OSNOVA STIHA I POČECI HRVATSKE VERSIFIKACIJE

STIH I PROZODIJSKA SVOJSTVA JEZIKA

Tipovi versifikacije koji su se javili u razvoju hrvatskoga stiha:

1. IZMJENIČNI (alternativni) STIH

a) AKCENTSKI STIH
- izmjena naglašenih i nenaglašenih slogova
- akc. stih ustalio se u hrv. pjesništvu u 19. stoljeću
 sastoji se od stalnog broja jednakih akcenatskih mjera (stopa) – onda je on i jednakosložan pa ga se
zove i akcenatsko – silabički (naglasno-slogovni) - izmjenjuju se naglasci i slogovi

b) KVANTITATIVNI STIH
- izmjena dugih i kratkih slogova
- popularan u grč. i lat. metrici
o pokušaji ove versifikacije u hrvatskom
 najstariji uzorci sežu iz sredine 17. st
 posebno se pozabavio M. P. Katančić

2. SLOGOVNI (silabički) STIH

- osnova: jednak ili približno jednak broj slogova

- stih naše narodne pjesme
- slog se sastoji od vokalnog i konsonantnog elementa

3. BESJEDOVNI (verbalni) STIH

- osnova: fonetska riječ (akcenatska cjelina, prava ili neprava riječ), jednak ili približno jednak
broj fonetskih riječi u stihu
- princip čest u suvremenom pjesništvu, ali i u starim anonimnim pjesmama

4. STIH SKUPINA RIJEČI (rečeničnih jedinica), SINTAGMATIČKI STIH

- dijelovi rečenice nisu samo smislene, već i zvukovne jedinice

- zvukovna narav dijelova rečenice može poslužiti kao osnova stiha
- stari zvukovno ustrojeni tekstovi: Pisan svetago Jurja, Bašćanska ploča, Šibenska molitva
 OSVRT NA POČETKE HRVATSKOGA STIHA
 otkad se može govoriti o hrvatskom jeziku može se govoriti i o hrvatskom stihu
 kako je izgledao hrvatski ili slavenski stih prije prvih zapisa, nemoguće je utvrditi
 → najstariji dokument hrv. jezika: Bašćanska ploča, oko 1100. godine (zvukovno organiziran tako
da se može smatrati nizom stihova koji podsjećaju na stih bugrštice!)
 Bašćanskom pločom počinje stari hrvatski stih
 starija hrvatska poezija traje do preporoda (30-te godine 19.st.), zatim ide novija hrv. poezija
 neki se sithovi potpuno gube ili im se smanjuje popularnost, dok drugi prevladavaju
 SREDNJI VIJEK I RENESANSA

 u komparativnom proučavanju versifikacije, analogija pojednih stihova u raznim jezicima objašnjava

se na dva načina: 1) ta analogija stihova potječe od zajedničkog porijekla samih jezika
2) djeluje uzajamni utjecaj u jednom periodu, širi se međusobna vesrsifikacija,
širenje međunarodne modne versifikacija
 Je li u stavranju metrike neke jezične zajednice važniji zajednički život ili zajedničko porijeklo?

Roman Jakobson
 tvrdnja o zajedničkom praslaveskom ili indoeuropskom porijeklu stihova→Slamnig smatra da se ta
tvrdnja teško može dokazati
 Jakobson smatra kako naslijeđeni okvir stiha traje u svijesti generacija stihotvoraca koji onda taj
okvir popunjavaju novim jezičnim materijalom i na taj način nastaju novi stihovi slavenskih naroda,
različiti u svom konačnom obliku prema prozodijskim svojstvima pojedinih jezika
 npr. podrijetlo 8-erca kojemu pandan postojio u mnogim slavenskim jezicima, a nastao je razvojem
od zajedničkog prapočetka → oksitonični 8-erac (jampski, asimetrični), latinski, ambrozijanski,
mlađi romanski stihovi: starofrancuski = latinski i starofrancuski stih su varijante istog 8-erca
 Slamnigov ZAKLJUČAK kada se govori o metričkom okviru.: važniji je zajednički život raznih
naroda nego zajedničko porijeklo neke grupe naroda. Međutim, kako se okvir ispunja stanovitim
jezičnim materijalom, srodniji jezični materijal dat će u konačnom obliku sličnije stihove.
Napomena: prozodijska srodnost jezika ne mora biti u razmjeru s lingvističkom srodnošću.
 ... naknadno 13, 14 i 15 str

Kakve su ritmičke osobine hrvatskog srednjovjekovnog i renesansanog stiha?

 stari hrvatski jezik bilo kojeg dijalekta imao je malen broj razlikovnih vokala, a ti su se vokali jasno
izgovarali
 konsonanti su se također jasno izgovarali i oštro dijelili na zvučne i bezvučne
 svaki vokal imao je određenu intonaciju, a ta intonacija određivala je mjesto naglaska
 s tim u vezi, položaj akcenta kao prozodijska vrednota nije bio od značaja

Fonetska riječ
 važna je u starijoj hrvatskoj versifikaciji
 naglašena je
 mjesto naglaska varira prema dijalektima ili čak raspoloženju recitatora
 zbog toga u starijoj poeziji ne možemo govoriti o akcentu (akc. mjerama) u smislu njemačke ili
engleske versifikacije gdje naglašeni slog prati nenaglašeni u određenom broju
 naglašena riječ centralno je mejsto ukpljanja slabih riječi i slogova
  veliki stih sastoji se od dva članka (odvojenih cezurom), a članci se sastoje od ritmičkih jednica –
fonetskih riječi → poezija ranog sr. vijeka: Pjesan o Cidu

Praosmerac (bugarštički stih)

 jednočlan
 u paru daje 16-erac
 potvrda u pjesmama Ranjinina zbornika koje su ostatak starijeg tipa poezije→ 16-eračka pjesma
Odiljam se
 stih u pjesmi zvan je bugarštički stih → ima izrazitu cezuru, članci pokazuju tendenciju prema
osmercu; prvi članak je često pokraćen sedmerac čime se ističe cezura, a pripjevom ili kraćim stihom
obilježavaju se odlomci
 pjesme složene u ovome stihu pjevači nazivaju bugaršticama, bugaršćinama, bugarkinjama
o to ime izvodimo od lat. pridjeva vulgaris (poslušajte)
o v ide u b pa dolazimo do bulgaris
o značila bi: pjesma na narodnom jeziku
 najraširenije mišljenje: stih bugarštica je slavenska, srpska varijanta bizantskog političkog stiha
 prve zapisane bugarštice ističu tradiciju pučkog i slavenskoga jezika

Osmerac (kršćansko latinski osmerac; romanska, hrv. vers)

 smatra se polustihom 16-erca
 značajka kršćansko-latinskog osmerca → jednakosložan, izosilabičan; u himnama sv. Ambrozija,
poštuje pravila klasične, kvantitativne versifikacije
 osmerac starijeg tipa ima jednak broj slogova bez obzira gdje mu pada zadnji naglasak

U lat. versifikaciji u 12. i 13. stoljeću dolazi do sve veće brige za pravilnošću izmjene akcenta:

Ambrozijski osmerac (AO)

 ne može više završiti dvosložnicom
 Marulićevi lat. 8-erci su trohejski, cezura je u sredini i nije obavezan naglasak na predzadnjem slogu
ni ženska rima → Marulić AO prevodi 8-cima koji su čas simetrični, čas asimetrični 3+5, 5+3, 4+4
(cezure)
 kasniji simetrični osmerci ovog tipa → nema muške rime niti završetka jednosložnicom
 asimetrični osmerac → uvijek dopušta mušku rimu i pravu jednosložnicu na kraju sve do danas

Sedmerac
 srodan je asimetričnom 8-ercu kakav je npr. Marulić; Anka Satira
 uvijek može imati mušku rimu i jednosložnicu na kraju
 nalazimo ga u crkvenim pjesmama → U se vrime godišća
  naš se sedmerac smatrao pandanom talijanskom sedmercu (strofa Sladojeve i Dragoljubove tenzone
odgovara prvim strofama Petrarcinih canzona)
 talijanski, Petrarkin sedmerac → također je izosilabičan, završava dvosložnom (ženskom) rimom
 Zoranićev 7-erac može imati bilo mušku, bilo žensku rimu, a da se broj slogova ne mijenja

Jedanaesterac
 u starijoj hrvatskoj poeziji cezura je iza petoga sloga
 vezan uz religioznu poeziju
 često u safičkoj strofi
 pjesme Džore Držića: nalazimo 11-eračke tercine
 stih 5+6 hrv. je varijanta talijanskog endecasillaba
 ALI kao da je ostao vezan uz nabožnu liriku
 dok u svjetovnoj poeziji endecasillabu odgovara 12-erac kojim se taj tal. stih i prevodi
 Jagić smatra da je 11-erac narodni (samonikli) stih koji je svoju kompliciranu shemu rimovanja
dobio pouzoru na romansku versifikaciju

Rani šesterac (naknadno proširi 26-33.str)

 kao dio 12-erca bio je jednočlan
 izosilabičan kao i osmerac
 mogao je bez promjene broja slogova imati bilo mušku, bilo žensku rimu, završavati jednosložnicom
ili višesložnicom
 redovito se rimuju u paru šesterci pred cezurom i oni na kraju, odn. ako dva 12-erca napišemo kao 6-
eračku strofu onda se rimuju naizmjence
 rima može biti i zapletenija: završna rima jednog para prenosi se u srednju rimu slijedećeg para
 parni članak → ne može završavati jednosložnicom niti imati mušku rimu
 neparni članak →dopušta jednosložnicu na kraju stiha kao i mušku rimu
 zapteljanija rima prisutna je u najstarijim zapisima dvanaesterca: Fragmenti o Svetoj Katarini,
Šibenska molitva, Nalješković
 ovoj kategoriji pripada francuski aleksandrinac – 12-osložni rimovani stih s cezurom iza šestoga
naglašenog sloga; moći će imati muklo e, tj. slog više na kraju bilo kojeg šesterca
 Marulićev i Hektorovićev 12-erac je narativan stih / kod Dubrovčana je 12-erac lirski stih
 RAZVOJ STIHA U 17. STOLJEĆU
(17.st. = zlatni vijek dubrovačke književnosti)

 Stihotvorna situacija u 17. stoljeću usko je povezana s onom u 16. i 15. st., ona iz nje izrasta
 suvremeni stih je akcenatski ili tendira tome, a stari i narodni stih su člankoviti i silabični

DESETERAC
 danas je pojam narodnog stiha
 vežemo ga uz štok. epske pjesme premda je popularan na svim dijalektima, a i kao lirski stih
 u 17. st. javljaju se cjeloviti zapisi 10-eračkih pjesama = tada počinje njihov procvat
 javlja se i u umjetnoj poeziji (dosta oskudno) → Frankopan
 s prodorom deseterca gubi se 11-erac 5 + 6 (koji se javlja u imitacijama safičke strofe prošlih
stoljeća) i bilježi manja popularnost bugarštičkog stiha

OSMERAC (narodni)
 najveću popularnost i eleganciju postiže upravo u 17. st; to je tzv. simetrički osmerac
 sastoji se (i danas) od 2 članka po 4 sloga
 članci u narodnom osmercu moraju završavati višesložnicom (stari 8-erac je mogao imati i
jednosložnicu na kraju)
 U narodnom i u starom 8-ercu ne može se govoriti o pravilnosti rasporeda akcenta, međutim:
 narodni, a i dubrovački 8-erac17. st. imaju stanoviti trohaični prizvuk (što stvara
novoštokavska akcentuacija koja onemogućuje naglasak na kraju višesložnice, pa onda i
članaka)
 uz to još i činjenica da su članci parnosložni i često složeni od dvije dvosložnice
 elegnatni osmerac baroknih poema približava se narodnome (u 17. st.)
 danas je popularan i produktivan narodni stih i kod Hrvata i kod Srba
 u njemu se improviziraju vojničke, maršovske pjesme
 hrvatska narodna himna Lijepa naša također je u 8-ercima
 u suvr. umjetnoj versifikaciji 8-erac živi kao prevodilački stih i to prije svega za prijevode španj.
poezije
 na tom polju posebno ga je usavršio Nikola Milićević → dao mu je akcenatski, trohejski
karakter (osmerac transformiran u akcenatski stih)

DVANAESTERAC
 opada mu popularnost u 17. st. - nije popularan kao u 16. st.
 popularna pjesma Marjane, Marjane složena je u 12-ercima, odn. 6-eračkim parovima
 po prozodijskim principima odgovara starom hrv. 12-ercu; čitali ga mi čak. ili štok. naglaskom ne
možemo naći pravilnosti u rasporedu nagl. i nenagl. slogova
 jednakosložni 12-erac kao umjetni stih bio je popularan prije rata; npr. kod Nazora, Ujevića
 također se javlja i kao prevodilački stih
 ima jasno izraženu trohaičnost → binaran je, a ne ternaran
  popularniji je u srp. poeziji, posebno u srpskom prevodilaštvu gdje se smatra pandanom franc.
aleksandrincu
 u hrvatskom prevodilaštvu (danas) javlja se kao pandan aleksandrincu binarni akcenatski stih s
uzmahom – takav stih zovemo jampskim → taj novi prevodilački dramski stih je par 7-eraca
 Dakle, oba popularna stiha sačuvala su se u usmenoj, narodnoj poeziji, samo što je 8-erac
neusporedivo produktivniji.
 8-erac, transformiran u akcenatski stih, živi i u umjetnoj poeziji.
 12-erac koji je počeo opadati u u 17. st., danas u hrvatskoj poeziji gotovo i ne postoji
 ili se pak transformirao u u akcenatski stih koji više nije izosilabičan pa se više ni ne
prepoznaje kao 12-erac
 danas: transformiran je u akcenatski sedmerački par (baš kao i prevodilački stih)
 obnova je starog dubrovačkog stiha
 njime se služi Luko Paljetak
 12-erac starih du. pjesnika oduvijek se razlikovao od 12-eraca ostalih hrvatskih pjesnika
 Hanibal Lucić ima dubrovačke dvanaesterce, ali Petar Hektorović ima marulićevske
 Marulićevi i Hektorovićevi 12-erci sastoje se od dva 6-erca
 6-erci su CJELINE i ne raspadaju se dalje na članke
 stari 6-erci: imali mušku rimu i jednosložnicu na kraju
 u novijoj narodnoj poeziji parnosložni članak ne može imati jednosložnicu na kraju,
mušku rimu pa su du. pjesnici šesterac podijelili na dva trosloga (većina stihova
Ranjinina zbornika)
 U 17. stoljeću u Du dolazi do temeljitog raščišćenja situacije:
 kod 12-erca se 6-erac dijeli stalnom granicom akc. cjelina na dva trosloga i postaje stih
neparnosložnih članaka i može imati samo jednosložnicu na kraju
 8-erac postaje stih parnosložnih članaka – završava višesložnom akc. cjelinom (ženskom
rimom)
 Mnogi smatraju da je ova ternarna struktura dvanesterca (u 17. st. u Dubrovniku) sputavala pjesnike i
dovela do zamiranja toga stiha

 dubrovački 12-erac je ternaran → kao narativni stih javlja se kod Mavra Vetranovića: Piligrin (a on
znači prijelaz iz sr.v u renesansu); inače je kod Dubrovčana 12-erac lirski i dramski stih, a kad se u
17. st. javlja ep, on je u 8-ercu
 a 12-erac pisaca izvan Du nije ternaran! (sj. dalmatinski krajevi) → upotrebljava se za epske
narativne poeme (Marulić, Hektorović, Baraković); 12 erac se ne raspada na trosloge i ima žensku
rimu

 Marin Franičević, koji je znatno unaprijedio proučavanje staroga hrv. stiha, također smatra kako je
naš stari, a i narodni stih u osnovi akcenatski stih, a nije!

ZAKLJUČAK – glavne crte versifikacijskog stanja i previranja u 17. stoljeću:

1. U glavnini barokne pjesničke produkcije precizno se razlikuju stihovi parnosložnih i neparnosložnih
članaka; stih parnosložnih članaka završava obično pravom višesložnicom, što redovito znači i ž.
rimu, a samo neparnosložni članak ( i 12-erački troslog) može imati jednosložnicu na kraju
2. Zamiru stihovi gdje je prvi članak neparnosložan, a drugi parnosložan (11-erac 5+6)
3. Kod pjesnika du kruga sve se više izoštruje ternarnost 12-erca, ali istovremeno 8-erac postaje
popularniji
 4. Izvan Du ( na sj. i sj-z. hrv. krajeva) 12-erac se ne raspada na trosloge i ima ž. rimu (dulje je
poživio)
5. Pojavljuje se 10-erac - vezuje se uz pučku, seljačku ili ratničku popjevku. Popularnost mu raste u
18.st.

POKUŠAJI KVANTITATIVNOG STIHA U 17. i 18. STOLJEĆU

 stihotvorni potencijal hrvatskoga jezika uključuje uz akcent i duljinu i visinu

  visina se ne javlja kao organizator stiha, a duljina je izrazita u svim dijalektima i govorima. Po tome,
duljina vokala povezuje sve hrvatske idiome.

 kvantit. metrika → osniva se na određenom rasporedu dugih i kratkih slogova koji se tako slažu u tzv.
stope

 poznata je hrvatskim piscima budući da su imali klasično obrazovanje

 europska kvantitativna metrika potekla je iz stare Grčke

o svi slogovi u riječi mogli su biti i dugi i kratki, i naglašeni i nenaglašeni

 mora → jedinica duljine stope; a to je trajanje kratkoga sloga; dugi slog traje 2 more

  tako se daktil (- U U) može zamijeniti spondejem (- -)

HEKSAMETAR
 daktilski heksametar → sastoji se od 6 stopa (metar znači isto što i stopa)

 današnji heksametar → akcenatski je stih; dugom slogu odgovara naglašeni, a kratkom nenaglašeni

 prijevodni heksametar ustalili su Tomo Maretić i Stjepan Ivšić

 U akcenatskom heksametru (gdje su stope isto što i akc.mjere) nalazimo daktile i troheje; spondeji (koji
se u kvantitat. vers. sastoje od 2 duga sloga pri čemu je prvi istaknut) su u akcenatskoj versifikaciji
rijetki (praktički se sastoje od dvije naglašene jednosložnice)

 klasični heksametar → u njemu se, za razliku od drugih klas. stihova, stope kao jedinice jasno razabiru:
one se sastoje od jakog dijela, uspona, arze i slabog dijela, pada, teze

 U nacrtu heksametra arze se sastoje od duga sloga (jaki uspon), a teze od 2 kratka sloga (slabi pad; stope
su tada daktili) ili jednog dugog (stope su spondeji); posljednja, dvosložna stopa stiha može imati i
kratak slog kao tezu (ta je stopa onda trohej). Početkom prve riječi u stihu počinje i prva arza,
završetkom stiha završava posljednja teza. U stihu su razmeđa između teze i arze ujedno i granice stopa.
Stopa je dakle potpuna kad dva kratka sloga ili jedan dugi neposredno slijede arzu, a zatvara se i
početkom duga sloga koji ne slijedi arzu neposredno

 u klasičnoj metrici govorimo o slogovima dugima po naravi → onda kad je vokal u slogu dug; i po
položaju → onda kad se vokal nađe pred 2 konsonanta
 Narav našega sloga nije dovoljno proučena, tek je sigurno da su se hrv. pjesnici 17, 18 i
početka 19.st, kad su nasljedovali klasične metre, držali pravila pozicije
 *CEZURA, USJEK ILI ODMOR
 stalna granica riječi na određenom mjestu u stihu

 važan je dodatni element u klasičnom stihu, posebno u heksametru

 najčešća cezura presijeca treću stopu po polovici, tj. pri završetku jakog sloga
 za njom je ona koja presijeca tu stopu poslije prvog slabog sloga – ta je najčešća u našem
prijevodnom heksametru
 javljaju se i dvije cezure, poslije drugog i četvrtog jakog sloga

 Stjepan Ivšić u svojim prijevodima i preradbama Maretićevih prijevoda mnogo je pažnje posvećivao
cezuri

 do 19. stoljeća stihotvorci su gradili latinske heksametre kako su sami najbolje znali → orijentir im je
bila pozicijska duljina

 u 20. st. napisano je nekoliko radova o klasičnoj metrici:

 Stjepan Ivšić obradio je treće izdanje Maretićeva prijevoda Ilijade (1912) + u toj knjizi objavljuje
pogovor O ovom prijevodu i nešto o našem heksametru uopće
o Ivšić smatra da naše prve heksametre nalazimo u Odiljenju sigetskom Pavla Vitezovića

 Ante Petravić 1939. objavljuje knjigu Klasična metrika u hrvatskoj i srpskoj književnosti
 Marin Franičević: O nekim problemima našega ritma
 Miroslav Kravar u najnovije vrijeme u svojim radovima piše o sudbini klasične metrike (i to,
upravo heksametra): Tri stoljeća hrvatske klasične metrike (pokušaj rehabilitacije) i Nacrt
prozodijske tipologije hrvatske klasične metrike

Hrvatski heksametri
 Miroslav Kravar navodi kao prvi hrv. heksametar onaj iz posvete Sirene (1660) Petra Zrinskoga

 riječ je o elegijskom distihu (heksametar i pentametar)

1. Juraj Križanić ima prvenstvo sa svojim hrv. adaptacijama klasičnih metara koje obj. prije
Zrinskoga
 pjesma u heksametrima Davorija Juraja Križanića → epska pjesma složena na latinski način
 Križanićev se heksametar osniva na zasadama lat. kvantit. metrike
2. nešto poslije Križanića hrv. je heksametar napisao Petar Zrinski, i to kao dio distiha u posveti svoje
Sirene (1660)
 stihovi Zrinskog prijevod su latinskog distiha iz posvete njegova brata Nikole
3. Heksametre je pisao i Pavao Vitezović, u 4. dijelu svoga Odiljenja sigetskoga (1685)
 Stjepan Ivšić kaže da je Vitezović gradio heksametre prema latinskim, tj. pazeći na dužinu
vokala; upozorava da se također držao i dužine po položaju. Ivšić je ove stihove smatrao prvim
hrvatskim heksametrima.
  M. Kravar smatra da su Vitezović. stihovi akcenatski; mišljenja je da su pjesnici težili za
pravilnošću akcenta, a da im je pozicija bila samo okvir - u tom smislu govori o
pseudokvantitativnom stihu

 Matija Petar Katančić u svojoj zbirci Fructus auctumnales (1791) iznosi pravila o gradnji »ilirskih«
stihova po klasičnom uzoru
 dobro uočava duljinu = dobro je poznavao mađarski jezik (u mađ. se duljina vokala posebno
bilježi)
 odstupa od prave duljine pa su mu duge sve jednosložnice koje se sastoje od jednog vokala
(premda su zapravo kratke) i onda kad se nađu ispred vokala
 USMENI STIH PREMA ROMANSKOME

 podudaranje stare hrv. versifikacije s romanskom javlja se prije ustaljenja tal. vers. u 13. i 14. st.

 prije nego je endecasillabo ustaljen kao najpopularniji stih

 romanski stih prvenstveno znači francuski, provansalski stih

 romanski stih određen je brojem slogova do zadnjeg naglaska, a često je i cezura fiksna

 naša narodna versifikacija donekle je srodna romanskoj, ali je i toliko različita od nje da se može
smatrati nečim posve zasebnim

 i kod našeg narodnog stiha broj slogova je najčešće fiksan, ali za duljinu stiha naglasak nema
nikakve važnosti

 naši izosilab. stihovi jednako su dugi bez obzira na to završavaju li naglašenim slogom i
gdje se posljednji naglasak uopće nalazi

 rijetki su primjeri gdje je na snazi romansko pravilo o zadnjem naglasku

 u našoj narodnoj poeziji broj slogova u stihu ne varira kako u romanskom (s obzirom na broj
nenaglašenih slogova poslije završnog naglašenog sloga)
 svi stari stihovi su se pjevali
 povezanost Balkana s Južnom Francuskom odvijala se preko Italije
 žongleri su dolazili svake godine na svetog Vlaha u Dubrovnik da pokažu svoje vještine
 do kontakta je dolazilo i za vrijeme križarskih pohoda

ČLANCI
 za naš narodni stih karakteristični su članci → jezična norma stiha (po Maretiću)

 članci su dijelovi rečenice ustaljenog broja slogova; omeđeni su granicama riječi

 stih se može sastojati od 1 članka npr. 4-erac ili 5-erac, ili od više njih npr. 8-erac (4+4), 11-erac
(4+4+3)

 dijele se na parne i neparne po broju slogova

  svi stihovi u kojima ima neparnih članaka se lirski, ženski stihovi

 PRAVILO: članak završava kako riječ može završiti → parni članak kao parna riječ, neparni članak
I kao neparna riječ

TRANSFORMACIJA STAROG (ROMANSKOG) STIHA U NAŠ – formula:

 na kojem god principu se osnivao strani stih, naš će biti člankovit

 ako prototip ima naglasak na zadnjem slogu, onda naš stih mora završavati takvim člankom koji
dopušta naglasak na zadnjem slogu
12-ERAC
 smatra se najstarijim i najraširenijim franc. stihom (franc. način brojanja– ne računa se završno
„muklo e“)
 aleksandrinac → francuski 12-erac; sr.v. roman o Aleksandru
 po cezuri se raspada na dva polustiha
 u narodnom obliku najčešće ima 13 slogova 8a u franc. jeziku ih može imati 12-14)
 u narodnom stihu često je ispred cezure nenaglašen slog, tj. cezura je ženska, dok je završetak muški
 u našoj narodnoj poeziji broj slogova u stihu ne varira onako kako je to u romanskom (tj. s obzirom
na broj nenaglašenih slogova poslije završnog naglašenog sloga – na kraju i ispred cezure)
 naš stih koji bi nastao po uzoru na aleksandrinac bio bi izosilabičan
 prototipom se uzima aleksandrinac s muškim završetcima – po njemu se aleksandrinac i naziva 12-
ercem
 cezura je zajednička i francuskom i našem stihu (u sredini stiha)
 tako će se naš stih raspasti na 2 dijela po 6 slogova (2 članka)
 raspored naglasaka u našem stihu je slobodan (za razliku od njem. i rom. versif.?)
 postoje varijante jednog istog stiha → stari dvanaesterac koji se poklapa s narodnim stihom
primorskog zapada Hrvatske
 Maretić kaže da nema potvrda da se na kraju šestosložnog članka nalazila naglašena jednosložnica

 ZAKLJUČAK → šesterac (članak, stih, polustih) nije stran našem narodnom pjesništvu. Kuplet 6-
eraca naše stare literature nastao je pod utj. romanskog (franc) 12-erca, ali u skladu s nekim
osnovnim principima gradnje narodnih stihova.

8- ERAC
 u našem narodnom pjesništvu razlikujemo dva stiha o 8 slogova (2 tipa osmerca)
 jedan se sastoji od dva četverca 4+4, drugi se sastoji od dva neparna članka 5 + 3
 8-erac nalazimo vrlo rano zapisan (i rimovan je) → stihovi zapisani u Misalu kneza Novaka (1368),
pjesma Bog se rodi v Vitliomi; najčešće se rimuju dva po dva i može ih se složiti u kuplete s
leoninskom rimom
 ovom tipu možemo pribrojiti i stih prikazanja / uočava se sl. s franc. i provansalskim dvostrukim 7-
ercem
 rima nije nepoznata našoj pučkoj pjesmi, ali njezina sistematična upotreba navodi nas na pomisao da
se tu radi o romanskom utjecaju
  To nam je još očitije kod naših starih literarnih 8-eraca gdje je rima neotuđiv dio stiha, a taj
stih odvaja se od narodnog po tome što cezura po sredini nije konstantna kao u narodnom
stihu
o u francuskom sedmercu nema cezure na tom mjestu
 osim rijetkog zanemarivanja cezure od narodnog se osmerca razlikuje i time što posve rijetko
može završiti na jednosložnicu

RJEĐI 8-ERAC
 ima cezuru nakon trećeg ili petog sloga
 u narodnoj poeziji nije baš rijedak
 Wollner pretpostavlja da ovaj stih starinom nije štokavski
 osnova stiha je ista franc., danskom i hrv. stihu, a svaki jezik je zadovoljava svojim normama
 Zoranić nam svjedoči da se naš stih pjevao → A ti divojko šegljiva
 možemo uočiti podudaranje repertoara hrvatskih i srpskih pučkih pjesama sa francuskima
 RAZVOJ STIHA U 19. STOLJEĆU

 19. st. = razdoblje kada se javljaju skoro svi povijesni sustavi hrvatske versifikacije

 štokavska glavnina narodne poezije složena je slogovno-člankovito, ali se npr. 10-erac javlja kao
ravnopravan i u umjetnoj poeziji

 traju pokušaji kvantitativnog metra, stiha po klasičnom uzoru → Bruerević nastoji složiti heksametre
po drevnim pravilima, Preradović razmišlja o hrvatskom heksametru u pojmovima kvantitativne
metrike

 akcenatski stih javlja se u kajkavskom jeziku početkom stoljeća

 od 1897. → akcenatski stih po europskom uzoru primaran je u hrvatskoj poeziji

 javlja se i tzv. slobodni stih, stih složen od fonetskih riječi i skupina riječi

 biblijski je intoniran, prvi ga je koristio Tommaseo, onda Mažuranić

 od narodnih stihova najviše je pažnje privukao epski (asimetrični) 10-erac u studijama o stihu toga
razdoblja

 Petrović i dalje smatra da 10-erac nije akcenatski stih

 u doba kad se naš narodni stih oblikovao naglasak je bio drugačiji, po vrsti i po položaju- i danas se
10-erac u raznim krajevima čita s naglaskom na raznim slogovima

METAMETRIKA
 u proučavanju stiha Petrović unosi pojam METAMETRIKE i METAMETRIČKOG PRISTUPA
 on se služi izrazom metrika za ono što ovdje zovemo versifikacija

 Kravar koristi pojam aura stiha

 ona pretpostavlja prepoznavanje metra → ono što čitatelj prepozna kao stih, to zaista i je stih

 nešto prvo moramo prihvatiti kao stih da bismo to proučavali kao stih
  statistički pristup je u suprotnosti s ovime; počinje od toga da se tek laboratorijskom analizim može
za nešto pouzdano reći da je stih → njega se drže Taranovski i Franičević

Marin Franičević
 puno je toga napravio što se tiče jasnoće stiha 19. stoljeća

 izradio tablice gdje je upisivao mjesta naglaska u stihu, kao i granice akcenatskih cjelina

POBJEDA AKCENATSKOG PRINCIPA U 19. STOLJEĆU

 dugo se borio s kvantitativnim i silabičkim principom; u zametku se javio i besjedovni stih

 akcenatsko-silabički stih – mogao se podudarati s narodnim slogovno-člankovitim stihom u broju

slogova i u mjestu cezure

 u nastojanju stihotvoraca da se povežu s narodnim stvaralaštvom javlja se povijesno uvjetovan

prijelazni oblik stiha

 pjesnici 1. polovice 19.st. nastoje aktualizirati i svojstva stiha SHK – Bruerević 10-erac povezuje s
tradicijom starije umjetne poezije slaganjem u rimovane strofe

 stari 8-erac u zvukovnoj osnovi podudara se s narodnim simetričnim 8-ercem

 12-erac se u svojoj dubrovačkoj varijanti gubi, ali je i dalje prisutan u sjevernoj varijanti gdje nema
stalne središnje granice riječi (male cezure) u šesteračkim polustisima

 u umjetnoj poeziji javlja se muška rima koja se ne podudara u naglasku

 to se ne kosi s pravilima narodne i starije metrike, ali takav princip doživljava kritiku s prevagom
akcentskog principa

 takvo mišljenje zazuzima i Barac → to možemo smatrati konačnom evidencijom da je pobijedio

akcenatski princip

STIHOVI S KORIJENJEM U NARODNOM I U STAROM, UMJETNOM I UVOZNOM

PJESNIŠTVU
- metrički repertoar kojemu korijenje nalazimo u ...
 1. je to uspješno obavio Dimitrija Demeter u svojoj poemi Grobničko polje (1842) gdje kao
ravnopravne stihove koristi 10-erce i 12-erce tako što ih slaže u strofe s fiksnim rasporedom
(12+10+10+12)

 Mažuranić je otišao korak dalje time što odustaje od strofičnosti, a s 8-ercem i 10-ercem postupa
kao varijacijama jedne te iste osnove

 6-erački članak adaptirao je po novom ukusu: rimuje ga, ali se ne drži kvantitativne
 klauzule, a 10-erac mu često završava na konsonant i kada se ne radi o padežnom
nastavku

 učestalost naglasaka na neparnim slogovima kod Mažuranića je plod novoštokavske

akcentuacije, tako da se ne može govoriti o akcenatskom stihu

DESETERAC
 sve češće se pretvara u akcenatski stih s time da mu cezura ostaje na istom mjestu i da se poštuje
zahtjev da ne završava na jednosložnicu (završetak je ženski)

 deseterac se, u prvotnom obliku ili preobražen, tj. s očitom pravilnošću naglaska, trohaičnošću, dugo
smatra ravnopravnim nekim popularnim stranim stihovima poput heksametra, ali posebno
endecasillabu i jampskom pentametrun(petostopnom jambu)

 ali s vremenom u prepjevima prevladava pojam mjerila originala pa se domaći stihovi podešavaju
stranima po broju slogova i rasporedu naglasaka

Težnja da se narodni i klasični stihovi, preobraženi u akcenatske, instaliraju kao običajni u metričkom
repertoaru, jaka je sve do kraja 19. stoljeća.
OSMERAC, DESETERAC, DVANAESTERAC
 predstavljaju vezu između starije tradicije hrvatskog stiha i starijih stihotvornih navika te novih uzora
 sva tri su složena od članaka parnosložnih slogova → od 6-eraca i 4-eraca

AKCENATSKI STIH (akc. jedinice)

 jedinice akcenatskog stiha sastoje se od naglašenih i nenaglašenih slogova

 između dva naglašena sloga može stajati jedan ili dva nenaglašena sloga

 akcenatske jedinice unutar stiha odgovaraju izmjeni dugih i kratkih slogova u kvantitativnom stihu

 zato se često za akc. stih koristimo nazivima za stope, a da pritom mislimo na naglašen i nenaglašen
slog

 novoštokavska akcentuacija ne dopušta da je na isti način omeđen jamb ni anapest

 jedinicu akcenatskoga stiha mjerimo od naglašenog do naglašenog sloga → takvu jedinicu zovemo
akc. mjera; traje oko 3/4 sekunde

LOGAEDSKI STIH
Nakon pobjede akcenatskog principa u 19. st. kod nas se javlja akcenatski logaedski stih
  složen je od raznog broja slogova, zato se često i naziva pravim akcenatskim stihom

 logaedski je izraz posuđen iz tradicionalnog nazivlja: značio je stih složen od raznih stopa

 takav je stih daktilski heksametar u kome se javljaju daktili, spondeji i troheji

 prenesen u akcenatsku versifikaciju on postaje akcenatski logaedski stih, a stope su daktili i troheji

 vrlo je važan u 19.st. i kraći logaedski akcenatski stih bez klasičnog prizvuka → Vladimir Vidrić ga
je doveo do posebne zvonkosti

STIH 20. STOLJEĆA

1. Glavne crte razvoja
RAZDOBLJE OD MATOŠA DO MIHALIĆA (umjetna poezija)
 krajem 19. st. prevladava akcenatski stih u hrvatskoj poeziji
 on postaje kult forme i aspekt artizma
 na početku novog razdoblja stoji Matoš i njegov krug
 silabički princip ostaje i dalje živ u pjesništvu
 prag prema prošlom razdoblju je Kranjčević (ako je Matoš označio početak novog doba)
 istovremeno nagoviješta i NOVOSTI: kod njega nalazimo nepravu (nečistu) rimu
 posebno mjesto zauzima Vladimir Nazor - okušao se u raznim metrima

 javlja se slobodni stih

 u hrv. pjesništvu 50-ih i 60-ih godina razvio se i ustalio stih koji se osniva na fonetskim riječima, što
zovemo i akcenatskim cjelinama → besjede, predstavnik te versifikacije: Slavko Mihalić
 javlja se novo zanimanje za vezani akcenatsko-silabički stih s obnovom člankovitosti, tj.
inzistiranjem na cezuri kao prozodijskom faktoru

PRETHODNO
 slogovno-člankoviti stih
 pokušaji kvantitativnog stiha → nagla smrt s Katančićevim djelom (kraj 18. st.)
 akcenatski, odn. akcenatsko-silabički stih nastao po stranim / njemačkim uzorima

AKCENATSKI STIH
 mogao se razviti tek onda kad je novoštokavska akcentuacija uzeta kao osnova književnog izgovora
za sve Hrvate (nije moguć ako nema ustaljena akcenta)
 to se dogodilo 40-ih godina prošlog stoljeća, ali
  ta akcentuacija postoji samo za određene svečane zgode → kazalište, radio i tv
 slogovni stih parnosložnih članaka, dobivši novoštokavskom akcentuacijom naglaske pretežno na
neparnim slogovima, psolužio je naglasno-slogovnom stihu kao cijepna podloga → deseterac postaje
jedanaesterac (jampski pentametar), osmerac postaje deveterac (jampski tetrametar)
 tako će se i slobodni stih pricijepiti na stih koji se sastoji od akcenatskih mjera
 akcenatske mjere mogu biti raznosložne (vremenski jednako traju, otprilike kao otkucaj srca)
 stih takvih mjera naziva se LOGAEDSKI STIH
 taj je stih već oslobođen pa je cijepna podloga besjed. (slobodnom) stihu (onom od
fonetskih riječi)

RAZVOJ HRVATSKOGA STIHA:

A. G. MATOŠ
 pjesma Suza
 rima pokazuje da stih nije narodan
 ona je matoševska, dječja i daktilska
 stih je šesterac
 akcenatsko-silabički stih (kakav je njemački, engleski ili ruski)

DOBRIŠA CESARIĆ
 pjesma Slap
 jedanaesterac (jampski pentametar)
 muška rima ima samo deset slogova
 cijepna podloga je deseterac

A. B. ŠIMIĆ
 pjesma Povratak
 grafički položaj pjesme koja je stavljena u sredini
 grafički oblik daje uputu i za recitiranje
 akcenatsko-silabički stih
 stihovi nisu jednake duljine po broju slogova

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ
 pjesma Visoka žuta žita
 stihovi se sastoje od tri akcenatske mjere
 novost → mjera se i u sredini stiha može sastojati od samo jednog naglašenog sloga, naglasci mogu
biti jedan do drugoga
  služi se aliteracijom → akcenatski stih

SLAVKO MIHALIĆ
 pjesma Proljeće bez namjere
 osnova stiha su fonetske riječi
 ton stiha je svečan, cezura je središnja
 pjesnik se služi skraćivanjem očekivanog stiha
 zaključak → u prve dvije trećine 20. st. silabički stih je iščeznuo iz hrvatske poezije, a akcenatski
princip rodio je logaedski stih koji je utro put besjedovnom stihu

2. Metrička opredjeljenja u novijoj poeziji

 pjesnici sredine 20. st. pretežno su se služili tzv. slobodnim (besjedovnim) i grafičkim stihom
(lirskom prozom) Međutim, to ne znači da ne postoji bogat repertoar hrv. vezanog stiha:

VEZANI STIH
 živ je u prevodilaštvu

11-ERAC
 važna je cezura kao uvjet stiha; u pravilu se nalazi prije 6. sloga (5+6)
 takav stih nalazimo u staroj hrv. poeziji – u religioznoj safičkoj strofi (u tal. uzorima endecasillabo)
 osjećaj za akcenatsku klauzulu → naglasak na desetom slogu je konstanta
 prevedeni 11-erci nisu ništa drugo nego 10-erci kojima je na početku dodan slog više
 popularan kod hrvatskih pjesnika između dva rata; danas nije čest u hrvatskoj poeziji, ali ga ipak ima
→ pjesma Josipa Pupačića More: „i gledam more gdje se k meni penje“
 očita je srodnost s 10-ercem; prvi slog stiha uvijek je veznik (i) i može se bez kršenja
gramatike odbaciti
 upravo taj dodatak briše prizvuk rustičnosti koju bi nosio 10-erac
 eleganciji stiha pridonosi i variranje mjesta cezure koja često razdvaja stih na članke
7+4
 velika sloboda naglaska, čvrsta cezura
 zaključak → postoje razlike između jedanaesterca i deseterca u dodatnom slogu

 TERNARNI METRI → stroga pravilnost rasporeda naglasaka

 stari dubrovački dvanaesterac
 današnji ternarni metri nastali su po uzoru na strane ili neštokavske stihove (daktilski stihovi)
  Antun Šoljan služi se takvim stihom

 BINARNI METRI → slobodan raspored naglaska radi povezivanja s narodnim stihovima

 dvanaesterac
 šesterački kuplet
 živi još u Poslijeratnoj hrvatskoj mladoj lirici

 pjesme u vezanom stihu

 Luko Paljetak → sedmerački kuplet (simetrički četrnaesterac)
 sedmerac → stih narodne poezije, neparni članak na kraju 4+3
 Paljetak → 3+4, uvijek na kraju stiha ima trohejski / ženski završetak
 akcenatska konstanta → naglašen je šesti i trinaesti slog
 pravi je pandan francuskom aleksandrincu → prepjev Cida

SLOBODAN STIH
 jedinica je uvijek omeđena granica između riječi
 ona je akcenatska cjelina
 stihovi mogu biti dulji ili kraći i ne moraju se slagati u strofe ili u zatvorene oblike pjesme

PRAVA I NEPRAVA RIMA

NEPRAVA RIMA
 rime se ne podudaraju po naglasku

 Slamnig pod nepravom rimom smatra i asonancu, posebno ako je njom obilježen kraj stiha ili dio
stiha

 česta je pojava da se rimuje ženski (trohejski) završetak s daktilskim, s time da se zadnja dva sloga
podudaraju
 u starijem pjesništvu i u narodnome, uobičajeno je rimovanje muškog završetka sa ženskim ili
daktilskim
 u novije vrijeme ta se pojava može naći samo kod Nikole Šopa

 rimovanje s podudaranjem mjesta naglaska je plod novije škole

 Matoš je posebno inzistirao na tome da se svi elementi podudaraju
 matoševske rime, posebno izražajne → sudnica/ludnica/bludnica
  koristio ih kasnije Dobriša Cesarić

 u starim slavenskim anonimnim pjesmama obično je sparivanje po zvučnosti, ne po tvorbi

 time se bavio Roman Jakobson
 ova pojava parova ili zvučnih ili bezvučnih u nepravoj rimi još je prisutna slavenska baština
 stare neprave rime → grob/bog, svekre/Petre
 dakle, neprava rima je kao zvukovna pojava postojala oduvijek

 u renesansi cvjeta čista rima

 u 19. stoljeću prave se sve veći zahtjevi prema čistoći rime u smislu podudaranja akcenata
 ovo čistunstvo rime povezano je s tendecijom europeizacije stiha
 nov polet neprave rime javlja se nakon rata

A.B. Šimić

 ne služi se pravom rimom

 ali obilježava stihove i razdvaja pjesmu na dijelove

RIMA U POSLIJERATNOM PJESNIŠTVU

 prevodilačko pjesnišvo koje se sve više razvija → praktična potreba za rimom
 prevoditelj želi povećati broj rima

 pjesnik traži suvremeniju suparnicu čistoj rimi

 suvremeni pjesnici najčešće se služe nepravom rimom kada žele obnoviti stare strofe i oblike
pjesama → Antun Šoljan

 suvremeni pjesnik izbjegava sparivanje zatvornih i tjesnačnih glasova

 posebnu skupinu čine konsonatni koji su uvijek zvučni

UZORI
 poticaji nepravoj rimi → ruska književnost - Jesenjin, Lorca
 suprotno tome, Rilke ukazuje na ljepotu čiste rime

 neprava rima je rezultat težnje za transformacijom, ali i restauracijom vezanog stiha

 PODRIJETLO SONETA

 zadobivajući prve obrise kroz razvoj trubadurske poezije, sonet je dobio konačnu formu na početku
13. st.
 sonet popularizira Dante u djelu “Vita nova” (13. st) i Petrarca u “Kanconijeru” (15.st)
 vremenom su se kanonizirali talijanski i engleski oblik sonea
 a) talijanski oblik sonata: sastoji se od dvije katrene ukrštene ili obgrljene rime koja se ponavlja
(abab abab ili abba abba) I dva terceta (cdc dcd ili cde cde)
 b) engleski oblik soneta: sastoji se od tri katrena ukršene rime i zaključnog dvostiha
 osobine soneta: strogost forme i vjernost tradicijskom kanonu
 ipak, s vremenom su dolazile raznolikije varijante soneta (npr. tzv. sonet s repom) i sustavno su se
kroz vrijeme narušavale metričke, kompozicijske i stilističe zadanosti
 sonet je postao osnovno sredsstvo izražavanja ljubavnih osjećaja, ali soneti su se pisali i na razne
političke i socijalne teme

SONET U HRVATSKOJ

 oko pola tisućljeta soneta u hrvatskoj književnosti Tomasović aktivno dijeli na 4 razdoblja:
1. početnu fazu, smješta na početak 16. st. kada je u “Zborniku Nikše Ranjine” zabilježeno pet
ljubavnih sastava vidljivo ustrojenih po sonetnom modelu talijanskog podrijetla
-bila je to tek “obećavajuća najava” koja se nije ostvarila do sredine 19. stoljeća jer se hrvatski
renesansni i barokni pjesnici tek iznimno služe tim oblikom
-budući da se sonet nije ukorijenio u hrvatskoj lirici 16. stoljeća, pretpostavlja se da je tome razlog
metrička zapreka: tada dominantan dvostruko rimovani dvanaesterac nije bio prilagodljiv sonetnom
strofičkom sustavu zbog parnog rimovanja na sredini i na kraju stiha. Hrvatski su pjesnici taj metar
poimali kao znak svoje razlikovne versifikacije pa su u njemu ustrajali ne prihvaćajući talijanski
jedanaesterac.
2. drugo, prijelazno razdoblje Tomasović vidi u književnom i nacionalnom preporodu, tj. u prvoj fazi
hrvatskoga romantizma, a pojava soneta u tom periodu usko je vezana uz glasilo “Danica ilirska”
gdje se baš na prvoj stranici 10ak godina za redom pojavljuju izvorni i prevedeni soneti.
-sonet se u pjesničku praksu uvodi preporodnim zanosom, a prvi soneti bili su sami sebi svrhom,
odnosno pisali su se kako bi se svladala zadana forma.
-pjesnici poput Mihanovića ili Rakovca željeli su jampskim 11-ercem po uzoru na talijanski
obuhvatiti hrvatski metrički program
 -Tomasović napominje, sažimajući tematski obzor, kako je 30ih i 40ih godina 19. st. književni rad
bio nadvođen rodoljubnim idealima te je i poezija služila za promicanje tih ideala, istodobno
pokazujući umjetničke mogućnosti hrvatskoga jezika
3. treće razdoblje hrvatskog sonetizma vezano je uz modernu.
-Estetičku dimenziju sonetnoj vrsti u tom razdoblju daju Milan Begović sa zbirkom “Boccadoro” u
kojoj su mu najvažnije pjesme upravo 11-erački soneti okupljeni u ciklusima “Soneti milinja”,
“Soneti godišnjih doba”, “Mistički soneti” i “Muzika”, zatim Ante Tresić Pavičić sa zbirkom
“Sutonski soneti” te najjače, Antun Gustav Matoš.
-Iako Matoš za života nije tiskao nijednu pjesničku zbirku, njegovi soneti, tiskani u časopisima, imali
su neviđen odjek i postali su kultni uzorak.
-Oko Matoša su se okupljali pjesnici, među kojima i zaljubljenici u sonet, koji istupaju u zborniku
“Hrvatska mlada lirika” (1914.)
4. u postmodernizmu, osobitno na kraju 20. stoljeća, može se govoriti o sonetističkoj obnovi, tj.
Tomasović kralj stoljeća u smislu soneta naziva hrvatskim neosonetizmom.
-Sonetisti iz tog vremena su Tonko Maroević: “Sonetna struktura”,Stjepo Mijovič Kocan: “Vijenac
sonata” itd. Sonetoljubcima iz tog vremena još se mogu pridodati i Luko Paljetak te Jakša Fiamengo.
-u tom razdoblju, sonetna obnova događa se kad asu se hrvatski pjesnici vratili jednoj suptilnoj
pjesničkoj igri i izazovu te na taj način ispravili “aritmiju” sonetiranja u povijesti hrv. poezije,
iskupljujući onaj manjak u hrvatskoj prošlosti, preveliku prazninu u 16., 17. i 18. st.

AKCENATSKI STIH:
a) AKCENTSKI STIH
- izmjena naglašenih i nenaglašenih slogova
- akc. stih ustalio se u hrv. pjesništvu u 19. stoljeću
 sastoji se od stalnog broja jednakih akcenatskih mjera (stopa) – onda je on i jednakosložan pa ga se
zove i akcenatsko – silabički (naglasno-slogovni) - izmjenjuju se naglasci i slogovi

POBJEDA AKCENATSKOG PRINCIPA U 19. STOLJEĆU

 dugo se borio s kvantitativnim i silabičkim principom; u zametku se javio i besjedovni stih

 akcenatsko-silabički stih – mogao se podudarati s narodnim slogovno-člankovitim stihom u broju

slogova i u mjestu cezure

 u nastojanju stihotvoraca da se povežu s narodnim stvaralaštvom javlja se povijesno uvjetovan

prijelazni oblik stiha

 pjesnici 1. polovice 19.st. nastoje aktualizirati i svojstva stiha SHK – Bruerević 10-erac povezuje s
 tradicijom starije umjetne poezije slaganjem u rimovane strofe

 stari 8-erac u zvukovnoj osnovi podudara se s narodnim simetričnim 8-ercem

 12-erac se u svojoj dubrovačkoj varijanti gubi, ali je i dalje prisutan u sjevernoj varijanti gdje nema
stalne središnje granice riječi (male cezure) u šesteračkim polustisima

 u umjetnoj poeziji javlja se muška rima koja se ne podudara u naglasku

 to se ne kosi s pravilima narodne i starije metrike, ali takav princip doživljava kritiku s prevagom
akcentskog principa

 takvo mišljenje zazuzima i Barac → to možemo smatrati konačnom evidencijom da je pobijedio

akcenatski princip

AKCENATSKI STIH (akc. jedinice) U 19. ST.

 jedinice akcenatskog stiha sastoje se od naglašenih i nenaglašenih slogova

 između dva naglašena sloga može stajati jedan ili dva nenaglašena sloga

 akcenatske jedinice unutar stiha odgovaraju izmjeni dugih i kratkih slogova u kvantitativnom stihu

 zato se često za akc. stih koristimo nazivima za stope, a da pritom mislimo na naglašen i nenaglašen
slog

 novoštokavska akcentuacija ne dopušta da je na isti način omeđen jamb ni anapest

 jedinicu akcenatskoga stiha mjerimo od naglašenog do naglašenog sloga → takvu jedinicu zovemo
akc. mjera; traje oko 3/4 sekunde

LOGAEDSKI STIH U 19. ST.

Nakon pobjede akcenatskog principa u 19. st. kod nas se javlja akcenatski logaedski stih
 složen je od raznog broja slogova, zato se često i naziva pravim akcenatskim stihom

 logaedski je izraz posuđen iz tradicionalnog nazivlja: značio je stih složen od raznih stopa

 takav je stih daktilski heksametar u kome se javljaju daktili, spondeji i troheji

 prenesen u akcenatsku versifikaciju on postaje akcenatski logaedski stih, a stope su daktili i troheji

 vrlo je važan u 19.st. i kraći logaedski akcenatski stih bez klasičnog prizvuka → Vladimir Vidrić ga
je doveo do posebne zvonkosti

AKCENATSKI STIH U 20. ST.

 mogao se razviti tek onda kad je novoštokavska akcentuacija uzeta kao osnova književnog izgovora
za sve Hrvate (nije moguć ako nema ustaljena akcenta)
 to se dogodilo 40-ih godina prošlog stoljeća, ali
 ta akcentuacija postoji samo za određene svečane zgode → kazalište, radio i tv
 slogovni stih parnosložnih članaka, dobivši novoštokavskom akcentuacijom naglaske pretežno na
neparnim slogovima, psolužio je naglasno-slogovnom stihu kao cijepna podloga → deseterac postaje
jedanaesterac (jampski pentametar), osmerac postaje deveterac (jampski tetrametar)
 tako će se i slobodni stih pricijepiti na stih koji se sastoji od akcenatskih mjera
 akcenatske mjere mogu biti raznosložne (vremenski jednako traju, otprilike kao otkucaj srca)
 stih takvih mjera naziva se LOGAEDSKI STIH
 taj je stih već oslobođen pa je cijepna podloga besjed. (slobodnom) stihu (onom od
fonetskih riječi)