Horhe Luis Borhes Averroesova potraga (1899- 1986)

Argentinac Horhe Luis Borhes jedan je od književno najuticajnijih pisaca 20. stoljeća.
Studirao u Ženevi, živio u Spaniji i Argentini. Najduže radio kao bibliotekar. Slavu stekao
kratkim pričama, pisao poeziju i eseje. Profesor engleske književnosti na univerzitetu Buenos
Airesu, predavač na mnogim svjetskim univerzitetima, nosilac brojnih počasnih doktorata,
dobitnik velikog broja književnih nagrada, ali ne i Nobelove. Osporavan zbog podrške nekim
totalitarnim režimima, proglašavan reakcionarom koji prezire socijalne probleme i narodnu
masu, što nikada nije ugrozilo ugled njegova književnog stvaralaštva.
Djela: Zbirke novela; Opća povijest beščašća (1935), Vrt staza koje se račvaju (1941),
Šest problema za don Isidra Parodija (1942), Maštarije (1944), Alef (1949), Antologija
fantastične zoologije (1957), Brodijev izvještaj (1970), Knjiga od pijeska (1975); zbirke
pjesama; Oduševljenje Buenos Airesom (1923), Mjesec prekoputa (1925) Sveska San Martin
(1929), Pjesme (1943), Tvoritelj (1960), Pohvala tami (1969), Zlato tigrova (1972), Duboka
ruža (1975), Gvozdeni novčić (1976), Istorija noći (1977), Šijra (1981), Urotnici (1985);
eseji, studije i predavanja; Istraživanja (1925), Jezik Argentinaca (1928), Evaristo Karijego
(1930), Diskusija (1932), Povijest vječnosti (1936), Stare germanske književnosti (1951),
Druga istraživanja (1952) Uvod u sjevernoameričku književnost (1965), Knjiga predgovora
(1975), Usmeni Borhes (1979), Sedam večeri (1980), Devet ogleda o Danteu (1982)

Averroesova potraga
S ‘imaginant que la tragedie n ‘est autre chose que l’art de louer...
Ernest Renan: Averroes, 45 (1861.)
Abu’-l-Walid Muhammad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rušd (ovom je dugačkom
imenu trebalo jedno stoljeće dok se nije pretvorilo u Averroes, postavši prvo Benraist i
Avenryz, pa čak i Aben-Rassad i Filius Rosadis) prerađivao je jedanaesto poglavlje svoga
djela Tahafut al-tahafut (Samouništenje samouništenja), u kojem se tvrdi, nasuprot
perzijskom isposniku Gazzaliju, piscu djela Tahafut al-falasifa (Samouništenje filozofa), da
Bog poznaje samo glavne zakone svemira, koji se odnose na vrste, a ne na pojedinačno. Pisao
je, sa sporom sigurnošću, zdesna ulijevo; naprezanje pri uobličavanju silogizama i
povezivanju golemih pasusa nije mu smetalo da osjeća, kao ugodu, hladovitu i prostranu
kuću koja ga okruživaše. Usred sijeste gukale su zaljubljene golubice; iz nekoga nevidljiva
dvorišta dopiraše žubor šedrvana; nešto u tijelu Averroesa, čiji preci potjecahu iz arapskih
pustinja, uživaše u postojanosti vode. Dolje su bili perivoji, bašča; još niže, neumorni
Guadalquivir i predragi grad Cordoba, ništa manje sjajna od Bagdada ili Kaira, kao zamršeno
i krhko glazbalo, a uokolo (Averroes je i to osjećao) širila se, sve do kraja, španjolska zemlja,
u kojoj ima malo stvari, ali gdje svaka od njih postoji na bitan i vječan način.
Pero je klizilo po papiru, dokazi su se povezivali, nepobitni, ali je jedna sitna briga
remetila Averroesovo blaženstvo. Nije tome bio uzrok Tahafut, to usputno djelo, nego jedan
problem filološke naravi povezan s monumentalnim djelom koje će ga opravdati pred
ljudima: s komentarom Aristotela. Taj Grk, izvor svekolike filozofije, bijaše dodijeljen
ljudima da ih nauči sve što se može znati; rastumačiti njegove knjige, kao što uleme tumače
Kur’an, bila je Averroesova žarka nakana. Povijest bilježi malo ljepših i ganutljivijih stvari
od posvećenosti toga arapskog liječnika mislima jednoga čovjeka od kojeg ga je dijelilo
četrnaest stoljeća; uobičajenim poteškoćama treba da dodamo i tu da je Averroes, ne
poznajući sirijski i grčki, radio na prijevodu prijevoda. Dan prije, dvije su ga nejasne riječi
prikovale za početak Retorike. Te su dvije riječi bile tragedija i komedija. Već ih je, prije
nekoliko godina, bio sreo u trećoj knjizi Retorike; nitko, u čitavom islamu, nije ni slutio što
one znače. Uzalud je tražio po stranicama Aleksandra Afrodizijskoga, uzalud je uspoređivao
prijevode nestorijanca Hunaina ibn-Išaka i Abu-Bašara Mate. Te su dvije riječi vrvjele u
tekstu Poetike; nemoguće ih je bilo izbjeći.
Averroes odloži pero. Pomisli (ne pretjerano uvjeren u to) da je ono što tražimo
najčešće nadohvat ruke, odmače rukopis Tahafuta i uputi se do police na kojoj su, u prijepisu
perzijskih krasnopisaca, bili poslagani mnogi svesci Mohkama slijepoga Abensida. Bilo je
smiješno i pomisliti da ih nije pročitao, ali ga primami dokono zadovoljstvo da lista njihove
stranice. Iz te ga učene zabave trže neka melodija. Pogleda kroz rešetkasti balkon; dolje se, na
uskom zemljanom dvorištu, igrahu golišavi dječaci. Jedan, stojeći na ramenima drugoga,
očito se igrao mujezina; čvrsto sklopljenih očiju, jednolično je pjevao: Nema drugog boga
osim Boga. Onaj koji ga držaše, nepomičan, očito bijaše minaret; treći, pružen u prašini i
klečeći, skup vjernika. Igra je kratko trajala; svi su htjeli biti mujezin, a nitko skup vjernika ili
munara. Averroes ih začu gdje se prepiru na prostom narječju, bolje reći na nesigurnom
španjolskom muslimanskoga puka na poluotoku. Otvorivši Halilovo djelo Kitab ul ain,
pomisli, s ponosom, da u čitavoj Cordobi (možda ni u čitavom Al-Andalusu) nema drugoga
primjerka djela tako savršena kakav je ovaj što mu ga je iz Tangera poslao emir Ja’kub al-
Mansur. Ime te luke podsjeti ga na putnika Abulkasima al-Aš’arija, koji se bio vratio iz
Maroka, koji će navečer večerati s njim u kući kur’anskoga stručnjaka Faraha. Abulkasim je
pripovijedao da je dopro sve do kraljevstava sinskoga (kineskoga) carstva; njegovi opadači, s
onom osobitom logikom što izvire iz mržnje, tvrdili su da nikad nije zakoračio nogom u Kinu
i da je u hramovima te zemlje hulio na Allaha. Sastanak će, neizbježivo, potrajati nekoliko
sati; Averroes se, u žurbi, opet lati pisanja Tahafuta. Radio je sve dok se nije počelo
smrkavati.
Razgovor, u Farahovoj kući, vrtio se oko neprispodobivih namjesnikovih vrlina, i oko
vrlina njegova brata emira; potom, u perivoju, razgovarahu o ružama. Abulkasim, i ne
pogledavši ih, odsiječe da nema takvih ruža kao što su ruže koje rese andaluzijske vrtove.
Farah se nije dao podmititi; napomene da je učeni Ibn Kutaiba opisao izvanrednu vrstu vječne
ruže koja raste u indijskim perivojima i kojoj latice, jarkocrvene boje, nose pismena koja
vele: Nema drugog boga osim Boga. Muhamed je Božji poslanik. Dodade da Abulkasim,
zacijelo, poznaje te ruže. Abulkasim ga zabrinuto pogleda. Ako odgovori potvrdno, svi će ga,
opravdano, smatrati najpovodljivijim i najprevrtljivijim lažljivcem; odgovori li niječno,
smatrat će ga nevjernikom. Odluči se promrmljati da su u Gospodina ključevi skrivenih
stvari, i da se na zemlji ništa ne zeleni niti suši a da nije zabilježeno u Njegovoj Knjizi. Te je
riječi pozajmio iz jedne od prvih sura; dočeka ga mrmor pun štovanja. Potaknut tom
dijalektičkom pobjedom, Abulkasim stade govoriti kako je Gospodin savršen i nedokučiv u
svojim djelima. Tada Averroes izjavi, unaprijed uobličujući daleke dokaze i danas
problematičnoga Humea:
- Lakše mi je prihvatiti grešku učenoga Ibn Kutaibe, ili prepisivača, nego prihvatiti da
iz zemlje niču ruže koje ispovijedaju vjeru.
- Tako je. Velikih li i istinitih riječi! - reče Abulkasim.
- Neki putnik - sjeti se pjesnik Abdalmalik - govori o voćki kojoj su plodovi zelene
ptice. Lakše mi je povjerovati u to nego u ruže s pismenima.
 - Boja ptica - reče Averroes - kao da olakšava čudo. Uz to, plodovi i ptice pripadaju
prirodnom svijetu, ali pisanje jest vještina. Lakši je prijelaz od listova do ptica nego od ruža
do slova.
Drugi gost odbi, s gnušanjem, da je pisanje vještina, jer izvornik Kur’ana-Knjiga matica
- prethodi Stvaranju i čuva se na nebu. Treći govoraše o Al-Džahizu iz Basre, koji veli da je
Kur’an supstancija i može poprimiti oblik čovjeka ili životinje, a to mišljenje kao da se
podudara s mišljenjem onih što mu pripisuju dva lica. Farah opširno iznese pravovjerni nauk.
Kur’an (reče) jest jedan od atributa Božjih, kao Njegovo milosrđe; zapisuje se u knjigu,
izgovara jezikom, pamti u srcu, a govor, pismena i pisanje ljudsko su djelo, dok je Kur ‘an
neporeciv i vječan. Averroes, koji je bio prokomentirao Državu, mogao je reči da je Knjiga
matica nešto poput njegova platonskoga prauzora, ali opazi da je teologija, kao tema,
Abulkasimu sasvim nedostupna.
Drugi, koji su također to primijetili, zamoliše Abulkasima da ispripovjedi kakvo čudo. I
onda je, kao i danas, svijet bio jeziv; mogli su ga proputovati srčani, isto kao i bijednici, koji
se na sve mogu privići. Abulkasimovo je pamćenje bilo zrcalo potajnih kukavičluka. O čemu
da pripovijeda? Osim toga, oni su od njega zahtijevali čudesa, a čudo je, možda, neizrecivo;
bengalski mjesec nije isto što i jemenski, ali se dade opisati istim riječima. Abulkasim
oklijevaše; onda progovori:
- Tko putuje podnebljima i gradovima - prozbori ganuto - vidi mnogo toga
vjerodostojnog. Recimo, ovo što sam pripovijedao jedan jedincati put, i to turskom sultanu.
Zbilo se to u Sin Kalanu (Kanton), gdje se rijeka Voda života ulijeva u more.
Farah upita da li je taj grad udaljen mnogo milja od onoga zida što ga Iskandar Zul
Karnain (Aleksandar Dvorogi Makedonski) podiže da bi suzbio Goga i Magoga.
- Dijele ih pustinje - reče Abulkasim, s nehotičnom ohološću. - Četrdeset dana treba
jednoj tafili (karavani) da bi mu nazrela tornjeve i, kažu, još četrdeset da bi do njega doprla.
U Sin Kalanu nisam upoznao nikoga koji ga je vidio, ili koji je vidio nekoga koji ga je vidio.
Averroesa načas spopade groza od gole beskrajnosti, od pukoga prostora, od puke tvari.
Pogleda simetrični perivoj; osjeti se starim, beskorisnim, nestvarnim. Abulkasim nastavi:
- Jednog me popodneva muslimanski trgovci iz Sin Kalana povedoše do obojene
drvene kuće u kojoj stanovaše mnogo ljudi. Ne može se opisati kakva je bila ta kuća, kojaje,
prije, bila obična odaja s redovima smočnica ili balkona, jednih povrh drugih. U tim je
dupljama bilo ljudi koji su jeli i pili; bilo ih je na podu i na terasi. Ljudi na toj terasi udarali su
u bubanj i u lutnju, uz petnaestak ili dvadesetak drugih (s jarkocrvenim krinkama) koji su
molili, pjevali i razgovarali. Čamili su u ćelijama, a nitko nije vidio zatvor; jahali su, ali nitko
nije mogao ugledati konja; borili su se, ali su im mačevi bili od trske; umirali su, ali su opet
ustajali.
- Postupci luđaka - reče Farah - nadmašuju očekivanja pametna čovjeka.
- To nisu bili luđaci - htjede objasniti Abulkasim. - Prikazivali su, kako mi reče jedan
trgovac, neku pripovijest.
Nitko nije razumio, a činilo se da nitko i ne želi razumjeti. Abulkasim, zbunjen, napusti
pripovijedanje, ugodno za uši, i prijeđe na neugodna obrazlaganja. Reče, pomažući se
rukama:
 - Zamislimo da tkogod prikazuje neku pripovijest umjesto da je pripovijeda. Neka to
bude pripovijest o efeskim spavačima. Vidimo ih gdje se povlače u pećinu, vidimo ih gdje
mole i spavaju, vidimo ih gdje spavaju otvorenih očiju, vidimo ih gdje spavajući rastu,
vidimo ih gdje se bude nakon trista i devet godina, vidimo ih gdje daju trgovcu neki stari
novčić, vidimo ih gdje se bude u Raju, vidimo ih gdje se bude sa psom. Nešto su nam takvo
prikazali, onoga popodneva, ljudi na terasi.
- Jesu li ti ljudi govorili? - upita Farah.
- Naravno da su govorili - reče Abulkasim pretvorivši se u branitelja nekakve predstave
koje se jedva sjećao i koja mu je bila prilično dodijala. - I govorili su, i pjevali su, i recitirali
su!
- Onda - reče Farah - ne treba dvadeset osoba. Jedan jedincati pripovjedač može
ispričati bilo što, koliko god to bilo zamršeno.
Svi se složiše s tim zaključkom. Kovahu u zvijezde vrline arapskog jezika, jezika kojim
se služi Bog da bi zapovijedao anđelima; potom, vrline arapske poezije. Abdalmalik, pošto je
dostojno uzveliča, ismija kao starinske one pjesnike koji se u Damasku ili u Cordobi ustrajno
služe pastirskim slikama ili beduinskim rječnikom. Reče kako je besmisleno da čovjek pred
čijim se očima širi Guadalquivir slavi vodu iz bunara. Isticao je nuždu da se stare poredbe
zamijene novima; rekao je da je u doba kad je Zuhejr usporedio sudbinu sa slijepom devom ta
figura mogla dirnuti ljude, ali da ju je pet stoljeća divljenja izlizalo. Svi se složiše s tim
zaključkom, koji su već čuli mnogo puta, iz mnogih usta. Averroes je šutio. Najposlije
progovori, više za sebe negoli za druge.
- Doduše, manje rječito - reče Averroes - ali sam sličnim razlozima i ja nekoć branio
mišljenje koje iznosi Abdalmalik. U Aleksandriji se govorilo da neki grijeh ne mogu počiniti
samo oni koji su ga već počinili i onda se pokajali; da bi se čovjek oslobodio grijeha,
dodajmo, valja da ga ispovjedi. Zuhejr, u jednoj svojoj mu’allaqi, kaže da je, u osamdeset
godina patnje i slave, mnogo puta vidio sudbinu gdje iznenada ruši ljude, kao slijepa deva;
Abdalmalik tvrdi da nas ta figura više ne može očarati. Toj se zamjerci mnogo toga može
suprotstaviti. Prvo, ako svrha pjesme treba da bude iznenađenje, njezino se vrijeme ne bi
mjerilo stoljećima nego danima i satima, a, možda, i minutama. Drugo, da je veliki pjesnik
manje izumitelj negoli otkrivač. Hvaleći Ibn-Šarafa iz Berje, ponavljali su da je samo on
mogao smisliti da zvijezde u zoru padaju lagano kao lišće sa stabla; kad bi bilo tako, bio bi to
bjelodan dokaz da je ta slika otrcana. Slika koju može načiniti samo jedan čovjek jest ona
koja nikoga ne dira. Beskrajno je mnogo stvari na zemlji; svaka se može povezati sa svakom.
Povezati zvijezde s lišćem nije nimalo proizvoljnije negoli ih povezati s ribama ili sa pticama.
Naprotiv, nema nikoga tko jedanput nije osjetio daje sudbina brza i spora, nedužna i, isto
tako, nečovječna. U tom uvjerenju, koje može biti prolazno ili stalno, ali koje nitko ne može
zanemariti, i jest bio napisan taj Zuhejrov stih. Ne može se reći bolje ono što je tada rečeno.
Dapače (a ovo je, možda, bit mojih razmišljanja), vrijeme, koje ruši kule i gradove,
obogaćuje stihove. Kad je Zuhejr sastavio ovaj stih u Arabiji, služio je da bi se usporedile
dvije slike, slika stare deve i slika sudbine; ponovljen danas, podsjeća na Zuhejra i naše muke
miješa s mukama toga mrtvog Arapina. Poredba je tada imala dva člana, a sad ih ima četiri.
Vrijeme širi prostor stihova, i znam neke koji su, poput glazbe, svi za sve ljude. Tako, kad
me, prije mnogo godina, u Marakešu mučila nostalgija za Cordobom, uživao sam
ponavljajući zaziv što ga je Abdurrahman uputio, u perivojima Ruzafe, jednoj afričkoj palmi:
I ti si, o palmo,
 Strankinja na ovom tlu ...
Jedinstvena blagodat poezije; riječi što ih je napisao kralj koji je čeznuo za Istokom
poslužile su meni, prognanom u Afriku, da izraze moju nostalgiju za Španjolskom.
Averroes je, potom, govorio o prvim pjesnicima, o onima što su u Doba Neznanja, prije
islama, već bili izrekli sve stvari na beskrajnom jeziku pustinja. Zbunjen, opravdano, Ibn-
Šarafovim koještarijama, reče da je u starih i u Kur’anu tajnopisom zabilježena sva poezija i
osudi častohlepno izmišljanje kao nepismeno i isprazno. Ostali su ga slušali s užitkom jer je
branio starinu.
Mujezini su, u osvit zore, pozivali na molitvu kad se Averroes vratio u biblioteku. (U
haremu su crnokose robinje mučile jednu riđokosu, ali on to nije saznao sve do navečer.)
Nešto mu otkri smisao dviju nejasnih riječi. Čvrstim i brižljivim krasnopisom unese ove retke
u rukopis: Aristu (Aristotel) zove tragedijom panegirike, a komedijama satire i anateme.
Čudesnim tragedijama i komedijama obiluju stranice Kur’ana i pjesme mu’allaqa u svetištu.
Osjeti sanjivost, osjeti malo hladnoće. Odvivši turban, pogleda se u zrcalu od kovine.
Ne znam što su vidjele njegove oči, jer ni jedan povjesničar nije opisao crte njegova lica.
Znam da je iznenada iščezao, kao da ga je spržila vatra bez svjetlosti, i da su s njim nestali
kuća i nevidljivi vodoskok, i knjige i rukopisi, i golubice i mnoge crnokose robinje i
uzdrhtala riđokosa robinja, i Farah i Abulkasim, i ružičnjaci, i, možda, Guadalquivir.
U ovoj sam priči želio ispripovjediti razvoj jednoga poraza. Prvo sam mislio na onoga
kenterberijskoga nadbiskupa koji se bio latio dokazivanja da postoji Bog; zatim na
alkemičare koji su tražili filozofski kamen; zatim na one zaludne djelitelje kuta na tri jednaka
dijela i popravljače kružnice. Onda sam razmišljao da je mnogo poetičniji slučaj čovjeka što
sebi postavlja cilj koji nije zabranjen drugima nego njemu samom. Pade mi na um Averroes
koji, zatvoren u krugu islama, nije nikad mogao doznati značenje riječi tragedija i komedija.
Ispričao sam njegov slučaj; što sam više odmicao, sve više osjećah ono što je osjećalo ono
Burtonovo božanstvo koje, želeći stvoriti bika, stvori bivola. Osjetih da mi se moje djelo
ruga. Osjetih da Averroes, želeći zamisliti što je to drama, a ne sluteći što je kazalište, nije
bio apsurdniji od mene koji želim zamisliti Averroesa bez ikakvih drugih pomagala osim
nekoliko ulomčića iz Renana, Lanea i Asina Palaciosa. Osjetih, na posljednjoj stranici, da je
moja priča simbol čovjeka koji sam bio dok sam je pisao, i da, kako bih sastavio ovu priču,
treba da postanem taj čovjek i da, kako bih postao taj čovjek, treba da sastavim tu priču, i
tako dalje do beskonačnosti. (Čim prestadoh vjerovati u njega, “Averroes” iščeznu.)