Professional Documents
Culture Documents
2 Poslance Velikog Ucitelja Za Djecu Prije Spavanja I Za Odrasle Prije Budenja Marko Franciskovic
2 Poslance Velikog Ucitelja Za Djecu Prije Spavanja I Za Odrasle Prije Budenja Marko Franciskovic
Francišković
POSLANICE VELIKOG UČITELJA
Za djecu prije spavanja i za odrasle prije buđenja
Marko I. Francišković © Poslanice velikog učitelja – Za djecu prije spavanja i za odrasle
prije buđenja
Sva prava pridržana. Nije dopušteno ni na koji način umnažanje i reprodukcija ovoga
djela, uključivši i prijevode na bilo koji strani jezik, bez pismenog odobrenja autora
ili njegovih zakonitih nasljednika, osim citata i navoda u uobičajenom edukativnom,
publicističkom ili znanstvenom opsegu uz obavezno navođenje izvora.
Vlastita naklada autora
Grafička obrada: Artikula studio j.d.o.o., Zagreb
Tiskano u svibnju 2016. g.
ISBN 978-953-95586-2-6
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 000929204.
Marko I. Francišković
Poslanice
velikog učitelja
Za djecu prije spavanja i za odrasle prije buđenja
Ljeto je skoro gotovo. Kako Morrison reče u pjesmi: “Kad ljeto ode, gdje
ćemo biti?”
Dobra stvar, paše mi sad. Slušam je na gornjoj terasi kuće, s pogledom pre-
ma gradu, otocima, moru, nebu koje je je začudo danas čisto, bez kemtrejl-
sa. Lijepo se plave nebo i more, sunce još malo pa u zenitu sve pojačava
svojim zlatnim dodirom. Upijam tu rapsodiju plavetnila u oči. Razmišljam,
gdje ćemo biti kada ljeto ode…
Stavljam taj link Doorsa na zid i odlazim na plažu. Vozim polako, otvoreni svi
prozori, nikad ne koristim klimu. Buena Vista Social Club, Dos Gardenias,
svira dovoljno glasno da vjetar ne zaguši svojom pjesmom nego se fino
uklopi kao pozadinska melodija.
Parking uz plažu gotovo pust. Do nedavno prepun, sada prazan. Danas je
prvi dan škole. Meni najbolji dio ljeta. Nema više gotovo nikoga, nema onih
vrućina, more je i dalje toplo od cijelog ljeta što se grijalo.
Na putu do plaže prolazim pored restorana. Nema više gostiju pa konobari
sjede vani i čekaju da prođe dan. Pozdravljamo se.
Stigao. Bacio stvari i bacio sebe na ležaljku od kamenih oblutaka. Sam na
plaži. Konačno.
Tek sam ručao, ili kasno doručkovao, svejedno, pa ću poslije u more. Ima
vremena, nema žurbe.
Uzimam knjigu. Ibn Arebi, “Mekanska otkrovenja”. Počeo čitati pred neki
dan, nakon Von Meinsteina i njegove “Izgubljene pobjede”. Mogao bih na-
pisati knjigu o toj knjizi. Vrlo zanimljiva i poučna. Von Meinstein je bio vojni
velemajstor, strateg i taktičar, sve je uspio povezati u sebi. Daleko ispred
svih svoga vremena.
~5~
Ibn Arebi je isto tako velemajstor, još i više, jer operira na duhovnim sfera-
ma. Velemajstor duha. Kompleksnost promišljanja je donekle slična Tomi
Akvinskom, ali, nekako mi više paše. Uza svu tu složenost misli, a koja je
neizbježna s obzirom na teme koje obrađuje, opet je to na neki način jedno-
stavno postavljeno. To upravo i jest karakteristika velemajstora – da jedno-
stavno izraze ono složeno.
Čitam. Završavam poglavlje “O spoznaji nastanka ljudskih tijela” i prelazim
na poglavlje “O zemlji mašte”.
(…) Nakon što je Uzvišeni Allah (od zemlje) stvorio Adema, a.s.,
koji je prvo stvoreno ljudsko tijelo a koje je, opet, osnova nastanka
ostalih ljudskih tijela, znaj da je od te zemlje ostao ostatak. Od
tog ostatka Uzvišeni je stvorio palmu, tako da je palma Ademu,
a.s., sestra, a nama je tetka (po ocu). Vjerozakon palmu naziva
tetkom i prispodobljava je vjerniku. Palma ima čudne i zadivljujuće
tajne, više nego druge biljke. I nakon stvaranja palme, također je
ostalo nešto od blata, veličine sezamovog zrna. Allah je u tom ma-
lom, sićušnom djeliću blata rasprostro ogromnu zemlju. Kada bi
se Prijesto (Arš) i ono što on obuhvaća, zatim Stolica (Kurs), zatim
nebesa i sedam zemalja te svi dženneti i džehennemi stavili u tu
zemlju, u njoj bi bili poput alke bačene u pustinju.
Knjiga me doslovno našla, došla do mene, doputovala, sama. Sve baš onako
kako se zna reći da knjige nalaze svoje čitatelje.
Sunce lijepo grije, vjetrić lagano hladi, idealno. Stranica slijedi stranicu.
Zemlja mašte.
Malo me umorilo čitanje. Zatvaram knjigu i zatvaram oči dok na leđima
ležim otvoren suncu. Prigodno grafitu ispisanom na parapetu mola ispod
kojeg sam se smjestio. Stari grafit, već dobrano izblijedio: “Pusti sunce u
srce”. Sve onako napisano šareno, zakićeno u debelo oblikovanim slovima.
Psihodelija na zidu.
Ima i drugi grafit, još stariji, ali jednostavan na način da odražava poruku
nekog ljutog anarhista: “Gdje ima vlasti, nema slobode”. I ono anarhističko
“A” zaokruženo sa strane, kao potpis, pečat. Crnom bojom napisano, de-
belim kistom da se još vide kapljice koje su curile i ostavile svoju poruku da
moraju slijediti zakon gibanja prema dolje, iako su dio ideje bezakonja tako
samouvjereno napisane. Dale su tako te kapi svoju poruku na poruku autora
grafita.
~6~
Tu, između anarhističkog manifesta na zidu te mora i njegovog beskraja na
nebu, ležim i mislim o svemu. I pročitanom, i nepročitanom. Između traga
kapi na zidu i bezbrojnih kapi svih mora svijeta.O svemu. I ničemu…
I u tome stanju, možda nirvane, čujem glazbu iz restorana. Nije se prije čula
tako daleko, iako restoran nije predaleko, možda pedesetak metara. Ali,
opet, možda je prije bilo previše ljudi sa svom bukom koju stvaraju, a mož-
da su konobari pojačali razglas u svojoj samoći bez gostiju iz nekog njima
znanog razloga.
Ide Azra, Štulić. Priča za sebe, slučaj za sebe i isto jednu knjigu da se napiše.
“Kao i jučer”. Stara stvar, iz starih dana. Nije od ovih novih koje sad radi u
zemlji ispod razine mora, u toj depresiji.
Slušam. Opet mislim o svemu i ničemu.
Ruke su mi bile slani pijesak, sanjao sam te
Ruke su mi bile na oltaru mnogo godina
Zaronjene stijene plaču
Svjetlost počinje tihim mijenjanjem mojih pobuda
Pa refren: “Kao i jučer, eeeej, iza zavjese”…
Materijalizacija nemogućeg snagom poruke.
Idu sjećanja. I na blisko i na manje blisko u vremenu što je vezano na pjesmu.
Od osnovnoškolca koji je kupovao sve albume Azre kako su izlazili pa slušao
i učio. Učio od učitelja. Da bi poslije učenik nadmašio učitelja. Što je samo
pohvala učitelju. Pa sve do posve drugih momenata uz tu pjesmu. Kao i ju-
čer da je bilo, a ostalo iza zavjese…
Misli tako u sekundama prođu da bi ih se moglo pisati cijele biblioteke, što
se sve tu izreda.
No, pred kraj pjesme, nešto čudno se tu umiješalo. Azra se izgubila, Štulićev
glas nestao, a neki čudni tonovi i riječi, slova se počeli pojavljivati. Neki ču-
dan, ali opet, kao poznati glas.
Prvo jedva čujno, a onda lagano sve glasnije, ali nipošto ne preglasno. I to
glasnije je trebalo pažljivo slušati da bi se čulo.
Alavajvelooo-hejaaleeoo-sola-bilejchaj-vauvejlooo-hejhejlooo
Apavekaaa-eshajenaaa-vaujelooo- hejhejlooo
Autevajvelooo-hejejajeee-hukha-shela- bilejchaj- vauvejlooo-hejhejlooo
Vamajkajaaa- bilejchaj- vauvejlooo-hejhejlooo
Ali, što god to bilo, definitivno je bivalo sve bliže i bliže, o tome nema sum-
nje. Na kraju je to čudno pjevanje došlo tako blizu, kao da je odmah tu neg-
dje iza zida, da sam otvorio oči i pogledao u tom pravcu.
~7~
I imam što vidjeti. Tu, uz kraj zida, stoji Nobody, potomak Adahy Ahiga iz
plemena Lakota!
Duge tamne kose, zamalo moje visine, ali malo veće kilaže, obučen u bije-
lo-krem hlače i smeđi kožni prsluk. U ruci drži neku sportsku torbu cilindrič-
nog oblika. Nešto slično onim standardnim vojnim torbama još iz JNA, ali i
HV je iste usvojio, samo stavio maskirnu šaru i to je sva razlika.
Stoji Nobody i pjeva te riječi s osmijehom na licu. Prilazim u trenu. Radostan,
ali i zatečen. Nisam ga očekivao. Već sam mislio da su ga uhvatili. Nije se
javljao na sve moje poruke, tako da sam ih i prestao slati.
- Pozdrav, bijeli brate.
- Pozdrav, crveni brate.
Stiskamo ruke, grlimo se. Pa šutnja. Što uopće reći? Jer to je šutnja sreće i
radosti. Neka je, treba je pustiti, jer riječi samo pokvare ono što ne mogu
opisati.
- Dođi. Sjednimo ovdje – pokazujem na mjesto na plaži zgodno za sjedenje.
Dvije kamene ploče postavljene na gomilicu oblutaka s pogledom prema
moru i horizontu. Sjedamo. Gledamo u daljinu.
- Dolazim iz Jeruzalema. – Nakon nekog vremena Nobody započinje govori-
ti. Ja i dalje šutim, ali srce mi je radosno i ono govori umjesto mene.
- Da, čujem što kažeš – reče Nobody. – I ja sam sretan što se opet vidimo
nakon toliko vremena. I znam da si se brinuo zašto se ne javljam. Nisam
mogao. Put me tako vodio. Sad me put doveo tu.
- Bogu hvala da si živ i dobro. Vidim da ti ništa ne fali.
- Bogu sva hvala. Vidim da si napisao novu knjigu. Bilo je i vrijeme. Sviđa mi
se.
- Zar si je pročitao?
- Naravno. Nisam se mogao javiti, ali sam primao sve poruke. I ne samo od
tebe. Važan posao sam napravio, velik zadatak sam morao odraditi. Išao
sam sve do iza planine Qaf. I vratio se natrag, kao što vidiš – nasmije se
Nobody.
- Qaf planine? – ponovim u obliku pitanja jer znao sam što to znači.
- Da, Qaf. Knjiga mi je odlično došla za sve one dane plovidbe morima.
- Kako si došao do knjige? – ponijela me znatiželja.
- Kako? Nikako! Ona je došla do mene!
- Da. Glupo pitanje. I meni tako dolaze knjige.
~8~
Nobody stavi ruku na moje rame i kaže: - Velik strah si izazvao tom knjigom.
Vidio sam strah dok sam letio iznad. A najviše su u strahu književnici. Plaše
se da će se vidjeti kako ne znaju pisati. Još im je veći strah jer vide da će biti
zaboravljeni, da idu u ništavilo.
- Dobar je strah komu ga je Bog dao – kažem ja jednu matanovsku.
- Ne govorim to bez razloga. Jako te se plaše. Ne žele ni tvoje ime spome-
nuti koliko su u strahu. A što će tek biti kada čuju tvoje pravo ime? Neki neće
moći to preživjeti. Strah će ih progutati iznutra.
- Zbog tog straha ni ne mogu pisati išta dobroga. Jasno mi je to. Slabići su
i traže oslonac u Zvijeri, ali ona im neće dati ono što žele. Dobiti će samo
obmanu jer Zvijer ima samo prividnu snagu – nadovežem se na Nobodya.
- Slabići su i zato tako slabo pišu, točno tako bijeli brate. Nemaju hrabrosti
umočiti kalem u mrklu noć, u potpunu tamu, da budu vođeni samo vjerom,
da im ona osvijetli ploču po kojoj pisar kalemom piše.
- Zašto se ljudi boje smrti iako znaju da je to jedina izvjesnost? – pitam ga.
- Zato što znaju da su rušili vječne kuće zarad prolaznih –odgovara.
Potom privlači torbu koju je donio, otvara je i vadi neke papire van.
- Slušaj. Mnogo toga ti imam za reći sad, a očekuje te neprospavana noć da
stigneš obaviti sve što te čeka.
- Slušam, samo govori, idemo na posao. Znaš da sam spreman. Nisam tro-
šio vrijeme ni zapostavio obavezu spremnosti, bez obzira što mi se nitko
nije javljao – odgovaram.
- Znam. Na tebe se zato i računa jer si takav. Zato si izabran od svih koji su
u krvnoj liniji izabranih. A trebat će ti sve, vjeruj mi, potrošili su se zupčanici
vremena. Još malo pa gotovo.
Nobody otvara neku mapu koja sliči astrološkim natalnim kartama.
Podijeljena je na 28 polja.
- Ovo su ti 28 dana lunarnog kalendara - objašnjava mi.
Sve je ispisano harfovima i okolo te karte su objašnjenja i simboli. Vrvi od tih
znakova kao u mravinjaku. Na velikom je papiru nacrtan taj krug. Otprilike
kao četiri papira A4 formata da se spoje.
- To što vidiš je shema stvaranja. Đavo i njegove sluge, ma koliko se trudili,
ne mogu na zemlji to promijeniti niti prilagoditi. Tjedan traje sedam dana
- ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja. Sve su či-
nili da taj zakon promijene, ali nisu uspjeli. Svaki ajet Fatihe odgovara jed-
nom danu. I treba se tako ponašati dan za danom. Svaki dan nosi po jedan
ajet. Prvi dio zadnjeg ajeta “koji su protiv sebe srdžbu izazvali” odnosi se na
Židove, a drugi dio “niti onih koji su zalutali” odnosi se na kršćane.
~9~
- Čekaj malo, Fatihe? – prekinem ga. – Od kud sad to?
- Recimo da sam bio na specijalizaciji za usavršavanje tehnologije, gdje
drugdje nego u Jeruzalemu. Sve ono što sam prije radio i dostavljao ti po-
stalo je zastarjelo, ali zato imam ovo novo znanje na koje nemaju odgovor.
Nije mi bilo lako doći do ovoga, vjeruj mi. Ali, vrijedilo je.
- Dobro, govori dalje. Oprosti što sam te prekinuo, crveni brate.
Nobody mi pogledom reče da ništa ne zamjera i nastavi pričati.
- Nisu uspjeli promijeniti tjedan, jednako kao ni to da mjesec traje 28 dana.
Uzalud ovi kalendari od 30 dana kada stvaranje svjedoči mjesečev kalendar
- plima, oseka, ženski ciklus, trudnoća, ciklusi u prirodi i sve drugo je pod
lunarnim kalendarom. Sura Nuh, ili Noa, ima 28 ajeta i svaki ajet odgovara
jednom danu lunarnog mjeseca.
- Uklapa mi se u ono što znam. Od toga kako je vrijeme, kalendar, pod kon-
trolom crkve i nametnut svijetu. Počevši od toga da se gradove gradilo s
obavezom udaljenosti ne veće od toga da se čuju crkvena zvona. I sama
etimologija riječi “crkva” potječe iz latinske riječi “cirkus”, javna predstava
žrtvovanja. Gladijatorske igre su bile unutar “cirkusa”, a suština im je bila
ljudska žrtva od koje je napravljen spektakl i zabava za mase. A kalendar
koji su nam nametnuli, to je isto kao što je u kompjuteru osnova operativni
sustav, a tek se potom u taj sustav ubacuje programiranje. Tako je to s ovim
kalendarom koji je nametnut i koji nema nikakve veze sa stvorenim. To što
se naziva mjerenje vremena je u biti kontrola vremena da bi se kontroliralo
čovjeka. Ljudi vjeruju, baš vjeruju, da je ovaj kalendar segment vremena, a
nije. To što ljudi koriste kao kalendar nije segment vremena jer s ovim ka-
lendarom se ne može mjeriti vrijeme. Banalan primjer je da nam je rođen-
dan svake godine drugoga dana. Ili bilo koji drugi dan koji se želi obilježa-
vati. Kalendar koji se sada koristi nije ništa drugo nego radni raspored za
papinske podanike. Običan radni raspored za robove. Zato se i kaže “radni
tjedan” i “vikend”, da se može raditi za robovlasnike, i za to je dobar ovaj
kalendar. Ali, vrijeme se njime ne može pratiti. To je dovedeno do apsurda
tako da su septembar, oktobar, novembar i decembar izvedeni iz latinskih
riječi za brojeve sedam, osam, devet i deset. Hrvatski bi to prevedeno bilo
kao da se ti mjeseci zovu “sedamnik”, “osamnik”, “devetnik” i “desetnik”. I
sve super, samo s malom “zabunom” da označavaju deveti, deseti, jedana-
esti i dvanaesti mjesec u godini. Septembar, “sedamnik”, je deveti mjesec.
Oktobar, “osamnik”, je deseti mjesec. Novembar, “devetnik”, je jedanaesti
mjesec. I decembar, “desetnik”, je dvanaesti mjesec. I to je cijelom svijetu
pred nosom i svi to prihvaćaju kao normalno. Toga nema ni u ludari, haha-
ha… – raspričao sam se na tu temu, a Nobody je sve sa zanimanjem slušao i
priključio mi se u smijehu.
~ 10 ~
- Nisam to znao, ali upravo zato i jesi onaj kome sam poslan da ovo sve do-
nesem i objasnim što treba učiniti. Uglavnom, kada počne lunarni mjesec,
treba pročitati prvi ajet, drugi dan drugi, i tako redom sve do kraja mjeseca.
I djelovati u skladu s time kako bi bio u harmoniji.
I sve se razvija udesno, znam da će ti biti to malo teže jer si ljevak, ali morat
ćeš se disciplinirati.Desna strana je važna. Sjeme klija nadesno i svaka biljka
pravi ta spiralna kruženja udesno dok raste. Kruženje u tom smjeru je po-
kornost svega. Kontra kazaljke na satu, a ni to nije slučajno da te kazaljke
idu ovako naopako i da su svi na to naviknuti kao normalno. Nenormalno je
prihvaćeno kao normalno. Jednako kao i pisanje s lijeva na desno, umjesto
obratno. No, to jako dobro znaš.
- Znam.
- Slušaj dalje. Kalem, Pero, je ono koje piše sudbinu, a Ploča je ta knjiga u
kojoj je zapisano sveznanje o svemu, prošlom, budućem, tajnom, javnom,
sudbina, bît svega. Dakle, Bog, Allah, Veliki Duh, ukratko - Stvoritelj, prvo
je stvorio Pero - Kalem, a potom ploču - Levhi mahfuz, dan poslije Pera. Ta
Ploča, Levhi mahfuz, nalazi se sada na čelu meleka Israfila, onoga koji će
puhnuti u Rog na kraju vremena.
Prvo, dakle, što se vidi već na početku stvaranja, Bog je stvorio par - sve je
u paru, u svojoj suprotnosti, osim Njega koji je Jedan. Pero je muški princip,
Ploča je ženski princip. Pero je stvoreno dan prije Ploče. To je ta stepenica
muškarca iznad žene.
Peru odgovara um, inovativnost, liderstvo, politika, državništvo i još puno
toga.
Ploči odgovara duša i život.
- Upravo feminizam je ta nakaradnost da se Ploča na silu gura tamo gdje je
Pero – i to mi se uklapa u ono što znam.
- Ploča je jalova kada se stavi na mjesto Pera, umjesto da uživa blagodat ko-
jom ju je Svevišnji počastio –reče Nobody i nastavi: - Pazi sad. Onu noć kada
si uhićen skrenuta mi je pažnja na suru Kalem. Kako ona počinje? Počinje
šifrom. Slovom nun. A što je nun? Nun znači - Nazarećanin. To je ta šifra
kojom počinje sura Pero – Kalem, koji je prvi stvoren. Vidiš da oni bezumnici
iz Isisa i danas kršćane po Iraku i Siriji označavaju slovom nun, Nasranije - od
Nazarećanin. Oni su đavolja vojska, no znam da to već znaš.
- To samo slijepci ne vide. A pun je svijet slijepaca – napomenem, no Nobody
samo nastavi dalje.
- Eto, taj nun na početku sure Kalem je šifra za Isusa. Vidiš li sad vezu s
Kalemom i svime skupa?
~ 11 ~
- Hmmm, valjda vidim.
- A što se tiče tih bezumnika i tih svih slijepaca pored očiju, znaš da je zemlja
najstrpljiviji Božji stvor. Svi je gazimo, a ona stameno sve nas trpi. No, gledaj
sad ovo – i pokazuje sad sve po mapi, nebeske sfere, kojoj tko pripada, od
Adama do Abrahama, od Mjeseca do Saturna.
- Saturn je granica do koje i melek Gabrijel smije doći. Na Saturnu je drvo
znanja, iza je samo Božje znanje. Na Saturnu je melekanski hram oko kojeg
meleci kruže i toliko ih ima da samo jednom kruže i odlaze dalje i nikad se
više ne vrate. Na Saturnu se čuje škripa Pera - Kalema. Saturn je, zapravo,
divan, prekrasan, čaroban u svojoj ljubičastosti. Iako se, kao i sve u ovoj obr-
nutoj logici, smatra lošom planetom.
Gledam mapu, i Saturn, i sve te znakove i simbole…
- Mars je, između ostalog, i mjesto melekanske straže. I nije slučajno to ko-
liko ovi đavolji slugani sa zemlje toliko snimaju Mars i što im je Mars tako
zanimljiv i što im je fokus na Marsu.
- Vatikanski teleskop u Arizoni, jedan od najmodernijih u svijetu, službeno
se zove “L.U.C.I.F.E.R.” . Dakle, Lucifer, onaj koji je bačen s neba na zemlju,
promatra melekansku stražu i prati što se događa gore na nebu - opet se
nadovežem. – A drže oni i sve druge glavne zvjezdarnice.
- Ništa im to neće koristiti, ne brini, nemoćni su. Sve je već određeno, samo
ne sumnjaj. Evo ti ovo sve, cijela torba, unutra ćeš naći ono glavno zašto
sam došao direktno iz Jeruzalema.
- Pričaj mi o tome, o čemu se radi?
- Nema vremena za sve. Najkraće, ispod Stijene mi je Hidr to predao, ali ne
izravno, nego posredno, kroz spavača. Odnosno, spavačicu, moglo bi se reći
Trnoružicu, hahah… - reče Nobody.
- Tko je sad taj Hidr? – pitam.
- Hidr ti je Božji prijatelj koji neuobičajeno dugo živi. U Jeruzalemu je, tamo
moli, klanja. Njega svi srećemo kao iskušenje. Kad je mladi mjesec, srećemo
ga kao dijete, kad je pun, kao zrelog čovjeka, a kad je u padu, kao starog
čovjeka. On je kušnja, pomagač i učitelj. Čudna jedna pojava, zaista miste-
riozna. Ali, tako to je i sad imaš ovo sve za kopiranje do sutra ujutro, prije
izlaska sunca.
- I što ću onda s tim?
- Sve moraš dobro proučiti i kako najbolje znaš složiti i objaviti svijetu. Ono
što je za objavu. I to moraš isto znati razlučiti što je za objavu, a što nije. Znat
ćeš i to. Ne brinem oko toga. Idi sad, ja ću doći po spise kada bude vrijeme.
~ 12 ~
- Pozdrav, crveni brate, vidimo se onda još, ako Bog da. – Opet se rukujemo
i grlimo pa odlazim s plaže, a Nobody je ostao gledati u zalazak sunca. Ne
čudi me, danas je posebno dojmljiv taj crveni akvarel na plavoj podlozi…
Brzo sam došao natrag kući i bacio se na posao. Čim sam iz torbe izvadio
i raspakirao taj glavni paket, veliki smotuljak, ispala je hrpa svitaka i vidio
sam prvo iznenađenje. Sve je bilo zapisano na glagoljici.
To nikako nisam očekivao. No opet, kad razmislim, ima smisla. Podijelili su
Zapad, kršćanstvo, njihovo lažno, krivotvoreno kršćanstvo, na dva dijela,
latiniste i bizantiste. Dvije lažne alternative su ponuđene. Kao, ako ti se jed-
ni ne dopadaju, imaš alternativu u drugima. A sve isti đavolji sluge.
Glagoljicu i glagoljaše su nemilosrdno potamanili. Zato i je osnovan onaj
Red zmajskih vitezova. Danas je to Družba hrvatskog zmaja. I oni se, kao,
posebno brinu o hrvatskoj kulturnoj baštini. Ha, možeš si misliti! Jedino oko
čega se brinu je da sakriju istinu. No, uzalud im to. Jalovim poslom se bave.
Tek će to vidjeti, samo, bit će mnogima kasno, prekasno…
Po papirima, svicima, vidjelo se da su stari. Ne mogu odrediti koliko. Većina
je bila u jednom komadu, ali bilo ih je mnogo i poderanih. Kao što je bilo i
mnogo malih komadića. Sve je to sad trebalo sastaviti poput slagalice, po-
put jednog mozaika. Stvarno je cijela noć preda mnom.
Sva sreća pa sam dobro tehnološki opremljen. Kompjuter, skener, programi
za prevođenje. Sve mi je to Marko T. postavio da mogu lako i brzo skenirati
razne tekstove na različitim pismima s programom koji prebacuje na pismo
po želji.
Stavljam komad svitka za koji je očito da je početni. Skener prelazi, pokre-
ćem prevođenje na latinicu i vidim ispis na ekranu: POSLANICE VELIKOG
UČITELJA.
Cijela soba, a nije mala, kompletni gornji kat kuće, prekrivena je tim koma-
dima svitaka. Sortiram sve, sistematiziram, slažem, spajam.
Prvo čisto vizualno, a zatim nakon skeniranja i prebacivanja na latinicu i po
smislu naslova, kao i samoga teksta kad je riječ o nekim manjim ili većim
fragmentima.
Borim se sam sa sobom i sa zamkom da se ne zakačim na čitanje tekstova.
Jer su mi uistinu zanimljivi i povuku, a vrijeme ide. Noći su još kratke, brzo
će zora svanuti.
Upaljen je radio. Svira glazba. Radim tako sa svicima i slušam. Pjevušim u
sebi.
Već sam bio umoran i malo sam sjeo da predahnem minutu pa taman kre-
nula stvar El Camino od Gipsy Kingsa. Put. Zadržala me svojom čarolijom
~ 13 ~
dok nije završila, a onda sam se snagom volje otrijeznio i nastavio dalje.
Nema još puno, treba to odraditi do kraja. Imam cijeli dan sutra za spavanje.
Konačno, uspio sam sve sortirati i skenirati pa posložiti i lijepo zapakirati
natrag.
Zadovoljan sam obavljenim. Bit će to jako dobro, već sad vidim.
Gotov sa svime više od sat vremena prije zore. Odlično, sad imam vremena
pogledati ono što mi je Nobody govorio. Guglam.
Saznajem da je Stvoritelj na početku od dragog kamena stvorio Pero čija je
dužina iznosila pet stotina godina. Njegov vrh je bio rascijepljen kao u naših
pera kojima pišemo. Iz njega je tekla svjetlost, kao što iz naših pera teče
tinta.
Kraj Pera je bio pričvršćen za Arš, Božje Prijestolje, i predan u ruku meleka.
Svaki harf, koji je njime napisan, imao je veličinu planine Qaf. To znači da je
bio ogroman.
Nakon Pera stvorena je Ploča, pa Gospodar reče Peru: “Piši!”
Pero je upitalo: “Gospodaru, što trebam pisati?”
Gospodar reče: “Piši što je, što je bilo i što će biti!”
Pero posluša i zaškripje po Ploči stvorenoj od bijelog bisera, koja svoju boju
dnevno promijeni tristo šezdeset puta.
Još ima malo vremena do svitanja. Nobodya još nema.
Pružam se na krevetu dok ne dođe. Na radiju svira baš uspavljujuća glazba
- Telly Savalas, If. Ako…
Ako slika naslika tisuću riječi, zašto ja ne mogu naslikati tebe?
Riječi neće nikad pokazati, tebe kakvu ja znam!
I ako lice može poslati tisuću brodova, kuda ja da odem?
Nema nikoga doma, osim tebe, ti si sve što mi je ostalo.
I kada, ljubavi moja, život presuši, ti dolaziš i izlijevaš se na mene.
Ako čovjek može biti na dva mjesta u isto vrijeme, bio bih s tobom,
sutra i danas, uz tebe, sve do kraja.
Ako se svijet prestane okretati, vrteći, vrteći se polako u smrt,
proveo bih kraj s tobom.
A kada je svijet gotov, onda jedna po jedna, sve zvijezde bi se ugasile.
Onda bi ti i ja, jednostavno, odletjeli…
~ 14 ~
~ 15 ~
Poslanice
velikog uČitelja
I. POSLANICA
Novoj Atlantidi
San
~ 19 ~
Učenicima tek sada nije bilo ništa jasno pa ih učitelj uputi na čitanje svetih
spisa o stvaranju čovjeka i žene, ali reče im prije nego su krenuli: - Nijednu
knjigu ne treba podcjenjivati, samo ovisi kako joj se priđe. Svakoj knjizi, ma
što ona bila, makar ona bila o kuhanju, grnčariji, popisu riječi, treba prići s
iskrenom namjerom i iskrenim riječima: “Gospodaru, daj Ti meni korisno
znanje iz ove knjige, a sačuvaj me njenog zla”. Na isti se način prilazi ocea-
nu, sa znanjem da ste kap. Dođite mi opet kad Mjesec bude pun kao što je
noćas pa ćemo nastaviti.
Kad je Mjesec opet bio pun, došli učenici i pita ih učitelj kako je to opisano
stvaranje čovjeka i žene pa kažu: - Prvo je stvoren Adam, od zemlje, udah-
nut mu je Dah, a onda mu je spušten tvrdi san pa od njegova rebra naprav-
ljena žena.
- A piše li igdje da se Adam probudio? Ne piše. Ali zato piše da čovjek spava
i kad umre, probudi se i vidi stvari onakvima kakve one jesu – reče učitelj, i
to je toliko zateklo učenike da su bili ukočeni poput kipova, a učitelj nastavi:
– Prilikom oživljavanja Adama Duhom, Duh mu je prvo došao u mozak, pa
na oči. Kada je progledao vidio je Arš i ostao nijem jer još nije došao do usta
i jezika. Kada je i to oživjelo, Adam je kihnuo i prve riječi koje je izgovorio
bile su: Hvala Bogu! Kada se Duh spustio na srce, srce je počelo kucati. Svaki
otkucaj srca uzvikuje: “Bog! Bog!”, htio to Adamov potomak ili ne. Potom su
oživljeni i drugi dijelovi tijela. Bog mu je tada dao da bira između tri stvari:
razum, čednost ili vjeru pa Adam izabra razum.
Tada vjera reče: “Meni je naređeno da se od razuma ne odvajam.”
Čednost reče: “Meni je naređeno da idem za vjerom.”
Vjera je proizašla iz razuma, a stid iz vjere pa, gdje nedostaje stida, neka
znate da tu nedostaje i vjere, a tko ima ispravnu vjeru, taj ima i razum.
Jednostavno, zar ne? Ali, sad kreće tvrdi san koji, izgleda, traje i nakon što
su on i njegova žena počinili grijeh te su prognani iz raja. Međutim, razlika
između Adama i prokletog je u tome što je Adam priznao svoj grijeh, plakao
i preklinjao da mu Gospodar oprosti. A prokleti se nastavio oholiti. U tome
je svrha pokajanja svih ljudi. Priznati, kajati se i pokušati se popraviti.
Kada je Adam zagrizao zabranjenu hranu, Gabrijel ga je stisnuo za vrat pa je
ta jabučica do danas vidljiva na vratu svakog njegovog potomka. Njegova je
žena progutala plod pa njene kćeri imaju mjesečni ciklus.
Sva su stabla odbila dati utočiste njima dvoma, osim smokve koja im je po-
klonila svoje listove.
Kada je upitana zašto je to uradila, smokva odgovori: “Od tebe sam,
Gospodaru, naučila o darežljivosti. Zašto im ne bih dala svoje listove, kad
~ 20 ~
ih imam mnogo.” Zbog ovoga je smokva drugačija od ostalih voćki i cvjeta
unutar ploda.
Razmislite i o spavanju, odvojeno od snova. Koja je pouka spavanja koju po-
sjednik razuma može izvući iz tog Božjeg darivanja? – upita učitelj.
Učenici su sad mogli samo slijegati ramenima pa učitelj reče: - Spavanje je
oblik smrti i zorno nam pokazuje kako će to izgledati. Više ništa čovjek ne
zna kad spava. Kad zaspi ne zna da je u svojoj kući ili u zatvoru ili plovi mo-
rem u nekom brodu, ne zna je li gladan, ima li djecu. Ništa ne zna. To se zna
da je tako, ali koja je pouka? Koji je to znak koji treba biti prepoznat?
- Ne znamo učitelju, poduči nas – konačno uspješe nešto izgovoriti učenici.
Učitelj reče: - Znak je taj da nam Bog, makar možda i dalje bili u tvrdom
Adamovom snu, daje spavanje kako bismo se odmorili od ovoga svijeta koji
je prolaznost, bezvrijednost, smeće koje se baca, šarenilo. Jer, umore nas
čak i lijepe stvari. Zaokupe i baš umore. Evo, ima se novca, hoće se kupovati
zemlja, kuća, konji, bilo što. Uz to ide umor i neki vid uzbuđenja koji također
umara jer treba tražiti, pogađati se oko cijene, provjeravati što se kupuje i
mnogo toga drugoga.
Cilj je da budemo u stanju takvog spavanja prema ovom prolaznom svijetu i
na javi. To je malo komplicirano objasniti, ali shvatit ćete vremenom. Dakle,
treba samog sebe odgajati i boriti se da budemo u stanju spavanja prema
ovom svijetu, a da smo budni prema onom svijetu. Ako nas nervira nešto
što nas snalazi na ovom svijetu, ako imamo želje, tuge, radosti i slično, to
znači da smo budni prema ovosvjetskom, a spavamo prema onosvjetskom.
Moramo se dovesti u stanje spavača prema ovosvjetskom i da nam je sve
svejedno dok prelazimo ovaj most prema vječnosti. To ne znači sjesti pod
krušku i čekati da prođe vrijeme. Ne, naprotiv. To znači raditi, zauzimati se,
živjeti po Božjim pravilima koliko je to moguće, ali na način da nas ne po-
gađa ni pozitivno ni negativno, ama baš ništa na ovome svijetu. Sve je od
Boga, a kad je od Boga, onda Mu hvala na svemu.
Zahvaljujmo i jer nam Bog svake noći uzima dušu kad zaspimo i vraća nam
je pri buđenju i tako do pisanog časa. Zato i jesmo onako bunovni neko vri-
jeme kad se probudimo jer treba vremena dok se duša vrati na svoje mjesto.
Jedan učenik reče: - Učitelju, snovi su uistinu pravo čudo, posebno kada se
kroz snove spuštaju objave.
Učitelj reče: - Ne treba se čuditi snu i objavama kroz snove. Zar postojanje
sna nije jedan od Njegovih dokaza? Kada se smire vanjske snage ljudskog
bića, unutarnje snage koriste priliku i stupaju u kontakt sa svijetom u koje-
mu nema vremena ni prostora. Tu se čovjek upoznaje s istinama.
~ 21 ~
Kroz snove je jasna stvaralačka snaga više nego kroz budnost. Čovjek spa-
va, a tek kad umre probudi se i vidi stvarno stanje i Istinu. Jer ovaj svijet
je pažljiva prolazna zamka. San i jest jedan vid smrti. Pametnom dovoljan
dokaz.
San je putovanje duše. Pa promatrajte i svjedočite kroz snove znakove
Gospodara svoga, koji je Unutarnji i Vanjski, Vidljivi i Skriveni. Istovremeno
se očituje Njegova milost i Njegova kazna. A sve skupa upućuje na Njegovu
Jednoću.
Ne znamo, Bog zna kako je sve, ali nigdje nije rečeno da se Adam probudio
iz tvrdog sna. Isto tako, na kraju ovoga svijeta, tako je pisano, cijeli nebeski
svod će se otvoriti poput svitka i pokazat će se sve skriveno. A to otvaranje,
to otkrivenje, isto je kao i otvaranje očnog kapka koji je nebeski svod našeg
oka, koji se zatvara i otvara pa oku bude nešto vidljivo ili nevidljivo. A rečeno
je “kako na nebu, tako i na zemlji”, pa dokučite sami kako je.
Drugi učenik na to reče: - Učitelju, moglo bi onda biti da je cijeli ovaj naš
život jedno lagano buđenje iz sna. Moglo bi biti da je cijela povijest ljudi la-
gano kolektivno buđenje iz sna. Buđenje koje traje zato što je Otac nježan
i budi nas s Ljubavlju, polako, strpljivo i tek na kraju pošalje meleka Israfila
da poput budilice puhne u Rog i probudi cijeli svijet. Sve baš kao što je bilo s
onim dječakom zbog kojeg smo te i pitali da nam objasniš snove.
- Moglo bi biti, moglo bi baš tako biti – uzvrati učitelj pa pogledom na nebo
ukaže da Mjesec pokazuje kako je već kasna noć te reče: – Vrijeme je za
spavanje. Vrijeme je za snove…
~ 22 ~
Bijeg
Učitelj je bježao uz jedno brdo kao da ga bijesni lav goni, premda ga nitko
nije gonio. Pa učenici za njim potrčaše i upitaše od čega bježi kad nema ni-
čega iza njega.
Učitelj reče: – Bježim od glupaka.
Učenici rekoše: – Zar ti koji oživljavaš mrtve, liječiš slijepe, nepokretne,
opsjednute? Zar ti pred kojim se brdo rascijepi kad izgovoriš Najveće ime?
Zašto i nad glupakom ne izgovoriš Najveće Ime?
Učitelj reče: – Izgovorio sam stotinu puta, ali mu nije koristilo. Ostao je tvrd
kao stijena u svojoj zabludi. On je kao šljunak iz kojeg sjeme proklijati ne
može. Teret gluposti u čovjeka je Božja srdžba, njegov pečat na čovjeku,
tako da nije sposoban primiti pouku i osloboditi se zablude. Bolest je isku-
šenje koje nosi milost, glupost je pečat Božji koji štetu drugima nanosi i to
ništa ne može izliječiti.
Zato treba bježati od glupaka kao što je učitelj bježao i ne trošiti svoju sna-
gu na njih. Niti zalaziti u njihove krugove jer je mnogo krvi proliveno u dru-
ženju s njima.
Učiteljev bijeg nije bio iz straha. On je bio siguran. Njegov bijeg je pouka
učenicima...
~ 23 ~
Kraljevi
- Učitelju, tko može biti kralj? – pitahu učenici vidjevši u daljini kraljevsku po-
vorku kako prolazi ravnicom, a dok su s učiteljem odmarali u hladu velikoga
hrasta jer je sunce bilo visoko na nebu i jako je ugrijalo.
- Svaki svijet ima svojega kralja koga krase kraljevske osobine i po kojima se
prepoznaje kao kralj – odgovori im učitelj. No učenicima nije bilo jasno što
to učitelj govori pa im on zato nastavi objašnjavati stojeći, dok su oni posje-
dali uz deblo i pažljivo slušali.
- Dijamant je kralj minerala zato što je za sve druge minerale nesalomljiv.
Istovremeno on lomi svjetlost na način da daje više svjetlosti iz sebe nego
što uzima u sebe. Lotos je kralj biljaka zato što mu korijen nije u zemlji nego
u vodi te je labavo vezan za zemlju, za ovaj svijet, a cijeli je okrenut prema
Stvoritelju. Lav je kralj životinja zato što lavice rade za njega – reče učitelj te
ih upita: – Znate li da su minerali, biljke i životinje svjetovi za sebe?
- Znamo – odvrate učenici.
- A znate li da oni stalno, svi oni, svaki čas bez prestanka veličaju Stvoritelja?
– pita ih učitelj dalje.
- Znamo – opet odgovore učenici.
- Da, znate, ali ne spoznajete tu činjenicu.
- Kako da to spoznamo učitelju? Reci nam.
- Povežite se s njima tako da im u svemu nazivate Mir Božji - vječni pozdrav
svih poslanika. Nazivajte im: “Neka je Božji mir i spas na vas.” – objasni im
učitelj lagano raširivši ruke, kao da želi obuhvatiti i ukazati na sve minerale,
biljke i životinje uokolo njih te nastavi: – Svaki put kada vidite kamen, trav-
ku, životinju, trebate razvijati svijest o tome da to upravo slavi Stvoritelja
na svoj način. Dakle, gledati sve tim očima i, kad si sam, govoriti im “Mir”,
na glas ili u sebi. Nazivajte im Mir u svemu, baš u svemu. I vidjet ćete, nakon
izvjesnog vremena, kada razvijete svijest da to nešto slavi Gospodara, da
će vam to, kamen, biljka, životinja, odgovoriti na taj pozdrav. I onda više
nikada nećete bez razloga otkinuti travku, cvijet, list jer ih nećete htjeti pre-
kidati u njihovom stalnom veličanju Onoga koji je sve stvorio, po kojemu sve
opstoji i kojemu će se sve vratiti.
Ali, to nije ništa čudno, ne zaustavljajte se tu, samo idite dalje jer je to put ka
Bogu. Ne čudite se kad vam se to desi. Znate dobro da su neki ljudi ostvarili
kontakt samo s biljkama i postali su majstorski travari jer su im biljke same
~ 24 ~
govorile za što su lijek. Ne zaustavljajte se tu, idite dalje, budite u trajnom
pokretu poput žive vode koja teče s izvora.
- A što je s vodom, učitelju?
- I voda je stvorenje koje slavi stalno Gospodara.Voda čuje i ima pamćenje
pa priđite vodi s tom spoznajom. Znate li što voda uvijek izgovara, sva voda
na svijetu što izgovara? – upita ih opet učitelj, ali i odmah nastavi jer njiho-
vom šutnjom učitelj vidje da nisu znali odgovora. – Voda od svog stvaranja
slavi Stvoritelja riječima “O, Živi!”, to je hvala vode koja je neprestana.
- Učitelju, nije li Isus tim riječima oživljavao mrtve? – pitaju opet učenici.
- Da, upravo tim riječima su mrtvi oživljavani. Pa što mislite da je onda voda
života nego te riječi?Zato i vi kao voda dozivajte i slavite Živog. Tim putom
krenite prema Stvoritelju, dio po dio, etapu puta po etapu puta. Minerali,
biljke, životinje, voda, to su samo dijelovi, etape putovanja. Ali, kad se ti
pojedini dijelovi otvore, nema zadržavanja, ide se dalje jer sve je u kretanju
– objasni im učitelj.
- Učitelju, zaboravili smo na čovjeka. Što je s čovjekom? Tko je kralj među
ljudima? Jer, ima toliko kraljeva, koji je pravi? Kako možemo znati? – zapi-
taju učenici.
- Čovjek je kralj svijeta zato što je dah Stvoritelja stavljen u njega. Svaki čo-
vjek je stvoren kao kralj. Čovjek je, po svojem nebeskom Ocu, aristokrat
cijelog univerzuma i zato sva mržnja otpalih ide prema čovjeku i da ga se
navede da se sam odrekne svojeg kraljevskog statusa, da odbaci svoje kra-
ljevske atribute – reče učitelj i nastavi: – A kralj ljudi je onaj koji na sebi ima
krunu lava, lotosa i dijamanta te je opran vodom tako da nema nečistoće
po sebi. To je onaj za kojeg će lavica raditi, onaj koji nije vezan za ovaj svijet
i okrenut je samo Stvoritelju, onaj čija je vjera razvidna i nesalomljiva, čija
vjera više isijava prema van nego što u sebe prima vjere od drugih ljudi te je
to onaj koji poput vode doziva i slavi Živog.
Vjetar je tada zapuhao i olakšao vrućinu. Bio je to znak da mogu nastaviti
dalje, a i kraljevska povorka je već odavno nestala u daljini…
~ 25 ~
Rijeka vremena
Dvojica su putovali, učitelj i učenik, i riješili da prenoće kod neke rijeke, bi-
stre rijeke, pa ovaj stariji, učitelj, posla mlađega da donese vode.
Ali, preko rijeke je prešlo krdo stoke i voda je bila mutna. Pa se učenik rastr-
ča da nađe drugi izvor. No, učitelj mu kaza da to ne radi nego da sjedne na
obalu rijeke i gleda što će se dogoditi.
To je i učinio. Sjeo na obalu, čekao i gledao. Kako je vrijeme prolazilo, tako
se rijeka pomalo bistrila, dok na koncu ne postade skroz čista i prozirna.
I onda mu je učitelj rekao: - Vidiš, neke stvari u životu samo vrijeme može
izliječiti i izbistriti. Treba biti strpljiv. Jer trpljenje u ime Gospodara nije pa-
sivnost nego pokornost Njegovoj volji. A čovjek bi najradije da se odmah sve
izbistri. Jer čovjek je pod utjecajem žurbe, a žurba, pa to je zbilja đavolski
posao.
Sutradan, putujući uz rijeku, učenik upita učitelja što je to milosrđe i kako da
čovjek pristupi milosrđu, a učitelj mu reče: - Ovo je rijeka Naharidavn. Ona
je došla s izvora milosrđa i ona pristupa prema milosrđu. – Te zašuti i nastavi
dalje hodati putom.
I onda su, putujući danima i noćeći noćima, došli do podnožja planine Harar
pa krenuli do vrha planine. Jedan jednim, a drugi drugim putom.
Kad su stigli do vrha, kaže učitelj: - Vidiš, bezbroj je putova do vrha. A vrh je
jedan. Kako ljudi smiju uzeti sebi za pravo da tvrde kako je samo njihov put
onaj koji vodi do vrha? Razmisli o tome. Jer, nije se uzalud Gospodar poslani-
cima obraćao na planinama - tim pokornim stvorenjima. Planine, iako snaž-
ne i moćne, pokorno obavljaju svoju dužnost - da stoje i miruju do Sudnjega
dana, osim ako Gospodar ne naredi suprotno…
~ 26 ~
Pristupanje
~ 27 ~
svijetu, čovjek zna da je u Božjem milosrđu, ali ne zna da je u maternici dok
ne umre, dok ne uđe unutra, dok se ne vrati u unutarnji svijet.
Učitelj izađe, zahvali siromašnom domaćinu na iskazanom im milosrđu, i
nastavi dalje putom kojim su došli, a učenik ga je slijedio hodajući neposred-
no iza učitelja, jer put je postao uzak…
~ 28 ~
Dvadeset i pet putova
~ 31 ~
upravljamo tamom, jer tama je nedostatak svjetla, tama je sjena. Dana nam
je vlast nad tamom i samo po našoj slobodnoj volji, po izboru koji jedino
mi imamo, po našoj nevjeri, po našem neznanju i prihvaćanju laži, ta, u biti
nemoćna i čovjeku podložna tama, ta sjena, preuzima vlast nad čovjekom.
I tako ljudi postanu sljedbenici tame, sljedbenici svijeta sjenki i žive to ni-
štavilo svjetlosti te na kraju, tako vođeni sjenama, vođeni tamom, odlaze u
vječno ništavilo.
- Učitelju, a koja bi bila pouka svjetla? – zanimalo je učenika.
- Pouka svjetla je da, kad slijedimo Stvoritelja, onda smo osvijetljeni nje-
govom iskrom koja je u nama. Onda u nama nema sjene jer svjetlo koje je
u nama potiskuje tamu i tama je izvan nas. No, kada slijedimo svjetlonošu,
onoga koji nosi baklju, prognanika bačenog s neba na zemlju, zavodnika lju-
di, oca laži od početka, onda smo u njegovoj sjeni i tama je u nama.
I opet, nakon kraće šutnje, učitelj nastavi: – Sinoć smo pričali o tome kako
svi postajemo prah, da će sve na ovome svijetu postati prah.
- Jesmo, učitelju. I jasno mi je to, no ne volim baš misliti o tome – odgovori
učenik.
Učitelj reče: – Zašto ne voliš? Samo da znaš kako ta prašina zna lijepo i ve-
selo plesati u svjetlosti. Tako da i sama postaje svjetlost. Ona i svjetlost po-
staju jedno te isto.
Pita dalje učenik: – Prašina je ipak opipljiva, materijalna, a svjetlost baš i
nije. Znači li to da prašina postaje nematerijalna, ili da svjetlost postaje ma-
terijalna, ako to dvoje skupa plešu?
Odgovori učitelj: – Kako prašina i svjetlost postaju jedno te isto u svojem
plesu može se vidjeti samo kad se ne gleda.
Učenik reče: – Ne razumijem, kako je to moguće? Što to uopće znači?
Učitelj reče: – Eee, to je tajna koju ćeš tek morati otkriti i to tako da na-
učiš slušati vodu. To je tajna koju zna jezero Tselelor i od njega ćeš dobiti
odgovor.
Najednom, do tada mirno jezero Tselelor postade mreškovito te poče valo-
vima zapljuskivati obalu, a učitelj se okrene i ode, ostavivši učenika da ot-
krije tajnu…
~ 32 ~
Put spoznaje
~ 33 ~
Preporuka
~ 34 ~
Porez
Dok su svi ostali učenici radili u masliniku, u školu su došli carinici da uzmu
porez. Učitelj posla učenika da iz njihove blagajne donese novac, a u blagaj-
ni je bilo jedva toliko da se moglo platiti i nije gotovo ništa ostalo. Poslije,
kada su carinici otišli, učenik upita učitelja kako to da moraju plaćati tako
velik porez carinicima.
Učitelj reče: – Znaš dobro onu priču kada su zlonamjernici pitali Isusa o po-
rezu i što im je bilo odgovoreno.
Učenik odgovori: – Znam, učitelju, rečeno im da pogledaju što piše na nov-
cu, čiji je taj novac pa da onda i daju onomu čiji je.
Učitelj reče: – Jasno ti je, onda, da to znači da se tome kralju koji je poslao
carinike mora platiti porez jer su njegovo ime i lik na novcu koji je bio u bla-
gajni. Ukoliko ne želiš plaćati porez, nemoj uzimati novac u ruke pa nećeš
morati ni davati onome tko je novac označio kao svoj. Kada se prihvati kori-
stiti kraljev novac, onda se kralju treba redovito i plaćati porez.
Učeniku nije to bilo baš po volji čuti jer su carinici uzimali puno poreza od lju-
di i nije ih zanimalo ako će netko biti potpuno osiromašen plaćanjem poreza.
Učitelj onda reče: – Znaj, taj porez koji uzimaju carinici u ime kralja opore-
zovat će Onaj koji je Gospodar svih svjetova, koji je Kralj svih kraljeva. Svi će
ovi zemaljski kraljevi platiti porez na uzimanje poreza jer sve je oporezivo.
Učenik upita: – Kako to misliš, učitelju, da je sve oporezivo?
- Porez na vjeru je širenje vjere, porez na znanje je širenje znanja, a porez na
tijelo je post – odgovori mu učitelj.
Učenik na to uzbuđeno reče: – Učitelju, onda sam u velikom poreznom
dugovanju!
- Svatko zna za sebe koliko je poreza dužan onome čije je jedno od imena
Onaj koji obračun svodi. A, također, svatko je sam sebi svoj osobni carinik
pa spoznaj svoje dugove te misli kako i kada ćeš ih platiti – objasni učitelj baš
u trenutku dok su se ostali učenici vraćali iz maslinika. Učenik im je pošao u
susret i počeo objašnjavati sve što je danas naučio. Nije želio da mu porezni
dug bude još veći…
~ 35 ~
Vojska
~ 36 ~
Post
~ 37 ~
Odgoj
Učitelju su došli novi učenici pa ih sve okupi i krene im pričati priču o Velikom
Osvajaču:
Bio jednom jedan vladar nazvan Veliki Osvajač. I krenuo je u osva-
janje Istoka.
Dođe Velikom Osvajaču njegov učitelj i reče mu: - Veliki Osvajaču,
možeš li mi, molim te, učiniti jednu uslugu?
Veliki Osvajač mu reče: - Naravno, učitelju, ti si mene zadužio i sve
ću učiniti što budeš tražio od mene.
Učitelj reče: - Ideš na Istok i osvojit ćeš ga jer vladaš vojskom i si-
lom kakvu svijet nije vidio. Ja sam čuo da tamo na Istoku ima ljudi
koji su prosvijetljeni i koji znaju tajnu. Pa, ako nađeš jednog ta-
kvog, dovedi nam ga, jer mi ovdje takvih nemamo.
Veliki Osvajač obeća, ode na Istok i osvoji ga. I onda se raspita o
prosvijetljenim ljudima pa mu rekoše da ima takvih i odvedoše ga
kod jednog.
Veliki Osvajač mu reče čime ga je zadužio njegov učitelj i da treba
poći s njim u njegovu domovinu.
Na to prosvijetljeni čovjek reče: - Taj kojeg spominješ uopće nije
učitelj iako ga ti tako doživljavaš i on se tako predstavlja. Jer učitelj
zna Tajnu, a on je očito ne zna. Jer, da zna, pokazao bi odgoj i znao
bi da se prosvijetljeni ljudi tako ne uzimaju niti dovode nego se k
njima ide. Odgoj je ključ prosvjetljenja. Neodgojen čovjek ne može
nikad potaknuti svjetlosni potencijal koji postoji u svakom čovjeku
da nadvlada neman tame u sebi.
Veliki Osvajač sjede i upita može li njemu prenijeti znanje.
Prosvijetljeni čovjek mu reče: - Ne, samo je Bog Veliki, a ti sebe
nazivaš Velikim. Čak i da deklarativno odbaciš tu titulu, ona je ušla
u tvoje kosti.
Tu je priča završila, ali učitelj nastavi dalje objašnjavati učenicima:
- Tko god sebe smatra velikim, makar i u šali, neće nikad dosegnuti istinu,
makar vladao svim informacijama i činjenicama svijeta. Samo poniznost i
odgoj vode ka cilju. Tako pročišćen čovjek neka svoju namjeru očisti. I neka
~ 38 ~
ne koristi svoje oružje na loš način s lošom namjerom da pobijedi - neka
namjera bude da prosvijetli.
A onda ispriča učenicima drugu priču:
Bio jedan učitelj koji je gledao svoje učenike kako raspravljaju
o nekom pitanju i, kako je rasprava išla, tako je rasla napetost i
netrpeljivost pa učitelj utrča među njih mašući sabljom. Srećom,
učenici su bez riječi shvatili poruku i spustili svoja raširena krila i
nakostriješene krijeste koje su razvili poput kokota u borbi.
Te im dalje reče: - Krećite se prema samospoznaji jer, tko spozna sebe na
ispravan način, spoznao je i Gospodara. I ne sa strahom nego iz ljubavi. Na
tom putu ostavite se svih sumnjivih stvari i prihvatite se onog što je jasno i
sigurno.
~ 39 ~
Molitva
Učenik koji je nedavno došao požali se učitelju kako nikako ne može dobro
moliti jer mu stalno nešto u mislima ometa molitvu. I to toliko da zaboravi
da uopće moli nego mehanički izgovara molitve, dok je mislima na drugom
mjestu.
Učitelj mu reče: - Najjači rat mislima je tijekom molitve. To je najžešća bor-
ba sa đavlom jer on tada najjače napada svojim šaputanjima. Gospodar to
zna pa cijeni trud. U toj borbi, ako samo formu sačuvaš, molitva će ti biti
primljena zbog te borbe. Važno je samo da ti je početak dobar. Da ti je na-
mjera ostvariti povezanost s Njim. Ako je tako, molitva će biti primljena.
Zato treba biti uporan. I moliti se i kada ti misli idu na druge strane. To je ta
borba. Jer đavolska je zamka kada ti šapne: “Nisi sada koncentriran, sačekaj
da ti dođe nadahnuće, inspiracija, smiraj… pusti sad molitvu za neko bolje
vrijeme…” Budeš li to “bolje vrijeme” čekao, molitve će biti sve rjeđe i rjeđe,
dok mračna strana ne prevagne.
Učenik reče: - Učitelju, točno tako mi sve bude!
Učitelj nastavi: - Ima đavola u obliku ljudi i u obliku zvjeradi. Najopasnija
je ona treća vrsta koja te napada istinom. Servira ti istinu i učini ti tu istinu
idolom, tako da ostaješ zatvoren za sveobuhvatniju istinu.
Znaj, uputa ti može doći bilo gdje i od bilo koga. Jedan je indijski svećenik
posjećivao tajno prostitutku. Čak se iskrao jednom s vjerske ceremonije da
bi k njoj otišao. Bila je oluja vani, no ni to ga nije spriječilo. Kad joj je došao,
ona mu je rekla: “Kakva oluja, nisam te očekivala. Zamisli kad bi Bogu stre-
mio da dođeš ovoliko koliko meni hitiš.” Eto, na jednom takvom mjestu i od
jedne takve osobe mu je došla uputa. No, on je nije shvatio.
Učenik pita: - Kako mi je najbolje moliti? Znaš li to, učitelju?
Učitelj reče: - Recept za uspješnu molitvu je da prije nje zamisliš da ti je po-
sljednja, a jedna će to i biti. I onda će ona postići svoj cilj. U suprotnom moli-
tve će postajati sve slabijima, a povezanost sa Svevišnjim će se gubiti pa će
čovjek postati kao narod koji je izlio i obožavao zlatno tele čim se Riječ od
njih samo malo odmaknula.
Svakoga trenutka ovaj svijet umire i obnavlja se. Samo se nama to tako ne
čini zbog neprekidnosti tog umiranja i obnavljanja. To je kao da zapaljenom
bakljom brzo mašeš. Zbog brzine mahanja to se promatraču čini kao izdu-
žena vatra. A nije, samo je varka za oko. Nikad u istu rijeku zagaziti nećeš.
~ 40 ~
Učenik se zahvali učitelju i vrati se među ostale učenike. Tu mu priđe je-
dan od starijih učenika pa reče: - Uzmi svjetlo od učitelja kojem si pristupio.
On je mjesec koji reflektira sunčevu svjetlost. Taj će te mjesec dovesti do
Božjeg proroka, do sunca, a on će te, opet, odvesti do Izvora istinske svje-
tlosti. U slijeđenju je ključ. Slijediti učitelje koji slijede proroke, čime se sli-
jedi i same proroke, a proroci su putokazi i vode ka putu spasa, putu života
i Izvoru od kojega je sve poteklo i kojemu se sve vraća – prema Stvoritelju
Veličanstvenom. Kada jednom prođeš kroz tu kapiju, nemoj biti strog pre-
ma onima koji nisu prošli. Sjeti se svog stanja, svojih zabluda i ograniče-
nja koja si imao prije nego što si prošao tim putom i pokaži razumijevanje i
milost…
~ 41 ~
Toplo i hladno
Jedne zime učitelj i učenici bili su u velikoj sobi jedne kuće u kojoj je gorjelo
ognjište i grijalo prostoriju.
Učitelj najednom upita: - Dobro promotrite i recite kuda ide toplina ovog
ognjišta, vatre u ognjištu, a kuda ide hladnoća ove sobe?
Učenici nisu dugo trebali ni promatrati ni razmišljati, jer to znaju iz iskustva
od rođenja pa kažu: - Toplina vatre iz ognjišta ide prema stropu, a hladnoća
se spušta prema podu sobe. To je uvijek tako da, kada zapalimo vatru, onda
toplina te vatre stremi prema gore, a hladnoća uvijek nekako odlazi prema
dolje.
Učitelj reče: - Tako je kako kažete i to vrijedi uvijek kada se čovjek koristi va-
trom, kada nešto grije u kući koju je napravio, ili bilo gdje. Ali, a i to sigurno
znate, u ovome svijetu koji je Gospodar napravio, sunce kao vatra na nebu
grije tako da se toplina spušta prema dolje, a hladnoća odlazi prema gore,
u visinu. Dakle, potpuno suprotno onome kako je kada čovjek upravlja va-
trom. U nizinama je toplo, a što se više penjemo planinom, sve je hladnije i
hladnije, tako da su vrhovi visokih planina u stalnom snijegu i ledu i u najve-
ćim ljetnim vrućinama.
Učenici se iznenade kad im to učitelj ispriča, jer su znali da je tako, to su
sve vidjeli, ali nikada nisu o tome tako razmišljali i na taj način povezali ove
fenomene.
Dalje nastavi učitelj: - Isto tako, kada je čovjek zdrav, kada nema bolesti,
onda mu je glava hladna, a stopala topla. No, kada se razboli i dobije vrući-
cu, onda mu je glava vruća, a stopala hladna.
- Učitelju, kako je to moguće? Što to znači?
- To je samo još jedan znak koji je svima pred očima i kojim se potvrđuje
kako je ovaj svijet u vlasti đavla i da je nečastivi sve izokrenuo od onoga
kako je postavljeno da bude dobro i zdravo. Onima koji govore da su dobi-
li vatru i umijeće svijetla od đavla, to darivanje im je argument kako je on
dobar, ali ne vide pored vlastitih očiju da su prevareni. Dobili su bolest, pro-
past, smrt, a hvataju se tog đavolskog poklona kao nečega dobrog. Tako to
ide od Nimroda i Babilona pa sve do danas i nastavit će se do kraja vremena.
Uzme učitelj jednu cjepanicu, baci u ognjište koje se već počelo gasiti, va-
trene krijesnice polete u vis, a on nastavi: - Vodi ne treba dodavati element
vatre, niti vatri element vode. Tako je unaprijed određeno.Babilonska kula
je bila najveća građevina svih vremena. No njenom je graditelju presudila
~ 42 ~
mušica. I to je znak za one koji znaju čitati znakove. Ovima koji sami sebe na-
zivaju prosvijetljenima ego sprječava da riječi razuma da uđu u njih. Faraonu
je šaptao njegov ego. A ego je jedini put kojim nam đavo može priči. On
drugog puta do nas nema. Nimrodu je šaptao direktno đavo i govorio mu
kako zapaliti vatru, napraviti katapult, kako izračunati, kako napisati, sve to
znanje mu je predao da bi, varanjem i obmanama, vladao svijetom.
- Učitelju, što nam je raditi? – pitahu učenici.
- Đavo kruži krvotokom pa mu treba stijesniti putove postom. A snažni ne-
pravednici, u svojoj prividnoj snazi i vidnoj oholosti, vide malim i beznačaj-
nim onoga kojem čine nepravdu. Zaboravljaju da je njemu ostalo jedino da
se posluži varkom i lukavstvom. Zec osnažen od neba navest će lava da se
utopi u bunaru napadajući svoj vlastiti odraz u vodi – reče učitelj.
Vatra u ognjištu se rasplamsala i obuhvatila plamenom cjepanicu koju je uči-
telj bacio…
~ 43 ~
Sokolov let
Sokol je ptica koja najviše leti, na vrhu same granice na kojoj može živjeti.
No, to je ujedno i ptica koja je toliko pokorna Gospodaru da, kad ga melek
smrti Azrail pozove, naravno, po nalogu Gospodara, sokol tad sam uzleti
malo više, gdje je zrak u kojem on ne može živjeti i tako umire.
Sokol se ne zadržava na lešini poput lešinara. On se vraća na ruku svoga
Gospodara.
Hijene, lešinari, crvi - to su ta stvorenja koja se goste lešinom, bore se za
lešinu, ubijaju za lešinu. A lešina propada, ma kako velika bila. Ona je već
mrtva. Ovaj svijet je već mrtav, iako ga đavo uljepšava, čini privlačnim, vječ-
nim, nečim za što se vrijedi boriti i dati dušu.
Sokolu nije mjesto među lešinarima, hijenama i crvima. On će se uzdići
iznad i tako sletjeti, vratiti se na ruku svoga Gospodara. Njemu će njegov
Gospodar podastrijeti oba svijeta nakon što ih se srcem odrekne i odabere
povratak na Njegovu ruku.
Istinsko odricanje od ovoga svijeta je uživanje u svemu lijepom i dopušte-
nom, ali na način da se ništa ne prisvaja.
Ljudi su kao djeca. Kad im roditelj nešto ne da, oni ne razumiju da je to zbog
toga što to što žele nije dobro za njih. I što onda rade? Prvo plaču i tuguju što
nisu to dobili. Onda pokažu i bezobrazluk i nezahvalnost u tom neznanju pa
maltretiraju roditelje dok to ne dobiju. Pa kad će ljudi više odrasti i prestati
se ponašati na taj način, ne razumijevajući ono elementarno?
Zato, kada čovjek osjeti đavolji šaptaj, neka se nasmije i neka se ispuni opti-
mizmom pa neka tu bude poput djeteta. Jer đavla to prži - jako mu je teško
vidjeti čovjeka kojem on došaptava teške misli u srce, a taj čovjek se veseli,
optimističan je i radostan, zahvalan na onome što je dobio i na onome što
nije dobio.
Takav čovjek, koji na đavolje šaputanje ne reagira melankolijom, tegobom,
pobunom i prigovaranjem nego optimizmom, smijehom i veseljem, pa ta-
kav je, zaista, onaj koji je uspio i odrastao, a i dalje ostao dijete…
~ 44 ~
Bunar
~ 45 ~
Oni su poput svilene bube. Njihova svila je njihov grob. Što više predu svoju
pređu, više tonu u svoje predivo. Izgleda im kao skupa svila, a ustvari je to
smrt njihova.
Nepravda koja je učinjena ide direktno pred Božje prijestolje.
Kada se nepravda učini i kada zavapi onaj kome je učinjena, zatrese se
Prijestolje. Pokrenu se vojske nebeske. Vaga zaškripi. Uzburkaju se dva
mora Božja - More Njegove milosti i More Njegove srdžbe.
Ali, zašto su poslanici i oni koji slijede čiste njihove stope uvijek bili izloženi
nepravdi?
Čovjek u svojem ograničenom stanju ne zna, a Gospodar u svome komplet-
nom stanju zna kako će roba svoga pripremiti za nagrade koje mu sprema.
On ga stavi u stanje plača. Suza je voda i ona može biti vidljiva i nevidljiva.
Gdje teče voda, tu raste cvijeće. Gdje suze teku, tu eto kompletne sreće.
Sladunjavi džem od mekih dunja, koji će utažiti glad na kratko, spravlja se
na maloj vatri. No, željezo, kojim se dolazi do vječne bîti slobode, mora pro-
ći kroz velike vatre. Božji lavovi su to željezo svijeta i svi oni moraju proći
kroz vatru izgaranja u vidljivim ili nevidljivim suzama.
Jedino s leđa Božjih lavova možeš vidjeti svoju jamu tmine. Kada vidiš svoju
tamu, postat ćeš neprijatelj sam sebi. I to je tek prava pobjeda.
Jer kada osoba vidi samo tuđe loše osobine, ona time aktivira u sebi ele-
ment vatre - gordost i ponos. Tada se u njoj uzdiže vatreni element. I to
je najopasnije jer za sebe čovjek tada drži da je čist i da je branitelj vjere.
Svakom poroku potrebno je zlo da bi bio realiziran, osim gordosti i ponosu
- tim porocima potrebno je dobro da bi dobro bilo odstranjeno. Da nas Bog
sačuva.
Isus je savjetovao da volimo svoje neprijatelje. Ali ljudi to ne razumiju - nije
savjetovao da ih se voli u njihovom zlu i opačini, nego u dimenziji činjeni-
ce da nam je neprijatelj škola i ogledalo. Pa neka se vidi kakvo nam dobro
neprijatelj čini i zašto ga se treba voljeti. Tko to ne vidi, njemu i Mesija po-
staje brana da dođe do Gospodara, umjesto put k Njemu - postaje krajnji
cilj umjesto put. Takvi na prvoj stanici puta misle da su dostigli cilj. A cilj je
samo On, Uzvišeni.
Kada se stigne na dno svoje prirode, kada se s leđa Božjeg lava koji odgaja
pogleda u svoju jamu, u svoj bunar, onda se vidi da je sva niskost i muka od
nas samih. Vidi se da je bunar prazan i da u njemu nema ništa osim vlastitog
odraza.
~ 46 ~
Odvojenost od Gospodara je pad u bunar. Do tog pada uvijek dolazi kada se
uzroke onog što se događa, dobro ili loše, odvoji od Gospodara i pripisuje
sebi ili ljudima. A sve je od Njega.
Povezanost s Gospodarom je uže spasa iz te jame. Pa kad god se upadne u
jamu, treba znati zbog čega se upalo i dozvati Ga da spusti uže spasa.
Ljudi vide samo male djeliće drame koja je počela onog trenutka kad je Bog
stvorio sve duše i upitao: “Nisam li ja vaš Gospodar?” i to traje do Sudnjeg
dana.
A i te djeliće drame vidimo u boji boce pred našim očima. Nekome je sta-
klo te boce kroz koju gleda svijet jedne boje, pa bi zaratio sa svakim kome
je pred očima staklo druge boje. A istina je bezbojna. Svjetlo Istine je bez-
bojno i kao takvo otkriva pravu boju svake stvari i svakog pogleda. I čovjek
neka gleda s tim svjetlom. Oko je konj, a Svjetlo Istine je jahač. Kako konj
bez jahača može pratiti znakove na putu i stići do cilja i sigurnosti?
Na arapskom, koji je, također, jezik objave, vatra se kaže “nar”, a svjetlost
“nur” – razlika je tanja od dlake, u samo jednoj kvačici.
Pa, neka se pretvori nar u nur. Neka se pretvori vatra u svjetlost. Postupno
vatri oduzimati element vatre dodajući vodu kako bi vatra postala svjetlost.
Na vatru grijeha, oholosti, gnjeva, lošeg odgoja, prohtjeva sipati vodu, čistu
vodu pokajanja, dobrog djela, mudrosti i dobre namjere.
Tada će se svaka osobina vatre pretvoriti u svoju suprotnost okupana
Istinskim Svjetlom. Gnjev će postati izdržljivost, a paklena priroda će, spo-
minjanjem i dozivanjem Gospodara, postati svjetlost vode koja čisti čovjeka
i sve oko njega poput rijeke koja daleko od naselja odnosi nečistoće i ne-
plodni mulj. O, tugom preplavljeni čovječe, sipaj tu vodu stalno u paklenu
prirodu!
Jer, voda može biti vatra, a vatra može biti voda. Zar voda nije bila vatra za
Noin narod? Zar vatra u koju je Abraham bačen nije bila njegov spas, njego-
va voda?
A kada dođu pomoć i pobjeda, treba biti skrušen, zahvaljivati i tražiti oprost,
kako se ne bi palo u iskušenje da se sebi zasluge pripisuju…
~ 47 ~
Četiri godišnja doba
~ 48 ~
Forma i položaj
Čovjek može vidjeti tamu, a može vidjeti i svjetlo. S tom razlikom da svjetlo
otkriva boje i stvari, a mrak sakriva. Suprotnost se spoznaje kroz suprot-
nost. Samo Stvoritelj nema suprotnosti i On se ne može spoznati kroz su-
protnost. Naši pogledi do Njega ne dosežu, a On doseže do svakog našeg
pogleda.
Mojsije je na gori razgovarao s Gospodarom.
Rekao je na tom sastanku, na tom ročištu: - Gospodaru, daj da te vidim ma-
kar oslijepio.
Tada, kako je poznato, Gospodar reče: - Ako me vidi ono brdo, vidjet ćeš
me i ti.
Pokazao se brdu i brdo je postalo prah. Tada je Mojsije pao u nesvijest i kada
se osvijestio rekao je: - Slava Tebi, ja sam se ogriješio, oprosti mi, ja sam
vjernik prvi.
Mojsije je kao poslanik znao da ne može vidjeti Gospodara zemaljskim oči-
ma. No, ipak je to tražio. Znao je da se Gospodara ne može vidjeti očima, ali
se može vidjeti Njegovo svjetlo i može ga se spoznati srčanim vidom i čuti
srčanim sluhom.
Mojsije se vratio u svoj lik, a brdo se nije vratilo.
Anorganske stvari nemaju duha, ali, iako ih mi vidimo kao mrtve, imaju svi-
jest i poslušne su, pokorne, pokornije od ljudi s duhom.
Ako vladar prerušen ide ulicama svoga grada, ljudi mu neće odati poštova-
nje jer ga neće prepoznati. No, ako ga vidi vladarev ministar i oda mu po-
štovanje, i ljudi će ga prepoznati i odati mu poštovanje. Dakle, nije forma ta
koja daje poštovanje nego položaj. U ovom leži dio odgovora.
Misli dolaze iz misterioznog Mora misli. Poput vala. Misli nemaju formu, ali
je dobiju kada su izgovorene i tada se vidi iz kojeg mora dolaze. Pa kada
poteku, vidi se jesu li niske bisera ili zmije.
Odakle su misli spoznat će se ako ih se stavi na vagu vjerozakona.
One mogu biti:
U skladu s naredbom - ako su takve, požuri ih realizirati jer dolaze iz Tirkiznog
mora.
U skladu za zabranom - ako su takve, znaj da dolaze iz Mračnog mora i odbij ih.
U skladu sa sumnjivim - postupi tako da sačekaš u ime Boga pa će ti se
razjasniti.
~ 49 ~
~ 50 ~
II. POSLANICA
ZEMLJI KAINOVOJ
Šišmiš
Sunce je zašlo i bilo je vrijeme sumraka kada šišmiši izlaze iz pećina i lete
unaokolo hraneći se plijenom kojeg ulove. Učitelj pozove učenike pa im
ispriča što je njemu o Isusu ispričao njegov učitelj, a njemu je ispričao njegov
učitelj, a njemu opet njegov učitelj i više se ni ne zna točno koliko je to puta
prepričano s učitelja na učenika.
Priča ide ovako:
Jednom je grupa saduceja, ljudi iz Isusovog naroda, tražila da on osobno
pred njima napravi šišmiša. Isus je uzeo malo blata, napravio im šišmiša,
puhnuo u njega i šišmiš je oživio i odletio pred njihovim očima.
Dio njih je povjerovao u ono s čime je Isus poslan, a dio ih se pobunio i pro-
glasio ga magom, čarobnjakom, očito povezanim sa đavolskim silama kada
može tako napraviti šišmiša iz blata.
A zašto su saduceji tražili baš da napravi šišmiša? Što mislite? To je stvore-
nje koje je sisavac, a leti. Ima krila, a nema perja. Ima čak i vime iz kojeg hra-
ni mlade. Ima čak i zubiće i neku vrstu smijeha. A kreće se samo oko zalaska
sunca i pred izlazak sunca, dakle, jako kratko.
~ 51 ~
Saduceji nisu znali da je taj šišmiš pao čim je odletio iz njihova vidokruga.
Pretvorio se u suho blato i raspao se po zemlji. Jer stvaranje, istinsko stva-
ranje, pripada samo Bogu.
I koji su od te dvije grupe bili u pravu? Oni koji su povjerovali ili oni koji su
osudili Isusa? Nisu ni jedni ni drugi. Drugi su bili krivi što nisu povjerovali, a
prvi su bili krivi što su to uopće tražili. Jer ono što je Isus Božjim dopušte-
njem napravio i oživio, za njih je bilo čudo. Kao da već nije dovoljno čudo po-
sjednicima potpunog razuma da je šišmiš i prije bio stvoren kao i cijeli svijet
sa svim živim bićima, Suncem, Mjesecom i zvijezdama na nebeskom svodu.
Tako su Isusova čuda bila i iskušenja istovremeno. Pogotovo za umove koji
su poput šišmiša. A takvi su umovi većine ljudi koji gledaju samo ovosvjet-
skim očima. Kako onda, tako i danas.
Njihovi umovi vise u mraku pećine naopačke. To je njihova perspektiva gle-
danja koja je u svijetu općeprihvaćena kao zdravorazumska, nesvjesna da
u mraku visi naopačke. Oni nisu kadri gledati od smrti prema životu nego
samo obrnuto. Oni ne znaju što je svjetlo. Ma kako snažan snop svjetlosti ih
obasjao, njihove oči neće biti osvijetljene. Ostat će u mraku svojih vibracija
koje mogu osjetiti. A svjetlo vidjeti ne mogu zbog mrtvila čula neophodnog
za to.
Njih ni Isus nije mogao oduhoviti.
A kada se govori o Isusovim izlječenjima i oživljavanjima mrtvih, sve se
gleda površno. Usvojeno je stajalište da su njemu dana ta čuda da, Božjim
dopuštenjem i Njegovim Duhom, Isus potvrdi svoje poslanje - od koga je
i u čije ime poslan, a i zašto. Da tim čudima povuče u pravu vjeru što više
sljedbenika.
Ali ono što je Isus radio je mnogo dublje. On je vraćao osjetila. Kada bi iz-
liječio slijepca, ili leproznoga, gluhoga, nepokretnog, opsjednutog, on bi
im liječio srca. Pa bi povratak vida kod slijepca značio i da je on progledao
pravim vidom. Jer previše je slijepih kod očiju. Oživljavao je srca skupa s lije-
čenjem tijela, na što se posebno odnosi čudo oživljavanja mrtvih. Jer nema
većeg mrtvaca od onog čije srce ne zna za Stvoritelja pa makar bio u cvijetu
mladosti, zdravlja i snage.
Priča je tu gotova, a i šišmiši su se već vratili u svoje pećine…
~ 52 ~
Ostavljanje
~ 53 ~
Pitanja i odgovori
~ 54 ~
- Riba s Jonom.
- A koje šestero nije izašlo iz materice?
- Adam i Eva, Mojsijev štap, Salihova deva, Abrahamov ovan i šišmiš kojeg
je načinio Isus i koji je poletio Božjim dopuštenjem.
- A znaš li koja je vrsta dobila jednu vrst objave?
- Pčela!
- A koje je najčistije mjesto na svijetu, a tu je zabranjeno klanjati?
- Krov Kabe!
- A koje je mjesto sunce obasjalo samo par sati i nikad više?
- Dno Crvenog mora, nakon što se rastvorilo da prođe Mojsijev narod.
- Kome je prvom naređeno obrezivanje kao znak pakta sa Stvoriteljem?
- Abrahamu!
- Tko je prvi počeo kovati novac?
- Nimrod, nakon Noe.
Učitelj tada prestade ispitivati učenika i reče mu da je s njegovim naučava-
njem ovdje gotovo, ali da njegovo naučavanje nikad neće biti gotovo…
~ 55 ~
Gabrijelovo pero
~ 56 ~
Pad Gabrijelovog pera bila je dostavljena poruka svijetu. Poruka poslana vr-
hovnim glasnikom da, ako svijet u svojemu padu i ode od ljepote, opet lje-
pota može doći na svijet. I to isto padom, spuštanjem jednog jedinog pera.
Ako je volja Svevišnjeg takva, On postiže da se ono što je palo padom podi-
gne. Njemu ništa nije nemoguće…
~ 57 ~
Ljepota ruže
~ 58 ~
Trezvenost i pijanstvo
~ 59 ~
Dokazi i dokazivanje
Jednom kada je učitelj s učenicima bio u obližnjem gradu, priđu učitelju neki
obijesni bogati mladići koji su htjeli poniziti učitelja pred učenicima. Stali su
ispred učitelja, goropadno i izazivački, tako da učitelj nije mogao nastaviti
hodati nego je morao stati. Učitelj tako stoji i gleda u jednoga od tih mla-
dića, koji se nametnuo kao glavni među njima. Učenici su bili svi otraga i
čekajući što će im učitelj reći.
Mladić tada, a sve napuhujući i uzvisujući se, napravi podrugljivu grimasu i
upita učitelja: – Reci starče, evo, tu svi govore kako si jako uman i mudar pa
odgovori mi onda što je bilo prije, kokoš ili jaje?
- Kokoš, to je bar jednostavno – odgovori učitelj.
- Zašto kokoš? Zašto nije jaje? Kako možeš tvrditi da je prije bila kokoš! –
pobuni se mladić.
- Zato jer Bog koji je Ljubav ne bi dopustio da pile koje se izleglo iz jajeta
odrasta bez majke – uzvrati mu učitelj.
Ali, mladić nije odustajao od svojeg nauma ponižavanja učitelja pred svima
nego mu postavili novo pitanje: – A kako će biti moguće da će ljudi u raju
jesti i piti, a da iz njih neće izlaziti nikakvi otpaci?
Kako je on to pitao, tako su se ostali bogati mladići, svi redom iz najbogatijih
obitelji u gradu, nasmijali misleći da učitelj na ovo pitanje neće znati odgo-
vor jer nema nikoga da se vratio iz mrtvih, iz raja, pa da bi se to moglo znati.
Učitelj je čekao da se utišaju u tom njihovom usiljenom smijehu pa onda
reče: – Što se čudite i pitate kako će to biti moguće, kada primjer toga ima-
mo i na ovome svijetu. Beba u utrobi majke i jede i pije, a ne izbacuje nika-
kve otpatke. Samo, pazite se dobro, jer na putu ste da svjedočite dokaz o
tome samo s ovoga svijeta. Zaista su dokazi u nama i oko nas.
Tim riječima i svojim odgovorima sve ih je ušutkao, a kada je govorio kako
su dokazi i oko nas, učitelj je rukom napravio pokret kojim se pokazuje da je
nešto oko nas. Ali, tim pokretom ruke je zahvatio i s neobjašnjivom lakoćom
gurnuo bezobraznog mladića u stranu, otvorio prolaz i energično zakoračio
naprijed. Učenici su ga slijedili i tako su, razgrnuvši provokatore, prošli kroz
njih i ostavili im prašinu sa stopala…
~ 60 ~
Suočavanje
Jednom davno novom učeniku učitelj je dao prvu lekciju. Učenik je usvojio
tu lekciju i jednoga dana je i on postao učiteljem pa je rekao učenicima to što
je njemu učitelj ispričao:
- Kad sam bio dijete, htjeli su me prepasti rekavši da ne idem u podrum jer
je tamo jedan strašan monstrum koji guta malu djecu. Ja sam, međutim, in-
stinktivno odmah otrčao u podrum i vidio da tamo nema nikakvih nemani.
- Učitelju, što to znači? Koja je pouka ove priče? – upitali su učenici.
Učitelj reče: – Uvijek se smjesta suočite sa svojim strahom, bez imalo oklije-
vanja krenite mu ususret. Ne dopustite da on raste i buja iza vaših leđa. I ne-
stat će. Jer istinski strah je samo jedan - onaj od stajanja pred Gospodarom
na Danu polaganja računa. Svi drugi strahovi su monstrumi iz podruma ko-
jima se plaše mala djeca.
~ 61 ~
Tajna broja sedam
~ 62 ~
sve ove tajne koje spominješ i spoznati mudrost koju one nose. Neka mi
Gospodar oprosti na mojim slabostima.
Učitelj reče: – Tvoj dar koji ti je dan je u kalemu koji koristiš. Kalem je tvoje
poglavlje zapisano u Knjizi. Pa onda bdij nad namjerom kojom koristiš svoj
kalem jer on je tvoj mač, oštriji i ubojitiji od svakoga mača. Djela se cijene po
namjerama. Neka svatko očisti namjere, pa će i djela valjati.
- Hoću učitelju, sve hoću kako si rekao, ali kako da najbolje očistim svoje
namjere? – zapita učenik.
Učitelj reče: – Kroz post. Zato ćeš sada otići u pustinju i postiti sedam dana.
Kada se vratiš dobit ćeš napisanu veliku tajnu sedam stepenica pa je dobro
prouči. Jer samo pročišćen postom moći ćeš razumjeti tajnu i biti sposoban
uspinjati se stepenicama prema vrhu.
Učenik se ustao, zahvalio, poljubio učitelja u ruku te otišao u pustinju…
~ 63 ~
Tajna sedam stepenica
~ 64 ~
rajem, uskrati mi ga. Hoću Tebe, sve je ništa u usporedbi s licem Tvojim.”
Ovaj put je put ljubavi, koji bi najradije ugasio paklenu vatru i uništio raj,
kako bi ljudi iz ljubavi hrlili Gospodaru, a ne iz straha od vatre ili želje za ra-
jem. Ovdje jezik izdaje, jer za put ljubavi nedostatne su riječi.
Sedma stepenica: To je duša koja je kompletna. Na sedmom stupnju je do-
življaj Njega, Uzvišenog. Tko tamo stigne, neka nam kaže kako je to.
I nemoj sumnjati, moguće je uspeti se. A evo dokaza da je moguće – naša
čula su nedovoljna da shvate Gospodarevu mudrost i veličinu, ali je u srcu
vjernika Njegovo prijestolje. Dokaz nam je da malim okom možemo obu-
hvatiti planine i mora. Neka objasne pametnjakovići kako to planine i mora
i cijeli horizonti stanu u malo ljudsko oko. To je znak za razumom obdarene.
Oni moraju znati da je oko srca toliko veliko da može spoznati Gospodara.
Srce je kao posuda kojom zahvaćamo milost i mudrost našeg stvoritelja.
Nečije je tako malo da uspije zahvatiti kap, nečije kao šalica, nečije kao ba-
čva, a nečija je posuda veća od svih zemaljskih mora.
Trasa toga puta nije pravolinijska. I uvijek postoji opasnost da se putnik str-
moglavi na niže stupnjeve od onih s kojih je krenuo. Ljubav i zahvalnost, ako
ga vode, pa to je putniku dovoljan štit.
Tijekom jedne bitke vitez je oborio protivnika i zamahnuo sabljom da ga
ubije. U tom momentu ga je oboreni protivnik pljunuo. Vitez je duboko uz-
dahnuo, spustio sablju i udaljio se.
Oboreni je ustao i potrčao za vitezom: – Zašto me nisi ubio?
Vitez mu reče: – Kada sam te oborio i krenuo da te ubijem, moje je srce bilo
čisto - činio sam to u ime Gospodara. Ali kada si me pljunuo, proradio mi je
ego i poželjeh da te ubijem i iz osvete. Zato sam spustio sablju.
Poslije je oboreni postao vjerni štitonoša vitezu, pratio ga je kroz sve bitke i
bio mu nebrojeno puta na pomoći u pogibeljnim situacijama.
Eto, tako je bilo. Ti nisi bio tu da vidiš, ali tako je bilo.
Pronikni na kojem si stupnju. Odgovori kaniš li dalje ići. Doznaj kolika je tvo-
ja posuda.
Neka svaki putnik sam sebi odgovori na ova pitanja.
~ 65 ~
Upozorenja
~ 66 ~
O ljubavi i domovini
Samo je jedna ljubav - ljubav prema Stvoritelju. Čovjek ne može voljeti niko-
ga drugog osim Njega, ali toga nije svjestan. Sve zemaljske ljubavi - prema
ženi, muškarcu, djetetu, novcu, putovanjima, zabavama… sve zemaljske lju-
bavi samo su odsjaj Jedine Ljubavi. Idući za tim ljubavima, ljudi ustvari tra-
gaju za Jedinom Ljubavi. Grebu, vole, nadaju se da će im ispod noktiju ostati
barem trag ljubavi. I tako sve dok je ne nađu. A onda više ništa nije važno.
Ljudi bi trebali znati da ljubav prema domovini jest sveta, ali neka paze da i
od nje nesvjesno ne načine kip kojemu se klanjaju. Đavolske spletke su pre-
predene. A svi mi imamo samo jednu domovinu prema kojoj se krećemo.
Bog zna sve dubine našega srca, pa i namjere kojih nismo ni svjesni. On zna
kada nešto nije učinjeno s ispravno usmjerenom iskrenošću pa tako zna i
kada se od domovine i zastave, koja je komad krpe, načini kipove. A sva
zemlja je Božja. I ni u što se osim u Boga ne treba zaklinjati – ni u zastavu, ni
u domovinu. I ništa ne treba poduzimati osim u ime Boga - ni u ime zastave,
ni u ime domovine, ni u ime ljudi - jer Gospodar ljudi će odlučiti tko će biti
spašen.
Sveta je dužnost voljeti i braniti domovinu, ljubav prema domovini spada
u plemenite osobine čovjeka, ali do određene granice - treba stati kada ta
ljubav postane kip, idol. Naročito kada narod domovine ogrezne u nevjero-
vanju. Pozivao je svoj narod i Noa i Lot i svi drugi. No, kada su iscrpili svoje
ovlasti, ostavljali su i narod i domovinu. Znali su granicu.
Kad prohtjeve izbaciš iz srca - Istinitog ćeš naći. I spoznat ćeš pravu ljubav.
Neka te na tom putu ne privlače jarke boje otrovne trave ili lijepe šare zmije
otrovnice. Hodi tim putom kao deva kroz pustinju, dostojanstveno noseći
sve terete, dok ne stigneš do kapije Silnoga i Moćnoga.
I raduj se svom teretu makar zbog njega krvave suze lio. Pa olakšaj sebi.
Kako? Što više budeš svjestan da je tvoj tovar ustvari lešina raspadnuta, mr-
tva debljina, kao i sve na ovom svijetu, tako će ta lešina otpadati s tvojih
leđa i ići ćeš lako poput leptira, makar ti planina bila na plećima…
~ 67 ~
Kalemovanje
~ 68 ~
Kazna narodu
O, narodi, nisu vam krivi vladari! Ne nanose vam vladari nepravdu! Sami
sebi nepravdu ste učinili. Nepravedni vladari samo su vam postavljeni kao
rezultat vaše degeneracije i skretanja s puta.
A u onome što vidite kao tmine, najcrnje tmine današnjice, e tu je mnogo
osvijetljenih srca. Pa pogledajte, gdje vidite tminu?
Na put ka Bogu može stupiti samo onaj koji je učinio grijeh. Jer uvjet puto-
vanja je razumjeti drugog, a posrnuće najbolje razumije onaj koji je i sam
posrtao i ustajao.
Ti nisi bio tu kada je kralj David molio Gospodara: - Gospodaru, ti ne opra-
štaj onome tko ti nije pokoran.
Pa je i sam bio doveden u napasti, a i direktno je ukoren: - O, Davide, ljudima
za koje ti moliš ti nisi ni potreban. Oni su već pokorni. Poslan si onima koji
griješe i posrću, a ti ih prezireš.
Poslije svoje kušnje i ukora molio je: - Gospodaru, oprosti grijehe ovima koji
posrću, pa i meni, Davidu.
Onaj koji poziva u istinu, mora se postaviti na stotinu puta niže mjesto od
onoga na kojem je onaj kojega poziva, a nipošto nadmeno i superiorno.
Samo tako će doprijeti poziv. Kakav god da je čovjek, ti sigurno znaš više
svojih nego njegovih grijeha.
Čovječe, Bog je toliko blizu da nema potrebe gledati ni u nebo ni u zemlju.
On je blizu. Ali koliko si ti u Njegovoj blizini? Znaš li tko je u njegovoj blizini?
Onaj koji ima svijest srca i uma da je Bog blizu. Iako daleko, na nebesima, on
je blizu poput svjetlosti zvijezde u tvom oku. Pa koliko je čovjek svjestan te
blizine, toliko Mu je u blizini.
Kako prepoznati ljude koji su uvedeni u beskrajnu sreću Njegove blizine?
To su oni koji imaju stid, koji imaju odgoj, koji se plaše grditi, a kad grde
čine to Boga radi, odmjerenog jezika i na oprezu. Duboko svjesni svog po-
srtanja, oni i kada grde razumiju tuđa posrtanja. Odgoj je ključ. Tako ih se
prepoznaje.
Ako čovjek uzme samo jedno svojstvo prokletoga, on je izašao iz blizine
Božje, makar mu jezik sve istinu zborio. Samo jedno svojstvo prokletoga
učini da čovjek izađe iz Njegove blizine i da ga đavo uzjaši poput magarca.
Prepoznat ćeš ih po oholosti, želji da ostave dojam sebe radi, a ne Boga radi,
da izreknu pohvalu sebi, a ne Onome kojemu se uzdižu sve pohvale.
~ 69 ~
Đavo ne može prići onima koji su u Božjoj blizini. Kad bi ga samo ljudi mogli
vidjeti kako, kao gladan i uporan vuk, kruži čekajući tko će uzeti samo jedno,
samo jedno jedino njegovo svojstvo kako bi izašao iz tog kruga zaštite pa
da ga rastrga.
Velika je milost da su otvorena vrata Božje blizine. Najveća prepreka čovje-
ku na njegovom putu prema Gospodaru je on sam. Pa neka se čovjek skloni
sebi s tog puta…
~ 70 ~
Vrt
Dok su učenici radili u masliniku, svaki oko jedne masline okopavao, učitelj
je išao od jednog do drugog i svakome uputio riječi koje su bile prikladne da
bi učenici ostali na pravom putu.
Kod učenika koji je prolazio kroz svoje unutarnje kušnje, učitelj reče: - Šta je
uzrok da tijela ova od blata budu na kušnju stavljena? Čista voda utonula je
u blato pa je postala tijelom okovana.
Kod učenika koji je bio sputan svojim strahovima, učitelj reče: - Zalazeći u
veličanstvenu stvar, ne pokušavaj širinu značenja suštine riječju sputati. Jer
kada se riječ izgovori, pravo je značenje zatočeno, a zamisli zatočeni vjetar.
Kod učenika koji nije najbolje razumio stvari jer je sve sam sebi zakomplici-
rao, učitelj reče: - Kada su čovjeku stvari nejasne, postavlja pitanja. Odgovor
je tu, ali može li čovjek to shvatiti? Učitelj daje jednostavne odgovore ili ne
govori nikako. On govori tako jer se tako i Bog obraća. Nema mjesta nedo-
umici, nedorečenosti, komplikaciji.
Kod učenika koji je tražio da mu se pokaže znak, učitelj reče: - Najbolje o
Njemu govori šutnjom onaj koji ga spozna. Cijelo njegovo stanje je znak,
putokaz, svjedočanstvo.
Kod učenika koji je stalno nešto propitkivao, učitelj reče: - Lijepa je stvar o
kojoj pitaš. Ali zašto pitaš? Koji je cilj? Od toga će zavisiti odgovor. On ne leži
u riječima nego u tišini spoznaje riječi koje čitaš i sričeš.
Kod učenika koji se stalno sa svima raspravljao, učitelj reče: - Zato ne ra-
spravljaj. Jer mnogo je putova koji vode do hrama. Netko je blizu rođen.
Netko mora morem preploviti, netko pustinju prepješačiti, netko planine
savladati. No cilj im je isti. Kada dođu do cilja, tu nema polemike, polemika i
rasprava je samo u vezi s putom koji vodi do hrama.
Kod učenika koji je rijetko imao osmjeh na licu, učitelj reče: - Istinska zahval-
nost na onome što je dano je vodič. Zahvalnost bez tuge i prigovora. Kiseli
izraz lica dok ustima zahvaljuješ nije izraz zahvalnosti. Ako već ima ocat koji
mora doći do jetre, pa reci mu da se pomiješa s medom i postane slatko piće
koje je lijek.
Kod učenika koji je pisao poeziju, učitelj reče: - Riječi u rimi, poezija, pa to je
nekontrolirana praćka, bez jasnog pravca. Rimom se lakše može reći skri-
veno - ono što se ne može reći prozom nikada. Stih se lako uči i pamti, to
je dubina mudrosti izražena u pamtljivoj formi. Pa zašto ne zastaneš nad
svakim stihom?
~ 71 ~
Kod učenika koji je od svih bio najviše obdaren snagom intelekta i umnošću,
učitelj reče: - Sretan je onaj koji se je od sebe spasio, taj se za Živoga vezao,
a gdje ti je učitelj, o potencijalni vrtu? Zašto ne otvoriš vrata vrtlaru da uđe,
jer bez vrtlara – učitelja - nema vrta nego samo korov. Kultiviranje vrta je
proces: kalemljenje, čišćenje, plijevljenje, potkresivanje… nije lako, ali, bez
toga nema vrta nego džungla puna guja.
~ 72 ~
Drhtanje
~ 73 ~
Isto se odnosi i na izjavu da je “Bog čovjeka stvorio na svoju sliku” pa onda
ljudi odu u nevjerstvo zamišljajući Boga, a On je Uzvišen i daleko od onoga
što oni pomišljaju, potpuno neusporediv s bilo čim, nitko nije kao On.
Ne radi se tu o formi. On se upoznaje kroz tri stvari: Njegov potpis u stva-
ranju svega, Njegova imena te kroz uputu i praksu poslanika, koju je slao
otkako je Adam spušten iz raja. Ali ovo treće je pitanje uma i srca. Um uče-
nog dovede do vrata, ali srce ga može jedino uvesti u prostoriju Istine. U
svakom slučaju, nema puta bez i jednog i drugog.
Putnici moraju znati da, ma koliko čovjek skrenuo ili zgriješio, ne izlazi iz
okvira Svemilosti na ovome svijetu, pa tako i treba tretirati sve ljude.
A kada ljudi pozdrave, neka im se najljepšim pozdravom uzvrati, jer će se i
za to tražiti obračun…
~ 74 ~
Luk i strijela
~ 75 ~
~ 76 ~
III. POSLANICA
HURITIMA I
HIKSIMA
Cvijeće šutnje
Jednom bio jedan učitelj koji je došao u selo čiji su ga stanovnici odbacili i
vrijeđali. On je to mirno i pomalo odsutno saslušao. Pa na koncu reče: – E,
dobro. Ja sad moram ići, ali ću se sutra opet ovuda vratiti. Pa, ako ste mi što
zaboravili reći, recite mi to sutra.
Stanovnici u čudu misle da je poludio, pa pitaju: – Pa jesi li ti čuo išta od ovo-
ga što smo te grdili? Kako to reagiraš?
A učitelj reče: – Čuo sam sve, ali kasno ste došli s tim namjerama. Da ste me
tako napali prije deset godina, postigli biste svoj cilj i ja bih vam uzvratio.
Ovako, vi ste baklja, a ja sam rijeka. Baklja bačena u rijeku će se ugasiti.
Vaše riječi su trnje koje će u kontaktu s mojom šutnjom postati cvijeće.
~ 77 ~
Grad Plave Vatre
~ 78 ~
- Pa kako će to čarobnjaci napraviti? Nije nam to jasno učitelju? Zašto bi ljudi
prihvatili da rade pogače kao kugle kad je to potpuno suprotno od onoga
kako se pogača radi? – zanimalo je učenike, a neki su se i smijali jer im je to
bilo potpuno strano pa tako i komično.
- Izgradit će velike gradove koji će biti djeca Grada Plave Vatre, a ljudi će biti
opčinjeni velikom plavom kristalnom kuglom u koju će kroz prijevaru do-
brovoljno ući i sve će raditi naopako, no neće ništa vidjeti tako zamađijani,
tako opčinjeni blještavilom i opijeni priviđenjem vlastite veličine ravne čak i
sa Svevišnjim. To će biti vremena kada će mudri biti ludi, a ludi će biti mudri
– upozori učitelj.
- Objasni nam učitelju, u čemu je tajna? Kako je moguće da će ljudi misliti
da su ravni sa Svevišnjim? – zanimalo je učenike jer im je bilo nepojmljivo
zamisliti da će do toga doći.
- Ravna pogača je ona koja nas čini jednakima pred Svevišnjim koji nas je
njome opskrbio i svejedno tko je drži u ruci i gdje je drži, uvijek ima mjesta
i za druge da pruže ruku i da zajedno lome svoj dio. Nad ravnom pogačom
smo svi u jednakoj poziciji prema Svevišnjem. Ali, ako se pogača počne radi-
ti i peći kao kugla, da je obla poput bisera, onda svatko tko je uzme umišlja
da je baš on na vrhu, da je baš on iznad svih ostalih koji mu se priviđaju kao
da su ispod njega. Kad je tko je uzme u ruke, teško onda mogu druge ruke
uzeti svoj dio pa nastane i svađa i ljutnja i nezadovoljstvo kad se ruke tako
sudaraju i guraju, a iz borećih ruku pokreću se ratovi. I tako će svatko tko je
iznad kuglaste pogače sebe uzvisivati, umišljati da je on na vrhu i nastat će
veliki neredi zbog toga. I to je ta zamka plave kristalne kugle, u koju čarob-
njaci iz Grada Plave Vatre zarobljavaju cijeli svijet. Kroz svoju plavu kristalnu
kuglu učinit će velik nered po cijeloj zemlji, a govorit će da oni samo red
uvode. Samo će miljenici Svevišnjeg biti pošteđeni te velike obmane koja
se sada sprema u Gradu Plave Vatre od strane čarobnjaka - završi učitelj,
pogleda ih sve prodornim pogledom, ušuti, ustane i krene natrag u smjeru
planine s koje su sišli, a učenici isto tako šutke krenuše za njim, sretni što je
ovo putovanje završilo i što ipak neće ući u Grad Plave Vatre…
~ 79 ~
O strpljivosti i
nestrpljivosti
Učenik je vježbao slikanje slova tako da slova budu naslikana onako kako
je učitelj pokazao da trebaju biti. Na stolu, pod svjetlom svijeće, mučio se i
nije mu najbolje išlo. Nikako nije mogao svladati vještinu slikanja slova pa je
postajao sve nestrpljivijim. Tako su mu i slova postajala sve lošija, umjesto
da se popravljaju, a svijeća je već dogorijevala prema kraju. Učitelj to zapazi
pa reče.
- Vjerozakon je kao svijeća. Pomaže da osvijetlimo put do cilja kojim smo
krenuli. No, ako svu svoju pažnju usmjerimo samo na svijeću, zaboravit
ćemo put kojim smo krenuli i pitam te hoće li nas to dovesti do cilja?
Učenik prekine pisanje pa odgovori: – Neće učitelju, jasno je da neće.
Učitelj nastavi: – Prisjeti se, to smo već prošli. Vjerozakon dopušta oko za
oko i to je pravda. Ali, pridržavajući se samo vjerozakona kao osnove, nećeš
krenuti putom duhovnog puta ka Njemu sve dok u svemu ne budeš vidio
Njegov znak, i u dobrom i u lošem. Sve je od Njega. Kada ti to bude jasno,
znaj da si putnik ka cilju.
Učenik reče: – Razumijem kako vidjeti znak u dobrom jer Gospodar je do-
bar. Ali, učitelju, kako vidjeti znak u lošem jer Gospodar nije loš?
- Na tom putu moraš znati da nije isto biti strpljiv i trpjeti. Oooo, kakvo je
užasno neznanje brkati ta dva pojma. Oni koji tu stavljaju znak jednakosti su
potpuni duhovni invalidi, oni koji samo vegetiraju – objasni učitelj i nastavi:
– Strpljivost je pouzdanje u Njega, koji uvijek bira najbolje za svoje dobre i
odabrane robove. Čak i onda kada se ovosvjetskim mjerilima to tumači kao
zlo koje je putnika zadesilo. Za putnika svako loše je zapravo dobro, a svako
dobro je iskušenje za koje će morati položiti račun. Putnik pogleda u noć, a
vidi zoru. Potpuno je siguran, kada vidi mladi mjesec, da će taj mjesec biti
uskoro pun i da će mu ta mjesečina dodatno osvijetliti put. Putnik je zahva-
lan na svakom trnu koji mu bace pod noge jer on kada vidi trn, vidi i ružu.
Siguran je da će, nakon koračanja preko trnja, biti obasut ružinim laticama.
Tada je svijeća dogorjela i ugasila se, a oblaci na noćnome nebu su se poput
zavjese otvorili i mjesečina je kroz prozor sobe obasjala stol na kojemu je
učenik učio vještinu slikanja slova.
Učenik reče: – Učitelju, kako ću sada bez svijeće vježbati slikanje slova, a
nemamo druge svijeće da je zapalimo?
~ 80 ~
Učitelj reče: – Nema gorih neznalica od nestrpljivih. Nestrpljivost vodi ka
prigovaranju. A putniku je rečeno da bude strpljiv i da ne prigovara kako
mu je mnogo to što ga na putu snalazi. Što bude strpljiviji, bit će pouzdaniji,
a što bude veće pouzdanje, bit će veća i brzina i razine spoznaje. Bit će u
stanju sagledati nevidljivo, a samo se nevidljivo broji. Ono vidljivo, to trune i
propada. Pogledaj crve kako već nagrizaju staklena zdanja - i zgrade i krhka
ljudska tijela.
Učenik, na te riječi, kao da je progledao i vidio da, ipak, i bez svijeće može
nastaviti vježbati slikanje slova, ali sada pod svjetlom mjeseca. Pa uze ka-
lem u ruku i nastavi tamo gdje je bio stao.
Učitelj se lagano osmjehnu, više u sebi nego prema van, i ostavi učenika da
stekne vještinu koja ga je izabrala…
~ 81 ~
Ogovaranje
Učitelj je zatekao dvojicu najboljih učenika kako ogovaraju trećeg, koji nije
bio prisutan jer je otišao na tržnicu u obližnje selo. Spominjali su njegovo
slabo znanje i površnost te kako je uvijek među zadnjima u svemu što treba
napraviti. I to je sve bilo tako kako su govorili, ništa nisu izmišljali i nadoda-
vali. Kad su vidjeli da je tu učitelj, ušutjeli su.
- Razmislite o ovome: i u prošlosti i u budućnosti ljudi su lako kažnjavali i
kamenovali lopove, ubojice, bludnice, pijanice… No, kada su ogovaranje i
potvora u pitanju, što je kod Gospodara Uzvišenog veći grijeh od navede-
nog, tu nema kažnjenih. A ogromna većina, čak i onih koji su vjernici, nimalo
ne zazire od ogovaranja, donošenja suda o drugome na osnovu vlastitog
predosjećaja, poluinformacija i informacija – izgovori učitelj.
Učenici pitahu: – Učitelju, razumijemo da nije dobro ogovarati i da nismo
smjeli ovako ogovarati, ali, kako je moguće da je ogovaranje veći grijeh od
ubojstva?
Učitelj im na to odgovori ispričavši jednu priču:
“Kada je grupa prosjaka došla kod Božjeg Poslanika, tražeći nešto za jelo,
on im je rekao da im ne treba, s obzirom na to da su se maločas najeli mesa.
Oni su na to začuđeno rekli da ništa nisu jeli, na što im je Božji Poslanik od-
govorio: - Ogovaranje je isto kao da jedete meso čovjeka kojeg ogovarate, a
maločas ste sjedili i ogovarali. Dakle, siti ste.
- Ali, Božji Poslaniče, što ako je istina ono o čemu smo govorili.
- Ako je istina, ogovorili ste čovjeka i najeli se njegova mesa, a ako nije istina
onda ste ga još i potvorili, što je još gore. Svako spominjanje čovjeka iza
njegovih leđa na način koji mu se ne bi svidio je ogovaranje.”
Učenici su onda shvatili zašto je ogovaranje tako velik grijeh pa su htjeli ne-
kako se iskupiti za to.
- Istinska spoznaja je ujedno i iskupljenje jer onda više nećete ogovarati, a
što je prije izgovoreno je poput perja bačenog iz vreće u vjetar i ne može se
više vratiti – reče učitelj.
Nakon kraće šutnje učitelj reče: – Onog učenika kojeg se naveliko ogovara
i naveliko ga se sudi, to je vrlo dobro za njega. Zašto? Zato što je to udar
na njegov ego. Ego bude isprovociran i vapi za osvetom. Istovremeno na taj
način ego izađe iz tajnovitih kutaka gdje se prikrivao te se pokaže u svo-
joj punoj snazi. Odvoji se i nadvije, a onda ga se može vidjeti i nanišaniti.
~ 82 ~
To je prilika da ga se zdrobi. Sagledati ogovaranje na taj način bitan je put
duhovne preobrazbe.
Nedugo nakon toga, učenik kojeg su ogovarali vraćao se s namirnicama koje
je kupio. Kada su ga vidjeli da dolazi, ova dvojica najboljih učenika potrčala
su mu u susret pomoći preuzeti teret koji je nosio i dati mu hladne vode s
izvora da se napije i utaži žeđ. I bili su sretni kad su vidjeli da su mu pomogli
tako što su služili...
~ 83 ~
O služenju i vladanju
~ 84 ~
Zemljotres
~ 85 ~
O melecima
~ 86 ~
Potom je stvoren Azrail, melek smrti. Ima onoliko očiju koliko je onih koji
će okusiti smrt. Centralni pogled mu je usmjeren na pomno čuvanu ploču
zapisanih sudbina. Mijenja likove, pa se dobrim ljudima pokazuje u lijepom
i prijateljskom liku, a zločincima u strašnom liku koji bolno čupa dušu, tako
da je njima već sam susret s Azrailom u momentu smrti već početak strašne
kazne.
Kada dođe dan obračuna, bit će mu naređeno da uzme dušu i samom Sotoni.
Azrail će ga krenuti goniti, ali Prokleti će roniti ispod zemlje kao kroz vodu.
Kad ga dostigne, vinut će se u zrak, a kad ga i tu dostigne, zaronit će u more.
Azrail će reći: “Gospodaru, nisam u mogućnosti da ga stignem.”
Na to će mu Uzvišeni reći da uzme sedamdeset tisuća paklenih pasa. Pa ga
opet ni s njima neće moći dostići. Taj broj paklenih pasa će mu udvostručiti,
pa opet i opet, ali ga neće moći sustići.
Bit će tad poučen da kaže: “Nema snage i moći osim sa Svevišnjim, Silnim
i Moćnim.”
Kada to izgovori, psi će okružiti Sotonu i grist će ga, čuvajući da ne pobje-
gne. Desit će se to na mjestu gdje je Adam spušten iz raja. Tada će mu Azrail
prići, uzeti dušu i predati je meleku čuvaru pakla, koji je stvoren od Božje
srdžbe i koji je toliko ljut da i Božjim prorocima jedva i kroz zube uzvrati na
pozdrav mira.
Na Danu suđenja Sotona će održati govor u kojem će reći okupljenim ljudi-
ma: “Ja nad vama nisam imao nikakve vlasti osim da pozivam. Pozivao sam,
a vi ste mi se odazvali pa ne korite mene već sebe. Ja nemam ništa s tim
što ste vi mene Njemu ravnim smatrali. Moje obećanje je lažno, a Njegovo
istinito.”
Životinje će biti proživljene samo zbog odmazde onima koji su im činili zlo.
Pa će poslije toga postati prašina.Tada će nevjernici uzviknuti: Da smo ba-
rem na njihovom mjestu i da prašina postanemo.
Konj je stvoren od pregršti južnog vjetra i u njegovoj grivi je upleteno dobro.
Na dan stvaranja životinja, Gospodar je rekao Adamu da izabere jednu, pa
je izabrao konja.
Na to mu bi rečeno: “Izabrao si za sebe i svoje potomke snagu.”
I nema niti jednoga jahača koji slavi Gospodara jašući, a da to ne čuje njegov
konj i čini to isto na svoj način.
A skakavac je stvoren od ostataka zemlje koja je ostala nakon stvaranja
Adama. Skakavci su jedna od Božjih vojski na zemlji, poslanih kao upozore-
nje faraonovom narodu. Pred Sudnji dan i njih će nestati.
~ 87 ~
A ovan, koji je spušten Abrahamu da bi bio otkup za njegovog sina, isti je
onaj kojeg je Abel žrtvovao Stvoritelju pa ga je Gospodar kod sebe držao u
raju kako bi ga spustio da bude žrtvovan kao otkup za Abrahamovog sina.
Zaista, postoje i meleci pisari koji zapisuju svakome dobra i loša djela.
A postoje i Munkir i Nekir, dva meleka koji dolaze prvu noć kada čovjek za-
noći u grobu da ga ispitaju. Potpuno su crni s plavim očima. Pitat će svako-
ga: “Tko ti je Bog? Koje si vjere? Iz kojeg naroda? Čije prakse?” I još pitanja
će biti koja će postavljati. A tko ne bude na ovome svijetu znao odgovor na
ta pitanja, neće znati na pitanja ni u grobu odgovoriti.
Kako ljudi malo o ovome razmišljaju, a trebali bi razmišljati za svoje dobro –
završi učitelj s pričom o melecima…
~ 88 ~
Otac i sin
Otac je bio vlasnik kompletnog znanja, ali je znao da sin nije sposoban učiti
od njega pa ga je poslao svojim prijateljima na visoke škole.
Nakon nekoliko godina dolazi sin sa školovanja i gordo se pred ocem hvali
znanjem iz medicine, matematike i astronomije.
Otac mu kaže da nije naučio osnovni predmet: nije spoznao sebe i svoju
ulogu. I kaže mu da se vrati i uči dalje.
Sin kaže: – Ali, oče, tog predmeta nema.
Otac je šutio i sin se tako, bez predaha u očevoj kući, vrati u školu i nađe
jednog omiljenog mu učitelja te mu se požali kako je prošao s ocem. Učitelj
reče da on poznaje njegova oca, da je to veliki čovjek s velikim znanjem, čo-
vjek koji se nikada nije zadovoljavao serviranim znanjem, ali da sin ne može
učiti od njega dok se ne očisti. Reče mu da uzme pet krava i da ode u plani-
nu, da vodi o njima računa i brine dok ih ne bude pedeset pa kada ih bude
pedeset, da se vrati pa će o tome onda razgovarati.
I tako je sin boravio s kravama dok nije zaboravio sve što je naučio, pa i bro-
jati. Krava je stoga progovorila i rekla mu: – Sad nas je pedeset, vrati se
natrag.
Vratio se učitelju i učitelj mu veli da sad mogu razgovarati. A taj momak reče
da više nema za to potrebe jer mu je sve jasno nakon što je naučio znanje, a
potom ga odbacio.
Zatim je otišao kući ocu. Ovaj put ušao je u kuću ponizno i poljubio oca u
ruku i u nogu.
I reče: – Oče, spoznao sam da treba vremena za očistiti se od oholosti umi-
šljenog znanja da bi se moglo ponizno primiti istinsko znanje. Jer, istinsko
znanje je toliko veliko da se posuda u koju se ono pretače mora cijela ispra-
zniti. Istinsko znanje je jedno, nedjeljivo, kao što je Bog jedan i nedjeljiv…
~ 89 ~
Teret kamena
Kada su prošli grad Qeber, učitelja i učenika na putu uhvati veliko nevrijeme.
Nebo se zamračilo, a iz gustih oblaka padali su komadi leda, veliki poput
oraha. Gledali su gdje da se sklone i vidjeli da su blizu gradskoga groblja te
potrčaše tamo. Tu je bilo mnogo grobova, a neki su bili tako veliki da su po-
put kuća imali natkriven ulaz u kripte pa su se učitelj i učenik sklonili ispod
ulaza jednog takvog, u kamen i mramor bogato uređena groba.
I to je bilo u zadnji tren da su se uspjeli spasiti jer se nevrijeme još pogoršalo,
vjetar je pojačao, a komadi leda su bili veći od šake i udarali su posvuda. No,
velike kamene ploče koje su bile na ulaznom svodu nisu se nimalo oštetile.
Učitelj i učenik su bili sigurni.
Nakon nekog vremena oluja je ipak popustila i prestao je padati led te je da-
lje samo puhao vjetar i padala kiša. Ipak, još nije bilo prikladno da mogu na-
staviti put pa je učenik mogao bolje promotriti groblje na kojemu se nalaze.
Gledajući tako, reče: – Učitelju, dobro je da su napravljene ovako velike
grobnice jer inače se ne bismo imali gdje skloniti i teško bismo nastradali od
ove žestoke tuče koja nas je uhvatila na putu.
Učitelj reče: – To što su napravili ove velike kamene grobnice je dobro za
nas, ali nije dobro za one koji su u grobnicama.
Učenik pita: – Zašto nije dobro za one koji su u ovim grobnicama? Zar nisu
mrtvi i zar im ne bi trebalo biti svejedno kakva im je grobnica?
Učitelj reče: – Ljudi zaista nose teret kamena svojih grobnica. Što je veća i
teža grobnica, teže je onom unutra. Zato neka svojima bližnjima nitko ne
tovari mramor i kamenje na grobnu zemlju.
Oluja je skroz popustila, samo je lagano sipkala kiša, a u daljini se vidjelo da
se oblaci razilaze i najavljuju sunce pa su učitelj i učenik mogli nastaviti svoj
put…
~ 90 ~
Zlatni kavez
Jedan je trgovac imao prekrasnu pticu u kavezu. I taj je dobri čovjek krenuo
za Indiju i pitao sve svoje sluge što tko želi. I svi su rekli da im donese neki
poklon. I onda je upitao pticu što želi, a ptica rekla: - Ništa, samo reci pti-
cama Hindustana o mom stanju i pitaj ih kako da se riješim svoga kaveza.
Jer kavez je kavez i kad je ovako zlatan. Kaži im da tražim kako da dođem
do odredbe neba i da od njih tražim put izbavljenja. Pitaj ih boli li ih moja
zatvorenost. Reci im da se sjete mene, tužne ptice, jer je sjećanje slobodnog
blagoslov zarobljenom.
Zatočena ptica traži od slobodnih ptica, velikih Božjih robova, savjet kako
da se oslobodi. Ptica duše je svjesna da slijedi čas rastanka i sluti slobodu.
Juraj iz Palestine, koji je poslije postao poznat kao sv. Juraj Zmajoubica, za
života kao mlad vojnik upoznao je neke apostole i primio vjeru. Dok je pozi-
vao ljude u vjeru zatoči ga jedan vladar i izloži ga neviđenim mukama.
Tako zatočen vidio je u snu Isusa, koji mu je rekao da će tri puta umrijeti i da
će tri puta biti oživljen i da će tek četvrti put umrijeti. I tako je i bilo. Svaki
čovjek koji prođe smrt ne bi je nikad više poželio jer je smrt teška i strašna.
Juraj je to preživio tri puta i ostao stamen i zahvalan na svakom stanju. I
onda je pred četvrtu smrt zamolio Boga: - Gospodaru, tko se Tebi bude
obraćao, moleći za moju dušu, usliši mu molitve.
I Gospodar mu usliši.
A ta neman koju je ubio nije bila samo neman. Neman je živjela u jezeru,
a svako je jezero okruženo zemljom. Zar u zemlji našega tijela ne postoji
jezero vode - duša, gdje boravi ovakva strašna neman, koja se zadovoljava
samo plodom našega srca. Uz pomoć slobodnih ptica, treba svatko u sebi
ubiti tu neman.
Živjela četvorica velikih Božjih robova koje je pravedni vladar htio postaviti
na visoko državničko mjesto. Pa oni nisu htjeli iz straha da ne budu dovedeni
u kušnju.
Prvi reče: - Ja nisam odavde, vladaru.
Vladar mu na to reče: - Nema veze, odličan si, učenjak si najveći trenutno i
čisti vjernik pa ja zato smatram da ne igra ulogu to što nisi odavde.
Učenjak reče: - Ako kažeš da sam najučeniji, onda prihvati moje mišljenje da
ja nisam za tu poziciju. Ili misliš da sam lažov.
I tako se izvuče.
~ 91 ~
Drugi je pobjegao i tako se spasio.
Treći priđe vladaru i poče ga pitati o ženi, djeci, jahaćim životinjama, insek-
tima, biljkama i svašta drugo bez prestanka pa vladar reče da je lud i da ga
vode. I tako se treći spasi.
Četvrti je morao pristati i on bi žrtveno janje prethodnoj trojici.
Čovječe, ti si zapravo duh u okvirima koji te sputavaju. Društvo je zaintere-
sirano za tvoju pamet, a ne za tvoje srce. Tu je velika zamka. Čovjeka danas
svode na mašinu, na kotačić u sustavu. A gdje je srce? Srce je u spiljama onih
koji se povlače od svijeta, makar i živjeli sa svijetom. Naobrazba je stvar
učenja, a preobrazba se uči u drugim učionicama.
Održalo se takmičenje u umjetnosti kineskih i grčkih umjetnika pred vlada-
rom. Vladar ih je odijelio zastorom, pa su kineski umjetnici svojim kistovima
i bojama napravili izvanrednu sliku, a grčki su samo do savršenstva glačali
zid. I kad je zastor uklonjen, kineska slika dobi odraz na kao ogledalo ugla-
čanom kamenu grčkih umjetnika te taj odraz na uglačanom kamenu bi još
ljepši od naslikane slike.
Ljubav nema vrijednosti, jer se ne može prodati na tržištu. Nije roba. Ali
samo bezuvjetna ljubav. Ljubav koja voli ne očekujući ništa zauzvrat. Takva
ljubav bez očekivanja vodi Gospodaru…
~ 92 ~
Kretanje
Sve je u pokretu. I ono statično je u funkciji pokreta. Dok čovjek hoda, jedna
noga je uvijek statična, da nije tako, ne bi bilo kretanja. Jer, u pokretu je bla-
goslov pa čak i najslađa voda stajanjem postaje smrdljiva bara.
Štap uronjen u vodu u očima svjetine izgleda puknut. Jednako kao i čovjek
koji je uronio u vodu spoznaje. A on nije puknut nego se to njima tako čini
zato što su u stanju gledati na to samo iz drugog, inferiornijeg elementa.
Takvi ljudi su Njegovi prijatelji. A tko uznemiri Gospodareva prijatelja, uzne-
mirio je i Gospodara.
Ti ljudi su vrata. Oni, iako krhki i malobrojni u očima svjetine, imaju snagu
da narede vojskama, vidljivim i nevidljivim, i da ih te vojske, Božjim odobre-
njem, poslušaju.
Jednom prilikom ulicama Jeruzalema šetali su Isus i Ivan, njegov bratić. Pa
je Isus u prolazu slučajno okrznuo neku ženu.
Ivan mu reče: - Brate moj, učinio si propust, nedopušteno djelo.
Isus reče: - Što sam učinio?
Ivan: - Dodirnuo si ženu koja ti nije dopuštena.
Isus: - Tako mi Gospodara, ja to nisam primijetio.
Ivan: - Brate moj, tijelo ti je sa mnom, a gdje ti je duša?
Isus: - Moja je duša prikovana za Božje prijestolje. Samo tu joj je smiraj. Da
bilo gdje drugdje osjetim smiraj, smatrao bih se nevjernikom.
Put uzdignuća je “quds”, a to znači “čisti”, a to, također, znači i “Jeruzalem”.
Poniznost na zemlji vodi u Jeruzalem i tu srećeš Božje prijatelje.
I oprezno kada je u pitanju odnos s istinom. Loši su oni koji ljube istinu kada
im se ona otkriva, a mrze istinu kada ona njih i njihove mane, grijeh i zablu-
de razotkriva.
~ 93 ~
Muško i žensko
~ 94 ~
to gledate kroz tjelesnu spolnost i pokazujete elementarno neznanje.”, sve
je tako rekao tada učitelj, sjećam se toga kako je bilo.
Učenici na to pitaju: – Učitelju, ali zar se u svetim tekstovima ne govori tako
o ženama?
Učitelj reče: – I kada se govori o žensku u negativnom kontekstu, misli se na
nečistoću. Ali ne primarno ni na tjelesnu nego na metafizičku nečistoću. U
tom smislu žensko može biti muško, a muško može biti žensko. I to je često
baš tako.
Učenici su slušali, ali još im nije sve bilo posve jasno. Učitelj opet natoči vode
iz vrča u čašu i sve ispije pa nastavi dalje: – Znate da je pisano da će propasti
narod koji na svoje čelo izabere žensko. Ali, trebate vidjeti iza prividnosti.
Onda bi znali, onda bi vidjeli da danas države vode žene u muškim tijelima.
Žene u smislu metafizičke nečistoće. Vi vidite da su oni muškarci, a oni su
žene, pa kako to ne vidite, a smatrate se vjernicima?
Sad su učenici, kao po nekoj onostranoj komandi, svi uhvatili vrčeve i počeli
točiti u svoje čaše i piti, a učitelj je dovršio svoje objašnjenje o ovoj temi koja
izaziva veliku žeđ u ustima:
– Isus se prvo ukazao Mariji Magdaleni. A tko je druga osoba poslije
Muhameda koja je prihvatila objavu? To je njegova žena Hatidža, koja je tje-
lesno žena, ali je muškarac takav da malo koji muškarac smije joj stati uz
rame.
Ona je u ovosvjetskom smislu bila žena, dala mu je njegov stupanj iznad
kako žena i treba biti svojem mužu, založila je sve što je imala za njegovu
misiju, nikad mu nije rekla ni “uh”, djecu mu je ona rodila i umrla je na tom
putu. Gledano materijalnim vidom, ona je bila predivna i prava žena, ali me-
tafizički, ona je bila muškarac, bez metafizičke nečistoće.
Ali, da bi se ove stvari shvatile, treba koristiti i unutarnji, a ne samo vanjski
vid. A to mogu posjednici mentalnog i srčanog znanja, oslobođeni ovosvjet-
skih predrasuda, oni koji vide Gospodara, a vjeruju u ovaj svijet. A taj vid
dobit će onaj koji Ga spominje stalno i tko je otvoren za drugačije od onoga
koji se ogradama zagradio i sam ih još izgradio…
~ 95 ~
Ljubav i ljubomora
~ 96 ~
žena koja mu nije dopuštena, a onda što prosipa toliki skupi miris za čiju vri-
jednost su se mogli nahraniti mnogi potrebiti. On nije razumio put Ljubavi.
A gle gdje je nju doveo njen put gorljive ljubavi. Kome se Isus prvome javio
nakon uzdignuća?
Učenik reče: - Upravo njoj, a Juda se u očaju objesio.
- Dušu trebamo ukoriti kada se koleba između teškog i lakog, pa izabere
lako, kada pogriješi pa se tješi većim greškama drugih i kada se uznosi.
Ljubav prema Onome tko je Ljubav je put. Putnik na tome putu postaje za-
ljubljenim i u svoju bol kojom je trasiran taj put. On stavlja Njegovu volju
pred svoje želje s potpunim povjerenjem da Onaj kojemu putuje najbolje
zna što je dobro za putnika. I za kraj, znaj da je ljubomora kavez, dok je
ljubav sloboda. A nema jačeg kaveza, jačeg vezivanja, od vezivanja kroz slo-
bodu, kroz odsustvo vezivanja.
Učitelj je zašutio i u sebi nastavio hvaliti Gospodara, a učeniku se, poput zra-
ka sunca koje prodiru kroz gustu borovu šumu, ukaza obris tog puta kojim
valja krenuti…
~ 97 ~
Blago kralja Salomona
~ 98 ~
Priča Hudhudova je priča Adamova. Upravo tako je Božje određenje za-
tvorilo oko njegove pameti. Adama je Bog poučio kompletnom znanju. U
svakoj njegovoj veni bilo je sto tisuća kompletnih znanosti. Adam je znao
bît, a ne samo oblik svake stvari. Bila mu je poznata svaka stvar, početak, i
njen kraj, kako će završiti. Nijedan naziv stvari kojemu je on poučen u svo-
me znanju nikada nije preinačen. Ako je on za nešto rekao da je tromo, to
nikada nije moglo biti spretno i brzo. Ime svake stvari je za ljude vanjština
te stvari, ali je u Adamovom kompletnom znanju ono imalo značenje bîti.
Baš kao što će štap u Mojsijevoj ruci biti samo štap, ali je on u kompletnom
znanju zapravo zmijurina.
Baš kao što će poreznik u očima ljudi biti nevjernik, dok će on biti upisan kao
vjernik na završnom obračunu.
Baš kao što će ljudi vidjeti Isusov dah kao običan ljudski dah, dok će kroz
njega teći Duh koji oživljava mrtve.
Naše pravo ime je samo u znanju Sveznajućeg. To nije ovo ime koje nam
daju ljudi ili koje sami sebi biramo. Naše ime je određeno našim krajem - za-
pisano u Knjizi kompletnog znanja o bîti.
Oko Adamovo je gledalo čistom izvornom svjetlošću, zato mu se otkrivala
bît svake stvari. Meleci su, tek nakon što su spazili tu svjetlost, požurili se
pokoriti Adamu. Osim đavla. Do tada su i meleci pitali zašto da se pokore
onome tko će krv prolijevati i među čijim potomcima će biti većina nevjer-
nika nepokornih.
I sve je to bilo u Adamovom znanju. Pa kako se je on onda tako pokliznuo?
Poslanici su sačuvani od grešaka. Oni su imali ta pokliznuća, vođena sudbin-
skom odredbom, kako bi pokliznuća postala pouke.
Pa kada nastupi čas sudbine, nastupi njegovo pokliznuće. A ovako je to bilo.
Upitao se Adam je li, kada je taj plod u pitanju, riječ o striktnoj zabrani ili o
nečemu sumnjivom o čemu se može raspravljati. I tako se on pokliznu. I ot-
kuda ste tako sigurni da je to bila jabuka, a ne pšenica koju mora u znoju tije-
la svoga uzgajati do Sudnjeg dana, dok jabuku ne mora? Da, pšenica je bila!
Sudbinski čas je nastupio, pamet zaspala, a oko se zamračilo. Tako je mora-
lo biti. I Adam posegnu za zabranjenim plodom. Već u narednom momentu
pamet i vid mu se otvaraju i on shvaća da je lopov, đavo, odnio odjeću nje-
gove bogobojaznosti.
A đavo Boga krivi zbog svoga grijeha pa kaže:- Ti si kriv, Ti si odredio da
ja zgriješim! Što sam ja mogao protiv Tvoje odredbe? Zato ću zavoditi one
zbog kojih sam proklet!
~ 99 ~
No, što Adam radi? Pokazuje nama svima Kapiju spasa do Sudnjeg dana.
Pada na koljena očajan i vapi: - Gospodaru, tmina pade na nas, put nam
nestade. Gospodaru, mi zgriješismo, mi sami sebi nepravdu nanesosmo, mi
smo sami krivi. Ako nam se ne smiluješ, sigurno ćemo biti izgubljeni.
I vrati mu se njegova odjeća bogobojaznosti.
Zato bi ljudi trebali često moliti za svoga oca Adama koji im pokaza Kapiju
spasa. Tada će ih prekriti krila meleka do sedmog neba. Ne valja onaj koji
prekida vezu sa svojim ocem. Ljudi bi se zbilja trebali sjetiti koliko ih je puta
Gospodar nazvao sinovima Adamovim.
Pa priznajte grijeh i ne pravdajte se kao što je đavo prokleti sebe pravdao
rekavši da ga je Stvoritelj zaveo.
A vi, zar još niste shvatili zašto je bilo određeno ovo Adamovo pokliznuće?
Da ovo, zapravo, nije bio njegov pad nego njegovo uzdizanje. Jer na onom
svijetu nije bilo uzdizanja pa je Bog doveo čovjeka na ovo mjesto da bi ga uz-
digao, da bi ga imenovao namjesnikom na zemlji, da bi mu omogućio uzdi-
zanje na više stupnjeve. Zato, kako Hudhud reče, kada nastupi čas, onda je
to odredba. Pa sretan li je onaj koji se prihvatio dobrih djela, svoga poslanja
i počeo jecati nad svojim grijesima.
Ako čovjeka sudbina na početku prekrije kao mrkla noć, na kraju će ga uzeti
za ruku i povesti ka svjetlu. Ali valja prihvatiti tamu kao odredbu Gospodara,
svjestan i zadovoljan zato što je svako stanje tame s Njegovim dopušte-
njem. Znati da je muka koju On pošalje iz Njegove plemenitosti, kako bi
čovjeka doveo do stupnja do kojega sam ne bi bez tame kušnje mogao stići.
On ljude želi nastaniti u carstvu sigurnosti. Jer da nije tako, mnoga Božja
imena ne bi mogla biti ispoljena. Čemu onda Milostivi, ako ljudi ne griješe?
Pa da On nema kome ispoljiti svoju milost. Istina je duboka.
Salomon tada gorko zaplaka tako da mu se leđa zatresoše: - Gospodaru,
kako da budem sretan kad se sjetim smrti, groba i polaganja računa. No,
vjerujem samo u Tebe pa se zato ipak nadam Tvojoj milosti. Podari mi smiraj
u času smrti i sreću prilikom polaganja računa.
I usliša Gospodar molitvu svojeg milog roba, podari mu smiraj u času smrti
i sreću prilikom polaganja računa te ga učini najbogatijim kraljem od svih
kraljeva zemaljskih…
~ 100 ~
Hrana
~ 101 ~
Osvajanje
Kada joj je kralj Salomon poslao pismo da prihvati vjeru i pokori se, Belkisa,
kraljica od Sabe, rekla je svojim dvorjanima da, kada kraljevi osvoje neki
grad, da ga razore, a ugledne stanovnike učine poniženima.
Kada kraljevi osvoje neki grad se ne odnosi na zemaljske kraljeve, nego na
duhovne kraljeve.
Da, oni unište grad, dakle ono materijalno, ono što je zemlja, pregrada, za-
stor, nešto prolazno u što se ljudi pouzdaju kao što su, eto, zidine grada.
Grad je čovjek, u ovom slučaju. I u njemu ima raznih stanovnika. A duhov-
ni kraljevi upravo ugledne stanovnike ponize. Dakle, ponize ego, oholost,
gordost.
Ugled je samo kod Gospodara. A kod Njega su najugledniji oni koji su naj-
skromniji, zadovoljni onim što im je dano i dosuđeno, koji se ne gorde i ne
ohole.
Zato duhovni kraljevi, kada osvoje neki grad, poruše materijalizam i ponize
ego i druge “ugledne” stanovnike koji su, zapravo, vojska đavolova.
Kada je Mojsije bio u svetoj dolini, rečeno mu je da skine obuću, obje san-
dale, zato što se nalazi u svetoj dolini. Pa bi i čovjek trebao isto tako skinuti
obje cipele. Isto tako odbaciti i ovaj svijet i onaj svijet i onda bi vidio da se
nalazi na svetome tlu.
Neka čovjek odbaci i cipelu prošlosti i cipelu budućnosti. Neka se spali, jer i
prošlost i budućnost su zastor pred Blizinom. Sada je vječnost.
I neka se čovjek pazi kako se kaje pred Njim. Opasno je i pokajanje za svoje
grijehe. Jer i tada si zaokupljen sobom, da sebi bolje mjesto pripremiš i bolje
prođeš. Opet to činiš zbog sebe.
Pa se pokaji zbog takvog pokajanja.
Treba uzeti korijen pokajanja i list činjenja pokajanja pa to samljeti tučkom
vjere u jednoga Boga. Potom peći tu smjesu na vatri gorljive ljubavi, dodati
med bliskosti i jesti to jelo žlicom zahvale na svakom stanju, svaki dan, sva-
kim dahom.
Da bi se kušalo ovo jelo vrijedi žrtvovati i sto tisuća duša, kada bismo ih
imali, a ne samo ovu jednu…
~ 102 ~
Prava pamet
~ 103 ~
Baš kao Lazar, čije se tijelo već bilo usmrdilo u grobu iza kamena. No, i ka-
men se pokreće na živi poziv. Pa ne ostajte u svojim grobovima i izložite se
dahu koji struji stalno. Stvarno struji, tu je, doslovce to treba shvatiti!
Pa će se onda shvatiti i zašto ljudi brane svoju sliku o istini, a ne istinu. Šaptač
srcima im je ubacio te slike. On im ono najljepše predstavlja najomraženijim.
~ 104 ~
Raspadanje
Sjeme u zemlji odluči hoće li se izložiti dahu života ili će se učahuriti i umri-
jeti. Ako se izloži dahu života, to znači da će se morati raspasti, a ono sjeme
koje se ne izloži dahu života je sjeme koje ne vjeruje da će ga raspadanje
voditi u novo stablo, u samu bît sjemena, u stablo koje će se zelenjeti i da-
vati plodove. Pa zato mnoga sjemena odluče ostati tako učahurena u svojoj
smrti i bez dohvaćanja punine i srži.
Kada čovjek ispravno povjeruje, to ne znači da je postigao cilj. Ne, to znači
da se tek upisao u školu u kojoj je upravitelj Gospodar, a nastavnici njegovi
poslanici i njegovi prijatelji kojih ima u svakom vremenu. To su ljudi Duha
koji uvijek struji svijetom. Neki tu školu napuste, neki propadnu, neki se jed-
va provuku, a samo odabrani briljiraju.
Pustinja je obavezan dio puta. Iako je Mojsijev narod gorljivo čekao posla-
nika i radovao se, kada im je poslan Mojsije, nisu se baš najbolje pokazali na
tom putu. Naročito u etapi pustinje. Neki su se čak htjeli vratiti u egipatsko
ropstvo, neki su napravili zlatno tele kao idola, neki nisu slušali i nisu se htjeli
boriti kad im je propisano. Samo dvojica iz cijele generacije uspjeli su završi-
ti tu školu i ući u svetu zemlju koja čeka iza etape pustinje.
Pa što je onda ta etapa pustinje? To je etapa kada putnik koji putuje
Gospodaru počne na stvari gledati iz ovosvjetskog kuta, baš kao Izraelci u
pustinji. Pa mu izostane neki uspjeh ovdje, neka želja ne bude ispunjena i
onda tu čovjek zakoči i počne sumnjati. Postaje kao ono sjeme koje se uča-
huri. Iako teoretski zna da ga samo to malo pustinje dijeli od zemlje kojom
teku rijeke meda i mlijeka.
Putnik u etapi pustinje zna za Gospodara, već je kušao nebesku hranu i ve-
liku milost. Ali, čovjek je zaboravno biće pa se učahuri i ne usudi se izložiti
raspadanju, iako teoretski zna da će poslije biti stablo. Počinje preispitivati
stvari i događaje ovosvjetskim mjerilima, iako zna da je to pogrešno.
Mora se to odbaciti. Čovjek mora odbaciti sebe i otvoriti osjetila kako ne bi
promašio tu hranu koja se spušta s neba. Prepoznat će je po mirisu. A miris
cvijeta govori o suštini cvijeta. I nije moguće ostati isti nakon što se osjeti
taj miris.
Pogledaj, čovječe, u udaljenu zvijezdu. Svjetlost te zvijezde je u tvome oku.
Dakle u tebi. Kako to da je u tebi kad je vidiš, a znaš koliko je ona daleko od
tebe? Gospodar nam je bliži od vratne žile kucavice putom Istinskog svjetla,
iako je na nebesima.
~ 105 ~
Oni koji izađu iz okvira vremena i prostora putuju kroz vrijeme i prostor bez
ograničenja, a to je veliki dar.
Cijelo tijelo je zemlja osim srca.
Pa onda, čovječe, progledaj srcem i vidi tragove Božje milosti nakon što po-
slije zime oživi zemlju. Tako će i nas oživjeti nakon smrti, a samo odabrane
i prije smrti.
Trajno sljepilo je sudbina onih koji se oslanjaju samo na očni vid, pamet i
logiku. Oni agresivno polemiziraju i bježe od uvijek prisutnih svjetlosnih da-
hova. Predugo su u svojim tminama pa ih i sama naznaka bezbojnog svjetla
zaslijepi i ostavi slijepima da tumaraju u svome sljepilu.
Hladnoća nije ugodna. Ali ima hladnoća koja oživljava i hladnoća od koje se
boluje i žuti. Baš kao i kiše. Proljetne hladnoće pripremaju na život, a jesenje
vode u propadanje. Proljetne kiše oživljavaju, a jesenje usmrćuju.
Zato nikad ne treba zaklanjati tijelo od proljetne studeni nego samo od
jesenje.
A što je ta jesenja studen i kiša koja vodi u propadanje? To je neman naših
prohtjeva, želja i oholosti, a glava joj je ego.
A što je proljetna studen i kiša koja oživljava, iako nije ugodna? Ne treba se
plašiti proljetne studeni, makar donijela i grubosti i nelagodu. To su dahovi,
savjeti pa i kritike ljudi dahova. Možda ih se neće rado primiti, ali ta studen
vodi u oživljavanje.
Pa neka onda čovjek dobro gleda hoće li se izložiti dahu proljeća ili dahu
jeseni…
~ 106 ~
Lađa
~ 107 ~
~ 108 ~
IV. POSLANICA
HIPERBOREJCIMA
Glupi mladić
Jedan glupi mladić iskušavao je učitelja kod rijeke Jordan i govorio: “Oživi
ove mrtve kosti pa ću vjerovati u to što govoriš.”
Učitelj je znao da je mladić glup i da njegove namjere nisu čiste, no ipak ga
je odgovarao i savjetovao da to ne traži.
No, mladić je bio sve oholiji i sve je više provocirao: “Lažeš znači! Ti ne mo-
žeš mrtve kosti oživjeti.”
Učitelj reče: “Mogu s dahom Živog i Vječnog koji struji kroz mene. Ali ti sa-
vjetujem da to ne tražiš.”
Mladić je ustrajao, pa je učitelj nevoljko izgovorio Najveće ime nad mrtvim
kostima. No, to su bile kosti lava koji je, kad ga je učitelj oživio, nasrnuo i
ubio glupog mladića.
Učitelj reče: “Kako mi je žao. Glupi mladić. Umjesto da je tražio da njega
oživim, on je tražio da oživim njegovu propast. No, mislio je da je živ zato
što hoda, diše i jede. No, on nikad nije kušao život, oduvijek je bio mrtav.”
~ 109 ~
Pravo
~ 111 ~
Strah faraona
Učenik koji je došao iz vrlo siromašne obitelji gledao je kako putom prolaze
svatovi s mladencima iz najbogatijih lihvarskih obitelji iz obližnjeg grada.
Svatovi su bili okićeni zlatom i svilom, s najljepšim konjima i kočijama te u
pratnji glazbenika i pjevača. Vidjevši sve to, u sebi je mislio kako je njima sve
na svijetu dobro, lijepo i lagodno, da ne trebaju ni o čemu brinuti.
To je sve gledao i učitelj, ali je gledao i učenika kako gleda. Učitelj srcem
osjeti o čemu učenik misli pa mu reče:
– Ti misliš da je lako onima koji su odabrali i dobili ovaj svijet. Ti misliš da su
oni bezobzirni i da ih nije briga ni za što. Kako pogrešno. Sjeti se faraona i
njegovog straha od rođenja jednoga djeteta, koje će učiniti kraj njegovoj
vladavini. Sjeti se Heroda i njegovog straha od rođenja jednog djeteta, koje
će učiniti kraj njegovoj vladavini. I jedan i drugi bili su iz straha spremni ubiti
i to dijete i svu drugu djecu. Taj strah je njihova kazna. Strah vlada njima pa
zato i onda i danas vidiš visoke zidove i snažnu vojsku koja ih čuva. Sve bi dali
da se riješe tog straha, no taj strah je njihov račun na ovome svijetu za poze-
mljarstvo koji su odabrali i dobili. A zamisli tek njihov strah kada pomisle da
ti zidovi kojima su se ogradili možda i mogu spriječiti potlačene da im priđu,
ali da ništa ne znače za meleka smrti koji će im doći kad kucne čas.
Učenik je bio iznenađen kako je učitelj znao o čemu misli i nije znao što bi re-
kao nego je samo glavom potvrđivao da razumije i prihvaća učiteljeve riječi.
- Zapamti, ti misliš da njih nije briga. No, njima više smeta postojanje dobrih
na ovome svijetu nego što dobrima smeta njihovo postojanje i sva zla koja u
tom strahu čine – reče opet učitelj, a svatovi su već nestali iza zavoja i mogla
se samo čuti glazba i pjesma u odlasku…
~ 112 ~
Znanje
~ 113 ~
Kada dođe želja da se govori, onda ne treba govoriti. Treba postiti od te že-
lje. A kad se najradije ne bi htjelo govoriti, onda treba postiti od te želje da
se ne govori pa govoriti. Tu se krije duboka mudrost.
I ništa nije slučajno - slučajnost je isprika za ljudsko neznanje. Pa kad te upi-
taju gdje je u svemu tome Bog, upitaj ti njih - a gdje je voda u ledu.
Iako se misli da je stanje loše, gore nego ikad, treba se sjetiti da sve ove
kategorije postoje i postojale su oduvijek, od faraona do svih drugih koji sli-
jede njegov trag.
Zar Mojsije nije poslan faraonu, ali i njegovim čarobnjacima? Lot homosek-
sualcima? Isus lihvarima, glupacima i licemjerima? I znaj da su svi današnji
faraoni mala djeca u usporedbi s onim pred kojim se Mojsije morao pojaviti
i pozvati ga u istinu. Svi oni crpe njegovu krvnu liniju i, ma kakvi bili, još ga
nitko u zlu i bezbožništvu nije nadmašio.
Naš osobni faraon je naš ego i naše želje. Đavo je slab i samo iz ovoga crpi
snagu…
~ 114 ~
Upute za put
Učeniku kroz san bi spušteno da mora otići kod Arapa u Arabiju. Ispričao je
san učitelju, a on je san protumačio kao vjerodostojan znak da treba krenuti
tim putom. Učenik se spremio i došao pozdraviti s učiteljem prije polaska.
Učitelj ga srdačno primi pa mu reče: – Od Arapa uzmi samo slova i Knjigu,
jer tu je neokrnjena svjetlost. Ljudska ruka nije ju obeščastila. Sve drugo
ostavi, jer Duh je davno otišao iz te zemlje. Mnogi od njih su gori od najljućih
neprijatelja Božjih.
Učenik reče: – Učitelju, žao mi je što vas sve napuštam i odlazim, srce me boli
zbog toga – jer učenik je volio biti uz učitelja i družiti se s ostalim učenicima.
Učitelj reče: – Utišaj svoju bol kroz molitve jer ako bol ne vrisne u tišini mo-
litve, puknut će srce.
Učenik dalje pita: – Učitelju, kako da se ponašam tamo u Arabiji? Kako da
Arapima naviještam vjeru i dijelim znanje? A u snu mi je rečeno da tako
mora biti i to bez odgađanja.
Učitelj odgovori: – Šuti. Jer prava vjera nije tor da u njega glasno riječima
kao štapom ugoniš ljude. To je krug odabranih koji ulaze na vrata svjetlosti
Božjim odabirom. Čije srce bude tragalo, ono će i naći.
- Razumijem učitelju, tako ću i činiti – odgovori učenik vidljivo tužan jer sve
je bliži bio trenutak rastanka.
Učitelj mu nastavi davati upute: – I kloni se opijata koje će ti nuditi. Opijati
su zaista transfuzija đavolje krvi. A toj krvi svaka naša krvna grupa odgova-
ra. – Zastane, udahne, pa nastavi: – A kamen ugrađen u Kabu koja se nalazi
u Arabiji gdje ideš, doista je spušten iz raja kao počast za hram. Bio je bijel
poput bisera, pa je pocrnio od grijeha Adamovih potomaka. I zaista su na
njemu zapisani svi oni koji su obavili obred posjećivanja hrama i njihova sta-
nja. Taj hram će ostati časni hram pa ma koliko đavolje sluge rušile, gradile
i prljale oko njega.
- Učitelju, hvala ti na svemu. Hvala i na ovim uputama za put koje si mi dao
– reče učenik.
- Hvala i slava Gospodaru, On nas sve vodi prema Sebi – uzvrati učitelj i stavi
ruku na rame učenika pa ga izvede van u dvorište gdje su čekali učenici da
se pozdrave sa svojim bratom po vjeri u jednoga Boga…
~ 115 ~
Suha grana
~ 116 ~
Momak pod palmom
Sjedio jedan momak pod palmom, pored potoka i šio zakrpe na svoju pode-
ranu odjeću.
Priđe mu neki učeni čovjek i poče plakati nad njegovom sudbinom. Jer mo-
mak je bio član jedne zle kraljevske obitelji, bogate i moćne, a sve je to na-
pustio u potrazi za blizinom Gospodarevom. I u toj potrazi, postao je blizak
Gospodaru jer njegova žrtva bila je velika. Bio je počašćen posebnom blizi-
nom Očevom, tom ljepotom kojoj ravne nema.
I plače taj učeni čovjek,nabrajajući mu što je sve imao, a na što je sad spao da
se tako muči i živi da sebi mora šiti zakrpe. Na to se mladić nasmije i baci svoju
iglu u potok. Odjednom, potok kao da provri. To ogromno jato riba dopliva i
svaka riba nosi po jednu veliku zlatnu iglu s ugrađenim dijamantom. Samo od
tih igala mogao je biti bogataš. No, momak među svim tim iglama uze samo
svoju staru, malu željeznu iglu.
Time je otkrio svoje stanje i utješio tog čovjeka. Pokazao mu je da je to krpanje i
siromaštvo njegov izbor, da mu je Gospodar otvorio i dao ovaj svijet i sve u nje-
mu podložio pod noge zbog odlaska iz te zle kraljevske obitelji. Rekao je dalje
da je on, kroz tu obitelj, bio predodređen biti đavolji, ali da je odabrao drugačije,
da izbor uvijek postoji.
Na kraju je rekao: – Kada bi zemaljski kraljevi znali kakvim je riznicama nas, du-
hovne careve, Gospodar počastio i na ovom svijetu, a kakve nam tek nagrade
priprema na budućem, tako mi Gospodara, zemaljski bi nam kraljevi rat najavili.
Pita ga taj čovjek kako se dolazi do tog stanja, a momak mu odgovori: – Tako
da napustiš želje. Kad napustiš želje, to su vijesti koje idu do Gospodara koji te
onda nagrađuje bolje nego sam možeš sebi željeti. Kad nas se na Sudu bude
pitalo zašto smo učinili zlo, morat ćemo reći istinu i da je to bilo u ime želje, a
želja je kumir još opasniji zato što je nevidljiv.
Dok su tako razgovarali, neki čovjek fine vanjštine prišao je momku koji šije i re-
kao mu: – Gospodar te je toliko zavolio da te je oslobodio potrebe za molitvom,
postom, klanjanjem i podložnosti zakonima Njegovim.
Na to se momak okrene prema tom čovjeku i pljune na njega rekavši: – Marš,
gubi se od mene!
I kad je njegova pljuvačka pala na tog čovjeka, on se pretvori u monstruma,
izopačenu nakazu s krljuštima po tijelu. I reče: – Kako si prepoznao tko sam?
~ 117 ~
A mladić mu odgovori: – Odmah sam vidio da si lažov. Laskaš mome ‘egu’.
Gospodar proroke nije oslobodio Zakona, nego su se morali pridržavati i izvrša-
vati sve, a ti si meni sugerirao da sam bolji od proroka Božjih.
I nestade napasnika i osta momak sam i napiše riječi u pijesku ispod palme: – Ne
daj prednost prolaznim nad vječnim. Jer ako zaželiš prolazno, pa to i dobiješ,
onda to postaje izvor tuge jer ćeš se morati rastati s tim. Dakle, bilo bi bolje da
to nisi dobio, jer je tuga za rastankom od ovosvjetskih stvari veća od tuge koja
postoji ako ih nisi dobio…
~ 118 ~
Dan pravde i dan nepravde
Dok su plovili Velikim morem, brod je pristao u grad Avel na otoku Farosu
pa se učitelj i učenici iskrcaše s broda i krenu razgledati grad.
Na glavnom trgu vidjeli su izricanje presude jednomu mladiću koga su osu-
dili na četrdeset udaraca bičem zato što je napao i udario kraljevog vojnika.
Kada je sudac pitao mladića što ima reći prije izvršenja kazne, mladić se
obrati okupljenima na trgu i reče: – Vojnik je napao moju sestru i htio ju je
obeščastiti. Napao sam ga i udario, ne kajem se zbog toga i opet bih isto
napravio.
Sudac je rutinski saslušao pa dao znak da se nad mladićem izvrši kazna.
Vojnici su ga odveli do stupa, zavezali, strgli mu košulju. Onaj vojnik kojeg
je mladić udario zato što mu je nasrnuo na sestru je bio taj koji je sad bi-
čem udarao po njegovim golim leđima, koja su ubrzo postala sva krvava i
izrezana.
Ipak, mladić je svaki udarac podnio a da nije ispustio ni jedan glas. Na koncu
je pao u nesvijest od trpljenja pa su ga polijevali vodom tako da sve udar-
ce bičem dobije pri svijesti. Njegova obitelj, majka, braća i sestra, bili su sa
strane i gledali. Oca nije bilo jer je umro prije mnogo godina, a mladić koji
je branio sestru bio je najstariji od sve braće. Majka je jecala i plakala, sinovi
su je pridržavali, a u očima im se vidjela ljutnja zbog nepravde koju moraju
trpjeti. Kad se došlo do kraja kazne, svih četrdeset udaraca, odvezali su mla-
dića i njegova obitelj ga je mogla uzeti.
Učenicima je sve to bilo teško gledati, ali ništa se nije moglo učiniti.
Nepravednici su imali silu koju su koristili kako im je odgovaralo. Među so-
bom su govorili kako su ta nepravda i to nasilništvo teško pogodili mladića
i njegovu obitelj.
Učitelj ih je čuo što govore pa reče: – Dan pravde pada kudikamo teže nasil-
niku nego dan nepravde onomu kojemu je nepravda nanesena.
- Dobro, učitelju, ali kojim oružjem da se borimo protiv nasilnika? – upitaše
učenici.
- Strpljenje u nepravdi i zahvala na svakom stanju pretvara se u moćno
oružje protiv nasilnika – uzvrati učitelj i pokaže na sjenu koja se izdužila. –
Vrijeme je da se vratimo na brod i nastavimo naše putovanje, vidjeli smo što
je bilo određeno vidjeti…
~ 119 ~
Srčani vid
~ 120 ~
Pouka paukove kuće
~ 121 ~
Razum srca
- Učitelju, treba li slijediti razum ili srce? Što je ispred? Što bi trebalo voditi
čovjeka? – upita učenik nakon što je cijeli dan sam pokušavao doći do odgo-
vora čitajući svete tekstove.
Učitelj mu reče: – Kada je Marija odvela devetomjesečnog Isusa pred hram-
skog svećenika, mala beba Isus mu je razgovjetno i učeno govorio o znače-
nju svakog slova. Pa je hramski svećenik rekao: “Vodi ovo dijete, njemu ne
treba učitelj. On je Učitelj.”
Učeniku i dalje nije bilo jasno što to znači. Nije dobio odgovor na svoje pi-
tanje o razumu i srcu pa zato opet upita: – Koja je pouka te priče? I dalje ne
znam kako je s razumom i srcem i što treba čovjek slušati.
Učitelj mu odgovori: – Pouka toga događaja je da su razum i logika dar
Stvoritelja, ali da ih đavo prečesto koristi kao oružje protiv čovjeka, pa čo-
vjek ne vjeruje u ono što ne može vidjeti ili opipati. Jer razum i logika po-
trebni su nam da znamo slova, a srce da razumijemo dubinu i značenje sva-
kog znaka. Oko planinu vidi malom. Razum je tu da ispravi oko. Razum zna
da je planina velika iako je oko vidi malom. A kad razum posrne u svojoj
umišljenosti, srce je tu da ga ispravi svojim znanjem po pitanju nevidljivih
stvari koje se ljudskim čulima ne mogu spoznati, a koje su bitnije od svega
vidljivog.
Učenik ushićeno reče: – Sad razumijem! Razumom idemo putom i dolazimo
do vrata na putu, a srcem ta vrata otključavamo i otvaramo pa nastavljamo
dalje putom do novih vrata s bravom koju treba otključati dubinskim zahva-
tom srca u prostor koji razum ne može dosegnuti.
Učitelj reče: – Vidiš kako se srce raduje kada razum dođe do njega i prepu-
sti mu poslanje za koje je stvoreno, jer su zajedno vođeni jednom vjerom u
Jednog. Samo vjerom u Jednog i razum i srce mogu ići pravim putom. A ako
nema vjere u Jednoga, onda nastupa đavolska opsjena koja ih koristi protiv
čovjeka. Jer đavo idolima i nevjerom podjeli to jedno što razum i srce jesu
vjerom u Jednoga pa onda međusobno sukobi na idole i nevjeru navezane
razum i srce.
- Istina, učitelju, zato se u svetim tekstovima stalno govori protiv idola i ido-
latrije. Zato je to tako strogo zabranjeno – nadoveže se učenik.
- Razum jest jedno od najodabranijih stvorenja koja je Gospodar stvorio.
Ali samo uz pomoć tajne koju On daruje srcu, razum se može visoko vinuti.
Na dobrom si putu. A sad nastavi dalje se kretati – reče učitelj, a učenik je
i to shvatio što mu učitelj želi reći pa se vratio čitanju i proučavanju svetih
tekstova…
~ 122 ~
Mudrost
~ 123 ~
Pa zašto vi ne biste bili ti? – završi učitelj ovim pitanjem pogledavši sve uče-
nike toplim pogledom punim ljubavi.
Zatim doda: - I još nešto. Kada se proživljava nešto što se ne voli ili se vidi
nešto što se ne voli, nikad ne recite: “Gospodaru, kad će ovo prestati, zašto
ovo ovako, dokle ovo ovako, nije u redu ovo ovako.”
Recite: “Gospodaru, koja se Tvoja mudrost krije iza ovoga?”
~ 124 ~
Jezik
Čovjek mora biti uvijek u stanju posta, odnosno, u stanju odricanja svega
čime Bog nije zadovoljan pa i od pretjerivanja u dopuštenom. Nagrada ono-
mu koji posti za post je Bog osobno. No, nema te blagodati ako čovjekov
jezik ne bude postio. Čak i kada ga nepravedno napadaju neka šuti.
Planinski potočić ima svoje obale, dakle, ima svoj okvir. I onda potočić misli
da je taj okvir. Njegovo pljuskanje po tim obalama stvara buku. I potočić je
nemiran. Ako ne stigne do jezera tišine koje je cilj, rastočit će se i nestati
nesretan.
Kako razlučiti kada je neka nevolja kazna, a kada kušnja koja nas dovodi na
više stupnjeve?
1. Odgoj našeg praoca Adama uči nas da smo mi krivi za svako zlo koje nas
zadesi. Njegove riječi nakon počinjenja grijeha su bile: “Gospodaru, oprosti
nam, mi smo prema sebi nepravdu učinili. Ako nam ti ne oprostiš, zasigurno
ćemo propasti”.
2. S druge strane, Božji poslanici su bili sačuvani od griješenja, a opet su
imali najteže kušnje.
Ovo dvoje je na prvi pogled u koliziji.
Treba dobro promotriti pa vidjeti. Ako se čovjek ili narod žali na probleme
koji su ga zadesili, može se biti sigurnim da se tu radi o Božjoj kazni. A ako su
strpljivi, zahvaljuju i na tome stanju, uvjereni da je neka Božja mudrost iza
problema, može se biti sigurnim da je u pitanju kušnja u kojoj Uzvišeni čisti
tog pojedinca ili narod, pripremajući im viši stupanj.
Vatra će zlato pročistiti, a suhom korovu će biti kazna koja će ga uništiti.
Lijepo odgojen kraljević, omiljen u narodu, sjedio je u svojim odajama, kad
ga posjeti fini starac, noseći jabuku.
- Volim te, o, kralju. Ja nemadoh ništa drugo da ti poklonim, a zaželjeh da ti
iskažem počast pa donesoh samo ovu jabuku.
Kraljević je mrzio jabuke, no reče: -Zahvaljujem ti, uvaženi starče, na tvome
poklonu, sjedi s nama i jedi.
Kada je starac otišao, reče slugi da baci tu jabuku iza dvora.
Sutra se ponovi to isto, a kada i treći dan dođe starac s jabukom, kraljeviće-
va mačka, igrajući se, skoči ka starčevoj ruci, jabuka ispade, raspuknu se, a
iz nje se prosuše dragulji.
~ 125 ~
Kraljević dade znak onome slugi da trči iza dvora i vidi ima li dragulja i u pret-
hodne dvije starčeve jabuke koje su bacili. I vidje sluga da su jabuke istrulile,
ali je na mjestu svake stajala hrpica dragulja.
To je odgoj. Nema dragulja bez odgoja. Pa srcem izgovorimo molitvu i po-
klonimo je duši našeg praoca, koji nas je svojim odgojem spasio prokletstva
i trasirao put spasa…
~ 126 ~
Vjera
Bila jedna žena kojoj je muž bio odsutan pa je ona poželjela da joj se vrati.
Toliko je poželjela da se obratila ženi čarobnici, koja se bavila čaranjem i
vradžbinama.
Ona dovede dva crna psa i reče ženi da uzjaši. Kad uzjahaše, nađoše se u
Babilonu i vidješe dva meleka, Haruta i Maruta, svezane naglavačke, koji
uče ljude vradžbinama.
Ona ih zamoli da je nauče, a oni rekoše: - Prođi se toga, mi smo samo kušnja.
No, ona istraja u tome da je nauče pa joj rekoše da ode u ognjište pored i da
se pomokri na pepeo.
I žena ode, ali se prepade i to ne uradi pa se vrati ovoj dvojici. Oni je upitaše
što je vidjela, a žena reče da nije vidjela ništa. Oni rekoše da ona nije uradila
to što su joj rekli pa ona opet ode i sad uradi što su joj rekli.
Tada vidje kako iz nje izađe ratnik u oklopu i ode put neba. Vrati se i reče toj
dvojici što je vidjela i upita što je taj ratnik koji je iz nje izašao.
Harut i Marut rekoše: - To je tvoja vjera. Sad je više nemaš pa će te sve na
ovom svijetu slušati jer je svijet đavolov. Zapovjedi bilo što bilo čemu i po-
slušat će te.
I ona krenu i vidje pšenicu pa joj reče da se ubere, samelje i napravi kruh.
Pšenica posluša. Žena se jako pokaja. I to znanje više nikad ni na kome nije
primijenila.
Tako sva potresena i nesretna ode do Poslanika plačući i upita ima li za nju
spasa.
Poslanik joj reče: - Gospodaru je sve moguće pa tako i vratiti vjeru onome
tko je izgubi, a čim si došla ovdje, to je znak da si je već dobila natrag…
~ 127 ~
Vertikala
Bio jedan čovjek koji je saznao Tajnu pa ga upitaše što je dobio kad ju je
saznao. Reče: - Ništa nisam dobio. Naprotiv, sve sam izgubio, uključujući i
sebe. I sad nemam tereta.
Ljudi su bili na najvišim visinama u kralježnici svoga praoca Adama pa su
bačeni u najniže nizine. I sad su na povratku ka tim visinama. Ovosvjetska
usporedba tog uspona je penjanje na vrh planine. Jer su svi poslanici ba-
rem dio objave, ali one najvažnije, dobili na planinama, uključujući i susret s
Gospodarom.
Pa, ako će se netko penjati na planinu, onda neka odbaci sve terete.
A zna li čovjek što mu je teret? Teret mu je sve ono što si prisvaja.
Nekom čovjeku je melek došapnuo da je dobar, ali da ima jedan teret koji
treba odbaciti. Čovjek je razmišljao, ali nije mogao dokučiti koji je to teret.
Tek poslije, nakon što je uložio vlastiti trud, došapnuto mu je da je to titula
kojom se potpisuje kada piše pisma. Pa se od tada potpisivao samo imenom.
A nemoguće je odbaciti terete bez pomoći Istine, bez pomoći sljedbenika
Istine - prvo poslanika koji su živi iako ljudi to ne osjećaju, a onda i velikih
učitelja koji su nasljednici njihova svjetla. Bez njihove pomoći, čovjek je
propao.
Zgrada vjere je zasnovana na vjerovanju u Njegovu Jednoću i da je On uzrok
i praizvor svega.
Zato sve stvari treba promatrati isključivo vertikalno, jer će taj pristup odve-
sti do Jednoga, a nipošto po horizontali koja vodi mnoštvu i zamagljenom
razumijevaju.
Baš kao pisanje po papiru. Po vertikali shvatit će se da po papiru piše olovka,
koju drži ruka, koju pokreće čovjek. Dakle, čovjek piše.
Ako se ostane na horizontali, onda će se odvojeno vidjeti olovka, ruka i čo-
vjek, a to je tako daleko od istine.
Bog je jedini opskrbitelj. To je princip vertikale. On šalje opskrbu, iako mi po
horizontali vidimo da ona stiže preko pekara, trgovca, poslodavca, prijate-
lja, roditelja ili na svakojaki drugi način.
Pa kako onda razumjeti zlo - ono što ubacuje đavo? Recimo, pravljenje idola.
Jer idol se ipak pravi od onoga što je Bog stvorio - ne mogu idolopoklonici
mimo toga, bilo to drvo, kamen ili glina. No, namjera da se to obožava ne
dolazi od Boga i njegovih vojski nego od prokletog đavla i njegovih vojski.
~ 128 ~
To je ta tanana granica razumijevanja slobodne volje, izbora nasuprot Njega
kao Onog bez čijeg se određenja ništa ne dešava. U to pitanje nije dobro ni
zadirati previše.
Rečeno je da se treba osloboditi tijela i želje. To ne znači da je tijelo loše.
Tijelo je savršeno vozilo čovjeka na njegovom usponu. Tijelo je važno, što se
vidi iz poštovanja prema tom vozilu prilikom sahrane. Zato smo dužni držati
ga čistim i zdravim.
No, tijelo i želja, kada ih se počne promatrati izvan tog konteksta, postaju
dvije strašne nemani koje prijete da upiju onu kap naše vode koja teži da se
spoji s oceanom putom rijeke.
Treba čuvati tu kaplju na način da se nikada ne donosi svoj sud ni o kome,
a pogotovo da se taj sud nameće Gospodaru kao da On ne zna, ili kao da ti
znaš bolje od Njega. Vidjet će mnogi iznenađenja na tom suđenju, velikih
iznenađenja, ali vidjet će se i pravdu i milost.
No, čak i ako se desi da te dvije nemani upiju kapljicu, On je kadar da nju,
kapljicu, opet iz njih izvuče.
Na isti način kao što danom ubije noć. Noć u kojoj uvijek - svake noći - sve
naše misli, želje, osjećaji, budu utopljeni u more ništavila, a pojavom dana
ponovno podignu svoje glave. Zar to nije pouka onima koji razmišljaju?
Ptica plače za zelenilom u jesen i sve tako dok Gospodar svega, pa i postoja-
nja i nepostojanja, ne naredi nepostojanju da vrati postojanje.
Tako se i naša popijena kapljica vjere vraća iz nepostojanja u postojanje. On
je moćan da to uradi.
Zar dah nije dovoljan znak onima kojima je pamet darovana? Kada bi čovjek
ostao u stanju izdisaja, preselio bi s ovoga svijeta. Udisaj – izdisaj, dan – noć,
crno – bijelo, ljubav – mržnja, muško – žensko, dobro – zlo, sve je u paru
osim Njega koji je neparan…
~ 129 ~
Stablo želja
Išao čovjek pustinjom i bio je već na izmaku snaga. Kad odjednom ugleda
stablo i požuri prema njemu. Nije znao da je to stablo koje ispunjava želje.
Čovjek pomisli: - Ah, kada bi ovo stablo dalo lijep dubok hlad.
I on se nađe u takvom hladu, lijepom i dubokom.
Kad malo odahnu pod hladom, opet pomisli: - Ah, da mi je malo vode hladne.
Kad ono, taman kako je pomislio, iz kamena pored stabla se ukaza izvor
hladne vode.
Čovjek se napi vode hladne pa pomisli kako je gladan i kako bi volio neko
jelo da se najede i utaži glad. I trpeza prepuna najfinije hrane se spusti pred
njega.
I jede čovjek ukusnu hranu, pa jedući pomisli kako je zemlja tvrda i da bi
dobro došla neka meka ležaljka. I ležaljka se tu stvori.
Čovjek leže i zaspa pa kad se probudi vidje da pada mrak. On pomisli: - Pada
mrak, a ja ovdje sam: mogla bi doći neka zvijer i pojesti me. I dođe zvijer i
pojede ga...
Stalno smo pod ovim drvetom želja - kako mislimo i prihvaćamo stvari,
tako će nam i biti. Zato ne treba razmatrati loše ishode i mogućnosti niti biti
skeptik. Zaista - kako misliš tako će ti biti…
~ 130 ~
~ 131 ~
V. POSLANICA
ILIRIMA I
VIKINZIMA
Ogledalo
~ 133 ~
pored ovaca za lavom koji je mislio da je ovca. Dobro se pomučio dok ga je
stigao i uhvatio. Pa kad ga je uhvatio, lav-ovca mu reče: – Imaj milosti, ja
sam samo bespomoćna ovca.
Na to ga je lav-lovac odveo do obližnjeg jezera i rekao da se njih dvojica sku-
pa pogledaju u zrcalu vode. I kada su se pogledali skupa, lavu je bilo jasno da
nije ovca, bilo mu je jasno tko je i koja je njegova bît. Čuo se samo jedan urlik
od kojeg su zadrhtali vrhovi planina.
Eto, to je svrha učitelja. Da pronađe lava među ovcama i pokaže mu njegovu
bît. U momentu kad spozna svoju bît, i učenik postaje učitelj.
Božji lavovi su tu da druge lavove, kad naiđu na njih, podsjete tko su...
~ 134 ~
Tri vjere
Učitelj i učenici putovali su brodom kroz Hajamsko more. To bijaše velik tr-
govački brod, prepun tereta, s trgovcima koji su pazili svaki na svoj teret, od
kojega su očekivali dobru zaradu. U potpalublju su bili veslači, robovi okova-
ni lancima, koji su morali veslati onako kako im je bilo naređeno.
Učitelj i učenici bili su smješteni na palubi, pri vrhu pramca, gdje su sjedili
ili bili naslonjeni na teret prekriven platnom i zavezan tako da se ne može
pomaknuti.
Na pola puta more postade olujno, valovi su prebacivali preko palube, brod
se borio s nevremenom. I posada broda, i trgovci, ali i veslači u potpalublju,
svi su bili na svoj način uznemireni i nespokojni. Također su i učenici pomalo
počeli pokazivati nesigurnost i zabrinutost. Učitelj to zapazi pa im reče:
- Pogledajte trgovce kako se nadaju da im ovo olujno more neće pokvariti
zaradu koju očekuju. Pogledajte kako se mole i zašto se mole. Uvidite kakva
im je vjera.
I učenici pogledaše na trgovce i kako se to oni ponašaju, pokušavajući proni-
knuti u ono na što im učitelj ukazuje.
- Pogledajte dolje u potpalublje i kako su veslači u lancima isprepadani.
Pogledajte kakva je njihova molitva i kakva je to vjera – nastavi dalje učitelj.
Učenici onda pogledaše i na te veslače okovane lancima, opet pokušavajući
proniknuti u učiteljeve riječi.
- Pogledajte sad u svoja srca i pokušajte naći zahvalnost na svemu što nam
Gospodar daje, i blagodat i nevolju. Jer sve što je od Njega je za naše dobro
– objasni im učitelj.
Učenici se tu zamisliše. Nikako nisu mogli shvatiti što im to učitelj želi reći.
Istovremeno, nevrijeme je još više pojačalo i valovi su dizali i spuštali brod
poput orahove ljuske pa su strah, uznemirenost i zazivanje spasa u molitva-
ma bili još paničniji i posvećeniji.
Onda im učitelj reče: – Jedni vjeruju u Boga iz nade i to je vjera trgovaca.
Drugi iz straha, to je vjera robova. A treći vjeruju iz zahvale i to je vjera slo-
bodnih ljudi.
Oluja je potrajala cijelu noć i tek u zoru se primirila, ali učenici su cijelo vrije-
me bili zahvalni jer su bili oslobođeni…
~ 135 ~
Gromoglas
~ 136 ~
Tada učenici upitaju: – Učitelju, gdje da tražimo? Kuda da idemo? Što da
radimo? – Jer učenicima nije bio poznat grad Mero niti su znali gdje je to
udario taj moćan gromoglas koji je spominjao učitelj.
- Slijedite rijeku Arantu. To je rijeka koju ćete prepoznati po tome što teče
u suprotnom smjeru od ostalih rijeka. To je buntovna rijeka, ali buntovna
zato da vam bude znak da se ne suobličujete svijetu koji je buntovan prema
Gospodaru. Kada cijeli svijet, poput podivljale rijeke, ide u jednom smjeru,
vi morate ići u suprotnom smjeru i iz te bujice svijeta izvući i spasiti one koji
su određeni za spasenje. Na kraju puta svjedočit ćete kako je Gospodarev
gromoglas uništio one koji su se lažno predstavljali kao gospodari gromova i
munja – reče učitelj i pokretom ruke dâ do znanja učenicima da im je vrijeme
da krenu na put…
~ 137 ~
Pamet čarobnjaka
~ 138 ~
Lav
Razum je osobni učitelj čovjeka. No, poslije pamet postaje učenik čovjekov.
A to se događa kada čovjek dosegne bunar u sebi.
Božja pamet je neograničena, ljudska je ograničena. Tako postoji granica
do koje pamet može voditi čovjeka. Pamet ne može prijeći tu granicu jer
bi sagorjela. Poslije te granice vodi srce i u toj kombinaciji - prvo pamet pa
srce - čovjek postaje nepobjedivim u svakom smislu.
Srcem je jedino moguće vidjeti Boga, a ne očima - ne može se Boga vidjeti
ovim očima, našim razumom. Cilj je da se čovjeku otvori srčani vid putom
velikog učitelja u čijoj će se sjeni utopiti njegov ričući lav.
Lav koji riče u svakom čovjeku su njegove ovosvjetske želje i prohtjevi, a ego
je glava toga opsjenog šarenila. Toga lava nitko ne može skroz ubiti, samo
ga se može smiriti. On je poput sjene. Što više trčiš od nje, ona brže trči za
tobom. Nestat će, smirit će se, tek kada sjedneš u hlad velikog i snažnog
stabla. Utopit će se smirena u sjenu tog stabla, a to stablo je veliki učitelj,
koga se nalazi tako da se bude nađen.
Kad istina prijeđe preko časnih usta velikih i dobrih Božjih robova, ona do-
lazi u kontakt s umovima ljudi. I svi oni je različito shvate, ovisno o svom
stanju, svom umu, svojoj hrabrosti. Nije problem da se čovjek uplaši i da je
kukavica, ali je problem kada to stanje ne priznaje pa ga još počne pravdati i
braniti iskrivljujući riječi velikana, koje uopće nisu u tom značenju.
Sablja ekstremnih fatalista je drvena. Oni lako padaju u zamku, govore da je
svijet propao, pa oni propadnu. U njihovu se ideologiju i retoriku lako upet-
lja đavolja dreka, a da toga nisu ni svjesni. U mijenjanju pojedinaca je ključ,
a ne u mijenjanju naroda.
Jedan je car pozvao narod na ceremoniju krunidbe i obećao ih na toj cere-
moniji ponuditi vinom i hranom. Narod nagrnuo. Ovi koji su prvi nagrnuli
na tu trpezu bili su gurani od onih iza, a oni od onih iza njih. Nasta smutnja i
stampedo te krunidba završi sa stotinama mrtvih. Tako se to dogodilo. No,
tko je kriv? Redari? Roditelji koji su ih odgojili tako? Car?
Kriva je njihova pohlepa vođena neodgojem. Zato neka čovjek prenoći.
Neka sve prenoći. Sve je drugačije kad se prenoći. Čovjek koji požuri zalo-
gaju, poslu, nagradi, osobi, bit će žrtva svoje brzine. Ne treba čeprkati po
zamućenom izvoru i požurivati. Samo će ga se još više zamutiti.
Umjesto žurbe, čovjek treba tražiti velikog učitelja. On je kompletna pa-
met. Tražiti drvo u čijoj će se sjeni utopiti njegov ričući lav. Učitelj je kapija
~ 139 ~
kroz koju se mora proći i nema odugovlačenja. Nema žurbe, ali nema ni
odugovlačenja.
Učitelj je more, a čovjek je posuda koja se treba utopiti u tome moru. Prvo
će posuda malo plutati, pa će je valovi pomalo puniti. Kada se napuni, poto-
nut će i spoznati dubine. Ne smije čovjek oklijevati sresti se s tim vlasnikom
kompletne pameti. A da bi se s njime čovjek susreo, potrebno mu je naučiti
znanje, a onda ga odbaciti skroz. I treba paziti, jer neodgojeno ponašanje
pred učiteljem navlači Božji gnjev.
Samo treba slijediti svjetlo s iskrenom namjerom. Jer svjetiljka u ruci lopova
služi da on počini nedjelo, a u ruci kompletnog učenika koji postaje učitelj
svjetiljka obasjava put na oba svijeta…
~ 140 ~
Uvjeti korisnog znanja
~ 141 ~
More postojanja
~ 142 ~
Trasiranje
~ 143 ~
Potom slijedi:
1. Monoteizam - čista i ni sa čime pomućena vjera u Jednoga Boga.
2. Zahvalnost i briga o roditeljima, a ako ti roditelji naređuju da
budeš nepokoran Gospodaru, nećeš ih poslušati, ali to neće sprije-
čiti tvoju dobrotu i pažnju prema njima.
3. Potpuna svijest da će ljudi odgovarati i za najmanje zlo i biti
nagrađeni i za najmanje dobro. S tim da će za dobro biti višestruko
nagrađeni, a za zlo će odgovarati u mjeri u kojoj je to zlo počinjeno.
Dakle, to je pravda s elementom milosti. Dobro se nagrađuje više,
a zlo kažnjava onoliko koliko je, ili bude oprošteno.
4. Ustrajnost u bogoslužju i molitvi, makar i ne bio raspoložen.
Kada molitva nije iz srca onda se tu nagrađuje ustrajnost, a ne kva-
liteta, kao što je Isus rekao da tko kuca, tome se otvara. Također,
kad su poslanici molili, onda se ne smije upasti u zamku da mi ne
moramo. To je velika đavolska zamka.
5. Činiti dobro i zabranjivati zlo.
6. Podnijeti udarce kao vjernik.
7. Ne prilaziti ljudima oholo, jer je najgori zvuk revanje magarca.
A magarac je ‘ego’, kako to od ranije znamo - zato je Isus uzjahao
magarca prilikom ulaska u Jeruzalem. Jadni oni koje njihov maga-
rac uzjaši umjesto oni magarca.
I završni niz u trasiranju puta:
1. Najbrži konj za spas je pokajanje.
2. Nakon što se čovjek pokaje, neka postupi sukladno pokajanju i
da više ne ponavlja ono što je činio.
3. Mehaničko bogoslužje gdje upornost vodi prema srčanom, srž-
nom bogoslužju - obožavanju Jednoga Boga.
4. Zahvalnost na svakom stanju, uz spoznaju da je i dobro i loše
od Njega.
5. Nakon ove stepenice se otvaraju vrata ljubavi gdje gubiš svoj
sluh i svoj vid i sve vidiš i čuješ sa Svevišnjim. Otvori ti se prava bît
svake stvari pa i bezvrijednosti ovog svijeta, a to je velik uspjeh.
Nakon toga, privlačiš mase. Ljudi koji imaju ugrađen taj božanski
čip, neće ti moći odoljeti. Dolaze na taj bunar i poje se, mimo svih
zakona funkcioniranja svijeta. Osjete da im to treba, plijeniš umo-
ve i srca i nepobjediv si.
~ 144 ~
6. Postaješ stražar na Gospodarevoj granici - jedan od onih koji
vide istinskim vidom i čuju istinskim sluhom, sa snagom da nare-
đuju dobro i zabranjuju zlo.
Učenik je sve to pročitao pa htjede vratiti svitak natrag učitelju. No učitelj
mu objasni da je svitak sad njegov i da ga zadrži. Nekada davno dao mu
ga je njegov učitelj kada je on, isto tako kao mlad učenik, doživio neuspjeh
među ljudima dok ih je pozivao u spas.
Učenik se zahvalio ustima, ali i srcem, a učitelj mu za kraj reče: – I dalje si
putnik, ali putuješ mnogo brže...
~ 145 ~
Unikatnost
Učenik je bio u jednoj spilji u planini koja se dizala visoko iznad mora. To je
bila spilja u koju je učitelj slao novopridošle učenike da se postom i osamom
očiste od tereta svijeta koji nose u sebi.
Nakon što su prošli mnogi dani tako da više nije znao ni koliko je dugo osa-
mljen u tom mraku spilje, učeniku se ukažu slike i glasovi. Ali, kako je bio u
tami spilje, nije više ni sam znao je li to što vidi san dok spava ili halucinacija
dok je budan.
Gledao je to učenik, u tom stanju u kojem se nalazio, pa vidio kako su se
sučelile dvije vojske. Vojska svjetla i vojska tmine, vojska dobra i vojska zla.
I pozivaju oni da se s jedne i s druge strane pojave najbolji vojnici, njihovi
glavni aduti koje imaju za borbu.
Prva iz vojske tame istupa djevojka ledenog lica. Onako, po zemaljskim uzu-
sima lijepa, ali ne prelijepa, svjetlije kose, više neki nordijski tip. I čuje se
kao neki glas najavljivača u areni koji govori da je to jak borac koji je mnoge
pobijedio.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Licemjerstvo!
I započne djevojka ledenog lica, Licemjerstvo, kao nekim vjetrom kositi
ispred sebe vojsku dobra. No, suprotstavi joj se iz vojske svjetla lijepa dje-
vojka, tamnije kose. I pobijedi je jednim zamahom nekog vjetra koji pokosi
sve pred sobom.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže:- To je Iskrenost.
I kosi tako Iskrenost vojsku tame. Ali, iz vojske tame suprotstavi joj se novi
borac, tamniji, izgledom izrazito mišićav, ali u licu i općenito konstitucijom
podsjećao je na čovjekolikog gorilu. I pobijedi on Iskrenost tim svojim otko-
som vjetra.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Srdžba! U srdžbi se đavo igra s čovjekom kao dijete lop-
tom, čak i s iskrenima.
I nastavlja srdžba kositi vojsku svjetla sve dok ne istupi svjetlokos čovjek.
Dostojanstven samom svojom pojavom. I pobijedi on srdžbu svojim jednim
udarcem. A udaraju svi tako kao da kose travu, ali bez oružja, samo vjetrom
koji povalja protivnika.
~ 146 ~
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Mudrost.
I kosi Mudrost vojsku tame. Onda pred njega istupi djevojka duge crne pu-
štene kose i pobijedi ga. Ali ne na način da ga obori nego ga zarobi tim vje-
trom kao mrežom.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Nefsi Emmara! To je duša sklona zlu kojom vlada ego, ne-
odgojena duša, najniži stupanj ljudske duše. Životinjska duša koja žudi za
ovim svijetom, strastima i prohtjevima. I ona tako zarobi Mudrost i odvede
ga kao slugu.
Tada iz vojske svjetla izađe ratnik svjetlosti. Vidi mu se samo ljudski obris i
svjetlo koje isijava iz njega. Ne zna se ni je li muško ili žensko. Nefsi Emmara
se tom ratniku klanja, ljubi ga u ruku i, kao dokaz poštovanja, oslobađa
Mudrost.
I to je pobjeda vojske svjetla. Rasprši se vojska tame. Ali, prije nego se ras-
prši, Nefsi Emmara kaže da i vojska tame ima svoju ulogu, jer bez nje ne bi
spoznali suprotnosti i snagu pojedinih vojnika.
Pita učenik: -Tko je ovaj vojnik svjetlosti koji je odnio konačnu pobjedu?
Glas kaže: - To je Ljubav! Gorljiva ljubav koja je direktna veza s Gospodarom,
Njegova manifestacija. Ljubav oslobođena bilo kakve želje i interesa, do
kraja bezuvjetna.
I onda, nakon svega, glas objašnjava učeniku u pećini tu Ljubav koju je vidio:
- Ti nisi bio tu kada se Stvoritelj obratio Mojsiju iz Gorućeg grma. Možeš li
zamisliti kako je to bio milozvučan glas? No, Mojsije se bio ukočio od straha.
I što tada Stvoritelj radi? Pita Mojsija što mu je to u ruci, kao da On koji je
Sveznajući ne zna. I Mojsije se onda lagano opušta objašnjavajući Stvoritelju
da je to štap kojim se oslanja dok hoda, skuplja ovce i čini još mnoge druge
korisne stvari.
- Što možeš zaključiti iz ovakvog obraćanja Stvoritelja stvorenju? – pita glas
učenika.
I prije nego je učenik mogao odgovoriti, sve naglo nestane osim jednog
svjetla koje mu se približavalo s glasovima što su odjekivali spiljom. Učenik
se tada prestrašio i sklupčao na podu, ne znajući što da učini. No poče za-
zivati Gospodara da mu pomogne. Tada ga jedna ruka nježno prodrma, a
glasovi koje je sad izbliza čuo da ga zovu imenom bijahu mu poznati. To su
došli drugi učenici da mu kažu da je njegovo samovanje u pećini gotovo. Sav
sretan ustade i izgrli se s pridošlim učenicima.
~ 147 ~
Kada su se vratili, pita ga učitelj kako je bilo, a učenik reče da ima želju uži-
vati u hrani i krevetu.
Učitelj ga upozori: - Ostavi se želja. Jer to je bezdan. Svaka želja koja nije
vezana za vječno nego za prolazno je dvorac u pijesku na obali mora. Čim je
more sravni, odnosno, želja se ne ispuni, na njeno mjesto dolazi druga želja
koja je opet dvorac u pijesku.
Učenik pita: - Učitelju, ali kako da se čovjek ostavi želja?
Učitelj reče: - Spoznajom da je svaki čovjek unikat. Znanjem da si jedinstven
i neponovljiv. Jer Gospodar ne ponavlja nikada na isti način. Nitko nema isti
glas, kao što nema ni otisak prsta ili šarenicu oka. Znanjem da sa svakim
Gospodar razgovara i obraća mu se na prikladan način - njemu prikladan.
Koliko je to načina. Razmisli o tome. Upravo zbog toga u raju neće biti za-
visti i ljubomore. Jer, svi će biti svjesni da takav odnos s Gospodarom nema
nitko drugi, da je njihov odnos unikatan.
Učenik je sad znao odgovor na pitanje koje je ostalo neodgovoreno u spilji…
~ 148 ~
Božje Prijestolje
~ 150 ~
njegovih dobrih djela protiv snage njegova grijeha. Gubitak je ovdje prola-
zan, a tamo taj prolazni gubitak postaje vječni dobitak.
Gubitak su ruševine, a ruševine nastale gubitkom otkriju blago pod njima
skriveno. Slomljena srca su mjesto uspjeha. Dah nije niti muško, niti žensko,
a ljubav je zelena i bez proljeća…
~ 151 ~
Umiranje prije smrti
Kaže učitelj učenicima da dobro slušaju srcem što će im sad reći pa krene
govoriti:
- Vi niste bili tu kad je Isus rekao učenicima da trebaju biti kao svijeće. A
gdje se stavlja svijeća? Zasigurno ne pod neku posudu da gori sama za sebe.
Nego na vidnome mjestu da osvijetli što više.
Ne odnosi se to samo na izvanjsku misiju, nego i na unutarnju misiju svakog
čovjeka. Hoće li pustiti da zasvijetli ili će ta svijeća koja daje svjetlost gorjeti
nekorisno u nekoj rupi?
Zašto ljudi koji dobiju zbiljsko znanje spoznaje to pokriju i djeluju prema
ostalima samo kada dobiju izravno nadahnuće i uputu, naredbu da to rade?
Oni su svjesni džungle i divljih zvijeri i da tananost i prefinjenost zbiljskog
znanja nije za svakoga, posebno ne za zvijeri. Zvijeri jednostavno nisu pro-
gramirane da mogu uhvatiti tu frekvenciju.
Činjenično znanje nije isto što i zbiljsko znanje. Razlika u tim znanjima je
kao između kapi i oceana. Zašto posjednici činjeničnog znanja snažno teže
vlasti i moći? Vlast nema dušu!
Potom učitelj ispriča priču:
Gladan lav je došao na izvor i vidio gazelu koja pije vodu
- Sram te bilo kako si neodgojena i kako mutiš vodu koju piješ.
- Ne mutim, care. Voda koju pijem dolazi do mojih usta, a ti si izvo-
ru bliže nego ja. Tako da je bistra za tebe.
- Ah, znam, sad sam se sjetio, ti si iz jedne loše obitelji, čak mi se
prije neki dan tvoj otac žalio na tebe.
- Care, moj je otac u tvom trbuhu završio kao tvoja hrana ima tri
mjeseca. Moj se otac, tako, nije mogao žaliti na mene.
- Znaš li ti da pričaš sa carem? Tvoj je neodgoj prešao sve granice.
I lav krene da je pojede, a gazela kaže: - Ti si mene svakako nau-
mio pojesti, tako da nema potrebe da tražiš opravdanja i napadaš
me bez razloga. Nema potrebe da svoju namjeru pakiraš u te bes-
potrebne priče da bi sebe pred svojim i očima okoline opravdao.
Nastavi dalje učitelj objašnjavati učenicima:
- Da, tako, kao u ovoj priči, ni vlast nema duše i baš zato joj je stalo do trivi-
jalnih opravdanja. Zato se oni koji znaju Tajnu povlače i pokrivaju. Rijetko se
~ 152 ~
među posjednicima činjeničnog znanja može naći iskren netko. Desilo se to
kada je jedan takav došao slušati šta priča veliki učitelj. Poslije su ga pitali
je li išta razumio. Kaže on: “Nisam ništa razumio razumom, ali je moje srce
osjetilo da je istina što on govori.” Ali, takvi ljudi su izuzeci.
Jer, tko može opisati ljubav riječima? Samo spoznajom iskustveno se to
može shvatiti.
Ultimativna ljubav je takva da u njoj ne može postojati dvoje nego samo
jedno. Čovjek se stopi s izvorom. Zato Gospodar kaže: “Tko me traži, nađe
me. Tko me nađe, zavoli me. Tko me zavoli, i Ja njega zavolim. Koga zavo-
lim, Ja ga pogubim. Koga pogubim, Ja mu isplatim krvarinu. A krvarina koju
ja isplaćujem sam Ja osobno.”
O, srce, šapat će ti poderati srce ako odvojiš veselje od muke. Ne odvajaj ve-
selje od muke, jer oboje dolaze iz istog izvora. Simbol muke je stanje stisnu-
tosti - stisnuta šaka. A simbol veselja je pružena ruka - stanje pruženosti,
otvorena šaka. Samo takva ruka koja može biti i stisnuta i pružena je zdrava
ruka. Samo stisnuta ruka ili samo pružena ruka bi bila bolesna.
Samo tako čovjek može naučiti vrijednost onoga što ima. Jer, ako jeftino
dobije, jeftino će i izgubiti. Dijete će dati zlatnik za pogaču jer ne zna vri-
jednost. Josipa su prodali za sitniš jer nisu znali njegovu vrijednost. Isusa su
prodali također za sitniš jer nisu znali njegovu vrijednost. Zato ne sumnjajte
da je sve ovo put kojim vas vodi Onaj koji vas odgaja, koji zna šta je dobro
za vas. Ne sumnjajte da On za vas bira ono što je najbolje, makar vam se
činilo gorkim. Ako želiš slatko, a to ne dobiješ, sustegni želju jer, očito, On
nije zadovoljan da to dobiješ i ne bi bilo dobro za tebe. Utopi svoju želju u
Njegovu volju.
Valja umrijeti u svakom slučaju i proći kroz tu kapiju. To je jedina kapija spo-
znaje. Zato treba umrijeti prije smrti.
A zahvalnost je ključar te kapije. Jer slijep je i gluh onaj tko u zvjezdanom
nebu, vjetru u krošnji, zalasku sunca, mjesečevim fazama, spuštanju kiše,
pjevu ptice i u svemu oko sebe ne vidi Njega. Tko to ne vidi, očit je nezahval-
nik koji ima kaubojski, a ne indijanski pristup. Kaubojski koji sebe stavlja u
centar svemira - bez razmišljanja i zahvalnosti prisvaja, koristi i odbacuje. A
ne indijanski koji zadrhti od zahvalnosti pred vodopadom svjestan da je taj
vodopad znak Velikog duha.
Čista voda postaje mutna kada dođe u dodir s koritima zemlje, a mi smo ta
korita. Zato pazite da uvijek imate dovoljan dotok čiste vode koja će odno-
siti nečistoće...
~ 153 ~
Oblik
~ 154 ~
Zato su smiješni opisi raja. Ljudsko uho, oko, razum, sva čula, ne mogu ni
zamisliti raj jer je neusporediv s bilo čime iz prividne stvarnosti.
Kako god čovjek pomisli o Bogu - nije tako. On je Živi, Svemoćni, Sveznajući
i Milostivi.
Stvorenja su odjeća Božja kroz koju se On pokazuje. Počev od ljudi pa do
oblaka, životinja, mora, stijene, brda, biljki, ponašanja, svega.
A ako se razum pobuni, ne slušaj ga. Čovjek Božji nije sljedbenik razuma,
nego Božjih objava i Njegovih časnih poslanika. Razum pokorava i upreže –
to je čovjekov sveti rat sa samim sobom.
On se je naslikao kroz svoja Imena i stvorenja, a ljudi ne razmišljaju i prolaze
pored znakova.
Bog se pojavljuje osobno, na način kako to Njemu Uzvišenom priliči, u sve-
mu stvorenom. Da nije tako, to ne bi moglo postojati jer je On postojanje, a
sve drugo bezdan i ništavilo.
Kako reče jedan poslanik: „Kada bacim ovaj kamenčić on padne na
Gospodara jer je On gospodar svake kretnje.“
Pa neka je Uzvišen Gospodar nedokučiv razumu ljudskom, a dokučiv nje-
govome srcu. Kako je rečeno, razum može dovesti do njegovih vrata, dalje
vodi srce koje je progledalo…
~ 155 ~
Zec
Zec je, osnažen nebom, lukavstvom koje mu je jedino preostalo, naveo lava
da pogleda u bunar. Lav je od svog odraza pomislio da je neprijatelj, skočio
je na njega i tako stradao od vlastite nepravde.
Zec je ugledao svoje spasenje i tako sav sretan pojurio da kaže radosnu vi-
jest drugoj divljači da je nepravednik stradao. Dok je trčao savanom, plesao
je od sreće i pljeskao rukama, a s njim su se radovale biljke.
Povikao je: - Radujte se, narodi. Taj pakleni pas na čijem je čelu “F” odlazi u
pakao. Tom je neprijatelju, silniku, sila Stvoriteljeva slomila zube. Pod nje-
govom šapom zdrobljene su mnoge glave, a sad je metlom Božje sudbine i
on počišćen.
Divljač se skupila oko zeca tako da je formirala krug. A on je bio u sredini
poput svijeće koja ih je osvjetljavala.
Zar zec osnažen od neba nije jači od svakog lava? Zar Mojsije pred farao-
novom silom nije izgledao kao zec samo zato što nije imao sjajno odijelo,
zlatne kočije i ovosvjetsku vlast? Zec je lav, a lav je zec.
I kada se Mojsijev narod poslije okupio oko njega u tom koncentričnom kru-
gu, bio je na pravome putu. On im je bio svijeća.
Ali kratko, jer naopak je to narod. Bunili su se kad im je poslana nebeska
hrana. Nije im godila zato što su bili zaraženi ovosvjetskom hranom koju
su tražili ponad nebeske. Tražili su i zanovijetali. I zlatno tele kao božanstvo
izradili. A kada ih je Mojsije na borbu pozvao, odbili su rekavši: - Eto tebe i
tvoga Boga pa se vas dvojica borite.
Taj narod, iako je ostavio faraonovu zemlju, nije ostavio i faraonove niskosti
i prljavštine - to su sa sobom ponijeli. Zato i nisu mogli ući u hram dok se nije
pročistila ta generacija.
Stvoritelj neće uputiti narod koji bira laž, opsjenu i ovaj svijet. On im šalje
lavove u obliku zečeva samo da poslije ne bi imali opravdanje kako nisu bili
pozvani.
Ti veliki Božji robovi su poput nadahnutih pčela. Oni posjećuju gorke trave. I
te gorke trave, u dodiru s pčelom, pokažu i ispolje svoju slast. Bez tog dodira
s pčelom ostale bi gorke i neupotrebljive. I još nešto - pčela skuplja polen,
ali ne uništava cvijet pritom. U dodiru s takvim učiteljem izgubi se gorčina.
A Hram to smo mi.
Što je Muhamed uradio čim je ušao u Meku?
~ 156 ~
Porazbijao je idole oko Hrama časnoga i u njemu, uzvikujući: - Došla je isti-
na, a nestalo je laži. Laž zaista nestaje.
Što je Isus uradio kad je ušao u hram u Jeruzalemu?
Potjerao je trgovce, jer na putu ljubavi trgovina mora biti istjerana - ljudi s
trgovačkim refleksom tu neće uspjeti.
Istjerati trgovca i naći hlad velikog čovjeka. I eto nas.
Kad su ga učenici pitali koliko je veliko nebesko kraljevstvo, Isus je odgovo-
rio da je ono kao zrno gorušice ovog svijeta, ali, nakon što proklija, razvije
se u stablo koje izaziva divljenje i koje je odmorište čistim pticama i žednim
dušama.
Ljubav prema toj domovini duše je jedina ispravna i potpuna ljubav prema
domovini. To je naša jedina domovina. Za njom osjećamo svaki dan nostal-
giju. Bunimo se kad nam nije nešto onako kako želimo, na probleme, bole-
sti, uskraćivanja. To je zato što smo sačuvali sjećanje na domovinu u kojoj je
sve bilo bez problema i onako kako mi želimo.
Duše su ovdje zarobljene glinom i vodom. Pa kada se oslobode tog zatvora
postaju rasplesane i savršene poput diska punog mjeseca.
I zato, kada vidiš grane drveća iznad zvijezda, neka te ne iznenadi taj prizor.
To je vječna težnja zemlje da dosegne nebo. No, to uspijevaju samo velika
stabla.
Pet je sazrijevanja. S deset godina sazrijevaju osjetila, s dvadeset ego, s tri-
deset pamet, sa četrdeset duh, a s pedeset srce. I onda eto uzdignuća.
Treba zavezati magarca svoga ‘ega’. Jer ako slobodno ide, ode u staju i liva-
du da jede i goji se. Njega staviti u lance i opteretiti kako on čovjeka ne bi
zarobio.
Ima raznih vojski. Zato treba sumnjati u sve. Ne iz inata nego u ime istine…
~ 157 ~
Šestica
Šestica je broj savršenog stvaranja jer svako tijelo, sve stvoreno, ima šest
strana: gore, dolje, naprijed, nazad, desno i lijevo. Sve je stvoreno za šest
dana, a sedmi dan je Bog prijestolje zaposjeo - nije se odmarao, jer njemu
odmor ne treba.
Broj stvaranja je broj zlatnog reza - 1,618.
I kao što je spirala zlatnog reza beskonačna, tako je i točan broj zlatnog reza
samo približan i nikad ne možemo doći to tog savršenstva kroz broj nego
samo kroz stvoreno vidimo savršenstvo Stvoritelja.
Šestica je takvog oblika upravo zato što predstavlja spiralu zlatnog reza. To
je spirala i proporcija koja je prisutna u svemu stvorenom. To je mjera ljepo-
te stvaranja s kojom svi ljudi komuniciraju svojim osjetilima. Spirala šestice
kreće se kako treba, s desna na lijevo, suprotno smjeru kazaljki na satu.
Točka zlatnog reza svijeta je u Meki. I tu se, u kruženju oko Kabe, također
manifestira šestica kao u spirali zlatnog reza. A šestica je i u kocki, jer kocka
je sastavljena od šest ploha.
Zato je tu šest temeljnih stupova vjere bez kojih ne možeš biti vjernik:
1. vjerovanje u Boga
2. vjerovanje u Njegove meleke
3. vjerovanje u Njegove knjige (objave)
4. vjerovanje u Njegove poslanike
5. vjerovanje u Sudnji dan
6. vjerovanje u Njegovo određenje (da sve biva s
Njegovom voljom i određenjem)
Tih šest stupova vode u beskonačnost, u vječni život i tu na zemlji ne može-
mo vidjeti taj kraj jednako kao što ni broj zlatnog reza nema kraj koji može-
mo dosegnuti…
~ 158 ~
Sijanje
Kako to da ima toliko mnogo sirotinje iako zemlja ima izvanredne pogodno-
sti i resurse? To je zato što su ljudi sami izabrali život u straćarama uz more i
plaže. Više vole plaže i životarenje nego rad u unutrašnjosti na plantažama
i rudnicima. Pa kad ogladni čovjek koji je odabrao takav parazitski, prokleti
život bez rada, onda postaje okrutni kriminalac.
Valja nam se vratiti na mukotrpno kopanje i kultiviranje svoga ‘ega’ i uvjere-
nja, jer u protivnome nećemo znati uzeti darove ni kada su nam pred nosom.
Jedan čovjek je posijao krumpir. Pa mu došao poznanik i rekao da nije do-
bro, da treba posijati šire. Pa ovaj sve prekopao i posijao šire kako mu je
rečeno. Onda došao drugi pa mu rekao da je posijao loše sjeme, da je tre-
bao koristiti bolje sjeme. I tako je čovjek stalno prekopavao i nikad mu ništa
nije moglo niknuti. Čovjek kopa ne razumijevajući pouku strpljenja. Mora se
strpjeti da sjeme pukne. A trenutak pucanje sjemena ne može snimiti ni naj-
bolja naprava. A kad sjeme pukne ono raste u dubinu i u visinu. Strpljenja,
strpljenja. Posij sjeme i čekaj.
Zato uskraćivanje i kušnju treba vidjeti kao znak Gospodara. Kada dođe
kušnja, to je znak da je Gospodar s namjerom ušao u život čovjeka. Ne gle-
dati iskušenje kao muku koju se želi što prije savladati. Pogledati ono bitno,
zahvaliti na kušnji i spoznat će se zašto je to tako. Jer kad znak, a kušnja je
znak, odvojiš od Gospodara, onda taj Njegov znak postaje mrtav znak i na-
stupi bespotrebno prekopavanje posijane zemlje.
Čak ni bliski Božji robovi nisu mogli ignorirati veliku bol koja im je darovana
kao milost. Čovjek je to, boli ga, oda ga grimasa i stenjanje. No, oni se nisu
pokliznuli ni riječju ni djelom negodovanja. Jer su znali istinu. Kada tugu,
kušnju, bol, nevolju odvojiš od Gospodara, onda ona postaje idol oko kojeg
se vrtiš s namjerom da je savladaš.
Kad se ovo spozna, postaje se od onih bliskih. A takvima je suđeno da ih
drugi napadaju.
Tako su i protiv oca Adama bili meleci u prvi mah, a za đavla zbog njegove
dotadašnje pobožnosti. Tek kada su vidjeli Istinsko svjetlo u Adamu, poko-
rili su se. Svi osim đavla.
Da bi se popilo piće blizine i istinske, kompletne sreće, srce mora biti sprže-
no na vatri ljubavi koja nastupa nakon željeznog poštivanja zakona, naredbi
i zabrana. Tek sprženo srce na vatri ljubavi može popiti piće istinske sreće i
spoznaje. Ostali će ostati na vodi iz ustajale bare…
~ 159 ~
Studij
~ 160 ~
U tom momentu Poslanik stade naprijed da predvodi molitvu, a ona četvo-
rica stadoše u red iza njega i počeše klanjati. Između njih i dobroga mladića
prvo izraste polje žitarica, a potom iz tog polja nastade veliko more.
Dobri mladić tužan poče gledati preko mora i u tom momentu do njega
dođe jedrenjak. Na jedrenjaku velik lotos. Kada se lotos otvori, iz njega iza-
đe Mojsije. Impresivna pojava duge bijele brade i također sav u bliještećoj,
bijeloj odjeći. On mu reče da će ga povesti svojim jedrenjakom. Dobri mla-
dić se ukrca. Kada dođoše do sredine mora, Mojsije stade. Kaže da njegov
brod nema dozvolu da vozi dalje te da nema pristupa obali na koju dobri
mladić želi doći.
U tom momentu naiđe drugi jedrenjak. I opet se otvori velik lotos, i iz njega
izađe Isus, riđe brade, također u bijeloj, bliještećoj, svjetlosnoj odjeći i reče
da će ga on odvesti do obale.
Tako je i bilo. Isusov jedrenjak je imao pristup toj obali.
I mladić je stigao, iskrcao se, stao u red kao peti, pored četvorice sljedbeni-
ka, i klanjao.
Prvo je taj mladić došao do prizora pokornosti iz Ljubavi u vidu Muhameda.
A ova vrst pokornosti je put k Izvoru svjetlosti. Tada se pokazalo more vjere
na kojem dolazi Mojsije, koji je poznat kao zakonodavac. Njegova pojava
je pojava Zakona koji je snažan i strog, no to je samo polovica puta. U sva-
kom slučaju, bez strogog slijeđenja Zakona nema putovanja preko mora.
No, onaj tko bude ustrajan u slijeđenju zakona, u njemu će se probuditi Duh
i Ljubav. Odnosno, doći će Isus da ga povede dalje preko mora do obale spa-
senja, do cilja putovanja.
To je sve bilo samo zato što je mladić odbio uzeti što nije njegovo i ukrcati se
tako u đavolju kočiju. Otvorio mu se put njegova spasenja…
~ 161 ~
Prije kiše
~ 162 ~
Vrijeme odluke
Slijedeći velikog učitelja, čovjek će naći Isusa svoga doba, koji će slomiti nje-
gov križ - ono što ga raspinje, ubiti njegovu svinju - ono u čovjeku što stremi
blatu, grijehu i prljavštini, i na koncu ukinuti njegovu kamatu - ono što ga
davi, ukopava i sprječava u napretku.
I stići će se do pokornosti iz ljubavi. A pokornost iz ljubavi znači i zahvalnost
na onom što je dano.
A ne kao glupi lav kojeg je prevario mršavi zec, obećavajući mu da će ga
odvesti do debelog, ugojenog zeca. Lav se polakomio, nije bio zahvalan na
mršavom zecu koji mu je bio određen kao opskrba za taj dan pa je ostao i
bez jednog i bez drugog.
Nezahvalnost na svakom stanju je jednaka nevjerstvu. Jer nezahvalnost
znači neslaganje s Božjom odredbom. Želja za nečim što nemaš, što ti nije
dano, također je nezahvalnost.
Vjera nezahvalnih ljudi je poput plastičnog cvijeća. Ne širi miris nego smrad.
Oni kažu da vjeruju, ali nema tu vjere.
I kad im je lijepo, kažu: - Vidi kako nam je fino što smo vjernici.
A kad ih nevolja zadesi, kažu: - Otkako se prihvatismo vjere, ništa nam ne
ide.
Oni su gori od prezrenih majmuna.
Treba se čuvati tri prva grijeha:
1. Oholost (đavo – ja sam bolji).
2. Pohlepa za onim što nije dano i koja izvodi iz raja
(Adam za zabranjenim plodom).
3. Zavist (brat ubio brata).
Zato, valja čovjeku istjerati neprijatelja iz sebe. Ili će čovjek istjerati neprija-
telja iz sebe, ili će neprijatelj istjerati čovjeka iz njega samog. Tu za dvojicu
mjesta nema.
Vrijeme je odluke. Krug se zatvara. Duše se poput vojski postrojavaju.
~ 163 ~
Buđenje
Učitelj je ostao sam. Svi učenici su otišli na put. Na obližnjem brežuljku uči-
telj gleda oblake na nebu i sluša Istočni Vjetar kako raznosi jesenje lišće i
priča svoje priče iz davnine, jednako žive i danas i do kraja svijeta:
Ti nisi bio tu kada je Isus susreo slijepca koji nije prestajao zahvaljivati Bogu:
- Hvala Bogu kad me je ovako darovao. Moglo je gore.
Isus ga je pitao zašto zahvaljuje, a slijep je i zašto misli da je moglo gore.
Slijepac reče: - Bog mi je uzeo ove oči, a moglo je biti puno gore - da mi
uzme oči srca.
Isus reče: - Uhvati se objema rukama za moju ruku, čovječe. Ja imam očni
melem rijedak i dragocjen.
I nisi bio tu kada je Isus proživio čovjeka i upitao o njegovom stanju pa mu
čovjek reče da je bio nosač i da je jednom, dok je nosio drva, odlomio gran-
čicu da očisti zube. I za tu grančicu je morao račun položiti.
I nisi bio tu da vidiš kako se Ivan Krstitelj nikada nije smijao niti je od straha u
nebo pogledao, dok Isus nikad nije zaplakao i uvijek se je osmjehivao.
Pa ga Ivan upita: - Zašto se smiješ? Zar si siguran od Njegove kazne i srdžbe?
Isus mu odgovori: - A zar si ti izgubio nadu u Njegovu milost i oprost? Znaš
da su očajni samo nevjernici!
I nisi bio tu kad je melek Gabrijel pitao: - Gospodaru, tko je bolji od njih
dvojice?
Gospodar reče: - Onaj koji ima bolje mišljenje o meni. Ja sam onakav kakvim
me moj rob doživljava.
- Što je najteže?
- Božja srdžba!
- Što izaziva nju?
- Tvoj vlastiti bijes.
- A što izaziva naš vlastiti bijes?
- Oholost, gordost, umišljenost i taština.
I nisi bio tu kada na Gori Isus upita đavla tko mu je najdraži od ljudi, pa pro-
kletnik odgovori: - Vjernik škrtica.
- A tko ti je najmrži?
- Grješnik plemeniti. Škrtoga vjernika ću lako prevariti, ali se bojim da ple-
menitost grješnika ne dovede do oprosta i upute.
~ 164 ~
Đavo mu tad reče: - Reci: “Bog je Jedan!”
Isus odgovori: - Istinu si rekao, ali ja to neću reći zato što mi dolazi s tvoje
strane.
I dok je Isus spavao s kamenom pod glavom, đavo mu podrugljivo reče: -
Vidim, još si vezan za ovaj svijet. Taj kamen je moj.
Isus ustade pa uze kamen koji mu je služio umjesto jastuka, pogodi ga njime
i reče: - Ti, najodvratnije stvorenje, evo ti i njega i cijeli ovaj tvoj svijet.
I nisi bio tu kada je Isus jednom za vrijeme oluje potražio sklonište u pećini
pa tamo zatekao šakala i mlade. I bi mu rečeno da izađe jer su njegovim
prisustvom mladunci uznemireni.
Tada reče: - Gospodaru, svakome si sklonište dao, samo ga ja nemam.
Bi mu rečeno: - Tvoje je sklonište u njedrima Moje milosti. Zbilja si ti jedan
od meni bliskih. Ako šakal ima dom, on nema Voljenog kao ti. Tvoja neve-
zanost za mjesto i odjeća časti uvode te u krug mojih pouzdanika, a to je
puno više nego sav svijet, milijuni nebesa, više nego i svi rajski vrtovi, više i
od Moga prijestolja.
I nisi bio tu kada je Isus proživio čovjeka čija je kazna krenula već u grobu. Pa
ga upita: - Zašto trpiš kaznu?
- Zato što sam volio ovaj svijet.
- Kako si ga volio?
- Onako kako dijete voli majku. Kad mu majka izađe u susret, ono je rado-
sno, a kad mu majka nešto uskrati, žalosno je i plače.
I nisi bio tu kada je Isus hodao poljima Nazareta s jednim pobožnim i dobrim
mladićem. Pa ih ugleda razbojnik koji je pljačkao decenijama. Poželje raz-
bojnik biti u tom društvu pa ganut krenu za njima, prekoravajući sam sebe
zbog toga što ima obraza ići za njima. Pobožnom mladiću to ne bi pravo pa
poče gunđati ne želeći da ga vide u društvu s razbojnikom.
U tom momentu Isusu bi objavljeno: - Reci obojici da krenu od početka. Sva
njihova prošla djela su izbrisana. Dobra djela ovog mladića su propala zbog
njegove gordosti, a zla djela lopova su obrisana i očišćena zbog njegove po-
niznosti i samoprijekora.
I nisi bio tu kada je Isus jednom prolazio pored grupe pobožnih isposnika
koji su veličali Gospodara pa ih priupita zašto to rade. Oni rekoše: - Iz straha
od pakla i u nadi za rajem.
Isus im reče: - Plašljivi ste vi ljudi i slabi vjernici kada se bojite stvorenog i
nadu polažete u stvoreno.
Ne gledaj svoje slabosti jer bi to bio čin nezahvalnosti. Zahvaljuj na svojoj
snazi. I budi budan…
~ 165 ~
~ 166 ~
PISMA BRAĆI
Oslonac
~ 167 ~
Nema mnogo takvih ljudi. Po jedan na pet milijuna. Ali dosta. Štite te da i
ne znaš da te štite. Zato pođi njihovim putom. Filozofija je jednostavna: Tko
traži - nađe, tko kuca - otvara mu se, tko ide - dođe. Samo idi, traži, zahtije-
vaj da te On uputi na tu stazu, kucaj i otvorit će ti se.
Samo - ne sumnjaj!
Tvoje oružje: šutnja ti je nož, post je tvoj mač, a samoća ti je koplje. Ali ne
samoća da pobjegneš od ljudi, nego samoća u smislu da si sam s Njim i kad
si okružen i komuniciraš s ljudima.
Bogatstvo i moć ovoga svijeta je u rukama prezrenih i jadnih, bogatstvo
onoga svijeta daje se onima koji se čuvaju širokih putova koji vode ka bogat-
stvu i moći ovog svijeta. Ah, siroto je to bogatstvo, jadna li je ta moć. Kad
bi samo oni znali…
~ 168 ~
Neoprostivo nasilje
~ 169 ~
Po tome je i taj tvoj pakao zapravo bio raj. A njihov raj je zapravo pakao. S
razlikom da će tvoj raj trajati vječno, kao i njihov pakao. A sve što je privre-
meno, nije strašno.
Zato će ovo i trajati dok taj proces milosti ne završi. Vlastodršci pravdu sma-
traju nepravdom i obrnuto. Stoga bi bilo bezumno od njih tražiti pravdu.
Traženje pravde od njih bilo bi činjenje nove nepravde.
Pa, slušaj što ti tvoji istomišljenici poručuju:- Mi smo ljudi bez kompromisa
s njima, za nas je ili da budemo na čelu svih ili u grobu. Mi nismo trgovci
dušama svojim.
~ 170 ~
Čišćenje
~ 171 ~
Uvjeti zdravlja
~ 172 ~
Tko pretjeruje s dopuštenim, postaje đavolova meta bez oklopa, pada u
iskušenja i učinit će zabranjena djela prije ili poslije.
Od odjeće vuneni ogrtač na ramena stavi i ne spavaj na mekom. Uz misao
da će svima grumen zemlje jastuk biti. To je osnovni recept za tjelesno i
mentalno zdravlje.
~ 173 ~
Leptir
~ 174 ~
Mojsije reče da mu je jasno da mora biti milostiv prema bolesnima, ali da ne
razumije zašto i prema zdravima. Bi mu odgovoreno: “Tako malo zahvaljuju
na blagodati zdravlja.”
~ 175 ~
Korak ludosti
~ 176 ~
Četiri tisuće protiv jednog. Nije slučajan taj omjer. Znači li to da se na četiri
tisuće ljudi pojavljuje jedan čistoga duha? Ne, nego na mnogo više!
Ako izračunaš koliki aparat ljudi stoji iza četiri tisuće boraca znat ćeš da se
na sto tisuća pojavljuje jedan čovjek čistog duha.
Ljudi sustava gase i guše ovakve dahove oduvijek i zauvijek. Malo ti je reče-
no, a ti dokuči i definiraj zašto je to tako.
I što je to skrivena pohlepa koja nije materijalne prirode? Skrivena pohlepa
i od samog čovjeka?
Većina onih širom svijeta koji misle da su vjernici u ime Boga radi užasnu
stvar. I većina ih griješi strašno misleći da rade bogougodnu stvar. Pa što je
to u ljudima, reci? Ima veoma jasna dijagnoza. I duboka kao ocean.
Umjesto da se okoriste, da puste da Duh prostruji i kroz njih i oživi ih - guše
se u strahu.
Mrtva vatrena dimenzija duše nalazi u tom duhu svjetlo koje je poput vode
koja gasi vatru duše.
A svojstvo vatre je da ide u visinu, da se oholi, to znaš, prisjeti se one hladne
zimske noći kad smo bili okupljeni oko ognjišta.
Kad je dohvati Duh, duša se počinje gibati u svjetlosnoj vodi života. A Duh
ima boju iako je bezbojan.
Ne kaže se bez razloga u Knjizi da Gospodar šalje poslanike koji trebaju po-
učiti “Knjizi i mudrosti”. Gle kako je to dvoje odvojeno. Obrazovan čovjek,
koji vlada knjiškim znanjem, ne mora značiti da je i mudar. A kome je mu-
drost darovana, velikim je dobrom darovan.
Pa zašto je tvoja misija doživjela neuspjeh? Namjera je bila iskrena i bio si
vođen istinom i znanjem, ali izostala je mudrost i kompletan mozak proma-
tranja vanjskog i unutarnjeg, reda i nereda, vidljivog i nevidljivog, suđenog i
onoga što je čovjeku dopušteno da može utjecati svojim zalaganjem.
Duh pada na čisto mjesto. Pa pazi da ti zalogaji budu čisti. Ne samo zalogaji
hrane nego i zalogaji onoga što govoriš, slušaš, gledaš i prema čemu hodaš.
Samo nepotpuna i nekompletna duša negira Ljubav, iako se predstavlja da
zna njenu tajnu.
Oni koji te progone ne znaju da treba zatvoriti vrata logike, a otvoriti vrata
ljubavi, jer za ljubav mora se imati ono inicijalno zrno ludosti.
Ne prilazi razumom i logikom stvarima i pojavama na način da ih analiziraš
ne bi li im našao manu nego na način ne bi li spoznao kompletnu sliku te
stvari. Tu je ključ. Jer razum traži manu, a kad nađe manu, on zazire od toga,
odmiče se i više nije sposoban napraviti ovaj korak. Samo kompletna slika
sagledana okom ljubavi može osnažiti čovjeka da napravi taj korak.
~ 177 ~
Zamisli čovjeka koji se u tmini spotakne i počne padati u ambis. Uhvati se u
padu grčevito za granu u stijeni. I cijelu noć provede u košmaru, muci, na-
poru da izdrži do jutra dok netko ne dođe da ga spasi. Muke, košmar, snaga
popušta, ali se krajnjim naporima snage drži i muči tako sam sebe. I zora
sviće pa pogleda dolje i nasmije se - samo ga desetak centimetara dijeli od
tla. To je taj korak.
Pa hoćeš li se držati u košmaru za granu ili ćeš se spustiti korakom ludosti na
Njegov put i lako kročiti do kraja?
~ 178 ~
Perspektiva
~ 179 ~
druge po tim biljezima koje sigurno nose. No, ti ćeš ih po govoru bez greške
prepoznavati. Znat ćeš da je čovjek sakriven ispod jezika svoga. Čim progo-
vori znat ćeš koji mu je biljeg na licu. To će ti biti dano.
Preko sebe treba shvatiti stanje onog preko puta sebe. Jer Duhom je sve
povezano. Sve diše u ritmovima Duha. Znaš razumom zašto je normalno
kad ovca bježi od vuka. Ali saznat ćeš jasnim vidom i zašto nije čudo kada se
ovca srcem veže za vuka.
Tmina tvoje jame bila je svjetlost u poredbi s nevidljivom tminom koja teško
svaki dan sve više zarobljava svijet. Tko slijedi masu - propao je. Ta oni se za
pretpostavkama povode.
Tvoja tamna jama je poput Josipove jame, poput bunara u koji su ga braća
bacila. Ona nije tama - ona je svjetlosni portal koji si morao proći da bi po-
stao kralj.
Lav koji ti je poslan dok si bio u jami jači je od ostalih neprijateljskih lavova
svjetske tame i ne sumnjaj da će ih sve preklati.
~ 180 ~
Pisano ostaje
~ 181 ~
Veliki učitelj
~ 182 ~
svijeću i spoznat ćeš da je tvoja odaja ispunjena mjesečinom, daleko jačom
svjetlošću, ali je ne možeš biti svjestan dok gori plamičak svijeće jer taj pla-
mičak smeta. Ugasi svijeću i pusti mjesečinu koja će ti osvijetliti svijet.
Pogledaj stablo nasuprot sebe. Ono nema kuću, ogrtač, novac, ali ima ne-
što što i ti imaš, samo što to tvoje spava. Prestani biti kuća puna raznog
namještaja u kojoj domaćin spava. Budi iz sna odmah tog domaćina! Uzmi
ono što i stablo ima - to ima i u tebi.
Zatvori oči od svega ovosvjetskog dok te se ne osvijetli. A onda slobodno
otvori oči i pogledaj s tim svjetlom. Bit će ti jasna bît svake stvari.
Da bi vidio crveno, zeleno i ružičasto, prvo moraš vidjeti čisto Svjetlo - bez-
bojno svjetlo. Kada nestane tog svjetla, nestane i boje. Kada je mrak bez
bezbojnog svjetla, onda nema ni boja. Da bi vidio dugu, moraš okrenuti leđa
suncu. Boje postanu boje tek kada bezbojno svjetlo padne na njih.
Srce je centar svjetla Istine. I to svjetlo se prenese na oko vlasnika svjetla.
Sve će vidjeti i to je njegov put. Ali, neka konačno ugasi svijeću i prođe kroz
kapiju od koje zazire.
Svijet je stvoren u suprotnosti radi spoznaje. Bez mraka ne bismo znali za
svjetlost. Bez boli i tuge ne bismo znali za radost i sreću. To je put Adama,
osjetio je tugu i bol kada je spušten na zemlju kako bi spoznao radost i sreću
bez koje je ostao. Svi smo mi na vječnom Adamovom putu povratka radosti
i sreći, putu povratka Gospodaru.
Na tom putu bol je dobra, a i nepravda. Kada se u boli i izložen nepravdi u
samoći obratiš Gospodaru, jači si nego kralj. Samo ne sumnjaj da je tako.
Ne dopusti sebi da ne upoznaš velikog učitelja, da prođe iako ti je blizu, nudi
ti svoje riječi. Ne budi poput slijepaca koji su vidjeli poslanike i čuda, pa i
krvno s njima bili vezani, a ostali su slijepi. Oni su znanje skupo platili, a tebi
se nudi na dlanu.
Ne može se biti vladar poput Josipa, a bez bunara u koji je bio bačen.
Suprotnosti su zapravo jedno. Bunar je dio puta. Zato, ako se oklizneš i pad-
neš pa naučiš nešto iz tog pada, tek onda je i taj pad let.
Stoga, neprijateljima oprosti, zaboravi ih, kaznu prepusti Gospodaru. Ne
opterećuj se njima. Ne zaboravi da su oni dio ovog puta svjetlosti. Da su te
oni, njihovi progoni i nepravde, doveli na kapiju.
Krug se zatvara i stvar je kompletna.
~ 183 ~
Duhovna hijerarhija
~ 184 ~
~ 185 ~
FRAGMENTI
* * *
* * *
Što je najjače?
Nije željezo jer jača je vatra koja topi željezo, a nije ni vatra jer voda gasi
vatru, a nije ni voda jer su jači oblaci koji spuštaju vodu, a nisu ni oblaci jer
vjetar razgoni oblake, a nije ni vjetar jer planina zaustavi vjetar, a nije ni pla-
nina jer čovjek stoji na planini, a nije ni čovjek jer san obori čovjeka, a nije ni
san jer boli i muke ne daju snu da dođe, a nisu ni boli i muke nego je ljubav
jer ljubav prihvaća bol i muku, a ljubav je bezuvjetna i zato nema ništa jače
od ljubavi…
* * *
Putnik još ide kroz pustinju. Još uvijek vidi samo neplodni pijesak, a vrelina
ga prži. No, oaza je blizu. A prije oaze sunce je najvrelije. Reci, zar ima puta
do oaze, a da on ne vodi kroz pustinju?
~ 187 ~
* * *
* * *
Koga odbace bliski, prihvate ga daleki. Koga odbace isti, prihvate ga različiti.
Nekog čovjeka je odbacio netko jako blizak. Smetala je njegova blizina toj
bliskoj osobi pa je tako taj čovjek tužan otišao jako daleko.
No, njegove dokumente nije prihvatila niti jedna država od onih koje je
smatrao bliskim, nije imao kud pa se vratio u svoje mjesto mnogo vremena
poslije.
Mnogo vremena poslije, taj je čovjek sjedio okružen različitim strancima
među kojima je malo bilo sličnih, a mnogo različitih. Među onima koji su mu
poslije ukazali počast bilo je i onih koji su ga godinama prije odbili i taj je čo-
vjek onako sjetno gledao na tu ulicu gdje je godinama prije hodao sam s tim
dokumentima, a danas je ta ulica zatvorena za promet zbog njega.
* * *
* * *
* * *
~ 188 ~
* * *
Ako si pokoran i robuješ da bi dobio raj ili da bi izbjegao pakao, onda činiš
strašnu stvar, a to je da ti je Gospodar sredstvo do cilja. A to ne smije biti.
Samo On mora biti cilj. Svaki drugi cilj, pa i ova dva, je propast.
* * *
* * *
Uskraćivanje čovjeku teško pada i boli ga jer mu Bog nije dao da shvati zašto
mu to uskraćuje. Upravo shvaćanje razloga uskraćivanja je dio puta oda-
branih. Jer samo rijetkima i odabranima se maknu zastori s očiju i oni vide
zašto im je nešto od svjetovnog uskraćeno. Oni shvaćaju da im je nešto od
svjetovnog uskraćeno kako bi ih Stvoritelj učinio svojim odabranim robovi-
ma, svojim miljenicima, onima koje On pazi, čuva, voli i štiti. Odabranima se
na koncu maknu zastori pa onda oni vide mudrost i plan toga uskraćivanja.
Tada im uskraćivanje bude slađe od davanja. I oni su onda savršeni i čisti, u
radosti i izobilju, mada drugi to ne vide i čude im se.
* * *
Kralj Salomon dođe među siromahe i upita ih može li sjesti s njima. Oni ga,
naravno, pustiše, a on reče: - Siromah sa siromasima.
A i Poslanik je rekao: - Moje siromaštvo je moj ponos.
Na koje se to siromaštvo misli?
Na stalnu svijest da ništa nije njihovo, premda je nešto, sa svjetovne strane
gledano, u njihovom posjedu. Na stalnu svijest da ništa nije naše, pa onda
srce za tim ne može ni žudjeti niti to može nedostajati.
* * *
~ 189 ~
Kada ga je Mojsije upitao o toj šarenoj kapi, đavo je odgovorio: - To je šarena
kapa pozemljarstva kojom ja hvatam duše.
To je to šarenilo koje nas zaokuplja, ta iluzija kojom se hvataju duše.
* * *
Postoje dva puta prema Njemu. Put odricanja i patnje i Put ljubavi. Većina
ih k Njemu dođe prvim putom, jer je drugi put teži, iako izgleda lakši, i ne
može se proći bez pravog Učitelja i njegova hlada. Jer ovaj je svijet pakao za
vjernika, a raj za nevjernika. A na onom vječnom je obrnuto.
* * *
Predivna je stvar imetak u rukama zahvalnog. Jer takav poput lađe plovi na
vodi. No, ta mu voda traži slabu točku, šupljinu. I ako je nađe, potopi lađu,
ta ista voda koja ga je do maloprije nosila.
* * *
Kralj Salomon,koji je bio najmoćniji čovjek na zemlji, često bi sjeo među si-
romahe u hramu i obraćao se Bogu: - O, Bogati, evo mene siromaha sa siro-
masima, s njima me proživi. I ne dopusti da voda koja me nosi nađe šupljinu
u lađi moga srca.
* * *
Razmisli o vatri i drvetu. Što to vatra - kušnja - čini drvetu? Čega vatra lišava
drvo? Lišava ga grubosti, hladnoće, vlage. Za to vrijeme drvo cvrči i dimi u
svojim mukama, izloženo vatri kušnje. A i vatra je divlja. Nakon nekog vre-
mena, što vidimo: drvo koje šuti i smirenu vatru.
* * *
I onda slavuj poželi pojesti ružu s trnom. Istinski slavuj zna da uz ružu ide trn,
da je to tako od Gospodara pa su i ruža i trn za naše dobro.
* * *
* * *
~ 190 ~
Kada je David stao pred Golijata, Golijat mu je rekao: - Bježi, dječače, uludo
ćeš stradati.
No, dok je to govorio, Golijata je prožeo strah u svakom atomu njegova bića
i tijela od tog dječaka s praćkom pred njim.
* * *
Zašto više nema lavova pored rijeke Jordan? Misle da su uništili njihovo po-
tomstvo. No, ostalo je jedno leglo visoko u brdima Svete zemlje. Leglo koje
se sprema da ojača i da ponovno uzme svoju zemlju oko rijeke Jordan.
* * *
* * *
* * *
* * *
* * *
* * *
~ 191 ~
Poneko će kamenje zaslužiti da gori u vatri. Koje je to kamenje? Ima kame-
nja iz kojeg voda izbija, ima kamenja iz kojeg lava izbija, a ima i kamenja koje
se u prah pretvara od straha pred Svevišnjim.
* * *
Kako ljudi mogu izgovoriti glupost “ne ide grijeh u usta nego iz usta”, op-
ravdavajući time što jedu ono zabranjeno? Kako to mogu reći kada je sva
golgota čovječanstva počela od zabranjenoga zalogaja koji su Adam i Eva
kušali? Zabranjeno se ima smatrati zabranjenim.
I ono dopušteno postaje zabranjenim kada se pretjeruje s time. “Jedite i pij-
te, ali ne pretjerujte”.
Treba razlikovati potrebu i želju, je li nešto potreba ili želja. Želja je vatra.
Put ka Gospodaru vodi ubijanjem svih želja. I onda ćeš u snu vidjeti da se
svijet ruši, sav svijet, ničega više nema. To je cilj, jer na tome mjestu, kada
se sve sruši i ničega više ne bude, tu je On i tada ćeš vidjeti da je On sve, a
sve drugo je ništa.
* * *
Dan ti je štap. Znaš dobro što to znači. Ali štap da bi putovao, oslanjao se,
razmicao korov po putu, provjeravao ima li zamki i rupa. Znaš dobro koliko
je taj štap vrijedan. Ali osvijesti i zašto ti je dan pa ga ne koristi za svađu i
kavgu. Ako ga za to budeš koristio, onda bolje da ga nisi ni dobio, bolje da
ga zdrobiš u komadiće i baciš.
Da, većina će svojim plastičnim i silikonskim štapovima gledati ocean, pre-
mjeravati ga koliko je dubok, širok i što ima u njemu. Ali će ostati daleko na
obali. Tvoja je sudbina da zaroniš i svojim štapom dotakneš skrivene bisere,
rezervirane samo za hrabre i vrijedne ronioce.
* * *
A kada pamet dođe do ljubavi, ona zaglavi kao tegleća životinja u blatu i
jednostavno ne može dalje. Na terenu ljubavi pamet ne vrijedi.
* * *
Činjenice i informacije bez Duha ne vrijede ništa. Zato je veliki učitelj po-
zvao učenjaka koji je napisao mnogo činjenično ispravnih knjiga o vjeri i
Gospodaru i rekao mu: - Dođi da te upoznam sa Svevišnjim.
* * *
~ 192 ~
A svi ljudi su siromasi, ovisni o Gospodaru. Svi su sirotinja. Pa kako ćeš za-
mjeriti sirotinji što ti nešto nije dala, makar ta sirotinja spavala na zlatnim
krevetima?
* * *
Kada čovjek prođe škole, spozna svjetovne činjenice i stekne znanje o svije-
tu, neka ne misli da je dosegnuo istinu - tek tad mu je potreban Duh koji će
to mrtvo znanje oživjeti.
Pa neka se ne čudi što ono što smatra istinom i što jest istina ne dopire kao
poruka do ljudi. Nije do ljudi nego do znanja kojemu nedostaje Duh.
* * *
* * *
* * *
Čovjek živi u kući bez vrata i prozora. No, tu se osjeća sigurnim i ne želi izaći
pa da vidi vrtove, sunce, mjesec, rijeke, nebo, zvijezde... Ima čovjek pozive
meleka svaki dan da izađe, no - on ne izlazi. I onda Gospodar mora odrediti
da mu se zapali njegova kuća lažne sigurnosti, tako da čovjek mora izaći
silom kad već neće milom, tj. spoznajom znakova na putu. Ili pošalje pro-
gonitelje, tako da čovjek mora bježati. I onda, kad mu gori kuća ili ga zvijer
progoni, čovjek tada izlazi silom iz tih zidova i čini napore koje ne bi ni znao
~ 193 ~
da može da se nije našao u nevolji - preskače ograde, provlači se i onda - kad
u bijegu preskoči jednu od tih ograda - nađe se u rajskom vrtu i pita se kako
nije znao za ovo prije.
Gospodar će iskoristiti i pokrenuti čak i vojske zla, jer on je Vladar svakog
pokreta, da bi pomogao svoju vjeru i vjernika. Upravo zato On, iz Svoje mi-
losti, odredi da se zapali kuća, zadesi bolest ili pošalje pse progonitelje. Ali,
kad uskoči u rajski vrt, tada čovjek shvati da bez toga nikad ne bi napustio
zatvor koji je smatrao svojim domom.
Zbilja, kad bi se čovjeku otvorili zastori na očima njegovog srca i uma i kad bi
bio u stanju proniknuti u mudrost kojom Gospodar upravlja životom svoga
dobrog roba i koliko je sve to u interesu čovjeka, srce bi mu puklo od ljubavi.
* * *
* * *
~ 194 ~
Kraj
Nobody me budi. Ne znam koliko sam spavao. Nisam dugo. Još nije svanu-
lo. Možda par minuta, taman jednu pjesmu.
Na radiju su svirali Shadowsi, Apache. Ha, zgodno, sjene i Indijanac, Apaš.
Prigodno. Možda i previše prigodno. Iako, Nobody je Lakota. No, opet,
kako je sve ovo čudno, nestvarno. Budim se, iako sam i dalje nenaspavan,
umoran…
- U snu duša izlazi iz tijela i posjećuje duhovni svijet. No, ne izlazi skroz, nego
ostaje vezana za tijelo jednom tankom strunom koja izgleda kao sunčeva
zraka, samo što mi to ne možemo vidjeti ovim očima, i kada bi se ta zraka
prekinula, čovjek bi preselio. Tako da je san vid smrti – govori mi Nobody.
Nije mi jasno kako je uopće došao u sobu. Nema veze. On nastavlja govoriti.
- Sjeti se treska vrata kada su se za tobom zatvorila u zatočeništvu. Jedna,
druga, treća. Prizovi sjećanja kako si doživio prirodu nakon što su se vrata
zatvorila s druge strane, kada si izašao na slobodu. E, sada znaj da je tije-
lo zatvor. Zamisli kako je duši kada se oslobodi zatvora tijela i vidi istinu
i punu slobodu. A za to nije potrebno umrijeti u zemaljskom smislu, nego
umrijeti prije smrti - završiti s ovim svijetom u srcu. To ne podrazumijeva
asketizam. Ne, naprotiv. Možeš imati sve, ali ni za što srce ne smiješ ve-
zati. Pozemljarstvo je prijatan zalogaj, ali ga manje jedi jer je pun vatre.
Zarobljenik si onoga za što se vežeš mimo Gospodara. A ljudi te vole zbog
sebe. Samo te On voli zbog tebe. I učitelji koji znaju Tajnu.
- Odakle sve to znaš? – pitam ga.
- Rekao sam ti, bio sam na specijalizaciji. Sada ćeš i ti znati. I više od mene,
ako ostaneš na pravom putu. Ali, ne raduj se odviše zbog toga, više znanja
ćeš primiti zbog više posla koji te čeka. Ja sad mogu natrag u svoje planine.
Moje je gotovo. Za sada.
~ 195 ~
Susjedov pas je neumorno lajao.
- Pazi sa psima. Znaj da su oni demonska prijevozna sredstva i da uz svakog,
ma kako umiljat i sladak bio, ide po jedan demon. Tako je to i tako i treba.
Ali, kakvi god da su, vidljivi psi slijede čovjeka. Što je s onim našim unutar-
njim psom kojeg ljudi slijede?
- Ne znam, što je s njim? – sav još snen i umoran odgovaram.
- Znat ćeš. Lijek je u tebi, ali ne shvaćaš. Bol tvoja je od tebe, ali to ne vidiš.
Misliš da si mali, ali u tebi je zapisan cijeli svijet. Nema potrebe da izlaziš
izvan sebe da bi vidio što je Gospodar Perom zapisao. U jednom atomu je
cijeli univerzum, pogledaj! Zar ne vidiš?! – sad je pokazivao kroz širom ra-
stvorena balkonska vrata prema nastupajućoj zori.
- Znaš da se ovo vrijeme, tih sat vremena prije izlaska sunca, u filmskoj stru-
ci naziva “čarobnim satom” jer tada je najbolje svjetlo za snimanje. Nema
sjena, veliki, krupni kadrovi lica mogu uhvatiti otvorene oči, zjenice. Kubrick
je snimao samo u to vrijeme, tih niti sat vremena i gotovo. Što je taj dan
snimljeno, snimljeno je. Sutra se nastavljalo. Zato i jest tako dugo trajalo da
snimi jedan film – govorio sam to ni sam ne znajući zašto.
- Izoštri vid. Naučit ću te sad kako ćeš gledati. Pogledaj, recimo, ovaj svoj
radni stol tu. Da, pogledaj ga. Pomiluj ga – i Nobody tako govoreći pomiluje
stol, vidljivo nježno i osjećajno. – Zamisli kad je on bio drvo. Pa uzimao vodu,
sunce, u njemu i oko njega živjele životinje i insekti. Pa je posječen, obrađen
i došao takav tebi. Zamisli sve sretne i tužne trenutke kojima je svjedočio.
Da, zamislio sam sve kako je govorio. I stvarno je tako. To je izoštravanje
vida, ali ne vida očiju, nego vida srca.
- Valja čovjeku biti kao drvo - to divno Božje stvorenje koje se odazvalo na
poziv Poslanika i prohodalo iz svoje nepokretnosti i progovorilo iz svoje nije-
mosti. Drvo koje ne vrišti kad ga režu. Drvo koje ne zapomaže kada ga pale,
tražeći vodu. Drvo koje svoje plodove daje svakome, ne pitajući za rasu, vje-
ru i naciju. Drvo u čiji se hlad i zaklon svatko može skloniti. E, takvi su učitelji
koji znaju Tajnu. Njima nije teško biti drvo. Naprotiv. Kada znaš Tajnu, kad
izađeš iz zatvora - sve je lako i lijepo. A biti drvo je prirodno stanje tada –
govorio je Nobody.
- Znam kako je izaći iz zatvora. Predivan osjećaj. Ali da bi ga osjetio, moraš
prvo biti u zatvoru – nadovežem se.
- Ako tvoja sreća ovisi o nečemu od vanjskih stvari, onda si meta i zatvore-
nik. Zbog toga tvoja molitva neka glasi: “Gospodaru, nemoj Sebe zaklanjati
od mene Svojim stvorenjima.”
~ 196 ~
Izgovorim molitvu i onda se sjetim što mi je bilo upalo u oči dok sam radio
sa svicima pa pomalo i čitao i nije mi bilo nikako jasno: - Kako to da se stal-
no spominje “veliki učitelj”, a opet, piše da se nikoga ne smije nazivati veli-
kim? Rečeno je da nitko nije velik osim Boga. Nema mi smisla ovo s “velikim
učiteljem”.
- Neka te to ne čudi. Veliki učitelj je nazvan velikim baš zato što je dosegnuo
svoju smrt prije smrti, smrt svoga ‘ega’, svoga ja, što je dostigao krajnji stu-
panj poniznosti pa zato i spoznaju i blizinu Gospodara, koji se preko njega
očitovao i, dahom koji struji, privlačio srca. Dah udahnut u srce čuje se u
zraku i struji u svemu.
Uzdahnuo sam. Duboko.
Nobody nastavi: - Znaš, vjerojatno, priču o kralju Trajanu s kozjim ušima.
Ta je priča pokvareno prenesena na teren tame i tako prezentirana ljudima.
Zna se tko ima kozje uši.
A prava priča ide ovako: Božji Poslanik je otkrio tu veliku tajnu ljubavi da-
hom jednom od bliskih učenika. A ovaj, niti to kome može reći, a niti nositi
tu veličinu pa ode u pustinju, iskopa rupu i njoj kaže Tajnu. Na tome mjestu
izraste trska, od trske pastir napravi frulu i zasvira.
Kada ču taj zvuk, Božji Poslanik reče: - To je tajna koju sam prenio tom i tom.
Ta tajna struji, sve opstoji po Dahu. To je Dah po kojemu je još Adam postao
čovjekom iz blata.
- Znam za trsku, ali iz nekog filma Bruce Leea, koliko pamtim, davno je to
bilo kad sam gledao. Tu se kaže nešto u stilu da trska zasvira melodiju jer je
šuplja, jer je oslobođena sebe iznutra. I da mi moramo biti takvi, kao trska,
osloboditi se samih sebe. Da, “U zmajevu gnijezdu”. Sjećam se, to sam gle-
dao još u Karlovcu, kino “Luxor”. Poslije sam vidio, kada sam čitao Mužićevu
knjigu “Masoni u Hrvatskoj”, da je to kino prije bila masonska loža tog imena
pa sam otišao vidjeti i stvarno, prava pravcata loža. Društvo nas dječaraca
iz kvarta sami otišli gledati Bruce Leea. Imao sam pet, najviše šest godina.
To mi je bio prvi ulazak u kino, prva filmska iluminacija u mraku. Inicijacija u
masonskoj loži, hahah…
- Vidiš da ima Božjih ljudi sa svojim porukama na mjestima gdje ih se ne bi
očekivalo. Idu svojim putom kako im je određeno i koliko im je određeno.
Vidjet ćeš toga još i više.
- Hvala ti na svemu, crveni brate. Na svim ovim mudrim riječima. Trebaju mi
kao voda putniku u pustinji.
~ 197 ~
- Molim, bijeli brate. Bogu hvala. I čuvaj se onih koji te hvale. Pohvale su
faraona faraonom učinile. Nije mogao odoljeti svjetini koja je klicala nazi-
vajući ga bogom.
Jer je pohvala zamka - kvasac uz koji kvasa obmana duše. Kada se taj kva-
sac pokrene - eto mačeva protiv tebe pa labilni karakter tu lako padne kao
žrtva. Ne zaboravi da je raj prekriven tegobama i odricanjima, a pakao uži-
cima i ispunjenim željama.
Tko padne kao žrtva pohvala, njemu ni đavo više ne dolazi jer je ružniji i
jadniji od đavola samog. Kad padneš kao žrtva toga, prestaješ biti čovjek,
a i đavo te slijedi samo dok si čovjek i nudi ti svoje otrove u ambalaži slatkih
pića.
Ne zaboravi da đavo otkriva samo ono što tajimo u dubini. Tako je zlatno tele
otkrio. Ne bi ga otkrio da oni zlatno tele nisu u srcima nosili. Ne bi mogao.
Cijeli ovaj svijet je njegovo piće u divnoj ambalaži pa, tko se opije tim pićem,
neće se otrijezniti do dana u kojem će ući u vatru.
I znaj da su oni koji te hvale isukali svoj mač na tebe. Neka ti srce ne izgara
zbog napada, makar oni i nepravedni bili. Jer to je štit. Budi lopta, a ne pali-
ca. Jer što loptu jače šutnu, to je ona bliže golu - cilju. Svaka tegoba u tvome
životu je skalpel koji odstranjuje bolesnu, zagnojenu ranu.
- Koje je rješenje? – pitam.
- Rješenje je uvijek skromnost i ljubav, a ljubav je čudna. Nekad blizina uda-
lji, a nekad daljina spoji. Pa razmisli o jezeru. Jedna je kuća na jednoj obali,
a druga na drugoj. Razmisli o slučajnim susretima dok se voziš čamcem po
jezeru ili šetaš obalom.
- Vrlo dobro razumijem ovo s blizinom i daljinom i kako to u ljubavi zna biti.
Ljubav je tu izvan svih pravila, radi po svome. I ne priznaje nikakvu silu.
Treba imati snage prepustiti se ljubavi odmicanjem od sile. Nije to lako kad
je tako isprepleteno. No, dogodi se da se putovi putnika sretnu u ljubavi.
Takva čuda su rijetka, ali događaju se. Znam za jedno. Svijet to ne zna, misli
da nema ljubavi, da je to samo fikcija, iluzija. Koja zabluda.
- Bijeli brate, sve ti je dano. Čak i ljubav kakve nigdje nema. Sad je do tebe
kako ćeš dalje. Ne govori uzalud Gospodar u Knjizi toliko puta “za one razu-
mom i pameću obdarene”. To je iz njegove milosti da se što više ljudi spasi.
Jer,mnogo ih je više s pameću nego sa srcem. Ne srcem kao pumpom, mi-
šićem, nego srcem kao mjestom gdje se Gospodar može sav pojaviti i biti
spoznat. Takvih je malo i tvoj put je upravo taj.
Na radiju je svirala stvar Abolição, Ennio Morricone. Iz filma Queimada –
Otok u plamenu.
~ 198 ~
- Jedan neshvatljivo dobar film jer potpuno otvoreno pokazuje kako radi
sustav korporativnog porobljavanja upravo iz začetka i kako se ništa nije
promijenilo.Pokazuje i kako se potiče “spontana revolucija” i kako se oda-
biru revolucionarni vođe. Čak je tu i scena gdje se robovlasnicima, od stra-
ne korporativnog agenta koji radi za Krunu (The Crown Corporation) i glu-
mi ga Marlon Brando, objašnjava da im je profitabilnije robove oslobodi-
ti i plaćati im najamni rad. Da će tako mnogostruko više zarađivati nego
držanjem robova o kojima moraju brinuti, hraniti ih, čak snositi i troškove
ukopa kad umru. Ovako, kad robovi misle da su slobodni, tih troškova više
nema. Ropstvo Stvoritelju je sloboda, jedina istinska sloboda, a ako nema
tog robovanja, onda čovjek robuje stvorenju, svome “ja”, čovjeku, ženi, dje-
tetu, robovlasniku, poroku, novcu, modi, idolima, svemu… Abolição, uistinu
majstorski Morriconeov rad u cijelom nizu njegovih majstorija. Abolicija, od
latinske riječi abolere – uništiti, zatrti. Pa kada robovi viču da hoće aboliciju,
prizivaju svoje uništenje. Tako je to kada su u neznanju. Tako je to kada nema
učitelja da ih nauči. Ali više neće biti tako – govorim sve to Nobodyu kao iz
neke instinktivne pobude da ga riječima zadržim. Volim njegovo društvo. A
tako su rijetki ti trenuci i tako brzo prođu.
Nobody uze torbu u ruku. Stane, gleda i čvrstom šutnjom govori da je vrije-
me da se krene.
Svatko svojim putom, brate, a vidimo se na cilju, ako Bog da…
~ 199 ~
O piscu
~ 201 ~
autora iz tog perioda zatočeništva koja obuhvaćaju širok spektar interesa –
od aktualne i bliže hrvatske povijesti i događanja pa do svjetskih geopolitič-
kih promišljanja.
No, njegova osobna golgota još ne završava. I dalje prolazi kroz apsurdne
sudske procese zbog navodne klevete Gorana Radmana, sada već smijenje-
nog ravnatelja HRT-a, nakon što je izjavio da je Radman bio suradnik ju-
goslavenske vojne obavještajne službe KOS-a te zbog kaznenog djela ne-
dozvoljenog posjedovanja oružja, čiji popis nalikuje zbirci trofejnog oružja i
strjeljiva iz Domovinskog rata (Marko je dragovoljac i veteran Domovinskog
rata).
U svojoj najnovijoj knjizi ‘’Poslanice velikog učitelja’’ Marko Francišković je
svoja duboka i dramatična životna iskustva i iz toga potekle spoznaje preto-
čio u zbirku kratkih priča poučno-duhovnog značaja, protkanih originalnim,
duhovitim i katkad neočekivanim alegorijama vedantskog, ranokršćanskog
i sufijskog nadahnuća.
~ 202 ~
Sadržaj
Početak............................................................................................................ 5
~ 203 ~
Ljepota ruže............................................................................................... 58
Trezvenost i pijanstvo................................................................................. 59
Dokazi i dokazivanje................................................................................... 60
Suočavanje................................................................................................. 61
Tajna broja sedam...................................................................................... 62
Tajna sedam stepenica............................................................................... 64
Upozorenja ................................................................................................ 66
O ljubavi i domovini.....................................................................................67
Kalemovanje.............................................................................................. 68
Kazna narodu............................................................................................. 69
Vrt...............................................................................................................71
Drhtanje......................................................................................................73
Luk i strijela.................................................................................................75
~ 204 ~
Upute za put..............................................................................................115
Suha grana................................................................................................116
Momak pod palmom................................................................................. 117
Dan pravde i dan nepravde........................................................................119
Srčani vid.................................................................................................. 120
Pouka paukove kuće..................................................................................121
Razum srca............................................................................................... 122
Mudrost.....................................................................................................123
Jezik..........................................................................................................125
Vjera..........................................................................................................127
Vertikala................................................................................................... 128
Stablo želja................................................................................................130
~ 205 ~
Korak ludosti.............................................................................................176
Perspektiva...............................................................................................179
Pisano ostaje.............................................................................................181
Veliki učitelj.............................................................................................. 182
Duhovna hijerarhija.................................................................................. 184
FRAGMENTI.....................................................................................................187
Kraj.................................................................................................................195
O piscu...............................................................................................................201
~ 206 ~
~ 207 ~