Professional Documents
Culture Documents
Mrtva Zona - Stephen King
Mrtva Zona - Stephen King
originala:
Stephen King
THE DEAD ZONE
Ono što sledi plod je piščeve mašte. Svi glavni likovi su izmišljeni.
Čitalac će možda prepoznati izvesne aktere koji su igrali svoje uloge u
sedamdesetim, zato što je radnja smeštena u istorijsko okruženje.
Nadam se da nijedan od tih likova neće biti pogrešno protumačen. U
Nju Hempširu nema trećeg kongresnog distrikta, a u Mejnu nema
grada Kasl Rok. Materijal za čas čitanja Čaka Četsvorta preuzet je iz
Vatrenog uma Maksa Branda, u izdanju Doda, Mida i saradnika.
Ova je za Ovena
Volim te, stari medvede
UVOD
TOČAK SREĆE
PRVO POGLAVLJE
Napustili su bolnicu, posle jednog sata. Smračilo se. Duga kosa vijorila
se za Sarom, nošena hladnim i snažnim vetrom koji je zviždao po
parkiralištu. Kasnije, po povratku kući, naći će u njoj krti požuteli
hrastov list. Mesec je jezdio nebesima, kao hladni noćni mornar.
Sara je gurnula komadić papira sa svojom adresom i telefonskim
brojem u Herbovu šaku. „Pozovite me ako nešto saznate. Bilo šta.”
„Budite sigurni da hoću.” Sagnuo se i poljubio je u obraz. Sara ga je
stisnula za rame, u vetrovitoj tmini.
„Strahovito mi je žao ako sam bila neprijatna prema vama, draga
moja”, reče Vera, iznenađujuće ljubaznim tonom. „Bila sam potresena.”
„To je sasvim razumljivo”, reče Sara.
„Mislila sam da će moj dečak umreti. Molila sam se. Razgovarala
sam s Bogom. Pesma lepo kaže: ’Da li smo slabi i teretom pritisnuti?
Opterećeni tovarom briga? Ne smemo da se obeshrabrimo. Molitvom
se obratite Gospodu.”
„Vera, trebalo bi da krenemo”, reče Herb. „Naspavaćemo se i videti
kako stvari izgledaju u...”
„Čula sam glas božji”, sneno će Vera, pogleda uprtog u mesec.
„Džoni neće umreti. Bog nije planirao njegovu smrt. Čula sam njegov
tihi, postojani glas u svom srcu. Utešio me je.”
Herb je otvorio vrata. „Hajde, Vera.”
Sa osmehom je pogledala Saru, koja je u tom osmehu prepoznala
Džonijev opušteni „đavo da ga nosi” kez. Istovremeno je pomislila da je
to najgrozniji osmeh koji je videla u životu.
„Bog je obeležio mog Džonija svojim znakom”, reče Vera, „radujem
se zbog toga.”
„Laku noć, gospodine Smite”, prevalila je Sara preko obamrlih
usana.
„Laku noć, Saro”, reče Herb. Ušao je u automobil i pokrenuo motor.
Zaputio se ka Ulici Stejt. Sara je shvatila da je zaboravila da ih pita gde
su odseli. Verovatno ni sami nisu znali.
Okrenula se ka svom automobilu i zastala, opčinjena rekom
Penobskot, koja je tekla iza bolnice. Valjala se kao tamna svila. Mesečev
odraz blistao se u njenom središtu. Podigla je pogled ka nebu. Ostala je
sama na parkiralištu. Zagledala se u mesec.
Bog je obeležio mog Džonija svojim znakom, radujem se zbog toga.
Mesec je visio iznad nje kao šljašteći karnevalski ukras, Točak sreće
na nebu s izgledima u korist kuće, da i ne pominjemo kućne brojeve -
nulu i dvostruku nulu. Čičino, čičino, sav novac ide kući, hej-hej-hej.
Snažni vetar nosio je lišće oko njenih nogu. Prišla je automobilu i
sela za volan. Tu i tada shvatila je da će ga izgubiti. Užas i usamljenost
su se razmahali u njoj. Zadrhtala je. Pribrala se, upalila motor i krenula
kući.
Na farmi u Vermontu nije bilo peći. Vera je čekala leteći tanjir do kraja
oktobra. Vratila se kući. Tanjir nije došao zato što nisu bili savršeni.
Nisu spalili besmisleno i grešno nasleđe u sebi. Bila je raspoložena i
duhovno ojačana. U snovima joj se javio znak. Možda joj nije suđeno da
ode na nebo u letećem tanjiru. Sve snažnije je osećala da će morati da
vodi svog dečaka, da mu pokaže pravi put, kad se probudi iz transa.
Herb ju je primio. Voleo ju je najbolje što je umeo. Život se nastavio.
Prošle su dve godine otkad je Džoni pao u komu.
6
10
Dva dečačića, Čarli Norton i Norm Loson, iz Otisfilda, Mejn, prvih dana
1975. godine grudvali su se u zadnjem dvorištu Nortonovih. Čarli je
imao osam, a Norm devet godina. Dan je bio tmuran i vlažan.
Norm je pri kraju grudvanja - bližilo se vreme ručka - jurnuo na
Čarlija. Bacio je rafal grudvi. Čarli je isprva uzmicao smejući se i
izbegavajući snežne projektile. U jednom trenutku je podvio rep i dao
petama vetru. Preskočio je niski kameni zid između zadnjeg dvorišta
Nortonovih i šume. Potrčao je niza stazu koja je vodila ka Stimerovom
potoku. Norm ga je đavolski precizno pogodio u zadnji deo kapuljače
dok je bežao.
Čarli je zatim nestao s vidika.
Norm je preskočio zid i zastao. Posmatrao je snežnu šumu i
osluškivao kapanje vode s breza, borova i smreka.
„Vraćaj se, kukavice!”, povikao je i glasno zakokodakao.
Čarli nije progutao mamac. Nije ga bilo na stazi koja se strmo
spuštala ka potoku. Norm je ponovo zakokodakao. Neodlučno se
prebacivao s noge na nogu. Ova šuma je Čarlijeva, a ne njegova. Ona je
Čarlijeva teritorija. Norm je voleo dobro grudvanje, dok je pobeđivao,
ali nije hteo da pođe tamo dole, ako ga Čarli čeka u zasedi s pola tuceta
ledenica, spremnih za dejstvo.
Ipak je načinio pola tuceta koraka niza stazu, kad se odozdo začuo
piskavi, prigušeni vrisak.
Norm Loson se ohladio kao sneg po kom je gazio zelenim gumenim
čizmama. Ispustio je dve grudve iz ruke. Pale su na tle. Vrisak se
ponovo začuo. Ovog puta bio je jedva čujan.
Opa bato, pojurio je i pao u potok, pomislio je Norm. Ta misao
prekinula je paralizu. Potrčao je niza stazu. Posrtao je i klizao. Jednom
je pao na dupe. Srce mu je tutnjalo u grudima. Zamišljao je kako vadi
Čarlija iz potoka, pre nego što po treći put potone. U Boj lajfu opisaće i
ilustrovati njegov herojski podvig.
Staza je oštro skretala, na tri četvrtine puta niz padinu. Video je da
Čarli Norton nije pao u Strimerov potok, kad je savladao krivinu. Stajao
je na mestu na kom je staza prestajala da ponire i zurio u nešto u snegu
koji se topio. Kapuljača mu je pala na leđa. Lice mu je bilo belo kao
sneg. Ispustio je još jedan od tih strašnih, grcajućih vriskova kad se
Norm približio.
„Šta je bilo?”, pitao je Norm, dok mu je prilazio. „Čarli, šta nije u
redu?”
Čarli se okrenuo ka njemu, izbuljenih očiju i razjapljenih usta.
Pokušao je da govori, ali iz njegovih usta nije izašlo ništa izuzev dva
neartikulisana zvuka i srebrnkaste trake pljuvačke. Pokazao je rukom.
Norm je prišao bliže i pogledao. Noge su naglo popustile pod njim.
Lupio je zadnjicom o de. Svet se zaljuljao oko njega.
Iz rastopljenog snega virile su dve noge u farmerkama. Na jednoj je
bila mokasina, dok je druga bila gola, bela i izložena. Jedna ruka štrčala
je iz snega. Šaka na njenom kraju kao da je molila za spas koji nije
dočekala. Ostatak tela još je bio skriven.
Čarli i Norm otkrili su telo sedamnaestogodišnje Kerol Danberger,
četvrte žrtve Davitelja iz Kasl Roka.
Prošle su gotovo dve godine od poslednjeg monstruoznog ubistva.
Žitelji Kasl Roka (Strimerov potok bio je južna granica između gradova
Kasl Rok i Otisfild) počeli su da se opuštaju. Mislili su da je noćna mora
konačno završena.
Prevarili su se.
ŠESTO POGLAVLJE
Pretpostavljao je da je to san.
Bio je na mračnom, sumornom mestu - u nekom hodniku. Tavanica
je bila previsoka da bi je video. Gubila se u senkama. Zidovi su bili od
tamnog, hromiranog čelika. Udaljavali su se, gubeći se u visini. Bio je
sam, ali je glas stizao do mesta na kom je stajao. Činilo mu se da dopire
iz velike daljine. Poznavao je taj glas i reći izgovorene na drugom
mestu u drugo vreme. Ulivao mu je strah. Zvučao je ljutito i izgubljeno.
Eho se odbijao napred-nazad, između tamnog hromiranog čelika, kao
zatočena ptica koje je uletela u očevu kućicu za alat. Nije umela da
izađe. Uspaničila se. Letela je napred-nazad, usplahireno cvrkućući.
Udarala je u zidove do uginuća. Ovaj glas je po tonu podsećao na
davnašnje cvrkutanje nesretne ptice. Nikad neće pobeći s ovog mesta.
„Planiraš čitavog života i daješ sve od sebe”, režao je avetinjski glas.
„Uvek si želeo samo najbolje, a klinac dođe kući s kosom do bulje i kaže
da je predsednik Sjedinjenih Država svinja. Svinja. Sranje, ne...”
Pazi, hteo je da kaže. Hteo je da upozori glas, ali je ostao nem. Na šta
da pazi? Nije znao. Nije bio siguran ko je on, iako je sumnjao da je
nekad bio učitelj ili propovednik.
„Isssuse!” Vrisnuo je daleki glas. Izgubljeni, na propast osuđeni glas.
„Isss...”
Zavladala je tišina. Eho je utihnuo. Uskoro će se ponovo oglasiti.
Posle izvesnog vremena - nije mogao da odredi koliko je vremena
prošlo, pošto na ovom mestu nije imalo smisao ni značaj - počeo je da
korača hodnikom. Dozivao je vlasnika tajanstvenog glasa (ili je možda
to činio samo u svom umu), možda u nadi da će zajedno s njim pronaći
put ili da će dati i dobiti nešto utehe.
Glas se sve više udaljavao. Bivao je sve nejasniji i slabiji
(dalek i sićušan)
dok se nije sveo na udaljeni odjek. Zatim je nestao. Ostao je sam.
Hodao je mračnim i napuštenih hodnikom, ispunjenim senkama. Bio je
sve ubeđeniji da on nije iluzija, fatamorgana ili san - makar ne od
uobičajene vrste. Imao je osećaj da je zakoračio u limb, tajanstveni
prolaz između zemlje živih i mrtvih. Ali u kom pravcu se kretao?
Počeo je da se priseća. Spopala su ga onespokojavajuća sećanja. Bila
su levo i desno, ispred i iza njega, kao duhovi koji su mu se pridružili u
šetnji. Okružila su ga u avetinjskom prstenu - isplela su trostruki krug
oko njega, dodirujući mu oči svetim strahom. Da li to tako ide? Činilo
mu se da će svakog časa videti sve šaptave glasove čistilišta. Točak se
okretao i okretao u noći. Točak budućnosti, crven i crn, točak života i
smrti. Usporavao je. Na šta je položio novac? Nije mogao da se seti,
iako bi trebalo, pošto je njegovo postojanje bilo na kocki. Unutra ili
napolje? Biće jedno ili drugo. Njegovoj devojci je pozlilo. Mora da je
odveze kući.
Učinilo mu se da je hodnik posle izvesnog vremena postao nešto
svetliji. Isprva je mislio da je to plod njegove uobrazilje, neka vrsta sna
unutar sna, ako je tako nešto uopšte moguće. Svetlost je posle
neznanog vremena postala previše izražena da bi bila iluzija. Čitavo
iskustvo hodnika počelo je da gubi sneni karakter. Zidovi su se udaljili.
Jedva su se nazirali. Neodređeno tamna boja postala je tužna i
maglovita, boja sumraka i toplog, oblačnog martovskog popodneva.
Imao je utisak da više nije u hodniku, već u sobi - gotovo u sobi,
odvojen od nje najtanjom membranom, nekom vrstom posteljice, kao
beba koja čeka da se rodi. Čuo je druge zvukove, koji nisu bili odjek već
daleka tutnjava, slični glasovima bezimenih bogova koji govore
zaboravljenim jezicima. Malo-pomalo ti glasovi postajali su sve jasniji,
sve dok nije počeo da razaznaje šta govore.
Počeo je da povremeno otvara oči (ili je mislio da to čini).
Razabirao je vlasnike tih glasova: blistave, sjajne avetinjske prilike
isprva bez lica. Ponekad su se kretali po sobi, a ponekad naginjali preko
njega. Nije mu palo na pamet da pokuša da razgovara s njima, ne
ispočetka. Pomislio je da bi ovo mogla biti neka vrsta života posle
smrti, a da su sjajni oblici anđeli.
Lica su, poput glasova, s vremenom bila sve jasnija. Jednom je video
majku. Naginjala se u njegovom vidokrugu i polako govorila nešto
potpuno besmisleno njemu u lice. Jednom je video oca i Dejva Pelsena
iz škole. Svraćala je i bolničarka. Verovao je da se zove Meri ili Marija.
Lica i glasovi su se približavali, zgušnjavali.
Još nešto mu se prišunjalo, saznanje da se promenio. Nije mu se
dopadalo. Nije mu verovao. Činilo mu se da promena, ma kakva bila,
nije bila nabolje, da nagoveštava tužna i loša vremena. Zašao je u tamu
sa svim i svačim. Imao je utisak da iz nje izlazi bez igde ičega - izuzev
neke nedokučive neobičnosti.
San se završavao. Ma šta da je bio, završavao se. Soba je bila veoma
stvarna, veoma blizu. Glasovi, lica...
Ući će u sobu. Najedanput mu se činilo da želi da se okrene i
pobegne - da se zauvek vrati u tamni hodnik. Tamni hodnik nije valjao,
ali je bio bolji od novog osećanja tuge i predstojećeg gubitka.
Okrenuo se i pogledao za sobom. I da, mesto na kom su se zidovi
sobe preobražavali u tamni hrom, u ćošku pored stolice, bilo je tamo.
Blistavi ljudi koji su dolazili i odlazili nisu ga primećivali. Soba je
postala prolaz ka onom što je u skladu s njegovim sumnjama mogla biti
večnost. Mesto na koje je otišao onaj drugi glas, glas...
Taksiste.
Da. To sećanje vratilo se u potpunosti. Vožnja taksijem. Taksista
koji se žali na sinovljevu dugu kosu, na njegovo mišljenje da je Nikson
svinja. Farovi su osvetlili noć, po jedan par sa svake strane bele linije.
Sudar. Nije bilo bola, već saznanja da su mu butine udarile u taksimetar
dovoljno jako da ga otkinu iz okvira. Pamtio je osećaj hladne vlažnosti,
tamni hodnik, a sad i ovo.
Izaberu šaputalo je nešto u njemu. Izaberi ili će oni izabrati za tebe,
iščupaće te iz ovog mesta, ma kakvo i ma gde ono bilo, kao što doktori
čupaju bebu iz majčine utrobe carskim rezom.
Sarino lice iskrslo mu je pred očima. Sigurno je tamo negde, iako
njeno lice nije bilo među onima koja su se naginjala nad njim. Morala je
biti tamo negde, zabrinuta i uplašena. Bila je gotovo njegova. Osećao je
to. Spremao se da je zaprosi.
Osećanje nelagodnosti se vratilo, jače nego ikad. Ovog puta bilo je
pomešano sa Sarom. Želja za njom bila je jača. Odlučio se. Okrenuo je
leđa mračnom mestu. Nestalo je, kad se posle izvesnog vremena
osvrnuo. Pored stolice nije bilo ničeg izuzev glatkog belog zida sobe u
kojoj je ležao. Nedugo potom shvatio je gde se soba nalazi. Bio je u
bolnici. Tamni hodnik izbledeo je u snenu uspomenu, koju nikad nije u
potpunosti zaboravio. Važnija i preča bila je činjenica da je bio Džon
Smit, da je imao devojku Saru Braknel i da je doživeo strašnu
saobraćajnu nesreću. Verovao je da je imao mnogo sreće kad je izvukao
živu glavu. Mogao je samo da se nada da je njegova oprema još tu i da
funkcioniše. Možda je bio u bolnici Klivs Milsa, ali je veća verovatnoća
da je u Istočnom Mejnu. Telo mu je govorilo da je dugo u bolnici - da je
nedelju ili čitavih deset dana bio bez svesti. Vreme je da se pokrene.
Vreme je da se pokrene. O tom je razmišljao kad se konačno sve
poklopilo i kad je otvorio oči.
Bio je sedamnaesti maj 1975. godine. Gospodin Staret odavno je
otišao kući s naredbom da hoda tri kilometra dnevno i da se mane
hrane bogate holesterolom. U sobi je sad ležao starac u petnaestoj
rundi meča sa svetskim prvakom u teškoj kategoriji, karcinomom.
Spavao je snom morfiniste. U sobi nije bilo nikog osim njih. Bilo je 3.15
ujutru. Televizijski ekran bio je zelena senka.
„Ovde sam”, zakrkljao je Džoni Smit, iako nije bilo nikog ko bi ga
mogao čuti. Bio je preneražen slabošću sopstvenog glasa. U sobi nije
bilo kalendara, ničeg na osnovu čega bi mogao zaključiti da je četiri i po
godine bio bez svesti.
4
„Bio je budan”, reče Marija Mišo. „Bio je sasvim pri sebi.”
„U redu”, odvratio je doktor Braun. „Ne sumnjam u vaše reći.
Probudiće se opet, ako se jednom probudio. Verovatno. To je samo
stvar...”
Džoni je zaječao i otvorio oči. Bile su prazne, poluprevrnute. Učinilo
mu se da vidi Mariju. Pogled mu se izoštrio. Slabašno se osmehnuo.
Lice mu je bilo opušteno, kao da su mu samo oči budne, a ostatak tela
spava. Imala je utisak da ne gleda ka njoj, već u nju.
„Mislim da će biti u redu”, reče Džoni. „Kad budu očistili zapušenu
rožnjaču, oko će biti kao novo. Trebalo bi da bude.”
Marija je duboko uzdahnula. Braun joj se obratio. „O čemu se radi?”
„Govori o mom dečaku”, prošaptala je. „O mom Marku.”
„Ne”, reče Braun. „Govori u snu, to je sve. Ne pravi sliku od mrlje
mastila, bolničarko.”
„Da. U redu. Ali sad ne spava, zar ne?”
„Marija?”, pitao je Džoni, sa stidljivim osmehom. „Zadremao sam,
zar ne?”
„Jeste”, reče Braun. „Govorili ste u snu. Iznenadili ste Mariju. Da li
ste sanjali?”
„Ne-e... ne koliko se ja sećam. Šta sam rekao? I ko ste vi?”
„Ja sam doktor Džejms Braun. Kao onaj soul pevač, samo što sam ja
neurolog. Rekli ste: ’Mislim da će biti u redu kad budu očistili zapušenu
rožnjaču.’ Da li je tako bilo, bolničarko?”
„Moj dečak imaće tu operaciju”, reče Marija. „Moj sin Mark.”
„Ničeg se ne sećam”, reče Džoni. „Pretpostavljam da sam spavao.”
Obratio se Braunu. Pogled mu je bio bistar i uplašen. „Ne mogu da
podignem ruke. Da li sam paralizovan?”
„Ne. Pokušajte s prstima.”
Džoni ga je poslušao. Svi su se pomerili. Osmehnuo se.
„Odlično”, reče Braun. „Recite mi vaše ime.”
„Džon Smit.”
„Dobro je, a srednje ime?”
„Nemam ga.”
„I to je dobro. Kome je pa potrebno? Bolničarko, vratite se do
šaltera i proverite ko je sutra na neurologiji. Želeo bih da podvrgnem
gospodina Smita nizu pretraga.”
„Da, doktore.”
„Pozovite Sema Vajzaka. Biće kod kuće ili na terenu za golf.”
„Da, doktore.”
„I bez novinara, molim vas... ni za živu glavu!” Braun se osmehivao,
ali je zvučao veoma ozbiljno.
„Ne, naravno da ne.” Otišla je. Škripa njenih đonova bivala je sve
tiša. Njen dečačić će se u potpunosti oporaviti, pomislio je Džoni. Reći
ću joj to prvom prilikom.
„Doktore Braune, gde su moje čestitke sa željama za brzi oporavak?
Zar mi niko nije poslao čestitku?”
„Još samo nekoliko pitanja”, ljubazno će doktor. „Sećate li se imena
vaše majke?”
„Naravno da se sećam. Vera.”
„A njenog devojačkog prezimena?”
„Nes.”
„Sećate li se očevog imena?”
„Herbert. Herb. I zašto ste rekli bez novinara?”
„Znate li vašu poštansku adresu?”
„RFD #1. Paunel”, hitro će Džoni. Zatim se ućutao. Na licu mu je
osvanuo izraz komičnog zaprepašćenja. „Hoću reći... pa, sad živim u
Klivs Milsu, u Ulici Nort Mejn. Zašto sam vam kog đavola dao
roditeljsku adresu? Ne živim s njima od osamnaeste godine.”
„I koliko godina imate?”
„To piše na mojoj vozačkoj dozvoli”, reče Džoni. „Hoću da znam
zašto nemam nijednu čestitku. Koliko vremena sam proveo u bolnici? I
u kojoj sam bolnici?”
„Vi ste u Medicinskom centru Istočni Mejn. Ogovorićemo vam na
sva pitanja ako mi dopustite...”
Braun je sedeo pored kreveta na stolici koju je dovukao iz ćoška - iz
istog ćoška u kom je Džoni nekad video tajanstveni prolaz. Zapisivao je
utiske olovkom kakvu Džoni nikad nije video. Imala je zdepasto, plavo
plastično telo i dlakavi vrh. Izgledala je kao neobični ukrštaj između
flomastera i hemijske olovke.
Pogled na nju prizvao je bezoblični užas. Džoni je, ne razmišljajući,
posegnuo za levicom doktora Brauna. Ruka mu se trapavo pokretala,
kao da je opterećena nevidljivim tegovima od trideset kilograma, iznad
i ispod lakta. Slabašno je stisnuo doktora za ruku. Cimnuo ju je.
Neobična pisaljka ostavila je debeli, plavi trag na papiru.
Braun ga je pogledao, isprva samo radoznalo. Naglo je pobledeo.
Izraz oštrog zanimanja izgubio se iz njegovih očiju. Zamenilo ga je
nešto što je podsećalo na strah. Trgao je ruku. Džoni nije imao snage da
je zadrži. Doktor je izgledao kao neko ko je dodirnuo gubavca.
Gadljivi izraz brzo je nestao. Doktor je izgledao iznenađeno i
smeteno. „Zašto ste to učinili? Gospodine Smite...”
Glas mu je zamro. Džonijevo lice ukočilo se usred iznenadne
spoznaje. Pogled mu je bio kao kod čoveka koji je video da se nešto
strašno kreće i migolji u senkama, nešto previše grozno da bi se
opisalo ili imenovalo.
Ali radilo se o istini. Morala je biti imenovana.
„Pedeset pet meseci?”, pitao je Džoni promuklim glasom. „Čitavih
pet godina? Ne. Blagi bože, ne.”
„Gospodine Smite”, reče Braun, krajnje uzrujano. „Molim vas, nije
dobro za vas da se toliko uzbuđ...”
Džoni se podigao gornjim delom tela, možda svih osam
centimetara iznad kreveta. Ponovo je polegao po njemu. Lice mu se
blistalo od znoja. „Imam dvadeset sedam godina?”, promrmljao je.
„Dvadeset sedam? O, moj bože.”
Braun je progutao pljuvačku i čuo škljocaj. Doživeo je plimu
neprijatnih i detinjasto snažnih osećanja, kad ga je Smit uhvatio za
ruku. Napale su ga sirove, gnusne slike. Setio se izleta u seoske predele
kad je imao sedam ili osam godina. Sedeo je i položio ruke na nešto
toplo i klizavo. Video je da je spustio ruku na crvljive ostatke mrmota
koji je čitavog vrelog avgusta ležao ispod lovorovog grma. Vrisnuo je. I
sad je osetio želju da vrisne, ali ne tako snažnu. Poriv je bledeo,
smanjivao se. Ustupao je mesto pitanju: Kako je znao? Saznao je, nakon
što me je dodirnuo.
Dvadesetogodišnje obrazovanje snažno se aktiviralo u njemu.
Gurnuo je ovaj uvid u stranu. Bilo je bezbroj slučajeva komatoznih
pacijenata koji su se probudili s oniričkim znanjem o mnogo stvari koje
su se događale oko njih, dok su bili u komi. Koma je, kao i sve ostalo,
bila stvar stepenovanja. Džoni Smit nikad nije bio biljka. Njegov EEG
nikad nije bio ravan. Da jeste, Braun ne bi s njim razgovarao. Ponekad
je koma naličila boravku iza jednosmernog stakla. Pacijent je
posmatraču delovao u potpunosti uspavano, ali su njegova čula i dalje
funkcionisala na neki neupadljiv, slabašni način. O tome se ovde radilo,
o tome i ni o čemu drugom.
Marija Mišo vratila se u sobu. „Neurologija je obaveštena. Doktor
Vajzak dolazi ovamo.”
„Mislim da će Sem morati da sačeka do sutra da bi se upoznao s
gospodinom Smitom”, reče Braun. „Želim da mu date pet miligrama
valijuma.”
„Ne želim sedativ”, reče Džoni. „Želim da odem odavde. Želim da
znam šta se dogodilo!”
„Uskoro ćete sve doznati”, reče Braun. „Sad je važno da se
odmorite.”
„Odmarao sam se četiri i po godine!”
„Dvanaest dodatnih sati u tom slučaju i nije tako bitno”, neumoljivo
će doktor.
Bolničarka je nekoliko trenutaka kasnije protrljala Džonovu
nadlakticu alkoholom. Osetio je ubod igle. Gotovo odmah mu se
prispavalo. Braun i bolničarka najednom su imali po četiri metra.
„Recite mi bar ovo”, progovorio je. Samom sebi zvučao je kao neko
ko govori izdaleka. Morao je da pita. „Ta olovka. Kako zovete tu
olovku?”
„Ova?” Braun je podigao s čudesne visine. Plavo plastično telo,
dlakavi vrh. „Zove se fler. Spavajte, gospodine Smite.”
Džoni ga je poslušao. Reč ga je pratila u snu kao mistična bajalica,
puna nedokučivog smisla: Fler... fler... fler...
4
Operacija je, sat kasnije, bila završena. Odgurali su ga u sobu za
oporavak, u kojoj ga je bolničarka neprestano pitala može li da oseti
koliko prstiju na nozi mu dodiruje. Posle izvesnog vremena mogao je
da odgovori.
Ruop je ušao u sobu. Razbojnička maska visila mu je sa strane.
„Da li vam je dobro?”, pitao je.
„Dobro mi je.”
„Operacija je uspela”, rekao je. „Optimista sam.”
„Dobro je.”
„Imaćete bolove”, rekao je doktor. „Verovatno poprilične. Terapija
će isprva biti veoma bolna. Izdržite.”
„Izdržaću”, promrmljao je Džoni.
„Želim vam prijatan dan”, reče Ruop na odlasku. Džoni je pomislio
da žuri da odigra brzu partiju od devet rupa na lokalnom terenu za golf,
pre nego što se suviše smrkne.
Poprilično će boleti.
Lokalna anestezija prestala je da deluje oko devet uveče. Džimi je
trpeo velike bolove. Nije smeo da pomeri noge bez pomoći bolničarki.
Činilo mu se da su mu vezali ekserima načičkane kaiševe na kolena i da
su ih krvnički zategli. Vreme je neverovatno sporo prolazilo. Pogledao
bi na sat, uveren da je od poslednjeg pogleda na njega prošao čitav čas,
samo da bi video da je proteklo samo četiri minuta. Bio je siguran da
ne može da trpi bol duže od jednog minuta. Bio bi jednako siguran da
neće podneti sledeći, kad bi taj minut prošao.
Pomislio je na gomilu bolnih minuta koji ga čekaju. Podsećali su ga
na kilometar i povisoku gomilu novčića. Ta slika izazvala je dotad
najcrnji napad depresije. Prekrila ga je kao glatki, čvrsti talas i ponela u
dubine. Mučiće ga do smrti. Operisaće mu laktove, butine i vrat. A
zatim, terapija. Hodalice, invalidska kolica, štapovi.
Imaćete bolove... izdržite.
Izdržaću, pomislio je Džoni. Samo me ostavi na miru. Ne prilazi mi
više s mesarskim noževima. Ne želim da imam ikakve veze s vama, ako
mislite da mi ovako pomažete.
Postojani, pulsirajući bol prodirao mu je u meso.
Osetio je golicavu toplinu na stomaku.
Uneredio se.
Džoni Smit je okrenuo lice zidu i zaplakao.
Džoni je, deset dana posle operacije i dve nedelje pre sledeće, podigao
glavu s knjige koju je čitao - Vudvordovi i Bernstajnovi Svi
predsednikovi ljudi - i ugledao Saru. Oklevajući ga je posmatrala s
dovratka.
„Saro”, rekao je. „To si ti, zar ne?”
Treperavo je uzdahnula. „Da. To sam ja, Džoni.”
Spustio je knjigu. Zagledao se u nju. Na sebi je imala otmenu
svetlozelenu lanenu haljinu. Držala je smeđu torbicu ispred sebe kao
štit. Ofarbala je jedan pramen. Lepo joj je stajao. Osetio je oštri i duboki
ubod ljubomore - da li je to bila njena ideja, ili čoveka s kojim je živela i
spavala? Bila je tako lepa.
„Uđi”, rekao je. „Uđi i sedi.”
Ušla je. Smesta je sagledao sebe njenim očima. Video je previše
mršavog muškarca u bluzi otvorenoj pozadi i jeftinom bolničkom
bademantilu. Sedeo je u stolici pored prozora, tela malčice nagnutog i
nogu ispruženih na jastuku.
„Kao što vidiš, obukao sam smoking za ovu priliku”, rekao je.
„Dobro izgledaš.” Poljubila ga je u obraz. Stotinu sećanja nakratko
mu je proletelo kroz glavu, kao vešto promešani špil karata. Sela je na
drugu stolicu, prekrstila noge i i zategla rub haljine.
Ćutke su posmatrali jedno drugo. Uočio je da je veoma nervozna.
Verovatno bi đipila iz stolice, ako bi je neko dodirnuo po ramenu.
„Nisam znala da li bi trebalo da dođem”, rekla je, „ali sam htela.”
„Drago mi je što si došla.”
Razgovaramo kao neznanci u autobusu, snuždeno je pomislio.
Valjda još nešto postoji između nas, zar ne?
„Pa, kako ti je?”, pitao je.
Osmehnuo se. „Bio sam u ratu. Hoćeš li da vidiš ožiljke iz bitaka?”,
podigao je bademantil iznad kolena i pokazao posekotine u obliku
slova S, koje su počele da zarastaju. Još su bile crvene i ispresecane
šavovima.
„O gospode, šta ti to rade?”
„Pokušavaju da skrpe Hampti Damptija”, rekao je. „Svi kraljevi
konji, svi kraljevi ljudi i svi kraljevi doktori. Pa, pretpostavljam...”
Ućutao se kad je zaplakala.
„Ne govori takve stvari, Džoni”, rekla je. „Molim te ne govori takve
stvari.”
„Žao mi je. Samo sam... samo sam pokušavao da se našalim na
račun toga.” Šta se dešava? Da li je pokušao da se odbrani smehom ili
da joj poruči Hvala ti što si došla da me vidiš, seckaju me na komadiće?
„Možeš li? Možeš li da se šališ na račun toga?” Izvadila je papirnu
maramicu iz torbice i obrisala oči.
„Ne prečesto. Mislim da sam podigao gard... kad sam te ponovo
video, Saro.”
„Da li će te pustiti odavde?”
„U jednom trenutku. Pustiće me ako ostanem na nogama posle
dvoboja, kao u stara vremena. Da li si čitala o tim starinskim
običajima? Biću slobodan, ako preživim napade tomahavkom svih
Indijanaca iz plemena.”
„Ovog leta?”
„Ne... ne bih rekao.”
„Tako mi je žao što se to dogodilo”, rekla je, tako tiho da sam je
jedva čuo. „Pokušavam da shvatim zašto... ili kako bi bilo da... Ne mogu
da spavam od takvih razmišljanja. Da nisam pojela pokvarenu viršlu...
Da si ostao, umesto što si krenuo kući...” Odmahnula je glavom.
Pogledala ga je očima crvenim od plača. „Čini mi se da zakoni
verovatnoće ponekad jednostavno prestanu da važe.”
Džoni se nasmejao. „Dupla nula. Točak se vrti za račun kuće. Hej,
sećaš li se? Razbio sam taj Točak, Saro.”
„Jesi. Zaradio si pet stotina dolara.”
Posmatrao ju je sa osmehom, samo što je taj osmeh bio drhtav,
tužnjikav. „Hoćeš li da čuješ nešto smešno? Doktor misli da sam
preživeo zato što sam pretrpeo ozledu glave u detinjstvu. Ne mogu da
je se setim, a ni mama i tata. Kad god pomislim na nju, setim se Točka
sreće... i mirisa izgorele gume.”
„Možda si ga osetio u saobraćajnom udesu...”, sumnjičavo je počela.
„Ne, ne mislim da je to u pitanju. Sklon sam zaključku da je Točak
bio upozorenje... o koje sam se oglušio.”
Blago se promeškoljila i s nelagodnošću progovorila: „Nemoj,
Džoni.”
Slegnuo je ramenima. „Ili sam jednostavno potrošio
četvorogodišnje sledovanje sreće za jedno veće. Ah vidi ovo, Saro.”
Pažljivo i po cenu velikih bolova podigao je nogu s jastučeta, savio je
pod uglom od devedeset stepeni i ispravio na jastuku. „Možda mogu
ponovo skrpiti Hamptija. Nisam mogao da je savijem kad sam se
probudio. Niti sam mogao da ispravim noge kao sada.”
„Možeš da razmišljaš, Džoni. Možeš da pričaš. Svi smo mislili da...
znaš.”
„Da znam. Mislili ste da je Džoni postao biljka.” Ponovo su utonuli u
neprijatnu i napetu tišinu. Džoni ju je razbio usiljenom upadicom:
„Nego, kako stoje stvari s tobom?”
„Pa... udata sam. Pretpostavljam da to znaš.”
„Tata mi je rekao.”
„On je tako dobar čovek”, reče Sara. Reči su provalile iz nje. „Nisam
mogla da čekam, Džoni. Žao mi je zbog toga. Doktori su rekli da se
nikad nećeš probuditi i da će ti biti sve gore i gore sve dok se...
jednostavno ne ugasiš. Čak i da sam znala...” Pogledala ga je kao neko
ko se od nečeg brani. „Mislim da ne bih mogla da čekam, čak i da sam
znala. Četiri i po godine su duge.”
„Da, jesu”, rekao je. „To je prokleto mnogo vremena. Hoćeš li da
čuješ nešto stvarno morbidno? Zamolio sam ih da mi donesu časopise
koji su izašli za te četiri godine da bih video ko je umro. Truman.
Dženis Džoplin, Džimi Hendriks - Isuse, setio sam se kako izvodi
’Purple Haze’ i nisam mogao da verujem. Den Bloker.15 I ti i ja.
Jednostavno smo se udaljili.”
„Jako mi je teško zbog toga”, rekla je, gotovo šapatom. „Toliko mi je
prokleto teško. Ali volim ovog čoveka, Džoni. Mnogo ga volim.”
„Shvatam. To je najhitnije.”
„Zove se Volt Hejzlet, i on je...”
„Mislim da bih radije slušao o tvom detetu”, reče Džoni. „Nemoj da
se ljutiš, molim te.”
„Mali je sladak ko med”, rekla je sa osmehom. „Ima sedam meseci.
Zove se Denis, ali ga zovemo Deni. Dobio je ime po dedi s očeve
strane.”
„Dovedi ga kad budeš mogla. Voleo bih da ga vidim.”
„Hoću”, reče Sara. Izmenjali su lažne osmehe. Znali su da se ništa
slično neće dogoditi. „Džoni, da li ti je išta potrebno?”
Samo ti, dušo. I da mi se vrate poslednje četiri i po godine života.
„Jok”, rekao je. „Još predaješ?”
„Još predajem, ali ne za dugo.”
„Još ušmrkavaš pogubni kokain?”
„O, Džoni, nisi se promenio. Još si vickast.”
„Još sam vickast”, složio se. Tišina se spustila između njih s
treskom koji se gotovo mogao čuti.
„Mogu li da te ponovo obiđem?”
„Naravno”, rekao je. „To bi bilo divno, Saro.” Oklevao je. Nije hteo da
ostane nedorečen, da povredi nju ili sebe, ako se to može izbeći. A opet,
hteo je da kaže nešto iskreno.
„Saro”, rekao je, „učinila si pravu stvar.”
„Jesam li?”, pitala je. Osmeh joj je zadrhtao u uglovima usana.
„Nisam sigurna. Sve izgleda veoma okrutno i... i ne mogu da ne kažem,
veoma pogrešno. Volim svog supruga i bebu. Poverovala sam Voltu, kad
mi je rekao da ćemo jednog dana živeti u najboljoj kući u Bangoru i da
će se jednog dana kandidovati za mesto Bila Koena u skupštini. Kaže
da će jednog dana neko iz Mejna biti izabran za predsednika. Skoro da
mogu da poverujem u to. Došla sam ovamo i pogledala tvoje sirote
noge...” Ponovo je zaplakala. „Izgledaju kao da su prošle kroz mešalicu
za beton ili nešto slično, i tako si mršav...”
„Nemoj, Saro, nemoj.”
„Tako si mršav i sve izgleda pogrešno i okrutno. I mrzim to. Mrzim
zato što nije ni najmanje pošteno, ni trunčicu!”
„Ponekad ništa nije kako bi trebalo da bude”, rekao je. „Svet je
nemilosrdan. Ponekad jednostavno moraš da uradiš ono što možeš i
pokušaš da živiš s tim. Idi i budi srećna, Saro. Dođi kad god hoćeš, ako
želiš da me vidiš. Ponesi tablu za kribidž.”
„Hoću”, rekla je. „Žao mi je što sam plakala. Nisam te razveselila, zar
ne?”
„Nema problema”, rekao je. Osmehnuo se. „Moraš da se maneš tog
kokaina, dušice. Nos će ti otpasti od njega.”
Slabašno se osmehnula. „Dobri stari Džoni”, rekla je. Iznenada se
nagnula. Poljubila ga je u usta. „O, Džoni, oporavi se što pre.”
Zamišljeno ju je posmatrao dok se udaljavala.
„Džoni?”
„Nisi je ostavila”, rekao je. „Ne, uopšte je nisi ostavila.”
„Šta nisam ostavila?” Zbunjeno se namrštila.
„Tvoju burmu. Nisi je ostavila u Montrealu.”
Podigao je ruku do čela i protrljao komad kože iznad desnog oka.
Rukom je bacao senku. Sa osećanjem koje se graničilo sa sujevernim
strahom, zapazila je da mu je polovina lica na svetlosti, a polovina u
tami. Setila se maske kojom ju je prestrašio za Noć veštica. Ona i Volt
proslavili su medeni mesec u Montrealu, ali kako je Džoni to znao?
Možda mu je Herb rekao. Da, sigurno je tako bilo. Samo su Volt i ona
znali da je izgubila burmu u hotelskoj sobi. Niko drugi nije znao, zato
što joj je kupio drugu burmu pre nego što su poleteli kući. Previše se
stidela da bi ikom poverila tu tajnu. Nije rekla ni majci.
„Kako...”
Džoni se duboko namrštio, pre nego što se osmehnuo. Spustio je
ruku s čela i upleo šake u krilu.
„Bila je neodgovarajuće veličine”, rekao je. „Zar se ne sećaš kad si se
pakovala? Bio je napolju, kupovao je nešto dok si ti pakovala stvari. Bio
je napolju kupovao je... kupovao... ne znam šta. To je u mrtvoj zoni.”
Mrtvoj zoni?
„Izašao je u prodavnicu i kupio gomilu glupih suvenira. Jastučiće i
slične stvari. Ali, Džoni, kako si znao da sam izgubila bu...”
„Pakovala si se. Burma nije bila odgovarajuće veličine. Bila je za
nijansu prevelika. Planirala si da se postaraš za to kad se vratiš. U
međuvremenu si... si...” Zbunjeno mrštenje povratilo se i uzmaklo.
Osmehnuo se. „Učvršćivala si je toalet-papirom!”
Više nije bilo sumnje u pogledu straha. Lenjo se sklupčao u njenom
stomaku, kao zmija. Ruka joj se popela do grla. Zurila je u njega, skoro
hipnotisana. Imao je isti pogled, isti hladno odsutni pogled kao u noći u
kojoj je pobedio Točak. Šta ti se desilo, Džoni? Šta si ti? Plave oči smračile
su se do gotovo ljubičaste nijanse. Htela je da pobegne. Činilo joj se da
se soba zamračila, kao da je pokidao tkivo stvarnosti, razdvajajući veze
između prošlosti i sadašnjosti.
„Kliznula ti je s prsta”, rekao je. „Stavljala si njegov pribor za
brijanje u jedan od džepova sa strane, kad ti je kliznula. Tek kasnije si
primetila da si je izgubila. Pomislila si da je ostala u sobi.” Nasmejao se,
to je bio piskav, golicav, iskidan zvuk - ni nalik njegovom uobičajenom
smehu - već hladan... hladan. „Auh, prevrnula si sobu naopako.
Spakovala si je. Još je u džepu kofera. Odonda je tamo. Idi na tavan i
pogledaj. Videćeš.”
Neko je u hodniku ispustio čašu vode ili nešto slično. Iznenađeno je
opsovao kad se to dogodilo. Džoni je pogledao u pravcu zvuka. Oči su
mu se razbistrile. Osvrnuo se i video da je ukočena, razrogačenih očiju i
zabrinuta.
„Šta je bilo? Saro, da li sam rekao nešto pogrešno?”
„Kako si znao?”, prošaptala je. „Otkud znaš takve stvari?”
„Ne znam. Saro, žao mi je ako sam...”
„Džoni, moram da krenem. Deni je s bebisiterkom.”
„U redu je. Žao mi je što sam te potresao.”
„Kako si mogao da znaš za moju burmu, Džoni?”
Samo je odmahnuo glavom.
Ostavila je Denija kod gospođe Label. Kuća je bila tiha i prazna kad se
vratila. Popela se uz uske stepenice do tavana i pritisla prekidač koji je
kontrolisao dve gole sijalice. Prtljag je bio u jednom ćošku. Nalepnice iz
Montreala još su bile na narandžastim koferima. Bilo ih je tri. Otvorila
je prvi i opipala rastegljive džepove. Ništa nije našla.
Duboko je udahnula i izdahnula. Osećala se glupo i razočarano, ali je
olakšanje preovladavalo. Nije našla burmu. Izvini, Džoni. A opet, nije joj
bilo nimalo žao. Pronalaženje burme bilo bi za nijansu previše jeziv
događaj.
Počela je da vraća kofere na mesto između gomile Voltovih knjiga s
koledža i lampe koju je pas one lude žene oborio i koju nije imala srca
da baci. Neki glasić unutar nje je prošaptao, dok je stresala prašinu s
ruku, spremajući se da zaboravi na sve. Bio je tako tih da ga je jedva
čula. Preterano površna pretraga, zar ne? Nisi želela da nešto pronađeš,
je li tako, Saro?
Nije. Nije, zaista nije htela da nešto pronađe. Ako je glasić mislio da
će ponovo otvoriti kofere, bio je lud. Petnaest minuta je kasnila da ode
po Denija. Volt će dovesti jednog od vodećih partnera firme na večeru
(što je veoma važan događaj), dugovala je Beti Hekman pismo - ona je
iz Mirovnog korpusa u Ugandi uletela pravo u brak sa sinom
zapanjujuće bogatog odgajivača konja iz Kentakija. Takođe bi trebalo
da očisti oba kupatila, sredi frizuru i okupa Denija. Imala je previše
posla da bi se muvala po vrelom, prljavom tavanu.
Stoga je izvadila sva tri kofera. Ovog puta je veoma pažljivo
pretražila sve džepove. Pronašla je burmu u samom ćošku džepa u
trećem koferu.
Podigla ju je ispod jedne sijalice i pročitala tekst ugraviran s
unutrašnje strane. Natpis je delovao sveže, kao kad ga je Volt navukao
na njen prst VOLTERI SARA HEJZLET - DEVETI JUL 1972.
Dugo ju je posmatrala.
Vratila je kofere na mesto, isključila svetlo i sišla niz stepenice.
Svukla je, sad prašnjavu, lanenu haljinu. Obukla je pantalone i bluzu.
Prošetala je jedan blok do gospođe Label i uzela sina. Vratili su se kući.
Ostavila je Denija u dnevnoj sobu. Živahno je puzao okolo, dok je
spremala pečenicu i ljuštila krompire. Gurnula je meso u rernu i otišla
u dnevnu sobu. Deni je zaspao na tepihu. Podigla ga je i stavila u
kolevku. Počela je da čisti kupatila. Neprestano je razmišljala o burmi,
uprkos svemu, uprkos časovniku koji je proždirao vreme do večere.
Džoni je znao. Mogla je da odredi trenutak u kom je saznao: kad ga je
poljubila pre polaska.
Od same pomisli na njega osećala se slabo i čudnovato. Nije znala
zašto. Sve je bilo tako zbrkano. Mislila je na njegov nepromenjeni
polucinični osmeh, strašno izmenjeno, mršavo i neuhranjeno telo, i
kosu koja mu je beživotno polegla po lobanji, tako različita od one koju
je imao u njenom sećanju. Želela je da ga poljubi.
„Prestani”, promrmljala je sebi u bradu. Nije prepoznavala vlastito
lice u ogledalu. Bila je rumena, vrela i - recimo to, strašno seksi.
Stisnula je pronađenu burmu u džepu pantalona. Bacila ju je u čistu,
malčice plavu vodu toaletne šolje, pre nego što je shvatila šta će
uraditi. Šolja je bila blistavo čista da gospodin Trečes iz Baribolta,
Trečesa, Murhausa i Džendrona ne bude uvređen nepriličnom burmom
prljavštine u šolji, kad ga pritera mala nužda za večerom. Ko zna kakve
prepreke mogu stajati pred mladim čovekom na putu ka stolu za kojim
sede moćni i uticajni, zar ne? Ko išta zna na ovom svetu?
Pljusnula je i polako potonula kroz bistru vodu na dno. Lenjo se
okretala. Učinilo joj se da je tiho zvecnula pri udaru o porcelan na dnu.
Verovatno se radilo o njenoj mašti. Glava ju je bolela. Na tavanu je bilo
vrelo i zagušljivo. Džonijev poljubac - bio je sladak, tako sladak.
Povukla je vodu pre nego što je stigla da razmisli o onom što radi (i
dozvoli razumu da se nametne). Činilo joj se da voda teče bučnije no
inače, zato što je žmurila. Burma je nestala kad je otvorila oči.
Izgubljena je. Ponovo je bila izgubljena.
Noge su joj naglo oslabile. Sela je na ivicu kade i zarila lice u šake.
Vrelo, vrelo, lice. Više neće posećivati Džonija. To nije dobra ideja.
Poseta ju je uznemirila. Volt je pozvao vodećeg partnera u firmi na
večeru. Ima bocu skupog vina u frižideru i basnoslovno skupi komad
mesa u rerni. O tome bi trebalo da razmišlja. Trebalo bi da razmišlja o
tome koliko voli Volta, o Deniju usnulom u kolevci i da čovek mora da
živi s odlukama koje donese u ovom ludom svetu. Više neće razmišljati
o Džoniju Smitu i njegovom poluciničnom, šarmantnom osmehu.
2
Stigla je sutradan u dvanaest i petnaest. Dovezla se u okretnom malom,
crvenom pintu. Parkirala se pored kuće i izašla. Bila je visoka i lepa.
Oktobarski vetar nosio joj je tamnoplavu kosu.
„Zdravo, Džoni!”, oglasila se i podigla ruku.
„Saro!” Krenuo joj je u susret. Ovlašno ju je poljubio u obraz.
„Samo da uzmem imperatora”, rekla je i otvorila suvozačka vrata.
„Mogu li da pomognem?”
„Jok, nas dvoje se lepo slažemo. Imam li pravo, Deni? Hajde, dete.”
Vešto je otkopčala pojas koji je vezivao punačku bebicu za sedište.
Podigla ga je i iznela iz kola. Deni je posmatrao dvorište s izraženim,
ozbiljnim zanimanjem. Pogled mu se zaustavio na Džoniju. Osmehnuo
se.
„Vid!” rekao je i mahnuo ručicama.
„Mislim da želi da ga uzmeš”, reče Sara. „To je vrlo neobično. Deni je
nasledio očev republikanski senzibilitet - prilično je rezervisan. Hoćeš
li da ga pridržiš?”
„Naravno”, reče Džoni, malčice snebivljivo.
Sara se nasmešila. „Neće se slomiti i nećeš ga ispustiti”, rekla je i
pružila Denija. „Ako ga ispustiš, verovatno će odskočiti od zemlje kao
igračka. Opasno je bucmast.”
„Vun bunk!”, reče Deni. Nonšalantno je obavio ručicu oko
Džonijevog vrata. Bezbrižno se zagledao u majku.
„Čudesno”, začuđeno će Sara. „Nikad nije takav s ljudima... Džoni?
Džoni?”
Zbunjujuća plima osećanja zapljusnula je Džonija, kad ga je bebica
obgrlila oko vrata. Podsećala ga je na blagu, toplu vodu. U njoj nije bilo
ničeg mračnog, uznemirujućeg. Sve je bilo tako prosto. U bebinim
mislima nije bilo ideje budućnosti, problema, niti sećanja na
nekadašnje nesreće. I nije bilo reči, samo snažnih slika: topline, suvoće,
majke, čoveka koji ga je držao.
„Džoni?” Uplašeno ga je pogledala.
„Hmmmm?”
„Da li je sve u redu?”
Shvatio je da ga pita za Denija. Da li je sve u redu s njim? Vidi li neke
nevolje? Probleme?
„Sve je u redu”, rekao je. „Možemo da uđemo u kuću ako želiš.
Čvarim se na verandi, kad god mogu. Uskoro ćemo morati da ceo dan
sedimo kraj peći.”
„Mislim da će na verandi biti super. Izgleda mi da Deni želi da
isproba dvorište. Kaže da je dvorište straobalno. Je l’ tako, dete?” Prošla
je rukom kroz Denijevu kosu. Beba se nasmejala.
„Misliš da može da se šeta po dvorištu?”
„Ništa mu neće faliti, izuzev ako ne počne da jede opiljke.”
„Sekao sam drva za potpalu”, reče Džoni. Pažljivo je spustio bepca,
kao da je vaza iz dinastije Ming. „To je dobra vežba.”
„Kako si, na fizičkom planu?”
„Mislim”, rekao je, sećajući se tretmana kojim je pre neki dan
počastio Ričarda Diza, „da se oporavljam na najbolji mogući način.”
„To je dobro. Bio si prilično slabašan, kad sam te poslednji put
videla.”
Klimnuo je. „Operacije.”
„Džoni?”
Pogledao ju je i ponovo osetio neobičnu mešavinu razmatranja,
krivice i nečeg sličnog golicanju u utrobi. Osećao je njen iskreni i
otvoreni pogled na licu.
„Da?”
„Sećaš li se... burme?”
Klimnuo je.
„Bila je tamo. Tamo gde si rekao da će biti. Bacila sam je.”
„Jesi li?”, nije bio sasvim zatečen.
„Bacila sam je. Nisam je pominjala Voltu.” Odmahnula je glavom.
„Ne znam zašto. To me odonda muči.”
„Ne dopusti da te muči.”
Stajali su na stepenicama, licem u lice. Pocrvenela je, ali nije oborila
pogled.
„Nešto bih želela da završim”, nastavila je. „Nešto što nismo dobili
priliku da završimo.”
„Saro...”, počeo je i stao. Jednostavno je zanemeo. Deni je potrčao
ispod njih. Posle šest koraka bubnuo je u prašinu. Zagugutao je, nimalo
uzdrman padom.
„Da”, rekla je. „Ne znam da li je to ispravno ili pogrešno. Volim Volta.
On je dobar čovek. Lako ga je voleti. Naučila sam da razlikujem dobre
muškarce od loših. Den - tip s kojim sam izlazila u koledžu - bio je loš.
Ti si me zainteresovao za drugu vrstu muškaraca, Džoni. Bez tebe
nikad ne bih mogla da cenim Volta, zbog onog što jeste.”
„Saro, ne moraš da...”
„Moram!” usprotivila se, tihim ali intenzivnim glasom. „Zato što se
ovakve reći mogu samo jednom izreći. Potrudiću se da ih izreknem na
pravi način, zato što za drugi pokušaj neću imati snage.” Molećivo ga je
pogledala. „Da li me razumeš?”
„Da, pretpostavljam da te razumem.”
„Volim te, Džoni”, rekla je. „Nikad nisam prestala da te volim.
Pokušala sam da ubedim sebe da smo razdvojeni voljom božjom.
Nisam načisto. Da li je pokvarena viršla božja volja? Ili dva klinca koji
se usred noći trkaju sporednim putem? Sve što želim...” Govorila je
neobičnim moćnim i postojanim ritmom koji je probijao put u hladno
oktobarsko popodne kao lupa kujundžijskog čekića po plemenitoj
metalnoj foliji. „Želim samo ono što nam je oduzeto.” Glas joj je
zadrhtao. Oborila je pogled. „Želim to svim srcem, Džoni. A ti?”
„I ja”, rekao je. Pružio je ruke prema njoj. Zbunio se kad je
odmahnula glavom i uzmakla.
„Ne ispred Denija”, rekla je. „Možda je glupo, ali bi to bilo malo
previše slično neverstvu na javnom mestu. Želim sve, Džoni.” Krv joj je
ponovo navrla u obraze. Zanosnim rumenilom hranila je njegovo
uzbuđenje. „Želim da me grliš, ljubiš i da vodiš ljubav sa mnom”, rekla
je. Glas joj je ponovo zadrhtao. Zamalo se slomio. „Mislim da je to
pogrešno, ali ne mogu da se zaustavim. Pogrešno je, ali je i ispravno.
Pošteno je.”
Prstom je presreo i uklonio suzu koja je polako tekla niz njen obraz.
„I to ćemo uraditi samo jedan jedini put, zar ne?”
Klimnula je. „Jednom će morati da nadoknadi sve. Sve što je moglo
biti, da stvari nisu pošle naopako.” Podigla je pogled. Oči su joj plivale u
suzama, sjajnije i zelenije nego ikad. „Možemo li nadoknaditi sve iz
jednog puta, Džoni?”
„Ne možemo”, rekao je sa osmehom. „Ali možemo da probamo,
Saro.”
S ljubavlju je pogledala Denija, koji je bez mnogo uspeha pokušavao
da se popne na panj za cepanje drva. „Zaspaće”, rekla je.
4
Rasprostro je izbledelo, staro ali čisto vojničko ćebe, po slami na
tavanu ambara. Okruživao ih je slatki i bogati miris. S dalekih visina
čulo se misteriozno gugutanje i lepetanje krila ambarskih lastavica.
Ptice su se ubrzo primirile. S malog, prašnjavog prozora pružao se
pogled na kuću i verandu. Očistila je jedan deo stakla i pogledom
potražila Denija.
„Da li je dobro?” pitao je Džoni.
„Da, ovde je bolje nego u kući. Imala bih...” Ućutala se i slegnula
ramenima.
„Imala bi osećaj da je i moj otac deo ovoga?”
„Da. Ovo se ne tiče nikog izuzev nas.”
„Ovo su naša posla.”
„Ovo su naša posla”, složila se. Legla je na stomak i okrenula licem
na jednu stranu izbledelog ćebeta. Savila je noge u kolenu i skinula
jednu pa drugu cipelu. „Otkopčaj me, Džoni.”
Kleknuo je pored nje i povukao patent-zatvarač. Taj zvuk glasno je
odjeknuo u tišini. Leđa su joj bila boje kafe, s kapljicom krema u obliku
belih gaćica. Zadrhtala je kad ju je poljubio između lopatica.
„Saro”, promrmljao je.
„Šta je bilo?”
„Moram da ti nešto kažem.”
„Šta?”
„Doktor me je greškom uštrojio na drugoj operaciji.”
Potapšala ga je po ramenu. „Dobri stari Džoni”, rekla je. „I imao si
prijatelja koji je slomio vrat na balerini na topšamskom vašaru.”
„Naravski”, rekao je.
Obuhvatila ga je svilenkastom šakom. Nežno se kretala gore-dole.
„Ne bi se reklo da ti je ozbiljnije naškodio”, rekla je. Blistavim očima
pretraživala je njegove. „Predlažem da potanko ispitamo stvar.”
Slama je slatko mirisala, a vreme beskrajno sporo prolazilo. Osećao
je grubo vojničko ćebe, njenu glatku put i nago prisustvo. Utonuo je u
nju, kao u stari, ali nikad zaboravljeni san.
„O, Džoni, dragi moj...” Glas joj je trepereo od uzbuđenja, a bokovi
kružili sve bržim ritmom. Činilo mu se da njen glas dopire izdaleka.
Zario je lice duboko u njenu kosu, koja ga je prljila kao vatra po ramenu
i grudima. Gubio se u tamnoplavoj tami.
Vreme je prolazilo u slatkom mirisu slame. Ćebe grube teksture
vređalo mu je kožu. Stari ambar blago je škripao kao brod, na
oktobarskom vetru. Blaga bela svetlost probijala se s krova, otkrivajući
čestice pleve u pedesetak tankih sunčevih zraka. Trunčice su se
kovitlale.
Kriknula je njegovo ime. Ponavljala ga je kao napev. Zarila se
prstima u njega, kao mamuzama. Jahao je i bio jahan. Staro vino iz
dobre berbe konačno je bilo pretočeno.
Posle su sedeli pored prozora i posmatrali dvorište. Navukla je
haljinu preko golog tela. Nakratko ga je napustila. Sedeo je sam. Nije
razmišljao. Samo ju je pratio pogledom, kad se pojavila s one strane
prozora. Prešla je preko dvorišta i stigla do verande. Nagnula se preko
bebinog kreveta i namestila ćebad. Vetar joj je nosio kosu i obešenjački
potezao rub haljine dok je koračala ka ambaru.
„Spavače još pola sata”, rekla je.
„Hoče li?”, Džoni se osmehnuo. „Možda ću i ja.”
Prešla je nožnim prstima preko njegovog stomaka. „Vala nećeš.”
Ponovo su to učinili, samo što je ovog puta bila na njemu oborene
glave, u stavu koji je podsećao na molitvu. Kosa joj se zanjihala napred.
Pokrila joj je lice. Voleli su se polako. Zatim je bilo gotovo.
„Saro...”
„Nemoj, Džoni. Bolje nemoj. Vreme je isteklo.”
„Hteo sam da kažem da si divna.”
„Jesam li?”
„Jesi”, tiho je rekao. „Draga Saro.”
„Da li smo sve nadoknadili?”
Osmehnuo se. „Učinili smo najviše što smo mogli.”
Herb nije izgledao iznenađeno što vidi Saru, kad se vratio iz Vestbruka.
Poželeo joj je dobrodošlicu i poklonio punu pažnju bebi. Ukorio ju je što
ga nije ranije dovela.
„Ima tvoju boju i put”, reče Herb. „Mislim da će imati tvoje oči, kad
prestanu da se menjaju.”
„Volela bih da nasledi očevu pamet”, reče Sara. Opasala je kecelju
preko plave vunene haljine. Sunce je zalazilo. Za dvadeset minuta pašče
mrak.
„Znaš, kuvanje bi trebalo da bude Džonijev posao”, reče Herb.
„Nisam mogao da je zaustavim. Prislonila mi je pištolj na glavu.”
„Pa, možda je tako najbolje”, reče Herb. „Sve što spremiš ima ukus
instant špageta.”
Džoni je bacio časopis na njega. Deni se nasmejao. Kuća se ispunila
piskavim, prodornim bebećim smehom.
Da li može da vidi? Pitao se Džoni. Osećam da mi je istina ispisana na
licu. Zapanjujuća misao sevnula mu je umom, dok je posmatrao oca
kako kopa po ormanu u predsoblju. Tražio je kutiju Džonijevih starih
igračaka. Nije dao Veri da ih pokloni. Možda razume.
Jeli su. Herb je pitao Saru šta Volt radi u Vašingtonu. Pričala im je o
konferenciji o indijanskim pravima na zemlju. Republikanski skupovi
su uglavnom bili mesta za ukrštanje političkih mišljenja, rekla je.
„Najveći broj ljudi iz njegovog okruženja misli da će, ako sledeće
godine Regan bude nominovan umesto Forda, to biti kraj partije”, reče
Sara. „Ako Velika stara partija umre, Volt neće dobiti priliku da se
kandiduje za mesto Bila Koena 1978. godine, kad se Koen bude
kandidovao za mesto Bila Hataveja u Senatu.”
Herb je gledao kako Deni usredsređeno jede jednu po jednu
boraniju, koristeći svih šest zuba, koliko je imao. „Mislim da Koen neće
moći da čeka do sedamdeset osme da bi ušao u Senat. Iduće godine
kandidovaće se protiv Maskija.”
„Volt kaže da Bil Koen nije tako velika budaletina, da će sačekati. I
kaže da će mu se prilika ukazati. Počinjem da mu verujem.”
Posle večere sedeli su u dnevnoj sobi. Razgovor je skrenuo s
političkih tema. Gledali su kako se Deni igra starim drvenim autima i
kamionima, koje je mnogo mlađi Herb Smit pre gotovo četvrt veka
napravio za svog sina. Mlađi Herb Smit tad je bio u braku sa žilavom,
bodrom ženom koja bi ponekad uveče popila limenku piva. Nije imao
nijednu sedu vlas u kosi. Bio je pun nada za svog sina.
Razume, pomislio je Džoni, pijuckajući kafu. Nije važno da li zna šta
se dogodilo između Sare i mene ovog popodneva, niti da li sumnja da se
išta desilo. Važno je da razume, da se šteta ne može nadoknaditi ili
ispraviti i da je ovaj pokušaj da je prihvate, najbolje što su mogli da učine.
Nas dvoje smo ovog popodneva konzumirali brak koji nikad nije sklopljen.
On se večeras igrao sa svojim unukom.
Zamislio je Točak sreće. Polako je usporavao, dok se u jednom
trenutku nije zaustavio.
Broj kuće. Svi gube.
Tuga mu se prikradala, u obliku tmurne konačnosti. Odgurnuo ju je
od sebe. Ovo nije trenutak - neće joj dozvoliti da se nametne.
Deni je oko pola devet počeo da biva nervozan i razdražljiv. Sara je
rekla: „Narode, vreme je da krenemo. Cokaće iz flašice na putu do
Kenebanka. Zaknjavaće posle pet kilometara. Hvala na gostoprimstvu.”
Njene sjajnozelene oči načas su pronašle Džonijeve.
„Uživali smo u vašem društvu”, reče Herb kad je ustao. „Imam li
pravo, Džoni?”
„Imaš”, rekao je. „Pusti da ti ponesem krevet do auta, Saro.”
Herb je na vratima poljubio Denija u vrh glavice (bebac ga je
zgrabio za nos punačnom šačicom; stisnuo ga je dovoljno snažno da se
Herbove oči ovlaže) i Sarin obraz. Džoni je odneo krevetić do pinta.
Sara mu je dala ključeve da bi mogao da sve stavi u gepek.
Stajala je pored vozačkih vrata, kad je završio. „Bolje od ovoga
nismo mogli”, rekla je sa slabašnim osmehom. Sjaj u njenim očima
govorio mu je da je ponovo na ivici suza.
„Nije bilo tako loše”, rekao je.
„Hoćemo li ostati u kontaktu?”
„Ne znam, Saro. Hoćemo li?”
„Nećemo, pretpostavljam da nećemo. Bilo bi tako lako, zar ne?”
„Prilično lako, slažem se.”
Zakoračila je ka njemu. Nagnula se da bi ga poljubila u obraz.
Udahnuo je aromu njene čiste, miomirisne kose.
„Čuvaj se”, prošaptala je. „Misliću na tebe.”
„Budi dobra, Saro”, rekao je i dodirnuo njen nos.
Okrenula se i sela za volan, slika i prilika dične mlade matrone čiji
se suprug nezaustavljivo penje društvenim lestvicama. Prokleto
sumnjam da će sledeće godine voziti pinta, pomislio je Džoni.
Farovi su se upalili. Oglasio se motorčić dostojan šivaće mašine.
Podigla je ruku da ga pozdravi i krenula prilaznim putem. Stajao je
pored panja za cepanje drva, s rukama u džepovima, i posmatrao njen
odlazak. Neka odaja u srcu tiho mu se zatvorila. Najteže mu je palo
saznanje da se nije radilo o burnom osećanju.
Popeo se stepenicama na verandu i ušao u kuću, kad su se zadnja
svetla pinta izgubila iz vida. Tata je sedeo u velikoj fotelji u dnevnoj
sobi. Televizor je bio isključen. Zurio je u ono malo igračaka razbacanih
po tepihu.
„Bilo je lepo videti Saru”, rekao je. „Da li ste se vas dvoje...”, nastavio
je posle najkraćeg, najobzirnijeg oklevanja, „... lepo družili?”
„Jesmo”, reče Džoni.
„Hoće li ponovo svraćati?”
„Ne, ne verujem.”
Pogledi su im se sreli.
„Pa, možda je tako najbolje”, konačno će Herb.
„Da. Možda.”
„Igrao si se ovim igračkama”, reče Herb, kad se spustio na kolena i
počeo da ih kupi. „Dao sam gomilu Loti Gedrou, kad je dobila blizance.
Znao sam da je nešto igračaka ostalo. Sačuvao sam ih.”
Vraćao ih je u kutiju jednu po jednu. Ispitivački je okretao svaku u
ruci. Trkačka kola. Buldožer. Policijski auto. Mali crveni kamion s
kukom i oljuštenom bojom na mestima na kojim ga je najčešće ćapala
dečja ruka. Stavio je kutiju u orman pored ulaza, kad ih je sve pokupio.
Džoni tri pune godine nije video Saru Hejzlet.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Njegov otac nije bio tako veseo. Zgroženi Herb gnevno je tresnuo
papirom o kuhinjski sto kad je pročitao klevetnički članak. „Trebalo bi
da tužiš kurvinog sina. Kalja ti obraz, Džoni. Ovo je karakterna
egzekucija.”
„U potpunosti se slažem s tobom”, reče Džoni. Napolju je pao mrak.
Retki popodnevni sneg do večeri je narastao do nivoa mećave. Vetar je
vrištao i urlao ispod streha. Prilazni put je nestajao pod sve većim
smetovima, sličnim peščanim dinama. „Ali niko nije prisustvovao
našem razgovoru. Diz to dobro zna. Sve se svodi na njegovu reč protiv
moje.”
„Nije imao muda da se potpiše ispod ovog teksta”, reče Herb.
„Pogledaj ovo, ’izvor Insajd vjua. Koji je to izvor, moliću lepo? Moj ti je
savet da ih nateraš da ga imenuju.”
„Ta priča imala bi tužan kraj”, sa osmehom će Džoni. „To bi bilo
ravno izlaženju na crtu najbezobzirnijem uličnom borcu u kraju sa
znakom UDARI ME JAKO pričvršćenim za međunožje. Otpočeli bi sveti
rat na prvoj stranici, sa celokupnim arsenalom. Ne, hvala. Držim da su
mi napravili uslugu. Ne želim da gradim karijeru od govorenja ljudima
gde je deda sakrio akcije, koji konji će pobediti u Skarboro Daunsu ili
koji brojevi će biti izvučeni na lutriji.” Jedna od stvari koje su ga najviše
iznenadile posle izlaženja iz kome bilo je otkriće da je Mejn, zajedno s
desetak drugih država, legalizovao tu vrstu kocke. „Prošlog meseca
dobio sam šesnaest pisama od ljudi koji su hteli da im kažem
pobednički niz brojeva. To je ludo. Kakve bi koristi imali od toga, čak i
da sam ga znao. U mejnskoj lutriji ne možeš da biraš broj, već dobijaš
onaj koji ti daju. Pisma i dalje stižu.”
„Ne vidim kakve to ima veze s ovim usranim člankom.”
„Ljudi će me ostaviti na miru, ako misle da sam lažnjak.”
„Oh”, reče Herb. „Da, sad mi je jasno.” Upalio je lulu. „Medijska slava
ti nikad nije godila, zar ne?”
„Nije”, reče Džoni. „Nikad nismo mnogo govorili o tome, što mi je
odgovaralo, pošto sam imao utisak da se svi zanimaju samo za to.” I ne
bi bilo tako strašno da su se zadržavali isključivo na priči. Kasirka bi se
trudila da ga ne dodirne, kad bi svratio u Slokamovu bakalnicu da kupi
pivo ili veknu hleba. Njen uplašeni unezvereni pogled nije se mogao
pogrešno protumačiti. Očevi prijatelji samo bi mu učtivo mahnuli
umesto da mu stisnu ruku. Herb je u oktobru iznajmio srednjoškolku
da jednom nedeljno obriše prašinu i usisa podove. Posle tri nedelje
dala je otkaz, bez ikakvog obrazloženja. Verovatno joj je neko u srednjoj
školi rekao za koga radi. Činilo mu se da je za svakog ko je jedva čekao
da bude dodirnut, informisan, da stupi u kontakt s njegovim
nesvakidašnjim darom, postojao neko ko ga smatra gubavcem. U
takvim trenucima setio bi se bolničarki koje su zurile u njega kad je
Ajlin Magauan rekao da joj kuća gori. Gledale su ga kao svrake na
telefonskoj žici. Pomislio bi na način na koji je televizijski reporter
uzmakao pred njim posle neočekivanog kraja konferencije za štampu.
Slagao se sa svim što je rekao, ali nije hteo da bude dodirnut.
„Ne, nismo razgovarali o tome”, složio se Herb. „Pretpostavljam da
me je to podsećalo na tvoju majku. Bila je tako sigurna da si dobio... to
nešto iz nekog razloga. Ponekad se pitam da li je bila u pravu.”
Džoni je slegnuo ramenima. „Želim samo jedno, normalan život.
Hoću da ostavim prokletu stvar iza sebe. Biće dobro, ako mi ovaj
ljigavac pomogne u tome.”
„Ali još raspolažeš tom sposobnošću, zar ne?”, pitao je Herb.
Pažljivo se zagledao u sina.
Džoni je pomislio na noć od pre nekih nedelju dana. Izašli su na
večeru, što su retko praktikovali u ova oskudna vremena. Odlučili su se
za Kolovu farmu u Greju, verovatno najbolji restoran u oblasti. Uvek je
bio pun. Zakoračili su u veselu i toplu trpezariju, iz hladne noći. Džoni
je odneo očev i svoj kaput u garderobu. Niz jasnih prizora zaigrao mu je
pred očima, dok je preturao po okačenim kaputima, tražeći prazne
vešalice. Ponekad je bilo tako, a ponekad ne bi video ništa ni posle
polusatnog prepipavanja. Dotakao je ženski kaput s krznenim
okovratnikom. Imala je aferu sa suprugovim drugarom s pokera.
Nasmrt se plašila zbog toga, ali nije znala kako da je prekine. Dodirnuo
je mušku jaknu od teksasa, postavljenu ovčijom kožom. I ovaj tip bio je
zabrinut - za brata, koji je pre nedelju dana teško povređen na
građevini. Stigao je do jakne nekog dečačića - baka iz Darama danas mu
je poklonila Snupi radio, naljutio se na oca zato što mu nije dozvolio da
ga ponese u trpezariju. Krv mu se sledila u žilama posle kontakta s
običnim crnim kaputom. U trenu je ostao bez apetita. Vlasnik tog
kaputa gubio je razum. Dosad je to uspešno krio. Ni supruga ništa nije
slutila. Njegova slika sveta polako je tamnela zbog mnoštva sve
paranoičnijih maštarija. Dodirivanje tog kaputa moglo se porediti s
dodirivanjem zmijskog klupka.
„Da, još uvek to mogu”, kratko će Džoni. „Dušu bih dao da izgubim
tu sposobnost.”
„Stvarno tako misliš?”
Džoni je pomislio na jednostavni crni kaput. Jedva da je dodirnuo
hranu. Šarao je pogledom po trpezariji, pokušavajući da pronađe
njegovog vlasnika u gužvi. Uzalud se trudio.
„Da”, rekao je. „Savršeno sam siguran u to.”
„Najbolje je da zaboraviš na njega”, reče Herb. Potapšao je sina po
ramenu.
3
Herb se pola sata kasnije vratio kući. Jedan pogled na Džonijevo bledo
lice bio mu je dovoljan da kaže: „Glavobolja?”
„Jašta je.”
„Teška?”
„Ne previše.”
„Hteli smo da gledamo nacionalne vesti”, reče Herb. „Drago mi je
što sam stigao kući na vreme da ih vidim. Gomila ljudi iz NBC-ja nalazi
se u Kasl Roku ovog popodneva. Snimaju prilog. Tamo je novinarka
koja ti se mnogo sviđa, Kesi Makin.”
Zbunjeno je zatreptao zbog načina na koji se Džoni okrenuo prema
njemu. Učinilo mu se da se njegovo lice sastojalo isključivo od očiju.
Posmatrale su ga, pune gotovo neljudskog bola.
„Još jedno ubistvo? U Kasl Roku?”
„Da. Jutros su pronašli devojčicu u gradskom parku. To je najtužnija
prokleta stvar za koju je iko ikada čuo. Pretpostavljam da je prošla kroz
park do biblioteke da bi uzela knjige potrebne za rad na školskom
zadatku. Stigla je do biblioteke, ali se nikad nije vratila... Džoni, grozno
izgledaš, dečače.”
„Koliko je imala godina?”
„Samo devet”, reče Herb. „Tip koji je to učinio, zaslužuje da bude
obešen za jajca. To je moje mišljenje.”
„Devet”, reče Džoni. Sručio se u stolicu. „Gnusno.”
„Džoni, da li si siguran da ti je dobro? Beo si kao kreč.”
„Dobro mi je. Uključi vesti.”
Džon Čanselor se pojavio ispred njih s novim noćnim tovarom
političkim ambicija (kampanja Freda Harisa nije pobuđivala planirano
interesovanje), vladinih proglasa (predsednik Ford je smatrao da je
krajnje vreme da se američki gradovi nauče budžetskoj disciplini),
međunarodnih događaja (generalni štrajk u Francuskoj), Dau
Džounsom (u porastu) i „optimističkim” prilogom o dečaku sa
cerebralnom paralizom koji se u okviru 4-H programa druži s kravom.
„Možda su isekli prilog”, reče Herb.
Čanselor je posle reklama rekao: „U zapadnom Mejnu postoji mesto
puno uplašenih, gnevnih ljudi. To mesto je Kasl Rok. U poslednjih pet
godina je u njemu bilo pet gnusnih ubistava. Stradalo je pet žena u
uzrastu od sedamdeset jedne do četrnaest godina. Silovane su i
zadavljene. Danas se u Kasl Roku desilo šesto ubistvo. Žrtva je
devetogodišnja devojčica. Kesi Makin javiće se iz Kasl Roka.”
Ukazala se na ekranu. Izgledala je kao maštarija satkana od snova i
precizno umetnuta u stvarno okruženje. Stajala je ispred Gradske kuće.
Prve pahulje popodnevnog snega, koji se razvio u noćnu mećavu su joj
škropile ramena kaputa i plavu kosu.
„Tiha, narastajuća histerija ovog popodneva pokrila je ovaj
industrijski grad u Novoj Engleskoj. Žitelji Kasl Roka dugo su zabrinuti
zbog nepoznate osobe koju lokalna štampa zove Daviteljem iz Kasl
Roka ili ponekad Novembarskim Ubicom. Zabrinutost se premetnula u
užas - ovde niko ne misli da je ta reč prejaka - posle otkrića leša Meri
Kejt Hendrasen u gradskom parku, nedaleko od muzičkog paviljona, u
kom je pronađen leš prve žrtve Novembarskog Ubice, kelnerice Alme
Frečet.”
Usledio je panoramski prikaz gradskog parka. Izgledao je sumorno i
mrtvo pod snegom. Tu sliku je zamenila školska fotografija Meri Kejt
Hendrasen. Stidljivo se osmehivala s protezama. Imala je finu,
svetloplavu kosu i haljinu jarkoplave boje. Verovatno najbolju haljinu, s
mukom je pomislio Džoni. Majka joj je tog dana obukla najbolju haljinu,
zbog školske fotografije.
Novinarka je nastavila. Govorila je o prethodnim ubistvima. Džoni
se mašio telefona, prvo je pozvao obaveštenja, a zatim Gradsku
skupštinu u Kasl Roku. Polako je kucao brojeve. Glava mu je pucala od
glavobolje.
Herb je izašao iz dnevne sobe. Radoznalo se zagledao u njega. „Koga
zoveš, sinko?”
Džoni je odmahnuo glavom. Slušao je zvonjavu telefona na drugom
kraju linije. Neko je podigao slušalicu. „Kancelarija šerifa Okruga Kasl.”
„Želim da razgovaram sa šerifom Banermanom, molim vas.”
„Hoćete li mi reći vaše ime?”
„Džon Smit, iz Paunela.”
„Sačekajte, molim vas.”
Džoni se okrenuo ka televizoru i ugledao Banermana u izdanju od
tog popodneva, u zimskoj jakni, sa šerifskim obeležjima na ramenima.
Izgledao je nervozno dok je odgovarao na novinarkina pitanja. Imao je
široka ramena i krupnu glavu okrunjenu kovrdžavom tamnom kosom.
Naočari bez okvira delovale su nakalemljeno na njegovom licu. Uvek
tako izgledaju na glavi veoma krupnih ljudi.
„Sledimo niz tragova”, reče Banerman.
„Zdravo? Gospodine Smite?”, reče Banerman.
Ponovo se susreo sa iščašenom dvostrukošču. Banerman je bio na
dva mesta istovremeno. U dva vremena, istovremeno. Spopala ga je
vrtoglavica, kao da je, bog nek mu je u pomoći, na jeftinoj karnevalskoj
atrakciji poput tobogana ili balerine.
„Gospodine Smite? Da li ste na vezi, čoveče?”
„Da, ovde sam.” Progutao je knedlu. „Predomislio sam se.”
„Dobro ste postupili! Prokleto mi je drago što to čujem.”
„Znate, možda neću biti u stanju da vam pomognem.”
„To mi je poznato. Ali... bez truda nema rezultata.” Banerman je
pročistio grlo. „Isterali bi me iz grada, namazanog katranom i posutog
perjem, kad bi znali da tražim pomoć od vidovnjaka.”
Na Džonijevom licu pojavio se nagoveštaj osmeha. „Od
raskrinkanog vidovnjaka, da stvar bude gora.”
„Znate li gde je Džonsov restoran u Bridžtonu?”
„Pronaći ću ga.”
„Možemo li da se tamo sastanemo u osam?”
„Da, mislim da možemo.”
„Hvala vam, gospodine Smite.”
„U redu.”
Prekinuo je vezu. Herb ga je pomno posmatrao. Na televizoru iza
njega promicala je odjavna špica „Noćnih vesti”.
„On te je danas zvao, zar ne?”
„Da, zvao me je. Sem Vajzak mu je rekao da bih mogao biti od
pomoći.”
„Misliš li da možeš?”
„Ne znam”, reče Džoni, „ali je glavobolja malo popustila.”
6
Dovezao se do Džonsovog restorana u Bridžtonu s petnaestominutnim
zakašnjenjem. Izgleda da ništa drugo nije bilo otvoreno na glavnoj
gradskoj saobraćajnici. Sneg je dobijao bitku sa službom za održavanje
puteva. Smetovi su se obrazovali na nekoliko mesta. Semafor se ljuljao
napred-nazad na snažnom vetru na raskrsnici puteva 302 i 117. Ispred
restorana je bio policijski auto s natpisom ŠERIF OKRUGA KASL
ispisanim zlatnim slovima. Parkirao se iza njega i ušao u restoran.
Banerman je sedeo za stolom sa šoljom kafe i činijom čilija ispred
sebe. Televizijska slika stvarala je pogrešan utisak. Šerif nije bio
krupan, već ogroman čovek. Džoni mu je prišao. Predstavio se.
Banerman je ustao i prihvatio ponuđenu ruku. Njegova prva
pomisao nakon što je video Džonijevo bledo, izduženo lice i mršavo
telo koje je plivalo u vojničkoj jakni, bila je: Ovaj tip je bolestan -
verovatno neće još dugo. Samo su Džonijeve otvorene, modre oči
odisale životnom snagom. Posmatrale su Banermana sa oštrom,
iskrenom radoznalošću. Šerif je, kad su im se ruke srele, doživeo
neobično iznenađenje, nešto što će kasnije opisati kao pražnjenje.
Iskustvo je podsećalo na strujni udar posle dodirivanja gole električne
žice. Kratko je trajalo.
„Drago mi je što ste došli”, reče Banerman. „Hoćete li kafu?”
„Da.”
„Šta kažete na činiju čilija? Ovde spremaju prokleto dobar čili. Ne bi
trebalo da ga jedem zbog čira, ali ne mogu da odolim.” Osmehnuo se
kad je video Džonijev iznenađeni izraz lica. „Znam, neobično je što
ovako krupan momak ima čir, zar ne?”
„Mislim da svako može da dobije čir.”
„Odlučno ste me odbili, kad sam vas pozvao”, reče šerif. „Zbog čega
ste se predomislili?”
„Zbog vesti. Zbog devojčice. Da li ste sigurni da je isti počinilac?”
„Jeste. Isti je modus operandi. Isti tip sperme pronađen je na mestu
zločina.”
Posmatrao je Džonijevo lice kad je kelnerica prišla. „Hoćete li
kafu?”, pitala je.
„Čaj”, reče Džoni.
„Donesite mu činiju čilija, gospođice”, reče Banerman. Nastavio je
kad se kelnerica udaljila, „Doktor mi je rekao da ponekad saznate nešto
o poreklu predmeta i njegovom vlasniku, posle dodira s njima. Takve
stvari.”
Džoni se osmehnuo. „Pa”, rekao je, „upravo smo se rukovali. Znam
da imate irskog setera Rastija. Znam da je star, da gubi vid i da mislite
da je vreme da ga uspavate, ali ne znate kako da to objasnite vašoj
devojčici.”
Banermanova kašika je pala u čili, s muklim plop. Zevao je u
Džonija. „Bogo moj”, rekao je. „Saznali ste sve to o meni? Malopre?”
Džoni je klimnuo.
Banerman je zavrteo glavom i promrmljao: „Jedno je čuti tako
nešto, a nešto sasvim drugo... da li vas to umara?”
Džoni je iznenađeno pogledao šerifa. Niko mu dosad nije postavio
takvo pitanje. „Da. Da, umara me.”
„Saznali ste toliko toga o meni. Nek sam proklet.”
„Ali slušajte, šerife.”
„Džordže. Zovite me Džordž.”
„Važi, ja sam Džoni, samo Džoni. Džordže, ono što ne znam o tebi
ispunilo bi pet debelih knjiga. Ne znam gde si odrastao, gde si išao u
policijsku školu, ko su tvoji prijatelji ili gde živiš. Znam da imaš
devojčicu i da je njeno ime nešto kao Keti, ali ne baš. Ne znam šta si
radio prošle nedelje ili koje pivo ili televizijski program najviše voliš.”
„Moja ćerka zove se Ketrin”, tiho će šerif. „I ona ima devet godina.
Išla je u isti razred s Meri Kejt.”
„Pokušavam da ti kažem da... moje znanje ponekad je vrlo
ograničeno. Zbog mrtve zone.”
„Mrtve zone?”
„Neki signali jednostavno ne prolaze”, reče Džoni. „Nikad ne
dobijam nazive ulica i adrese. Brojevi su retki, ali se ponekad pojave.”
Kelnerica se vratila s Džonijevim čajem i čilijem. Probao je čili i
klimnuo. „Imao si pravo. Dobar je. Pogotovu u ovakvoj noći.”
„Samo navali”, reče šerif. „Čoveče, volim dobar čili. Moj čir diže
đavolsku galamu zbog njega. Jebi se, čiru, kažem mu ja.”
Neko vreme su ćutali. Džoni je kusao čili. Šerif ga je radoznalo
posmatrao. Pretpostavljao da je Smit mogao doznati da ima psa
Rastija. Baš kao što je mogao doznati da je Rasti mator i skoro slep.
Otišao je korak dalje. Ako je znao Ketrinino ime, možda je izveo tačku
„nešto kao Keti, ali ne baš to”, da bi uverljiv nastup začinio
odgovarajućom količinom kolebljivog realizma. Ali zašto bi to radio? I
ništa od toga ne bi moglo da objasni šok koji mu je prošao kroz glavu
kad ga je Smit dodirnuo po ruci. Možda je prevara, ali je vraški dobro
izvedena.
Vetar je potmulo vrištao oko restorana. Naletao je na zgradicu s
takvom snagom da se tresla iz temelja. Naleti snega tukli su po kuglani
preko puta.
„Slušaj je”, reče Banerman. „Pretpostavljam da će čitave noći
besneti. Pa nek mi neko kaže da zime postaju toplije.”
„Imaš li nešto”, pitao je Džoni, „nešto što je pripadalo tipu za kojim
tragaš?”
„Mislimo da imamo”, reče šerif. Odmah zatim je odmahnuo glavom.
„Ali je vrlo malo.”
„Reci mi šta imaš.”
Banerman mu je predočio situaciju. Osnovna škola i biblioteka su
na suprotnim stranama gradskog parka. Uobičajena praksa je da se
đaci šalju iz škole u biblioteku kad im zatreba knjiga za neki projekt ili
zadatak. Učitelj im da propusnicu, koju bibliotekar potpisuje, pre nego
što krenu nazad u školu. Blizu središta parka je mala udolina. Na njenoj
zapadnoj strani je paviljon za orkestar. Tu je i dvadesetak klupa na
kojima meštani sede na koncertima i fudbalskim utakmicama u jesen.
„Mislimo da je sedeo tamo i čekao da neko dete naiđe. Nije mogao
biti viđen iz parka. Staza prolazi severnom stranom udoline, blizu
klupa.”
Banerman je polako zavrteo glavom.
„Stvar izgleda još gore kad se uzme u obzir da je i Frečetova ubijena
u paviljonu. Susrešću se s lavinom kritika na sledećoj skupštini
građana u martu. Pod uslovom da do marta ostanem na položaju. Pa,
mogu da im pokažem dopis koji sam poslao gradskom menadžeru.
Zahtevao sam da rasporedi čuvare na raskrsnicama oko parka dok
traje nastava u školi. Nije da sam to uradio zbog ubice. Ni u najluđim
snovima nije mi palo na pamet da će se vratiti na isto mesto.”
„Gradski menadžer odbio je predlog za raspoređivanje čuvara na
raskrsnicama?”
„Pravdao se nedostatkom novca”, reče Banerman. „Sigurno će
pokušati da prebaci krivicu na gradske oce, a oni na mene. Za to vreme
travica će izrasti na grobu Meri Kejt Hendrasen i...” Ućutao se ili su mu
reči zapele u grlu. Džoni je saosećajno posmatrao šerifovu oborenu
glavu.
„Ni ta mera verovatno ne bi mnogo pomogla”, nastavio je
Banerman, nešto suvljim glasom. „Najveći broj čuvara na raskrsnicama
je ženskog roda. Zlikovac za kojim tragamo ne mari na njihov uzrast.”
„Ali ti misliš da je čekao na nekoj od tih klupa?”
Banerman je klimnuo. Našli su desetak svežih pikavaca pored klupa
i još četiri iza paviljona za orkestar, zajedno s praznom paklicom
marlbora - nažalost, druge ili treće najpopularnije marke cigareta u
zemlji. Na celofanskom omotaču nisu pronađeni nikakvi otisci.
„Uopšte ih nije bilo?”, reče Džoni. „Zar to nije čudno?”
„Zašto to kažeš?”
„Pa, pretpostavljam da je ubica nosio rukavice, čak i da nije mislio
na otiske prstiju - napolju je bilo hladno - ali šta je s otiscima tipa koji
mu je prodao cigarete...”
Banerman se nacerio. „Imaš mozak za ovaj posao”, rekao je. „Ali nisi
pušač.”
„Nisam”, reče Džoni. „Na koledžu sam popušio nekoliko cigareta, ali
sam načisto prestao posle udesa.”
„Muškarac je držao cigarete u džepu na grudima. Vadio je paklicu,
pripaljivao cigaretu i vraćao paklicu u džep. Zašto bi se trudio da očisti
celofanski omotač, ako ima rukavice i ne ostavlja otiske svaki put kad
zapali. Kapiraš? Još nešto si propustio, Džoni. Moram li da ti kažem
šta?”
Džoni je progovorio posle kraćeg razmišljanja. „Možda je paklica
uzeta iz boksa, a njih pakuju mašine.”
„Tako je”, reče Banerman. „Dobar si u ovome.”
„Šta je s poreskom markicom na paklici?”
„Iz Mejna je”, reče Banerman.
„Znači, ako su ubica i pušač jedna ličnost...”, zamišljeno će Džoni.
Šerif je slegnuo ramenima. „Naravno, postoji teoretska mogućnost
da nisu. Pokušao sam da zamislim nekog ko bi sedeo na klupi u
gradskom parku tog hladnog, oblačnog, zimskog jutra dovoljno dugo da
popuši dvanaest ili četrnaest cigareta. Niko mi nije pao na pamet.”
Džoni je gucnuo čaj. „Da li ste saznali nešto od druge dece koja su
prošla parkom?”
„Ništa. Razgovarao sam sa svom decom koja su tog jutra dobila
propusnicu za biblioteku.”
„Zar ne misliš da je to mnogo neobičnije od odsustva otisaka na
celofanu?”
„Ta pomisao uliva mi strah u kosti. Zamisli, tip sedi tamo i čeka
jedno dete - jednu devojčicu - koja će naići sama. Zbriše iza paviljona,
kad god čuje kako deca nailaze...”
„Ima li tragova”, pitao je Džoni.
„Ne ovog jutra. Ovog jutra nije padao sneg. Tamo nema ničeg izuzev
smrznutog tla. Znači da imamo ludog zlikovca, kome bi trebalo
otfikariti jajca i poslužiti mu ih za večeru, dakle on se krije iza
paviljona. Piter Harington i Melisa Logins nailaze negde oko 8.50. Škola
je počela pre dvadeset minuta. Beži s klupe, na koju se vraća, kad oni
prođu. U 9.15 ponovo se sklanja iza paviljona. Ovog puta stazom
prolaze dve devojčice, Suzan Flaerti i Ketrin Banerman.”
Džoni je tresnuo šoljom čaja na sto. Šerif je skinuo naočari. Brisao
ih je oštrim pokretima.
„Tvoja ćerka jutros je prošla tuda! Isuse!”
Banerman je vratio naočari na nos. Lice mu se smračilo i zateglo od
besa. Džoni je primetio da je njegov sagovornik uplašen. Nije se plašio
da će ga glasači oterati s položaja ili da će Juniori lider objaviti još jedan
uvodni članak o nesposobnim pandurima u zapadnom Mejnu. Plašio se
zato što je njegova ćerka tog jutra mogla sama krenuti u biblioteku...
„Da, to je bila moja ćerka”, tiho će šerif. „Mislim da je prošla na
trinaest metara od te... te životinje. Znaš li kako se osećam zbog toga?”
„Mogu da pretpostavim”, reče Džoni.
„Ne, mislim da ne možeš. Osećam se kao da sam zamalo zakoračio u
otvoreno okno lifta, kao da se za večerom nisam poslužio pečurkama
od kojih se neko otrovao i umro. Zbog toga se osećam prljavo. Gadim se
samog sebe. Mislim da sam se zbog toga konačno odlučio da te
nazovem. U ovom trenutku učinio bih sve da se dočepam tog tipa.
Bukvalno sve.”
Ogromni narandžasti plug izronio je iz snega s one strane
prozorskog stakla. Ličio je na čudovište iz filma strave i užasa. Parkirao
se. Dva čoveka su izašla iz vozila. Prešli su ulicu, ušli u restoran i seli za
šank. Džoni je dovršavao čaj. Prestao je da se zanima za čili.
„Taj tip se vraća na klupu”, nastavio je Banerman, „ali ne zadugo.
Oko 9.25 čuo je kako se Harington i Loginsova vraćaju iz biblioteke.
Zbog toga ponovo traži zaklon iza paviljona. To se moralo desiti oko
9.25, zato što je bibliotekarka potpisala propusnicu u 9.18. U 9.45 tri
petaka prolaze pored paviljona na putu do biblioteke. Jedan je pomislio
da je video nekog tipa’ kako stoji s druge strane paviljona. To je sve
čime raspolažemo. ’Neki tip’. Šta misliš, da li bi trebalo da poručimo
kolegama - tragajte za nekim tipom?”
Banerman se nasmejao. Taj zvuk nalikovao je lavežu.
„U 9.55 moja ćerka je s prijateljicom Suzan prošla stazom na
povratku u školu. Meri Kejt Hendrasen naišla je oko 10.05... sama.
Ketrin i Suzan sreli su je ispred škole. Ona je silazila, a one su se pele
školskim stepenicama. Pozdravile su se.”
„Blagi bože”, promrmljao je Džoni. Prošao je rukama kroz kosu.
„Tri petaka su se se u 10.30 vraćala u školu. Jedan od njih je ugledao
nešto na podijumu za orkestar. To je bila Meri Kejt, sa smaknutim
hulahopkama i gaćicama, s krvavim nogama i licem... ah, to lice...”
„Smiri se”, reče Džoni. Uhvatio je šerifa za ruku.
„Ne, ne mogu da se smirim”, šerif je govorio žalobnim tonom. „Za
osamnaest godina policijske službe, nikad nisam video tako nešto.
Silovao je devojčicu. To bi bilo dovoljno... dovoljno, znaš, da je ubije...
forenzičar je rekao da je način na koji je to učinio... da je nešto pocepao
u njoj... i da bi je to verovatno ubilo... ali morao je da je udavi.
Devetogodišnjakinja je zadavljena i ostavljena... ostavljena na
podijumu smaknutih gaćica.”
Banerman se rasplakao. Suze su mu ispunile oči iza naočara. Tekle
su niz lice kao dva potočića. Dva tipa iz bridžtonske službe za
održavanje puteva razgovarala su za šankom o finalnoj utakmici
američkog fudbala. Šerif je ponovo skinuo naočari i obrisao lice
maramicom. Ramena su mu se tresla i poskakivala. Džoni je čekao.
Ćutke je prebirao po činiji čilija.
Banerman je posle nekog vremena odložio maramicu. Oči su mu
bile crvene. Džoni je pomislio da izgleda vrlo ranjivo bez naočara.
„Žao mi je, čoveče”, rekao je. „Danas sam imao veoma dug dan.”
„U redu je”, reče Džoni.
„Znao sam da ću se rasplakati, ali sam mislio da ću se suzdržati dok
ne stignem kući.”
„Pa, pretpostavljam da nisi mogao toliko da čekaš.”
„Zaista si saosećajan slušalac.” Banerman je vratio naočari na nos.
„Ne, ti si više od toga. Imaš nešto. Nek sam proklet ako znam šta je to,
ali imaš nešto.”
„S čime još raspolažeš?”
„Nemam više ništa. Trpim najžešće kritike, iako se ni državna
policija nije proslavila na ovom slučaju, baš kao ni specijalni istražitelj
javnog tužioca, ili ekipa iz FBI-a. Oblasni forenzičar uspeo je da
identifikuje tip sperme, ali nam to u ovoj fazi istrage ne može biti od
koristi. Najviše me zbunjuje odsustvo kose ili kože ispod noktiju
žrtava. Sigurno su se sve branile, ali nemamo ni najmanji komadić
počiniteljeve kože. Đavo je sigurno na njegovoj strani. Za sve ove
godine nije mu ispalo dugme, lista za kupovinu, niti je ostavio ijedan
trag. Uz pomoć javnog tužioca dobili smo mišljenje psihijatra iz Ogaste.
Kaže da se ti tipovi pre ili kasnije sami odaju. To je velika uteha. Šta ako
to... bude posle još dvanaest leševa?”
„Paklica cigareta je u Kasl Roku?”
„Jeste.”
Džoni je ustao. „Pa, hajde da se provozamo.”
„Mojim automobilom?”
Džoni se malčice osmehnuo kad je vetar još jače zavrištao oko
restorana. „U noći poput ove isplati se biti s policajcem”, rekao je.
10
11
Prošla su dva sata. Bio je jedan čas posle ponoći. Džoni je pozvao oca.
Rekao mu je da će pronaći prenoćište u Kasl Roku. Oluja je besnela
najvećom žestinom. Vožnja se u tim uslovima graničila s nemogućim
poduhvatom.
„Šta se tamo dešava?”, pitao je Herb. „Možeš li da mi kažeš?”
„Bolje da ti o tome ne pričam preko telefona, tata.”
„Važi, Džoni. Ne iscrpljuj se.”
„Neću.”
Ali bio je iscrpljen. Bio je umorniji nego na početku fizikalne
terapije, s Ajlin Magauan. Divna žena, ponekad bi pomislio. Divna
prijateljski nastrojena žena. Takva je bila dok joj nije rekao da joj kuća
gori. Nakon toga je bila daleka i napeta u ophođenju s njim. Zahvalila
mu je, naravno, ali - da li ga je makar jednom dotakla? Da li ga je
dodirnula? Mislio je da nije. I Banerman će isto tako postupiti, kad se
ovo završi. Šteta. I on je divan čovek, baš kao Ajlin. Ljudi se unervoze u
blizini osoba koje mogu da saznaju toliko toga dodirom.
„Ovo ništa ne dokazuje”, rekao je šerif. U glasu mu se opažao
detinjasti, buntovni prkos. Bio je veoma umoran.
Posmatrali su grubu tabelu koju je Džoni načinio na poleđini
policijskog formulara za saobraćajne prekršaje. Na šerifovom stolu bilo
je sedam-osam kutija sa starim karticama s podacima o radnom
vremenu. Na vrhu korpe za spise bile su kartice Frenka Doda, zaključno
s 1971. godinom, kad je počeo da radi u šerifovoj kancelariji. Na tabeli
je pisalo:
12
13
14
15
NOVI HURKOS
27.12.1975.
Draga Saro,
I tata i ja uživali smo u tvom pismu, koje je stiglo ovog popodneva.
Stvarno mi je dobro, pa možeš prestati da se brineš, važi?
Zahvaljujem ti na brizi. Štampa je znatno preuveličala moje
„promrzline”. Zahvatile su manje površine na vrhovima tri prsta leve
ruke. Gubitak svesti bio je samo nesvestica „izazvana emocionalnim
preopterećenjem”, kaže Vajzak. Da, odmah se dovezao ovamo i
zahtevao da me odveze u bolnicu u Portlandu. Samo je posmatranje
tog čoveka u akciji vredelo svih muka. Naterao ih je da mu predaju
sobu za konsultacije, EEG mašinu i pripadajućeg tehničara. Kaže da
nije pronašao nova moždana oštećenja niti znakove proširenja
postojećih. Želi da uradi niz testova, od kojih neki zvuče krajnje
inkvizitorski: „Odreci se jeresi, ili ćemo ti prirediti još jedno skeniranje
mozga!” (Ha-ha, i da li još šmrčeš onaj pogubni kokain, dušo?”) Bilo
kako bilo, odbio sam ljubaznu ponudu da budem bockan i pumpan
do besvesti. Tata se grdno naljutio zbog toga. Neprestano povlači
paralelu između te odluke i majčinog odbijanja da uzima lekove
protiv visokog pritiska. Ne može da shvati da bi Vajzakove šanse da
išta postigne, ako bi nešto pronašao na tim pretragama, bile u
najboljem slučaju devet prema jedan.
Da, video sam članak u Njuzviku. Fotografija je s konferencije za
štampu u bolnici, ali je nejasna. Ne izgledam kao neko kog bi volela
da sretneš u mračnom sokačetu, zar ne? Ha-ha! Svetog mu sveca
(kao što tvoja drugarica En Straford voli da kaže), voleo bih da nisu
objavili tu priču. Paketi, dopisnice i pisma ponovo pristižu. Ne
otvaram ih, izuzev ako ne prepoznam povratnu adresu. Samo
napišem „Vratiti pošiljaocu”. Previše su tegobni. Sadrže previše nade,
mržnje i neverice. I uvek me podsete na majčine muke.
Pa, ne bih hteo da zvučim naročito mračno. Nije sve tako crno. Ali
ne želim da budem vidovnjak po profesiji. Ne želim da idem na
turneje ili da se pojavljujem na televiziji (neki tip iz NBC-ja ko zna
kako se dokopao našeg telefonskog broja, hteo je da zna da li
razmišljam „da se pojavim u Karsonovoj emisiji”. Sjajna ideja, zar
ne? Don Rikls vređače neke ljude, neka starleta pokazivače sifone, a
ja ću izneti nekoliko predviđanja. I sve to zahvaljujući našem
velikodušnom sponzoru.) Ne želim da radim takva S*R*A*N*J*A.
Iskreno se radujem povratku u Klivs Mils i utapanju u predvidljivu
svakodnevicu srednjoškolskog učitelja engleskog. Psihička
pražnjenja sačuvaću za fudbalske treninge.
Toliko od mene za ovaj put. Nadam se da ćete Volt, Deni i ti
proslaviti Božić i da jedva čekate (posle onog što si mi rekla siguran
sam da je Volt u tom raspoloženju) Veliku izbornu godinu na
Dvestogodišnjicu.22 Drago mi je da čujem da je tvoj suprug određen
za kandidata za Senat, ali biće mu potrebno mnogo sreće, Saro - '76.
ne izgleda kao sjajna godina za ljubitelje slonova, zaslugom onog
tipa iz San Klementea.
Ljubav i najlepše želje od
Džonija,
29.12.1975.
Dragi Džoni,
Mislim da je ovo najteže, najgorče pismo koje sam morao da napišem
za šesnaest godina rada u školskoj upravi - ne samo zato što si mi
dobar prijatelj već zato što si prokleto dobar učitelj. Nema načina da
zašećerim tu gorčinu, stoga neću ni pokušavati.
Sinoć je održan vanredni sastanak školskog odbora (na zahtev
dva člana koja neću imenovati, ali su oni bili u odboru, kad si ovde
predavao i mislim da možeš da pogodiš njihova imena). Odbor je
glasao 5-2 u korist poništenja tvog ugovora. Razlog za to je sledeći:
previše si kontroverzan da bi bio valjan učitelj. Zamalo što nisam
podneo ostavku. Bio sam do te mere zgađen tom odlukom da sam
hteo da dam ostavku. Mislim da bih je podneo da nema Morin i dece.
Ova bruka ne može se porediti s izbacivanjem Beži, zeko, beži! ili
Lovca u raži iz učionica. Ovo je gore od toga. Ovo smrdi do neba.
To sam im i rekao, ali kao da sam govorio esperanto ili šatrovački.
Znaju samo da je tvoja fotografija u Njuzviku i u Njujork tajmsu i da
je priča iz Kasl Roka bila na nacionalnim televizijskim vestima.
Previše kontroverzan! Petorica staraca sa steznicima, ljudi koji se
više zanimaju za dužinu kose nego za udžbenike i koji su
zainteresovaniji da saznaju ko od učitelja puši travu, nego da
nabave dvadesetovekovnu opremu za naučno krilo.
Napisao sam oštro protestno pismo odboru. Verujem da ću posle
malo zavrtanja ruke imati Irvinga Fajngolda na mojoj strani. Ne bih
bio iskren prema tebi ako bih ti rekao da ima i najmanje nade da
nateram petoricu staraca da promene mišljenje.
Najiskrenije ti savetujem da angažuješ sposobnog advokata.
Potpisao si ugovor sa školom u najboljoj nameri. Verujem da će ćeš
moći da im izmuzeš platu do poslednjeg centa, bez obzira na to što
nisi nogom stupio u učionicu. Pozovi me kad se uželiš razgovora.
Žao mi je iz sveg srca.
Tvoj prijatelj,
Dejv Pelsen
16
NASMEJANI TIGAR
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
„Mene koji sam i... indirektno od... odg... odgovoran za njegovu pogibiju,
slabašno je stisnuo za ruku. Osmehom mi je poručio da mi opr...
oprašta. To je bio težak trenutak, nakon kog me je obuzelo osećanje da
sam načinio više zla na ovom svetu no što ću ikad mo... moći da
okajem.”
Čak je naglo zatvorio knjigu. „Eto. Ko poslednji u bazen, magarac.”
„Sačekaj malo, momče.”
„Auuuuh...” Mladić se ponovo sručio u ležaljku, lica zgrčenog u ono
što je Džoni prepoznavao kao izraz „a sad pitanja”. Raspoloženo i
junački podnosio je sve nevolje, ali se ispod tog izraza ponekad nazirao
drugačiji Čak: zlovoljan, zabrinut i uplašen. Bio je veoma uplašen, zato
što se nalazio u svetu čitača. Nepismeni Amerikanci bili su dinosauri
koji trupkaju u evolucionom ćorsokaku. Bio je dovoljno pametan da to
shvati. Veoma se plašio onog što bi mu se moglo dogoditi, ako na jesen
ne krene u školu. „Samo nekoliko pitanja, Čak.”
„Čemu to, kad dobro znaš da neću moći da odgovorim na njih?”
„Hoćeš. Ovog puta ćeš odgovoriti na sva pitanja.”
„Valjda znaš da ne mogu da razumem ono što pročitam.” Momak je
zvučao kao neko kome su sve lađe potonule. „Ne znam ni zašto
ustrajavaš u svojim naporima, ako to ne radiš da bi imao šta da jedeš.”
„Bićeš u stanju da odgovoriš na moja pitanja, pošto se neće ticati
knjige.”
Čak je podigao glavu. „Neće se ticati knjige? Zašto ćeš ih postavljati?
Mislio sam...”
„Meni za ljubav, molim te?”
Džonijevo srce žestoko je lupalo. Shvatio je da se boji. To ga nije
iznenadilo. Dugo je planirao ovaj potez. Čekao je odgovarajući sticaj
okolnosti. Ovaj trenutak možda je najbliži idealnom. Gospođa Četsvort
nije se zabrinuto muvala okolo, nervirajući sina. Njegovi prijatelji nisu
se brčkali u bazenu, podsećajući ga na činjenicu da čita naglas, na nivou
najslabijeg četvrtaka. Najvažnije od svega bilo je što njegov otac, čovek
kom je Čak želeo da ugodi više nego bilo kom na svetu, nije bio tu, već u
Bostonu na sastanku Komisije za zaštitu čovekove sredine Nove
Engleske, posvećenom zagađenju vode.
Citat iz knjige Edvarda Stanija Pogled na poremećaje učenja:
Prošlo je osam godina otkad je Džoni prvi put pročitao ovu priču, u
uvodu Stanijevog teksta, ali je nikad nije zaboravio. Uvek je mislio da je
ključna reč u Rupertovom sećanju na taj događaj bila impotentan. Ako u
jednom trenutku pomislite da je seksualni odnos najvažnija stvar na
svetu, rizik da vam se patka obesi stostruko se povećava. A ako mislite
da je čitanje najvažnija stvar na svetu...
„Kako glasi tvoje srednje ime, Čak?”, opušteno ga je zapitao.
„Marfi”, reče Čak sa slabašnim osmehom. „Zar ne zvuči jadno? To je
majčino devojačko prezime. Moraću da nanesem ozbiljnu štetu tvom
mršavom telu ako to kažeš Džeku ili Alu.”
„Ne boj se”, reče Džoni. „Kad ti je rođendan?”
„Osmog septembra.”
Džoni je ubrzao ritam pitanja, da ne bi pružio Čaku priliku da
razmišlja. Pitanja i nisu zahtevala razmišljanje.
„Kako se zove tvoja devojka?”
„Bet. Poznaješ Bet, Džoni...”
„Kako je njeno srednje ime?”
Čak se nacerio: „Alma. Prilično grozno, zar ne?”
„Kako se zove tvoj deda s očeve strane?”
„Ričard.”
„Šta misliš ko će iduće godine dobiti prvenstvo u bejzbolu?”
„Jenkiji. Kao od šale.”
„Koga bi hteo za predsednika?”
„Voleo bih da to bude Džeri Braun.”
„Planiraš li da menjaš korvetu?”
„Ne ove godine. Možda iduće.”
„Da li je to ideja tvoje majke?”
„Nego šta je. Kaže da je prebrza za njen duševni mir.”
„Kako je Crveni Soko prošao pored stražara i ubio Denija
Džunipera?”
„Šerburn nije vodio dovoljno računa o vratancima koja vode na
tavan zatvora”, hitro će Čak, bez razmišljanja. Svest o trijumfu ispunila
je Džonija, kao dupli burbon popijen naiskap. Upalilo je. Naveo je Čaka
da govori o ružama. Odgovorio je blagotvornim, zdravim usklikom
požar!
Momak ga je posmatrao s posvemašnjim zaprepašćenjem.
„Crveni Soko je ušao na tavan preko krovnog prozora. Otvorio je
vratanca. Upucao je Denija Džunipera i Toma Kenjona.”
„Tako je, Čak.”
„Setio sam se”, promrmljao je. Zatim je podigao glavu prema
učitelju, razrogačenih očiju. Osmeh mu se začinjao u uglovima usana.
„Trikom si me naveo da se setim!”
„Samo sam te uhvatio za ruku i poveo oko onog što ti stalno stoji na
putu”, reče Džoni. „Šta god da je u pitanju, još je tamo, Čak. Ne zavaravaj
se u tom pogledu. U koju devojku se Šerburn zaljubio?”
„To je bila...” Pogled mu se malčice smračio. Oklevajući je
odmahnuo glavom. „Ne sećam se.” Snažno se udario po butini. Ne
mogu ničeg da se setim! Tako sam jebeno glup!”
„Sećaš li se priče o upoznavanju majke i oca?”
Čak je podigao pogled. Osmehnuo se. Na butini mu je ostala crvena
mrlja, na mestu na kom se udario. „Naravno da se sećam. Radila je u
Avisu, u Čarlstonu, Južna Karolina. Iznajmila je mom ocu automobil sa
ispumpanom gumom.” Nasmejao se. „Još tvrdi da se udala zbog njega
zato što se drugi po redu više trudi.”23
„I za koju curu se Šerburn zanimao?”
„Za Dženi Lenghorn. To ga je uvalilo u silne nevolje. Ona je od
Grišamovih. Crvenokosa je, kao Bet. Ona...” Ućutao se. Zurio je u
Džonija kao da je izvadio zeca iz džepa na košulji. „Ponovo si to učinio!”
„Nisam. To je tvoje delo. To je jednostavni trik za skretanje pažnje.
Zašto si rekao da je Dženi Langorn uvalila Šerburna u silne nevolje?”
„Pa, zato što su Grišamovi uticajni ljudi u gradu...”
„Kom gradu?”
Čak je otvorio usta, ali ništa nije rekao. Naglo je skrenuo pogled s
Džonijevog lica. Zagledao se u bazen. Osmehnuo se i pogledao na
učitelja. „Emiti. Isto kao u filmu Ajkula.”
„Dobro je! Kako si se setio tog imena?”
Momak se nacerio. „Ovo nema nikakvog smisla, ali sam pomislio na
pokušaj da se ubacim u plivački tim. I eto ga. Kakav trik. Kako sjajan
trik.”
„Dobro. Mislim da je bilo dovoljno za danas.” Bio je umoran, znojav i
veoma, veoma zadovoljan. „Moram da ti kažem da si značajno
napredovao, za slučaj da to nisi primetio. Hajde da plivamo. Ko
poslednji, magarac!”
„Džoni?”
„Šta je bilo?”
„Da li će ovaj metod uvek funkcionisati?”
„Hoće, ako ti pređe u naviku”, reče Džoni. „I kad god zaobiđeš
prepreku, umesto da pokušaš da se probiješ kroz nju, biće nešto manja.
Verujem da ćeš uskoro ostvariti napredak i u čitanju. Znam još
nekoliko korisnih trikova.” Ućutao se. Ono što mu je rekao bila je više
hipnotička sugestija nego istina.
„Hvala vam”, reče Čak. Nestala je maska dobrog raspoloženja iza
koje se skrivala duboka patnja. Zamenio ju je izraz zahvalnosti. „Ako mi
pomogneš da savladam ovo, ja ću... p-pretpostavljam da ću pasti na
kolena, da bih ti poljubio stopala, ako to budeš hteo. Ponekad se toliko
plašim. Osećam da ne ispunjavam očeva očekivanja...”
„Čak, zar ti nije jasno da je to deo problema?”
„Da lije?”
„Jeste. Ti... preterano zamahuješ. Previše snažno bacaš. Preteruješ u
svemu. Znaš, možda se ne radi isključivo o psihološkoj prepreci. Neki
ljudi veruju da neki problemi u čitanju, Džeksonov sindrom, fobija od
čitanja, da svi oni možda predstavljaju neku vrstu... mentalnog belega.
Pregoreli spoj, neispravni relej, mr...” Naglo se ućutao.
„Šta?”, pitao je Čak.
„Mrtvu zonu”, tiho će Džoni. „Šta god da je u pitanju. Imena nisu
važna. Rezultati jesu. Trik sa skretanjem pažnje uistinu nije nikakav
trik. Na taj način obučavaš susedni deo mozga da preuzme posao
delića s greškom. Za tebe to znači da ćeš uskočiti u sled misli s oralnom
osnovom, kad naiđeš na neočekivani problem. Menjaš mesto u mozgu s
kojeg dolazi misao. To je kao kad učiš da udaraš obema rukama.”
„Ali mogu li ja to? Misliš li da mogu?”
„Mislim da možeš”, reče Džoni.
„Važi. U tom slučaju, tako ću raditi.” Čak je skočio u bazen i brzo
izronio. Otresao je vodu s duge kose, u finom oblaku kapljica. „Upadaj!
Voda je divna!”
„Hoću”, reče Džoni. Neko vreme zadovoljio se stajanjem pored
bazena i posmatranjem Čaka koji je snažno plivao ka dubljem delu.
Uživao je u uspehu. Nije se osećao ovako dobro kad je saznao da zavese
u kuhinji Ajlin Magauan gore, niti kad je otkrio ime Frenka Doda. Ako
mu je bog nešto darovao, to je bio talenat za podučavanje, a ne za
saznavanje stvari koje ga se nisu ticale. Za ovakve stvari je stvoren. Bio
je svestan toga, dok je predavao u Klivs Milsu, 1970. godine. Još važnije
je bilo što su i deca bila svesna toga. Odgovorila su na to, baš kao
malopre Čak.
„Dokle ćeš da stojiš tu kao budala?”, pitao je Čak.
Džoni je skočio u bazen.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Voren Ričardson je, kao i uvek u četvrt do pet, izašao iz male poslovne
zgrade. Stigao je do parkinga i smestio svojih sto kila za volan ševi
kaprisa. Startovao je motor. Sledio je ustaljenu rutinu. Lice koje se
najedanput pojavilo u retrovizoru odudaralo je od rutine. Kratkom
bradom obraslo lice maslinaste puti, uokvireno dugom kosom, krasile
su oči ništa manje zelene od onih Sare Hejzlet ili Čaka Četsvorta. Voren
Ričardson se od detinjstva nije toliko uplašio. Srce mu je snažno
preskočilo u grudima.
„Zdravo”, reče Soni Eliman. Nagnuo se preko sedišta.
„Ko...” Užasnuti Ričardson nije uspeo da kaže išta viša od toga. Srce
mu je tuklo tako jako da su mu tamne tačke zaigrale pred očima. Plašio
se srčanog udara.
„Polako”, rekao je čovek koji se krio na zadnjem sedištu. „Polako,
čoveče. Opusti se.”
I Voren Ričardson je osetio nešto apsurdno. Zahvalnost. Čovek koji
ga je prestrašio neće ga više plašiti. Sigurno je dobar, sigurno je...
„Ko ste vi?”, uspeo je da procedi.
„Prijatelj”, reče Soni.
Ričardson je hteo da se okrene. Prsti tvrdi kao klešta zabili su mu se
u zdepasti vrat. Bol je bio nepodnošljiv. Isprekidano je udahnuo.
„Ne moraš da se okrećeš, čoveče. Dovoljno dobro me vidiš u
retrovizoru. Kapiraš?”
„Da”, prostenjao je Ričardson. „Da, da, da, samo me pusti!”
Stisak na vratu je popustio, a on ponovo osetio nerazumnu
zahvalnost. Više nije sumnjao da je čovek na zadnjem sedištu opasan,
ili da je namerno u njegovim kolima, iako nije mogao da shvati zašto bi
iko...
Palo mu je na pamet zašto bi neko, iako se tako nešto ne bi moglo
očekivati od običnog kandidata za politički položaj, ali Greg Stilson nije
bio običan, on je bio luđak i...
Voren Ričardson je tiho zaplakao.
„Moram da popričam s tobom, čoveče”, reče Soni. Glas mu je bio
ljubazan i tužnjikav, ali su mu oči u retrovizoru blistale zelenom
svetlošću. „Moram da popričam s tobom kao oštri, ali dobronamerni
kritičar.”
„To je Stilson, zar ne? To je...”
Klešta su se vratila. Nepoznati je ponovo zario prste u njegov vrat.
Ričardson je ispustio piskavi vrisak.
„Bez imena”, rekao je strašni čovek na zadnjem sedištu, istim
ljubaznim ali tužnjikavim glasom. „Izvlačite zaključke, gospodine
Ričardsone, ali zadržite imena za sebe. Palac mi je iznad vaše arterije, a
prsti iznad vene. Mogu da vas preobrazim u repu, ako to poželim.”
„Šta hoćete?”, pitao je Ričardson. Nije baš jecao, ali je proizvodio
veoma slične zvuke. Nikad u životu nije mu se toliko jecalo. Nije
verovao da se ovo događa na parkiralištu iza njegove kancelarije za
prodaju nekretnina u Kapitol Sitiju, Nju Hempšir, ovog divnog letnjeg
dana. Video je sat na crvenom zvoniku od cigle gradske kuće. Na njemu
je bilo deset do pet. Norma je kući stavila krmenadle u rernu da se
peku. Šon gleda Ulicu Sezam na televiziji. Čovek iza njega preti da će
mu preseći dotok krvi u mozak i preobraziti u idiota. Ne, ovo nije
stvarno već nešto nalik noćnoj mori, zbog koje se jeca u snu.
„Ništa ja neću”, reče Soni Eliman. „Stvar je u onom što vi hoćete.”
„Ne razumem o čemu govorite.” Strahovito se plašio da je razumeo.
„Članak u njuhempširskom Džurnalu o nesvakidašnjim poslovima s
nekretninama”, reče Soni. „Sigurno ste mnogo toga rekli, gospodine
Ričardsone, zar ne? Pogotovo o... izvesnim ljudima.”
Ja...”
„Ta priča o Kapitol Molu, na primer. Brbljate okolo o mitu i
korupciji i o tome kako ruka ruku mije. To je veliko sranje.” Prsti na
Ričardsonovom vratu su se zategli. Ovog puta je zajecao. Ali on nije
imenovan u priči. Bio je samo „dobro obavešteni izvor”. Kako su
saznali? Kako je Greg Stilson saznao?
Čovek iza njega brzo mu je govorio u uvo. Golicao ga je vrućim
dahom.
„Znate li da izvesnim ljudima možete natovariti nevolju na vrat
pričajući tako velika sranja, gospodine Ričardsone? Recimo, ljudima
koji se kandiduju na izvesne položaje. Kandidovanje za političke
položaje ne nalikuje igranju bridža, shvatate li? Ranjivi ste. Ljudi mogu
da vas potežu blatom, a ono prianja, pogotovo u današnje vreme. Još
nema nevolja. Drago mi je što mogu da vam to kažem, zato što biste
vadili zube iz nosa, umesto da fino razgovarate sa mnom, da ih ima.”
Ričardson je rekao uprkos pomahnitalom srcu, uprkos strahu: „Ta...
osoba... mladiću, ludi ste ako mislite da možete da je zaštitite.
Nastupila je nepromišljeno i nemarno, kao putujući prodavač leka za
sve bolesti u južnjačkom gradu. Pre ili kasnije...”
Palac mu se duboko zario u uvo. Rovario je izazivajući ogroman,
neverovatan bol. Ričardson je tresnuo glavom o prozor i kriknuo.
Naslepo je posegnuo za sirenom.
„Ubiću te, ako zatrubiš.”
Spustio je ruku. Palac je popustio.
„Trebalo bi da čistiš uši, čoveče. Palac mi je opasno prljav. Grozno.”
Voren Ričardson je zaplakao. Nije mogao da se zaustavi. Suze su mu
tekle niz debele obraze. „Molim te, nemoj da me povređuješ. Molim te.
Molim.”
„Onako je kako sam ti rekao. Suština je u onom što ti hoćeš. Nije
tvoj posao da brineš o onom što bi drugi mogli reći o... izvesnim
ljudima. Tvoj posao je da paziš na ono što izlazi iz tvojih usta. Tvoj
posao je da razmisliš pre sledećeg razgovora s onim tipom iz Džurnala.
Seti se kako je lako doznati identitet dobro obaveštenog izvora”. I
pomisli kakva bi grehota bila kad bi čuo da ti je kuća izgorela. Ne bi bilo
loše da se zapitaš koliko bi te koštala plastična operacija, ako bi neko
polio lice tvoje supruge akumulatorskom kiselinom.”
Čovek iza Ričardsona je dahtao, poput zveri u džungli.
„Ili bi mogao da pomisliš, znaš, koliko bi bilo lako da neko uzme
tvog sina na povratku kući iz obdaništa.”
„Ne govori takve stvari!”, promuklo će Ričardson. „Ne govori takve
stvari, ljigavi kopilane!”
„Samo želim da kažem da možeš da misliš šta god hoćeš”, reče Soni.
„Izbori su najdraža američka razbibriga. Pogotovo ove godine, na
Dvestogodišnjicu. Svi bi trebalo da se dobro zabavljaju. To se neće
dogoditi ako glupi govnari poput tebe počnu da prosipaju laži. Prokleti
ljubomorni govnari poput tebe.”
Ruka se povukla. Zadnja vrata su se otvorila. Hvala bogu, hvala
bogu.
„Samo razmisli”, ponovio je Soni Eliman. „Da li smo se razumeli?”
„Jesmo”, prošaptao je Ričardson. „Ali grdno se varaš ako misliš da
će Gr... da će izvesna osoba biti izabrana zahvaljujući ovakvim
postupcima.”
„Ne”, reče Soni. „Ti se grdno varaš. Zato što se svi dobro zabavljaju.
Pobrini se da ne izostaneš.”
Ričardson nije odgovorio. Ukočeno je sedeo za volanom. Vrat ga je
boleo. Posmatrao je časovnik na tornju gradske kuće, kao da je on
jedina razumna stvar u njegovom životu. Bilo je pet do pet. Krmenadle
su gotove.
Čovek sa zadnjeg sedišta poručio mu je još nešto, pre nego što se
udaljio brzim korakom. Duga kosa njihala mu se preko okovratnika
košulje. Koračao je bez osvrtanja. Zašao je za ugao zgrade i nestao s
vidika.
Poslednje što je poručio Vorenu Ričardsonu beše: „Peri uši.”
Ričardson je drhtao od glave do pete. Prošlo je dosta vremena pre
nego što je krenuo s parkirališta. Prvo ga je preplavio bes, strašan bes.
Poželeo je da se odveze u policiju (u zgradi ispod časovnika) i da
prijavi ono što se dogodilo - pretnje upućene njegovoj supruzi i sinu i
fizičko nasilje - i čoveka u pozadini tih zlodela.
Ne bi bilo loše da se zapitaš koliko bi te koštala plastična operacija...
ili koliko bi bilo lako da neko uzme tvog sina...
Ali zašto? Zašto rizikovati? Ono što je rekao gorili bila je čista,
nelakirana istina. Svi koji se bave nekretninama u južnom Nju
Hempširu znaju da je Stilson igrao prljavu igru, da je ganjao
kratkoročnu zaradu na način koji će ga pre ili kasnije odvesti u zatvor,
ne pre ili kasnije već pre ili čak veoma skoro. Pokrenuo je idiotsku
kampanju. Sad je pribegao nasilju! Niko u Americi ne može dugo da
prođe nekažnjeno, s takvim pristupom - pogotovo ne u Novoj
Engleskoj.
Nek ga neko drugi razotkrije.
Neko ko ima manje da izgubi.
Voren Ričardson upalio je motor i otišao kući na krmenadle. Držao
je jezik za zubima. Neko drugi će ga zaustaviti.
DEVETNAESTO POGLAVLJE
3
Park je u pola tri bio dupke pun. Ljudi su stajali rame uz rame. Gradska
policija, pojačana izvesnim brojem kolega iz državne, zatvorila je ulice
ka gradskom parku. Sličnost s rok koncertom bila je primetnija nego
ikad. Iz zvučnika je treštala vesela i brza blugras muzika. Debeli beli
oblaci lutali su po devičanski plavom nebu.
Ljudi su naglo poustajali i istegli vratove. Efekat se širio gomilom
poput talasa. I Džoni je ustao. Pitao se da li je Stilson poranio. Čuo je
tutnjavu motora. Odjekivala je, ispunjavajući letnje popodne. Vozila su
se približavala. Zažmirio je od sunčevih zraka koji su se odbijali o
hrom. Nekoliko trenutaka kasnije deset motocikala stiglo je do
parkiranih autobusa za polaznike kursa za sticanje državljanstva. Nije
bilo automobila. Džoni je pretpostavio da se radi o prethodnici.
Bio je sve nespokojniji. Motociklisti su delovali uredno. Većina je
nosila čiste, izbledele farmerke i bele košulje. Mašine, većinom harliji i
BSA, bile su prerađene do neprepoznatljivosti. Krasile su ih
nakinđurene ručke, hromirani ukrasi i neobični privesci.
Njihovi vlasnici isključili su motore, sjahali i krenuli ka bini u stroju.
Samo se jedan osvrnuo. Užurbano je prešao pogledom preko
okupljenog mnoštva. Džoni je izdaleka video da su čovekove ženice
sjajnozelene. Izgleda da je procenjivao odziv. Pogledao je u četiri-pet
gradskih policajaca naslonjenih na žičani zaklon na igralištu
omladinske lige. Mahnuo im je. Jedan policajac se nagnuo napred i
pljunuo.
To je bio ceremonijalni potez. Džoni je postao još nespokojniji.
Čovek sa zelenim očima krenuo je ka bini.
Džonija je, pored nespokoja, koji je bio emocionalni temelj ostalih
osećanja, spopala i snažna mešavina užasa i veselja. Pratio ga je
nestvarni osećaj da se nekako našao na slici na kojoj parne mašine
izleću iz kamina od cigle ili brojčanici sata mlitavo leže preko korenja
drveća. Motociklisti su ličili na statiste iz B-filmova o kriminalcima koji
su naprečac odlučili da krenu pravim putem. Njihove čiste izbledele
farmerke širile su se oko čizama s četvrtastim vrhom. Neke behu
ukrašene hromiranim lancima. Hrom je šljaštio na suncu. Na gomili
okrenutih lica bio je isti izraz: neka vrsta plitkoumnog dobrog
raspoloženja. Ispod njega se mogao kriti iskreni prezir za mlade
radnike, studente i zanatlije iz Darama, koje su njihov trud nagradile
aplauzom. Svaki od njih nosio je dva bedža s političkim porukama. Na
jednom je bio žuti građevinski šlem sa zelenom ekološkom
nalepnicom. Na drugom je bio slogan STILSON IH JE ČVRSTO ŠČEPAO
ZA GUŠU.
Svakome je iz džepa na boku virio skraćeni bilijarski štap.
Džoni se obratio čoveku do sebe, koji je na miting došao sa
suprugom i detetom. „Da li su one stvari zakonite?”, pitao je.
„Koga je dođavola briga”, odgovorio je mladić, smejući se. „To je
ionako samo deo predstave.” Još je aplaudirao. „Sredi ih, Greg!”,
povikao je.
Motociklistička počasna straža rasporedila se u paradnom stavu u
polukrugu oko bine.
Aplauz je uminuo, ali se razgovor nastavio na glasnijem nivou.
Gomila je s apetitom gutala predjelo. Očigledno ga je smatrala
ukusnim.
Smeđokošuljaši, pomislio je Džoni, kad je seo. Smeđokošuljaši, eto ko
su oni.
Pa šta ako jesu? Možda u tom ima i nekog dobra. Amerikanci imaju
niski prag tolerancije za sve manifestacije fašizma. Čak i zadrti
desničari poput Regana ne mogu da odmaknu previše daleko tim
putem. To je neoboriva činjenica uprkos žučnim tiradama Nove levice i
pesmama Džoan Baez. Fašistički postupci čikaške policije Hjuberta
Hamfrija koštale su izbora pre osam godina. Džoni nije mario na
uredni izgled ovih tipova. Stilson je na nekoliko koraka od saplitanja,
ako su takvi u njegovoj službi. Da nije tako iščašeno, bilo bi smešno.
Herb Smit se, po podne drugog januara 1977. godine, venčao s drugom
ženom, Šarlin Makenzi. Ceremonija venčanja održana je u
Kongregacionoj crkvi u Sautvest Bendu. Nevestu je predao njen
osamdesetogodišnji, gotovo slepi otac. Džoni je stajao pored tate.
Izvadio je prsten u pravom trenutku.
Sara Hejzlet prisustvovala je venčanju sa suprugom i sinom, koji
više nije bio beba. Trudna, blistava Sara bila je slika i prilika srećnog i
ispunjenog porodičnog života. Videvši je, Džonija je spopao
neočekivani nalet jetke ljubomore, sličan podmuklom napadu
otrovnim gasom. Brzo je prošao. Prišao im je i razgovarao s njima na
prijemu posle venčanja.
Prvi put je upoznao Sarinog supruga, visokog, zgodnog muškarca
tankih brčića, s nešto preranih sedina u kosi. Izabran je u senat države
Mejn. Govorio je o svom viđenju nacionalnih izbora i o teškoćama
saradnje s nezavisnim guvernerom, dok ga je Deni vukao za nogavicu i
tražio više pića: „Tata, više pića, više pića\”
Sara je retko govorila, ali je Džoni osećao njen blistavi pogled na
sebi. Uzbuđivao ga je, ali ne na neprijatan način. Možda je bio malčice
tužan.
Piće na prijemu teklo je u potocima. Džoni je popio dva pića više od
uobičajena dva. Verovatno zato što je ponovo video Saru, ovog puta s
porodicom, ili zbog poruke ispisane na Šarlininom sjajnom licu da je
Vera Smit zaista otišla, zauvek. Petnaest minuta po odlasku
Hejzletovih, u prijatnom raspoloženju prišao je nevestinom ocu
Hektoru Markstonu.
Starac je sedeo na ćošku stola, pored ostataka svadbene torte.
Stiskao je glavu štapa, šakama izobličenim od artritisa. Nosio je tamne
naočari. Okvir je na jednom mestu bio učvršćen crnom trakom. Pored
njega su bile dve prazne boce piva i treća polupuna. Zagledao se u
Džonija.
„Ti si Herbov mali, zar ne?”
„Da, gospodine.”
Starac ga je pažljivije osmotrio, pre nego što je rekao: „Momče, ne
izgledaš najbolje.”
„Previše neprospavanih noći.”
„Izgledaš kao neko kome bi piće dobro došlo. Neko koje bi te
osvežilo.”
„Bili ste u Prvom svetskom ratu, zar ne?”, pitao je Džoni. Nekoliko
medalja, uključujući i Croix de Guerre, krasilo je starčev sako od plavog
serža.
„Bio sam”, reče Markston, nešto življim tonom. „Služio sam pod
Blek Džekom Peršingom, u Američkom ekspedicionom korpusu, 1917.
i 1918. Prošli smo kroz krv i blato. Vetar je duvao, a govna letela na sve
strane. Šuma Belo, momče. Šuma Belo. To je sad samo ime u
istorijskim udžbenicima. Bio sam tamo. Gledao sam kako ljudi ginu.
Vetar je duvao, a govna letela. Iz rovova je izašla čitava prokleta
družina.”
„Šarlin je rekla da je vaš dečak... njen brat...”
„Badi. Da. Bio bi ti ujak, momče. Da li smo ga voleli? Pretpostavljam
da jesmo. Zvao se Džo, ali su ga svi od rođenja zvali Badi. Šarlinina
majka počela je da umire, kad je stigao telegram.”
„Poginuo je u ratu, zar ne?”
„Da, jeste”, polako će starac. „U Sen Lou 1944. godine. Ne tako
daleko od šume Belo. Ne po ovdašnjim merilima za razdaljinu.
Prekinuli su Badijev život metkom. Nacisti.”
„Pišem esej”, reče Džoni, nadahnut popijenim alkoholom i željan da
progovori o onom što ga je najviše zanimalo. „Nadam se da ću ga
objaviti u Atlantiku ili možda Harperu...”
„Ti si pisac?” Tamne naočari sa zanimanjem su se upravile na
Džonija.
„Pa, trudim se”, reče Džoni. Već je zažalio zbog brbljivosti. „Da, ja
sam pisac. Pišem po sveskama, kad padne mrak. „Bilo kako bilo, esej će
se baviti Hitlerom.”
„Hitlerom? Na koji način?”
„Pa... pretpostavite... samo pretpostavite da možete uskočiti u
vremeplov i vratiti se u 1932. godinu. I pretpostavimo da naiđete na
Hitlera. Da li biste ga ubili ili ostavili u životu?”
Starčeve crne naočari polako su se podigle ka Džonijevom licu, koji
se više nije osećao pijanim, preterano govorljivim ili pametnim. Činilo
mu se da sve zavisi od starčevog odgovora.
„Da li je to šala, dečače?”
„Ne. Nije šala.”
Hektor Markston podigao je ruku sa štapa. Gurnuo je u džep
pantalona. Izgledalo je da čitavu večnost pretura po njemu. Konačno ju
je izvukao iz džepa. Držao je džepni nož s drškom od kosti, koja je od
dugogodišnje upotrebe postala glatka i sjajna kao stara slonovača. I
druga ruka je stupila u akciju. Oslobodila je oštricu, uprkos artritisu.
Sečivo je zloćudno blesnulo na jarkoj svetlosti crkvene dvorane. Taj nož
putovao je za Francusku 1917. godine s dečakom, pripadnikom vojske
dečaka spremne i orne da zaustave prljave Hune, koji su nabijali bebe
na bajonete i silovali opatice. Ti dečaci jurišali su na mitraljeze,
obolevali od dizenterije i smrtonosne influence. Udisali su fozgen i
izašli su iz šume Belo kao strašila koja su videla Satanino lice. Koju
deceniju kasnije ispostavilo se da je sav njihov trud bio uzaludan. Čitav
posao morao se obaviti iz početka.
Negde je svirala muzika. Ljudi su se smejali. Plesali su. Blic je
prosuo toplu svetlost po svatovima. Sve to dešavalo se negde daleko.
Džoni je nepomično zurio u golu oštricu, hipnotisan igrom svetlosti na
tanušnoj ivici.
„Vidiš li je?”, tiho je zapitao Markston.
„Vidim je”, reče Džoni.
„Zario bih je u njegovo crno, lažljivo, ubilačko srce”, rekao je
Markston. „zario bih je do balčaka... i zavrnuo.” Polako je okrenuo nož
na jednu, pa na drugu stranu. Osmehnuo se, pokazujući bebeće desni s
jednim požutelim zubom.
„Pre toga bih”, nastavio je, „namazao oštricu otrovom za pacove.”
Maj.
Miris pokošene trave se vratio - zajedno s večitim favoritima
orlovim noktima, prašinom i ružama. Proleće u Novoj Engleskoj
uistinu traje samo jednu bajoslovnu nedelju. Didžejevi posle nje puste
stare hitove Bič bojsa, odasvud zazuje honde i počne vrelo leto.
Džoni je, jedne večeri te bajoslovne prolećne nedelje, sedeo u
gostinskoj kući i zurio u noć. Prolećna tama bila je meka i duboka. Čak
je bio na maturskoj večeri s novom devojkom, intelektualnijom od
prošlih pola tuceta. Ona čita, poverio mu se, kao jedan svetski čovek
drugom.
Ngo je otišao. Dobio je državljanstvo krajem marta. U aprilu se
prijavio za posao glavnog vrtlara u hotelu u Severnoj Karolini. Pre tri
nedelje otišao je na razgovor. Dobio je posao na licu mesta. Posetio je
Džonija pre nego što je otišao.
„Mislim da se previše brineš zbog tigrova koji još nisu tu”, rekao je.
„Oni imaju pruge koje se utapaju u okolinu, da ne bi bili viđeni.
Zabrinuti čovek ih zbog toga svuda opaža.”
„Tigar postoji”, odvratio je Džoni.
„Tako je”, složio se Ngo. „Negde. Oslabio si, u poslednje vreme.”
Džoni je ustao. Prišao je frižideru i nasuo pepsi. Izašao je na
verandicu i seo. Pijuckao je gazirano piće. Mislio je koliko su svi srećni
što je putovanje kroz vreme potpuno nemoguće. Pojavio se mesec,
narandžasto oko iznad borova. Prosecao je krvavu stazu preko bazena.
Prve žabe su kreketale. Posle izvesnog vremena vratio se u kuću i
nasuo dosta ruma u pepsi. Vratio se na verandicu i seo. Pio je i
posmatrao kako se mesec penje po nebu. Polako je menjao boju iz
narandžaste u mističnu, nenametljivu srebrnu.
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Čak je 23. juna 1977. godine diplomirao. Džoni je, u najboljem odelu,
sedeo u vreloj dvorani srednje škole pored Rodžera i Širli Četsvort.
Gledao je kako njegov učenik završava srednju školu kao četrdeset
treći u generaciji. Širli je plakala.
Posle dodele diploma priređena je zabava u vrtu Četsvortovih. Dan
je bio vreo i vlažan. Na zapadu su se okupljali olujni oblaci purpurnih
trbuha. Polako su se kretali horizontom, ali se činilo da im se ne
približavaju. Čak, rumenih obraza od tri popijena koktela, prišao je
Džoniju, s Peti Strahan, svojom devojkom. Hteo je da mu iskaže
zahvalnost i da mu pokaže poklon koji je dobio od roditelja - novi
Pulsarov sat.
„Rekao sam da želim malog robota iz Ratova zvezda. Razočarali su
me ovom drangulijom”, reče Čak. Džoni se nasmejao. Još malo su
popričali. Čak je u jednom trenutku rekao, s gotovo grubom iskrenošću:
„Želim da ti zahvalim, Džoni. Ne bih diplomirao da nije bilo tebe.”
„Ne, to nije tačno”, reče Džoni. Blago se uznemirio kad je video da je
njegov učenik na ivici plača. „Kvalitet uvek dođe do izražaja.”
„To mu stalno govorim”, rekla je Čakova devojka. Suzdržana i
elegantna lepota čekala je da se pokaže iza njenih naočara.
„Možda”, reče Čak. „Možda je tako. Ali mislim da znam ko je
najzaslužniji za moju diplomu. Hvala ti do neba.” Zagrlio je Džonija.
Džoni se uspravio i spustio ruku na glavu, od snažne, sjajne munje
spoznaje, koja ga je iznenada prodrmala, kao da ga je Čak udario, a ne
zagrlio. Slika mu se urezala u mozak kao otisak na metalnoj ploči.
„Ne”, rekao je. „Nema šanse. Držite se dalje odatle.”
Čak je nervozno udahnuo. I on je osetio nešto hladno, mračno i
nepojmljivo. Odjednom nije želeo da dodiruje Džonija. Poželeo je da ga
više nikad ne dodirne. Zbog nečeg mu se činilo da zna kako bi mu bilo
ako bi ležao u kovčegu i gledao kako zakucavaju poklopac.
„Džoni”, rekao je i zamucnuo. „Šta... šta...”
Rodžer je hitao ka njima s pićima. Zbunjeno je zastao. Džoni je
gledao preko Čakovog ramena na daleke olujne oblake. Pogled mu je
bio mutan i maglovit.
Rekao je: „Trebalo bi da se držite dalje od tog mesta. Na njemu
nema gromobrana.”
„Džoni...” Čak je uplašeno pogledao oca. „Kao da doživljava neki...
napad, ili nešto slično.”
„Grom”, obznanio je Džoni snažnim glasom. Glave su se okretale
prema njemu. Raširio je ruke. „Munja, vatra. Izolacija na zidovima.
Vrata... zaglavljena. Izgoreli ljudi mirišu kao pečeni prasići.”
„O čemu to govori?”, kriknula je Čakova devojka. Sav žamor je
utihnuo. Svi su posmatrali Džonija, balansirajući tanjirima i čašama.
Rodžer mu je prišao. „Džone! Džoni! Šta nije u redu? Probudi se!”
Pucnuo je prstima pred Džonovim očima. Grmljavina se začula na
zapadu, kao glas džinova preko koktela. „Šta nije u redu?”
Džonijev glas bio je jasan i ne naročito glasan. Dopirao je do svih
pedeset i nešto ljudi - poslovnih ljudi i učitelja sa suprugama,
pripadnika daramske više srednje klase. „Nek vaš sin večeras ostane
kod kuće, ili će izgoreti sa ostalima. Izbiće požar, strašan požar. Držite
ga dalje od Ketisa. Udariće ga grom. Izgoreće pre nego što stignu prva
vatrogasna kola. Izolacija će izgoreti. Pronaći će mnoštvo ugljenisanih
tela na izlazima. Neće moći da ih identifikuju, izuzev po zubnim
kartonima. To... to...”
Peti Strahan je vrisnula. Prinela je šaku ustima. Plastična čaša pala
je na travnjak. Kocke leda prosule su se po travi. Blistale su se kao
dijamanti nemoguće veličine. Zaljuljala se, izgubila svest i pala u
pastelnoj svečanoj haljini. Majka joj je pritrčala. U prolazu je povikala
na Džona: „Šta nije u redu s tobom? Šta, za ime božje, nije u redu s
tobom?”
Čak je zurio u Džonija. Bio je bled kao kreč.
Džonijev pogled je počeo da se bistri. Osvrnuo se oko sebe, na ljude
koji su ga posmatrali. „Žao mi je”, promrmljao je.
Petina majka bila je na kolenima. Držala je ćerkinu glavu u naručju.
Nežno ju je ćuškala po obrazima. Devojka je počela da se meškolji i ječi.
„Džoni?” prošaptao je Čak. Požurio je prema devojci, ne čekajući
odgovor.
Na travnjaku u zadnjem dvorištu Četsvortovih niko se nije micao.
Svi su ga gledali. Zurili su u njega zato što se to ponovo dogodilo.
Gledali su ga kao bolničarke. I novinari. Podsećali su ga na svrake na
telefonskoj žici. Držali su pića i tanjire s krompir-salatom. Posmatrali
su ga kao da je insekt, nakaza, kao da je svukao gaće i ogolio sebe pred
svima.
Hteo je da beži, da se krije. Hteo je da povrati.
„Džoni”, reče Rodžer kad ga je zagrlio. „Hajdemo u kuću. Moraš da
sedneš...”
U daljini se razlegla grmljavina.
„Šta je Ketis?”, promuklo će Džoni. Pokušavao je da se odupre
Rodžerovom pritisku na ramenu. „To nije ničija kuća, zato što sam
video znakove za izlaz. Šta je to? Gde je to?”
„Zar ne možete da ga udaljite odavde?”, Petina majka skoro je
vrištala. „Nastavlja da je sablažnjava!”
„Hajdemo, Džoni.”
„Ali...”
„Hajdemo.”
Pustio je da ga povede ka gostinskoj kući. Šljunak na stazi škripao je
pod njihovim nogama. Činilo mu se da je to jedini zvuk, sve dok
nadomak bazena nije začuo šaputanje za leđima.
„Gde je Ketis?”, ponovo je pitao Džoni.
„Kako ne znaš?”, pitao je Rodžer. „Izgleda da sve znaš. Toliko si
preplašio sirotu Peti Strahan da se onesvestila.”
„Ne mogu da vidim. To je u mrtvoj zoni. Šta je to?”
„Prvo ćemo se popeti na sprat.”
„Nisam bolestan!”
„U tom slučaju si pod stresom”, reče Rodžer. Govorio je tihim i
umirujućim tonom, kojem neki ljudi pribegavaju kad razgovaraju s
luđacima. Džoni se uplašio od tog glasa. Počela je glavobolja. Žestoko
se borio s njom. Popeli su se stepenicama gostinske kuće.
Trojka je sedela u dnevnoj sobi velike kuće. Čak je bio pored telefona.
Sumnjičavo je posmatrao oca. „Većina neće hteti da ovako kasno menja
planove”, rekao je.
„Ionako su planirali da izađu”, reče Rodžer. „Ništa ih ne sprečava da
dođu ovamo.”
Čak je slegnuo ramenima i počeo da zove.
Razgovarali su s polovinom parova koji su planirali da te večeri odu
u Ketis, na proslavu mature. Džoni nije bio siguran zašto su pristali da
dođu kod Četsvortovih. Neki su su došli zato što su mislili da će žurka
biti zanimljivija i zato što je piće bilo besplatno. Vest se brzo pronela.
Pomoglo je i što su roditelji dobrog broja dece bili na popodnevnoj
zabavi iza kuće. Džoni se, stoga, veći deo večeri osećao kao eksponat u
staklenoj vitrini. Rodžer je sedeo u ćošku i pio votku-martini. Lice mu
je bilo nečitljivo, poput maske.
Oko osam i petnaest prešao je preko velike prostorije, kombinacije
bara i igraonice, koja je zauzimala tri četvrtine donjeg nivoa, nagnuo se
ka Džoniju i dreknuo da bi nadjačao Eltona Džona: „Hoćeš li da odeš na
sprat, da bi igrao kribidž?”
Džoni je zahvalno klimnuo.
Šeli je pisala pisma u kuhinji. Podigla je glavu kad su ušli.
Osmehnula se. „Mislila sam da ste mazohisti koji će ostati dole čitavu
noć. Jasno vam je da to nije neophodno.”
„Žao mi je zbog svega”, reče Džoni. „Znam koliko vam ovo izgleda
ludo.”
„Izgleda mi ludo”, reče Šeli. „Nema razloga da ne budem iskrena. Ne
smetaju mi. Prilično je dobro što su ovde.”
Začuli su grmljavinu. Džoni se osvrnuo oko sebe. Šeli se osmehnula,
kad je to videla. Rodžer je tražio tablu za kribidž u trpezarijskom
kredencu.
„Upravo prolazi”, rekla je. „Nešto grmljavine i malo kiše.”
„Da”, reče Džoni.
Samouverenim potezima pera je potpisala pismo. Savila ga je,
zapečatila, adresirala i nalepila marku. „Zaista si nešto doživeo, je li,
Džoni?”
„Jesam.”
„Načas si izgubio svest”, rekla je. „Privremena nesvestica mogla je
biti izazvana neodgovarajućom ishranom. Mnogo si mršav, Džoni. To je
mogla biti i halucinacija, zar ne?”
„Ne, ne bih rekao.”
Grmljavina se ponovo oglasila, izdaleka.
„Ipak mi je drago što je kod kuće. Ne verujem u astrologiju, gledanje
u dlan, vidovnjaštvo i sve to, ali... veoma mi je drago što je kod kuće. On
je naše jedino dete... verovatno misliš da je prokleto veliko dete. Dobro,
možda se i predobro sećam kako se vozio na malom ringišpilu u
gradskom parku u kratkim pantalonama. I lepo je što mogu da delim...
poslednji ritual dečaštva s njim.”
„Dobro je što se tako osećaš”, reče Džoni. Uplašio se kad je shvatio
da je na ivici plača. Izgleda da mu je emocionalna kontrola popustila u
poslednjih šest do osam meseci.
„Blagotvorno si uticao na Čaka. Ne mislim samo na podučavanje. Na
mnogo nivoa uticao si na njega.”
„Momak mi se dopada.”
„Da”, tiho je dodala. „To mi je poznato.”
Rodžer se vratio s tablom za kribidž i radiom. Našao je stanicu
WMTQ, koja je puštala klasičnu muziku. Emitovala je program s planine
Vašington.
„Malo protivotrova za Eltona Džona i Aerosmit”, rekao je. „Kako ti
zvuči dolar po igri, Džoni?”
„Dobro mi zvuči.”
Rodžer je seo za sto, trljajući ruke. „Vratićeš se kući praznih
džepova”, rekao je.
1.9.1977.
Dragi Džoni,
Da li mi veruješ kad ti kažem da neću odustati? Molim te. Uzmi ček.
Pozdravi,
Rodžer
10.9.1977.
Dragi Džoni,
Šarli i meni bilo je jako drago kad smo saznali gde si. Laknulo nam je
kad smo dobili tvoje pismo, u kom si se izražavao tečno i prirodno,
kao nekad. Jedna stvar me jako uznemirava, sinko. Pozvao sam
Sema Vajzaka. Pročitao sam mu deo pisma u kom se žališ zbog sve
češćih glavobolja. Posavetovao te je da bez odlaganja posetiš
doktora. Strahuje od ugruška koji se možda obrazovao oko
oštećenog tkiva. To me zabrinjava, baš kao i Sema. Od buđenja iz
kome nikad nisi izgledao sasvim zdravo, Džoni. Delovao si veoma
umorno, kad sam te poslednji put video, početkom juna. Sem to nije
rekao, ali ja znam da bi želeo da sedneš na avion u Finiksu, da se
vratiš kući i da mu dozvoliš da te pregleda. Više ne možeš da se
izgovaraš na nemaštinu!
Rodžer Četsvort zvao me je dva puta. Rekao sam mu koliko sam
mogao. Mislim da govori istinu kad kaže da to nije novac za pranje
savesti, niti nagrada za spašavanje sinovljevog života. Verujem da bi
tvoja majka rekla da čovek čini pokoru, na jedini njemu poznat
način. Šta god da je u pitanju, uzeo siga. Nadam se da nisi mislio
ozbiljno kad si napisao da si to učinio „samo da bi ga skinuo s vrata”.
Verujem da imaš previše digniteta da bi dozvolio da to bude motiv
tvojih postupaka.
Veoma mi je teško da ti ovo kažem, ali ču se potruditi da to
saopštim na najbolji mogući način. Molim te, vrati se kući, Džoni.
Publicitet je odavno splasnuo. Znam da ćeš reći: „Sereš, nikad neće
splasnuti, ne posle ovako nečeg”, i verujem da ćeš na neki način biti u
pravu. Ipak, grešiš. Gospodin Četsvort poručio mi je telefonom: „Ako
budete razgovarali s njim, pokušajte da mu objasnite da nijedan
vidovnjak izuzev Nostradamusa nikad nije bio ništa više od čuda za
tri dana. "Mnogo brinem za tebe, sinko. Strahujem da kriviš sebe
zbog mrtvih, umesto da blagosiljaš sebe zbog živih, onih koje si
spasao, koji su te noći bili u domu Četsvortovih. Brinem se i mnogo mi
nedostaješ, kao što je tvoja baba govorila. Molim te da se vratiš kući
što pre.
Tata
29.9.1977.
Dragi Džoni,
Dobio sam tvoju adresu od tate. Kakva je velika američka pustinja.
Da li si video neke crvenokošce (ha-ha)? Pa, stigao sam u pripremnu
školu Stovington. Ovde nije tako strašno. Imam šesnaest časova.
Hemija mi je najdraži predmet, iako je prilično dosadna posle časova
u srednjoj. Oduvek sam imao utisak da bi naš učitelj, stari neustrašivi
Farnham, bio mnogo srećniji da je pravio oružje sudnjeg dana za
dizanje planete u vazduh, umesto da predaje. Na engleskom prve
četiri nedelje čitamo tri Selindžerova dela, Lovca u raži, Freni i Zui i
Visoko podignite krovnu gredu, tesari. Mnogo mi se dopada. Učitelj
nam je rekao da još živi u NJH, ali da je digao ruke od pisanja. Ne
mogu to da shvatim. Zašto bi neko prestao da radi nešto u čemu je
tako dobar? I da. Tim za američki fudbal stvarno im je grozan.
Fudbal počinje da mi se dopada. Trener mi kaže da se u Evropi igra
fudbal za pametne ljude, a da je ovaj naš za seronje. Ne znam da lije
u pravu ili je samo ljubomoran.
Pitam se da li bi bilo u redu da dam tvoju adresu nekim ljudima
koji su bili na proslavi mature. Žele da ti pišu, da ti zahvale. Jedna od
njih je majka Peti Strahan. Sigurno je se sećaš. To je ona žena koja je
onako dramatično reagovala kad se njena „dragocena kći”
onesvestila na popodnevnoj zabavi. Sad misli da si dobra osoba. Tek
da znaš, više se ne zabavljam s Peti. Veze na daljinu teško mi padaju,
u ovom „osetljivom dobu” (ha-ha). Peti ide na Vašar, što te verovatno
ne iznenađuje. Upoznao sam opasnu curu, na ovim stranama.
Pa, piši kad možeš, čoveče. Tata mi je rekao da su ti „sve lađe
potonule” iz meni neshvatljivih razloga, pošto mi se čini da si
preduzeo sve što je bilo u tvojoj moći da sve bude kako treba. On
greši, zar ne, Džoni? Nisu ti sve lađe potonule, zar ne? Molim te, piši
mi, da bih znao da si dobro. Brinem se za tebe. To je smešno, zar ne.
Alfred I. Njuman32, komičar nad komičarima, brine se za tebe, jelda,
ali ipak se brinem.”
Kad mi budeš pisao, objasni mi zašto je Holden Kolfild uvek tako
tužan, kad nije crn.33
Čak.
17.10. 1977.
Dragi Džoni,
U redu, to je bolje, zvučiš bolje. Umro sam od smeha kad sam čuo da
radiš za Odeljenje za održavanje puteva u Finiksu. Ne saučestvujem s
tobom zbog opekotina od sunca, posle četiri utakmice za
Stovingtonske Tigrove.
Trener ima pravo. Mislim da je američki fudbal za seronje, makar
u ovoj školi. Imamo jednu pobedu i tri poraza. U utakmici koju smo
dobili napravio sam tri tač-dauna, hiperventilirao sam i izgubio
svest. Stef je pobenavila od straha (ha-ha).
Nisam hteo da ti pišem dok ne budem bio u mogućnosti da ti
predstavim šta ovdašnji ljudi misle o Gregu Stilsonu, otkad je
preuzeo „novi posao”. Prošlog vikenda bio sam kod kuće. Reći ću ti
sve što sam saznao. Prvo sam pitao oca. Pitao je: „Da li se Džoni još
zanima za tog tipa?” Rekao sam: „Pokazuje da nema ukusa, zato što
ga zanima tvoje mišljenje.” Odmah se požalio majci: „Jel’ vidiš, u
pripremnoj školi se preobražava u pametnjakovića. Mislio sam da će
tako biti.”
Pa, da skratim priču. Većina ljudi prilično je zatečena Stilsonovim
učinkom. Tata mi je rekao: „Kad bi ljudi iz kongresmenovog distrikta
morali da ocene njegovo zalaganje posle deset meseci, Stilson bi
dobio uglavnom četvorke i peticu za rad na Karterovom zakonu o
energiji i vlastitom zakonu o ograničenju troškova grejanja. Zaslužio
je i peticu za uloženi napor.” Tata mi je rekao da se verovatno
prevario kad je rekao da je Stilson seoski idiot.
Evo i drugih komentara koje sam prikupio u razgovorima s
meštanima. Sviđa im se što ne nosi poslovna odela. Gospođa Džarvis,
koja vodi Kik-Pik, misli da se Stilson ne boji „krupnih interesa”. Henri
Bark, vlasnik Baketa - stare taverne u centru - kaže da misli da je
Stilson „obavio prokleto dobar posao”. Najveći broj ostalih
komentara je sličan. Upoređuju ono što je Stilson učinio s onim što
Karter nije. Većina je duboko razočarana u predsednika. Žale što su
za njega glasali. Pitao sam neke da li se brinu što se gvozdeni jahači
još muvaju oko Stilsona i što onaj Soni Eliman radi kao njegov
savetnik. Niko nije izgledao suviše potreseno zbog toga. Vlasnik
Rekord Roka sročio je to ovako: „Ako je Tom Hajden34 mogao da
krene pravim putem, a Eldridž Kliver35 da pronađe Isusa, zašto neki
motociklisti ne bi mogli da se pridruže establišmentu? Oprosti i
zaboravi.”
Od mene toliko. Napisao bih još nešto, ali moram na trening. Ovog
vikenda pregaziće nas Berijske Divlje mačke. Nadam se da ću
preživeti sezonu. Drži se dobro, čoveče.
Čak
Citat iz Njujork tajmsa, 4.3.1978:
Bad Preskot bio je u radnji 26. decembra 1978, u pola tri po podne, kad
je naišao prilično iscrpljeni mladić sa dosta sedih vlasi i zakrvavljenim
očima. Bad je bio jedan od tri radnika u sportskoj prodavnici u Četvrtoj
ulici u Finiksu. Posao se prvog dana posle Božića uglavnom sastojao od
zamene kupljene robe. Ovaj tip izgledao je kao platežna mušterija.
Rekao je da želi da kupi dobru pušku, srednje težine, brzometku.
Bad mu je pokazao nekoliko modela. Na dan posle Božića na odeljenju
vatrenog oružja nije bilo mnogo kupaca. Kad ljudi kupe oružje za Božić,
mali broj se odluči da ga zameni za nešto drugo.
Tip je pažljivo pogledao sve puške. Konačno s odlučio za remington
700 kalibra 243. To je bila veoma dobra puška, s lakim obaračem i
pravom putanjom zrna. U knjizi kupljenog oružja potpisao se kao Džon
Smit. Bad je pomislio: Nikad u životu nisam video tako očigledno lažno
ime. „Džon Smit” je platio u gotovom. Izvadio je dvadesetice iz
nabreklog novčanika. Bad mu je pružio pušku preko pulta. Hteo je da ga
pecne. Rekao mu je da može da ureže inicijale na kundak, na račun
kuće. „Džon Smit” je samo odmahnuo glavom.
Bad je uočio da „Smit” osetno hramlje. Lako bi ga prepoznao,
pomislio je, zbog hramanja i onih ožiljaka na vratu.
Šesti januar 1979. godine je bio sivi, oblačni dan u Njujorku. Sneg je
pretio, ali nije padao. Džordž Klements parkirao je taksi ispred Hotela
Baltimor, preko puta Grand centrala.
Vrata vozila otvorio je sedokosi tip, koji se kretao polako i oprezno,
kao da trpi bolove. Smestio je putnu torbu i tašnu pored sebe na
sedište i zatvorio vrata. Zavalio se glavom na naslon i na trenutak
zatvorio oči, kao da je veoma, veoma umoran.
„Gde idemo, prijatelju?”, pitao je Džordž.
Mušterija je pogledala komad papira. „Stanica Port Autoriti”, rekao
je.
Džordž se pokrenuo. „Izgledaš prilično loše, prijatelju. Moj zet je
tako izgledao kad je imao napade kamena u žuči. Imaš li kamenje?”
„Nemam.”
„Moj zet kaže da kamenje u žuči najviše boli. Izuzev možda kamena
u bubregu. Znate li šta sam mu rekao? Rekao sam mu da mnogo sere.
Endi, rekao sam mu, ti si sjajan momak. Volim te, ali mnogo sereš. Da li
si imao rak, Endi?, rekao sam. Pitao sam ga, da li si ikad imao rak. Hoću
da kažem, svako zna da je rak najgori.” Džordž je dobro pogledao
retrovizor. „Iskreno te pitam, prijatelju... da li ti je dobro? Zato što,
uistinu, izgledaš kao da ćeš uskoro umreti.”
Putnik se oglasio, „Dobro sam. Samo sam... razmišljao o drugoj
vožnji taksijem, od pre nekoliko godina.”
„A, u redu”, dubokomisleno će Džordž, kao da zna o čemu putnik
govori. Pa, Njujork je pun lujki, to se ne može poreći. Nastavio je da
govori o zetu, posle kraće, misaone pauze.
Portsmut,
NH 23.1.1979.
Dragi tata
Pisanje ovakvog pisma grozno je iskustvo. Pokušaću da ga učinim
što kraćim. Verovatno ću biti mrtav kada stigne do tebe. Desila mi se
grozna stvar. Sad mislim da je sve to počelo mnogo pre saobraćajne
nesreće i kome. Poznata ti je priča o vidovnjačkim moćima.
Verovatno se sećaš kako se mama na samrtnoj postelji klela da je
Bog hteo da sve bude ovako, da mi je poverio zadatak koji moram da
obavim. Rekla mi je da ne bežim od njega. Obećao sam joj da neću.
Nisam to stvarno mislio, ali sam hteo da je smirim. Još uvek ne
verujem u boga kao biće koje smišlja planove za nas i koje nam deli
sitna zaduženja kao da smo izviđači koji osvajaju značkice i bedževe
na Velikom životnom maršu. Ne verujem u takvog boga, ali ne
verujem ni da je sve što mi se dogodilo samo puka slučajnost.
U leto 1976. godine otišao sam na miting Grega Stilsona u
Trimbulu, u njuhempširskom trećem distriktu. Možda se sećaš da se
tada prvi put kandidovao za Predstavnički dom. Na putu do bine
rukovao se s mnogo ljudi. Ja sam bio jedan od njih. Možda će ti biti
teško da poveruješ u ovo što ću ti reći, iako si imao prilike da vidiš
moju sposobnost na delu. Imao sam jedno od „pražnjenja”, samo što
ovo nije bio šok, već vizija, u biblijskom smislu te reći ili nešto veoma
slično njoj. Bilo kako bilo, nije bila jasna poput ostalih „javljanja.”
Sadržala je zbunjujući plavi sjaj, koga ni pre ni posle toga nije bilo.
Bilo je neverovatno snažno. Video sam kako Greg Stilson postaje
predsednik Sjedinjenih Država. Ne mogu reći kada u budućnosti se to
dogodilo, ali je u tom času bio bez najvećeg dela kose. Imam moć da
vidim, ali ne i da protumačim viđeno. U ovom slučaju ta moć bila je
ograničena neobičnim plavim filterom. Ipak sam dovoljno video. Ako
Stilson postane predsednik, pogoršaće međunarodne odnose, koji će i
bez toga biti veoma loši. Ako Stilson postane predsednik, započeće
opšti nuklearni rat. Mislim da će se događaj koji će poslužiti kao
inicijalna kapisla za izbijanje rata desiti u Južnoj Africi. Takođe
verujem da u kratkom, krvavom ratu neće samo dve ili tri zemlje
zasuti neprijatelje bojevim glavama već svih dvadeset - kao i veliki
broj terorističkih grupa.
Znam koliko ti ludo sve ovo zvuči, tata. I ja sam to mislio. Ali ne
sumnjam, niti osećam potrebu da se osvrnem za sobom i pokušam
da sve ponovo sagledam kao manje stvarno i važno nego što jeste.
Nikad niste znali - niko nije - ali nisam pobegao od Četsvortovih zbog
požara u restoranu. Pretpostavljam da sam bežao od Grega Stilsona
i od onog što bi trebalo da uradim. Bežao sam kao što je Ilija bežao u
pećinu ili Jona u kitovu utrobu. Nameravao sam da čekam i vidim
kako će se situacija odvijati, da li će početi da se stvaraju preduslovi
za tako strahovitu budućnost. Verovatno bih još čekao da se
glavobolje prošle jeseni nisu pogoršale. Došlo je do nesreće na poslu
na održavanju drumova. Verujem da se poslovođa Kit Strang seća
tog događaja...
... i znam, tata, da će ljudi reći da sam učinio ono što sam planirao,
zbog tumora. Ali, tata, ne veruj im. To nije istina. Tumor je samo
posledica udesa, koja me je konačno stigla, udesa za koji sad verujem
da nikad nije prestao da se događa. Tumor je u istoj oblasti koja je
povređena u udesu, u istoj oblasti za koju verujem da sam je povredio
kad sam kao dete pao dok sam se klizao na jezercetu Ranaraund.
Tada sam imao prvo „pražnjenje”, iako ni dandanas ne mogu da se
setim tog događaja. Imao sam još jedno pre udesa na vašaru u Estiju.
Pitaj Saru o tome. Siguran sam da se seća. Tumor leži u oblasti koju
sam oduvek znao „mrtvom zonom” I to je točno, zar ne? To je
prokleto gorko točno. Bože... sudbina... proviđenje... usud... kakogod
to zvali, poseže mirnim i neopozivim prstima da ponovo vrati
terazije u ravnotežu. Možda mi je bilo suđeno da poginem u
saobraćajnoj nesreći, ili čak ranije, onog dana na Ranaraundu.
Verujem da će se terazije, potpuno vratiti u ravnotežu, kad obavim
ono što bi trebalo da obavim.
Volim te, tata. Najgore od svega, pored uverenja da je oružje jedini
način da se izvučem iz strašnog ćorsokaka u kom sam se našao,
jeste saznanje da te ostavljam za sobom da podnosiš tugu i mržnju
onih koji nemaju razloga da sumnjaju da je Stilson bio dobar i
pravedan čovek...
8
Izvod iz svedočenja pred takozvanim Stilsonovim komitetom, kojim je
predsedavao senator Vilijam Koen iz Mejna. Pitanja je postavljao
gospodin Albert Renfru, zamenik glavnog savetnika. Svedočio je
gospodin Stjuart Kloson, iz Džeksona, Nju Hempšir, Blekstrep roud.
Renfru: I kažete da se pogodilo da ste potegli vaš foto-aparat,
gospodine Klosone?
Kloson: Jašta! Nadomak vrata. Tog dana zamalo da ne dođem, iako
volim Grega Stilsona - pa, voleo sam ga pre svega ovoga. Dvorana u
gradskoj kući mi je baksuzna, znate?
R: Zato što ste pali na vozačkom ispitu.
K: Ukapirali ste. Padanje na vozačkom ispitu može se nazvati
kolosalnim baksuzlukom. Na kraju sam rekao, nek ide sve do đavola. I
snimio sam tu fotografiju. Auh! Imam je. Pretpostavljam da će me
učiniti bogatim. Baš kao podizanje zastave na Ivo Džimi.
R: Nadam se da ne mislite da se sve dogodilo da biste vi izvukli
korist, mladiću.
K: O, ne! Ni u kom slučaju! Samo sam hteo da kažem... pa... ne znam
šta sam hteo da kažem. Ali desilo se ispred mene i... ne znam. Bože,
drago mi je što sam imao nikon kod sebe, to je sve.
R: škljocnuli ste aparatom kad je Stilson podigao dečaka?
K: Meta Robsona, da gospodine.
R: A ovo je uvećana fotografija koju ste tom prilikom snimili?
K: To je moja fotografija, da.
R: I šta se zatim dogodilo?
K: Dvojica gorila potrčala su za mnom. Vikali su: „Daj nam aparat,
klinac! Baci ga.” Takva sr... uh, takve stvari.
R: A vi ste bežali.
K: Da li sam bežao? Blagi bože, pretpostavljam da sam bežao. Jurili
su za mnom skoro do gradske garaže. Jedan me je zamalo uhvatio, ali
se okliznuo na ledu i pao.
Koen: Mladiću, želeo bih da napomenem da ste dobili najvažniju
trku vašeg života, kad ste pobegli tim huljama.
K: Hvala vam, gospodine. Ono što je Stilson uradio tog dana...
možda je trebalo da budete tamo, ali... zaklanjanje iza deteta, to je
stvarno nisko. Kladio bih se da narod Nju Hempšira posle toga ne bi
izglasao tog momka ni za šintera. Ni za...
R: Hvala vam, gospodine Klosone. Svedok može da se udalji.
9
Ponovo je oktobar.
Sara je dugo odlagala ovo putovanje. Kucnuo je čas, više nije mogla
da ga odgađa. Osetila je to. Ostavila je oba deteta gospođi Ablanap - sad
su imali kućnu pomoćnicu i dva automobila umesto malog crvenog
pinta, a Voltov godišnji prihod bližio se sumi od trideset hiljada dolara
- i krenula ka Paunelu kroz plamteće crvenilo kasne jeseni.
Zaustavila se pored lepog seoskog puta. Izašla je i odšetala do
malog groblja. Patinirana pločica na kamenom stubu obznanjivala je da
su ovo BREZE. Trošni kameni zid okruživao je groblje. Okolina je dobro
održavana. Ugledala je nekoliko izbledelih zastava, zaostalih od Dana
sećanja, od pre pet meseci. Uskoro će ih pokriti sneg.
Hodala je polako. Nije žurila. Povetarac se poigravao njenom
tamnozelenom suknjom. Prošla je pored počivalšta generacija
BOUDENSOVIH; pored svih pripadnika porodice MARSTENS; oko
velikog mramornog mauzoleja PILSBERIJEVIH, koji su u njemu
sahranjivani od 1750. godine.
Pored zadnjeg zida pronašla je relativno novi nadgrobni kamen, na
kom je pisalo samo DŽON SMIT. Kleknula je pored njega. Oklevajući ga
je dodirnula. Vrhovima prstiju pomilovala je uglačanu površinu.
10
23.1.1979.
Draga Saro,
Upravo sam napisao veoma važno pismo ocu. Trebalo mi je gotovo
sat i po da ga dovršim. Jednostavno nemam snage da ponovim taj
napor, stoga ću ti predložiti da ga pozoveš čim dobiješ ovo pismo.
Učini to odmah, Saro, pre nego što pročitaš ostatak...
Želeo bih da ti, bez trunke kolebanja, kažem da sam u poslednje
vreme mnogo razmišljao o našem odlasku na vašar u Estiju. Ako bih
morao da pogađam čega se najjajsnije sećaš od te noći,
pretpostavljam da bi to bio moj pobednički niz na Točku sreće (sećaš
li se klinca koji je neprestano govorio „Volim da gledam kako taj tip
gubi”?) i maska koju sam stavio da bih te namagarčio. Mislio sam da
će to biti dobra šala, ali si se ti naljutila. Sastanak je zamalo propao.
Možda sada ne bih bio ovde, da jeste, i možda bi onaj taksista još bio
živ. A opet, možda se ništa važno ne bi promenilo u budućnosti.
Možda bih mesec ili godinu dana kasnije zagrizao isti metak.
Pa, okušali smo sreću. Jezičak se zaustavio na duploj nuli. Želim da
znaš da mislim na tebe, Saro. Za mene nije bilo nikog drugog i ta noć
bila je najbolja noć za nas...
11
12
13
Stiven King autor je više od pedeset romana i preko dve stotine kratkih
priča.
Živi u Mejnu, sa ženom Tabitom.
Godine 2003. dobio je Nacionalnu književnu nagradu za izuzetan
doprinos američkoj književnosti.
1 Magaret Madeline Chase Smith (1897-1995) - američka političarka i
članica Republikanske partije. Predstavljala je Mejn u oba doma
Kongresa. Zapamćena je po govoru „Deklaracija savesti” iz 1950.
godine, u kom je kritikovala praksu makartizma. (Prim, prev.)
18 Ime časopisa koji Diz predstavlja je Inside View, što u prevodu znači
Unutrašnji pogled. (Prim, prev.)
21a The Six Million Dollar Man - film iz 1973. godine. (Prim, prev.)
24 Henry Louis Hand Aeron (1934) - čuveni bejzbol igrač. (Prim, prev.)
33 Igra reči. U originalu stoji „Why Holden Caulfild always has to have
the blues so much when he isn’t even black.” Blues je crnačka tužna
muzika, a blue plava boja. (Prim, prev.)