spriječiti svađe. Ponekad roditelji i dijete uđu u rutinu u kojoj dnevni zadaci i
obaveze redovno prelaze u svađu. U većini slučajeva, dijete će na kraju pristati na ono što tražite, ali će svi biti
uzrujani i emocionalno “istrošeni”. Uspostavite rutinu kako biste pomogli djetetu da obavi svoje obveze u školi i
kod kuće. Npr., roditelji moraju uspostaviti i potkrepljivati – smireno ali čvrsto – redovno vrijeme za učenje.
Možda će biti potrebni tjedni kako bi se dijete naviklo da svaki dan u isto vrijeme radi zadaću (ili bilo koju
drugu obavezu), no kada ih jednom nauči, neće više biti toliko svađa.

14. Posljedice neka odmah slijede ponašanje. Bilo da je to zabrana gledanja TV-a, odlaženja na

rođendansku zabavu ili nešto drugo, kazna će biti najdjelotvornija ako odmah slijedi nakon što se dijete
ponašalo na neprimjeren način. Koliko će kazna biti stroga ovisi o onome što je dijete učinilo. Ako je kazna
prestroga dovest će do toga da dijete prezire i pravilo koje je prekršilo ali i vaš autoritet – što će dovesti do još
više pobune i ljutnje.

15. Naučite se nositi s neiskrenosti. Za djecu s kratkom pažnjom, laganje je često obrambeni mehanizam.
Laž može biti način na koji prikrivaju da su nešto zaboravili, izbjegavanje kritike, kazne ili osjećaja krivnje i
srama kada nešto ne mogu napraviti kako se od njih očekuje. Prvi korak borbe s lažima jest da nađete razlog
zašto se javljaju. Ako dijete laže kako bi izbjeglo kaznu zbog neodgovornog ponašanja, pokušajte bolje
pripaziti na bilo koju stvar koju čine koja bi mogla dovesti do takvog ponašanja – pokušajte spriječiti ponašanja
prije nego što se dogodi, kako bi izbjegli kaznu. Ako laže kako bi izbjeglo osjećaj krivnje i srama, potaknite
dijete da bude iskreno – i pobrinite se da dobije odgovarajuću pomoć kako bi riješilo ono što mu zadaje
probleme i zbog čega se osjeća loše.

16. Neka vas dijete shvati ozbiljno. Postoje brojni razlozi zašto dijete ne poštuje vas ili vaša pravila. Jesi li
pravila jasna? Važna pravila bi trebala biti i napisana. Odbija li pravila jer ih smatra nepoštenima? U tom
slučaju, potreban je razgovor kako biste vi objasnili svoje razloge zbog kojih ste uspostavili pravilo ali i kako bi
dijete reklo zašto ih ne smatra poštenima ili potrebnima. Konačno, ako želite da se pravila poštuju, redovno ih
potkrepljujte. To znači da ih ne smijete zaboravljati ili prelaziti ponekad preko njih kada se osjećate krivi zbog
nečega ili vas dijete (ili partner) nagovaraju da to učinite. Ako se koristite ispraznim prijetnjama, žrtvujete svoju
vjerodostojnost i potkopavate svoj autoritet.

17. Isključuje li vas dijete? Ispitajte se. Jeste li postali previše negativni ili kritični prema djetetu? Fokusirate
li se previše na probleme, a nedovoljno na rješenja? Jesu li se vaši razgovori pretvorili u niz vaših
“predavanja” i monologa, umjesto da čujete i drugu stranu? Nije bitno koje je dobi vaše dijete, nikada nije na
odmet uključiti ga u donošenje pravila i odluka, ali i u smišljanje posljedica ako se pravila ne budu slijedila.
Dijete koje se osjeća uključenim u donošenje obiteljskih pravila i odluka, lakše će ih i slijediti.

18. Recite “ne” mirnim tonom. Kada dijete želi još jedan sladoled, zanovijeta i ne prestaje vas moliti,
nemojte reći: “Zašto uvijek moraš moljakati?”. Na taj način govorite djetetu da ste slabi i ranjivi. Djetetu to
izgleda kao mogućnost da dobije ono što želi ako još malo “pogura granicu”. Dijete čuje “Ne” i “Možda” u isto
vrijeme. Umjesto toga, roditelji djeteta s ADHD-om bi trebali reći “ne” bezizražajnim tonom u kojem se ne čuju
emocije. Recite: “Ne možeš dobiti sladoled.” – bez prepirki i objašnjavanja. Ovo govori djetetu: “Možeš
računati na mene, jer ja ne mijenjam svoje mišljenje. Možeš me pitati 7000 puta isto pitanje, ali odgovor će i
dalje biti negativan.”

19. Zaustavite emocionalni ispad. Što se događa ako vaš mirni “ne” iz prethodne točke pokrene lavinu
nezadovoljstva? Moljakanje nije uspjelo, sad je vrijeme da vas dijete osramoti u slastičarnici ili trgovini
igračaka – vrištanje, valjanje po podu, plakanje…Iskoristite ovu mogućnost da podsjetite dijete kako ne bira
ono vaše reakcije, nego vi sami. Iako se osjećate osramoćeno, frustrirano i zamjerate mu, nemojte se prikloniti
njegovim metodama. Vikanje će samo pogoršati ispad. Umjesto toga, zauzmite opušteni stav. Sjednite i
prekrižite noge. Započnite aktivnost koju dijete voli i pokušajte ga navesti da vam se priključi (npr., ako ste u
restoranu uzmite bojice i papir, igračku ili nešto što ste ponijeli sa sobom, počnite bojiti ili se igrati i zamolite
dijete da vam se pridruži). Ako ostanete mirni ostavit će te dojam da vladate situacijom – a ne djetetom.
20. Koristite sličnu konstrukciju rečenice kada nešto tražite od djeteta. Npr. “Jakove, vrijeme je da
pospremiš odjeću u ormar.” Ili “Jakove, vrijeme je da ugasiš TV.”. Ako ovo činite učestalo, svaki put kada čuje
svoje ime i “vrijeme je”, dijete će znati da treba odmah nešto napraviti. Ako to učini odmah, neka dobije bod
koji vodi do određene nagrade. Ako ne, slijedi unaprijed određena posljedica. To može biti kratka “kazna” za
mlađu ili oduzimanje povlastica za stariju djecu.

21. Pobrinite se da je “kazna” primjerena. 120 sekundi za svaku djetetovu godinu – ako ima 5 godina, neka
kazna bude duga 5 minuta. Često će i 30 sekundi po godini biti dovoljno jer nije bitno koliko su dugo “u kazni”,
već da im se pokaže kako vi imate kontrolu nad situacijom i da možete prekinuti neprimjereno ponašanje.

22. Nađite način kako smanjiti količinu potrebnog discipliniranja. Neprikladno ponašanje nije uvijek
neprikladno – neprikladno je za određeno vrijeme i situaciju. Djeca se moraju izraziti, a roditelji moraju naći
način na koji to ostvariti. Ako se mora “ispuhati”, možete postaviti vreću za boks u jednoj od prostorija. Ako
uživa u rastavljanju stvari, vjerojatno neće vrijediti ako mu kažete da to ne čini. Umjesto toga, dajte mu neki
stari uređaj i pronađite mjesto u kući na kojem će ga moći rastavljati i igrati se s njim.

23. Kako se nositi s vikanjem i psovanjem? Sjednite s djetetom dok je mirno i recite: “Znam da će te

mnoge stvari uznemiriti, ali tada ne smiješ raditi stvari koje smo zabranili. Pa hajdemo smisliti što možeš
napraviti kada si ljut.” Djeca s ADHD-om se naljute više i češće nego ostala, pa nema smisla govoriti im da se
ne smiju ljutiti kada ih disciplinirate. Radije zajedno pronađite prihvatljive načine na koje može izraziti ljutnju.

24. Zajednički smislite nagrade za dobro ponašanje. Djeca s kratkom pažnjom teško uče kako prilagoditi
riječi i djela situaciji u kojoj se nalaze. Dobar način kako im pomoći u tome je stvoriti sustav bodova i nagrada.
Npr. za određeno vrijeme u kojem dijete ne naziva druge ružnim imenima, dobiva bodove koji vode do
određene nagrade. Sjednite zajedno i napravite nagradne kupone. Oni će biti nešto što dijete voli – pizza, pola
sata igrica, kasniji odlazak u krevet…Cilj je motivirati dijete da se nauči samokontroli.

25. Neka vaši zahtjevi budu specifični. Umjesto da kažete djetetu da se “lijepo ponaša”, recite mu što točno
da napravi. Dajući mu određeni posao i mogućnost da bude koristan smanjit će te njegovu anksioznost. Ako
ste u restoranu brze hrane, recite: “Matija, učini mi uslugu i sačuvaj nam stol kod prozora.” Ili “Ema, možeš li
uzeti slamke i par ubrusa?”. Zatim ih pohvalite za dobro obavljeni posao. Djeca vole pomagati.

26. Počnite s disciplinom rano. Što duže čekate, to će dijete imati više stvari koje će morati naučiti.
Postavite granice, kojih ćete se držati, što ranije. Ako čekate dok narastu, izazov će biti sve veći.

27. Usmjerite mu pažnju na nešto drugo. Jeste li primijetili kako smo napeti kada smo usmjereni na
negativno? Umjesto toga, usmjerite razgovor na rješavanje problema. Ako se dijete žali jer ne može dobiti još
jedan keks u slastičarnici, preusmjerite mu pažnju s te želje. Recite: “Što kažeš na to da sutra napravimo kod
kuće kekse? Misliš li da možeš riješiti zadaću na vrijeme tako da imamo vremena za pravljenje čokoladnih
kolačića? Možeš mi pomagati u kuhinji, a zatim ćeš dobiti prvi keks koji se ispeče!”

28. Isprobajte različite vrste discipliniranja. Pokušajte biti na pola puta između prestrogog roditelja i onog
koji sve dopušta. Koristite tehnike rješavanja problema i pregovora kako bi dijete dobilo odgovornost za svoje
ponašanje. Iskušajte jednu strategiju, ocijenite djeluje li, a zatim ju prilagodite vašim potrebama.

29. Ne pričajte previše. Pustite da vam se emocije slegnu prije nego razgovarate s djetetom. Uvijek više
slušajte, a manje pričajte.

30. Razgovarajte sa suprugom ili partnerom. Roditelji bi se trebali slagati u vezi discipliniranja djeteta, i

jedno bi drugome trebali biti podrška. Na ovaj način ćete onemogućiti dijete da vas okreće jedno protiv
drugoga kada imate različita mišljenja.
31. Planirajte unaprijed. Razmislite koje stvari su najvažnije i o kojima nema rasprave. Razgovarajte o tim
stvarima i o svojim očekivanjima. Navedite i posljedice ukoliko se dijete ne pridržava pravila.

32. “Razmislit ću o tome.” Ako dijete želi da mu odmah kupite neku igračku, ove četiri riječi će ga odmaknuti
od “Želim odmah odgovor” pristupa.

33. Zanemarite manje probleme. Dom postane ratna zona ako djetetu prigovarate za svaku sitnicu.

34. Nemojte pretjerivati. Ako je vaše dijete već bilo kažnjeno za neko neprimjereno ponašanje od strane
učitelja ili neke druge osobe, pitajte se: “Je li potrebna još jedna kazna, ili samo želim izbaciti svoju
frustraciju?”

35. Ne shvaćajte svađe osobno. Zanemarite rečenice poput: “Ne vjeruješ mi!” Provjeravanje djeteta (u
granicama) je normalno. Očekujte ovakve argumente – ali ih ne uzimajte k srcu.

36. Pokažite ljubav. Kada dijete uniđe kroz vrata, nasmiješite li se ili namrgodite? Disciplinirate ili pokazujete
ljubav? Uputite mu par lijepih riječi, a probleme ostavite za malo kasnije.

37. Ne pitajte – recite. Ne počinjete rečenice s: “Hoćeš li…?” i ne završavajte s “OK?” Umjesto toga, recite:
“Molim te podigni svoju jaknu s poda.” Ako dijete ne reagira na vaš zahtjev, pokušajte to reći na drukčiji način.
Djeca različito reagiraju na zahtjeve, pa postavljanje zahtjeva na drukčiji način može pomoći više od
uzastopnog ponavljanja jedne rečenice.

38. Inzistirajte na kontaktu očima. Kada gledate jedno drugome u oči dijete vas ne može ignorirati i slušat
će što govorite. Recite mu da vas gleda dok mu objašnjavate zašto neko ponašanje nije dobro ili kada
zahtijevate promjenu u ponašanju, kao što je strpljivo čekanje ili pospremanje nereda.

39. Provodite slobodno vrijeme zajedno. Vrijeme koje ćete provoditi s djetetom u igri i razgovoru postat će
temelj čvrste veze između vas i djeteta. Što se više zbližite s djetetom, to će vas sljedeći put radije poslušati.

40. Neka dijete zna tko je “glavni”. Objasnite djetetu da su igranje igrica i gledanje TV-a povlastice, a ne
njihova prava. Djeca moraju znati da pristup TV-u, telefonu ili računalu mora biti zarađeno pozitivnim i
primjerenim ponašanjem.

41. Objasnite posljedice za neprimjereno ponašanje na vrijeme. Pomoći će vam ako imate dobro

razrađen plan prije nego što se dogodi nepoštivanje vaših pravila. Također, na taj način ni dijete neće biti
iznenađeno kada ga disciplinirate. Posljedice bi trebale biti oduzimanje privilegija.

42. Budite dosljedni u kazni, bez obzira na sve. Razgovarajte o ponašanju i budite sigurni da dijete
razumije zašto je neko ponašanje bilo loše. Roditelj mora u potpunosti biti dosljedan kada disciplinira. U
protivnom će se ponašanje ponoviti ili će postati još gore.

43. Osmislite pravila koja možete slijediti. Nikada ne postavljajte pravilo za koje znate da dijete ili vi ne
možete slijediti. “Pospremi cipele nakon što se izuješ.” je pravilo koje je ostvarivo, ali “Ne želim da se više
družiš s tom djevojčicom. Samo te dovodi u neprilike.” nije. Ne možete djetetu birati prijatelje, pa nemojte ni
pokušavati uvesti to kao pravilo.

44. Ostanite u sadašnjosti. Ništa nije kontra produktivnije tijekom discipliniranja od spominjanja prošlih

grešaka i problematičnih situacija dok se bavite trenutnim problemom. To vas odvraća od problema koji sada
morate riješiti i vodi do frustracije i neprijateljstva. Poštedite dijete dugih “prodika” i rečenica kao “Rekao sam
ti.”
45. Pustite ga da se “ispuše”. Frustracija, razočaranje i zamjeranje mogu brzo dovesti do ljutnje. Primijetite
da je dijete ljuto ali ga ne kritizirajte sve dok ljutnju iskazuje na prihvatljive načine – kroz razgovor i bez
verbalnog nasilja (vrijeđanje i nazivanje imenima). Objasnite im kako postoji velika razlika između osjećaja
ljutnje i djela ljutnje. Postavite stroge granice što se tiče izbacivanja frustracija prema ljudima i stvarima.

46. Smirite ih prije nego se počnu neprimjereno ponašati. Ako vaše dijete počne plakati i praviti scene u
restoranu ili trgovini, smirite ga prije nego takvo ponašanje dosegne vrhunac. Zamolite ga da zamisli kako ima
svijeću na dlanu koju puhanjem treba ugasiti. Duboko disanje smiruje djecu koja su izvan kontrole. Još jedna
mogućnost je da nosite balon sa sobom kojeg ćete dati djetetu da napuše ako počne s ispadima.

47. Dogovorite se oko plana. Prije nego odete u trgovinu, razgovarajte s djetetom što bi ga moglo smiriti ako
se uzruja. Ako dođe do ispada, imat ćete plan jer vam je dijete reklo što bi ga moglo smiriti. Vjerojatnije je da
će surađivati ako je to nešto što je samo reklo da će mu pomoći nego ako sami pokušavate smisliti nešto
drugo.