Marko I.

Francišković
POSLANICE VELIKOG UČITELJA
Za djecu prije spavanja i za odrasle prije buđenja
Marko I. Francišković © Poslanice velikog učitelja – Za djecu prije spavanja i za odrasle
prije buđenja
Sva prava pridržana. Nije dopušteno ni na koji način umnažanje i reprodukcija ovoga
djela, uključivši i prijevode na bilo koji strani jezik, bez pismenog odobrenja autora
ili njegovih zakonitih nasljednika, osim citata i navoda u uobičajenom edukativnom,
publicističkom ili znanstvenom opsegu uz obavezno navođenje izvora.
Vlastita naklada autora
Grafička obrada: Artikula studio j.d.o.o., Zagreb
Tiskano u svibnju 2016. g.
ISBN 978-953-95586-2-6
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 000929204.
 Marko I. Francišković

Poslanice
velikog učitelja
Za djecu prije spavanja i za odrasle prije buđenja

Vlastita naklada autora

Zagreb, svibanj 2016.
 Početak

Ljeto je skoro gotovo. Kako Morrison reče u pjesmi: “Kad ljeto ode, gdje
ćemo biti?”
Dobra stvar, paše mi sad. Slušam je na gornjoj terasi kuće, s pogledom pre-
ma gradu, otocima, moru, nebu koje je je začudo danas čisto, bez kemtrejl-
sa. Lijepo se plave nebo i more, sunce još malo pa u zenitu sve pojačava
svojim zlatnim dodirom. Upijam tu rapsodiju plavetnila u oči. Razmišljam,
gdje ćemo biti kada ljeto ode…
Stavljam taj link Doorsa na zid i odlazim na plažu. Vozim polako, otvoreni svi
prozori, nikad ne koristim klimu. Buena Vista Social Club, Dos Gardenias,
svira dovoljno glasno da vjetar ne zaguši svojom pjesmom nego se fino
uklopi kao pozadinska melodija.
Parking uz plažu gotovo pust. Do nedavno prepun, sada prazan. Danas je
prvi dan škole. Meni najbolji dio ljeta. Nema više gotovo nikoga, nema onih
vrućina, more je i dalje toplo od cijelog ljeta što se grijalo.
Na putu do plaže prolazim pored restorana. Nema više gostiju pa konobari
sjede vani i čekaju da prođe dan. Pozdravljamo se.
Stigao. Bacio stvari i bacio sebe na ležaljku od kamenih oblutaka. Sam na
plaži. Konačno.
Tek sam ručao, ili kasno doručkovao, svejedno, pa ću poslije u more. Ima
vremena, nema žurbe.
Uzimam knjigu. Ibn Arebi, “Mekanska otkrovenja”. Počeo čitati pred neki
dan, nakon Von Meinsteina i njegove “Izgubljene pobjede”. Mogao bih na-
pisati knjigu o toj knjizi. Vrlo zanimljiva i poučna. Von Meinstein je bio vojni
velemajstor, strateg i taktičar, sve je uspio povezati u sebi. Daleko ispred
svih svoga vremena.

~5~
Ibn Arebi je isto tako velemajstor, još i više, jer operira na duhovnim sfera-
ma. Velemajstor duha. Kompleksnost promišljanja je donekle slična Tomi
Akvinskom, ali, nekako mi više paše. Uza svu tu složenost misli, a koja je
neizbježna s obzirom na teme koje obrađuje, opet je to na neki način jedno-
stavno postavljeno. To upravo i jest karakteristika velemajstora – da jedno-
stavno izraze ono složeno.
Čitam. Završavam poglavlje “O spoznaji nastanka ljudskih tijela” i prelazim
na poglavlje “O zemlji mašte”.
(…) Nakon što je Uzvišeni Allah (od zemlje) stvorio Adema, a.s.,
koji je prvo stvoreno ljudsko tijelo a koje je, opet, osnova nastanka
ostalih ljudskih tijela, znaj da je od te zemlje ostao ostatak. Od
tog ostatka Uzvišeni je stvorio palmu, tako da je palma Ademu,
a.s., sestra, a nama je tetka (po ocu). Vjerozakon palmu naziva
tetkom i prispodobljava je vjerniku. Palma ima čudne i zadivljujuće
tajne, više nego druge biljke. I nakon stvaranja palme, također je
ostalo nešto od blata, veličine sezamovog zrna. Allah je u tom ma-
lom, sićušnom djeliću blata rasprostro ogromnu zemlju. Kada bi
se Prijesto (Arš) i ono što on obuhvaća, zatim Stolica (Kurs), zatim
nebesa i sedam zemalja te svi dženneti i džehennemi stavili u tu
zemlju, u njoj bi bili poput alke bačene u pustinju.
Knjiga me doslovno našla, došla do mene, doputovala, sama. Sve baš onako
kako se zna reći da knjige nalaze svoje čitatelje.
Sunce lijepo grije, vjetrić lagano hladi, idealno. Stranica slijedi stranicu.
Zemlja mašte.
Malo me umorilo čitanje. Zatvaram knjigu i zatvaram oči dok na leđima
ležim otvoren suncu. Prigodno grafitu ispisanom na parapetu mola ispod
kojeg sam se smjestio. Stari grafit, već dobrano izblijedio: “Pusti sunce u
srce”. Sve onako napisano šareno, zakićeno u debelo oblikovanim slovima.
Psihodelija na zidu.
Ima i drugi grafit, još stariji, ali jednostavan na način da odražava poruku
nekog ljutog anarhista: “Gdje ima vlasti, nema slobode”. I ono anarhističko
“A” zaokruženo sa strane, kao potpis, pečat. Crnom bojom napisano, de-
belim kistom da se još vide kapljice koje su curile i ostavile svoju poruku da
moraju slijediti zakon gibanja prema dolje, iako su dio ideje bezakonja tako
samouvjereno napisane. Dale su tako te kapi svoju poruku na poruku autora
grafita.

~6~
Tu, između anarhističkog manifesta na zidu te mora i njegovog beskraja na
nebu, ležim i mislim o svemu. I pročitanom, i nepročitanom. Između traga
kapi na zidu i bezbrojnih kapi svih mora svijeta.O svemu. I ničemu…
I u tome stanju, možda nirvane, čujem glazbu iz restorana. Nije se prije čula
tako daleko, iako restoran nije predaleko, možda pedesetak metara. Ali,
opet, možda je prije bilo previše ljudi sa svom bukom koju stvaraju, a mož-
da su konobari pojačali razglas u svojoj samoći bez gostiju iz nekog njima
znanog razloga.
Ide Azra, Štulić. Priča za sebe, slučaj za sebe i isto jednu knjigu da se napiše.
“Kao i jučer”. Stara stvar, iz starih dana. Nije od ovih novih koje sad radi u
zemlji ispod razine mora, u toj depresiji.
Slušam. Opet mislim o svemu i ničemu.
Ruke su mi bile slani pijesak, sanjao sam te
Ruke su mi bile na oltaru mnogo godina
Zaronjene stijene plaču
Svjetlost počinje tihim mijenjanjem mojih pobuda
Pa refren: “Kao i jučer, eeeej, iza zavjese”…
Materijalizacija nemogućeg snagom poruke.
Idu sjećanja. I na blisko i na manje blisko u vremenu što je vezano na pjesmu.
Od osnovnoškolca koji je kupovao sve albume Azre kako su izlazili pa slušao
i učio. Učio od učitelja. Da bi poslije učenik nadmašio učitelja. Što je samo
pohvala učitelju. Pa sve do posve drugih momenata uz tu pjesmu. Kao i ju-
čer da je bilo, a ostalo iza zavjese…
Misli tako u sekundama prođu da bi ih se moglo pisati cijele biblioteke, što
se sve tu izreda.
No, pred kraj pjesme, nešto čudno se tu umiješalo. Azra se izgubila, Štulićev
glas nestao, a neki čudni tonovi i riječi, slova se počeli pojavljivati. Neki ču-
dan, ali opet, kao poznati glas.
Prvo jedva čujno, a onda lagano sve glasnije, ali nipošto ne preglasno. I to
glasnije je trebalo pažljivo slušati da bi se čulo.
Alavajvelooo-hejaaleeoo-sola-bilejchaj-vauvejlooo-hejhejlooo
Apavekaaa-eshajenaaa-vaujelooo- hejhejlooo
Autevajvelooo-hejejajeee-hukha-shela- bilejchaj- vauvejlooo-hejhejlooo
Vamajkajaaa- bilejchaj- vauvejlooo-hejhejlooo
Ali, što god to bilo, definitivno je bivalo sve bliže i bliže, o tome nema sum-
nje. Na kraju je to čudno pjevanje došlo tako blizu, kao da je odmah tu neg-
dje iza zida, da sam otvorio oči i pogledao u tom pravcu.

~7~
I imam što vidjeti. Tu, uz kraj zida, stoji Nobody, potomak Adahy Ahiga iz
plemena Lakota!
Duge tamne kose, zamalo moje visine, ali malo veće kilaže, obučen u bije-
lo-krem hlače i smeđi kožni prsluk. U ruci drži neku sportsku torbu cilindrič-
nog oblika. Nešto slično onim standardnim vojnim torbama još iz JNA, ali i
HV je iste usvojio, samo stavio maskirnu šaru i to je sva razlika.
Stoji Nobody i pjeva te riječi s osmijehom na licu. Prilazim u trenu. Radostan,
ali i zatečen. Nisam ga očekivao. Već sam mislio da su ga uhvatili. Nije se
javljao na sve moje poruke, tako da sam ih i prestao slati.
- Pozdrav, bijeli brate.
- Pozdrav, crveni brate.
Stiskamo ruke, grlimo se. Pa šutnja. Što uopće reći? Jer to je šutnja sreće i
radosti. Neka je, treba je pustiti, jer riječi samo pokvare ono što ne mogu
opisati.
- Dođi. Sjednimo ovdje – pokazujem na mjesto na plaži zgodno za sjedenje.
Dvije kamene ploče postavljene na gomilicu oblutaka s pogledom prema
moru i horizontu. Sjedamo. Gledamo u daljinu.
- Dolazim iz Jeruzalema. – Nakon nekog vremena Nobody započinje govori-
ti. Ja i dalje šutim, ali srce mi je radosno i ono govori umjesto mene.
- Da, čujem što kažeš – reče Nobody. – I ja sam sretan što se opet vidimo
nakon toliko vremena. I znam da si se brinuo zašto se ne javljam. Nisam
mogao. Put me tako vodio. Sad me put doveo tu.
- Bogu hvala da si živ i dobro. Vidim da ti ništa ne fali.
- Bogu sva hvala. Vidim da si napisao novu knjigu. Bilo je i vrijeme. Sviđa mi
se.
- Zar si je pročitao?
- Naravno. Nisam se mogao javiti, ali sam primao sve poruke. I ne samo od
tebe. Važan posao sam napravio, velik zadatak sam morao odraditi. Išao
sam sve do iza planine Qaf. I vratio se natrag, kao što vidiš – nasmije se
Nobody.
- Qaf planine? – ponovim u obliku pitanja jer znao sam što to znači.
- Da, Qaf. Knjiga mi je odlično došla za sve one dane plovidbe morima.
- Kako si došao do knjige? – ponijela me znatiželja.
- Kako? Nikako! Ona je došla do mene!
- Da. Glupo pitanje. I meni tako dolaze knjige.

~8~
Nobody stavi ruku na moje rame i kaže: - Velik strah si izazvao tom knjigom.
Vidio sam strah dok sam letio iznad. A najviše su u strahu književnici. Plaše
se da će se vidjeti kako ne znaju pisati. Još im je veći strah jer vide da će biti
zaboravljeni, da idu u ništavilo.
- Dobar je strah komu ga je Bog dao – kažem ja jednu matanovsku.
- Ne govorim to bez razloga. Jako te se plaše. Ne žele ni tvoje ime spome-
nuti koliko su u strahu. A što će tek biti kada čuju tvoje pravo ime? Neki neće
moći to preživjeti. Strah će ih progutati iznutra.
- Zbog tog straha ni ne mogu pisati išta dobroga. Jasno mi je to. Slabići su
i traže oslonac u Zvijeri, ali ona im neće dati ono što žele. Dobiti će samo
obmanu jer Zvijer ima samo prividnu snagu – nadovežem se na Nobodya.
- Slabići su i zato tako slabo pišu, točno tako bijeli brate. Nemaju hrabrosti
umočiti kalem u mrklu noć, u potpunu tamu, da budu vođeni samo vjerom,
da im ona osvijetli ploču po kojoj pisar kalemom piše.
- Zašto se ljudi boje smrti iako znaju da je to jedina izvjesnost? – pitam ga.
- Zato što znaju da su rušili vječne kuće zarad prolaznih –odgovara.
Potom privlači torbu koju je donio, otvara je i vadi neke papire van.
- Slušaj. Mnogo toga ti imam za reći sad, a očekuje te neprospavana noć da
stigneš obaviti sve što te čeka.
- Slušam, samo govori, idemo na posao. Znaš da sam spreman. Nisam tro-
šio vrijeme ni zapostavio obavezu spremnosti, bez obzira što mi se nitko
nije javljao – odgovaram.
- Znam. Na tebe se zato i računa jer si takav. Zato si izabran od svih koji su
u krvnoj liniji izabranih. A trebat će ti sve, vjeruj mi, potrošili su se zupčanici
vremena. Još malo pa gotovo.
Nobody otvara neku mapu koja sliči astrološkim natalnim kartama.
Podijeljena je na 28 polja.
- Ovo su ti 28 dana lunarnog kalendara - objašnjava mi.
Sve je ispisano harfovima i okolo te karte su objašnjenja i simboli. Vrvi od tih
znakova kao u mravinjaku. Na velikom je papiru nacrtan taj krug. Otprilike
kao četiri papira A4 formata da se spoje.
- To što vidiš je shema stvaranja. Đavo i njegove sluge, ma koliko se trudili,
ne mogu na zemlji to promijeniti niti prilagoditi. Tjedan traje sedam dana
- ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja. Sve su či-
nili da taj zakon promijene, ali nisu uspjeli. Svaki ajet Fatihe odgovara jed-
nom danu. I treba se tako ponašati dan za danom. Svaki dan nosi po jedan
ajet. Prvi dio zadnjeg ajeta “koji su protiv sebe srdžbu izazvali” odnosi se na
Židove, a drugi dio “niti onih koji su zalutali” odnosi se na kršćane.

~9~
- Čekaj malo, Fatihe? – prekinem ga. – Od kud sad to?
- Recimo da sam bio na specijalizaciji za usavršavanje tehnologije, gdje
drugdje nego u Jeruzalemu. Sve ono što sam prije radio i dostavljao ti po-
stalo je zastarjelo, ali zato imam ovo novo znanje na koje nemaju odgovor.
Nije mi bilo lako doći do ovoga, vjeruj mi. Ali, vrijedilo je.
- Dobro, govori dalje. Oprosti što sam te prekinuo, crveni brate.
Nobody mi pogledom reče da ništa ne zamjera i nastavi pričati.
- Nisu uspjeli promijeniti tjedan, jednako kao ni to da mjesec traje 28 dana.
Uzalud ovi kalendari od 30 dana kada stvaranje svjedoči mjesečev kalendar
- plima, oseka, ženski ciklus, trudnoća, ciklusi u prirodi i sve drugo je pod
lunarnim kalendarom. Sura Nuh, ili Noa, ima 28 ajeta i svaki ajet odgovara
jednom danu lunarnog mjeseca.
- Uklapa mi se u ono što znam. Od toga kako je vrijeme, kalendar, pod kon-
trolom crkve i nametnut svijetu. Počevši od toga da se gradove gradilo s
obavezom udaljenosti ne veće od toga da se čuju crkvena zvona. I sama
etimologija riječi “crkva” potječe iz latinske riječi “cirkus”, javna predstava
žrtvovanja. Gladijatorske igre su bile unutar “cirkusa”, a suština im je bila
ljudska žrtva od koje je napravljen spektakl i zabava za mase. A kalendar
koji su nam nametnuli, to je isto kao što je u kompjuteru osnova operativni
sustav, a tek se potom u taj sustav ubacuje programiranje. Tako je to s ovim
kalendarom koji je nametnut i koji nema nikakve veze sa stvorenim. To što
se naziva mjerenje vremena je u biti kontrola vremena da bi se kontroliralo
čovjeka. Ljudi vjeruju, baš vjeruju, da je ovaj kalendar segment vremena, a
nije. To što ljudi koriste kao kalendar nije segment vremena jer s ovim ka-
lendarom se ne može mjeriti vrijeme. Banalan primjer je da nam je rođen-
dan svake godine drugoga dana. Ili bilo koji drugi dan koji se želi obilježa-
vati. Kalendar koji se sada koristi nije ništa drugo nego radni raspored za
papinske podanike. Običan radni raspored za robove. Zato se i kaže “radni
tjedan” i “vikend”, da se može raditi za robovlasnike, i za to je dobar ovaj
kalendar. Ali, vrijeme se njime ne može pratiti. To je dovedeno do apsurda
tako da su septembar, oktobar, novembar i decembar izvedeni iz latinskih
riječi za brojeve sedam, osam, devet i deset. Hrvatski bi to prevedeno bilo
kao da se ti mjeseci zovu “sedamnik”, “osamnik”, “devetnik” i “desetnik”. I
sve super, samo s malom “zabunom” da označavaju deveti, deseti, jedana-
esti i dvanaesti mjesec u godini. Septembar, “sedamnik”, je deveti mjesec.
Oktobar, “osamnik”, je deseti mjesec. Novembar, “devetnik”, je jedanaesti
mjesec. I decembar, “desetnik”, je dvanaesti mjesec. I to je cijelom svijetu
pred nosom i svi to prihvaćaju kao normalno. Toga nema ni u ludari, haha-
ha… – raspričao sam se na tu temu, a Nobody je sve sa zanimanjem slušao i
priključio mi se u smijehu.

~ 10 ~
- Nisam to znao, ali upravo zato i jesi onaj kome sam poslan da ovo sve do-
nesem i objasnim što treba učiniti. Uglavnom, kada počne lunarni mjesec,
treba pročitati prvi ajet, drugi dan drugi, i tako redom sve do kraja mjeseca.
I djelovati u skladu s time kako bi bio u harmoniji.
I sve se razvija udesno, znam da će ti biti to malo teže jer si ljevak, ali morat
ćeš se disciplinirati.Desna strana je važna. Sjeme klija nadesno i svaka biljka
pravi ta spiralna kruženja udesno dok raste. Kruženje u tom smjeru je po-
kornost svega. Kontra kazaljke na satu, a ni to nije slučajno da te kazaljke
idu ovako naopako i da su svi na to naviknuti kao normalno. Nenormalno je
prihvaćeno kao normalno. Jednako kao i pisanje s lijeva na desno, umjesto
obratno. No, to jako dobro znaš.
- Znam.
- Slušaj dalje. Kalem, Pero, je ono koje piše sudbinu, a Ploča je ta knjiga u
kojoj je zapisano sveznanje o svemu, prošlom, budućem, tajnom, javnom,
sudbina, bît svega. Dakle, Bog, Allah, Veliki Duh, ukratko - Stvoritelj, prvo
je stvorio Pero - Kalem, a potom ploču - Levhi mahfuz, dan poslije Pera. Ta
Ploča, Levhi mahfuz, nalazi se sada na čelu meleka Israfila, onoga koji će
puhnuti u Rog na kraju vremena.
Prvo, dakle, što se vidi već na početku stvaranja, Bog je stvorio par - sve je
u paru, u svojoj suprotnosti, osim Njega koji je Jedan. Pero je muški princip,
Ploča je ženski princip. Pero je stvoreno dan prije Ploče. To je ta stepenica
muškarca iznad žene.
Peru odgovara um, inovativnost, liderstvo, politika, državništvo i još puno
toga.
Ploči odgovara duša i život.
- Upravo feminizam je ta nakaradnost da se Ploča na silu gura tamo gdje je
Pero – i to mi se uklapa u ono što znam.
- Ploča je jalova kada se stavi na mjesto Pera, umjesto da uživa blagodat ko-
jom ju je Svevišnji počastio –reče Nobody i nastavi: - Pazi sad. Onu noć kada
si uhićen skrenuta mi je pažnja na suru Kalem. Kako ona počinje? Počinje
šifrom. Slovom nun. A što je nun? Nun znači - Nazarećanin. To je ta šifra
kojom počinje sura Pero – Kalem, koji je prvi stvoren. Vidiš da oni bezumnici
iz Isisa i danas kršćane po Iraku i Siriji označavaju slovom nun, Nasranije - od
Nazarećanin. Oni su đavolja vojska, no znam da to već znaš.
- To samo slijepci ne vide. A pun je svijet slijepaca – napomenem, no Nobody
samo nastavi dalje.
- Eto, taj nun na početku sure Kalem je šifra za Isusa. Vidiš li sad vezu s
Kalemom i svime skupa?

~ 11 ~
- Hmmm, valjda vidim.
- A što se tiče tih bezumnika i tih svih slijepaca pored očiju, znaš da je zemlja
najstrpljiviji Božji stvor. Svi je gazimo, a ona stameno sve nas trpi. No, gledaj
sad ovo – i pokazuje sad sve po mapi, nebeske sfere, kojoj tko pripada, od
Adama do Abrahama, od Mjeseca do Saturna.
- Saturn je granica do koje i melek Gabrijel smije doći. Na Saturnu je drvo
znanja, iza je samo Božje znanje. Na Saturnu je melekanski hram oko kojeg
meleci kruže i toliko ih ima da samo jednom kruže i odlaze dalje i nikad se
više ne vrate. Na Saturnu se čuje škripa Pera - Kalema. Saturn je, zapravo,
divan, prekrasan, čaroban u svojoj ljubičastosti. Iako se, kao i sve u ovoj obr-
nutoj logici, smatra lošom planetom. 
Gledam mapu, i Saturn, i sve te znakove i simbole…
- Mars je, između ostalog, i mjesto melekanske straže. I nije slučajno to ko-
liko ovi đavolji slugani sa zemlje toliko snimaju Mars i što im je Mars tako
zanimljiv i što im je fokus na Marsu.
- Vatikanski teleskop u Arizoni, jedan od najmodernijih u svijetu, službeno
se zove “L.U.C.I.F.E.R.” . Dakle, Lucifer, onaj koji je bačen s neba na zemlju,
promatra melekansku stražu i prati što se događa gore na nebu - opet se
nadovežem. – A drže oni i sve druge glavne zvjezdarnice.
- Ništa im to neće koristiti, ne brini, nemoćni su. Sve je već određeno, samo
ne sumnjaj. Evo ti ovo sve, cijela torba, unutra ćeš naći ono glavno zašto
sam došao direktno iz Jeruzalema.
- Pričaj mi o tome, o čemu se radi?
- Nema vremena za sve. Najkraće, ispod Stijene mi je Hidr to predao, ali ne
izravno, nego posredno, kroz spavača. Odnosno, spavačicu, moglo bi se reći
Trnoružicu, hahah… - reče Nobody.
- Tko je sad taj Hidr? – pitam.
- Hidr ti je Božji prijatelj koji neuobičajeno dugo živi. U Jeruzalemu je, tamo
moli, klanja. Njega svi srećemo kao iskušenje. Kad je mladi mjesec, srećemo
ga kao dijete, kad je pun, kao zrelog čovjeka, a kad je u padu, kao starog
čovjeka. On je kušnja, pomagač i učitelj. Čudna jedna pojava, zaista miste-
riozna. Ali, tako to je i sad imaš ovo sve za kopiranje do sutra ujutro, prije
izlaska sunca.
- I što ću onda s tim?
- Sve moraš dobro proučiti i kako najbolje znaš složiti i objaviti svijetu. Ono
što je za objavu. I to moraš isto znati razlučiti što je za objavu, a što nije. Znat
ćeš i to. Ne brinem oko toga. Idi sad, ja ću doći po spise kada bude vrijeme.

~ 12 ~
- Pozdrav, crveni brate, vidimo se onda još, ako Bog da. – Opet se rukujemo
i grlimo pa odlazim s plaže, a Nobody je ostao gledati u zalazak sunca. Ne
čudi me, danas je posebno dojmljiv taj crveni akvarel na plavoj podlozi…
Brzo sam došao natrag kući i bacio se na posao. Čim sam iz torbe izvadio
i raspakirao taj glavni paket, veliki smotuljak, ispala je hrpa svitaka i vidio
sam prvo iznenađenje. Sve je bilo zapisano na glagoljici.
To nikako nisam očekivao. No opet, kad razmislim, ima smisla. Podijelili su
Zapad, kršćanstvo, njihovo lažno, krivotvoreno kršćanstvo, na dva dijela,
latiniste i bizantiste. Dvije lažne alternative su ponuđene. Kao, ako ti se jed-
ni ne dopadaju, imaš alternativu u drugima. A sve isti đavolji sluge.
Glagoljicu i glagoljaše su nemilosrdno potamanili. Zato i je osnovan onaj
Red zmajskih vitezova. Danas je to Družba hrvatskog zmaja. I oni se, kao,
posebno brinu o hrvatskoj kulturnoj baštini. Ha, možeš si misliti! Jedino oko
čega se brinu je da sakriju istinu. No, uzalud im to. Jalovim poslom se bave.
Tek će to vidjeti, samo, bit će mnogima kasno, prekasno…
Po papirima, svicima, vidjelo se da su stari. Ne mogu odrediti koliko. Većina
je bila u jednom komadu, ali bilo ih je mnogo i poderanih. Kao što je bilo i
mnogo malih komadića. Sve je to sad trebalo sastaviti poput slagalice, po-
put jednog mozaika. Stvarno je cijela noć preda mnom.
Sva sreća pa sam dobro tehnološki opremljen. Kompjuter, skener, programi
za prevođenje. Sve mi je to Marko T. postavio da mogu lako i brzo skenirati
razne tekstove na različitim pismima s programom koji prebacuje na pismo
po želji.
Stavljam komad svitka za koji je očito da je početni. Skener prelazi, pokre-
ćem prevođenje na latinicu i vidim ispis na ekranu: POSLANICE VELIKOG
UČITELJA.
Cijela soba, a nije mala, kompletni gornji kat kuće, prekrivena je tim koma-
dima svitaka. Sortiram sve, sistematiziram, slažem, spajam.
Prvo čisto vizualno, a zatim nakon skeniranja i prebacivanja na latinicu i po
smislu naslova, kao i samoga teksta kad je riječ o nekim manjim ili većim
fragmentima.
Borim se sam sa sobom i sa zamkom da se ne zakačim na čitanje tekstova.
Jer su mi uistinu zanimljivi i povuku, a vrijeme ide. Noći su još kratke, brzo
će zora svanuti.
Upaljen je radio. Svira glazba. Radim tako sa svicima i slušam. Pjevušim u
sebi.
Već sam bio umoran i malo sam sjeo da predahnem minutu pa taman kre-
nula stvar El Camino od Gipsy Kingsa. Put. Zadržala me svojom čarolijom

~ 13 ~
dok nije završila, a onda sam se snagom volje otrijeznio i nastavio dalje.
Nema još puno, treba to odraditi do kraja. Imam cijeli dan sutra za spavanje.
Konačno, uspio sam sve sortirati i skenirati pa posložiti i lijepo zapakirati
natrag.
Zadovoljan sam obavljenim. Bit će to jako dobro, već sad vidim.
Gotov sa svime više od sat vremena prije zore. Odlično, sad imam vremena
pogledati ono što mi je Nobody govorio. Guglam.
Saznajem da je Stvoritelj na početku od dragog kamena stvorio Pero čija je
dužina iznosila pet stotina godina. Njegov vrh je bio rascijepljen kao u naših
pera kojima pišemo. Iz njega je tekla svjetlost, kao što iz naših pera teče
tinta.
Kraj Pera je bio pričvršćen za Arš, Božje Prijestolje, i predan u ruku meleka.
Svaki harf, koji je njime napisan, imao je veličinu planine Qaf. To znači da je
bio ogroman.
Nakon Pera stvorena je Ploča, pa Gospodar reče Peru: “Piši!”
Pero je upitalo: “Gospodaru, što trebam pisati?”
Gospodar reče: “Piši što je, što je bilo i što će biti!”
Pero posluša i zaškripje po Ploči stvorenoj od bijelog bisera, koja svoju boju
dnevno promijeni tristo šezdeset puta.
Još ima malo vremena do svitanja. Nobodya još nema.
Pružam se na krevetu dok ne dođe. Na radiju svira baš uspavljujuća glazba
- Telly Savalas, If. Ako…
Ako slika naslika tisuću riječi, zašto ja ne mogu naslikati tebe?
Riječi neće nikad pokazati, tebe kakvu ja znam!
I ako lice može poslati tisuću brodova, kuda ja da odem?
Nema nikoga doma, osim tebe, ti si sve što mi je ostalo.
I kada, ljubavi moja, život presuši, ti dolaziš i izlijevaš se na mene.
Ako čovjek može biti na dva mjesta u isto vrijeme, bio bih s tobom,
sutra i danas, uz tebe, sve do kraja.
Ako se svijet prestane okretati, vrteći, vrteći se polako u smrt,
proveo bih kraj s tobom.
A kada je svijet gotov, onda jedna po jedna, sve zvijezde bi se ugasile.
Onda bi ti i ja, jednostavno, odletjeli…

~ 14 ~
~ 15 ~
Poslanice
velikog uČitelja
 I. POSLANICA

Novoj Atlantidi

San

Učitelj je ugostio jednu skupinu putnika. Karavanu sastavljenu od nekolicine

brojnih obitelji koje su zajedno putovale da bi bile sigurnije od razbojnika
prolazeći nesigurnim zemljama. I kada su uvidjeli da je učitelj mudar čovjek,
pitali su ga razne stvari. Učitelj je strpljivo i s ljubavlju objašnjavao pa se to
odužilo.
Bilo je tu i djece pa je jedan dječačić zaspao te kad je učitelj završio i ustao
da ide, majka poče brzo i naglo buditi svoje dijete da ustane iz poštovanja
prema učitelju.
Učitelj je na to reagirao kao da je bio ofuren koprivama: - Ne! Stani! Ne búdi
tako dijete iz sna! Njemu je duša tko zna gdje i svako naglo buđenje je čin
agresije. Nježno ga budi dodirima i tek na kraju tih priprema glasnije zazovi
njegovo ime.
Učenici su sve to gledali pa ih je zanimalo što je to san i zamolili su učitelja
da im pojasni tajnu sna.
- San je velika tajna, ali tek kada se probudite, onda ćete znati potpunu taj-
nu sna – objasni učitelj i nastavi: – Ne može oko vidjeti ono što je u oku, ne
može čak ni ono što je oku previše blizu. Kad se promatrano dovoljno udalji
od oka, onda može biti okom viđeno. Tako je i sa snom.

~ 19 ~
Učenicima tek sada nije bilo ništa jasno pa ih učitelj uputi na čitanje svetih
spisa o stvaranju čovjeka i žene, ali reče im prije nego su krenuli: - Nijednu
knjigu ne treba podcjenjivati, samo ovisi kako joj se priđe. Svakoj knjizi, ma
što ona bila, makar ona bila o kuhanju, grnčariji, popisu riječi, treba prići s
iskrenom namjerom i iskrenim riječima: “Gospodaru, daj Ti meni korisno
znanje iz ove knjige, a sačuvaj me njenog zla”. Na isti se način prilazi ocea-
nu, sa znanjem da ste kap. Dođite mi opet kad Mjesec bude pun kao što je
noćas pa ćemo nastaviti.
Kad je Mjesec opet bio pun, došli učenici i pita ih učitelj kako je to opisano
stvaranje čovjeka i žene pa kažu: - Prvo je stvoren Adam, od zemlje, udah-
nut mu je Dah, a onda mu je spušten tvrdi san pa od njegova rebra naprav-
ljena žena.
- A piše li igdje da se Adam probudio? Ne piše. Ali zato piše da čovjek spava
i kad umre, probudi se i vidi stvari onakvima kakve one jesu – reče učitelj, i
to je toliko zateklo učenike da su bili ukočeni poput kipova, a učitelj nastavi:
– Prilikom oživljavanja Adama Duhom, Duh mu je prvo došao u mozak, pa
na oči. Kada je progledao vidio je Arš i ostao nijem jer još nije došao do usta
i jezika. Kada je i to oživjelo, Adam je kihnuo i prve riječi koje je izgovorio
bile su: Hvala Bogu! Kada se Duh spustio na srce, srce je počelo kucati. Svaki
otkucaj srca uzvikuje: “Bog! Bog!”, htio to Adamov potomak ili ne. Potom su
oživljeni i drugi dijelovi tijela. Bog mu je tada dao da bira između tri stvari:
razum, čednost ili vjeru pa Adam izabra razum.
Tada vjera reče: “Meni je naređeno da se od razuma ne odvajam.”
Čednost reče: “Meni je naređeno da idem za vjerom.”
Vjera je proizašla iz razuma, a stid iz vjere pa, gdje nedostaje stida, neka
znate da tu nedostaje i vjere, a tko ima ispravnu vjeru, taj ima i razum.
Jednostavno, zar ne? Ali, sad kreće tvrdi san koji, izgleda, traje i nakon što
su on i njegova žena počinili grijeh te su prognani iz raja. Međutim, razlika
između Adama i prokletog je u tome što je Adam priznao svoj grijeh, plakao
i preklinjao da mu Gospodar oprosti. A prokleti se nastavio oholiti. U tome
je svrha pokajanja svih ljudi. Priznati, kajati se i pokušati se popraviti.
Kada je Adam zagrizao zabranjenu hranu, Gabrijel ga je stisnuo za vrat pa je
ta jabučica do danas vidljiva na vratu svakog njegovog potomka. Njegova je
žena progutala plod pa njene kćeri imaju mjesečni ciklus.
Sva su stabla odbila dati utočiste njima dvoma, osim smokve koja im je po-
klonila svoje listove.
Kada je upitana zašto je to uradila, smokva odgovori: “Od tebe sam,
Gospodaru, naučila o darežljivosti. Zašto im ne bih dala svoje listove, kad

~ 20 ~
ih imam mnogo.” Zbog ovoga je smokva drugačija od ostalih voćki i cvjeta
unutar ploda.
Razmislite i o spavanju, odvojeno od snova. Koja je pouka spavanja koju po-
sjednik razuma može izvući iz tog Božjeg darivanja? – upita učitelj.
Učenici su sad mogli samo slijegati ramenima pa učitelj reče: - Spavanje je
oblik smrti i zorno nam pokazuje kako će to izgledati. Više ništa čovjek ne
zna kad spava. Kad zaspi ne zna da je u svojoj kući ili u zatvoru ili plovi mo-
rem u nekom brodu, ne zna je li gladan, ima li djecu. Ništa ne zna. To se zna
da je tako, ali koja je pouka? Koji je to znak koji treba biti prepoznat?
- Ne znamo učitelju, poduči nas – konačno uspješe nešto izgovoriti učenici.
Učitelj reče: - Znak je taj da nam Bog, makar možda i dalje bili u tvrdom
Adamovom snu, daje spavanje kako bismo se odmorili od ovoga svijeta koji
je prolaznost, bezvrijednost, smeće koje se baca, šarenilo. Jer, umore nas
čak i lijepe stvari. Zaokupe i baš umore. Evo, ima se novca, hoće se kupovati
zemlja, kuća, konji, bilo što. Uz to ide umor i neki vid uzbuđenja koji također
umara jer treba tražiti, pogađati se oko cijene, provjeravati što se kupuje i
mnogo toga drugoga. 
Cilj je da budemo u stanju takvog spavanja prema ovom prolaznom svijetu i
na javi. To je malo komplicirano objasniti, ali shvatit ćete vremenom. Dakle,
treba samog sebe odgajati i boriti se da budemo u stanju spavanja prema
ovom svijetu, a da smo budni prema onom svijetu. Ako nas nervira nešto
što nas snalazi na ovom svijetu, ako imamo želje, tuge, radosti i slično, to
znači da smo budni prema ovosvjetskom, a spavamo prema onosvjetskom.
Moramo se dovesti u stanje spavača prema ovosvjetskom i da nam je sve
svejedno dok prelazimo ovaj most prema vječnosti. To ne znači sjesti pod
krušku i čekati da prođe vrijeme. Ne, naprotiv. To znači raditi, zauzimati se,
živjeti po Božjim pravilima koliko je to moguće, ali na način da nas ne po-
gađa ni pozitivno ni negativno, ama baš ništa na ovome svijetu. Sve je od
Boga, a kad je od Boga, onda Mu hvala na svemu. 
Zahvaljujmo i jer nam Bog svake noći uzima dušu kad zaspimo i vraća nam
je pri buđenju i tako do pisanog časa. Zato i jesmo onako bunovni neko vri-
jeme kad se probudimo jer treba vremena dok se duša vrati na svoje mjesto.
Jedan učenik reče: - Učitelju, snovi su uistinu pravo čudo, posebno kada se
kroz snove spuštaju objave.
Učitelj reče: - Ne treba se čuditi snu i objavama kroz snove. Zar postojanje
sna nije jedan od Njegovih dokaza? Kada se smire vanjske snage ljudskog
bića, unutarnje snage koriste priliku i stupaju u kontakt sa svijetom u koje-
mu nema vremena ni prostora. Tu se čovjek upoznaje s istinama.

~ 21 ~
Kroz snove je jasna stvaralačka snaga više nego kroz budnost. Čovjek spa-
va, a tek kad umre probudi se i vidi stvarno stanje i Istinu. Jer ovaj svijet
je pažljiva prolazna zamka. San i jest jedan vid smrti. Pametnom dovoljan
dokaz.
San je putovanje duše. Pa promatrajte i svjedočite kroz snove znakove
Gospodara svoga, koji je Unutarnji i Vanjski, Vidljivi i Skriveni. Istovremeno
se očituje Njegova milost i Njegova kazna. A sve skupa upućuje na Njegovu
Jednoću.
Ne znamo, Bog zna kako je sve, ali nigdje nije rečeno da se Adam probudio
iz tvrdog sna. Isto tako, na kraju ovoga svijeta, tako je pisano, cijeli nebeski
svod će se otvoriti poput svitka i pokazat će se sve skriveno. A to otvaranje,
to otkrivenje, isto je kao i otvaranje očnog kapka koji je nebeski svod našeg
oka, koji se zatvara i otvara pa oku bude nešto vidljivo ili nevidljivo. A rečeno
je “kako na nebu, tako i na zemlji”, pa dokučite sami kako je.
Drugi učenik na to reče: - Učitelju, moglo bi onda biti da je cijeli ovaj naš
život jedno lagano buđenje iz sna. Moglo bi biti da je cijela povijest ljudi la-
gano kolektivno buđenje iz sna. Buđenje koje traje zato što je Otac nježan
i budi nas s Ljubavlju, polako, strpljivo i tek na kraju pošalje meleka Israfila
da poput budilice puhne u Rog i probudi cijeli svijet. Sve baš kao što je bilo s
onim dječakom zbog kojeg smo te i pitali da nam objasniš snove.
- Moglo bi biti, moglo bi baš tako biti – uzvrati učitelj pa pogledom na nebo
ukaže da Mjesec pokazuje kako je već kasna noć te reče: – Vrijeme je za
spavanje. Vrijeme je za snove…

~ 22 ~
 Bijeg

Učitelj je bježao uz jedno brdo kao da ga bijesni lav goni, premda ga nitko
nije gonio. Pa učenici za njim potrčaše i upitaše od čega bježi kad nema ni-
čega iza njega.
Učitelj reče: – Bježim od glupaka.
Učenici rekoše: – Zar ti koji oživljavaš mrtve, liječiš slijepe, nepokretne,
opsjednute? Zar ti pred kojim se brdo rascijepi kad izgovoriš Najveće ime?
Zašto i nad glupakom ne izgovoriš Najveće Ime?
Učitelj reče: – Izgovorio sam stotinu puta, ali mu nije koristilo. Ostao je tvrd
kao stijena u svojoj zabludi. On je kao šljunak iz kojeg sjeme proklijati ne
može. Teret gluposti u čovjeka je Božja srdžba, njegov pečat na čovjeku,
tako da nije sposoban primiti pouku i osloboditi se zablude. Bolest je isku-
šenje koje nosi milost, glupost je pečat Božji koji štetu drugima nanosi i to
ništa ne može izliječiti.
Zato treba bježati od glupaka kao što je učitelj bježao i ne trošiti svoju sna-
gu na njih. Niti zalaziti u njihove krugove jer je mnogo krvi proliveno u dru-
ženju s njima.
Učiteljev bijeg nije bio iz straha. On je bio siguran. Njegov bijeg je pouka
učenicima...

~ 23 ~
 Kraljevi

- Učitelju, tko može biti kralj? – pitahu učenici vidjevši u daljini kraljevsku po-
vorku kako prolazi ravnicom, a dok su s učiteljem odmarali u hladu velikoga
hrasta jer je sunce bilo visoko na nebu i jako je ugrijalo.
- Svaki svijet ima svojega kralja koga krase kraljevske osobine i po kojima se
prepoznaje kao kralj – odgovori im učitelj. No učenicima nije bilo jasno što
to učitelj govori pa im on zato nastavi objašnjavati stojeći, dok su oni posje-
dali uz deblo i pažljivo slušali.
- Dijamant je kralj minerala zato što je za sve druge minerale nesalomljiv.
Istovremeno on lomi svjetlost na način da daje više svjetlosti iz sebe nego
što uzima u sebe. Lotos je kralj biljaka zato što mu korijen nije u zemlji nego
u vodi te je labavo vezan za zemlju, za ovaj svijet, a cijeli je okrenut prema
Stvoritelju. Lav je kralj životinja zato što lavice rade za njega – reče učitelj te
ih upita: – Znate li da su minerali, biljke i životinje svjetovi za sebe?
- Znamo – odvrate učenici.
- A znate li da oni stalno, svi oni, svaki čas bez prestanka veličaju Stvoritelja?
– pita ih učitelj dalje.
- Znamo – opet odgovore učenici.
- Da, znate, ali ne spoznajete tu činjenicu.
- Kako da to spoznamo učitelju? Reci nam.
- Povežite se s njima tako da im u svemu nazivate Mir Božji - vječni pozdrav
svih poslanika. Nazivajte im: “Neka je Božji mir i spas na vas.” – objasni im
učitelj lagano raširivši ruke, kao da želi obuhvatiti i ukazati na sve minerale,
biljke i životinje uokolo njih te nastavi: – Svaki put kada vidite kamen, trav-
ku, životinju, trebate razvijati svijest o tome da to upravo slavi Stvoritelja
na svoj način. Dakle, gledati sve tim očima i, kad si sam, govoriti im “Mir”,
na glas ili u sebi. Nazivajte im Mir u svemu, baš u svemu. I vidjet ćete, nakon
izvjesnog vremena, kada razvijete svijest da to nešto slavi Gospodara, da
će vam to, kamen, biljka, životinja, odgovoriti na taj pozdrav. I onda više
nikada nećete bez razloga otkinuti travku, cvijet, list jer ih nećete htjeti pre-
kidati u njihovom stalnom veličanju Onoga koji je sve stvorio, po kojemu sve
opstoji i kojemu će se sve vratiti.
Ali, to nije ništa čudno, ne zaustavljajte se tu, samo idite dalje jer je to put ka
Bogu. Ne čudite se kad vam se to desi. Znate dobro da su neki ljudi ostvarili
kontakt samo s biljkama i postali su majstorski travari jer su im biljke same

~ 24 ~
govorile za što su lijek. Ne zaustavljajte se tu, idite dalje, budite u trajnom
pokretu poput žive vode koja teče s izvora.
- A što je s vodom, učitelju?
- I voda je stvorenje koje slavi stalno Gospodara.Voda čuje i ima pamćenje
pa priđite vodi s tom spoznajom. Znate li što voda uvijek izgovara, sva voda
na svijetu što izgovara? – upita ih opet učitelj, ali i odmah nastavi jer njiho-
vom šutnjom učitelj vidje da nisu znali odgovora. – Voda od svog stvaranja
slavi Stvoritelja riječima “O, Živi!”, to je hvala vode koja je neprestana.
- Učitelju, nije li Isus tim riječima oživljavao mrtve? – pitaju opet učenici.
- Da, upravo tim riječima su mrtvi oživljavani. Pa što mislite da je onda voda
života nego te riječi?Zato i vi kao voda dozivajte i slavite Živog. Tim putom
krenite prema Stvoritelju, dio po dio, etapu puta po etapu puta. Minerali,
biljke, životinje, voda, to su samo dijelovi, etape putovanja. Ali, kad se ti
pojedini dijelovi otvore, nema zadržavanja, ide se dalje jer sve je u kretanju
– objasni im učitelj.
- Učitelju, zaboravili smo na čovjeka. Što je s čovjekom? Tko je kralj među
ljudima? Jer, ima toliko kraljeva, koji je pravi? Kako možemo znati? – zapi-
taju učenici.
- Čovjek je kralj svijeta zato što je dah Stvoritelja stavljen u njega. Svaki čo-
vjek je stvoren kao kralj. Čovjek je, po svojem nebeskom Ocu, aristokrat
cijelog univerzuma i zato sva mržnja otpalih ide prema čovjeku i da ga se
navede da se sam odrekne svojeg kraljevskog statusa, da odbaci svoje kra-
ljevske atribute – reče učitelj i nastavi: – A kralj ljudi je onaj koji na sebi ima
krunu lava, lotosa i dijamanta te je opran vodom tako da nema nečistoće
po sebi. To je onaj za kojeg će lavica raditi, onaj koji nije vezan za ovaj svijet
i okrenut je samo Stvoritelju, onaj čija je vjera razvidna i nesalomljiva, čija
vjera više isijava prema van nego što u sebe prima vjere od drugih ljudi te je
to onaj koji poput vode doziva i slavi Živog.
Vjetar je tada zapuhao i olakšao vrućinu. Bio je to znak da mogu nastaviti
dalje, a i kraljevska povorka je već odavno nestala u daljini…

~ 25 ~
 Rijeka vremena

Dvojica su putovali, učitelj i učenik, i riješili da prenoće kod neke rijeke, bi-
stre rijeke, pa ovaj stariji, učitelj, posla mlađega da donese vode.
Ali, preko rijeke je prešlo krdo stoke i voda je bila mutna. Pa se učenik rastr-
ča da nađe drugi izvor. No, učitelj mu kaza da to ne radi nego da sjedne na
obalu rijeke i gleda što će se dogoditi.
To je i učinio. Sjeo na obalu, čekao i gledao. Kako je vrijeme prolazilo, tako
se rijeka pomalo bistrila, dok na koncu ne postade skroz čista i prozirna.
I onda mu je učitelj rekao: - Vidiš, neke stvari u životu samo vrijeme može
izliječiti i izbistriti. Treba biti strpljiv. Jer trpljenje u ime Gospodara nije pa-
sivnost nego pokornost Njegovoj volji. A čovjek bi najradije da se odmah sve
izbistri. Jer čovjek je pod utjecajem žurbe, a žurba, pa to je zbilja đavolski
posao.
Sutradan, putujući uz rijeku, učenik upita učitelja što je to milosrđe i kako da
čovjek pristupi milosrđu, a učitelj mu reče: - Ovo je rijeka Naharidavn. Ona
je došla s izvora milosrđa i ona pristupa prema milosrđu. – Te zašuti i nastavi
dalje hodati putom.
I onda su, putujući danima i noćeći noćima, došli do podnožja planine Harar
pa krenuli do vrha planine. Jedan jednim, a drugi drugim putom.
Kad su stigli do vrha, kaže učitelj: - Vidiš, bezbroj je putova do vrha. A vrh je
jedan. Kako ljudi smiju uzeti sebi za pravo da tvrde kako je samo njihov put
onaj koji vodi do vrha? Razmisli o tome. Jer, nije se uzalud Gospodar poslani-
cima obraćao na planinama - tim pokornim stvorenjima. Planine, iako snaž-
ne i moćne, pokorno obavljaju svoju dužnost - da stoje i miruju do Sudnjega
dana, osim ako Gospodar ne naredi suprotno…

~ 26 ~
 Pristupanje

Putujući, hodajući putom jedan uz drugog, učitelj i učenik su na kraju dana

došli do malog seoskog imanja te prenoćili u staji kod siromašnog domaći-
na koji ih je primio k sebi i iskazao im milosrđe, nahranivši ih bez traženja
ikakve naknade.
Naredno jutro, s izlaskom sunca, kobila je u staji oždrijebila mlado. Gledajući
taj prizor porađanja ždrijebeta, kada je ždrijebe, nakon što ga je majka da-
hom i jezikom oprala, ustalo pa na nesigurnim nogama počelo sisati majči-
no mlijeko bivajući sve sigurnije sa svakim gutljajem mlijeka i sa svakim udi-
sajem zraka, učitelj reče učeniku: - Gledaj i vidi kako je ždrijebe iz milosrđa
pristupilo milosrđu. Slušaj i čuj kako objava počinje milosrđem.
Učenik je gledao i slušao, ali nije vidio ni čuo ono na što mu je učitelj ukazao.
Učitelj to zapazi i najprije je samo šutio i gledao u pod, a zatim podiže po-
gled i tiho, jedva da učenik može čuti, poče mu objašnjavati.
- Vidio si i čuo, najprije je majka svojim dahom i jezikom hvalila Gospodara
svjetova i Vladara Dana sudnjeg sa svom milosrdnošću i samilošću prema
svojem tek porođenom ždrijebetu.
- Jesam učitelju, sada kada kažeš, to sam sve vidio i čuo – prošapće učenik
još tiše od učitelja.
- Vidio si i čuo kako se ždrijebe klanjalo i pomoć tražilo da bude upućeno
na pravi put te kako ga je majka uputila i darovala milost svojeg mlijeka jer
ždrijebe nije protiv sebe srdžbu izazvalo i nije zalutalo – nastavi učitelj.
- Jesam, vidio i čuo sam i to, sve točno tako – uzvrati učenik.
Učitelj upre prstom prema prizoru ždrijebeta koje i dalje siše mlijeko i udiše
i izdiše zrak i tako stoji na svojim drhtavim nogama ispod svoje majke koja
ga gleda i strpljivo čeka da se nasiti.
- Vidiš li sad i čuješ li sad milost, milosrđe, dobrotvornost, samilost, naklonost,
pažnju i brigu u svemu ovome? – upita ga.
- Da, učitelju – reče učenik, a učitelj je znao da je to uistinu tako, da učenik i vidi
i čuje.
- Sad znaš i gledati i slušati, to je početak objave, pa onda spoznaj ovu tajnu
koju ću ti reći i koja je utkana u punini objave – jačim glasom reče učitelj i na-
stavi: – Dok je u maternici, čovjek ne zna da je u Božjem milosrđu dok se ne
rodi, dok ne izađe van, dok ne stupi u vanjski svijet. A opet, vani, u vanjskom

~ 27 ~
svijetu, čovjek zna da je u Božjem milosrđu, ali ne zna da je u maternici dok
ne umre, dok ne uđe unutra, dok se ne vrati u unutarnji svijet.
Učitelj izađe, zahvali siromašnom domaćinu na iskazanom im milosrđu, i
nastavi dalje putom kojim su došli, a učenik ga je slijedio hodajući neposred-
no iza učitelja, jer put je postao uzak…

~ 28 ~
 Dvadeset i pet putova

Mladić se dvoumio kuda će sa svojim životom. Čuo je da učitelj naviješta

život vječni pa mu priđe i upita ga: - Učitelju, kojim putom mi je potrebno ići
ako hoću zaslužiti vječni život?
Učitelj mu odgovori: - Jednim putom koji je dvadeset pet putova.
Mladiću ništa nije bilo jasno ovim učiteljevim odgovorom i kakav je to jedan
put koji je dvadeset pet putova. Nakon što se pribrao od zbunjenosti upita:
- Kakav je to put?
Učitelj reče: - To je put slijeđenja svih poslanika. Svi su oni došli s putoka-
zom pravoga puta ka vječnomu životu. I nije cilj slijediti jednog nego slijediti
sve. Mora se proći put svih dvadeset pet velikih poslanika koji su imenom
spomenuti.
- Koji su to poslanici i koji su njihovi putovi koje treba proći da bi se došlo do
vječnog života? – nastavi ispitivati mladić jer ga je zanimalo kako taj jedan
put izgleda u cjelini, a sam nije bio dovoljno upućen jer je odrastao bez prave
pouke.
Učitelj reče: - Slušaj pažljivo pa odluči hoćeš li izabrati jedan put koji je dva-
deset pet putova. – I poče nabrajati:
Prvi put je da, poput Adama, počiniš grijeh i pokaješ se, kako ne bi osuđivao
one koji griješe.
Drugi put je da, poput Šeta, pružiš ocu nadu kada ga pogodi velika nesreća
te da imaš sina i nastaviš lozu svojeg oca u slavu imena Gospodara.
Treći put je da, poput Henoka, budeš pravedan i istinoljubiv te živiš među
ljudima, premda bi najradije pobjegao u osamu.
Četvrti put je da, poput Noe, izgradiš lađu koja će te nositi kada sve bude
potopljeno, no znaj da je potop u tijeku, a doznaj što je lađa.
Peti put je da, poput Huda, naviještaš Gospodara svojemu narodu i ne žališ
za narodom ako narod ne posluša tvoje vjerovjesništvo.
Šesti put je da, poput Abrahama, preživiš vatru koja će snagom vjere biti
pretvorena u rajski vrt, tako da će svima izgledati da goriš, a upravo će te ta
vatra uvesti u blizinu Gospodara.
Sedmi put je da, poput Lota, navješćuješ bludnicima zabludu i pogibeljnost
tog puta, kao i kaznu koja ih čeka.
Osmi put je da, poput Jišmaela, izgubiš prvenstvo zato što će posljednji biti
prvi.
Deveti put je da, poput Izaka, budeš prevaren od vlastite krvi.
~ 29 ~
Deseti put je da, poput Jakova, budeš otac koji čeka povratak svojeg nesta-
log djeteta, ne gubeći nadu u Gospodarevu milost, jer samo nevjernici gube
nadu u Njegovu milost.
Jedanaesti put je da, poput Josipa, budeš izdan od braće, bačen u bunar i
prođeš tamnicu.
Dvanaesti put je da, poput Joba, prođeš tešku bolest, strpljiv i zahvalan na
svakom stanju pa i na stanju bolesti.
Trinaesti put je da, poput Jone, prođeš kroz utrobu kita – zatvor koji putuje
sa zatvorenikom, zatvor koji je kovčeg, a to je okov pozemljarstva.
Četrnaesti put je da se, poput Jetroa, izložiš pogibelji i gubitku svega skriva-
jući bjegunca pred faraonom.
Petnaesti put je da se, poput Mojsija, suprotstaviš faraonu.
Šesnaesti put je da, poput Arona, budeš pomagač onima koji se faraonu
suprotstavljaju.
Sedamnaesti put je da, poput Jošue, vodiš sveti rat.
Osamnaesti put je da, poput Ilije, obaraš idole.
Devetnaesti put je da, poput Elizeja, do smrti naviještaš Gospodara.
Dvadeseti put je da, poput Samuela, budeš pokoran volji Gospodarevoj i
kada to znači gubitak privilegija.
Dvadeset prvi put je da, poput Davida, prođeš kušnju zabranjenom ženom.
Dvadeset drugi put je da, poput Salomona, prođeš kušnju bogatstvom i
moći, a da ne padneš u faraonstvo i oholost. Jer oholost je, zapamti, vrlo
težak grijeh, ima i težih, ali se oholost vrlo teško liječi.
Dvadeset treći put je da, poput Ivana, najavljuješ dolazak Mesije.
Dvadeset četvrti put je da, poput Isusa, čista duha prođeš uskim putom
kroz siromaštvo i bijedu gdje je Gospodar jedino što imaš, a kad imaš Njega
imaš sve.
Dvadeset peti put je da, poput Muhameda, budeš onaj koji je, kao posljed-
nji, sažeo sve ove putove u jedan kao kompletan čovjek.
Na tom putu, što se više približiš Gospodaru, bolje ćeš uvidjeti koliko si za-
pravo daleko. Ali kada do toga dođe, nemoj brinuti, jer je i to dio puta – do-
vrši učitelj i pogleda mladića na način da je pogledom pitao je li spreman ići
ovim putom sada kada je sve čuo što mu je rečeno.
No, mladiću se to što je čuo nije dopalo, put mu je izgledao pretežak pa
je izabrao drugi put, samo naizgled lakši. A tim putom nije mogao stići do
života vječnog.
Učitelj mladiću nije rekao da su dvadeset pet putova u broju sedam i da broj
sedam ima svoju tajnu. A tajne se ne govore svakome…
~ 30 ~
 Pouka svjetla i sjene

Učitelj je odveo novopridošlog učenika do obale jezera Tselelora. Bila je već

pala noć i na vedrome nebu, na kojemu nije bilo nijednog oblaka, vidio se
polumjesec. Jezero je bilo mirno, bez vala na sebi, kao ogledalo reflektiralo
je sliku neba. Rekao mu je da sjedne i gleda polumjesec pa da vidi kako svje-
tlo i sjena s neba šalju pouku posjednicima razuma.
- Vidiš li znak? Jesi li čuo pouku koju šalju svjetlo i sjena? Zar ne znaš da u
svemu imamo znak? – upita učitelj te dalje nastavi: – Pogledaj sjenu svega
stvorenog. Pogledaj dobro i razmisli zašto je Stvoritelj stvorio sjenu tako da
je uvijek na zemlji? Zašto je, recimo, nije stvorio okomitom?
- Ne znam, učitelju – odgovori učenik. Iako je pokušavao dokučiti, nije znao
odgovoriti.
- I naše sjenke su nam znak. Možemo vidjeti kako ih je Stvoritelj napravio
tako da ne stoje okomito, nego su polegle na zemlju - sjenke svega stvo-
renog. To je znak da ni naša sjenka nema slobodu izbora, nego se klanja
Stvoritelju. Mi ljudi imamo tu slobodu, a što činimo s njom? Sjenke su ovako
stvorene da bi ljudi izvukli pouku, ali će pouku moći primiti samo posjednici
razuma.
Srce zemaljskih stvorenja svakim svojim otkucajem slavi Stvoritelja jer ni
srce nema izbora. Slušaj srce i kako svaki otkucaj kaže: “Bože, Bože”. I to
nije uzalud izgovoreno ime, jer se sa svakim otkucajem pokreće život.
Ptice lete i najbliže su nebeskom svodu i prijestolju Gospodarevu zato što
njihova srca najviše slave Stvoritelja. Od svih životinja, njihova srca najbrže
kucaju, a zmije, čija srca najsporije kucaju, gmižu po zemlji jer ta životinja
najmanje slavi Stvoritelja pa nam je On tu životinju poslao kao pouku. Samo
što ljudi ne uzimaju takve pouke koje su svuda oko nas – objasni učitelj te
reče učeniku da sad neko vrijeme gleda što nebo govori.
- Jesi li razmišljao o sjenkama? – upita opet učitelj nakon što je prošlo dosta
vremena pa je mjesec već počeo zalaziti.
Učenik se u sebi osjećao malo posramljenim. Nije znao što bi više trebao
razmišljati o sjenkama. Sve je bilo jasno što je učitelj bio rekao pa je pognuo
glavu i šutio.
Vidjevši ga takvog, učitelj reče: – Kada stojimo i gledamo svoju sjenu, ako
podignemo ruku, i sjena će podići svoju ruku. Sjena nije podigla ruku sama
od sebe, nego zato što smo mi podigli svoju ruku. To nam pokazuje da sjena
ne upravlja nama, nego da mi upravljamo sjenom. Odnosno, mi smo ti koji

~ 31 ~
upravljamo tamom, jer tama je nedostatak svjetla, tama je sjena. Dana nam
je vlast nad tamom i samo po našoj slobodnoj volji, po izboru koji jedino
mi imamo, po našoj nevjeri, po našem neznanju i prihvaćanju laži, ta, u biti
nemoćna i čovjeku podložna tama, ta sjena, preuzima vlast nad čovjekom.
I tako ljudi postanu sljedbenici tame, sljedbenici svijeta sjenki i žive to ni-
štavilo svjetlosti te na kraju, tako vođeni sjenama, vođeni tamom, odlaze u
vječno ništavilo.
- Učitelju, a koja bi bila pouka svjetla? – zanimalo je učenika.
- Pouka svjetla je da, kad slijedimo Stvoritelja, onda smo osvijetljeni nje-
govom iskrom koja je u nama. Onda u nama nema sjene jer svjetlo koje je
u nama potiskuje tamu i tama je izvan nas. No, kada slijedimo svjetlonošu,
onoga koji nosi baklju, prognanika bačenog s neba na zemlju, zavodnika lju-
di, oca laži od početka, onda smo u njegovoj sjeni i tama je u nama.
I opet, nakon kraće šutnje, učitelj nastavi: – Sinoć smo pričali o tome kako
svi postajemo prah, da će sve na ovome svijetu postati prah.
- Jesmo, učitelju. I jasno mi je to, no ne volim baš misliti o tome – odgovori
učenik.
Učitelj reče: – Zašto ne voliš? Samo da znaš kako ta prašina zna lijepo i ve-
selo plesati u svjetlosti. Tako da i sama postaje svjetlost. Ona i svjetlost po-
staju jedno te isto.
Pita dalje učenik: – Prašina je ipak opipljiva, materijalna, a svjetlost baš i
nije. Znači li to da prašina postaje nematerijalna, ili da svjetlost postaje ma-
terijalna, ako to dvoje skupa plešu?
Odgovori učitelj: – Kako prašina i svjetlost postaju jedno te isto u svojem
plesu može se vidjeti samo kad se ne gleda.
Učenik reče: – Ne razumijem, kako je to moguće? Što to uopće znači?
Učitelj reče: – Eee, to je tajna koju ćeš tek morati otkriti i to tako da na-
učiš slušati vodu. To je tajna koju zna jezero Tselelor i od njega ćeš dobiti
odgovor.
Najednom, do tada mirno jezero Tselelor postade mreškovito te poče valo-
vima zapljuskivati obalu, a učitelj se okrene i ode, ostavivši učenika da ot-
krije tajnu…

~ 32 ~
 Put spoznaje

Učitelj je s učenicima klanjao u jednoj velikoj i bogatoj bogomolji, u jednom

velikom i bogatom gradu kroz koji su bili prolazili. Nedaleko od njih bio je
jedan dječak sa srcem bolesnim od rođenja, zbog kojeg je bio slab, suhonjav
i stalno je kašljao, ali je ipak redovito obavljao molitve i trudio se slijediti
sve propise dane po vjerozakonu. Tom dječaku priđe svećenik, koji je bio
upravitelj te velike i bogate bogomolje, pa ga ljutito potjera van u dvorište s
riječima da svojim neprestanim kašljanjem uznemirava okupljene vjernike i
ometa vršenje bogoslužja.
Vidjevši što se dogodilo, učitelj završi klanjanje i molitvu, ustade i povede
učenike za dječakom koji je vani u dvorištu sjedio na klupi i plakao, jako
kašljući i boreći se za zrak. Priđe mu, pomilova ga po kosi pa reče: – Ne bri-
ni, ovaj oholi svećenik će ubrzo nestati odavde i opet će ti se otvoriti vrata
bogomolje. Samo nastavi i dalje vjerovati i ne sumnjaj da će tako biti.
Dječak se ubrzo smirio, lakše je dolazio do zraka, a u suznom pogledu mo-
glo se vidjeti da vjeruje.
Učitelj, koji je sjedio na klupi pored dječaka, reče okupljenim učenicima koji
su stajali okolo: – Tko voli Boga, a ne voli ljude, neka ne misli da je vjernik.
Taj još nije putnik koji je izašao iz svoga sanduka, a pogotovo nije krenuo na
Put. Jer lako, jako lako je voljeti Boga, savršenog, neokaljanog, uzvišenog,
nepogrešivog. Teško je voljeti ljude sa svim njihovim manama. Ne zabora-
vite, čovjek može spoznati samo ono što može zavoljeti. Znanja i mudrosti
nema bez ljubavi. To je jedini put. Dok ne nauči voljeti Božje stvaranje, neka
se čovjek ne nada da može zavoljeti Boga. To je put spoznaje.
Zatim se obrati dječaku i reče: – Boga se ne može naći nikakvim traganjima,
ali, opet, mogu ga naći samo oni koji tragaju. To je tako. – Pa se osmjehnu
velikim osmijehom, a dječak, poput zrcala, taj veliki osmijeh uzvrati natrag
u cijeli svijet…

~ 33 ~
 Preporuka

Učenici su dotrčali do učitelja u kuću i onako zadihani rekoše mu da su primi-

li vijest o jednom njegovom starom učeniku, koga su u dalekom kraljevstvu
bacili u tamnicu i sudit će mu zato što je govorio o jedinom Bogu, a božan-
stva toga kraljevstva prokazivao kao lažna.
Učitelj je bio miran, sjedio je na svojoj stolici kao da ga to ništa nije dota-
klo i iznenadilo pa je time iznenadio, ali i smirio uznemirene učenike. Zatim
ustane, počne hodati sobom s jednog kraja na drugi pa im reče da slušaju
što će im reći.
- Ovo je sada kušnja njegove vjere. Sada se u plamenu nepravde pročišćava
zlato kako više u sebi ne bi imalo nikakvih nečistoća.
I neka zna da je zemlja jača od vatre. Pa neka se ne uznemirava Adamov
potomak zbog onoga koji je od vatre stvoren.
I neka zna da je sve na ovome svijetu vrijedno poput komada svinjetine u
rukama gubavca.
Zaista, samo onaj koji spozna da ga nije moglo mimoići ono što ga je snašlo
i da ga nije moglo snaći ono što ga je mimoišlo, može osjetiti pravu slast
istinske vjere.
I neka se sjeti Isusovog ovladavanja vodom koja mu se pokorila da po njoj
hoda, a voda je nešto najvrjednije kad je nema i nešto bezvrijedno kad je
ima.
I neka zna da se pamet ne odvaja od odabrane krvne loze koja je preživjela i
čeka sakrivena. Tko ih voli, od njih je!
I neka zna da je ovosvjetsko blagostanje veliko iskušenje, da je najgora ne-
volja nevjerstvo koje podrazumijeva i loš moral, da je ljaga opasnija od va-
tre, da je ispravno usmjereno i formulirano pitanje polovina znanja i odgo-
vora, najbolji imetak sačuvana čast, da ne treba tražiti odgoj od onoga tko
nema vjere i pameti te da nema vjere onaj tko nema stida.
Zato mu je preporučeno stalno razmišljanje i istraživanje o znakovima na
putu, jer je ono otac svakog dobra.
Učitelj onda opet sjede u svoju stolicu pa odredi učenika koji će ovo sve sro-
čiti u pismo i dostaviti ga do zatočenog starog učenika u daleko kraljevstvo,
u kojemu se klanjaju lažnim bogovima…

~ 34 ~
 Porez

Dok su svi ostali učenici radili u masliniku, u školu su došli carinici da uzmu
porez. Učitelj posla učenika da iz njihove blagajne donese novac, a u blagaj-
ni je bilo jedva toliko da se moglo platiti i nije gotovo ništa ostalo. Poslije,
kada su carinici otišli, učenik upita učitelja kako to da moraju plaćati tako
velik porez carinicima.
Učitelj reče: – Znaš dobro onu priču kada su zlonamjernici pitali Isusa o po-
rezu i što im je bilo odgovoreno.
Učenik odgovori: – Znam, učitelju, rečeno im da pogledaju što piše na nov-
cu, čiji je taj novac pa da onda i daju onomu čiji je.
Učitelj reče: – Jasno ti je, onda, da to znači da se tome kralju koji je poslao
carinike mora platiti porez jer su njegovo ime i lik na novcu koji je bio u bla-
gajni. Ukoliko ne želiš plaćati porez, nemoj uzimati novac u ruke pa nećeš
morati ni davati onome tko je novac označio kao svoj. Kada se prihvati kori-
stiti kraljev novac, onda se kralju treba redovito i plaćati porez.
Učeniku nije to bilo baš po volji čuti jer su carinici uzimali puno poreza od lju-
di i nije ih zanimalo ako će netko biti potpuno osiromašen plaćanjem poreza.
Učitelj onda reče: – Znaj, taj porez koji uzimaju carinici u ime kralja opore-
zovat će Onaj koji je Gospodar svih svjetova, koji je Kralj svih kraljeva. Svi će
ovi zemaljski kraljevi platiti porez na uzimanje poreza jer sve je oporezivo.
Učenik upita: – Kako to misliš, učitelju, da je sve oporezivo?
- Porez na vjeru je širenje vjere, porez na znanje je širenje znanja, a porez na
tijelo je post – odgovori mu učitelj.
Učenik na to uzbuđeno reče: – Učitelju, onda sam u velikom poreznom
dugovanju!
- Svatko zna za sebe koliko je poreza dužan onome čije je jedno od imena
Onaj koji obračun svodi. A, također, svatko je sam sebi svoj osobni carinik
pa spoznaj svoje dugove te misli kako i kada ćeš ih platiti – objasni učitelj baš
u trenutku dok su se ostali učenici vraćali iz maslinika. Učenik im je pošao u
susret i počeo objašnjavati sve što je danas naučio. Nije želio da mu porezni
dug bude još veći…

~ 35 ~
 Vojska

Učitelj je hodao s učenicima rubom visoke planine. U vrijeme pred prekid

posta, stigavši na vrh, učitelj pokaza na ostale planine i reče: – Vojske kreću
u rat.
Učenici su vidjeli razne vojske pristigle iz cijelog svijeta koje su se kretale
planinama, klisurama, dolinama i pustinjama.
- Učitelju, s kojom vojskom smo mi? – pitahu ustrašeno, vidjevši velik broj
vojski i kako su vojske preplavile zemlju i vidjevši veliko oružje koje vojske
nose.
Učitelj reče: – Mi smo s onom vojskom koja je jača od smrti.
Učenici na to rekoše: – Kakva je to vojska?
Učitelj reče: – To je vojska koja će izgubiti sve bitke i dobiti rat.
Učenici upitaše: – Koja je to vojska? – gledajući među vojskama koja bi voj-
ska mogla biti ta o kojoj govori učitelj.
Učitelj ne odgovori ništa i ode od učenika dovoljno daleko da ga ne mogu
čuti, spusti se na koljena i stavi čelo na zemlju. Naposljetku ustade i tako je
stajao dok mu se učenici nisu približili.
Učitelj onda reče: – Mi smo ta vojska.

~ 36 ~
 Post

Kada je po redoslijedu stvaranja Stvoritelj stvorio dušu, ego je postavljen da

bude kao glava duše.
I upita Stvoritelj ego: – Tko sam Ja?
Ego odgovori: – Ti si Ti, a ja sam ja.
Potom bi stavljen u najgore patnje tisuću godina.
Pa kad bi izveden, opet bi upitan: – Tko sam Ja?
Ego opet odgovori: – Ti si Ti, a ja sam ja.
Proveo je ego tisuće i tisuće godina u kaznama koje su mu samo gordost
svaki put povećavale.
Napokon, mučen je glađu.
Nakon toga bi upitan: – Tko sam Ja?
Tek tada ego reče: – Ti si Bog osim kojeg drugog boga nema.
Zato je ljudima propisan post. Ništa ne topi oholost i ne ispuhuje ego kao
post!

~ 37 ~
 Odgoj

Učitelju su došli novi učenici pa ih sve okupi i krene im pričati priču o Velikom
Osvajaču:
Bio jednom jedan vladar nazvan Veliki Osvajač. I krenuo je u osva-
janje Istoka.
Dođe Velikom Osvajaču njegov učitelj i reče mu: - Veliki Osvajaču,
možeš li mi, molim te, učiniti jednu uslugu?
Veliki Osvajač mu reče: - Naravno, učitelju, ti si mene zadužio i sve
ću učiniti što budeš tražio od mene.
Učitelj reče: - Ideš na Istok i osvojit ćeš ga jer vladaš vojskom i si-
lom kakvu svijet nije vidio. Ja sam čuo da tamo na Istoku ima ljudi
koji su prosvijetljeni i koji znaju tajnu. Pa, ako nađeš jednog ta-
kvog, dovedi nam ga, jer mi ovdje takvih nemamo. 
Veliki Osvajač obeća, ode na Istok i osvoji ga. I onda se raspita o
prosvijetljenim ljudima pa mu rekoše da ima takvih i odvedoše ga
kod jednog. 
Veliki Osvajač mu reče čime ga je zadužio njegov učitelj i da treba
poći s njim u njegovu domovinu. 
Na to prosvijetljeni čovjek reče: - Taj kojeg spominješ uopće nije
učitelj iako ga ti tako doživljavaš i on se tako predstavlja. Jer učitelj
zna Tajnu, a on je očito ne zna. Jer, da zna, pokazao bi odgoj i znao
bi da se prosvijetljeni ljudi tako ne uzimaju niti dovode nego se k
njima ide. Odgoj je ključ prosvjetljenja. Neodgojen čovjek ne može
nikad potaknuti svjetlosni potencijal koji postoji u svakom čovjeku
da nadvlada neman tame u sebi.
Veliki Osvajač sjede i upita može li njemu prenijeti znanje.
Prosvijetljeni čovjek mu reče: - Ne, samo je Bog Veliki, a ti sebe
nazivaš Velikim. Čak i da deklarativno odbaciš tu titulu, ona je ušla
u tvoje kosti. 
Tu je priča završila, ali učitelj nastavi dalje objašnjavati učenicima:
- Tko god sebe smatra velikim, makar i u šali, neće nikad dosegnuti istinu,
makar vladao svim informacijama i činjenicama svijeta. Samo poniznost i
odgoj vode ka cilju. Tako pročišćen čovjek neka svoju namjeru očisti. I neka

~ 38 ~
ne koristi svoje oružje na loš način s lošom namjerom da pobijedi - neka
namjera bude da prosvijetli.
A onda ispriča učenicima drugu priču:
Bio jedan učitelj koji je gledao svoje učenike kako raspravljaju
o nekom pitanju i, kako je rasprava išla, tako je rasla napetost i
netrpeljivost pa učitelj utrča među njih mašući sabljom. Srećom,
učenici su bez riječi shvatili poruku i spustili svoja raširena krila i
nakostriješene krijeste koje su razvili poput kokota u borbi. 
Te im dalje reče: - Krećite se prema samospoznaji jer, tko spozna sebe na
ispravan način, spoznao je i Gospodara. I ne sa strahom nego iz ljubavi. Na
tom putu ostavite se svih sumnjivih stvari i prihvatite se onog što je jasno i
sigurno.

~ 39 ~
 Molitva

Učenik koji je nedavno došao požali se učitelju kako nikako ne može dobro
moliti jer mu stalno nešto u mislima ometa molitvu. I to toliko da zaboravi
da uopće moli nego mehanički izgovara molitve, dok je mislima na drugom
mjestu.
Učitelj mu reče: - Najjači rat mislima je tijekom molitve. To je najžešća bor-
ba sa đavlom jer on tada najjače napada svojim šaputanjima. Gospodar to
zna pa cijeni trud. U toj borbi, ako samo formu sačuvaš, molitva će ti biti
primljena zbog te borbe. Važno je samo da ti je početak dobar. Da ti je na-
mjera ostvariti povezanost s Njim. Ako je tako, molitva će biti primljena.
Zato treba biti uporan. I moliti se i kada ti misli idu na druge strane. To je ta
borba. Jer đavolska je zamka kada ti šapne: “Nisi sada koncentriran, sačekaj
da ti dođe nadahnuće, inspiracija, smiraj… pusti sad molitvu za neko bolje
vrijeme…” Budeš li to “bolje vrijeme” čekao, molitve će biti sve rjeđe i rjeđe,
dok mračna strana ne prevagne.
Učenik reče: - Učitelju, točno tako mi sve bude!
Učitelj nastavi: - Ima đavola u obliku ljudi i u obliku zvjeradi. Najopasnija
je ona treća vrsta koja te napada istinom. Servira ti istinu i učini ti tu istinu
idolom, tako da ostaješ zatvoren za sveobuhvatniju istinu.
Znaj, uputa ti može doći bilo gdje i od bilo koga. Jedan je indijski svećenik
posjećivao tajno prostitutku. Čak se iskrao jednom s vjerske ceremonije da
bi k njoj otišao. Bila je oluja vani, no ni to ga nije spriječilo. Kad joj je došao,
ona mu je rekla: “Kakva oluja, nisam te očekivala. Zamisli kad bi Bogu stre-
mio da dođeš ovoliko koliko meni hitiš.” Eto, na jednom takvom mjestu i od
jedne takve osobe mu je došla uputa. No, on je nije shvatio.
Učenik pita: - Kako mi je najbolje moliti? Znaš li to, učitelju?
Učitelj reče: - Recept za uspješnu molitvu je da prije nje zamisliš da ti je po-
sljednja, a jedna će to i biti. I onda će ona postići svoj cilj. U suprotnom moli-
tve će postajati sve slabijima, a povezanost sa Svevišnjim će se gubiti pa će
čovjek postati kao narod koji je izlio i obožavao zlatno tele čim se Riječ od
njih samo malo odmaknula. 
Svakoga trenutka ovaj svijet umire i obnavlja se. Samo se nama to tako ne
čini zbog neprekidnosti tog umiranja i obnavljanja. To je kao da zapaljenom
bakljom brzo mašeš. Zbog brzine mahanja to se promatraču čini kao izdu-
žena vatra. A nije, samo je varka za oko. Nikad u istu rijeku zagaziti nećeš.

~ 40 ~
Učenik se zahvali učitelju i vrati se među ostale učenike. Tu mu priđe je-
dan od starijih učenika pa reče: - Uzmi svjetlo od učitelja kojem si pristupio.
On je mjesec koji reflektira sunčevu svjetlost. Taj će te mjesec dovesti do
Božjeg proroka, do sunca, a on će te, opet, odvesti do Izvora istinske svje-
tlosti. U slijeđenju je ključ. Slijediti učitelje koji slijede proroke, čime se sli-
jedi i same proroke, a proroci su putokazi i vode ka putu spasa, putu života
i Izvoru od kojega je sve poteklo i kojemu se sve vraća – prema Stvoritelju
Veličanstvenom. Kada jednom prođeš kroz tu kapiju, nemoj biti strog pre-
ma onima koji nisu prošli. Sjeti se svog stanja, svojih zabluda i ograniče-
nja koja si imao prije nego što si prošao tim putom i pokaži razumijevanje i
milost…

~ 41 ~
 Toplo i hladno

Jedne zime učitelj i učenici bili su u velikoj sobi jedne kuće u kojoj je gorjelo
ognjište i grijalo prostoriju.
Učitelj najednom upita: - Dobro promotrite i recite kuda ide toplina ovog
ognjišta, vatre u ognjištu, a kuda ide hladnoća ove sobe?
Učenici nisu dugo trebali ni promatrati ni razmišljati, jer to znaju iz iskustva
od rođenja pa kažu: - Toplina vatre iz ognjišta ide prema stropu, a hladnoća
se spušta prema podu sobe. To je uvijek tako da, kada zapalimo vatru, onda
toplina te vatre stremi prema gore, a hladnoća uvijek nekako odlazi prema
dolje.
Učitelj reče: - Tako je kako kažete i to vrijedi uvijek kada se čovjek koristi va-
trom, kada nešto grije u kući koju je napravio, ili bilo gdje. Ali, a i to sigurno
znate, u ovome svijetu koji je Gospodar napravio, sunce kao vatra na nebu
grije tako da se toplina spušta prema dolje, a hladnoća odlazi prema gore,
u visinu. Dakle, potpuno suprotno onome kako je kada čovjek upravlja va-
trom. U nizinama je toplo, a što se više penjemo planinom, sve je hladnije i
hladnije, tako da su vrhovi visokih planina u stalnom snijegu i ledu i u najve-
ćim ljetnim vrućinama.
Učenici se iznenade kad im to učitelj ispriča, jer su znali da je tako, to su
sve vidjeli, ali nikada nisu o tome tako razmišljali i na taj način povezali ove
fenomene.
Dalje nastavi učitelj: - Isto tako, kada je čovjek zdrav, kada nema bolesti,
onda mu je glava hladna, a stopala topla. No, kada se razboli i dobije vrući-
cu, onda mu je glava vruća, a stopala hladna.
- Učitelju, kako je to moguće? Što to znači?
- To je samo još jedan znak koji je svima pred očima i kojim se potvrđuje
kako je ovaj svijet u vlasti đavla i da je nečastivi sve izokrenuo od onoga
kako je postavljeno da bude dobro i zdravo. Onima koji govore da su dobi-
li vatru i umijeće svijetla od đavla, to darivanje im je argument kako je on
dobar, ali ne vide pored vlastitih očiju da su prevareni. Dobili su bolest, pro-
past, smrt, a hvataju se tog đavolskog poklona kao nečega dobrog. Tako to
ide od Nimroda i Babilona pa sve do danas i nastavit će se do kraja vremena.
Uzme učitelj jednu cjepanicu, baci u ognjište koje se već počelo gasiti, va-
trene krijesnice polete u vis, a on nastavi: - Vodi ne treba dodavati element
vatre, niti vatri element vode. Tako je unaprijed određeno.Babilonska kula
je bila najveća građevina svih vremena. No njenom je graditelju presudila

~ 42 ~
mušica. I to je znak za one koji znaju čitati znakove. Ovima koji sami sebe na-
zivaju prosvijetljenima ego sprječava da riječi razuma da uđu u njih. Faraonu
je šaptao njegov ego. A ego je jedini put kojim nam đavo može priči. On
drugog puta do nas nema. Nimrodu je šaptao direktno đavo i govorio mu
kako zapaliti vatru, napraviti katapult, kako izračunati, kako napisati, sve to
znanje mu je predao da bi, varanjem i obmanama, vladao svijetom.
- Učitelju, što nam je raditi? – pitahu učenici.
- Đavo kruži krvotokom pa mu treba stijesniti putove postom. A snažni ne-
pravednici, u svojoj prividnoj snazi i vidnoj oholosti, vide malim i beznačaj-
nim onoga kojem čine nepravdu. Zaboravljaju da je njemu ostalo jedino da
se posluži varkom i lukavstvom. Zec osnažen od neba navest će lava da se
utopi u bunaru napadajući svoj vlastiti odraz u vodi – reče učitelj.
Vatra u ognjištu se rasplamsala i obuhvatila plamenom cjepanicu koju je uči-
telj bacio…

~ 43 ~
 Sokolov let

Sokol je ptica koja najviše leti, na vrhu same granice na kojoj može živjeti.
No, to je ujedno i ptica koja je toliko pokorna Gospodaru da, kad ga melek
smrti Azrail pozove, naravno, po nalogu Gospodara, sokol tad sam uzleti
malo više, gdje je zrak u kojem on ne može živjeti i tako umire.
Sokol se ne zadržava na lešini poput lešinara. On se vraća na ruku svoga
Gospodara.
Hijene, lešinari, crvi - to su ta stvorenja koja se goste lešinom, bore se za
lešinu, ubijaju za lešinu. A lešina propada, ma kako velika bila. Ona je već
mrtva. Ovaj svijet je već mrtav, iako ga đavo uljepšava, čini privlačnim, vječ-
nim, nečim za što se vrijedi boriti i dati dušu.
Sokolu nije mjesto među lešinarima, hijenama i crvima. On će se uzdići
iznad i tako sletjeti, vratiti se na ruku svoga Gospodara. Njemu će njegov
Gospodar podastrijeti oba svijeta nakon što ih se srcem odrekne i odabere
povratak na Njegovu ruku.
Istinsko odricanje od ovoga svijeta je uživanje u svemu lijepom i dopušte-
nom, ali na način da se ništa ne prisvaja.
Ljudi su kao djeca. Kad im roditelj nešto ne da, oni ne razumiju da je to zbog
toga što to što žele nije dobro za njih. I što onda rade? Prvo plaču i tuguju što
nisu to dobili. Onda pokažu i bezobrazluk i nezahvalnost u tom neznanju pa
maltretiraju roditelje dok to ne dobiju. Pa kad će ljudi više odrasti i prestati
se ponašati na taj način, ne razumijevajući ono elementarno?
Zato, kada čovjek osjeti đavolji šaptaj, neka se nasmije i neka se ispuni opti-
mizmom pa neka tu bude poput djeteta. Jer đavla to prži - jako mu je teško
vidjeti čovjeka kojem on došaptava teške misli u srce, a taj čovjek se veseli,
optimističan je i radostan, zahvalan na onome što je dobio i na onome što
nije dobio.
Takav čovjek, koji na đavolje šaputanje ne reagira melankolijom, tegobom,
pobunom i prigovaranjem nego optimizmom, smijehom i veseljem, pa ta-
kav je, zaista, onaj koji je uspio i odrastao, a i dalje ostao dijete…

~ 44 ~
 Bunar

Među ljudima ima raznih lavova. Božjih i đavoljih.

Poznata je priča o lavu koji je vidio svoj odraz u bunaru, pa mu se učinilo da
je to neprijatelj, drugi lav. Napao ga je i završio u bunaru te se utopio. Pa, tko
je onda bio njegov neprijatelj nego on sam?
A tu su i rijetki Božji lavovi. Kada čovjek sjedne na njegova leđa, onda daleko
vidi. Samo mora paziti na odgoj kad im prilazi. Da im priđe ponizno, kako lav
zaslužuje da mu se priđe.
Poznati učenjak je rekao: - Ako sam i vidio dalje od drugih ljudi, to je bilo
zato što sam svijet gledao s leđa divova.
A leđa divova su leđa velikih lavova.
Ako se ne pogleda s njihovih leđa, ostaje se pred zidom, čovjek se ne može
vinuti dalje od ovoga svijeta. A ovaj svijet je samo dječja igra. Ima stvari
koje imaju vrijednost samo u dječjoj igri, kao kad djeca trguju kamenčićima
ili nečime što im je u tom momentu zgodno. Čim dječja igra prestane, te
stvari gube vrijednost. Čovjek bi morao paziti čime trguje. Jer kad igra pre-
stane i dođe u svijet stvarnih vrijednosti, tek onda se vidi pogubnost takvih
trgovina.
Zato neka se otvori Knjiga i uzme ljubav prema Bogu koji je Uzvišen iznad
laži koje zlotvori o Njemu govore. Ta će ljubav zidove učiniti prozirnima,
osvijetliti mračne kutove i dati izlaz iz svake tegobe odakle se ne nadaš. U
okrilju Božjih lavova dobiva se uvid. Bit će čovjek prihvaćen kao mladi lav i
odgojit će ga se u onoga s najvećom grivom.
Onda će se razumjeti stanje onog lava kojemu je njegovo nasilje glave došlo
tako što je napao svoj odraz u bunaru. Njega i njegovu vrstu njihovo će nasi-
lje glave doći. A Božji lavovi će vidjeti - mračna jama, bunar, postat će nasilje
nad tlačiteljima. 
Čuvati se treba nasilja, jer je nasilje teška tmina na Sudnjem danu. Što je
nasilnik nasilniji, njegova je jama užasnija.
O, kada bi oni samo znali koliko je istine u onoj: tko drugom jamu kopa, sam
u nju pada.
O, ti, koji iz nasilja drugom jamu kopaš, sam sebi zamku spremaš. Oni ovo
ne čuju jer im je Gospodar uši, srca i oči zapečatio zbog nasilja njihovog.

~ 45 ~
Oni su poput svilene bube. Njihova svila je njihov grob. Što više predu svoju
pređu, više tonu u svoje predivo. Izgleda im kao skupa svila, a ustvari je to
smrt njihova.
Nepravda koja je učinjena ide direktno pred Božje prijestolje.
Kada se nepravda učini i kada zavapi onaj kome je učinjena, zatrese se
Prijestolje. Pokrenu se vojske nebeske. Vaga zaškripi. Uzburkaju se dva
mora Božja - More Njegove milosti i More Njegove srdžbe.
Ali, zašto su poslanici i oni koji slijede čiste njihove stope uvijek bili izloženi
nepravdi?
Čovjek u svojem ograničenom stanju ne zna, a Gospodar u svome komplet-
nom stanju zna kako će roba svoga pripremiti za nagrade koje mu sprema.
On ga stavi u stanje plača. Suza je voda i ona može biti vidljiva i nevidljiva.
Gdje teče voda, tu raste cvijeće. Gdje suze teku, tu eto kompletne sreće.
Sladunjavi džem od mekih dunja, koji će utažiti glad na kratko, spravlja se
na maloj vatri. No, željezo, kojim se dolazi do vječne bîti slobode, mora pro-
ći kroz velike vatre. Božji lavovi su to željezo svijeta i svi oni moraju proći
kroz vatru izgaranja u vidljivim ili nevidljivim suzama.
Jedino s leđa Božjih lavova možeš vidjeti svoju jamu tmine. Kada vidiš svoju
tamu, postat ćeš neprijatelj sam sebi. I to je tek prava pobjeda.
Jer kada osoba vidi samo tuđe loše osobine, ona time aktivira u sebi ele-
ment vatre - gordost i ponos. Tada se u njoj uzdiže vatreni element. I to
je najopasnije jer za sebe čovjek tada drži da je čist i da je branitelj vjere.
Svakom poroku potrebno je zlo da bi bio realiziran, osim gordosti i ponosu
- tim porocima potrebno je dobro da bi dobro bilo odstranjeno. Da nas Bog
sačuva.
Isus je savjetovao da volimo svoje neprijatelje. Ali ljudi to ne razumiju - nije
savjetovao da ih se voli u njihovom zlu i opačini, nego u dimenziji činjeni-
ce da nam je neprijatelj škola i ogledalo. Pa neka se vidi kakvo nam dobro
neprijatelj čini i zašto ga se treba voljeti. Tko to ne vidi, njemu i Mesija po-
staje brana da dođe do Gospodara, umjesto put k Njemu - postaje krajnji
cilj umjesto put. Takvi na prvoj stanici puta misle da su dostigli cilj. A cilj je
samo On, Uzvišeni.
Kada se stigne na dno svoje prirode, kada se s leđa Božjeg lava koji odgaja
pogleda u svoju jamu, u svoj bunar, onda se vidi da je sva niskost i muka od
nas samih. Vidi se da je bunar prazan i da u njemu nema ništa osim vlastitog
odraza.

~ 46 ~
Odvojenost od Gospodara je pad u bunar. Do tog pada uvijek dolazi kada se
uzroke onog što se događa, dobro ili loše, odvoji od Gospodara i pripisuje
sebi ili ljudima. A sve je od Njega.
Povezanost s Gospodarom je uže spasa iz te jame. Pa kad god se upadne u
jamu, treba znati zbog čega se upalo i dozvati Ga da spusti uže spasa.
Ljudi vide samo male djeliće drame koja je počela onog trenutka kad je Bog
stvorio sve duše i upitao: “Nisam li ja vaš Gospodar?” i to traje do Sudnjeg
dana.
A i te djeliće drame vidimo u boji boce pred našim očima. Nekome je sta-
klo te boce kroz koju gleda svijet jedne boje, pa bi zaratio sa svakim kome
je pred očima staklo druge boje. A istina je bezbojna. Svjetlo Istine je bez-
bojno i kao takvo otkriva pravu boju svake stvari i svakog pogleda. I čovjek
neka gleda s tim svjetlom. Oko je konj, a Svjetlo Istine je jahač. Kako konj
bez jahača može pratiti znakove na putu i stići do cilja i sigurnosti?
Na arapskom, koji je, također, jezik objave, vatra se kaže “nar”, a svjetlost
“nur” – razlika je tanja od dlake, u samo jednoj kvačici.
Pa, neka se pretvori nar u nur. Neka se pretvori vatra u svjetlost. Postupno
vatri oduzimati element vatre dodajući vodu kako bi vatra postala svjetlost.
Na vatru grijeha, oholosti, gnjeva, lošeg odgoja, prohtjeva sipati vodu, čistu
vodu pokajanja, dobrog djela, mudrosti i dobre namjere.
Tada će se svaka osobina vatre pretvoriti u svoju suprotnost okupana
Istinskim Svjetlom. Gnjev će postati izdržljivost, a paklena priroda će, spo-
minjanjem i dozivanjem Gospodara, postati svjetlost vode koja čisti čovjeka
i sve oko njega poput rijeke koja daleko od naselja odnosi nečistoće i ne-
plodni mulj. O, tugom preplavljeni čovječe, sipaj tu vodu stalno u paklenu
prirodu!
Jer, voda može biti vatra, a vatra može biti voda. Zar voda nije bila vatra za
Noin narod? Zar vatra u koju je Abraham bačen nije bila njegov spas, njego-
va voda?
A kada dođu pomoć i pobjeda, treba biti skrušen, zahvaljivati i tražiti oprost,
kako se ne bi palo u iskušenje da se sebi zasluge pripisuju…

~ 47 ~
 Četiri godišnja doba

Savjetovati treba na najljepši način.

Došao jedan učen čovjek kod pravedna kralja i izgrdio ga rekavši da je tiranin.
Kralj mu reče: - Ako si učen, onda znaš da nam je naređeno da postupamo
blago. Jer Bog je poslao boljeg od tebe, Mojsija, gorem od mene, faraonu, i
naredio mu da poziva i savjetuje pametno, odgojeno i blago.
Na duhovnom putu ima raznih stanja. Ne može čovjek stići do cilja dok ne
prođe sva četiri godišnja doba.
Prvo ljeto, gdje je sve lako i gdje mu je sve jasno i mili mu se.
No, potom, po zakonu, nastupi jesen gdje mu se smrači i zamagli ono što je
mislio da mu je ljetos bilo jasno.
Poslije nastupi zima, smrznutost, zastoj, odvojenost od napretka, depresi-
ja, beznađe.
Ako izdrži zimu, pa eto proljeća i cilja. Tada će mu tek biti jasno znanje za
koje je mislio još ljetos da mu je jasno, ali su ga jesen i zima iskušali.
Treba se dobro čuvati da se tijekom jeseni i zime ne zakuka i počne se žaliti
na ono što je Bog dao ili nije dao. Jer eto s tim nevjerstva. Paziti ne samo
riječima da se požali na određenje nego i stanjem, ponašanjem. To je put.
Imaju i stanja i pozicije. Mnogi prođu kroz stanja, a malo ih, poput svjetioni-
ka, ostanu na pozicijama kroz sva četiri godišnja doba.
Nakon što je kralj David ubio kamenom velikog protivnika, počeše ga ljudi vo-
ljeti i uzdizati. No, to zasmeta tadašnjem vladaru pa ga poče progoniti. David
se pred njegovom potjerom sakri u spilju. Potjera bi blizu, a vladar uđe u tu
spilju jer je morao obaviti nuždu. U mraku nije vidio ništa, a David je svojima
rekao da šute. Kada je vladar izašao iz spilje, David izađe za njim i pokaza mu
kako mu je odrezao dio odore pokazujući time da ga je mogao ubiti, ali nije.
Taj vladar je poslije jako volio Davida, uzdizao ga, hvalio i držao blizu sebe.
Poslije je, međutim, opet ljubomora prevladala i on nastavi s progonom.
Ova priča pokazuje kako mnogi ljudi padnu u lijepo stanje u životu. Ali cilj je
zadobiti stabilnost tog stanja, biti svjetionik na hridi koji će samo o jednom
brinuti - da ne bude izveden iz blizine Silnog i Milostivog.
Zato treba mahati krilima i dok je jesen i dok je zima. Ptice moraju mahati
krilima inače padaju. Sve dok ne izrastu u veliku pticu poput orla koji više
ne mora mahati krilima i mučiti se. Jer orao leti rastvorenih krila bez muke
i mahanja. 
Proljeće nije daleko. Ono dolazi u pravo vrijeme. 

~ 48 ~
 Forma i položaj

Čovjek može vidjeti tamu, a može vidjeti i svjetlo. S tom razlikom da svjetlo
otkriva boje i stvari, a mrak sakriva. Suprotnost se spoznaje kroz suprot-
nost. Samo Stvoritelj nema suprotnosti i On se ne može spoznati kroz su-
protnost. Naši pogledi do Njega ne dosežu, a On doseže do svakog našeg
pogleda.
Mojsije je na gori razgovarao s Gospodarom.
Rekao je na tom sastanku, na tom ročištu: - Gospodaru, daj da te vidim ma-
kar oslijepio.
Tada, kako je poznato, Gospodar reče: - Ako me vidi ono brdo, vidjet ćeš
me i ti.
Pokazao se brdu i brdo je postalo prah. Tada je Mojsije pao u nesvijest i kada
se osvijestio rekao je: - Slava Tebi, ja sam se ogriješio, oprosti mi, ja sam
vjernik prvi.
Mojsije je kao poslanik znao da ne može vidjeti Gospodara zemaljskim oči-
ma. No, ipak je to tražio. Znao je da se Gospodara ne može vidjeti očima, ali
se može vidjeti Njegovo svjetlo i može ga se spoznati srčanim vidom i čuti
srčanim sluhom.
Mojsije se vratio u svoj lik, a brdo se nije vratilo.
Anorganske stvari nemaju duha, ali, iako ih mi vidimo kao mrtve, imaju svi-
jest i poslušne su, pokorne, pokornije od ljudi s duhom. 
Ako vladar prerušen ide ulicama svoga grada, ljudi mu neće odati poštova-
nje jer ga neće prepoznati. No, ako ga vidi vladarev ministar i oda mu po-
štovanje, i ljudi će ga prepoznati i odati mu poštovanje. Dakle, nije forma ta
koja daje poštovanje nego položaj. U ovom leži dio odgovora.
Misli dolaze iz misterioznog Mora misli. Poput vala. Misli nemaju formu, ali
je dobiju kada su izgovorene i tada se vidi iz kojeg mora dolaze. Pa kada
poteku, vidi se jesu li niske bisera ili zmije.
Odakle su misli spoznat će se ako ih se stavi na vagu vjerozakona.
One mogu biti:
U skladu s naredbom - ako su takve, požuri ih realizirati jer dolaze iz Tirkiznog
mora.
U skladu za zabranom - ako su takve, znaj da dolaze iz Mračnog mora i odbij ih.
U skladu sa sumnjivim - postupi tako da sačekaš u ime Boga pa će ti se
razjasniti.

~ 49 ~
~ 50 ~
 II. POSLANICA

ZEMLJI KAINOVOJ

Šišmiš

Sunce je zašlo i bilo je vrijeme sumraka kada šišmiši izlaze iz pećina i lete
unaokolo hraneći se plijenom kojeg ulove. Učitelj pozove učenike pa im
ispriča što je njemu o Isusu ispričao njegov učitelj, a njemu je ispričao njegov
učitelj, a njemu opet njegov učitelj i više se ni ne zna točno koliko je to puta
prepričano s učitelja na učenika.
Priča ide ovako:
Jednom je grupa saduceja, ljudi iz Isusovog naroda, tražila da on osobno
pred njima napravi šišmiša. Isus je uzeo malo blata, napravio im šišmiša,
puhnuo u njega i šišmiš je oživio i odletio pred njihovim očima.
Dio njih je povjerovao u ono s čime je Isus poslan, a dio ih se pobunio i pro-
glasio ga magom, čarobnjakom, očito povezanim sa đavolskim silama kada
može tako napraviti šišmiša iz blata.
A zašto su saduceji tražili baš da napravi šišmiša? Što mislite? To je stvore-
nje koje je sisavac, a leti. Ima krila, a nema perja. Ima čak i vime iz kojeg hra-
ni mlade. Ima čak i zubiće i neku vrstu smijeha. A kreće se samo oko zalaska
sunca i pred izlazak sunca, dakle, jako kratko.

~ 51 ~
Saduceji nisu znali da je taj šišmiš pao čim je odletio iz njihova vidokruga.
Pretvorio se u suho blato i raspao se po zemlji. Jer stvaranje, istinsko stva-
ranje, pripada samo Bogu.
I koji su od te dvije grupe bili u pravu? Oni koji su povjerovali ili oni koji su
osudili Isusa? Nisu ni jedni ni drugi. Drugi su bili krivi što nisu povjerovali, a
prvi su bili krivi što su to uopće tražili. Jer ono što je Isus Božjim dopušte-
njem napravio i oživio, za njih je bilo čudo. Kao da već nije dovoljno čudo po-
sjednicima potpunog razuma da je šišmiš i prije bio stvoren kao i cijeli svijet
sa svim živim bićima, Suncem, Mjesecom i zvijezdama na nebeskom svodu.
Tako su Isusova čuda bila i iskušenja istovremeno. Pogotovo za umove koji
su poput šišmiša. A takvi su umovi većine ljudi koji gledaju samo ovosvjet-
skim očima. Kako onda, tako i danas.
Njihovi umovi vise u mraku pećine naopačke. To je njihova perspektiva gle-
danja koja je u svijetu općeprihvaćena kao zdravorazumska, nesvjesna da
u mraku visi naopačke. Oni nisu kadri gledati od smrti prema životu nego
samo obrnuto. Oni ne znaju što je svjetlo. Ma kako snažan snop svjetlosti ih
obasjao, njihove oči neće biti osvijetljene. Ostat će u mraku svojih vibracija
koje mogu osjetiti. A svjetlo vidjeti ne mogu zbog mrtvila čula neophodnog
za to.
Njih ni Isus nije mogao oduhoviti.
A kada se govori o Isusovim izlječenjima i oživljavanjima mrtvih, sve se
gleda površno. Usvojeno je stajalište da su njemu dana ta čuda da, Božjim
dopuštenjem i Njegovim Duhom, Isus potvrdi svoje poslanje - od koga je
i u čije ime poslan, a i zašto. Da tim čudima povuče u pravu vjeru što više
sljedbenika.
Ali ono što je Isus radio je mnogo dublje. On je vraćao osjetila. Kada bi iz-
liječio slijepca, ili leproznoga, gluhoga, nepokretnog, opsjednutog, on bi
im liječio srca. Pa bi povratak vida kod slijepca značio i da je on progledao
pravim vidom. Jer previše je slijepih kod očiju. Oživljavao je srca skupa s lije-
čenjem tijela, na što se posebno odnosi čudo oživljavanja mrtvih. Jer nema
većeg mrtvaca od onog čije srce ne zna za Stvoritelja pa makar bio u cvijetu
mladosti, zdravlja i snage.
Priča je tu gotova, a i šišmiši su se već vratili u svoje pećine…

~ 52 ~
 Ostavljanje

Učitelj i učenici prolazili su pored velikog dvorca jednog od najbogatijih kra-

ljevih knezova. Bili su cijeli dan s ljudima i s dobrim uspjehom im naviještali
vjeru u jednog Boga te ih pozivali da ostave laži i idole, da odbace lažna
božanstva. Tako zanesen uspjehom među ljudima, učenik napomene da bi
trebali otići do dvorca i tražiti prijem kod kneza pa da i on odbaci lažna bo-
žanstva i sruši kipove kojih je bilo posvuda na dvorcu i uokolo dvorca.
Učitelj na to reče: – Sjeti se malo situacije kada Isus dolazi sa svojom obja-
vom i počinje je širiti na obalama koje zapljuskuje Galilejsko jezero. Zovnuo
je ribara i ribar je odmah ostavio svoju mrežu i krenuo za njim. Stavi sebe
u ribarevu situaciju. Da sutra tebi tako netko dođe, bi li mogao bez pita-
nja ostaviti sve i krenuti za njim? Kakva je to privlačna sila bila da je on sve
ostavio i krenuo? Isusova poruka, koja je poruka duha, mogla je doprijeti do
tog običnog čovjeka koji svojim rukama pošteno stječe dopušteni zalogaj te
časnim radom osigurava sebi kruh svagdašnji na način koji mu je dan da zna
to raditi. Ali, na dvorovima, gdje su zalogaji na račun tuđe muke i nepravde,
ta poruka nije mogla doprijeti. Ni onda ni sada.
- A hoće li ikada? – zapita učenik.
- Ni onda, ni sada, ni nikada – odgovori mu učitelj. – Samo velika nevolja
može biti spasonosna za obitavatelje dvorova pa da im se otvore oči i da im
srca prestanu biti kamena. Ali, većina ni tada ne iskoristi tu malu priliku koja
im je pružena kroz veliku nepriliku pa da ostave sve i dobiju više od svega.

~ 53 ~
 Pitanja i odgovori

- A znaš li što je Gospodar prvo stvorio?

- Svjetlo!
-A od čega su stvorena nebesa?
- Od vodene pare!
- A od čega je stvorena zemlja?
- Od pjene!
- A znaš li zašto vol ne može dići glavu?
- Od stida prema Gospodaru, nakon što je Mojsijev narod počeo obožavati
zlatno tele. Vol je tada, od srama, uputio molbu da mu, u znak na taj doga-
đaj, zauvijek ostane glava koja ne može dići pogled u nebesa.
- A znaš li kako se zove melek zadužen za plimu i oseku?
- Ruman!
- A znaš li kako se zove otac svih džina – prvi džin?
- Shuman, stvoren je od plavog plamena!
- A znaš li kako se zvao Lucifer dok je bio na nebu?
- Haris!
- A znaš li što nose rijeke Tigris i Eufrat?
- Suze Adamove, mir s njim, jer on je toliko plakao nakon grijeha.
- A znaš li tko je uvijek bio uz Adama?
- Ptica Sard koja mu je pokazivala gdje je voda?
- A znaš li kako je bilo ime Noi?
- Ime mu je bilo Seken. A nazvan je Noa jer je plakao za svojim narodom
tisuću manje pedeset godina. To je u korijenu njegova imena po kojemu ga
znamo.
- A znaš li dimenzije njegove lađe?
- Duga je 800, široka 500, a visoka 80 lakata.
- A znaš li koja je najčasnija dolina na zemlji?
- Dolina Serendib u koju je spušten Adam, nakon napuštanja raja.
- A koja je najgora dolina na zemlji?
- Dolina oko Lotovog jezera. Ona je od paklenih dolina.
- A koji je zatvor išao sa svojim zatočenikom?

~ 54 ~
- Riba s Jonom.
- A koje šestero nije izašlo iz materice?
- Adam i Eva, Mojsijev štap, Salihova deva, Abrahamov ovan i šišmiš kojeg
je načinio Isus i koji je poletio Božjim dopuštenjem.
- A znaš li koja je vrsta dobila jednu vrst objave?
- Pčela!
- A koje je najčistije mjesto na svijetu, a tu je zabranjeno klanjati?
- Krov Kabe!
- A koje je mjesto sunce obasjalo samo par sati i nikad više?
- Dno Crvenog mora, nakon što se rastvorilo da prođe Mojsijev narod.
- Kome je prvom naređeno obrezivanje kao znak pakta sa Stvoriteljem?
- Abrahamu!
- Tko je prvi počeo kovati novac?
- Nimrod, nakon Noe.
Učitelj tada prestade ispitivati učenika i reče mu da je s njegovim naučava-
njem ovdje gotovo, ali da njegovo naučavanje nikad neće biti gotovo…

~ 55 ~
 Gabrijelovo pero

Ti nisi bio tu kada je na početku stvaranja u krila Gabrijela stavljeno pero

izvanredne ljepote. Zbog tog pera u krilima Gabrijel je bio poznat i na glasu
kao paun među melecima i nije mu bilo nikoga ravnog po ljepoti. Sve to
samo zbog jednog pera u njegovim krilima.
Ti nisi bio tu kada je, prije postojanja svega, perom stavljenim u krilo
Gabrijelovo napisana Knjiga života po kojoj će svi mrtvi biti suđeni po djeli-
ma svojim i u kojoj su imenom zapisani svi oni koji su određeni biti u raju, a
tako i oni koji, po određenju i vlastitom izboru, imaju sudbinu prokletu.
Ti nisi bio tu kada je Gabrijel, onaj koji je glasnik objave Svevišnjeg, skinuo to
pero i pustio da ta izvanredna ljepota padne na svijet.
Ti nisi bio tu kada je Gabrijelovo pero palo na put čovjekov i svojom ljepo-
tom razbilo zidove sudbine koji su ga omeđivali. Svi meleci su gledali, svi
meleci su vidjeli kako je Gabrijelovo pero palo na svijet i s kojom lakoćom je
razbilo nesalomljive zidove sudbine čovjekove. Jer, ljepota je tu našla svoj
smisao u ljubavi, jedini smisao koji ljepota može imati, i pala je tamo gdje je
bilo određeno da padne.
Sudbina Gabrijelova pera bila je da promijeni ljudsku sudbinu svojom izvan-
rednom ljepotom, da promijeni sudbinu sudbonosnom ljubavlju koju ta-
kva ljepota treba i da se ljubavlju zla sudbina promijeni u dobro poslanje.
Nemoguće je postalo moguće. Meleci su to gledali i vidjeli, kao i svi oni koji-
ma je dano da vidom srca vide ono što se ne može vidjeti okom.
Pavši i razbivši se u komadiće, Gabrijelovo pero raspršilo se po svoj zemalj-
skoj plohi. I svaki komadić je došao tamo gdje je trebao doći, točno onoliko
velik koliko je to potrebno da bi se premrežilo svijet neraskidivim nitima lju-
bavi koje će održati svijet da se ne raspadne od zla i mržnje kada dođe vrije-
me velikog zla i mržnje. Makar i trunak neuhvatljive prašine, i to je dovoljno
da se tragovima ljepote isplete mreža ljubavi.
Ljepota nije mogla biti sama jer bez ljubavi je nekompletna, stvaranje tako
ne bi bilo dovršeno. Makar bila samo jedno pero u krilu, opet je ljepota tog
jednoga pera trebala biti stavljena uz živuću ljubav, uz kucajuće srce, da bi
mogla imati smisao svoje veličanstvenosti kojom je zasjenila sve meleke.
Bez ljubavi kucajućeg srca ljepota ne može postojati. Tu poruku s izvora sve
ljubavi i sve ljepote Gabrijel je dostavio posjednicima razuma, onima koji
kroz optiku ljubavi vide svijet srcem te tako oni posjeduju razum, a ne da
razum posjeduje njih.

~ 56 ~
Pad Gabrijelovog pera bila je dostavljena poruka svijetu. Poruka poslana vr-
hovnim glasnikom da, ako svijet u svojemu padu i ode od ljepote, opet lje-
pota može doći na svijet. I to isto padom, spuštanjem jednog jedinog pera.
Ako je volja Svevišnjeg takva, On postiže da se ono što je palo padom podi-
gne. Njemu ništa nije nemoguće…

~ 57 ~
 Ljepota ruže

Ako biologu daš ružu da ju secira, on će to učiniti i sve uredno smjestiti u

bočice. Na svakoj će pisati što je unutra: korijen, list, latica... U drugoj će biti
njen kemijski sastav razgrađen na svoje elemente.... No, nema bočice na
kojoj će pisati: ljepota. A ljepota je kompletna slika ruže.
Kompletnu sliku mogu sagledati samo oni koji budu imali hrabrosti odbaciti
opijenost. Odbaciti opijenost osjetila. Onu opijenost od koje nam se obični
kamen doima draguljem, a vatra nam se doima čistom vodom.
Istinu mogu dosegnuti samo kompletni ljudi. Oni su miris svijeta. Stražari
na Stvoriteljevim granicama, oni kojima je razbor darovan. Stražari na mr-
tvoj straži kao isturena izvidnica posljednje bitke koja dolazi, bitke koja se
sprema od početka vremena. Stražari na granici iza koje nema povratka na-
trag u svijet, granici iza koje nema više vremena kojim stiže smrt.
Dolazi velika bitka protiv Velikog Babilona koja je svjetovno unaprijed izgu-
bljena i zato boriti se znači duhovno unaprijed pobijediti. Posjednici razbora
znaju da je tome tako jer se uzvisuju klanjanjem Svevišnjem.
Tih Božjih ljudi nema mnogo, ali kada se sretnu, bez riječi se pokreće koz-
mički ples i stvari dolaze na svoje mjesto. I oni su uvijek u strahu Božjem.
Kad im se otkrije istina, tek tad spoznaju opasnost od varke pa ne prestaju
vapiti: “O, Poznavaoče skrivenog i javnog, ne daj nas zdrobiti kamenom var-
ke. Mi smo slabi. Mi znamo da je padanje pred tobom zapravo uzdizanje k
Tebi. To je jedini pad koji uzdiže.” 
A ima mnogo pametnih ljudi koji nisu kompletni. Takve, pametne, ali ne-
kompletne, koji nisu odbacili opijenost, takve ćeš naći u blizini vlasti.
Dvije su stvari zbog kojih oni ne mogu biti kompletni, ne mogu dosegnuti
istinu:
Nedostatak hrabrosti i pohlepa koja im govori da im se ne isplati prihvatiti
istinu jer će tako izgubiti pozicije. Pozicije koje smatraju bistrom vodom, a
ustvari su vatra.
Oni će svoju pamet jeftino prodati, ma kolike im plaće bile. I neće im sve te
njihove plaće biti dostatne da na Dan zadnjeg suda pobjegnu od nebeske
sile...

~ 58 ~
 Trezvenost i pijanstvo

Učitelj i učenici sreli su na putu jednog pijanog čovjeka. Imao je sa sobom

veliku mješinu vina koje je zamalo do kraja popio. Bio je sav neuredan, pr-
ljav, smrdljiv, uneređen. I tako pijan hodao je vijugavim koracima uz njih,
nešto nesuvislo govorio, pokušavao nešto reći, galamio pa tiho nešto mr-
mljao, smijao se pa plakao… Htio se zbližiti s njima onako kako to pijani ljudi
obično rade s potpunim neznancima, ali učitelj i učenici su išli svojim tem-
pom hodanja, nisu se obazirali na njega pa je pijanac ubrzo odustao od njih.
To malo hodanja ga je izmorilo pa sjede uz rub puta i nastavi piti ono vina
što mu je još ostalo u mješini.
Kada su se malo udaljili, učitelj primijeti da su učenici pod snažnim dojmom
svega što su vidjeli pa reče: - Svim ljudima treba Njegova ljubav. Tko se ne
opije tom ljubavlju poseže za raznim opijatima. A to nije put, to je put pro-
kletog, lažna zamjena i opsjena koja ostavlja čovjeka na cjedilu.Trezvenost
je uvjet da čovjek bude opijen Njegovom ljubavlju.
Učenici pitaju: - Kako se to može biti opijen Njegovom ljubavlju?
- Trezven čovjek može dostići tu opijenost Ljubavlju, ali pritom mu ništa ne
smije biti vodič osim Boga. Čak ni vjera. U ime vjere ne smije slamati tuđa
srca i nadati se dobrom. Čovjek može odbaciti kipove i dosegnuti istine i
pravila, ali treba paziti da od istine opet ne načini kipove kojima se klanja –
odgovori učitelj pa nastavi dalje: – Uzvišeni želi biti spoznat. Zato treba biti
oprezan i trijezan, a ne pijan i zbunjen…

~ 59 ~
 Dokazi i dokazivanje

Jednom kada je učitelj s učenicima bio u obližnjem gradu, priđu učitelju neki
obijesni bogati mladići koji su htjeli poniziti učitelja pred učenicima. Stali su
ispred učitelja, goropadno i izazivački, tako da učitelj nije mogao nastaviti
hodati nego je morao stati. Učitelj tako stoji i gleda u jednoga od tih mla-
dića, koji se nametnuo kao glavni među njima. Učenici su bili svi otraga i
čekajući što će im učitelj reći.
Mladić tada, a sve napuhujući i uzvisujući se, napravi podrugljivu grimasu i
upita učitelja: – Reci starče, evo, tu svi govore kako si jako uman i mudar pa
odgovori mi onda što je bilo prije, kokoš ili jaje?
- Kokoš, to je bar jednostavno – odgovori učitelj.
- Zašto kokoš? Zašto nije jaje? Kako možeš tvrditi da je prije bila kokoš! –
pobuni se mladić.
- Zato jer Bog koji je Ljubav ne bi dopustio da pile koje se izleglo iz jajeta
odrasta bez majke – uzvrati mu učitelj.
Ali, mladić nije odustajao od svojeg nauma ponižavanja učitelja pred svima
nego mu postavili novo pitanje: – A kako će biti moguće da će ljudi u raju
jesti i piti, a da iz njih neće izlaziti nikakvi otpaci?
Kako je on to pitao, tako su se ostali bogati mladići, svi redom iz najbogatijih
obitelji u gradu, nasmijali misleći da učitelj na ovo pitanje neće znati odgo-
vor jer nema nikoga da se vratio iz mrtvih, iz raja, pa da bi se to moglo znati.
Učitelj je čekao da se utišaju u tom njihovom usiljenom smijehu pa onda
reče: – Što se čudite i pitate kako će to biti moguće, kada primjer toga ima-
mo i na ovome svijetu. Beba u utrobi majke i jede i pije, a ne izbacuje nika-
kve otpatke. Samo, pazite se dobro, jer na putu ste da svjedočite dokaz o
tome samo s ovoga svijeta. Zaista su dokazi u nama i oko nas.
Tim riječima i svojim odgovorima sve ih je ušutkao, a kada je govorio kako
su dokazi i oko nas, učitelj je rukom napravio pokret kojim se pokazuje da je
nešto oko nas. Ali, tim pokretom ruke je zahvatio i s neobjašnjivom lakoćom
gurnuo bezobraznog mladića u stranu, otvorio prolaz i energično zakoračio
naprijed. Učenici su ga slijedili i tako su, razgrnuvši provokatore, prošli kroz
njih i ostavili im prašinu sa stopala…

~ 60 ~
 Suočavanje

Jednom davno novom učeniku učitelj je dao prvu lekciju. Učenik je usvojio
tu lekciju i jednoga dana je i on postao učiteljem pa je rekao učenicima to što
je njemu učitelj ispričao:
- Kad sam bio dijete, htjeli su me prepasti rekavši da ne idem u podrum jer
je tamo jedan strašan monstrum koji guta malu djecu. Ja sam, međutim, in-
stinktivno odmah otrčao u podrum i vidio da tamo nema nikakvih nemani.
- Učitelju, što to znači? Koja je pouka ove priče? – upitali su učenici.
Učitelj reče: – Uvijek se smjesta suočite sa svojim strahom, bez imalo oklije-
vanja krenite mu ususret. Ne dopustite da on raste i buja iza vaših leđa. I ne-
stat će. Jer istinski strah je samo jedan - onaj od stajanja pred Gospodarom
na Danu polaganja računa. Svi drugi strahovi su monstrumi iz podruma ko-
jima se plaše mala djeca.

~ 61 ~
 Tajna broja sedam

Učitelj je pozvao jednog od učenika da porazgovaraju nasamo. Imao mu je

za reći veliku tajnu koju je učenik sada bio spreman primiti, nakon što je
čudom preživio veliku nepravdu. Zli vladari nedužnog su ga bacili u duboku
jamu, mračnu poput utrobe zmaja. Napadali su mu svijest i čula svojim žu-
tim otrovnim napitcima, ne bi li podlegao kušnjama i odrekao se Gospodara
u zamjenu za obećanje da će ga onda pustiti na slobodu. Ali, učenik se odu-
pro svim iskušenjima i ostao vjeran Gospodaru, ojačan unutra bezbojnim
svjetlom. I kada je, na vatri muka od otrova i neizvjesnosti, potpuno spoko-
jan izgovorio riječi: – Griješite, zapravo vi ste zarobljenici, a ja sam slobodan!
– zmaj je bio prisiljen izbaciti ga iz svoje utrobe i vratiti natrag na svjetlo
Sunca i Mjeseca.
- Imao si problem jakog intelekta i zato ti je bilo teže otvaranje prema ono-
stranom. Tvoj intelekt je kao mač s dvije oštrice – reče mu učitelj i nastavi
dalje objašnjavati: – Do ovih tajni, koje ću ti otkriti, nije lako doći. Kada se
nad čovjekom vrši nepravda, Božja milost mu je toliko blizu i toliko je jaka,
da je na njemu samo da otvori senzore duše i srca pa će ga ona preplaviti i
olakšati put.
Učenik je sve pomno slušao i nije rekao ni riječi. Učitelj dalje nastavi.
- Sedam je veliki broj i naći ćeš ga šifriranog u Knjizi, ali i drugdje. Tu je tajna
puta i uspinjanja stepenicama. Robovi Božji trebali bi proći kroz svih sedam
razina svijesti, ali u većini to završi na tjelesnom kruženju u mjestu, umjesto
da se spiralno uspinju tim stepenicama duhovnosti, od kojih je svaka uža i
teža za dosegnuti od prethodne. Gospodar je stvorio sedam nivoa svijesti
kao i sedam nesagledivih nebesa. To je put, to su stepenice kojima se putnik
penje. A ljudi, i kada čitaju Knjigu, vide samo formu. A Knjiga je poput rijeke,
one rijeke koja vodi k oceanu. Površnom promatraču s obale rijeka se čini
kao jedinstven i statičan tok. No, tko pliva na površini rijeke, vidi da je to
tok sastavljen od više tokova, od više vodenih struja unutar rijeke. Tko pak
zaroni i prepusti se, otkriva i skrivene podvodne tokove. On onda postaje
bujica koja hita prema svome cilju, oceanu, i nosi sa sobom one koji se usude
plivati i roniti kroz njene modre dubine, virove, tajne… A struja ne nosi ni-
gdje one koji rijeku samo gledaju, izgovaraju joj ime i opisuju je bez plivanja
i zaranjanja. Ti će ostati na obalama koje će propasti u zemljotresu i nikada
neće stići do Njega, do cilja, do oceana…
Učenik reče: – Učitelju, nisam dostojan da budem posjednik svih tih tajni.
Znam da mi samo po milosrđu sve dolazi. A, opet, znatiželjan sam otkriti

~ 62 ~
sve ove tajne koje spominješ i spoznati mudrost koju one nose. Neka mi
Gospodar oprosti na mojim slabostima.
Učitelj reče: – Tvoj dar koji ti je dan je u kalemu koji koristiš. Kalem je tvoje
poglavlje zapisano u Knjizi. Pa onda bdij nad namjerom kojom koristiš svoj
kalem jer on je tvoj mač, oštriji i ubojitiji od svakoga mača. Djela se cijene po
namjerama. Neka svatko očisti namjere, pa će i djela valjati.
- Hoću učitelju, sve hoću kako si rekao, ali kako da najbolje očistim svoje
namjere? – zapita učenik.
Učitelj reče: – Kroz post. Zato ćeš sada otići u pustinju i postiti sedam dana.
Kada se vratiš dobit ćeš napisanu veliku tajnu sedam stepenica pa je dobro
prouči. Jer samo pročišćen postom moći ćeš razumjeti tajnu i biti sposoban
uspinjati se stepenicama prema vrhu.
Učenik se ustao, zahvalio, poljubio učitelja u ruku te otišao u pustinju…

~ 63 ~
 Tajna sedam stepenica

Evo ti zapisane velike tajne sedam stepenica, uz primjedbu da se nijed-

na duša ne opterećuje preko njene sposobnosti, a svaka je duša u Knjizi
spomenuta.
Prva stepenica: To je duša sklona zlu. Najprimitivnije i najčešće stanje ljudi.
Tu je duša zatočenik svjetovnih žudnji. Bori se i muči služeći svome ‘egu’,
uvijek kriveći druge za vlastitu muku. Bijedno li je njihovo stanje.
Druga stepenica: To je duša koja sebe kori. Duša osobe na ovoj stepenici, na
drugom nebu, na drugom stanju svijesti, kori sama sebe za sve loše što je
snađe. To je već golem pomak. To korenje ide do samoprezira. Ovdje kreće
putovanje.
Treća stepenica: To je duša koje je sazrela i dobiva “nadahnuće”. Na ovom
stupnju osoba shvaća što znači “predaja” (peti element - koji je Božja in-
tervencija). Osoba naslućuje snažnu, ali još udaljenu grmljavinu iz riznice
znanja. Osoba posjeduje ustrajnost, strpljivost, skromnost. U postojećem
svijetu otkrit će posve drugačiji svijet, prepun nadahnuća. I dobro i zlo će
biti znak od Gospodara koji će čitati kao slova knjige. Osjetit će ushićenje
Njegove blizine i ništa joj neće teško padati. Ipak, ovaj stupanj je zamka za
putnike. Ovaj stupanj mami da u njemu putnik i ostane.
Četvrta stepenica: To je duša koja je smirena. Za ovu stepenicu treba hrabro-
sti. Treba se suočiti s grmljavinom, a ne samo osluškivati je iz daljine. Tko se
usudi ovdje popeti, postat će “duša smirena”. Osjećaj zadovoljstva je uvijek
tu, bez obzira na sve smiješne udarce ovog svijeta pozemljarstva. Na ovome
stupnju svjetovne stvari ništa ne znače, a duše su zadovoljne. Osoba dobiva
mudrost nakon što je prije toga dobila znanje.
Peta stepenica: To je duša kojom je Gospodar zadovoljan.Na petoj stepenici
čovjek je svjetiljka već svojom pojavom. Birtija u koju on uđe pretvara se
odmah u najposvećeniju bogomolju. On isijava energiju na sve i svakoga tko
ima imalo volje i hrabrosti da je primi. On je iscjelitelj. Gdje god se pojavi,
mijenjat će ljude oko sebe. Njegov cilj je služiti Bogu kroz služenje i popra-
vak Njegovih stvorenja. On voli ta stvorenja, ma kakva ona bila, jer zna tko
ih je stvorio.
Šesta stepenica: To je duša napunjena ljubavlju. Na šestom stupnju duša
postaje “duša čista”. O ovome znaju poslanici i odabrani Njegovi robovi.
Njihova molitva tada glasi: “Gospodaru, ako sve ovo radim iz straha od tvo-
je vatre, molim Te da me baciš u nju. Ako sve ovo radim iz želje za tvojim

~ 64 ~
rajem, uskrati mi ga. Hoću Tebe, sve je ništa u usporedbi s licem Tvojim.”
Ovaj put je put ljubavi, koji bi najradije ugasio paklenu vatru i uništio raj,
kako bi ljudi iz ljubavi hrlili Gospodaru, a ne iz straha od vatre ili želje za ra-
jem. Ovdje jezik izdaje, jer za put ljubavi nedostatne su riječi.
Sedma stepenica: To je duša koja je kompletna. Na sedmom stupnju je do-
življaj Njega, Uzvišenog. Tko tamo stigne, neka nam kaže kako je to.
I nemoj sumnjati, moguće je uspeti se. A evo dokaza da je moguće – naša
čula su nedovoljna da shvate Gospodarevu mudrost i veličinu, ali je u srcu
vjernika Njegovo prijestolje. Dokaz nam je da malim okom možemo obu-
hvatiti planine i mora. Neka objasne pametnjakovići kako to planine i mora
i cijeli horizonti stanu u malo ljudsko oko. To je znak za razumom obdarene.
Oni moraju znati da je oko srca toliko veliko da može spoznati Gospodara.
Srce je kao posuda kojom zahvaćamo milost i mudrost našeg stvoritelja.
Nečije je tako malo da uspije zahvatiti kap, nečije kao šalica, nečije kao ba-
čva, a nečija je posuda veća od svih zemaljskih mora.
Trasa toga puta nije pravolinijska. I uvijek postoji opasnost da se putnik str-
moglavi na niže stupnjeve od onih s kojih je krenuo. Ljubav i zahvalnost, ako
ga vode, pa to je putniku dovoljan štit.
Tijekom jedne bitke vitez je oborio protivnika i zamahnuo sabljom da ga
ubije. U tom momentu ga je oboreni protivnik pljunuo. Vitez je duboko uz-
dahnuo, spustio sablju i udaljio se.
Oboreni je ustao i potrčao za vitezom: – Zašto me nisi ubio?
Vitez mu reče: – Kada sam te oborio i krenuo da te ubijem, moje je srce bilo
čisto - činio sam to u ime Gospodara. Ali kada si me pljunuo, proradio mi je
ego i poželjeh da te ubijem i iz osvete. Zato sam spustio sablju.
Poslije je oboreni postao vjerni štitonoša vitezu, pratio ga je kroz sve bitke i
bio mu nebrojeno puta na pomoći u pogibeljnim situacijama.
Eto, tako je bilo. Ti nisi bio tu da vidiš, ali tako je bilo.
Pronikni na kojem si stupnju. Odgovori kaniš li dalje ići. Doznaj kolika je tvo-
ja posuda.
Neka svaki putnik sam sebi odgovori na ova pitanja.

~ 65 ~
 Upozorenja

Učenicima koji su završili s naukovanjem kod učitelja, pred polazak, nakon

što im je svima oprao noge, učitelj reče:
- Oholost je najopasnija, zbog nje je proklet Lucifer i njome se upropaštava
vjera – najveće dobro.
Zatim im je iz blagajne podijelio sve što su radom svojih ruku zaradili pa
reče:
- Pohlepa je neprijatelj duše i zbog nje je Adam izveden iz raja.
Potom ih jednog po jednog zagrli i poljubi i reče:
- Zavist je začetak svakog zla – pod njenim utjecajem je brat ubio brata,
Kain je ubio Abela.
Dok su već odlazili i bili prošli kroz kapiju dvorišta, učitelj povika:
- I držite se strogo Zakona. Kad počnete raditi nešto, makar bila i dobra dje-
la, a da to škodi Zakonu, napustite čak i to.
Učenici su sa suzama na licu hodali, sve više se udaljavali od učitelja, ali srci-
ma su bivali sve bliže i bliže…

~ 66 ~
 O ljubavi i domovini

Samo je jedna ljubav - ljubav prema Stvoritelju. Čovjek ne može voljeti niko-
ga drugog osim Njega, ali toga nije svjestan. Sve zemaljske ljubavi - prema
ženi, muškarcu, djetetu, novcu, putovanjima, zabavama… sve zemaljske lju-
bavi samo su odsjaj Jedine Ljubavi. Idući za tim ljubavima, ljudi ustvari tra-
gaju za Jedinom Ljubavi. Grebu, vole, nadaju se da će im ispod noktiju ostati
barem trag ljubavi. I tako sve dok je ne nađu. A onda više ništa nije važno.
Ljudi bi trebali znati da ljubav prema domovini jest sveta, ali neka paze da i
od nje nesvjesno ne načine kip kojemu se klanjaju. Đavolske spletke su pre-
predene. A svi mi imamo samo jednu domovinu prema kojoj se krećemo.
Bog zna sve dubine našega srca, pa i namjere kojih nismo ni svjesni. On zna
kada nešto nije učinjeno s ispravno usmjerenom iskrenošću pa tako zna i
kada se od domovine i zastave, koja je komad krpe, načini kipove. A sva
zemlja je Božja. I ni u što se osim u Boga ne treba zaklinjati – ni u zastavu, ni
u domovinu. I ništa ne treba poduzimati osim u ime Boga - ni u ime zastave,
ni u ime domovine, ni u ime ljudi - jer Gospodar ljudi će odlučiti tko će biti
spašen.
Sveta je dužnost voljeti i braniti domovinu, ljubav prema domovini spada
u plemenite osobine čovjeka, ali do određene granice - treba stati kada ta
ljubav postane kip, idol. Naročito kada narod domovine ogrezne u nevjero-
vanju. Pozivao je svoj narod i Noa i Lot i svi drugi. No, kada su iscrpili svoje
ovlasti, ostavljali su i narod i domovinu. Znali su granicu.
Kad prohtjeve izbaciš iz srca - Istinitog ćeš naći. I spoznat ćeš pravu ljubav.
Neka te na tom putu ne privlače jarke boje otrovne trave ili lijepe šare zmije
otrovnice. Hodi tim putom kao deva kroz pustinju, dostojanstveno noseći
sve terete, dok ne stigneš do kapije Silnoga i Moćnoga.
I raduj se svom teretu makar zbog njega krvave suze lio. Pa olakšaj sebi.
Kako? Što više budeš svjestan da je tvoj tovar ustvari lešina raspadnuta, mr-
tva debljina, kao i sve na ovom svijetu, tako će ta lešina otpadati s tvojih
leđa i ići ćeš lako poput leptira, makar ti planina bila na plećima…

~ 67 ~
 Kalemovanje

Koja je ljudska sposobnost najvažnija? Svakako riječ.

Koliko se procesa desi da bi čovjek napisao jednu riječ? Isto onoliko koliko se
desi da bi čovjek čuo riječ.
Riječ je najvažnija. Bog je sve stvorio riječju: Budi! A onda se i ljudima obra-
tio kroz riječ. Bilo živu riječ, bilo pisanu riječ koja se ne mijenja i nad kojom
On bdi i stražari.
Mogao je On, koji je uzvišen od onoga što Mu pripisuju, poslati anđele lju-
dima sa svojom porukom. No, tada se ljudima više ne bi dalo vremena. Jer
tako je po zakonu Njegovom, a ti nećeš u zakonu Njegovom izmjene naći.
Stoga je izabrao obratiti se ljudima putom ljudi. Kroz riječ. Onako kako ljudi
razumiju. Jedna riječ, samo jedno svjedočenje - mijenja univerzum.
Po namjeri kalema koji piše riječ, sve će se vrednovati. Ona mora povezati
srca. Mora vjernicima povećati vjeru, a onima koji su odabrali nevjerstvo,
povećati njihovu nevjeru. Tako oštar mora biti kalem. I dobro čuvati namje-
ru i čuvati izvor. To dvoje je đavolja meta. Jer kada izgnani isprlja namjeru i
zamuti izvor, postigao je cilj. 

~ 68 ~
 Kazna narodu

O, narodi, nisu vam krivi vladari! Ne nanose vam vladari nepravdu! Sami
sebi nepravdu ste učinili. Nepravedni vladari samo su vam postavljeni kao
rezultat vaše degeneracije i skretanja s puta. 
A u onome što vidite kao tmine, najcrnje tmine današnjice, e tu je mnogo
osvijetljenih srca. Pa pogledajte, gdje vidite tminu?
Na put ka Bogu može stupiti samo onaj koji je učinio grijeh. Jer uvjet puto-
vanja je razumjeti drugog, a posrnuće najbolje razumije onaj koji je i sam
posrtao i ustajao.
Ti nisi bio tu kada je kralj David molio Gospodara: - Gospodaru, ti ne opra-
štaj onome tko ti nije pokoran.
Pa je i sam bio doveden u napasti, a i direktno je ukoren: - O, Davide, ljudima
za koje ti moliš ti nisi ni potreban. Oni su već pokorni. Poslan si onima koji
griješe i posrću, a ti ih prezireš.
Poslije svoje kušnje i ukora molio je: - Gospodaru, oprosti grijehe ovima koji
posrću, pa i meni, Davidu.
Onaj koji poziva u istinu, mora se postaviti na stotinu puta niže mjesto od
onoga na kojem je onaj kojega poziva, a nipošto nadmeno i superiorno.
Samo tako će doprijeti poziv. Kakav god da je čovjek, ti sigurno znaš više
svojih nego njegovih grijeha. 
Čovječe, Bog je toliko blizu da nema potrebe gledati ni u nebo ni u zemlju.
On je blizu. Ali koliko si ti u Njegovoj blizini? Znaš li tko je u njegovoj blizini?
Onaj koji ima svijest srca i uma da je Bog blizu. Iako daleko, na nebesima, on
je blizu poput svjetlosti zvijezde u tvom oku. Pa koliko je čovjek svjestan te
blizine, toliko Mu je u blizini.
Kako prepoznati ljude koji su uvedeni u beskrajnu sreću Njegove blizine?
To su oni koji imaju stid, koji imaju odgoj, koji se plaše grditi, a kad grde
čine to Boga radi, odmjerenog jezika i na oprezu. Duboko svjesni svog po-
srtanja, oni i kada grde razumiju tuđa posrtanja. Odgoj je ključ. Tako ih se
prepoznaje.
Ako čovjek uzme samo jedno svojstvo prokletoga, on je izašao iz blizine
Božje, makar mu jezik sve istinu zborio. Samo jedno svojstvo prokletoga
učini da čovjek izađe iz Njegove blizine i da ga đavo uzjaši poput magarca.
Prepoznat ćeš ih po oholosti, želji da ostave dojam sebe radi, a ne Boga radi,
da izreknu pohvalu sebi, a ne Onome kojemu se uzdižu sve pohvale. 

~ 69 ~
Đavo ne može prići onima koji su u Božjoj blizini. Kad bi ga samo ljudi mogli
vidjeti kako, kao gladan i uporan vuk, kruži čekajući tko će uzeti samo jedno,
samo jedno jedino njegovo svojstvo kako bi izašao iz tog kruga zaštite pa
da ga rastrga.
Velika je milost da su otvorena vrata Božje blizine. Najveća prepreka čovje-
ku na njegovom putu prema Gospodaru je on sam. Pa neka se čovjek skloni
sebi s tog puta…

~ 70 ~
 Vrt

Dok su učenici radili u masliniku, svaki oko jedne masline okopavao, učitelj
je išao od jednog do drugog i svakome uputio riječi koje su bile prikladne da
bi učenici ostali na pravom putu.
Kod učenika koji je prolazio kroz svoje unutarnje kušnje, učitelj reče: - Šta je
uzrok da tijela ova od blata budu na kušnju stavljena? Čista voda utonula je
u blato pa je postala tijelom okovana.
Kod učenika koji je bio sputan svojim strahovima, učitelj reče: - Zalazeći u
veličanstvenu stvar, ne pokušavaj širinu značenja suštine riječju sputati. Jer
kada se riječ izgovori, pravo je značenje zatočeno, a zamisli zatočeni vjetar.
Kod učenika koji nije najbolje razumio stvari jer je sve sam sebi zakomplici-
rao, učitelj reče: - Kada su čovjeku stvari nejasne, postavlja pitanja. Odgovor
je tu, ali može li čovjek to shvatiti? Učitelj daje jednostavne odgovore ili ne
govori nikako. On govori tako jer se tako i Bog obraća. Nema mjesta nedo-
umici, nedorečenosti, komplikaciji.
Kod učenika koji je tražio da mu se pokaže znak, učitelj reče: - Najbolje o
Njemu govori šutnjom onaj koji ga spozna. Cijelo njegovo stanje je znak,
putokaz, svjedočanstvo.
Kod učenika koji je stalno nešto propitkivao, učitelj reče: - Lijepa je stvar o
kojoj pitaš. Ali zašto pitaš? Koji je cilj? Od toga će zavisiti odgovor. On ne leži
u riječima nego u tišini spoznaje riječi koje čitaš i sričeš.
Kod učenika koji se stalno sa svima raspravljao, učitelj reče: - Zato ne ra-
spravljaj. Jer mnogo je putova koji vode do hrama. Netko je blizu rođen.
Netko mora morem preploviti, netko pustinju prepješačiti, netko planine
savladati. No cilj im je isti. Kada dođu do cilja, tu nema polemike, polemika i
rasprava je samo u vezi s putom koji vodi do hrama.
Kod učenika koji je rijetko imao osmjeh na licu, učitelj reče: - Istinska zahval-
nost na onome što je dano je vodič. Zahvalnost bez tuge i prigovora. Kiseli
izraz lica dok ustima zahvaljuješ nije izraz zahvalnosti. Ako već ima ocat koji
mora doći do jetre, pa reci mu da se pomiješa s medom i postane slatko piće
koje je lijek.
Kod učenika koji je pisao poeziju, učitelj reče: - Riječi u rimi, poezija, pa to je
nekontrolirana praćka, bez jasnog pravca. Rimom se lakše može reći skri-
veno - ono što se ne može reći prozom nikada. Stih se lako uči i pamti, to
je dubina mudrosti izražena u pamtljivoj formi. Pa zašto ne zastaneš nad
svakim stihom?

~ 71 ~
Kod učenika koji je od svih bio najviše obdaren snagom intelekta i umnošću,
učitelj reče: - Sretan je onaj koji se je od sebe spasio, taj se za Živoga vezao,
a gdje ti je učitelj, o potencijalni vrtu? Zašto ne otvoriš vrata vrtlaru da uđe,
jer bez vrtlara – učitelja - nema vrta nego samo korov. Kultiviranje vrta je
proces: kalemljenje, čišćenje, plijevljenje, potkresivanje… nije lako, ali, bez
toga nema vrta nego džungla puna guja.

~ 72 ~
 Drhtanje

Da bi čovjek bio spreman za kontakt s učiteljem, mora proći pustinju. Ali

imati i lijep odgoj.
Putnik koji je prošao pustinju i stigao u oazu pred učitelja, našao je učitelja
kako spava. On je čekao na suncu strpljivo dok se učitelj probudi pa ga je tek
onda upitao.
Drhtao je dok je tako čekao. Jer uvijek tako bude kada se iz mraka izađe
naglo na svjetlo. Zaslijepi dok se oči ne naviknu. Ljubav i strahopoštova-
nje budu združeni u njegovoj nutrini premda su to naizgled dvije nespojive
stvari.
Učenik je mislio dok je gledao učitelja: - Pred kraljevima nisam drhtao, boja
moga lica nije se promijenila ni prilikom borbe s neprijateljima, niti u susreti-
ma sa zvijerima, a, evo, drhtim pred sjajem ovog svjetla, moja nekompletna
pamet se gubi pred njegovom kompletnom.
To strahopoštovanje i ljubav nije bilo zbog učitelja, nego zato što je osjetio
blizinu Istine.
Isus je rekao: - Tko vidi mene, vidio je Boga.
Upravo zato je osuđen kao nevjernik od strane površnih neznalica koji
su u tome vidjeli formu, a ne bît. Upravo to i je Isusova poruka. Onaj tko
vidi Božjeg prijatelja, svjedoči Božje prisustvo. A učitelji su nasljednici tog
svjetla.
Sve tajne mu je učitelj otkrio u samo jednoj rečenici koja je glasila: - Nema
drugog osim Njega!
Tko u sebi ukroti zvjerad i osjeti ljubav i strahopoštovanje samo i jedino pre-
ma Njemu, Silnom i Milostivom, od tog će se čovjeka plašiti i utvara i čovjek,
i đavo i zvijer. 
A tko to ukroti u smislu da prihvaća bez pogovora sve što dođe od Njega
sa zadovoljstvom, tko je blag i ljubazan prema ljudima pa takav bude uve-
den u blizinu Silnog i Milostivog - on onda strahuje samo od jednog - da ne
učini nešto zbog čega će biti izveden iz te blizine. Jer tek tada vidi koliko
je sve drugo ništavno u usporedbi s Njegovom ushićujućom i ispunjujućom
blizinom. 
Takvog čovjeka tko vidi, vidio je Boga. Naravno, ne u smislu forme.

~ 73 ~
Isto se odnosi i na izjavu da je “Bog čovjeka stvorio na svoju sliku” pa onda
ljudi odu u nevjerstvo zamišljajući Boga, a On je Uzvišen i daleko od onoga
što oni pomišljaju, potpuno neusporediv s bilo čim, nitko nije kao On.
Ne radi se tu o formi. On se upoznaje kroz tri stvari: Njegov potpis u stva-
ranju svega, Njegova imena te kroz uputu i praksu poslanika, koju je slao
otkako je Adam spušten iz raja. Ali ovo treće je pitanje uma i srca. Um uče-
nog dovede do vrata, ali srce ga može jedino uvesti u prostoriju Istine. U
svakom slučaju, nema puta bez i jednog i drugog.
Putnici moraju znati da, ma koliko čovjek skrenuo ili zgriješio, ne izlazi iz
okvira Svemilosti na ovome svijetu, pa tako i treba tretirati sve ljude.
A kada ljudi pozdrave, neka im se najljepšim pozdravom uzvrati, jer će se i
za to tražiti obračun…

~ 74 ~
 Luk i strijela

Čovjekovo srce je tamo gdje mu je blago. Isus savjetuje ljude da se imetak

pohrani iznad sedam zvijezda, pa neka tamo bude srce - slobodno i na ovom
i na onom svijetu. 
Post izbavlja iz forme, jer forma je ropstvo.
Čovjek treba ozbiljno prići svome učitelju. Tad će strijela Istine ubiti njego-
vog zmaja koji bljuje vatru i pomoći čovjeku u velikom svetom ratu. Pa posli-
je više neće biti susreta tijela nego susreta duša.
U krivi se luk uvijek stavlja prava, a ne kriva strijela. Svaka prava strijela želi
poletjeti iz krivog luka i osloboditi se svog osobnog tamničara.
Ne smije se priželjkivati sukob s neprijateljem. Treba tražiti zdravlje i
sigurnost.
Ali, ako dođe do borbe, onda biti strpljiv i nepokolebljiv kao Zemlja i mudar
kao zmija.
I od Istine traži uputu i snagu da iglom iskopaš planinu.
Gospodar voli pravednika. A kada On zavoli svoga roba, onda napad na nje-
ga smatra napadom na Sebe. I ogrne ga posebnom odorom. Kušnje se raz-
bijaju o tu odoru kao valovi o hridi. 
Samo treba onda paziti na odoru da se u njoj ne pojavi šupljina. Jer, kuda
zmija prođe glavom, lako uđe cijelim tijelom…

~ 75 ~
~ 76 ~
 III. POSLANICA

HURITIMA I
HIKSIMA

Cvijeće šutnje

Jednom bio jedan učitelj koji je došao u selo čiji su ga stanovnici odbacili i
vrijeđali. On je to mirno i pomalo odsutno saslušao. Pa na koncu reče: – E,
dobro. Ja sad moram ići, ali ću se sutra opet ovuda vratiti. Pa, ako ste mi što
zaboravili reći, recite mi to sutra.
Stanovnici u čudu misle da je poludio, pa pitaju: – Pa jesi li ti čuo išta od ovo-
ga što smo te grdili? Kako to reagiraš?
A učitelj reče: – Čuo sam sve, ali kasno ste došli s tim namjerama. Da ste me
tako napali prije deset godina, postigli biste svoj cilj i ja bih vam uzvratio.
Ovako, vi ste baklja, a ja sam rijeka. Baklja bačena u rijeku će se ugasiti.
Vaše riječi su trnje koje će u kontaktu s mojom šutnjom postati cvijeće.

~ 77 ~
 Grad Plave Vatre

Učitelj je uzeo pogaču, zahvalio Svevišnjem i pružio učenicima da je skupa

odlome i da se nasite nakon što su cijeli dan hodali na putu prema Gradu
Plave Vatre.
- Učitelju, što ćemo u Gradu Plave Vatre? Zar nam nisi govorio da je u njemu
velika nesreća i zlo, zašto nas sad vodiš tamo, zašto nas odvodiš s naše pla-
nine? - upita jedan od učenika, a i ostali učenici stadoše sa svime kao uko-
čeni i očekivahu odgovor od učitelja, držeći u ruci svaki svoj komad pogače
koji još nisu stigli pojesti.
- Ide li taj grad prema nama, ili mi idemo prema njemu? - pita učitelj.
- Mi idemo prema gradu – odgovore učenici, čudeći se što ih tako nešto pita.
- A Sunce, Mjesec i zvijezde, idu li one isto tako po nebeskom svodu? – dalje
će učitelj.
- Idu – rekoše uglas učenici, potvrđujući još to pokretima ruku i izrazima lica
kao nešto što svi znaju.
- Pogača koju smo lomili, kako je razlomljena? Je li svatko dobio jednaki dio
pogače? Je li bilo teško razlomiti pogaču kojom nas je Svevišnji opskrbio
tako da je svatko dobio svoj jednak udio? – nastavi učitelj s pitanjima.
- Lako smo razlomili pogaču, učitelju, i svi smo dobili jednaki dio, nije bilo
teško razlomiti pogaču da svi dobijemo svoje što nam pripada i da smo svi
jednako opskrbljeni, hvala Svevišnjem na tome što nam udjeljuje iz svoje
ljubavi – uzvrate učenici nadovezujući se jedan na drugog.
- A da je pogača bila kao kugla, kako bi onda bilo razlomiti ju u jednake di-
jelove? – opet zapita učitelj, a učenici se na to zamisliše. Nisu očekivali da ih
to pita jer nikada nisu vidjeli da pogača može biti kugla.
- Vidite, već vam je teško zamisliti da se kuglasta pogača razlomi na jednake
dijelove, a kako bi to tek teško bilo izvesti? Uvijek bi netko bio zakinut za
svoj puni dio, a netko bi dobio više nego što treba, a netko ne bi dobio go-
tovo ništa i cijela zbrka i nered bi nastali oko takve pogače i kako da se pre-
lomi pred objed – nastavi učitelj ne čekajući da mu odgovore. – Grad Plavog
Plamena izgradili su čarobnjaci gledajući u svoju kristalnu kuglu izrađenu
iz plavog plamena koji im je govorio tajne čarobnjaštva. Čarobnjaci će od
normalne pogače napraviti tu kuglastu da tako zavade ljude oko toga koliko
kome što pripada i da onaj koji je dobio manje bude kivan na onoga koji je
dobio više, a da njih sve mrzi onaj koji nije dobio skoro ništa.

~ 78 ~
- Pa kako će to čarobnjaci napraviti? Nije nam to jasno učitelju? Zašto bi ljudi
prihvatili da rade pogače kao kugle kad je to potpuno suprotno od onoga
kako se pogača radi? – zanimalo je učenike, a neki su se i smijali jer im je to
bilo potpuno strano pa tako i komično.
- Izgradit će velike gradove koji će biti djeca Grada Plave Vatre, a ljudi će biti
opčinjeni velikom plavom kristalnom kuglom u koju će kroz prijevaru do-
brovoljno ući i sve će raditi naopako, no neće ništa vidjeti tako zamađijani,
tako opčinjeni blještavilom i opijeni priviđenjem vlastite veličine ravne čak i
sa Svevišnjim. To će biti vremena kada će mudri biti ludi, a ludi će biti mudri
– upozori učitelj.
- Objasni nam učitelju, u čemu je tajna? Kako je moguće da će ljudi misliti
da su ravni sa Svevišnjim? – zanimalo je učenike jer im je bilo nepojmljivo
zamisliti da će do toga doći.
- Ravna pogača je ona koja nas čini jednakima pred Svevišnjim koji nas je
njome opskrbio i svejedno tko je drži u ruci i gdje je drži, uvijek ima mjesta
i za druge da pruže ruku i da zajedno lome svoj dio. Nad ravnom pogačom
smo svi u jednakoj poziciji prema Svevišnjem. Ali, ako se pogača počne radi-
ti i peći kao kugla, da je obla poput bisera, onda svatko tko je uzme umišlja
da je baš on na vrhu, da je baš on iznad svih ostalih koji mu se priviđaju kao
da su ispod njega. Kad je tko je uzme u ruke, teško onda mogu druge ruke
uzeti svoj dio pa nastane i svađa i ljutnja i nezadovoljstvo kad se ruke tako
sudaraju i guraju, a iz borećih ruku pokreću se ratovi. I tako će svatko tko je
iznad kuglaste pogače sebe uzvisivati, umišljati da je on na vrhu i nastat će
veliki neredi zbog toga. I to je ta zamka plave kristalne kugle, u koju čarob-
njaci iz Grada Plave Vatre zarobljavaju cijeli svijet. Kroz svoju plavu kristalnu
kuglu učinit će velik nered po cijeloj zemlji, a govorit će da oni samo red
uvode. Samo će miljenici Svevišnjeg biti pošteđeni te velike obmane koja
se sada sprema u Gradu Plave Vatre od strane čarobnjaka - završi učitelj,
pogleda ih sve prodornim pogledom, ušuti, ustane i krene natrag u smjeru
planine s koje su sišli, a učenici isto tako šutke krenuše za njim, sretni što je
ovo putovanje završilo i što ipak neće ući u Grad Plave Vatre…

~ 79 ~
 O strpljivosti i
nestrpljivosti

Učenik je vježbao slikanje slova tako da slova budu naslikana onako kako
je učitelj pokazao da trebaju biti. Na stolu, pod svjetlom svijeće, mučio se i
nije mu najbolje išlo. Nikako nije mogao svladati vještinu slikanja slova pa je
postajao sve nestrpljivijim. Tako su mu i slova postajala sve lošija, umjesto
da se popravljaju, a svijeća je već dogorijevala prema kraju. Učitelj to zapazi
pa reče.
- Vjerozakon je kao svijeća. Pomaže da osvijetlimo put do cilja kojim smo
krenuli. No, ako svu svoju pažnju usmjerimo samo na svijeću, zaboravit
ćemo put kojim smo krenuli i pitam te hoće li nas to dovesti do cilja?
Učenik prekine pisanje pa odgovori: – Neće učitelju, jasno je da neće.
Učitelj nastavi: – Prisjeti se, to smo već prošli. Vjerozakon dopušta oko za
oko i to je pravda. Ali, pridržavajući se samo vjerozakona kao osnove, nećeš
krenuti putom duhovnog puta ka Njemu sve dok u svemu ne budeš vidio
Njegov znak, i u dobrom i u lošem. Sve je od Njega. Kada ti to bude jasno,
znaj da si putnik ka cilju.
Učenik reče: – Razumijem kako vidjeti znak u dobrom jer Gospodar je do-
bar. Ali, učitelju, kako vidjeti znak u lošem jer Gospodar nije loš?
- Na tom putu moraš znati da nije isto biti strpljiv i trpjeti. Oooo, kakvo je
užasno neznanje brkati ta dva pojma. Oni koji tu stavljaju znak jednakosti su
potpuni duhovni invalidi, oni koji samo vegetiraju – objasni učitelj i nastavi:
– Strpljivost je pouzdanje u Njega, koji uvijek bira najbolje za svoje dobre i
odabrane robove. Čak i onda kada se ovosvjetskim mjerilima to tumači kao
zlo koje je putnika zadesilo. Za putnika svako loše je zapravo dobro, a svako
dobro je iskušenje za koje će morati položiti račun. Putnik pogleda u noć, a
vidi zoru. Potpuno je siguran, kada vidi mladi mjesec, da će taj mjesec biti
uskoro pun i da će mu ta mjesečina dodatno osvijetliti put. Putnik je zahva-
lan na svakom trnu koji mu bace pod noge jer on kada vidi trn, vidi i ružu.
Siguran je da će, nakon koračanja preko trnja, biti obasut ružinim laticama.
Tada je svijeća dogorjela i ugasila se, a oblaci na noćnome nebu su se poput
zavjese otvorili i mjesečina je kroz prozor sobe obasjala stol na kojemu je
učenik učio vještinu slikanja slova.
Učenik reče: – Učitelju, kako ću sada bez svijeće vježbati slikanje slova, a
nemamo druge svijeće da je zapalimo?

~ 80 ~
Učitelj reče: – Nema gorih neznalica od nestrpljivih. Nestrpljivost vodi ka
prigovaranju. A putniku je rečeno da bude strpljiv i da ne prigovara kako
mu je mnogo to što ga na putu snalazi. Što bude strpljiviji, bit će pouzdaniji,
a što bude veće pouzdanje, bit će veća i brzina i razine spoznaje. Bit će u
stanju sagledati nevidljivo, a samo se nevidljivo broji. Ono vidljivo, to trune i
propada. Pogledaj crve kako već nagrizaju staklena zdanja - i zgrade i krhka
ljudska tijela.
Učenik, na te riječi, kao da je progledao i vidio da, ipak, i bez svijeće može
nastaviti vježbati slikanje slova, ali sada pod svjetlom mjeseca. Pa uze ka-
lem u ruku i nastavi tamo gdje je bio stao.
Učitelj se lagano osmjehnu, više u sebi nego prema van, i ostavi učenika da
stekne vještinu koja ga je izabrala…

~ 81 ~
 Ogovaranje

Učitelj je zatekao dvojicu najboljih učenika kako ogovaraju trećeg, koji nije
bio prisutan jer je otišao na tržnicu u obližnje selo. Spominjali su njegovo
slabo znanje i površnost te kako je uvijek među zadnjima u svemu što treba
napraviti. I to je sve bilo tako kako su govorili, ništa nisu izmišljali i nadoda-
vali. Kad su vidjeli da je tu učitelj, ušutjeli su.
- Razmislite o ovome: i u prošlosti i u budućnosti ljudi su lako kažnjavali i
kamenovali lopove, ubojice, bludnice, pijanice… No, kada su ogovaranje i
potvora u pitanju, što je kod Gospodara Uzvišenog veći grijeh od navede-
nog, tu nema kažnjenih. A ogromna većina, čak i onih koji su vjernici, nimalo
ne zazire od ogovaranja, donošenja suda o drugome na osnovu vlastitog
predosjećaja, poluinformacija i informacija – izgovori učitelj.
Učenici pitahu: – Učitelju, razumijemo da nije dobro ogovarati i da nismo
smjeli ovako ogovarati, ali, kako je moguće da je ogovaranje veći grijeh od
ubojstva?
Učitelj im na to odgovori ispričavši jednu priču:
“Kada je grupa prosjaka došla kod Božjeg Poslanika, tražeći nešto za jelo,
on im je rekao da im ne treba, s obzirom na to da su se maločas najeli mesa.
Oni su na to začuđeno rekli da ništa nisu jeli, na što im je Božji Poslanik od-
govorio: - Ogovaranje je isto kao da jedete meso čovjeka kojeg ogovarate, a
maločas ste sjedili i ogovarali. Dakle, siti ste.
- Ali, Božji Poslaniče, što ako je istina ono o čemu smo govorili.
- Ako je istina, ogovorili ste čovjeka i najeli se njegova mesa, a ako nije istina
onda ste ga još i potvorili, što je još gore. Svako spominjanje čovjeka iza
njegovih leđa na način koji mu se ne bi svidio je ogovaranje.”
Učenici su onda shvatili zašto je ogovaranje tako velik grijeh pa su htjeli ne-
kako se iskupiti za to.
- Istinska spoznaja je ujedno i iskupljenje jer onda više nećete ogovarati, a
što je prije izgovoreno je poput perja bačenog iz vreće u vjetar i ne može se
više vratiti – reče učitelj.
Nakon kraće šutnje učitelj reče: – Onog učenika kojeg se naveliko ogovara
i naveliko ga se sudi, to je vrlo dobro za njega. Zašto? Zato što je to udar
na njegov ego. Ego bude isprovociran i vapi za osvetom. Istovremeno na taj
način ego izađe iz tajnovitih kutaka gdje se prikrivao te se pokaže u svo-
joj punoj snazi. Odvoji se i nadvije, a onda ga se može vidjeti i nanišaniti.

~ 82 ~
To je prilika da ga se zdrobi. Sagledati ogovaranje na taj način bitan je put
duhovne preobrazbe.
Nedugo nakon toga, učenik kojeg su ogovarali vraćao se s namirnicama koje
je kupio. Kada su ga vidjeli da dolazi, ova dvojica najboljih učenika potrčala
su mu u susret pomoći preuzeti teret koji je nosio i dati mu hladne vode s
izvora da se napije i utaži žeđ. I bili su sretni kad su vidjeli da su mu pomogli
tako što su služili...

~ 83 ~
 O služenju i vladanju

Jedan je učitelj postavio svoga najdražeg učenika da bude kao upravitelj

ostalima za svakodnevna pitanja.
U međuvremenu im se priključio jedan iznimno darovit, obrazovan i elo-
kventan učenik, daleko ispred ostalih, koji je s učiteljem provodio puno vre-
mena. Toliko vremena da se drugima činilo da ih zapostavlja. No, šutjeli su.
Nakon izvjesnog vremena, učitelj tog pridošlog postavi za upravitelja, a
onoga koji je to bio ranije posla na poslove čišćenja staje i izbacivanja izmeta.
No, učenici su se njemu i dalje obraćali da ih upućuje i rješava ta njihova
svakodnevna pitanja.
Nakon nekog vremena, novi upravitelj se pobuni da se ne obraćaju njemu
nego bivšem upravitelju.
Učitelj mu reče: – Što misliš zašto je to tako? To je zato što si pokazao oho-
lost i aroganciju. Nisu kod tebe osjetili da te vodi srce nego samo razum.
Nauči lekciju - ispravnom vlašću, koju će drugi srcem prihvatiti i pokoriti joj
se, može vladati samo onaj koji je spreman služiti.
Učenik je čuo što je učitelj rekao i srcem shvatio lekciju pa sam od sebe oti-
šao u staju čistiti i izbacivati izmet…

~ 84 ~
 Zemljotres

Velik zemljotres potpuno je sravnio sa zemljom bogati grad Zenunim, smje-

šten u podnožju visokih planina na istoku. Ta vijest je došla do učenika od
ljudi koji su prolazili, jer o tome se naveliko posvuda pričalo zbog neviđena
razaranja koje je taj grad doživio.
Učenici su čuli kako su ljudi u tom gradu živi zatrpani, da se zemlja otvorila i
zatvorila progutavši kuće i dvorce, da gotovo nitko nije preživio, a oni koji su
preživjeli da govore kako je bolje mrtvima nego živima. Toliko je to sve bilo
strašno da su se i oni pomalo prestrašili i zabrinuli da ne bi takav zemljotres
zadesio i njih ovdje, ali i njihove obitelji ondje gdje već žive.
Priđu učitelju i pitaju ga: – Učitelju, kako se može dogoditi takav strašan
zemljotres da cijeli grad uništi i gotovo sve ljude pobije?
Učitelj reče: – Kada se pije ljudska krv i kada se jede ljudsko meso, što se
može drugo očekivati nego da se cijela zemlja zatrese od takve opačine i
gnjusobe? Kada se iz majčinih utroba vade nerođena djeca i prinose se kao
žrtva Mamonu, božanstvu novca i bogaćenja, što drugo očekivati nego da
se zemlja rastvori? Zemlja mora progutati takva nedjela i da nestanu u du-
binama podzemlja. Zato se zemlja u gradu i okolici potresla i raspucala. A na
kraju vremena tako će biti sa cijelom zemaljskom pločom.
Učenici dalje pitaju: – Učitelju, ali nisu svi koji su živjeli u gradu Zenunimu to
činili, a ipak su i oni nastradali. A nastradala su i sva sela u okolici, u dolini i u
planinama na istoku.
Učitelj reče: – Samim boravkom tamo i pokoravanjem onima koji su to činili,
i oni su to činili jer radili su za one koji te opačine čine, znajući što se čini.
Teško onima koji se pokore stvorenju u onome što je Stvoritelj zabranio.
Makar im i život bio u pitanju. Izašli su iz vjere i upisali se među one koji obo-
žavaju boga umjesto Boga.
Učenici tad shvatiše i zamisliše se nad riječima koje su čuli, a učitelj dalje na-
stavi: – A zemljotres nije kazna nego i pouka živima. Jer ni jedna ovosvjetska
kazna nije dostatna za zlo koje ljudi čine, a i nečinjenjem odobravaju i pri-
staju na zlo. Zemljotres zaista dolazi kao upozorenje kada se rašire kamata
i blud. Umanjenje plodova je posljedica umanjenja milostinje. Okretanje od
Božje riječi uzrokuje suše. I da nije životinja, kiša nikad pala ne bi.

~ 85 ~
 O melecima

Učenici su iz dana u dan tražili da im učitelj kaže što zna o melecima pa ih je

učitelj jednu večer, kad su zvijezde na nebeskom svodu bile prikladno porav-
nate, sve okupio i govorio o melecima:
- Od meleka prvi je stvoren Israfil, čija će zadaća biti da tri puta puhne u
rog. On ima četiri krila. Jedno doseže do krajnjeg istoka, drugo do krajnjeg
zapada, treće je iznad sedmog neba, a četvrto mu pravi sjenu na licu pred
Veličanstvenim Gospodarom.Od svih meleka on ima najljepši glas.
Melek Gabrijel stvoren je pet stotina godina poslije njega. Nazvan je
Povjerljivi Duh. On je povjerenik objave i on je svakom proroku dostav-
ljao precizno objavu. Ima šest stotina krila, od kojih je jedno s neopisivim
ukrasima.
Jednom ga je jedan od proroka htio vidjeti u njegovom stvarnom obliku pa,
kad mu se pokazao i zaklonio cijeli horizont, prorok se onesvijestio. Gabrijel
je potom opet uzeo prepoznatljiv ljudski lik, zagrlio ga, privio na prsa i re-
kao: “Ne boj se, Božji proroče, to sam ja, tvoj prijatelj Gabrijel.”
Gabrijel je često bio zadužen i da kažnjava nepokorne narode. Donosio je
kaznu i na Židove. Zato ga oni ne vole.
A evo kojom se brzinom kreće Gabrijel. Samo je triput strahovao da neće
stići na vrijeme.
Prvi put kada je Nimrod izbacio katapultom Abrahama u vatru, Gabrijel je
bio na svome mjestu ispod Drveta znanja, smještenog u podnožju Arša. Pa
mu bi rečeno: “O, Gabrijele, stigni moga prijatelja Abrahama.” Pa ga je sti-
gao i zaštitio krilima u vatri.
Drugi put kada su braća Josipa bacila u bunar, također je bio na svome mje-
stu, pa mu bi rečeno: “O, Gabrijele, stigni moga roba Josipa.” Pa ga je stigao
prije nego je pao na dno bunara.
Treći put u bici na Uhudu, kada je ranjen poslanik Muhamed. Bi mu rečeno:
“O, Gabrijele, stigni moga miljenika Muhameda. Ako padne njegova krv na
zemlju, neće više rasti bilje.” Pa je njegovu krv pokupio krilom prije nego je
pala na zemlju.
Melek Mihael ima tisuću lica i svako lice slavi Stvoritelja. A nagradu za to
prepušta dobrim ljudima, vjernicima. Ima milijun očiju i svako roni suze
zbog grijeha ljudi, dok moli oprost za njih. Mihael se nije nasmijao otkad je
vatra stvorena. A zadužen je za kišu i listanje drveća, otpadanje lišća i druge
događaje u prirodi.

~ 86 ~
Potom je stvoren Azrail, melek smrti. Ima onoliko očiju koliko je onih koji
će okusiti smrt. Centralni pogled mu je usmjeren na pomno čuvanu ploču
zapisanih sudbina. Mijenja likove, pa se dobrim ljudima pokazuje u lijepom
i prijateljskom liku, a zločincima u strašnom liku koji bolno čupa dušu, tako
da je njima već sam susret s Azrailom u momentu smrti već početak strašne
kazne. 
Kada dođe dan obračuna, bit će mu naređeno da uzme dušu i samom Sotoni.
Azrail će ga krenuti goniti, ali Prokleti će roniti ispod zemlje kao kroz vodu.
Kad ga dostigne, vinut će se u zrak, a kad ga i tu dostigne, zaronit će u more.
Azrail će reći: “Gospodaru, nisam u mogućnosti da ga stignem.”
Na to će mu Uzvišeni reći da uzme sedamdeset tisuća paklenih pasa. Pa ga
opet ni s njima neće moći dostići. Taj broj paklenih pasa će mu udvostručiti,
pa opet i opet, ali ga neće moći sustići.
Bit će tad poučen da kaže: “Nema snage i moći osim sa Svevišnjim, Silnim
i Moćnim.”
Kada to izgovori, psi će okružiti Sotonu i grist će ga, čuvajući da ne pobje-
gne. Desit će se to na mjestu gdje je Adam spušten iz raja. Tada će mu Azrail
prići, uzeti dušu i predati je meleku čuvaru pakla, koji je stvoren od Božje
srdžbe i koji je toliko ljut da i Božjim prorocima jedva i kroz zube uzvrati na
pozdrav mira.
Na Danu suđenja Sotona će održati govor u kojem će reći okupljenim ljudi-
ma: “Ja nad vama nisam imao nikakve vlasti osim da pozivam. Pozivao sam,
a vi ste mi se odazvali pa ne korite mene već sebe. Ja nemam ništa s tim
što ste vi mene Njemu ravnim smatrali. Moje obećanje je lažno, a Njegovo
istinito.”
Životinje će biti proživljene samo zbog odmazde onima koji su im činili zlo.
Pa će poslije toga postati prašina.Tada će nevjernici uzviknuti: Da smo ba-
rem na njihovom mjestu i da prašina postanemo.
Konj je stvoren od pregršti južnog vjetra i u njegovoj grivi je upleteno dobro.
Na dan stvaranja životinja, Gospodar je rekao Adamu da izabere jednu, pa
je izabrao konja.
Na to mu bi rečeno: “Izabrao si za sebe i svoje potomke snagu.”
I nema niti jednoga jahača koji slavi Gospodara jašući, a da to ne čuje njegov
konj i čini to isto na svoj način.
A skakavac je stvoren od ostataka zemlje koja je ostala nakon stvaranja
Adama. Skakavci su jedna od Božjih vojski na zemlji, poslanih kao upozore-
nje faraonovom narodu. Pred Sudnji dan i njih će nestati.

~ 87 ~
A ovan, koji je spušten Abrahamu da bi bio otkup za njegovog sina, isti je
onaj kojeg je Abel žrtvovao Stvoritelju pa ga je Gospodar kod sebe držao u
raju kako bi ga spustio da bude žrtvovan kao otkup za Abrahamovog sina.
Zaista, postoje i meleci pisari koji zapisuju svakome dobra i loša djela.
A postoje i Munkir i Nekir, dva meleka koji dolaze prvu noć kada čovjek za-
noći u grobu da ga ispitaju. Potpuno su crni s plavim očima. Pitat će svako-
ga: “Tko ti je Bog? Koje si vjere? Iz kojeg naroda? Čije prakse?” I još pitanja
će biti koja će postavljati. A tko ne bude na ovome svijetu znao odgovor na
ta pitanja, neće znati na pitanja ni u grobu odgovoriti.
Kako ljudi malo o ovome razmišljaju, a trebali bi razmišljati za svoje dobro –
završi učitelj s pričom o melecima…

~ 88 ~
 Otac i sin

Otac je bio vlasnik kompletnog znanja, ali je znao da sin nije sposoban učiti
od njega pa ga je poslao svojim prijateljima na visoke škole.
Nakon nekoliko godina dolazi sin sa školovanja i gordo se pred ocem hvali
znanjem iz medicine, matematike i astronomije.
Otac mu kaže da nije naučio osnovni predmet: nije spoznao sebe i svoju
ulogu. I kaže mu da se vrati i uči dalje. 
Sin kaže: – Ali, oče, tog predmeta nema.
Otac je šutio i sin se tako, bez predaha u očevoj kući, vrati u školu i nađe
jednog omiljenog mu učitelja te mu se požali kako je prošao s ocem. Učitelj
reče da on poznaje njegova oca, da je to veliki čovjek s velikim znanjem, čo-
vjek koji se nikada nije zadovoljavao serviranim znanjem, ali da sin ne može
učiti od njega dok se ne očisti. Reče mu da uzme pet krava i da ode u plani-
nu, da vodi o njima računa i brine dok ih ne bude pedeset pa kada ih bude
pedeset, da se vrati pa će o tome onda razgovarati.
I tako je sin boravio s kravama dok nije zaboravio sve što je naučio, pa i bro-
jati. Krava je stoga progovorila i rekla mu: – Sad nas je pedeset, vrati se
natrag.
Vratio se učitelju i učitelj mu veli da sad mogu razgovarati. A taj momak reče
da više nema za to potrebe jer mu je sve jasno nakon što je naučio znanje, a
potom ga odbacio.
Zatim je otišao kući ocu. Ovaj put ušao je u kuću ponizno i poljubio oca u
ruku i u nogu.
I reče: – Oče, spoznao sam da treba vremena za očistiti se od oholosti umi-
šljenog znanja da bi se moglo ponizno primiti istinsko znanje. Jer, istinsko
znanje je toliko veliko da se posuda u koju se ono pretače mora cijela ispra-
zniti. Istinsko znanje je jedno, nedjeljivo, kao što je Bog jedan i nedjeljiv…

~ 89 ~
 Teret kamena

Kada su prošli grad Qeber, učitelja i učenika na putu uhvati veliko nevrijeme.
Nebo se zamračilo, a iz gustih oblaka padali su komadi leda, veliki poput
oraha. Gledali su gdje da se sklone i vidjeli da su blizu gradskoga groblja te
potrčaše tamo. Tu je bilo mnogo grobova, a neki su bili tako veliki da su po-
put kuća imali natkriven ulaz u kripte pa su se učitelj i učenik sklonili ispod
ulaza jednog takvog, u kamen i mramor bogato uređena groba.
I to je bilo u zadnji tren da su se uspjeli spasiti jer se nevrijeme još pogoršalo,
vjetar je pojačao, a komadi leda su bili veći od šake i udarali su posvuda. No,
velike kamene ploče koje su bile na ulaznom svodu nisu se nimalo oštetile.
Učitelj i učenik su bili sigurni.
Nakon nekog vremena oluja je ipak popustila i prestao je padati led te je da-
lje samo puhao vjetar i padala kiša. Ipak, još nije bilo prikladno da mogu na-
staviti put pa je učenik mogao bolje promotriti groblje na kojemu se nalaze.
Gledajući tako, reče: – Učitelju, dobro je da su napravljene ovako velike
grobnice jer inače se ne bismo imali gdje skloniti i teško bismo nastradali od
ove žestoke tuče koja nas je uhvatila na putu.
Učitelj reče: – To što su napravili ove velike kamene grobnice je dobro za
nas, ali nije dobro za one koji su u grobnicama.
Učenik pita: – Zašto nije dobro za one koji su u ovim grobnicama? Zar nisu
mrtvi i zar im ne bi trebalo biti svejedno kakva im je grobnica?
Učitelj reče: – Ljudi zaista nose teret kamena svojih grobnica. Što je veća i
teža grobnica, teže je onom unutra. Zato neka svojima bližnjima nitko ne
tovari mramor i kamenje na grobnu zemlju.
Oluja je skroz popustila, samo je lagano sipkala kiša, a u daljini se vidjelo da
se oblaci razilaze i najavljuju sunce pa su učitelj i učenik mogli nastaviti svoj
put…

~ 90 ~
 Zlatni kavez

Jedan je trgovac imao prekrasnu pticu u kavezu. I taj je dobri čovjek krenuo
za Indiju i pitao sve svoje sluge što tko želi. I svi su rekli da im donese neki
poklon. I onda je upitao pticu što želi, a ptica rekla: - Ništa, samo reci pti-
cama Hindustana o mom stanju i pitaj ih kako da se riješim svoga kaveza.
Jer kavez je kavez i kad je ovako zlatan. Kaži im da tražim kako da dođem
do odredbe neba i da od njih tražim put izbavljenja. Pitaj ih boli li ih moja
zatvorenost. Reci im da se sjete mene, tužne ptice, jer je sjećanje slobodnog
blagoslov zarobljenom. 
Zatočena ptica traži od slobodnih ptica, velikih Božjih robova, savjet kako
da se oslobodi. Ptica duše je svjesna da slijedi čas rastanka i sluti slobodu.
Juraj iz Palestine, koji je poslije postao poznat kao sv. Juraj Zmajoubica, za
života kao mlad vojnik upoznao je neke apostole i primio vjeru. Dok je pozi-
vao ljude u vjeru zatoči ga jedan vladar i izloži ga neviđenim mukama.
Tako zatočen vidio je u snu Isusa, koji mu je rekao da će tri puta umrijeti i da
će tri puta biti oživljen i da će tek četvrti put umrijeti. I tako je i bilo. Svaki
čovjek koji prođe smrt ne bi je nikad više poželio jer je smrt teška i strašna.
Juraj je to preživio tri puta i ostao stamen i zahvalan na svakom stanju. I
onda je pred četvrtu smrt zamolio Boga: - Gospodaru, tko se Tebi bude
obraćao, moleći za moju dušu, usliši mu molitve.
I Gospodar mu usliši.
A ta neman koju je ubio nije bila samo neman. Neman je živjela u jezeru,
a svako je jezero okruženo zemljom. Zar u zemlji našega tijela ne postoji
jezero vode - duša, gdje boravi ovakva strašna neman, koja se zadovoljava
samo plodom našega srca. Uz pomoć slobodnih ptica, treba svatko u sebi
ubiti tu neman.
Živjela četvorica velikih Božjih robova koje je pravedni vladar htio postaviti
na visoko državničko mjesto. Pa oni nisu htjeli iz straha da ne budu dovedeni
u kušnju.
Prvi reče: - Ja nisam odavde, vladaru.
Vladar mu na to reče: - Nema veze, odličan si, učenjak si najveći trenutno i
čisti vjernik pa ja zato smatram da ne igra ulogu to što nisi odavde.
Učenjak reče: - Ako kažeš da sam najučeniji, onda prihvati moje mišljenje da
ja nisam za tu poziciju. Ili misliš da sam lažov.
I tako se izvuče.

~ 91 ~
Drugi je pobjegao i tako se spasio.
Treći priđe vladaru i poče ga pitati o ženi, djeci, jahaćim životinjama, insek-
tima, biljkama i svašta drugo bez prestanka pa vladar reče da je lud i da ga
vode. I tako se treći spasi.
Četvrti je morao pristati i on bi žrtveno janje prethodnoj trojici.
Čovječe, ti si zapravo duh u okvirima koji te sputavaju. Društvo je zaintere-
sirano za tvoju pamet, a ne za tvoje srce. Tu je velika zamka. Čovjeka danas
svode na mašinu, na kotačić u sustavu. A gdje je srce? Srce je u spiljama onih
koji se povlače od svijeta, makar i živjeli sa svijetom. Naobrazba je stvar
učenja, a preobrazba se uči u drugim učionicama.
Održalo se takmičenje u umjetnosti kineskih i grčkih umjetnika pred vlada-
rom. Vladar ih je odijelio zastorom, pa su kineski umjetnici svojim kistovima
i bojama napravili izvanrednu sliku, a grčki su samo do savršenstva glačali
zid. I kad je zastor uklonjen, kineska slika dobi odraz na kao ogledalo ugla-
čanom kamenu grčkih umjetnika te taj odraz na uglačanom kamenu bi još
ljepši od naslikane slike.
Ljubav nema vrijednosti, jer se ne može prodati na tržištu. Nije roba. Ali
samo bezuvjetna ljubav. Ljubav koja voli ne očekujući ništa zauzvrat. Takva
ljubav bez očekivanja vodi Gospodaru…

~ 92 ~
 Kretanje

Sve je u pokretu. I ono statično je u funkciji pokreta. Dok čovjek hoda, jedna
noga je uvijek statična, da nije tako, ne bi bilo kretanja. Jer, u pokretu je bla-
goslov pa čak i najslađa voda stajanjem postaje smrdljiva bara.
Štap uronjen u vodu u očima svjetine izgleda puknut. Jednako kao i čovjek
koji je uronio u vodu spoznaje. A on nije puknut nego se to njima tako čini
zato što su u stanju gledati na to samo iz drugog, inferiornijeg elementa.
Takvi ljudi su Njegovi prijatelji. A tko uznemiri Gospodareva prijatelja, uzne-
mirio je i Gospodara.
Ti ljudi su vrata. Oni, iako krhki i malobrojni u očima svjetine, imaju snagu
da narede vojskama, vidljivim i nevidljivim, i da ih te vojske, Božjim odobre-
njem, poslušaju.
Jednom prilikom ulicama Jeruzalema šetali su Isus i Ivan, njegov bratić. Pa
je Isus u prolazu slučajno okrznuo neku ženu. 
Ivan mu reče: - Brate moj, učinio si propust, nedopušteno djelo.
Isus reče: - Što sam učinio?
Ivan: - Dodirnuo si ženu koja ti nije dopuštena.
Isus: - Tako mi Gospodara, ja to nisam primijetio.
Ivan: - Brate moj, tijelo ti je sa mnom, a gdje ti je duša?
Isus: - Moja je duša prikovana za Božje prijestolje. Samo tu joj je smiraj. Da
bilo gdje drugdje osjetim smiraj, smatrao bih se nevjernikom.
Put uzdignuća je “quds”, a to znači “čisti”, a to, također, znači i “Jeruzalem”.
Poniznost na zemlji vodi u Jeruzalem i tu srećeš Božje prijatelje. 
I oprezno kada je u pitanju odnos s istinom. Loši su oni koji ljube istinu kada
im se ona otkriva, a mrze istinu kada ona njih i njihove mane, grijeh i zablu-
de razotkriva.

~ 93 ~
 Muško i žensko

Učenike je zanimalo kako pravilno protumačiti odnose muškog i ženskog,

kako među ljudima, tako i u svemu pa su za ručkom, dok su svi skupa sjedili
za stolom, pitali učitelja da im objasni.
- Tim pitanjem ste mi baš dobro začinili ručak! – pomalo u šali, ali pomalo i u
zbilji reče učitelj. Potom uze vrč s vodom pa natoči u čašu i sve popije. Zatim
krene govoriti.
- O mušku i žensku, to je pitanje koje ljudi vrlo loše i pogrešno tumače i to
još citirajući svete knjige. To je dokaz da i oni koji se smatraju učenima samo
brčkaju po plićaku i da su vrlo daleko od dubine. – Tu zastade i zadubi se u
misli, da mu se na licu i cijelom držanju vidjelo kako je iz sebe vadio davna i
pomalo zaboravljena sjećanja.
Potom učitelj krene pričati:
- Prije mnogo godina... Ne, bolje je reći prije više desetljeća, bio sam kao
mlad učenik sa svojim učiteljem daleko na Istoku. Na putu smo prošli uskim
kanjonom s dubokom rijekom koja je bila zelene boje kakvu nikad nigdje
nisam vidio da postoji. Sve je zelenilo isijavalo iz te rijeke. Dugačak je to bio
put. Na kraju smo došli do jednoga grada u kojemu je bilo mnogo pauno-
va koji su ispuštali neobične vrišteće zvukove. I tu mi učitelj pokaže mjesto
gdje je sahranjen Isusov apostol Toma.
Pored Tomina groba bio je neki čovjek, očito vjernik po naslijeđu aposto-
lovom, pa učitelj poče s njim razgovarati. I upita ga učitelj što je s Tominim
evanđeljem. Čovjek mu odgovori da je ono proglašeno apokrifnim. Učitelj
ga upita zašto, a čovjek odgovori da je to zato što su crkveni autoriteti za-
ključili da je u Tominom evanđelju došlo do miješanja Isusove poruke i ra-
znih budističkih poganskih uvjerenja.
Pitao je dalje moj učitelj – a ja sam samo stajao sa strane i slušao – da mu taj
čovjek navede jedan primjer tog miješanja. Čovjek na to kaže da u Tominom
evanđelju stoji kako je Isus rekao da će Mariju Magdalenu napraviti muš-
karcem te da je to problematično i nespojivo s Isusovim učenjem i onim što
prethodi u Svetom Pismu.
“Pa zar je nije napravio muškarcem?”, pitao je učitelj čovjeka. “Kad je uskr-
snuo zar se njoj nije prvo pojavio? I rekao joj da okupi učenike. Zar to nije
njoj, ženi, naložio aktivan muški princip? Vi muškarca i ženu gledate kroz
spolnost. A Duh je bespolan i može biti i u tijelu žene i u tijelu muškarca. A vi

~ 94 ~
to gledate kroz tjelesnu spolnost i pokazujete elementarno neznanje.”, sve
je tako rekao tada učitelj, sjećam se toga kako je bilo.
Učenici na to pitaju: – Učitelju, ali zar se u svetim tekstovima ne govori tako
o ženama?
Učitelj reče: – I kada se govori o žensku u negativnom kontekstu, misli se na
nečistoću. Ali ne primarno ni na tjelesnu nego na metafizičku nečistoću. U
tom smislu žensko može biti muško, a muško može biti žensko. I to je često
baš tako.
Učenici su slušali, ali još im nije sve bilo posve jasno. Učitelj opet natoči vode
iz vrča u čašu i sve ispije pa nastavi dalje: – Znate da je pisano da će propasti
narod koji na svoje čelo izabere žensko. Ali, trebate vidjeti iza prividnosti.
Onda bi znali, onda bi vidjeli da danas države vode žene u muškim tijelima.
Žene u smislu metafizičke nečistoće. Vi vidite da su oni muškarci, a oni su
žene, pa kako to ne vidite, a smatrate se vjernicima?
Sad su učenici, kao po nekoj onostranoj komandi, svi uhvatili vrčeve i počeli
točiti u svoje čaše i piti, a učitelj je dovršio svoje objašnjenje o ovoj temi koja
izaziva veliku žeđ u ustima:
– Isus se prvo ukazao Mariji Magdaleni. A tko je druga osoba poslije
Muhameda koja je prihvatila objavu? To je njegova žena Hatidža, koja je tje-
lesno žena, ali je muškarac takav da malo koji muškarac smije joj stati uz
rame.
Ona je u ovosvjetskom smislu bila žena, dala mu je njegov stupanj iznad
kako žena i treba biti svojem mužu, založila je sve što je imala za njegovu
misiju, nikad mu nije rekla ni “uh”, djecu mu je ona rodila i umrla je na tom
putu. Gledano materijalnim vidom, ona je bila predivna i prava žena, ali me-
tafizički, ona je bila muškarac, bez metafizičke nečistoće.
Ali, da bi se ove stvari shvatile, treba koristiti i unutarnji, a ne samo vanjski
vid. A to mogu posjednici mentalnog i srčanog znanja, oslobođeni ovosvjet-
skih predrasuda, oni koji vide Gospodara, a vjeruju u ovaj svijet. A taj vid
dobit će onaj koji Ga spominje stalno i tko je otvoren za drugačije od onoga
koji se ogradama zagradio i sam ih još izgradio…

~ 95 ~
 Ljubav i ljubomora

Učenik je pitao učitelja da mu objasni ljubav i ljubomoru jer to nikako nije

mogao najbolje razumjeti.
Učitelj mu reče: - Vrlo dobro znaš priču o tri mudraca s Istoka koja su došla
one noći da se poklone čistom djetetu. Jesi li razmišljao o njihovom putu?
To kako su oni, po znanju koje im je darovano, prepoznali znak na nebu koji
najavljuje rođenje cara pa pratili znak kako bi se došli pokloniti i darovati ga.
- Znam dobro tu priču, učitelju – reče učenik.
- I kamo su prvo otišli? – pita ga učitelj.
- Kod Heroda na dvor, naravno! – odgovori učenik.
Učitelj mu potom objasni: - Da, kod Heroda koji je tražio da ga obavijeste
ako nađu to dijete. Snovao je Herod zle misli. Moguće i da su mudraci na
tren poželjeli biti u hladu raskoši dvora. No, nakon što su našli dijete i susreli
se s pravim kraljem, put mudraca u povratku nije vodio preko dvora. Oni su
susreli pravoga kralja koji obećava vječni dvor, dok je sudbina svih zemalj-
skih dvorova da postanu prašina koja mami na stranputicu. Zato, kada do-
đeš pred kralja svoga vremena, posijeci pred njim konja na kojem si dojahao
i prevalio put do cilja.
Učitelj uze kratku stanku, pa nastavi dalje: - Vrlo dobro znaš ovu zapovijed:
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na
zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer
ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.
- Znam dobro tu zapovijed, učitelju – kaže učenik.
- A znaš li razliku između ljudske i Božje ljubomore? Ljudska ljubomora je
usmjerena na vanjsko, dok je Bog ljubomoran na srce i ne dopušta da se u
njemu nastani ikakav kip mimo Njega. Ljudska ljubomora je vatra te ona
uništava i donosi jad, a Božja ljubomora je dah jer ona blaži i hrani, jer njome
nam se pokazuje da nas Bog ne dâ za naše dobro nikome osim Sebi. Bog
te ne dâ nikome osim Sebi, osim ako ti sam to hoćeš drugačije, a to bi bila
stranputica. Zato, Ljubav je jedini pravi put. Razumiješ li put Ljubavi? – upi-
ta učitelj na kraju izlaganja.
- Ne mogu reći da razumijem, ali želim razumjeti, učitelju – odgovori učenik.
Učitelj mu na to reče: - Ti nisi bio tu kada je “ona žena” Isusu oprala noge
suzama, namirisala ih skupim mirisima, pa posušila kosom. Juda, najučeniji
teolog među učenicima, odmah je osudio takav čin. Prvo zato što ga dotiče

~ 96 ~
žena koja mu nije dopuštena, a onda što prosipa toliki skupi miris za čiju vri-
jednost su se mogli nahraniti mnogi potrebiti. On nije razumio put Ljubavi.
A gle gdje je nju doveo njen put gorljive ljubavi. Kome se Isus prvome javio
nakon uzdignuća?
Učenik reče: - Upravo njoj, a Juda se u očaju objesio.
- Dušu trebamo ukoriti kada se koleba između teškog i lakog, pa izabere
lako, kada pogriješi pa se tješi većim greškama drugih i kada se uznosi.
Ljubav prema Onome tko je Ljubav je put. Putnik na tome putu postaje za-
ljubljenim i u svoju bol kojom je trasiran taj put. On stavlja Njegovu volju
pred svoje želje s potpunim povjerenjem da Onaj kojemu putuje najbolje
zna što je dobro za putnika. I za kraj, znaj da je ljubomora kavez, dok je
ljubav sloboda. A nema jačeg kaveza, jačeg vezivanja, od vezivanja kroz slo-
bodu, kroz odsustvo vezivanja. 
Učitelj je zašutio i u sebi nastavio hvaliti Gospodara, a učeniku se, poput zra-
ka sunca koje prodiru kroz gustu borovu šumu, ukaza obris tog puta kojim
valja krenuti…

~ 97 ~
 Blago kralja Salomona

Kao svojem vjernom robu, Gospodar je dao kralju Salomonu da razumije

jezik životinja, da vlada duhovima i demonima i mnogo toga drugoga mu je
dano iz preobilne riznice.
Posebno mjesto kod kralja Salomona zauzimala je ptica Hudhud. Ona je bila
Salomonov izvidnik koji ga je o mnogo čemu obavještavao, uključujući i o
prilikama u udaljenim zemljama.
Sjedi tako kralj Salomon i razgovara s pticama. Na sebi nosi zeleni ogrtač
izvezen zlatovezom, sve u nekim ornamentima. Platno ogrtača je kao zele-
ni baršun, a ornamenata u zlatovezu nema puno, taman da izgleda kraljev-
ski, a ne snobovski. Ogrtač ima kapuljaču i ta kapuljača mu je na glavi.
Ptice su bile oko njega i sve se pokorno i lijepo ponašale. Potpuno su svjesne
da ih sluša veliki Božji rob, poslanik i kralj. Vladaju se bolje nego mnogi ljudi. 
Ptice, pjevajući za one koji bi to gledali sa strane, ali govoreći kralju Salomonu,
predstavljaju svoje sposobnosti pred ovim velikim Božjim robom.
I dođe na red da govori ptica Hudhud. Smjerno i skromno pripovijeda o
tome da je Bog njemu dao takav vid da mu je zemlja prozirna dok leti pa da
točno vidi gdje je voda ispod zemlje, izvire li ili ostaje ispod zemlje, koliko je
ima, kakve je kvalitete. I kaže da je on divan savjetnik u bezvodnoj pustinji.
Na to se javlja vrana i kleveće Hudhuda pred Salomonom. Kaže vrana: - Laže
Hudhud! Ako tako sve vidi, kako ne vidi zamku ispod pregršti zemlje. Kako
se tako lako nađe u zamci lovačkog kaveza mimo svoje volje.
Salomon upita Hudhuda razmeće li se on to svojim sposobnostima, laže li?
A Hudhud kaže: - O, kralju, Boga radi, saslušaj me kako bih poništio govor
dušmana protiv mene siromaha. Pa ako moj govor budeš smatrao lažnim,
evo moje glave pa je sijeci. Ja vidim zamku i u zraku, osim ako oko moje
pameti ne zatvori sudbina koja je ništa drugo nego Božja odredba. Pa kad
nastupi čas sudbine, čas Božje odredbe, pamet zaspi, vid se zamrači i po-
moći nema.
Salomon klima glavom i potpuno prihvaća Hudhudov govor pa kaže: - Evo,
među mojim slušačima su i Hudhud i vrana. Obje su svjesne da stoje pred
velikim Božjim robom, pred kraljem, ali jedna je čista srca i jezika, a drugoj
je srce puno zavisti koja uništava dobra djela kao što vatra uništava suha
drva, a jezik joj je rascijepljen iako je ptica oblikom.

~ 98 ~
Priča Hudhudova je priča Adamova. Upravo tako je Božje određenje za-
tvorilo oko njegove pameti. Adama je Bog poučio kompletnom znanju. U
svakoj njegovoj veni bilo je sto tisuća kompletnih znanosti. Adam je znao
bît, a ne samo oblik svake stvari. Bila mu je poznata svaka stvar, početak, i
njen kraj, kako će završiti. Nijedan naziv stvari kojemu je on poučen u svo-
me znanju nikada nije preinačen. Ako je on za nešto rekao da je tromo, to
nikada nije moglo biti spretno i brzo. Ime svake stvari je za ljude vanjština
te stvari, ali je u Adamovom kompletnom znanju ono imalo značenje bîti.
Baš kao što će štap u Mojsijevoj ruci biti samo štap, ali je on u kompletnom
znanju zapravo zmijurina. 
Baš kao što će poreznik u očima ljudi biti nevjernik, dok će on biti upisan kao
vjernik na završnom obračunu.
Baš kao što će ljudi vidjeti Isusov dah kao običan ljudski dah, dok će kroz
njega teći Duh koji oživljava mrtve.
Naše pravo ime je samo u znanju Sveznajućeg. To nije ovo ime koje nam
daju ljudi ili koje sami sebi biramo. Naše ime je određeno našim krajem - za-
pisano u Knjizi kompletnog znanja o bîti.
Oko Adamovo je gledalo čistom izvornom svjetlošću, zato mu se otkrivala
bît svake stvari. Meleci su, tek nakon što su spazili tu svjetlost, požurili se
pokoriti Adamu. Osim đavla. Do tada su i meleci pitali zašto da se pokore
onome tko će krv prolijevati i među čijim potomcima će biti većina nevjer-
nika nepokornih. 
I sve je to bilo u Adamovom znanju. Pa kako se je on onda tako pokliznuo?
Poslanici su sačuvani od grešaka. Oni su imali ta pokliznuća, vođena sudbin-
skom odredbom, kako bi pokliznuća postala pouke.
Pa kada nastupi čas sudbine, nastupi njegovo pokliznuće. A ovako je to bilo.
Upitao se Adam je li, kada je taj plod u pitanju, riječ o striktnoj zabrani ili o
nečemu sumnjivom o čemu se može raspravljati. I tako se on pokliznu. I ot-
kuda ste tako sigurni da je to bila jabuka, a ne pšenica koju mora u znoju tije-
la svoga uzgajati do Sudnjeg dana, dok jabuku ne mora? Da, pšenica je bila!
Sudbinski čas je nastupio, pamet zaspala, a oko se zamračilo. Tako je mora-
lo biti. I Adam posegnu za zabranjenim plodom. Već u narednom momentu
pamet i vid mu se otvaraju i on shvaća da je lopov, đavo, odnio odjeću nje-
gove bogobojaznosti. 
A đavo Boga krivi zbog svoga grijeha pa kaže:- Ti si kriv, Ti si odredio da
ja zgriješim! Što sam ja mogao protiv Tvoje odredbe? Zato ću zavoditi one
zbog kojih sam proklet!

~ 99 ~
No, što Adam radi? Pokazuje nama svima Kapiju spasa do Sudnjeg dana.
Pada na koljena očajan i vapi: - Gospodaru, tmina pade na nas, put nam
nestade. Gospodaru, mi zgriješismo, mi sami sebi nepravdu nanesosmo, mi
smo sami krivi. Ako nam se ne smiluješ, sigurno ćemo biti izgubljeni.
I vrati mu se njegova odjeća bogobojaznosti.  
Zato bi ljudi trebali često moliti za svoga oca Adama koji im pokaza Kapiju
spasa. Tada će ih prekriti krila meleka do sedmog neba. Ne valja onaj koji
prekida vezu sa svojim ocem. Ljudi bi se zbilja trebali sjetiti koliko ih je puta
Gospodar nazvao sinovima Adamovim.
Pa priznajte grijeh i ne pravdajte se kao što je đavo prokleti sebe pravdao
rekavši da ga je Stvoritelj zaveo.
A vi, zar još niste shvatili zašto je bilo određeno ovo Adamovo pokliznuće?
Da ovo, zapravo, nije bio njegov pad nego njegovo uzdizanje. Jer na onom
svijetu nije bilo uzdizanja pa je Bog doveo čovjeka na ovo mjesto da bi ga uz-
digao, da bi ga imenovao namjesnikom na zemlji, da bi mu omogućio uzdi-
zanje na više stupnjeve. Zato, kako Hudhud reče, kada nastupi čas, onda je
to odredba. Pa sretan li je onaj koji se prihvatio dobrih djela, svoga poslanja
i počeo jecati nad svojim grijesima.
Ako čovjeka sudbina na početku prekrije kao mrkla noć, na kraju će ga uzeti
za ruku i povesti ka svjetlu. Ali valja prihvatiti tamu kao odredbu Gospodara,
svjestan i zadovoljan zato što je svako stanje tame s Njegovim dopušte-
njem. Znati da je muka koju On pošalje iz Njegove plemenitosti, kako bi
čovjeka doveo do stupnja do kojega sam ne bi bez tame kušnje mogao stići.
On ljude želi nastaniti u carstvu sigurnosti. Jer da nije tako, mnoga Božja
imena ne bi mogla biti ispoljena. Čemu onda Milostivi, ako ljudi ne griješe?
Pa da On nema kome ispoljiti svoju milost. Istina je duboka.
Salomon tada gorko zaplaka tako da mu se leđa zatresoše: - Gospodaru,
kako da budem sretan kad se sjetim smrti, groba i polaganja računa. No,
vjerujem samo u Tebe pa se zato ipak nadam Tvojoj milosti. Podari mi smiraj
u času smrti i sreću prilikom polaganja računa. 
I usliša Gospodar molitvu svojeg milog roba, podari mu smiraj u času smrti
i sreću prilikom polaganja računa te ga učini najbogatijim kraljem od svih
kraljeva zemaljskih…

~ 100 ~
 Hrana

Božjim ljudima zabranjen je i raj i pakao. Samo im je Stvoritelj dopušten, a

kada ga vide očima srca, tada shvate da su i raj i pakao u njima samima, da
su u njima i mjesec i zvijezde i cijeli univerzum i da je sve to ništa u usporedbi
s Njim.
Kad je čovjek pozvan na neki objed, ručak, gošćenje, ne smije uzeti ni za-
logaj s toga stola ako je onaj koji poziva ohol i voli častiti iz oholosti, da se
pokaže. Siromasi imaju svoje pravo na imetak imućnih, a takvi oholi ljudi
ne daju siromasima njihovo pravo pa je objedovanje za tim stolom jednako
sudioništvu u tom otimanju prava siromašnima.
Imaju desni koji će se pridržavati propisa o zabranjenom i dopuštenom i oni
su sretni. Imaju lijevi koji to neće činiti i oni su nesretnici prkosni. I imaju oni
koji su pobjegli iz tih kategorija- oni odbacuju sve sumnjivo i prihvaćaju se
samo sigurnog. Takvi su Njegovi gosti i takvima nagrada može biti samo
jedna - On osobno.
Bog jest uzvišen na nebesima. Ali On je, na način na koji to Njemu Uzvišenom
dolikuje, i u svim stvarima. Njegovo lice je gdje god okreneš svoje lice. Čak
i kada vidiš nešto ružno, ono je tu da bi znao što je lijepo. I kada vidiš nešto
grubo, to je zato da bi znao što je blago.
Njegov duh je udahnut u sve i On je u svemu. Bez tog duha putom kojeg je
prisutan u svakom kretanju i djelovanju sve bi otišlo u ništavilo. Za početak,
u svemu treba gledati Njega. I u lijepom i u ružnom.
Njegov duh je i u hrani koju nam daje. No, pitanje je koga će čovjek hraniti
tom hranom koja mu se daruje.
Hrana nad kojom je izgovoreno Božje ime i zahvala za nju postaje blagos-
lovljena. Takva hrana hrani desni dio naše duše i sve lijepo u nama.
Hrana nad kojom to nije izgovoreno, hrani đavla i sve đavolsko u ljudima.
Zahvala Bogu na kraju jela zatvara vrata prokletom i da pokupi čak i mrvice.
Kada bi ljudima bio skinut zastor s vida i bilo omogućeno da vide nevidljivo,
vidjelo bi se debele uhranjene đavle pored ljudi koji ne spominju Božje ime
nad hranom i mršave, slabe i umiruće pored onih koji to čine…

~ 101 ~
 Osvajanje

Kada joj je kralj Salomon poslao pismo da prihvati vjeru i pokori se, Belkisa,
kraljica od Sabe, rekla je svojim dvorjanima da, kada kraljevi osvoje neki
grad, da ga razore, a ugledne stanovnike učine poniženima.
Kada kraljevi osvoje neki grad se ne odnosi na zemaljske kraljeve, nego na
duhovne kraljeve.
Da, oni unište grad, dakle ono materijalno, ono što je zemlja, pregrada, za-
stor, nešto prolazno u što se ljudi pouzdaju kao što su, eto, zidine grada.
Grad je čovjek, u ovom slučaju. I u njemu ima raznih stanovnika. A duhov-
ni kraljevi upravo ugledne stanovnike ponize. Dakle, ponize ego, oholost,
gordost.
Ugled je samo kod Gospodara. A kod Njega su najugledniji oni koji su naj-
skromniji, zadovoljni onim što im je dano i dosuđeno, koji se ne gorde i ne
ohole.
Zato duhovni kraljevi, kada osvoje neki grad, poruše materijalizam i ponize
ego i druge “ugledne” stanovnike koji su, zapravo, vojska đavolova.
Kada je Mojsije bio u svetoj dolini, rečeno mu je da skine obuću, obje san-
dale, zato što se nalazi u svetoj dolini. Pa bi i čovjek trebao isto tako skinuti
obje cipele. Isto tako odbaciti i ovaj svijet i onaj svijet i onda bi vidio da se
nalazi na svetome tlu.
Neka čovjek odbaci i cipelu prošlosti i cipelu budućnosti. Neka se spali, jer i
prošlost i budućnost su zastor pred Blizinom. Sada je vječnost.
I neka se čovjek pazi kako se kaje pred Njim. Opasno je i pokajanje za svoje
grijehe. Jer i tada si zaokupljen sobom, da sebi bolje mjesto pripremiš i bolje
prođeš. Opet to činiš zbog sebe.
Pa se pokaji zbog takvog pokajanja.
Treba uzeti korijen pokajanja i list činjenja pokajanja pa to samljeti tučkom
vjere u jednoga Boga. Potom peći tu smjesu na vatri gorljive ljubavi, dodati
med bliskosti i jesti to jelo žlicom zahvale na svakom stanju, svaki dan, sva-
kim dahom.
Da bi se kušalo ovo jelo vrijedi žrtvovati i sto tisuća duša, kada bismo ih
imali, a ne samo ovu jednu…

~ 102 ~
 Prava pamet

Pitao jedan filozof vjernika je li njegov Bog svemoćan, pa mu vjernik odgo-

vorio da jest.
Onda mu filozof postavio pitanje: -Može li tvoj Bog staviti svijet u ovo jaje,
a da jaje ne poveća, niti da svijet smanji.
Vjernik zatražio malo vremena da razmisli, a filozof mu dade godinu.
Vjernik ode kod učitelja, pa mu to ispriča, a učitelj reče: - Koliko imaš osjetila
i koje je najmanje? Vid - zjenica! Stanu li u tu zjenicu planina, more, nebo
cijelo, bez smanjivanja? Stanu! Pa onaj koji je stvorio takvu zjenicu, zar on
nije kadar staviti svijet u jaje tako da niti se jaje poveća niti se svijet smanji?
Sutra došao filozof samo da se pozdravi, pa mu vjernik reče da ne treba če-
kati godinu i reče mu odgovor.
Onda filozof ode kod vjernikovog učitelja i upita da mu kroz stvaranje pred-
stavi i približi svoga Boga.
Učitelj reče: - Nećemo ići dalje od jajeta koje si spomenuo. Evo, pogledaj
kakva je to tvrđava. Ima tvrdu opnu, pa meku opnu, pa tečno srebro i gušće,
ali tečno zlato koji se ne miješaju. Nitko to jaje nije mogao probušiti, ući
unutra i reći da je on to napravio ili pokvario. Ono je takvo kakvo jest. A što
je u jajetu, zna samo onaj koji ga je dizajnirao. Je li muško ili žensko? Možda
baš iz ovoga jajeta izađe predivni paun koji plijeni svojim bojama i pojavom.
Onome tko ima razuma, to su dokazi. Dokazi da iza takvog savršenog stva-
ranja ima savršeni Stvoritelj. Takve dokaze i znakove u svemu ne vide samo
bezumnici. A vi filozofi tvrdite da imate um? Je li?!
Prava pamet dovest će do ovakvih zaključaka. Da sve što vidimo na ovome
svijetu nam je dano kao sredstvo za putovanje gore, a ne kao cilj. Jer ako
nam bilo što na ovome svijetu postane cilj, onda to postaje idol.
Ljudi prave pameti znaju da je pozemljarstvo kćerka đavolova, koja ženskim
spletkama zavodi muževe. Pa tko je oženi, tko srce veže za nju, neka zna da
će ga punac posjećivati.
Ljudi koji to istinski spoznaju postat će vlasnici riječi “Budi”, to je riječ kojom
je Bog sve stvorio. Svi stanovnici raja će, Božjim dopuštenjem, biti vlasnici
riječi “Budi”. Reći će “Budi” i stvorit će što pomisle. Ali, cilj je i na ovome
svijetu biti jedan od onih koji znaju tajnu riječi “Budi”. Da nije takvih ljudi,
upućenih u tu tajnu, sav bi govor bio mrtav.

~ 103 ~
Baš kao Lazar, čije se tijelo već bilo usmrdilo u grobu iza kamena. No, i ka-
men se pokreće na živi poziv. Pa ne ostajte u svojim grobovima i izložite se
dahu koji struji stalno. Stvarno struji, tu je, doslovce to treba shvatiti!
Pa će se onda shvatiti i zašto ljudi brane svoju sliku o istini, a ne istinu. Šaptač
srcima im je ubacio te slike. On im ono najljepše predstavlja najomraženijim.

~ 104 ~
 Raspadanje

Sjeme u zemlji odluči hoće li se izložiti dahu života ili će se učahuriti i umri-
jeti. Ako se izloži dahu života, to znači da će se morati raspasti, a ono sjeme
koje se ne izloži dahu života je sjeme koje ne vjeruje da će ga raspadanje
voditi u novo stablo, u samu bît sjemena, u stablo koje će se zelenjeti i da-
vati plodove. Pa zato mnoga sjemena odluče ostati tako učahurena u svojoj
smrti i bez dohvaćanja punine i srži.
Kada čovjek ispravno povjeruje, to ne znači da je postigao cilj. Ne, to znači
da se tek upisao u školu u kojoj je upravitelj Gospodar, a nastavnici njegovi
poslanici i njegovi prijatelji kojih ima u svakom vremenu. To su ljudi Duha
koji uvijek struji svijetom. Neki tu školu napuste, neki propadnu, neki se jed-
va provuku, a samo odabrani briljiraju.
Pustinja je obavezan dio puta. Iako je Mojsijev narod gorljivo čekao posla-
nika i radovao se, kada im je poslan Mojsije, nisu se baš najbolje pokazali na
tom putu. Naročito u etapi pustinje. Neki su se čak htjeli vratiti u egipatsko
ropstvo, neki su napravili zlatno tele kao idola, neki nisu slušali i nisu se htjeli
boriti kad im je propisano. Samo dvojica iz cijele generacije uspjeli su završi-
ti tu školu i ući u svetu zemlju koja čeka iza etape pustinje.
Pa što je onda ta etapa pustinje? To je etapa kada putnik koji putuje
Gospodaru počne na stvari gledati iz ovosvjetskog kuta, baš kao Izraelci u
pustinji. Pa mu izostane neki uspjeh ovdje, neka želja ne bude ispunjena i
onda tu čovjek zakoči i počne sumnjati. Postaje kao ono sjeme koje se uča-
huri. Iako teoretski zna da ga samo to malo pustinje dijeli od zemlje kojom
teku rijeke meda i mlijeka.
Putnik u etapi pustinje zna za Gospodara, već je kušao nebesku hranu i ve-
liku milost. Ali, čovjek je zaboravno biće pa se učahuri i ne usudi se izložiti
raspadanju, iako teoretski zna da će poslije biti stablo. Počinje preispitivati
stvari i događaje ovosvjetskim mjerilima, iako zna da je to pogrešno. 
Mora se to odbaciti. Čovjek mora odbaciti sebe i otvoriti osjetila kako ne bi
promašio tu hranu koja se spušta s neba. Prepoznat će je po mirisu. A miris
cvijeta govori o suštini cvijeta. I nije moguće ostati isti nakon što se osjeti
taj miris.
Pogledaj, čovječe, u udaljenu zvijezdu. Svjetlost te zvijezde je u tvome oku.
Dakle u tebi. Kako to da je u tebi kad je vidiš, a znaš koliko je ona daleko od
tebe? Gospodar nam je bliži od vratne žile kucavice putom Istinskog svjetla,
iako je na nebesima. 

~ 105 ~
Oni koji izađu iz okvira vremena i prostora putuju kroz vrijeme i prostor bez
ograničenja, a to je veliki dar.
Cijelo tijelo je zemlja osim srca.
Pa onda, čovječe, progledaj srcem i vidi tragove Božje milosti nakon što po-
slije zime oživi zemlju. Tako će i nas oživjeti nakon smrti, a samo odabrane
i prije smrti.
Trajno sljepilo je sudbina onih koji se oslanjaju samo na očni vid, pamet i
logiku. Oni agresivno polemiziraju i bježe od uvijek prisutnih svjetlosnih da-
hova. Predugo su u svojim tminama pa ih i sama naznaka bezbojnog svjetla
zaslijepi i ostavi slijepima da tumaraju u svome sljepilu. 
Hladnoća nije ugodna. Ali ima hladnoća koja oživljava i hladnoća od koje se
boluje i žuti. Baš kao i kiše. Proljetne hladnoće pripremaju na život, a jesenje
vode u propadanje. Proljetne kiše oživljavaju, a jesenje usmrćuju.
Zato nikad ne treba zaklanjati tijelo od proljetne studeni nego samo od
jesenje.
A što je ta jesenja studen i kiša koja vodi u propadanje? To je neman naših
prohtjeva, želja i oholosti, a glava joj je ego.
A što je proljetna studen i kiša koja oživljava, iako nije ugodna? Ne treba se
plašiti proljetne studeni, makar donijela i grubosti i nelagodu. To su dahovi,
savjeti pa i kritike ljudi dahova. Možda ih se neće rado primiti, ali ta studen
vodi u oživljavanje. 
Pa neka onda čovjek dobro gleda hoće li se izložiti dahu proljeća ili dahu
jeseni…

~ 106 ~
 Lađa

Čovjekova radinost u onome što mu je svakako zagarantirano, uz njegovu

nemarnost u onome što se od njega zaista traži, dokaz je njegova unutar-
njeg sljepila, koje je kudikamo gore od sljepila oka.
Ti nisi bio tu kada je Isus hodao po vodi. Bile su uzburkane vode Galilejskog
jezera. Nisu bile glatke i ravne.
Učenici su se prepali, mislili su da je neka utvara. No, on im je rekao: - Ne
brinite, ja sam.
I ušao je u lađu. Voda se smirila i lađa se smirila.
Putnik putuje pa mu se dogodi da se njegova lađa ljulja na uzburkanoj vodi.
I kada se približi istini, on se prepadne, jer razum se boji valova i nepozna-
toga. No, neka ne brine. Doći će ovaj šapat srca koji će ga ohrabriti i smiriti:
- Ne brini, ja sam.
Kada se ono što simbolizira Isus, neka je mir s njim, ukrca u lađu čovjeka,
pa kako tu može ostati ego i sumnja? Kako tu može ostati đavolji šapat?
Nemoguće! U jednom srcu, jednoj lađi, te se pojave ne mogu susresti.
Važno je da čovjek na tom putu ne očekuje od ljudi ništa.
Ima priča o jednom Božjem prijatelju kojemu je mnogobožac došao i tražio
koru kruha. Pa mu je on rekao: - Evo ti kora kruha, a ja te pozivam u istinu
i vječnu sreću, dajem ti vječni kruh - posvjedoči da nema božanstva osim
Jedinoga.
Pa mnogobožac, iako je bio jako gladan, reče: - Ako je to uvjet, da primim
tvoje učenje vjere, onda neću ni tvoga kruha. - I ode.
Kroz nadahnuće, Božji prijatelj bi ukoren: - Ja ga hranim šezdeset godina i
ne tražim od Njega da posvjedoči Moju Jednost. A tebi jednom zakucao na
vrata i ti ga ucjenjuješ korom kruha.

~ 107 ~
~ 108 ~
 IV. POSLANICA

HIPERBOREJCIMA

Glupi mladić

Jedan glupi mladić iskušavao je učitelja kod rijeke Jordan i govorio: “Oživi
ove mrtve kosti pa ću vjerovati u to što govoriš.”
Učitelj je znao da je mladić glup i da njegove namjere nisu čiste, no ipak ga
je odgovarao i savjetovao da to ne traži.
No, mladić je bio sve oholiji i sve je više provocirao: “Lažeš znači! Ti ne mo-
žeš mrtve kosti oživjeti.”
Učitelj reče: “Mogu s dahom Živog i Vječnog koji struji kroz mene. Ali ti sa-
vjetujem da to ne tražiš.”
Mladić je ustrajao, pa je učitelj nevoljko izgovorio Najveće ime nad mrtvim
kostima. No, to su bile kosti lava koji je, kad ga je učitelj oživio, nasrnuo i
ubio glupog mladića.
Učitelj reče: “Kako mi je žao. Glupi mladić. Umjesto da je tražio da njega
oživim, on je tražio da oživim njegovu propast. No, mislio je da je živ zato
što hoda, diše i jede. No, on nikad nije kušao život, oduvijek je bio mrtav.”

~ 109 ~
 Pravo

Bog je korijen svih prava. Sva prava se iz Njega granaju.

I On ima svoja prava kod tebe: u tvom vidu, sluhu i ostalim čulima, organi-
ma, kretnjama, riječima, osjećajima.
Najveće Njegovo pravo kod tebe je da samo Njega obožavaš i da se samo
Njemu klanjaš i dušom i tijelom jer je oboje stvorio. I ne slušaj one koji kažu
da je dosta samo klanjanje duhom.
Pa zar su oni, prokletnici, bolji od poslanika koji su se klanjali i duhom i tije-
lom? Svi do jednoga.
Ako poštuješ to pravo koje Bog ima kod tebe, On, Svevišnji, obavezuje se da
ti ispuni potrebe u tvoju korist ovog i narednog svijeta.
Pravo jezika je da ga smatraš časnim i uskratiš mu da govori bestidnosti. Da
govori samo dobro i istinu. I da njime pozivaš ljude Bogu.
Pravo sluha je da ga čuvaš od slušanja gadosti, ogovaranja i općenito onoga
što nije dopušteno da bude slušano.
Pravo vida je da ga spuštaš pred onim što ti je nedopušteno i da uzimaš
pouku iz gledanja.
Pravo ruke je da je ne pružaš prema onome što ti je nedopušteno.
Pravo noge je da ne hodi prema nedopuštenom.
Pravo tvog trbuha da ga ne pretvoriš u spremište  i da ga ne trpaš mimo
sitosti.
Pravo tvojih stidnih organa je da ih čuvaš od bluda i sakriješ od pogleda.
Pravo klanjanja je da si svjestan da stojiš pred Bogom na audijenciji i kad
stojiš i kad se naklanjaš i kad klečiš i kad spuštaš čelo samo pred Njim koji je
Kralj svih kraljeva, Najmoćnijim, Svemogućim.
Pravo tvoje majke je da joj zahvaljuješ i paziš je. A nećeš to nikada uspjeti
osim s Božjom pomoći.
Pravo oca je pravo korijena prema grani koja je iz njega nikla. 
Pravo žene je da znaš da je ona tebi zalog od Boga pa gledaj kako postupaš
sa zalogom.
Pravo djeteta je da znaš da će ono tebi biti pripisivano pa se ravnaj po tome.
Od stvorenja najviše prava kod tebe ima onaj koji te oslobodi iz nekog rop-
stva, bilo tjelesnog, bilo ropstva u smislu nevjerstva, poroka, pretjerivanja…
On tije dao vlasništvo nad tobom. On je tvoj brat kojemu se uvijek trebaš
oduživati i pomagati mu, a nema snage osim u Boga.
Pravo roba kojeg ti oslobodiš sužanjstva je da ti bude zastor između tebe i
vatre na onome svijetu.
~ 110 ~
 Savršenost

- Učitelju, kako se Gospodar nama pokazuje? – zanimalo je učenika.

- Neka je vječna hvala Svevišnjem, Koji se stvorenjima pokazao preko svoga
stvaranja i otkrio se u srcima Njegovih prijatelja jasnim dokazima. Pronikni
u stvoreno i vidjeti ćeš Stvoritelja. A najprije počni od sebe jer smo svi kao
djeca stvorena na sliku Očevu – odgovori učitelj.
- Učitelju, znači li to da mi, ako dovoljno proniknemo u sebe, možemo shva-
titi savršenost stvaranja? – upita opet učenik.
- Vi koji ste putnici ka Njemu, ne uzimajte sebe kao mjeru Istine i ne poričite
ono što je iza zastora. Jer čovjek, ma kako da je napredovao, ne može u pot-
punosti shvatiti savršenost Savršenog – reče učitelj.
- Učitelju, a što je s dušom? Što je to duša? Od čega je stvorena? – nastavio
je postavljati pitanja učenik.
- Duša je stvorena supstanca, a nije nešto nematerijalno. Ali ljudima je malo
znanja dano o tome. I tako će ostati – objasni učitelj.

~ 111 ~
 Strah faraona

Učenik koji je došao iz vrlo siromašne obitelji gledao je kako putom prolaze
svatovi s mladencima iz najbogatijih lihvarskih obitelji iz obližnjeg grada.
Svatovi su bili okićeni zlatom i svilom, s najljepšim konjima i kočijama te u
pratnji glazbenika i pjevača. Vidjevši sve to, u sebi je mislio kako je njima sve
na svijetu dobro, lijepo i lagodno, da ne trebaju ni o čemu brinuti.
To je sve gledao i učitelj, ali je gledao i učenika kako gleda. Učitelj srcem
osjeti o čemu učenik misli pa mu reče:
– Ti misliš da je lako onima koji su odabrali i dobili ovaj svijet. Ti misliš da su
oni bezobzirni i da ih nije briga ni za što. Kako pogrešno. Sjeti se faraona i
njegovog straha od rođenja jednoga djeteta, koje će učiniti kraj njegovoj
vladavini. Sjeti se Heroda i njegovog straha od rođenja jednog djeteta, koje
će učiniti kraj njegovoj vladavini. I jedan i drugi bili su iz straha spremni ubiti
i to dijete i svu drugu djecu. Taj strah je njihova kazna. Strah vlada njima pa
zato i onda i danas vidiš visoke zidove i snažnu vojsku koja ih čuva. Sve bi dali
da se riješe tog straha, no taj strah je njihov račun na ovome svijetu za poze-
mljarstvo koji su odabrali i dobili. A zamisli tek njihov strah kada pomisle da
ti zidovi kojima su se ogradili možda i mogu spriječiti potlačene da im priđu,
ali da ništa ne znače za meleka smrti koji će im doći kad kucne čas.
Učenik je bio iznenađen kako je učitelj znao o čemu misli i nije znao što bi re-
kao nego je samo glavom potvrđivao da razumije i prihvaća učiteljeve riječi.
- Zapamti, ti misliš da njih nije briga. No, njima više smeta postojanje dobrih
na ovome svijetu nego što dobrima smeta njihovo postojanje i sva zla koja u
tom strahu čine – reče opet učitelj, a svatovi su već nestali iza zavoja i mogla
se samo čuti glazba i pjesma u odlasku…

~ 112 ~
 Znanje

Spoznaja se ne može dokučiti razumom, jer razum počiva na pet stupova,

na naših pet čula pa je stoga razum ograničen, ma kako grandiozan bio.
Spoznaja se može dokučiti samo srcem i to na način da srce ima ogledalo u
kojem će se ogledati. A ogledalo je bolje što je njegova stražnja strana crnja
- to daje jasniji i bolji odraz. To crnilo su muke i kušnje kroz koje čovjek pro-
đe. Jer,mudri učitelj je rekao: - Ako ćete tražiti Boga, tražite ga u slomljenim
ljudskim srcima. On je uvijek tu.
Jedna od Božjih osobina je da On ne jede i ne pije. Sve što jede i pije je stvo-
renje, samo Stvoritelju to nije potrebno. Ostavljanjem jela i pića čovjek ne
postaje Bog, ali tako uništava ono u sebi što voli “bogovati” i navodi čo-
vjeka da izigrava Boga, vlada, sudi, zapovijeda, tlači, uzvisuje se. I zato se
čovjek, kroz ostavljanje jela, pića i strasti, približava Bogu. Dobro je razmis-
liti o tome kada se posti. Promatrati svoje reakcije i stanja i dopustiti da se
srce ogleda u ogledalu koje je postom postavljeno. Odraz koji će se vidjeti
je iznenađujući.
To što se vidi je samo sjemenka iza koje se skriva fascinantno stablo.
Razum spoznaje stvari po suprotnosti i da sve stvoreno ima svoju suprot-
nost. Ako ima hladno, ima i vruće, ako ima crno, ima i bijelo, ako ima ružno,
ima i lijepo. Dakle, takvo je sve stvoreno, a Stvoritelj nema svoju suprotnost
i zato ga razum ne može spoznati. Razum treba upregnuti kao sredstvo koje
dovodi do Njegovih vrata, a samo kada srce progleda može se ići dalje.
Znanje je kao voda. Može li se tijelo nekoliko puta napiti i više nikad ne piti,
utažiti žeđ? Može li Božji čovjek malo naučiti te prestati učiti i tako utažiti
žeđ za znanjem? Sačuvaj Bože od dana u kojem se ništa korisno ne nauči. 
Vidjet će cijeli svijet kad se mnogi “znani” na ovom svijetu prožive kao ono
što su bili - neznalice. A mnogi “neznani” u očima ovoga svijeta bit će pro-
življeni kao “znani”.
Što je više diploma, manje je znanja.
Svi istinski velikani znanja su mali. Svjesni koliko ne znaju, iako znaju više od
većine svijeta, znaju koliko ne znaju u odnosu prema Sveznajućem, koji časti
znanjem većim od većine svijeta.
Prazan klas stoji uspravno, a pun savija glavu do zemlje. Njegovo znanje
vuče ga u poniznost i samo od tog znanja ima kruha.
Tko vidi nebesa, obara glavu. 

~ 113 ~
Kada dođe želja da se govori, onda ne treba govoriti. Treba postiti od te že-
lje. A kad se najradije ne bi htjelo govoriti, onda treba postiti od te želje da
se ne govori pa govoriti. Tu se krije duboka mudrost.
I ništa nije slučajno - slučajnost je isprika za ljudsko neznanje. Pa kad te upi-
taju gdje je u svemu tome Bog, upitaj ti njih - a gdje je voda u ledu.
Iako se misli da je stanje loše, gore nego ikad, treba se sjetiti da sve ove
kategorije postoje i postojale su oduvijek, od faraona do svih drugih koji sli-
jede njegov trag.
Zar Mojsije nije poslan faraonu, ali i njegovim čarobnjacima? Lot homosek-
sualcima? Isus lihvarima, glupacima i licemjerima? I znaj da su svi današnji
faraoni mala djeca u usporedbi s onim pred kojim se Mojsije morao pojaviti
i pozvati ga u istinu. Svi oni crpe njegovu krvnu liniju i, ma kakvi bili, još ga
nitko u zlu i bezbožništvu nije nadmašio.
Naš osobni faraon je naš ego i naše želje. Đavo je slab i samo iz ovoga crpi
snagu…

~ 114 ~
 Upute za put

Učeniku kroz san bi spušteno da mora otići kod Arapa u Arabiju. Ispričao je
san učitelju, a on je san protumačio kao vjerodostojan znak da treba krenuti
tim putom. Učenik se spremio i došao pozdraviti s učiteljem prije polaska.
Učitelj ga srdačno primi pa mu reče: – Od Arapa uzmi samo slova i Knjigu,
jer tu je neokrnjena svjetlost. Ljudska ruka nije ju obeščastila. Sve drugo
ostavi, jer Duh je davno otišao iz te zemlje. Mnogi od njih su gori od najljućih
neprijatelja Božjih.
Učenik reče: – Učitelju, žao mi je što vas sve napuštam i odlazim, srce me boli
zbog toga – jer učenik je volio biti uz učitelja i družiti se s ostalim učenicima.
Učitelj reče: – Utišaj svoju bol kroz molitve jer ako bol ne vrisne u tišini mo-
litve, puknut će srce.
Učenik dalje pita: – Učitelju, kako da se ponašam tamo u Arabiji? Kako da
Arapima naviještam vjeru i dijelim znanje? A u snu mi je rečeno da tako
mora biti i to bez odgađanja.
Učitelj odgovori: – Šuti. Jer prava vjera nije tor da u njega glasno riječima
kao štapom ugoniš ljude. To je krug odabranih koji ulaze na vrata svjetlosti
Božjim odabirom. Čije srce bude tragalo, ono će i naći.
- Razumijem učitelju, tako ću i činiti – odgovori učenik vidljivo tužan jer sve
je bliži bio trenutak rastanka.
Učitelj mu nastavi davati upute: – I kloni se opijata koje će ti nuditi. Opijati
su zaista transfuzija đavolje krvi. A toj krvi svaka naša krvna grupa odgova-
ra. – Zastane, udahne, pa nastavi: – A kamen ugrađen u Kabu koja se nalazi
u Arabiji gdje ideš, doista je spušten iz raja kao počast za hram. Bio je bijel
poput bisera, pa je pocrnio od grijeha Adamovih potomaka. I zaista su na
njemu zapisani svi oni koji su obavili obred posjećivanja hrama i njihova sta-
nja. Taj hram će ostati časni hram pa ma koliko đavolje sluge rušile, gradile
i prljale oko njega.
- Učitelju, hvala ti na svemu. Hvala i na ovim uputama za put koje si mi dao
– reče učenik.
- Hvala i slava Gospodaru, On nas sve vodi prema Sebi – uzvrati učitelj i stavi
ruku na rame učenika pa ga izvede van u dvorište gdje su čekali učenici da
se pozdrave sa svojim bratom po vjeri u jednoga Boga…

~ 115 ~
 Suha grana

Učitelj i učenik su putovali hladnom visoravni pa pošalje učitelj učenika da

sakupi suhih grana da zapale vatru i malo se ogriju uz nju. Učenik je tako i
napravio, donio je cijelu gomilu suhih grana tako da su dugo mogli održa-
vati vatru. Dok su tako sjedili uz vatru, kako se zagrijao sjedeći blizu vatre i
držeći ruke odmah uz plamen, učenik započe s pitanjima koja su mu odjed-
nom navrla, kao da ih je toplina vatre otopila u njemu i oslobodila ih okova
zaleđenosti.
- Koje je najveće dobro za čovjeka, neusporedivo s bilo čime?
- Da vjeruje u jedinog Boga.
- Kako s teškoćama izaći na kraj?
- Pouzdanjem u jedinog Boga.
- Što je ukras čovjeka?
- Znanje koje je korisno.
- A ako nema znanja, što onda?
- Sposobnost i darežljivost.
- A ako nema toga?
- Siromaštvo udruženo sa strpljivošću, uz pouzdanje da će jedini Bog
pomoći.
- A ako ni toga nema?
- E, takav čovjek, koji nema ništa od navedenog, je suha grana koja može
samo služiti za vatru.
Učenik tada stane s pitanjima. Šutio je i samo je gledao u hipnotičku igru
vatre i kako ona proždire suhe grane kojih je bilo puno posvuda uokolo…

~ 116 ~
 Momak pod palmom

Sjedio jedan momak pod palmom, pored potoka i šio zakrpe na svoju pode-
ranu odjeću.
Priđe mu neki učeni čovjek i poče plakati nad njegovom sudbinom. Jer mo-
mak je bio član jedne zle kraljevske obitelji, bogate i moćne, a sve je to na-
pustio u potrazi za blizinom Gospodarevom. I u toj potrazi, postao je blizak
Gospodaru jer njegova žrtva bila je velika. Bio je počašćen posebnom blizi-
nom Očevom, tom ljepotom kojoj ravne nema.
I plače taj učeni čovjek,nabrajajući mu što je sve imao, a na što je sad spao da
se tako muči i živi da sebi mora šiti zakrpe. Na to se mladić nasmije i baci svoju
iglu u potok. Odjednom, potok kao da provri. To ogromno jato riba dopliva i
svaka riba nosi po jednu veliku zlatnu iglu s ugrađenim dijamantom. Samo od
tih igala mogao je biti bogataš. No, momak među svim tim iglama uze samo
svoju staru, malu željeznu iglu.
Time je otkrio svoje stanje i utješio tog čovjeka. Pokazao mu je da je to krpanje i
siromaštvo njegov izbor, da mu je Gospodar otvorio i dao ovaj svijet i sve u nje-
mu podložio pod noge zbog odlaska iz te zle kraljevske obitelji. Rekao je dalje
da je on, kroz tu obitelj, bio predodređen biti đavolji, ali da je odabrao drugačije,
da izbor uvijek postoji.
Na kraju je rekao: – Kada bi zemaljski kraljevi znali kakvim je riznicama nas, du-
hovne careve, Gospodar počastio i na ovom svijetu, a kakve nam tek nagrade
priprema na budućem, tako mi Gospodara, zemaljski bi nam kraljevi rat najavili.
Pita ga taj čovjek kako se dolazi do tog stanja, a momak mu odgovori: – Tako
da napustiš želje. Kad napustiš želje, to su vijesti koje idu do Gospodara koji te
onda nagrađuje bolje nego sam možeš sebi željeti. Kad nas se na Sudu bude
pitalo zašto smo učinili zlo, morat ćemo reći istinu i da je to bilo u ime želje, a
želja je kumir još opasniji zato što je nevidljiv.
Dok su tako razgovarali, neki čovjek fine vanjštine prišao je momku koji šije i re-
kao mu: – Gospodar te je toliko zavolio da te je oslobodio potrebe za molitvom,
postom, klanjanjem i podložnosti zakonima Njegovim.
Na to se momak okrene prema tom čovjeku i pljune na njega rekavši: – Marš,
gubi se od mene!
I kad je njegova pljuvačka pala na tog čovjeka, on se pretvori u monstruma,
izopačenu nakazu s krljuštima po tijelu. I reče: – Kako si prepoznao tko sam?

~ 117 ~
A mladić mu odgovori: – Odmah sam vidio da si lažov. Laskaš mome ‘egu’.
Gospodar proroke nije oslobodio Zakona, nego su se morali pridržavati i izvrša-
vati sve, a ti si meni sugerirao da sam bolji od proroka Božjih.
I nestade napasnika i osta momak sam i napiše riječi u pijesku ispod palme: – Ne
daj prednost prolaznim nad vječnim. Jer ako zaželiš prolazno, pa to i dobiješ,
onda to postaje izvor tuge jer ćeš se morati rastati s tim. Dakle, bilo bi bolje da
to nisi dobio, jer je tuga za rastankom od ovosvjetskih stvari veća od tuge koja
postoji ako ih nisi dobio…

~ 118 ~
 Dan pravde i dan nepravde

Dok su plovili Velikim morem, brod je pristao u grad Avel na otoku Farosu
pa se učitelj i učenici iskrcaše s broda i krenu razgledati grad.
Na glavnom trgu vidjeli su izricanje presude jednomu mladiću koga su osu-
dili na četrdeset udaraca bičem zato što je napao i udario kraljevog vojnika.
Kada je sudac pitao mladića što ima reći prije izvršenja kazne, mladić se
obrati okupljenima na trgu i reče: – Vojnik je napao moju sestru i htio ju je
obeščastiti. Napao sam ga i udario, ne kajem se zbog toga i opet bih isto
napravio.
Sudac je rutinski saslušao pa dao znak da se nad mladićem izvrši kazna.
Vojnici su ga odveli do stupa, zavezali, strgli mu košulju. Onaj vojnik kojeg
je mladić udario zato što mu je nasrnuo na sestru je bio taj koji je sad bi-
čem udarao po njegovim golim leđima, koja su ubrzo postala sva krvava i
izrezana.
Ipak, mladić je svaki udarac podnio a da nije ispustio ni jedan glas. Na koncu
je pao u nesvijest od trpljenja pa su ga polijevali vodom tako da sve udar-
ce bičem dobije pri svijesti. Njegova obitelj, majka, braća i sestra, bili su sa
strane i gledali. Oca nije bilo jer je umro prije mnogo godina, a mladić koji
je branio sestru bio je najstariji od sve braće. Majka je jecala i plakala, sinovi
su je pridržavali, a u očima im se vidjela ljutnja zbog nepravde koju moraju
trpjeti. Kad se došlo do kraja kazne, svih četrdeset udaraca, odvezali su mla-
dića i njegova obitelj ga je mogla uzeti.
Učenicima je sve to bilo teško gledati, ali ništa se nije moglo učiniti.
Nepravednici su imali silu koju su koristili kako im je odgovaralo. Među so-
bom su govorili kako su ta nepravda i to nasilništvo teško pogodili mladića
i njegovu obitelj.
Učitelj ih je čuo što govore pa reče: – Dan pravde pada kudikamo teže nasil-
niku nego dan nepravde onomu kojemu je nepravda nanesena.
- Dobro, učitelju, ali kojim oružjem da se borimo protiv nasilnika? – upitaše
učenici.
- Strpljenje u nepravdi i zahvala na svakom stanju pretvara se u moćno
oružje protiv nasilnika – uzvrati učitelj i pokaže na sjenu koja se izdužila. –
Vrijeme je da se vratimo na brod i nastavimo naše putovanje, vidjeli smo što
je bilo određeno vidjeti…

~ 119 ~
 Srčani vid

Na putu prema sjevernim šumama, učitelj je s učenicima prolazio kroz grad

Holehah pa su stali pored glavne gradske česme da se umiju, operu i napiju
vode jer dan je bio suh i topao. Tamo je sjedila grupa mještana pa ih pozvaše
da ostanu u gradu jer danas slave veliki praznik jednog od njihovih bogova.
Učitelj zahvali na pozivu i gostoprimstvu i objasni da on i njegovi učenici
vjeruju u jedinog Boga pa zato ne mogu s njima slaviti druge bogove.
Kada su mještani to čuli, do tada mirni i kao od vrućine usporeni, postado-
še divlji i agresivni. Ismijavali su učiteljeve riječi te govorili kako ima puno
bogova. Počeli su im se priključivati i ostali mještani te su svi skupa vikali
učitelju i učenicima da su ludi, da nemaju pameti, da im je razum bolestan.
Uporno su, sve glasnije i fanatičnije galamili na njih da su luđaci jer vjeruju u
jednog Boga i ne priznaju njihove bogove. Posebno su se okomili na učenike
i da su oni još veći luđaci kad ovako poslušno slijede nekakvog ishlapjelog
starca.
Učitelj nije ništa glasno govorio. U sebi, nečujno prema van, nazivao je mir
vodi, sačekao da se i zadnji učenik napije vode sa česme pa krenuo dalje
putom van iz grada.
Kako su odlazili, buka povika i pogrda postajala je sve slabijom. Kada su se
udaljili toliko da ih više nisu čuli, učitelj prekinu šutnju pa reče: – Srčani vid
vam je dodijeljen one sekunde kada su vas označili luđacima. Davno je bilo
rečeno da zbilja nećete biti vjernici dok vam nevjernici ne kažu da ste luđaci.
Zatvorite oči i učite gledati unutarnjim očima. Sve će vam se samo kazati i
vidjet ćete stvari onakvima kakve jesu.
Više ništa nije govorio. Trebalo je sačuvati snagu jer dalek je put do sjever-
nih šuma kamo su se uputili…

~ 120 ~
 Pouka paukove kuće

Učitelj ispriča priču: “Bio neki tiranin koga je muha uznemiravala, pa on

uzviknu: - Zašto je Bog ikako stvorio muhu?
Bi mu rečeno: - Da bi ponizio tlačitelje.
Ali tiranin to nije čuo, iako mu je bilo rečeno iz blizine, jer je njegov sluh imao
zastor da čuje takve stvari.”
Učenik upita: – Kakav je to bio zastor?
- Taj zastor u uhu tiranina je bio poput paukove mreže. Bio je lagan i tanak,
nevidljiv, a ispleten nitima oholosti i bezumnosti pa stoga čvrst i nepropu-
stan za sve što je dobro i mudro – odgovori učitelj.
- A zašto je muha išla na tog tiranina? – upita opet učenik.
- Je li itko ikad vidio pčelu u paukovoj mreži? Nije. Samo se muhe hvataju u
zamke i mreže. Pčela ide na mirise, a muha ide na smrad i rane – reče mu
učitelj i upita ga zna li koja bi bila pouka paukove kuće i zašto je najgora
paukova kuća?
- Zato što je načinjena iz paučine koju je lako pokidati – odgovori učenik.
Učitelj reče: – Nije točno da je paučina slaba i lomljiva jer paučina je čvršća
od željeza. To što paukovu kuću čini najgorom sastoji se u tome što nakon
oplodnje ženka izbaci mužjaka iz kuće, a neke čak i ubiju i pojedu svoje muž-
jake te uzimaju sebi sve, i djecu i kuću, i misle da su pobjednice. Međutim,
poslije nju ta njena djeca istjeruju iz kuće ili ju čak i ubijaju isto onako kako je
ona prije ubila svojeg mužjaka. Kuće koje su poput paukovih, kuće u kojima
se radi suprotno zakonima Gospodara koji je propisao u kojem odnosu muž i
žena trebaju živjeti zajedno i kako podizati djecu koja su im povjerena, takve
kuće su poput paukovih kuća i doživjet će istu sudbinu gdje će umišljene po-
bjednice nad muževima doživjeti okrutnost i bešćutnost od vlastite djece.

~ 121 ~
 Razum srca

- Učitelju, treba li slijediti razum ili srce? Što je ispred? Što bi trebalo voditi
čovjeka? – upita učenik nakon što je cijeli dan sam pokušavao doći do odgo-
vora čitajući svete tekstove.
Učitelj mu reče: – Kada je Marija odvela devetomjesečnog Isusa pred hram-
skog svećenika, mala beba Isus mu je razgovjetno i učeno govorio o znače-
nju svakog slova. Pa je hramski svećenik rekao: “Vodi ovo dijete, njemu ne
treba učitelj. On je Učitelj.”
Učeniku i dalje nije bilo jasno što to znači. Nije dobio odgovor na svoje pi-
tanje o razumu i srcu pa zato opet upita: – Koja je pouka te priče? I dalje ne
znam kako je s razumom i srcem i što treba čovjek slušati.
Učitelj mu odgovori: – Pouka toga događaja je da su razum i logika dar
Stvoritelja, ali da ih đavo prečesto koristi kao oružje protiv čovjeka, pa čo-
vjek ne vjeruje u ono što ne može vidjeti ili opipati. Jer razum i logika po-
trebni su nam da znamo slova, a srce da razumijemo dubinu i značenje sva-
kog znaka. Oko planinu vidi malom. Razum je tu da ispravi oko. Razum zna
da je planina velika iako je oko vidi malom. A kad razum posrne u svojoj
umišljenosti, srce je tu da ga ispravi svojim znanjem po pitanju nevidljivih
stvari koje se ljudskim čulima ne mogu spoznati, a koje su bitnije od svega
vidljivog.
Učenik ushićeno reče: – Sad razumijem! Razumom idemo putom i dolazimo
do vrata na putu, a srcem ta vrata otključavamo i otvaramo pa nastavljamo
dalje putom do novih vrata s bravom koju treba otključati dubinskim zahva-
tom srca u prostor koji razum ne može dosegnuti.
Učitelj reče: – Vidiš kako se srce raduje kada razum dođe do njega i prepu-
sti mu poslanje za koje je stvoreno, jer su zajedno vođeni jednom vjerom u
Jednog. Samo vjerom u Jednog i razum i srce mogu ići pravim putom. A ako
nema vjere u Jednoga, onda nastupa đavolska opsjena koja ih koristi protiv
čovjeka. Jer đavo idolima i nevjerom podjeli to jedno što razum i srce jesu
vjerom u Jednoga pa onda međusobno sukobi na idole i nevjeru navezane
razum i srce.
- Istina, učitelju, zato se u svetim tekstovima stalno govori protiv idola i ido-
latrije. Zato je to tako strogo zabranjeno – nadoveže se učenik.
- Razum jest jedno od najodabranijih stvorenja koja je Gospodar stvorio.
Ali samo uz pomoć tajne koju On daruje srcu, razum se može visoko vinuti.
Na dobrom si putu. A sad nastavi dalje se kretati – reče učitelj, a učenik je
i to shvatio što mu učitelj želi reći pa se vratio čitanju i proučavanju svetih
tekstova…
~ 122 ~
 Mudrost

Učitelj pozove učenike pa im ispriča svoj san:

- U snu vidim velik dvorac i netko mi reče da je Bog tamo. Stižem do golemih
vrata, koja nikad ne bih mogao otvoriti da se ona sama ne otvoriše. Glas mi
reče da je Bog na četvrtom katu. Popeh se na četvrti kat, kad tamo na vra-
tima piše “Bog”. Uđoh na vrata, kad tamo sjedi veliki učitelj u generalskoj
odori, a pred njim mapa.
Predade mi mač, pokaza na mapu i reče: - Idi, brani ovaj klanac.
I kako on to reče, ja se nađoh u tom klancu, kad tamo armije demona, naka-
za, raznih đavolskih vojski. Pomislih da su nepobjedivi. No, kada zamahnuh
mačem, pade ih gotovo trećina. Još nekoliko puta zamahnuh i svi padoše.
Učenici su tražili da im pojasni što taj san znači i kako je mogao vidjeti Boga
u liku velikog učitelja u generalskoj odori?
Učitelj im reče: - Takva je uloga Božjih prijatelja u ovom klancu pozemljarstva.
A to što sam vidio Boga u liku velikog učitelja jest isto kao što je Mojsije vidio
Boga u vidu gorućeg grma. Pa neka vas to ne zbuni jer Boga ne možemo
vidjeti ovim očima čak ni u snu. On se tako može pojaviti samo na čistome
mjestu.
Četvrti kat je razina smirene duše, potoka koji se vratio jezeru, mjesto na
kojem se On spoznaje.
Božji prijatelj je čovjek koji se istinski pokaje. A nema takvog pokajanja bez
Božje podrške. Takav čovjek zatvara vrata posljedice pred uzrokom.
Oni, Božji prijatelji, imaju pogled koji prodire jer ne gledaju svojim vidom
nego svjetlom Istine.
Božji prijatelji, nasljednici svjetla poslanika, imaju snagu da vrate i zaustave
čak i strijele koje su već odapete. To ne čine vlastitom snagom, nego sna-
gom Uzvišenog koja teče kroz njih. Oni imaju darove Svemilostivog.
Ovozemaljskoj eliti, koja se poklonila pred đavlom i njegovim opsjenama,
takvi ljudi izgledaju mali, neznatni. Mali i neznatni poput zjenice oka. A zje-
nica oka obuhvati nebesa i zemlju. Tko dirne u ovu zjenicu, dirnuo je u Božju
zjenicu. Tko takvom navijesti rat, navijestio je rat Stvoritelju, Gospodaru
neba i zemlje i onoga što je između.
Za takve robove nema ni vremena ni prostora. Nema ni prošloga ni buduće-
ga. Samo vječno sada u blizini Istine. A nema veće nagrade i užitka od toga.

~ 123 ~
Pa zašto vi ne biste bili ti? – završi učitelj ovim pitanjem pogledavši sve uče-
nike toplim pogledom punim ljubavi.
Zatim doda: - I još nešto. Kada se proživljava nešto što se ne voli ili se vidi
nešto što se ne voli, nikad ne recite: “Gospodaru, kad će ovo prestati, zašto
ovo ovako, dokle ovo ovako, nije u redu ovo ovako.”
Recite: “Gospodaru, koja se Tvoja mudrost krije iza ovoga?”

~ 124 ~
 Jezik

Čovjek mora biti uvijek u stanju posta, odnosno, u stanju odricanja svega
čime Bog nije zadovoljan pa i od pretjerivanja u dopuštenom. Nagrada ono-
mu koji posti za post je Bog osobno. No, nema te blagodati ako čovjekov
jezik ne bude postio. Čak i kada ga nepravedno napadaju neka šuti. 
Planinski potočić ima svoje obale, dakle, ima svoj okvir. I onda potočić misli
da je taj okvir. Njegovo pljuskanje po tim obalama stvara buku. I potočić je
nemiran. Ako ne stigne do jezera tišine koje je cilj, rastočit će se i nestati
nesretan.
Kako razlučiti kada je neka nevolja kazna, a kada kušnja koja nas dovodi na
više stupnjeve?
1. Odgoj našeg praoca Adama uči nas da smo mi krivi za svako zlo koje nas
zadesi. Njegove riječi nakon počinjenja grijeha su bile: “Gospodaru, oprosti
nam, mi smo prema sebi nepravdu učinili. Ako nam ti ne oprostiš, zasigurno
ćemo propasti”.
2. S druge strane, Božji poslanici su bili sačuvani od griješenja, a opet su
imali najteže kušnje.
Ovo dvoje je na prvi pogled u koliziji.
Treba dobro promotriti pa vidjeti. Ako se čovjek ili narod žali na probleme
koji su ga zadesili, može se biti sigurnim da se tu radi o Božjoj kazni. A ako su
strpljivi, zahvaljuju i na tome stanju, uvjereni da je neka Božja mudrost iza
problema, može se biti sigurnim da je u pitanju kušnja u kojoj Uzvišeni čisti
tog pojedinca ili narod, pripremajući im viši stupanj.
Vatra će zlato pročistiti, a suhom korovu će biti kazna koja će ga uništiti.
Lijepo odgojen kraljević, omiljen u narodu, sjedio je u svojim odajama, kad
ga posjeti fini starac, noseći jabuku.
- Volim te, o, kralju. Ja nemadoh ništa drugo da ti poklonim, a zaželjeh da ti
iskažem počast pa donesoh samo ovu jabuku.
Kraljević je mrzio jabuke, no reče: -Zahvaljujem ti, uvaženi starče, na tvome
poklonu, sjedi s nama i jedi.
Kada je starac otišao, reče slugi da baci tu jabuku iza dvora.
Sutra se ponovi to isto, a kada i treći dan dođe starac s jabukom, kraljeviće-
va mačka, igrajući se, skoči ka starčevoj ruci, jabuka ispade, raspuknu se, a
iz nje se prosuše dragulji.

~ 125 ~
Kraljević dade znak onome slugi da trči iza dvora i vidi ima li dragulja i u pret-
hodne dvije starčeve jabuke koje su bacili. I vidje sluga da su jabuke istrulile,
ali je na mjestu svake stajala hrpica dragulja.
To je odgoj. Nema dragulja bez odgoja. Pa srcem izgovorimo molitvu i po-
klonimo je duši našeg praoca, koji nas je svojim odgojem spasio prokletstva
i trasirao put spasa…

~ 126 ~
 Vjera

Bila jedna žena kojoj je muž bio odsutan pa je ona poželjela da joj se vrati.
Toliko je poželjela da se obratila ženi čarobnici, koja se bavila čaranjem i
vradžbinama.
Ona dovede dva crna psa i reče ženi da uzjaši. Kad uzjahaše, nađoše se u
Babilonu i vidješe dva meleka, Haruta i Maruta, svezane naglavačke, koji
uče ljude vradžbinama.
Ona ih zamoli da je nauče, a oni rekoše: - Prođi se toga, mi smo samo kušnja.
No, ona istraja u tome da je nauče pa joj rekoše da ode u ognjište pored i da
se pomokri na pepeo.
I žena ode, ali se prepade i to ne uradi pa se vrati ovoj dvojici. Oni je upitaše
što je vidjela, a žena reče da nije vidjela ništa. Oni rekoše da ona nije uradila
to što su joj rekli pa ona opet ode i sad uradi što su joj rekli.
Tada vidje kako iz nje izađe ratnik u oklopu i ode put neba. Vrati se i reče toj
dvojici što je vidjela i upita što je taj ratnik koji je iz nje izašao.
Harut i Marut rekoše: - To je tvoja vjera. Sad je više nemaš pa će te sve na
ovom svijetu slušati jer je svijet đavolov. Zapovjedi bilo što bilo čemu i po-
slušat će te.
I ona krenu i vidje pšenicu pa joj reče da se ubere, samelje i napravi kruh.
Pšenica posluša. Žena se jako pokaja. I to znanje više nikad ni na kome nije
primijenila.
Tako sva potresena i nesretna ode do Poslanika plačući i upita ima li za nju
spasa.
Poslanik joj reče: - Gospodaru je sve moguće pa tako i vratiti vjeru onome
tko je izgubi, a čim si došla ovdje, to je znak da si je već dobila natrag…

~ 127 ~
 Vertikala

Bio jedan čovjek koji je saznao Tajnu pa ga upitaše što je dobio kad ju je
saznao. Reče: - Ništa nisam dobio. Naprotiv, sve sam izgubio, uključujući i
sebe. I sad nemam tereta.
Ljudi su bili na najvišim visinama u kralježnici svoga praoca Adama pa su
bačeni u najniže nizine. I sad su na povratku ka tim visinama. Ovosvjetska
usporedba tog uspona je penjanje na vrh planine. Jer su svi poslanici ba-
rem dio objave, ali one najvažnije, dobili na planinama, uključujući i susret s
Gospodarom.
Pa, ako će se netko penjati na planinu, onda neka odbaci sve terete.
A zna li čovjek što mu je teret? Teret mu je sve ono što si prisvaja.
Nekom čovjeku je melek došapnuo da je dobar, ali da ima jedan teret koji
treba odbaciti. Čovjek je razmišljao, ali nije mogao dokučiti koji je to teret.
Tek poslije, nakon što je uložio vlastiti trud, došapnuto mu je da je to titula
kojom se potpisuje kada piše pisma. Pa se od tada potpisivao samo imenom.
A nemoguće je odbaciti terete bez pomoći Istine, bez pomoći sljedbenika
Istine - prvo poslanika koji su živi iako ljudi to ne osjećaju, a onda i velikih
učitelja koji su nasljednici njihova svjetla. Bez njihove pomoći, čovjek je
propao.
Zgrada vjere je zasnovana na vjerovanju u Njegovu Jednoću i da je On uzrok
i praizvor svega. 
Zato sve stvari treba promatrati isključivo vertikalno, jer će taj pristup odve-
sti do Jednoga, a nipošto po horizontali koja vodi mnoštvu i zamagljenom
razumijevaju.
Baš kao pisanje po papiru. Po vertikali shvatit će se da po papiru piše olovka,
koju drži ruka, koju pokreće čovjek. Dakle, čovjek piše. 
Ako se ostane na horizontali, onda će se odvojeno vidjeti olovka, ruka i čo-
vjek, a to je tako daleko od istine.
Bog je jedini opskrbitelj. To je princip vertikale. On šalje opskrbu, iako mi po
horizontali vidimo da ona stiže preko pekara, trgovca, poslodavca, prijate-
lja, roditelja ili na svakojaki drugi način.
Pa kako onda razumjeti zlo - ono što ubacuje đavo? Recimo, pravljenje idola.
Jer idol se ipak pravi od onoga što je Bog stvorio - ne mogu idolopoklonici
mimo toga, bilo to drvo, kamen ili glina. No, namjera da se to obožava ne
dolazi od Boga i njegovih vojski nego od prokletog đavla i njegovih vojski.

~ 128 ~
To je ta tanana granica razumijevanja slobodne volje, izbora nasuprot Njega
kao Onog bez čijeg se određenja ništa ne dešava. U to pitanje nije dobro ni
zadirati previše.
Rečeno je da se treba osloboditi tijela i želje. To ne znači da je tijelo loše.
Tijelo je savršeno vozilo čovjeka na njegovom usponu. Tijelo je važno, što se
vidi iz poštovanja prema tom vozilu prilikom sahrane. Zato smo dužni držati
ga čistim i zdravim.
No, tijelo i želja, kada ih se počne promatrati izvan tog konteksta, postaju
dvije strašne nemani koje prijete da upiju onu kap naše vode koja teži da se
spoji s oceanom putom rijeke.
Treba čuvati tu kaplju na način da se nikada ne donosi svoj sud ni o kome,
a pogotovo da se taj sud nameće Gospodaru kao da On ne zna, ili kao da ti
znaš bolje od Njega. Vidjet će mnogi iznenađenja na tom suđenju, velikih
iznenađenja, ali vidjet će se i pravdu i milost.
No, čak i ako se desi da te dvije nemani upiju kapljicu, On je kadar da nju,
kapljicu, opet iz njih izvuče.
Na isti način kao što danom ubije noć. Noć u kojoj uvijek - svake noći - sve
naše misli, želje, osjećaji, budu utopljeni u more ništavila, a pojavom dana
ponovno podignu svoje glave. Zar to nije pouka onima koji razmišljaju?
Ptica plače za zelenilom u jesen i sve tako dok Gospodar svega, pa i postoja-
nja i nepostojanja, ne naredi nepostojanju da vrati postojanje.
Tako se i naša popijena kapljica vjere vraća iz nepostojanja u postojanje. On
je moćan da to uradi.
Zar dah nije dovoljan znak onima kojima je pamet darovana? Kada bi čovjek
ostao u stanju izdisaja, preselio bi s ovoga svijeta. Udisaj – izdisaj, dan – noć,
crno – bijelo, ljubav – mržnja, muško – žensko, dobro – zlo, sve je u paru
osim Njega koji je neparan…

~ 129 ~
 Stablo želja

Išao čovjek pustinjom i bio je već na izmaku snaga. Kad odjednom ugleda
stablo i požuri prema njemu. Nije znao da je to stablo koje ispunjava želje.
Čovjek pomisli: - Ah, kada bi ovo stablo dalo lijep dubok hlad.
I on se nađe u takvom hladu, lijepom i dubokom.
Kad malo odahnu pod hladom, opet pomisli: - Ah, da mi je malo vode hladne.
Kad ono, taman kako je pomislio, iz kamena pored stabla se ukaza izvor
hladne vode.
Čovjek se napi vode hladne pa pomisli kako je gladan i kako bi volio neko
jelo da se najede i utaži glad. I trpeza prepuna najfinije hrane se spusti pred
njega.
I jede čovjek ukusnu hranu, pa jedući pomisli kako je zemlja tvrda i da bi
dobro došla neka meka ležaljka. I ležaljka se tu stvori.
Čovjek leže i zaspa pa kad se probudi vidje da pada mrak. On pomisli: - Pada
mrak, a ja ovdje sam: mogla bi doći neka zvijer i pojesti me. I dođe zvijer i
pojede ga...

Stalno smo pod ovim drvetom želja - kako mislimo i prihvaćamo stvari,
tako će nam i biti. Zato ne treba razmatrati loše ishode i mogućnosti niti biti
skeptik. Zaista - kako misliš tako će ti biti…

~ 130 ~
~ 131 ~
 V. POSLANICA

ILIRIMA I
VIKINZIMA

Ogledalo

Poslanici su svjetionici koji pokazuju put života ka Gospodaru. Drugoga

puta nema. Put bez svjetionika završava na oštroj hridi.
Učitelji su nasljednici i nositelji poslaničke svjetlosti na zemlji i smjenjuju se
do kraja svijeta kao obećana protuteža đavoljim slugama. Njihova svjetlost
dolazi iz Izvora istinske svjetlosti. Tako su oni i svjetionici koji će krhke bro-
dove u magli, koje valjaju tamni valovi veliki poput planina, uvesti u spas
mirne luke.
Zato, ako si sretan da te nađe jedan od učitelja tvoga vremena, ne odvajaj se
od njega. Jer hridi su oštre i za najjači brod koji puta ne zna.
Svrha učitelja je samo jedna - da pokaže učeniku njegovu bît. Ništa više.
Jedna je skotna lavica skakala po stijenama. I iz nje je ispao lavić tako da
ona to nije ni primijetila. Ni lavić nikada nije vidio majku pa je, tumarajući
tako sam, naišao na stado ovaca i tu se skrasio. Živio tako, blejao i jeo travu,
uvjeren da je ovca. Jednog je dana to stado napao drugi lav. I vidio čudo ne-
viđeno - lava koji bleji i pase travu pored toliko sočnih ovaca. Lav je projurio

~ 133 ~
pored ovaca za lavom koji je mislio da je ovca. Dobro se pomučio dok ga je
stigao i uhvatio. Pa kad ga je uhvatio, lav-ovca mu reče: – Imaj milosti, ja
sam samo bespomoćna ovca.
Na to ga je lav-lovac odveo do obližnjeg jezera i rekao da se njih dvojica sku-
pa pogledaju u zrcalu vode. I kada su se pogledali skupa, lavu je bilo jasno da
nije ovca, bilo mu je jasno tko je i koja je njegova bît. Čuo se samo jedan urlik
od kojeg su zadrhtali vrhovi planina.
Eto, to je svrha učitelja. Da pronađe lava među ovcama i pokaže mu njegovu
bît. U momentu kad spozna svoju bît, i učenik postaje učitelj.
Božji lavovi su tu da druge lavove, kad naiđu na njih, podsjete tko su...

~ 134 ~
 Tri vjere

Učitelj i učenici putovali su brodom kroz Hajamsko more. To bijaše velik tr-
govački brod, prepun tereta, s trgovcima koji su pazili svaki na svoj teret, od
kojega su očekivali dobru zaradu. U potpalublju su bili veslači, robovi okova-
ni lancima, koji su morali veslati onako kako im je bilo naređeno.
Učitelj i učenici bili su smješteni na palubi, pri vrhu pramca, gdje su sjedili
ili bili naslonjeni na teret prekriven platnom i zavezan tako da se ne može
pomaknuti.
Na pola puta more postade olujno, valovi su prebacivali preko palube, brod
se borio s nevremenom. I posada broda, i trgovci, ali i veslači u potpalublju,
svi su bili na svoj način uznemireni i nespokojni. Također su i učenici pomalo
počeli pokazivati nesigurnost i zabrinutost. Učitelj to zapazi pa im reče:
- Pogledajte trgovce kako se nadaju da im ovo olujno more neće pokvariti
zaradu koju očekuju. Pogledajte kako se mole i zašto se mole. Uvidite kakva
im je vjera.
I učenici pogledaše na trgovce i kako se to oni ponašaju, pokušavajući proni-
knuti u ono na što im učitelj ukazuje.
- Pogledajte dolje u potpalublje i kako su veslači u lancima isprepadani.
Pogledajte kakva je njihova molitva i kakva je to vjera – nastavi dalje učitelj.
Učenici onda pogledaše i na te veslače okovane lancima, opet pokušavajući
proniknuti u učiteljeve riječi.
- Pogledajte sad u svoja srca i pokušajte naći zahvalnost na svemu što nam
Gospodar daje, i blagodat i nevolju. Jer sve što je od Njega je za naše dobro
– objasni im učitelj.
Učenici se tu zamisliše. Nikako nisu mogli shvatiti što im to učitelj želi reći.
Istovremeno, nevrijeme je još više pojačalo i valovi su dizali i spuštali brod
poput orahove ljuske pa su strah, uznemirenost i zazivanje spasa u molitva-
ma bili još paničniji i posvećeniji.
Onda im učitelj reče: – Jedni vjeruju u Boga iz nade i to je vjera trgovaca.
Drugi iz straha, to je vjera robova. A treći vjeruju iz zahvale i to je vjera slo-
bodnih ljudi.
Oluja je potrajala cijelu noć i tek u zoru se primirila, ali učenici su cijelo vrije-
me bili zahvalni jer su bili oslobođeni…

~ 135 ~
 Gromoglas

Bilo je to u vrijeme kada je žito bilo spremno za žetvu, a plodovi na stablima

su dozrijevali. Učitelj je sjedio na stijeni, gledao vjetar i slušao što svojim
različitim bojama govori svjetlo. Učenici su bili zaokupljeni čitanjem svetih
tekstova koje im je učitelj to jutro dao da proučavaju. Kada se približilo pod-
ne, iz vedra neba začuo se udar groma iz velike daljine. Učenici su se tad
pomalo uznemirili, pogledali učitelja i šutnjom ga pitali što je to bilo i kakav
je to znak.
Učitelj na to reče prisutnim učenicima: – Poslanici su braća. Majke su im ra-
zličite, ali im je vjera jedna. Oduvijek i zauvijek. Kada silnika pogodi nesreća,
to mu je preodgoj. Ako usvoji lekciju, dobro je, a ako ne, nastavlja pad u
ponor. Njemu je nesreća kao grana spasa za koju se treba uhvatiti dok pada.
Kada dobrog čovjeka pogodi nesreća ili nepravda, to mu je ispit, pa neka
gleda kako će ga i kojom ocjenom položiti. Kada je poslanike pogađala ne-
sreća, njima je to značilo uspinjanje na poslaničkim nivoima.
Učenicima i dalje nije bilo jasno što sad to znači i kako sad to ima veze s tut-
njavom groma koju su čuli. No, i dalje nisu ništa govorili nego samo nastavili
šutnjom tražiti odgovor.
Učitelj dalje reče: – Tražite. Tražite pa će vam se pokazati odgovor na pitanje
zašto je sijevnula munja nad gradom Meroom i gdje je udario jedan moćan
gromoglas, koji je ubio sve vladare tog mjesta. Tražite pa, kad pronađete,
onda će kroz vas, koji ste mlinovi, poteći bistri potoci i pokrenuti te mlinove
koji sad miruju. Ispod mlinskih kamenova gomilat će se brašno duha koje
hrani sve čemu se približi.
Učitelj uze kratku pauzu, prijeđe pogledom kroz učenike, pa nastavi: – Ali,
zapamtite, budite nježni kada budete dijelili brašno spasa, brašno koje ga-
rantira da čovjek nikada neće ostati gladan. – Te reče dalje: – Jednom je
jedan kožar prolazio kroz ulicu mirisa pa pao u nesvijest. Prodavači mirisa
sjatili se oko njega i stavljali mu miris pod nos dok nije pao u komu. Tada utr-
ča njegov brat pa kad vidje stanje, otrča na smetlište, donese psećeg izmeta
i natrlja mu nos. Na to se ovaj odmah probudi i dođe k sebi. E, tako isto i
pozemljari, oni koji su se opredijelili za ovaj svijet. Tako se oni bude samo na
ovosvjetski smrad i trče za njim. Od mirisa padaju u nesvijest. Zato neka se
svakome dozira duhovna hrana i mirisi onoliko koliko može podnijeti.

~ 136 ~
Tada učenici upitaju: – Učitelju, gdje da tražimo? Kuda da idemo? Što da
radimo? – Jer učenicima nije bio poznat grad Mero niti su znali gdje je to
udario taj moćan gromoglas koji je spominjao učitelj.
- Slijedite rijeku Arantu. To je rijeka koju ćete prepoznati po tome što teče
u suprotnom smjeru od ostalih rijeka. To je buntovna rijeka, ali buntovna
zato da vam bude znak da se ne suobličujete svijetu koji je buntovan prema
Gospodaru. Kada cijeli svijet, poput podivljale rijeke, ide u jednom smjeru,
vi morate ići u suprotnom smjeru i iz te bujice svijeta izvući i spasiti one koji
su određeni za spasenje. Na kraju puta svjedočit ćete kako je Gospodarev
gromoglas uništio one koji su se lažno predstavljali kao gospodari gromova i
munja – reče učitelj i pokretom ruke dâ do znanja učenicima da im je vrijeme
da krenu na put…

~ 137 ~
 Pamet čarobnjaka

Učitelj je s učenicima bio u gradu Baninu, nadaleko poznatom po gradite-

ljima, filozofima i čarobnjacima. Cijeli grad je bio njihov hram. Tako su ga
napravili jer su u potpunosti vladali tim gradom. Svaka ulica i svaki trg, sva-
ka zgrada i svaki objekt je bio napravljen po njihovim planovima i nacrtima.
Ništa nije bilo prepušteno slučaju, svugdje su stavili svoj pečat.
I bio je grad Banin bogat, uređen, dotjeran, a i sami ti graditelji, filozofi i
čarobnjaci su se uvijek pojavljivali u najljepšoj odjeći i u najvećoj raskoši. Ali,
sve je to služilo tome da svijetu i posjetiteljima njihovog grada pokažu svoju
veličinu, svoju veliku pamet.
Zato su voljeli ulaziti u polemike i rasprave jer su tu vidjeli priliku da demon-
striraju silno znanje koje su sakupili i izučili. Glavno mjesto takvih rasprava
je bilo ispred velike gradske biblioteke.
Ipak, uza sve to znanje i svu tu silnu pamet kojom su se uzdizali nad svima
ostalima, osporavali su jednoga Boga te tvrdili da ima puno bogova i da im
nitko ne može dokazati suprotno.
Učenici, kada su došli ispred te velike biblioteke gdje su se vodile najžustrije
rasprave s predstavnicima graditelja, filozofa i čarobnjaka, upitaše učitelja:
– Učitelju, hoćeš li ući u raspravu s njima i objasniti im da je Bog samo jedan?
Učitelj im reče: – Ulaziti u rasprave s bezumnicima je ulazak u ispraznost.
Učenici nastaviše inzistirati: – Ali učitelju, to su sve školovani ljudi. Pročitali
su mnogo knjiga, napisali mnogo knjiga, imaju puno znanja. Kako to da ih
nazivaš bezumnicima?
Učitelj reče: – Ne može čovjek griješiti protiv Boga ako ima imalo pameti.
Učenici se tad zamisliše, a učitelj dalje nastavi: – Eto, neka svatko od vas
dobro razmisli o ovome kako to nema pameti onaj čovjek koji griješi protiv
Boga:
Neka ne jede Božju opskrbu, pa neka griješi koliko hoće.
Neka izađe iz Božje zaštite, pa neka griješi koliko hoće.
Neka nađe mjesto gdje ga Bog ne vidi, pa neka griješi koliko hoće.
Kad mu dođe Azrail, melek smrti, neka ga otjera, pa neka griješi koliko hoće.
Kad ga melek Malik, čuvar pakla, pođe uvesti u vatru, neka ne uđe u nju, pa
neka griješi koliko hoće.
A učitelj je to govorio dovoljno glasno da su ga prisutni graditelji, filozofi i
čarobnjaci dobro čuli, ali su se pravili kao da ništa ne čuju…

~ 138 ~
 Lav

Razum je osobni učitelj čovjeka. No, poslije pamet postaje učenik čovjekov.
A to se događa kada čovjek dosegne bunar u sebi.
Božja pamet je neograničena, ljudska je ograničena. Tako postoji granica
do koje pamet može voditi čovjeka. Pamet ne može prijeći tu granicu jer
bi sagorjela. Poslije te granice vodi srce i u toj kombinaciji - prvo pamet pa
srce - čovjek postaje nepobjedivim u svakom smislu.
Srcem je jedino moguće vidjeti Boga, a ne očima - ne može se Boga vidjeti
ovim očima, našim razumom. Cilj je da se čovjeku otvori srčani vid putom
velikog učitelja u čijoj će se sjeni utopiti njegov ričući lav.
Lav koji riče u svakom čovjeku su njegove ovosvjetske želje i prohtjevi, a ego
je glava toga opsjenog šarenila. Toga lava nitko ne može skroz ubiti, samo
ga se može smiriti. On je poput sjene. Što više trčiš od nje, ona brže trči za
tobom. Nestat će, smirit će se, tek kada sjedneš u hlad velikog i snažnog
stabla. Utopit će se smirena u sjenu tog stabla, a to stablo je veliki učitelj,
koga se nalazi tako da se bude nađen.
Kad istina prijeđe preko časnih usta velikih i dobrih Božjih robova, ona do-
lazi u kontakt s umovima ljudi. I svi oni je različito shvate, ovisno o svom
stanju, svom umu, svojoj hrabrosti. Nije problem da se čovjek uplaši i da je
kukavica, ali je problem kada to stanje ne priznaje pa ga još počne pravdati i
braniti iskrivljujući riječi velikana, koje uopće nisu u tom značenju.
Sablja ekstremnih fatalista je drvena. Oni lako padaju u zamku, govore da je
svijet propao, pa oni propadnu. U njihovu se ideologiju i retoriku lako upet-
lja đavolja dreka, a da toga nisu ni svjesni. U mijenjanju pojedinaca je ključ,
a ne u mijenjanju naroda.
Jedan je car pozvao narod na ceremoniju krunidbe i obećao ih na toj cere-
moniji ponuditi vinom i hranom. Narod nagrnuo. Ovi koji su prvi nagrnuli
na tu trpezu bili su gurani od onih iza, a oni od onih iza njih. Nasta smutnja i
stampedo te krunidba završi sa stotinama mrtvih. Tako se to dogodilo. No,
tko je kriv? Redari? Roditelji koji su ih odgojili tako? Car?
Kriva je njihova pohlepa vođena neodgojem. Zato neka čovjek prenoći.
Neka sve prenoći. Sve je drugačije kad se prenoći. Čovjek koji požuri zalo-
gaju, poslu, nagradi, osobi, bit će žrtva svoje brzine. Ne treba čeprkati po
zamućenom izvoru i požurivati. Samo će ga se još više zamutiti.
Umjesto žurbe, čovjek treba tražiti velikog učitelja. On je kompletna pa-
met. Tražiti drvo u čijoj će se sjeni utopiti njegov ričući lav. Učitelj je kapija

~ 139 ~
kroz koju se mora proći i nema odugovlačenja. Nema žurbe, ali nema ni
odugovlačenja.
Učitelj je more, a čovjek je posuda koja se treba utopiti u tome moru. Prvo
će posuda malo plutati, pa će je valovi pomalo puniti. Kada se napuni, poto-
nut će i spoznati dubine. Ne smije čovjek oklijevati sresti se s tim vlasnikom
kompletne pameti. A da bi se s njime čovjek susreo, potrebno mu je naučiti
znanje, a onda ga odbaciti skroz. I treba paziti, jer neodgojeno ponašanje
pred učiteljem navlači Božji gnjev.
Samo treba slijediti svjetlo s iskrenom namjerom. Jer svjetiljka u ruci lopova
služi da on počini nedjelo, a u ruci kompletnog učenika koji postaje učitelj
svjetiljka obasjava put na oba svijeta…

~ 140 ~
 Uvjeti korisnog znanja

Bezbožnici će osporavati Božjim robovima upravo njihovu najveću vrijed-

nost – razum i znanje kojima se ističu. Bezumnici i neznalice osporavat će im
razum i znanje koje imaju po primljenoj milosti i otvorenim riznicama znanja
i mudrosti kojima su nagrađeni.
Pa da vidimo koji su uvjeti korisnog znanja, tako da Bog sačuva od kažnjava-
nja za znanje koje šteti čovječanstvu ili je beskorisno:
Glava znanja je poniznost pred Sveznajućim.
Oko znanja je oko oslobođeno zavisti.
Uho znanja je razumijevanje i povezivanje.
Jezik znanja je iskrenost.
Pamćenje znanja je stalno ispitivanje i traganje.
Srce znanja je dobra namjera za korištenje znanja.
Pamet znanja je spoznaja stvari i poslova.
Ruka znanja je milost.
Noga znanja je posjećivanje učenjaka – posjednika korisnog znanja i Božjih
prijatelja na zemlji.
Ambicija znanja je opće blagostanje putom onoga što je dopušteno.
Mudrost znanja je pobožnost.
Vođa znanja je životnost, duhovna i tjelesna.
Lađa znanja je vjernost.
Oružje znanja je blag govor.
Sablja znanja je Božje zadovoljstvo.
Vojska znanja je stalno komuniciranje s učenjacima – posjednicima korisnog
znanja.
Zalihe znanja leže u klonjenju od grijeha.
Voda znanja je prijaznost.
Prijatelj znanja je ljubav prema svim poslanicima i odabranim Božjim
robovima.

~ 141 ~
 More postojanja

O Njemu je potrebno imati lijepo mišljenje. Kao s doktorom kojemu se vje-

ruje i prepušta mu se da izliječi bolest. Kada je lijek gorak, može se malo
mrštiti na tu gorčinu, ali i dalje je prisutna zahvalnost prema doktoru zbog
svijesti da bez te gorčine nema izlječenja. 
Pred Njega dođi kao prazna čaša i postavi se ispod vode kako bi se napunila.
Ako se stane iznad slavine, čaša se ostati prazna. Poniznost je put.
I u ime Gospodara odbaciti sve želje. Svaka želja je poput kamena u moru
postojanja.
Kad se kamen izvadi iz tog mora, nastane praznina, a praznina ne može
postojati u moru postojanja, nego postaje ispunjenom Njime osobno,
Njegovim postojanjem.
Postojanje ne dopušta prazninu. Na taj način čovjek odumire malo po malo,
a to je cilj - umrijeti prije smrti. A samo onaj tko je umro može Ga sresti - pri-
je smrti to je nemoguće. 
Na mjestima odbačenih želja i loših osobina pojavljuje se Bog osobno. S tim
u vezi nimalo olako ne treba shvatiti ni snagu strpljivosti.
Čovjek je sažetak nebesa i zemlje, ovog i onog svijeta, baš kao što je žir
sažetak gorostasnog hrasta. Kao i svako sjeme stavlja se u zemlju. Pa netko
izraste u lijepo drvo, a netko postane ružni korov. Sve ovisi od sjemena koje
se priprema na ovom svijetu. 
U čovjeku su i meleci i đavli i raj i pakao pa zato neka uđe s mačem u svoje
srce i postane car…

~ 142 ~
 Trasiranje

Učenik se vratio iz obližnjega grada gdje bio poslan sa zadaćom pozivanja u

vjeru, ali je doživio potpuni neuspjeh.
Nakon što se požalio učitelju kako je bilo i ispričao što je sve radio u gradu,
učitelj mu reče: – Bio si u okruženju iz kojeg si se trebao maknuti. Oni s koji-
ma si se okružio su kao kamen. Na samo da takvi uzmu tvoju toplotu nego ti
prebacuju i svoju studen. Oni su kao crne rupe koje će usisavati u sebe svoju
energiju, a ostat će i dalje samo crne rupe, ma koliko uzeli. Moraš znati pro-
cijeniti koji ljudi su neplodno kamenje i crne rupe.
Učenik pita: – Učitelju, kako ću to moći znati?
Učitelj reče: – Čista namjera je ono što će te spasiti. Tvoja namjera mora biti
čista, ali i cilj definiran - a to je zadovoljstvo Gospodara. To će te spasiti i od
loših učitelja, koji će ti dati 99% ispravnih stvari, ali će ti ubaciti 1% netočnih,
lažnih informacija, krivih spoznaja. I upravo su tih 1% ono bitno što može
odvesti u propast.
Učenik opet nije znao kako prepoznati lažne od pravih pa mu učitelj zato na-
stavi objašnjavati: – Ti koji su kamenje i crne rupe, a imaš ih u okruženju, ali
i općenito tvoji neprijatelji - oni su poput muhe koja stoji na slamki u sredini
magareće mokraće. Oni su uvjereni da su plemeniti lađari na svojim brodo-
vima koji plove po beskrajnom moru. Ovaj svijet je upravo lokva magareće
mokraće. Kad to tako vidiš, vidjet ćeš i one koji takvom svijetu pripadaju.
Trud s takvima je trud na nemjestu, trud koji ne daje ploda.
Zatim učitelj ustade i izvuče kovčeg, otvori ga i, nakon prebiranja po unu-
trašnjosti kovčega, izvuče jedan svitak i dade ga učeniku.
- Otvori i pročitaj – reče učitelj.
Učenik otvori svitak i tu bi napisano:
“Trasiranje puta”
Prvo ide ovaj niz:
1. Šutnja
2. Slušanje
3. Razumijevanje
4. Primjenjivanje u svakodnevnom životu
5. Spoznaja nakon razumijevanja i primjene
6. Bunar - liderstvo

~ 143 ~
Potom slijedi:
1. Monoteizam - čista i ni sa čime pomućena vjera u Jednoga Boga.
2. Zahvalnost i briga o roditeljima, a ako ti roditelji naređuju da
budeš nepokoran Gospodaru, nećeš ih poslušati, ali to neće sprije-
čiti tvoju dobrotu i pažnju prema njima.
3. Potpuna svijest da će ljudi odgovarati i za najmanje zlo i biti
nagrađeni i za najmanje dobro. S tim da će za dobro biti višestruko
nagrađeni, a za zlo će odgovarati u mjeri u kojoj je to zlo počinjeno.
Dakle, to je pravda s elementom milosti. Dobro se nagrađuje više,
a zlo kažnjava onoliko koliko je, ili bude oprošteno.
4. Ustrajnost u bogoslužju i molitvi, makar i ne bio raspoložen.
Kada molitva nije iz srca onda se tu nagrađuje ustrajnost, a ne kva-
liteta, kao što je Isus rekao da tko kuca, tome se otvara. Također,
kad su poslanici molili, onda se ne smije upasti u zamku da mi ne
moramo. To je velika đavolska zamka.
5. Činiti dobro i zabranjivati zlo.
6. Podnijeti udarce kao vjernik.
7. Ne prilaziti ljudima oholo, jer je najgori zvuk revanje magarca.
A magarac je ‘ego’, kako to od ranije znamo - zato je Isus uzjahao
magarca prilikom ulaska u Jeruzalem. Jadni oni koje njihov maga-
rac uzjaši umjesto oni magarca.
I završni niz u trasiranju puta:
1. Najbrži konj za spas je pokajanje.
2. Nakon što se čovjek pokaje, neka postupi sukladno pokajanju i
da više ne ponavlja ono što je činio.
3. Mehaničko bogoslužje gdje upornost vodi prema srčanom, srž-
nom bogoslužju - obožavanju Jednoga Boga.
4. Zahvalnost na svakom stanju, uz spoznaju da je i dobro i loše
od Njega.
5. Nakon ove stepenice se otvaraju vrata ljubavi gdje gubiš svoj
sluh i svoj vid i sve vidiš i čuješ sa Svevišnjim. Otvori ti se prava bît
svake stvari pa i bezvrijednosti ovog svijeta, a to je velik uspjeh.
Nakon toga, privlačiš mase. Ljudi koji imaju ugrađen taj božanski
čip, neće ti moći odoljeti. Dolaze na taj bunar i poje se, mimo svih
zakona funkcioniranja svijeta. Osjete da im to treba, plijeniš umo-
ve i srca i nepobjediv si.

~ 144 ~
 6. Postaješ stražar na Gospodarevoj granici - jedan od onih koji
vide istinskim vidom i čuju istinskim sluhom, sa snagom da nare-
đuju dobro i zabranjuju zlo.
Učenik je sve to pročitao pa htjede vratiti svitak natrag učitelju. No učitelj
mu objasni da je svitak sad njegov i da ga zadrži. Nekada davno dao mu
ga je njegov učitelj kada je on, isto tako kao mlad učenik, doživio neuspjeh
među ljudima dok ih je pozivao u spas.
Učenik se zahvalio ustima, ali i srcem, a učitelj mu za kraj reče: – I dalje si
putnik, ali putuješ mnogo brže...

~ 145 ~
 Unikatnost

Učenik je bio u jednoj spilji u planini koja se dizala visoko iznad mora. To je
bila spilja u koju je učitelj slao novopridošle učenike da se postom i osamom
očiste od tereta svijeta koji nose u sebi.
Nakon što su prošli mnogi dani tako da više nije znao ni koliko je dugo osa-
mljen u tom mraku spilje, učeniku se ukažu slike i glasovi. Ali, kako je bio u
tami spilje, nije više ni sam znao je li to što vidi san dok spava ili halucinacija
dok je budan.
Gledao je to učenik, u tom stanju u kojem se nalazio, pa vidio kako su se
sučelile dvije vojske. Vojska svjetla i vojska tmine, vojska dobra i vojska zla.
I pozivaju oni da se s jedne i s druge strane pojave najbolji vojnici, njihovi
glavni aduti koje imaju za borbu.
Prva iz vojske tame istupa djevojka ledenog lica. Onako, po zemaljskim uzu-
sima lijepa, ali ne prelijepa, svjetlije kose, više neki nordijski tip. I čuje se
kao neki glas najavljivača u areni koji govori da je to jak borac koji je mnoge
pobijedio.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Licemjerstvo!
I započne djevojka ledenog lica, Licemjerstvo, kao nekim vjetrom kositi
ispred sebe vojsku dobra. No, suprotstavi joj se iz vojske svjetla lijepa dje-
vojka, tamnije kose. I pobijedi je jednim zamahom nekog vjetra koji pokosi
sve pred sobom.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže:- To je Iskrenost.
I kosi tako Iskrenost vojsku tame. Ali, iz vojske tame suprotstavi joj se novi
borac, tamniji, izgledom izrazito mišićav, ali u licu i općenito konstitucijom
podsjećao je na čovjekolikog gorilu. I pobijedi on Iskrenost tim svojim otko-
som vjetra.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Srdžba! U srdžbi se đavo igra s čovjekom kao dijete lop-
tom, čak i s iskrenima.
I nastavlja srdžba kositi vojsku svjetla sve dok ne istupi svjetlokos čovjek.
Dostojanstven samom svojom pojavom. I pobijedi on srdžbu svojim jednim
udarcem. A udaraju svi tako kao da kose travu, ali bez oružja, samo vjetrom
koji povalja protivnika.

~ 146 ~
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Mudrost.
I kosi Mudrost vojsku tame. Onda pred njega istupi djevojka duge crne pu-
štene kose i pobijedi ga. Ali ne na način da ga obori nego ga zarobi tim vje-
trom kao mrežom.
Pita učenik: -Tko je ovo?
Glas kaže: - To je Nefsi Emmara! To je duša sklona zlu kojom vlada ego, ne-
odgojena duša, najniži stupanj ljudske duše. Životinjska duša koja žudi za
ovim svijetom, strastima i prohtjevima. I ona tako zarobi Mudrost i odvede
ga kao slugu.
Tada iz vojske svjetla izađe ratnik svjetlosti. Vidi mu se samo ljudski obris i
svjetlo koje isijava iz njega. Ne zna se ni je li muško ili žensko. Nefsi Emmara
se tom ratniku klanja, ljubi ga u ruku i, kao dokaz poštovanja, oslobađa
Mudrost.
I to je pobjeda vojske svjetla. Rasprši se vojska tame. Ali, prije nego se ras-
prši, Nefsi Emmara kaže da i vojska tame ima svoju ulogu, jer bez nje ne bi
spoznali suprotnosti i snagu pojedinih vojnika.
Pita učenik: -Tko je ovaj vojnik svjetlosti koji je odnio konačnu pobjedu?
Glas kaže: - To je Ljubav! Gorljiva ljubav koja je direktna veza s Gospodarom,
Njegova manifestacija. Ljubav oslobođena bilo kakve želje i interesa, do
kraja bezuvjetna.
I onda, nakon svega, glas objašnjava učeniku u pećini tu Ljubav koju je vidio:
- Ti nisi bio tu kada se Stvoritelj obratio Mojsiju iz Gorućeg grma. Možeš li
zamisliti kako je to bio milozvučan glas? No, Mojsije se bio ukočio od straha.
I što tada Stvoritelj radi? Pita Mojsija što mu je to u ruci, kao da On koji je
Sveznajući ne zna. I Mojsije se onda lagano opušta objašnjavajući Stvoritelju
da je to štap kojim se oslanja dok hoda, skuplja ovce i čini još mnoge druge
korisne stvari.
- Što možeš zaključiti iz ovakvog obraćanja Stvoritelja stvorenju? – pita glas
učenika.
I prije nego je učenik mogao odgovoriti, sve naglo nestane osim jednog
svjetla koje mu se približavalo s glasovima što su odjekivali spiljom. Učenik
se tada prestrašio i sklupčao na podu, ne znajući što da učini. No poče za-
zivati Gospodara da mu pomogne. Tada ga jedna ruka nježno prodrma, a
glasovi koje je sad izbliza čuo da ga zovu imenom bijahu mu poznati. To su
došli drugi učenici da mu kažu da je njegovo samovanje u pećini gotovo. Sav
sretan ustade i izgrli se s pridošlim učenicima.

~ 147 ~
Kada su se vratili, pita ga učitelj kako je bilo, a učenik reče da ima želju uži-
vati u hrani i krevetu.
Učitelj ga upozori: - Ostavi se želja. Jer to je bezdan. Svaka želja koja nije
vezana za vječno nego za prolazno je dvorac u pijesku na obali mora. Čim je
more sravni, odnosno, želja se ne ispuni, na njeno mjesto dolazi druga želja
koja je opet dvorac u pijesku.
Učenik pita: - Učitelju, ali kako da se čovjek ostavi želja?
Učitelj reče: - Spoznajom da je svaki čovjek unikat. Znanjem da si jedinstven
i neponovljiv. Jer Gospodar ne ponavlja nikada na isti način. Nitko nema isti
glas, kao što nema ni otisak prsta ili šarenicu oka. Znanjem da sa svakim
Gospodar razgovara i obraća mu se na prikladan način - njemu prikladan.
Koliko je to načina. Razmisli o tome. Upravo zbog toga u raju neće biti za-
visti i ljubomore. Jer, svi će biti svjesni da takav odnos s Gospodarom nema
nitko drugi, da je njihov odnos unikatan.
Učenik je sad znao odgovor na pitanje koje je ostalo neodgovoreno u spilji…

~ 148 ~
 Božje Prijestolje

- Znaš li kakvo je orlovsko prijestolje? – upita učitelj kada je s učenikom do-

šao u podnožje visoke planine Nusurarsh čiji su se vrhovi gubili iza oblaka.
- Ne bih znao, učitelju. Zar orao uopće ima svoje prijestolje? – odgovori
učenik.
Učitelj reče: – Planina Nusurarsh je orlovsko prijestolje. Gospodar je to prije-
stolje načinio za orla kojeg je postavio da kraljuje pticama. Pogledaj planinu
pa vidi kako ju je Gospodar ukrasio - baš onako kako to dolikuje kraljevskom
prijestolju. Pogledaj planinu pa ćeš vidjeti da je pogledom ne možeš obu-
hvatiti koliko je velika. I da imaš najbržeg konja, opet bi ti trebale godine
da obiđeš ovu planinu, toliko je velika. Ali, ipak bi je obišao, bez obzira na
veličinu koju sad vidiš pred sobom.
Učenik reče: – Da, učitelju, ako bih godinama tako putovao, ipak bih uspio
obići ovu planinu. Ako Bog da.
Učitelj zatim pita: – A znaš li kakav je Arš, Božje prijestolje koje je gore viso-
ko u nebesima iznad svoda zemaljskog?
Učenik odgovori: – Ne znam, učitelju.
- Stvoren je od zelenog dragulja kakvog nema na zemlji i ima 70 000 jezika.
Svaki od njih slavi Uzvišenog različitim izgovorom. Kada je melek Hizkijail,
koji ima 18 000 krila, krenuo da obleti Arš, Gospodar mu je stvorio još toliko
krila i rekao: “Leti.” – objasni učitelj te nastavi: – Letio je melek Hizkaijail
20.000 godina brzinom svjetlosti pa nije došao ni do jednog stupa Arša.
Potom mu je Gospodar udvostručio opet krila i snagu i rekao: “Leti.” Pa je
letio 30 000 godina, a nije došao ni do vrha stupa. Bi mu rečeno: “I kada
bi letio do momenta kada pred Sudnji dan melek Israfil puhne u rog, ne bi
stigao ni do podnožja.” Na to je Hizkijail uzdahnuo: “Hvalim ime Gospodara
Svevišnjeg.”
- Učitelju, što je zatim bilo? – zanesen pričom znatiželjno upita učenik.
Učitelj mu reče: – Potom su stvoreni Kerubini. Njih četvorica da nose Arš.
Pa im bi rečeno da ga podignu, no to nisu uspjeli ni za milimetar. Onda su
bili poučeni da kažu: “Nema snage i moći osim sa Stvoriteljem Uzvišenim
Svemoćnim.” Nakon toga su uspjeli.
- Razumijem, učitelju, što želiš reći, bez Božje pomoći nikome nema uspje-
ha, ma koliko bili moćni – reče učenik.
- Svi svjetovi su u usporedbi s Aršom poput alke bačene u pustinju – zavr-
ši priču učitelj, a s litice neposredno iznad njih poleti orao prema svojem
prijestolju…
~ 149 ~
 O gubitku

Svi problemi čovjeka proizlaze iz nesposobnosti da prihvati ovaj svijet. On

uporno želi da mu sve bude po želji i odbija prihvatiti loše, ne želi se pomiriti
s gubitkom. Iako kaže da vjeruje, on ne shvaća da takvo dobro, i po njegovoj
želji, može biti tek u vječnim edenskim vrtovima. Nikako ne na ovom prola-
znom svijetu. Ne shvaća i ne prihvaća da je ovdje na ovome svijetu svako zlo
za naše dobro. I da je tu svaki gubitak zapravo dobitak. Svaki!
Treba biti uvježban da se prihvati svaki gubitak sa zahvalnošću i radošću
onoga koji je siguran da je gubitak zapravo dobitak.
Bio je jedan čovjek koji je činio grijeh - nikako se nije mogao odreći vina. No,
i kada bi mu vino uzelo Božji dar pameti, on je i tada znao da najviše voli
svoju malu kćerkicu.
Nakon nekog vremena to je dijete preselilo s ovoga svijeta, njegova omilje-
na kćer je umrla. On je bio skrhan. Izgubio je i ono malo vjere što je imao.
Nije se mogao pomiriti s tim i postade potpuni nevjernik.
I tada usni san. On je na Sudnjem danu i progoni ga jedna zmijurina cr-
no-plave boje. Razjapila čeljusti da ga proguta. I on bježi, a ona za njim.
Sretne nekog slabunjavog starca i zapomaže da mu on pomogne. Kaže sta-
rac da je nemoćan pa čovjek nastavi trčati. Dođe nad paklenu vatru u bez-
danu i od straha od zmije htjede tu skočiti, no ču glas da on nije za tu vatru.
Pa opet pojuri do onog slabunjavog starca koji mu opet reče da mu ne može
pomoći jer je slab.
No, dok je čovjek već odlazio, starac mu doviknu: - Bježi prema onom brdu,
možda tamo ima neki zalog za tebe.
Čovjek je kao sumanut bježao od zmije razjapljenih čeljusti prema rečenom
brdu. Kada dođe u podnožje tog zlatnoga brda, sudari se sa zastorima.
No, ču glas meleka koji reče. - Dignite zastore, netko je u nevolji pa da vidi-
mo ima li neki zalog za njega kod nas!
Zastori se digoše, a pred njega izađe njegova kćerkica koja mu pruži lijevu
ruku, a desnom od njega odbi zmiju.
Taj je čovjek shvatio što mu je poručeno iz prostora vječnosti ovim snom.
Poslije postade jednim od učitelja svoga vremena.
Njegov najveći gubitak u prolaznosti bio je njegov najveći dobitak u vječ-
nosti. Tako su stvari postavljene. Nije mu mogao pomoći slabunjavi starac

~ 150 ~
njegovih dobrih djela protiv snage njegova grijeha. Gubitak je ovdje prola-
zan, a tamo taj prolazni gubitak postaje vječni dobitak. 
Gubitak su ruševine, a ruševine nastale gubitkom otkriju blago pod njima
skriveno. Slomljena srca su mjesto uspjeha. Dah nije niti muško, niti žensko,
a ljubav je zelena i bez proljeća…

~ 151 ~
 Umiranje prije smrti

Kaže učitelj učenicima da dobro slušaju srcem što će im sad reći pa krene
govoriti:
- Vi niste bili tu kad je Isus rekao učenicima da trebaju biti kao svijeće. A
gdje se stavlja svijeća? Zasigurno ne pod neku posudu da gori sama za sebe.
Nego na vidnome mjestu da osvijetli što više.
Ne odnosi se to samo na izvanjsku misiju, nego i na unutarnju misiju svakog
čovjeka. Hoće li pustiti da zasvijetli ili će ta svijeća koja daje svjetlost gorjeti
nekorisno u nekoj rupi?
Zašto ljudi koji dobiju zbiljsko znanje spoznaje to pokriju i djeluju prema
ostalima samo kada dobiju izravno nadahnuće i uputu, naredbu da to rade? 
Oni su svjesni džungle i divljih zvijeri i da tananost i prefinjenost zbiljskog
znanja nije za svakoga, posebno ne za zvijeri. Zvijeri jednostavno nisu pro-
gramirane da mogu uhvatiti tu frekvenciju.
Činjenično znanje nije isto što i zbiljsko znanje. Razlika u tim znanjima je
kao između kapi i oceana. Zašto posjednici činjeničnog znanja snažno teže
vlasti i moći? Vlast nema dušu!
Potom učitelj ispriča priču:
Gladan lav je došao na izvor i vidio gazelu koja pije vodu
- Sram te bilo kako si neodgojena i kako mutiš vodu koju piješ.
- Ne mutim, care. Voda koju pijem dolazi do mojih usta, a ti si izvo-
ru bliže nego ja. Tako da je bistra za tebe.
- Ah, znam, sad sam se sjetio, ti si iz jedne loše obitelji, čak mi se
prije neki dan tvoj otac žalio na tebe.
- Care, moj je otac u tvom trbuhu završio kao tvoja hrana ima tri
mjeseca. Moj se otac, tako, nije mogao žaliti na mene.
- Znaš li ti da pričaš sa carem? Tvoj je neodgoj prešao sve granice.
I lav krene da je pojede, a gazela kaže: - Ti si mene svakako nau-
mio pojesti, tako da nema potrebe da tražiš opravdanja i napadaš
me bez razloga. Nema potrebe da svoju namjeru pakiraš u te bes-
potrebne priče da bi sebe pred svojim i očima okoline opravdao.
Nastavi dalje učitelj objašnjavati učenicima:
- Da, tako, kao u ovoj priči, ni vlast nema duše i baš zato joj je stalo do trivi-
jalnih opravdanja. Zato se oni koji znaju Tajnu povlače i pokrivaju. Rijetko se

~ 152 ~
među posjednicima činjeničnog znanja može naći iskren netko. Desilo se to
kada je jedan takav došao slušati šta priča veliki učitelj. Poslije su ga pitali
je li išta razumio. Kaže on: “Nisam ništa razumio razumom, ali je moje srce
osjetilo da je istina što on govori.” Ali, takvi ljudi su izuzeci.
Jer, tko može opisati ljubav riječima? Samo spoznajom iskustveno se to
može shvatiti.
Ultimativna ljubav je takva da u njoj ne može postojati dvoje nego samo
jedno. Čovjek se stopi s izvorom. Zato Gospodar kaže: “Tko me traži, nađe
me. Tko me nađe, zavoli me. Tko me zavoli, i Ja njega zavolim. Koga zavo-
lim, Ja ga pogubim. Koga pogubim, Ja mu isplatim krvarinu. A krvarina koju
ja isplaćujem sam Ja osobno.”
O, srce, šapat će ti poderati srce ako odvojiš veselje od muke. Ne odvajaj ve-
selje od muke, jer oboje dolaze iz istog izvora. Simbol muke je stanje stisnu-
tosti - stisnuta šaka. A simbol veselja je pružena ruka - stanje pruženosti,
otvorena šaka. Samo takva ruka koja može biti i stisnuta i pružena je zdrava
ruka. Samo stisnuta ruka ili samo pružena ruka bi bila bolesna.
Samo tako čovjek može naučiti vrijednost onoga što ima. Jer, ako jeftino
dobije, jeftino će i izgubiti. Dijete će dati zlatnik za pogaču jer ne zna vri-
jednost. Josipa su prodali za sitniš jer nisu znali njegovu vrijednost. Isusa su
prodali također za sitniš jer nisu znali njegovu vrijednost. Zato ne sumnjajte
da je sve ovo put kojim vas vodi Onaj koji vas odgaja, koji zna šta je dobro
za vas. Ne sumnjajte da On za vas bira ono što je najbolje, makar vam se
činilo gorkim. Ako želiš slatko, a to ne dobiješ, sustegni želju jer, očito, On
nije zadovoljan da to dobiješ i ne bi bilo dobro za tebe. Utopi svoju želju u
Njegovu volju. 
Valja umrijeti u svakom slučaju i proći kroz tu kapiju. To je jedina kapija spo-
znaje. Zato treba umrijeti prije smrti.
A zahvalnost je ključar te kapije. Jer slijep je i gluh onaj tko u zvjezdanom
nebu, vjetru u krošnji, zalasku sunca, mjesečevim fazama, spuštanju kiše,
pjevu ptice i u svemu oko sebe ne vidi Njega. Tko to ne vidi, očit je nezahval-
nik koji ima kaubojski, a ne indijanski pristup. Kaubojski koji sebe stavlja u
centar svemira - bez razmišljanja i zahvalnosti prisvaja, koristi i odbacuje. A
ne indijanski koji zadrhti od zahvalnosti pred vodopadom svjestan da je taj
vodopad znak Velikog duha.
Čista voda postaje mutna kada dođe u dodir s koritima zemlje, a mi smo ta
korita. Zato pazite da uvijek imate dovoljan dotok čiste vode koja će odno-
siti nečistoće...

~ 153 ~
 Oblik

Bog je postojanje, a nema oblik. Čovjek je oblik bez samostalnog postojanja.

Božje postojanje je realnost koju mi ne vidimo svojim očima i ne osjećamo
drugim čulima. 
On sam je bez oblika, a u svakom je obliku. 
Stvarno postojanje je nama skriveno i teško dokučivo. Baš zato su dolazile
objave i poslanici da nas vode putom te spoznaje.
Nama se pričinjava da postojimo. Ovo je san, a nevidljivo i onostrano je
stvarnost. Pričinjava nam se da drugi postoje baš kao kada zaspimo pa u
snu vidimo nešto čega nema kada se probudimo. 
Poslanici nisu bili u ovakvom našem drijemežu. Oni su bili konstantno budni
i svjesni realnosti koja je ljudima tako teško dokučiva.
Čovjek treba čitati znakove u ime Gospodara svoga. Čitati ih kao semafor.
Ako čovjek prođe kroz crveni znak, sam je kriv što će nositi posljedice krše-
nja zabrane. Kroz žuto također, a kroz zeleno neka se ide pjevajući.
Nema poniznijeg Božjeg stvorenja od Zemlje. Ona s jednakim strpljenjem
i poniznošću nosi i vjernika i nevjernika, i zločinca i dobročinitelja, gaze svi
po njoj i onečišćuju je. Ona sve to ponizno i strpljivo podnosi. Poniznost, str-
pljenje i pomirenost s uskraćenim je put k realnosti. Zato je čovjek najbliži
Bogu kada se klanja kao Isus u Getsemanskom vrtu, kada pred Ocem spusti
čelo na zemlju i prizna da je zemlja.
Poniznošću i strpljenjem se bježi Njegovoj milosti od Njegove kazne, bježi
se Njemu od sebe. Jer on je tamo gdje nestaju zvijezde, prostor i vrijeme,
a počinje vječnost. Istovremeno je prisutan u svome stvaranju i znakovima
onako kako to Njemu Uzvišenom dolikuje.
Ljudi ovo relativno postojanje smatraju stvarnošću. 
Od Njegovih znakova je i da nam je dao dva oka - jedno da vidimo stvar-
nost, a drugo da vidimo i razumijemo ovu prividnu stvarnost. Zato se po-
svuda može vidjeti đavolje sluge kako pokrivaju jedno oko, to je njihov znak.
Izabrali su prividnost i ne žele vidjeti stvarnost.
Onaj tko pogine na Božjem putu nije mrtav, iako mi kažemo da jest. Dakle,
varaju nas čula.
Kome se nanese nepravda, njemu je pripremljena i nagrada tako da će se
radovati i poželjeti da je bilo više nepravdi. 
Mi sanjamo i tvrdimo da je san stvarnost i tako upadamo u greške.

~ 154 ~
Zato su smiješni opisi raja. Ljudsko uho, oko, razum, sva čula, ne mogu ni
zamisliti raj jer je neusporediv s bilo čime iz prividne stvarnosti.
Kako god čovjek pomisli o Bogu - nije tako. On je Živi, Svemoćni, Sveznajući
i Milostivi.
Stvorenja su odjeća Božja kroz koju se On pokazuje. Počev od ljudi pa do
oblaka, životinja, mora, stijene, brda, biljki, ponašanja, svega.
A ako se razum pobuni, ne slušaj ga. Čovjek Božji nije sljedbenik razuma,
nego Božjih objava i Njegovih časnih poslanika. Razum pokorava i upreže –
to je čovjekov sveti rat sa samim sobom. 
On se je naslikao kroz svoja Imena i stvorenja, a ljudi ne razmišljaju i prolaze
pored znakova. 
Bog se pojavljuje osobno, na način kako to Njemu Uzvišenom priliči, u sve-
mu stvorenom. Da nije tako, to ne bi moglo postojati jer je On postojanje, a
sve drugo bezdan i ništavilo. 
Kako reče jedan poslanik: „Kada bacim ovaj kamenčić on padne na
Gospodara jer je On gospodar svake kretnje.“
Pa neka je Uzvišen Gospodar nedokučiv razumu ljudskom, a dokučiv nje-
govome srcu. Kako je rečeno, razum može dovesti do njegovih vrata, dalje
vodi srce koje je progledalo…

~ 155 ~
 Zec

Zec je, osnažen nebom, lukavstvom koje mu je jedino preostalo, naveo lava
da pogleda u bunar. Lav je od svog odraza pomislio da je neprijatelj, skočio
je na njega i tako stradao od vlastite nepravde.
Zec je ugledao svoje spasenje i tako sav sretan pojurio da kaže radosnu vi-
jest drugoj divljači da je nepravednik stradao. Dok je trčao savanom, plesao
je od sreće i pljeskao rukama, a s njim su se radovale biljke.
Povikao je: - Radujte se, narodi. Taj pakleni pas na čijem je čelu “F” odlazi u
pakao. Tom je neprijatelju, silniku, sila Stvoriteljeva slomila zube. Pod nje-
govom šapom zdrobljene su mnoge glave, a sad je metlom Božje sudbine i
on počišćen.
Divljač se skupila oko zeca tako da je formirala krug. A on je bio u sredini
poput svijeće koja ih je osvjetljavala.
Zar zec osnažen od neba nije jači od svakog lava? Zar Mojsije pred farao-
novom silom nije izgledao kao zec samo zato što nije imao sjajno odijelo,
zlatne kočije i ovosvjetsku vlast? Zec je lav, a lav je zec.
I kada se Mojsijev narod poslije okupio oko njega u tom koncentričnom kru-
gu, bio je na pravome putu. On im je bio svijeća.
Ali kratko, jer naopak je to narod. Bunili su se kad im je poslana nebeska
hrana. Nije im godila zato što su bili zaraženi ovosvjetskom hranom koju
su tražili ponad nebeske. Tražili su i zanovijetali. I zlatno tele kao božanstvo
izradili. A kada ih je Mojsije na borbu pozvao, odbili su rekavši: - Eto tebe i
tvoga Boga pa se vas dvojica borite.
Taj narod, iako je ostavio faraonovu zemlju, nije ostavio i faraonove niskosti
i prljavštine - to su sa sobom ponijeli. Zato i nisu mogli ući u hram dok se nije
pročistila ta generacija.
Stvoritelj neće uputiti narod koji bira laž, opsjenu i ovaj svijet. On im šalje
lavove u obliku zečeva samo da poslije ne bi imali opravdanje kako nisu bili
pozvani.
Ti veliki Božji robovi su poput nadahnutih pčela. Oni posjećuju gorke trave. I
te gorke trave, u dodiru s pčelom, pokažu i ispolje svoju slast. Bez tog dodira
s pčelom ostale bi gorke i neupotrebljive. I još nešto - pčela skuplja polen,
ali ne uništava cvijet pritom. U dodiru s takvim učiteljem izgubi se gorčina.
A Hram to smo mi.
Što je Muhamed uradio čim je ušao u Meku?

~ 156 ~
Porazbijao je idole oko Hrama časnoga i u njemu, uzvikujući: - Došla je isti-
na, a nestalo je laži. Laž zaista nestaje.
Što je Isus uradio kad je ušao u hram u Jeruzalemu?
Potjerao je trgovce, jer na putu ljubavi trgovina mora biti istjerana - ljudi s
trgovačkim refleksom tu neće uspjeti. 
Istjerati trgovca i naći hlad velikog čovjeka. I eto nas.
Kad su ga učenici pitali koliko je veliko nebesko kraljevstvo, Isus je odgovo-
rio da je ono kao zrno gorušice ovog svijeta, ali, nakon što proklija, razvije
se u stablo koje izaziva divljenje i koje je odmorište čistim pticama i žednim
dušama.
Ljubav prema toj domovini duše je jedina ispravna i potpuna ljubav prema
domovini. To je naša jedina domovina. Za njom osjećamo svaki dan nostal-
giju. Bunimo se kad nam nije nešto onako kako želimo, na probleme, bole-
sti, uskraćivanja. To je zato što smo sačuvali sjećanje na domovinu u kojoj je
sve bilo bez problema i onako kako mi želimo. 
Duše su ovdje zarobljene glinom i vodom. Pa kada se oslobode tog zatvora
postaju rasplesane i savršene poput diska punog mjeseca.
I zato, kada vidiš grane drveća iznad zvijezda, neka te ne iznenadi taj prizor.
To je vječna težnja zemlje da dosegne nebo. No, to uspijevaju samo velika
stabla.
Pet je sazrijevanja. S deset godina sazrijevaju osjetila, s dvadeset ego, s tri-
deset pamet, sa četrdeset duh, a s pedeset srce. I onda eto uzdignuća. 
Treba zavezati magarca svoga ‘ega’. Jer ako slobodno ide, ode u staju i liva-
du da jede i goji se. Njega staviti u lance i opteretiti kako on čovjeka ne bi
zarobio.
Ima raznih vojski. Zato treba sumnjati u sve. Ne iz inata nego u ime istine…

~ 157 ~
 Šestica

Šestica je broj savršenog stvaranja jer svako tijelo, sve stvoreno, ima šest
strana: gore, dolje, naprijed, nazad, desno i lijevo. Sve je stvoreno za šest
dana, a sedmi dan je Bog prijestolje zaposjeo - nije se odmarao, jer njemu
odmor ne treba.
Broj stvaranja je broj zlatnog reza - 1,618.
I kao što je spirala zlatnog reza beskonačna, tako je i točan broj zlatnog reza
samo približan i nikad ne možemo doći to tog savršenstva kroz broj nego
samo kroz stvoreno vidimo savršenstvo Stvoritelja.
Šestica je takvog oblika upravo zato što predstavlja spiralu zlatnog reza. To
je spirala i proporcija koja je prisutna u svemu stvorenom. To je mjera ljepo-
te stvaranja s kojom svi ljudi komuniciraju svojim osjetilima. Spirala šestice
kreće se kako treba, s desna na lijevo, suprotno smjeru kazaljki na satu.
Točka zlatnog reza svijeta je u Meki. I tu se, u kruženju oko Kabe, također
manifestira šestica kao u spirali zlatnog reza. A šestica je i u kocki, jer kocka
je sastavljena od šest ploha.
Zato je tu šest temeljnih stupova vjere bez kojih ne možeš biti vjernik:
1. vjerovanje u Boga
2. vjerovanje u Njegove meleke
3. vjerovanje u Njegove knjige (objave)
4. vjerovanje u Njegove poslanike
5. vjerovanje u Sudnji dan
6. vjerovanje u Njegovo određenje (da sve biva s
Njegovom voljom i određenjem)
Tih šest stupova vode u beskonačnost, u vječni život i tu na zemlji ne može-
mo vidjeti taj kraj jednako kao što ni broj zlatnog reza nema kraj koji može-
mo dosegnuti…

~ 158 ~
 Sijanje

Kako to da ima toliko mnogo sirotinje iako zemlja ima izvanredne pogodno-
sti i resurse? To je zato što su ljudi sami izabrali život u straćarama uz more i
plaže. Više vole plaže i životarenje nego rad u unutrašnjosti na plantažama
i rudnicima. Pa kad ogladni čovjek koji je odabrao takav parazitski, prokleti
život bez rada, onda postaje okrutni kriminalac.
Valja nam se vratiti na mukotrpno kopanje i kultiviranje svoga ‘ega’ i uvjere-
nja, jer u protivnome nećemo znati uzeti darove ni kada su nam pred nosom.
Jedan čovjek je posijao krumpir. Pa mu došao poznanik i rekao da nije do-
bro, da treba posijati šire. Pa ovaj sve prekopao i posijao šire kako mu je
rečeno. Onda došao drugi pa mu rekao da je posijao loše sjeme, da je tre-
bao koristiti bolje sjeme. I tako je čovjek stalno prekopavao i nikad mu ništa
nije moglo niknuti. Čovjek kopa ne razumijevajući pouku strpljenja. Mora se
strpjeti da sjeme pukne. A trenutak pucanje sjemena ne može snimiti ni naj-
bolja naprava. A kad sjeme pukne ono raste u dubinu i u visinu. Strpljenja,
strpljenja. Posij sjeme i čekaj. 
Zato uskraćivanje i kušnju treba vidjeti kao znak Gospodara. Kada dođe
kušnja, to je znak da je Gospodar s namjerom ušao u život čovjeka. Ne gle-
dati iskušenje kao muku koju se želi što prije savladati. Pogledati ono bitno,
zahvaliti na kušnji i spoznat će se zašto je to tako. Jer kad znak, a kušnja je
znak, odvojiš od Gospodara, onda taj Njegov znak postaje mrtav znak i na-
stupi bespotrebno prekopavanje posijane zemlje. 
Čak ni bliski Božji robovi nisu mogli ignorirati veliku bol koja im je darovana
kao milost. Čovjek je to, boli ga, oda ga grimasa i stenjanje. No, oni se nisu
pokliznuli ni riječju ni djelom negodovanja. Jer su znali istinu. Kada tugu,
kušnju, bol, nevolju odvojiš od Gospodara, onda ona postaje idol oko kojeg
se vrtiš s namjerom da je savladaš. 
Kad se ovo spozna, postaje se od onih bliskih. A takvima je suđeno da ih
drugi napadaju.
Tako su i protiv oca Adama bili meleci u prvi mah, a za đavla zbog njegove
dotadašnje pobožnosti. Tek kada su vidjeli Istinsko svjetlo u Adamu, poko-
rili su se. Svi osim đavla. 
Da bi se popilo piće blizine i istinske, kompletne sreće, srce mora biti sprže-
no na vatri ljubavi koja nastupa nakon željeznog poštivanja zakona, naredbi
i zabrana. Tek sprženo srce na vatri ljubavi može popiti piće istinske sreće i
spoznaje. Ostali će ostati na vodi iz ustajale bare…

~ 159 ~
 Studij

Prvo. Treba prihvatiti da je naredba iznad lijepog odgoja i običaja.

Drugo. U prostoriju treba stupiti neustrašivo i samouvjereno, a ne uznemi-
reno, jer uznemirenost ukazuje na krivnju.
Treće. Napustiti lijenost i spavanje zeca te poslušati riku lava.
Bio jedan dobar mladić na studijima koje je upisao na nagovor okoline – nije
to želio studirati, ali ga je okolina odgovorila od onih studija na koje je želio
ići jer, kao, nije perspektivno to što je on volio.
A ono što se studira bez ljubavi, to ne može dobrim poroditi. Taj mladić,
negdje na sredini studija, upozna drugog mladića. I taj ga jako zavoli. I ponu-
di da mu sredi da polaže ispite “na vezu”, bez učenja. Tom dobrom momku
svakako je bio mrzak taj studij i pristade. Izađe na prvi ispit i položi. Osladi
mu se. Izađe na drugi ispiti opet položi. Kad je izašao na treći, ključni ispit,
s njim je na ispit išao mladić koji je taj ispit vrlo dobro spremio. I taj mladić,
iako je dobro spremio, padne na ispitu, a dobri mladić položi.
Kada je izašao iz prostorije, znao je da je to pogrešno. U tom je momentu
zaključio da mu ta i takva diploma ne treba i odlučio da neće završiti studije
– pa ih tog momenta napusti.
Krenuo je malo dalje i sreo svog prijatelja, s kojim je zajedno posjećivao ve-
likog učitelja i učio od njega.
Predloži taj prijatelj da se utrkuju i dobri mladić pristane. No, kad su potrča-
li, pored njih zastane jedna velika i udobna kočija s dobrim konjima, ukrca
njegovog prijatelja i on ode naprijed.
Dobri mladić je gledao za kočijom, tužan što ne može stići svoga prijatelja.
U tom momentu pored njega je zastala lagana trkaća kočija s rasnim arap-
skim konjima. Upravljala je lijepa žena i predložila mu da se ukrca u tu trkaću
kočiju pa će brzo stići prijatelja.
Bog mu je prosvijetlio čula i on iza lika te žene prepoznade đavla. Sav se
naježio od straha i gnušanja i poče trčati naprijed, što dalje od žene i kočije.
U tom momentu je utrčao u pustinju i glas mu reče da je u prvoj državi. Iz
jedne pustinjske nastambe izađe Muhamed, sav u bijelom, odjeća je zrači-
la svjetlom. A oko njega četvorica sljedbenika, spleli ruke i tako ga prate.
Dobri mladić ugleda jednu šupljinu između njihovih ruku i poželi da on tu
stavi svoje ruke. No, pomisli da je nedostojan toga.

~ 160 ~
U tom momentu Poslanik stade naprijed da predvodi molitvu, a ona četvo-
rica stadoše u red iza njega i počeše klanjati. Između njih i dobroga mladića
prvo izraste polje žitarica, a potom iz tog polja nastade veliko more.
Dobri mladić tužan poče gledati preko mora i u tom momentu do njega
dođe jedrenjak. Na jedrenjaku velik lotos. Kada se lotos otvori, iz njega iza-
đe Mojsije. Impresivna pojava duge bijele brade i također sav u bliještećoj,
bijeloj odjeći. On mu reče da će ga povesti svojim jedrenjakom. Dobri mla-
dić se ukrca. Kada dođoše do sredine mora, Mojsije stade. Kaže da njegov
brod nema dozvolu da vozi dalje te da nema pristupa obali na koju dobri
mladić želi doći.
U tom momentu naiđe drugi jedrenjak. I opet se otvori velik lotos, i iz njega
izađe Isus, riđe brade, također u bijeloj, bliještećoj, svjetlosnoj odjeći i reče
da će ga on odvesti do obale.
Tako je i bilo. Isusov jedrenjak je imao pristup toj obali.
I mladić je stigao, iskrcao se, stao u red kao peti, pored četvorice sljedbeni-
ka, i klanjao.
Prvo je taj mladić došao do prizora pokornosti iz Ljubavi u vidu Muhameda.
A ova vrst pokornosti je put k Izvoru svjetlosti. Tada se pokazalo more vjere
na kojem dolazi Mojsije, koji je poznat kao zakonodavac. Njegova pojava
je pojava Zakona koji je snažan i strog, no to je samo polovica puta. U sva-
kom slučaju, bez strogog slijeđenja Zakona nema putovanja preko mora.
No, onaj tko bude ustrajan u slijeđenju zakona, u njemu će se probuditi Duh
i Ljubav. Odnosno, doći će Isus da ga povede dalje preko mora do obale spa-
senja, do cilja putovanja.
To je sve bilo samo zato što je mladić odbio uzeti što nije njegovo i ukrcati se
tako u đavolju kočiju. Otvorio mu se put njegova spasenja…

~ 161 ~
 Prije kiše

Učitelj i učenici stajali su na proplanku. Sunce je sjalo, a iz daljine su stizali

tamni oblaci.
Učitelj reče: - Istina, ima robova koji su mislima i jezikom upućivali molitvu
svome Gospodaru da ih očisti. No, to im nije bilo u srcu i bojali su se nesvje-
sno da im Gospodar ne ispuni molitvu brzo jer bi to značilo da se moraju
odreći nekih zabranjenih stvari koje su im mile.
Učitelj reče: - Čovjek uvijek bude ostavljen na cjedilu kada se osloni na ljude.
Cijeli život se iz straha pridružuje nekoj skupini u strahu da ne bude ostav-
ljen na cjedilu. I onda prođe život, a on bude odbačen i ostavljen na cjedilu,
ne shvaćajući da je cijeloga života bio samo kotačić u sustavu koji ne razu-
mije. Duša koja zna gdje ide ne gubi kompas niti ikad može biti ostavljena
na cjedilu - to joj nitko ne može oduzeti.
Učitelj reče: - Riječ izgovorena nad nepostojećim uzrokovala je gibanje stvo-
renog. Riznice Njegove su tako izašle u pojavni svijet kako bi bile spoznate.
Učitelj reče: - “On je Prvi, Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi” - ovim Njegovim
svojstvima poništeno je sve stvoreno. Sve stvoreno je poput prašine u sun-
čevim zrakama. Vidiš očima da je ona tu, ali pokušaj je uzeti u ruku i vidjet
ćeš da ne postoji.
Učitelj reče: -Sunce je kao naš čisti duh, a Mjesec je naš nekompletni um - on
ovisi od toga koliko će biti osvijetljen iz izvora.
Učitelj reče: - Ima putnika koji se raduju kad im Gospodar podari milost i
kada se osvjedoče u Njegovu milost. No, poslije kiše milosti nastupi period
suše, tek da bi se ispitala i potvrdila njihova spremnost, uvjerenje. Kada je
sušni period, to ne znači da kiše nema - ona je blizu. Ali treba izdržati sušu.
Pripremiti spremišta svoje vjere kao sto je Josip pohranio klasje za sedam
sušnih godina. Mnogi padaju na ovom ispitu pa u razdoblju suše padaju
u depresije, nezadovoljstvo i upisuju se na spisak onih koji se bune protiv
određenja - a to izvodi van iz vjere.
Učitelj reče: -Ljudi vjeruju u raj i pakao, ali djela, nepokornost u onome što
im je dano da rade i uvjerenja - to baš ne svjedoče.
Učenici su sve to slušali, a neki su i zapisivali dok prva kap nije pala na papir
i zamutila slova…

~ 162 ~
 Vrijeme odluke

Slijedeći velikog učitelja, čovjek će naći Isusa svoga doba, koji će slomiti nje-
gov križ - ono što ga raspinje, ubiti njegovu svinju - ono u čovjeku što stremi
blatu, grijehu i prljavštini, i na koncu ukinuti njegovu kamatu - ono što ga
davi, ukopava i sprječava u napretku.
I stići će se do pokornosti iz ljubavi. A pokornost iz ljubavi znači i zahvalnost
na onom što je dano.
A ne kao glupi lav kojeg je prevario mršavi zec, obećavajući mu da će ga
odvesti do debelog, ugojenog zeca. Lav se polakomio, nije bio zahvalan na
mršavom zecu koji mu je bio određen kao opskrba za taj dan pa je ostao i
bez jednog i bez drugog.
Nezahvalnost na svakom stanju je jednaka nevjerstvu. Jer nezahvalnost
znači neslaganje s Božjom odredbom. Želja za nečim što nemaš, što ti nije
dano, također je nezahvalnost.
Vjera nezahvalnih ljudi je poput plastičnog cvijeća. Ne širi miris nego smrad.
Oni kažu da vjeruju, ali nema tu vjere.
I kad im je lijepo, kažu: - Vidi kako nam je fino što smo vjernici.
A kad ih nevolja zadesi, kažu: - Otkako se prihvatismo vjere, ništa nam ne
ide.
Oni su gori od prezrenih majmuna.
Treba se čuvati tri prva grijeha:
1. Oholost (đavo – ja sam bolji).
2. Pohlepa za onim što nije dano i koja izvodi iz raja
(Adam za zabranjenim plodom).
3. Zavist (brat ubio brata).
Zato, valja čovjeku istjerati neprijatelja iz sebe. Ili će čovjek istjerati neprija-
telja iz sebe, ili će neprijatelj istjerati čovjeka iz njega samog. Tu za dvojicu
mjesta nema.
Vrijeme je odluke. Krug se zatvara. Duše se poput vojski postrojavaju.

~ 163 ~
 Buđenje

Učitelj je ostao sam. Svi učenici su otišli na put. Na obližnjem brežuljku uči-
telj gleda oblake na nebu i sluša Istočni Vjetar kako raznosi jesenje lišće i
priča svoje priče iz davnine, jednako žive i danas i do kraja svijeta:
Ti nisi bio tu kada je Isus susreo slijepca koji nije prestajao zahvaljivati Bogu:
- Hvala Bogu kad me je ovako darovao. Moglo je gore.
Isus ga je pitao zašto zahvaljuje, a slijep je i zašto misli da je moglo gore.
Slijepac reče: - Bog mi je uzeo ove oči, a moglo je biti puno gore - da mi
uzme oči srca.
Isus reče: - Uhvati se objema rukama za moju ruku, čovječe. Ja imam očni
melem rijedak i dragocjen.
I nisi bio tu kada je Isus proživio čovjeka i upitao o njegovom stanju pa mu
čovjek reče da je bio nosač i da je jednom, dok je nosio drva, odlomio gran-
čicu da očisti zube. I za tu grančicu je morao račun položiti.
I nisi bio tu da vidiš kako se Ivan Krstitelj nikada nije smijao niti je od straha u
nebo pogledao, dok Isus nikad nije zaplakao i uvijek se je osmjehivao.
Pa ga Ivan upita: - Zašto se smiješ? Zar si siguran od Njegove kazne i srdžbe?
Isus mu odgovori: - A zar si ti izgubio nadu u Njegovu milost i oprost? Znaš
da su očajni samo nevjernici!
I nisi bio tu kad je melek Gabrijel pitao: - Gospodaru, tko je bolji od njih
dvojice?
Gospodar reče: - Onaj koji ima bolje mišljenje o meni. Ja sam onakav kakvim
me moj rob doživljava.
- Što je najteže?
- Božja srdžba!
- Što izaziva nju?
- Tvoj vlastiti bijes.
- A što izaziva naš vlastiti bijes?
- Oholost, gordost, umišljenost i taština.
I nisi bio tu kada na Gori Isus upita đavla tko mu je najdraži od ljudi, pa pro-
kletnik odgovori: - Vjernik škrtica.
- A tko ti je najmrži?
- Grješnik plemeniti. Škrtoga vjernika ću lako prevariti, ali se bojim da ple-
menitost grješnika ne dovede do oprosta i upute.

~ 164 ~
Đavo mu tad reče: - Reci: “Bog je Jedan!”
Isus odgovori: - Istinu si rekao, ali ja to neću reći zato što mi dolazi s tvoje
strane.
I dok je Isus spavao s kamenom pod glavom, đavo mu podrugljivo reče: -
Vidim, još si vezan za ovaj svijet. Taj kamen je moj.
Isus ustade pa uze kamen koji mu je služio umjesto jastuka, pogodi ga njime
i reče: - Ti, najodvratnije stvorenje, evo ti i njega i cijeli ovaj tvoj svijet.
I nisi bio tu kada je Isus jednom za vrijeme oluje potražio sklonište u pećini
pa tamo zatekao šakala i mlade. I bi mu rečeno da izađe jer su njegovim
prisustvom mladunci uznemireni.
Tada reče: - Gospodaru, svakome si sklonište dao, samo ga ja nemam. 
Bi mu rečeno: - Tvoje je sklonište u njedrima Moje milosti. Zbilja si ti jedan
od meni bliskih. Ako šakal ima dom, on nema Voljenog kao ti. Tvoja neve-
zanost za mjesto i odjeća časti uvode te u krug mojih pouzdanika, a to je
puno više nego sav svijet, milijuni nebesa, više nego i svi rajski vrtovi, više i
od Moga prijestolja. 
I nisi bio tu kada je Isus proživio čovjeka čija je kazna krenula već u grobu. Pa
ga upita: - Zašto trpiš kaznu?
- Zato što sam volio ovaj svijet.
- Kako si ga volio?
- Onako kako dijete voli majku. Kad mu majka izađe u susret, ono je rado-
sno, a kad mu majka nešto uskrati, žalosno je i plače.
I nisi bio tu kada je Isus hodao poljima Nazareta s jednim pobožnim i dobrim
mladićem. Pa ih ugleda razbojnik koji je pljačkao decenijama. Poželje raz-
bojnik biti u tom društvu pa ganut krenu za njima, prekoravajući sam sebe
zbog toga što ima obraza ići za njima. Pobožnom mladiću to ne bi pravo pa
poče gunđati ne želeći da ga vide u društvu s razbojnikom.
U tom momentu Isusu bi objavljeno: - Reci obojici da krenu od početka. Sva
njihova prošla djela su izbrisana. Dobra djela ovog mladića su propala zbog
njegove gordosti, a zla djela lopova su obrisana i očišćena zbog njegove po-
niznosti i samoprijekora.
I nisi bio tu kada je Isus jednom prolazio pored grupe pobožnih isposnika
koji su veličali Gospodara pa ih priupita zašto to rade. Oni rekoše: - Iz straha
od pakla i u nadi za rajem.
Isus im reče: - Plašljivi ste vi ljudi i slabi vjernici kada se bojite stvorenog i
nadu polažete u stvoreno.
Ne gledaj svoje slabosti jer bi to bio čin nezahvalnosti. Zahvaljuj na svojoj
snazi. I budi budan…

~ 165 ~
~ 166 ~
 PISMA BRAĆI

Oslonac

Dragi brate po vjeri,

pišem ti ovo pismo bez sumnje da će ti biti brzo dostavljeno, iako si daleko
i u teškoj situaciji.
Primivši tvoje pismo, kad sam ga pročitao, bilo mi je jasno o čemu se radi i
u kakvoj si nevolji. Zato ću ti ovdje napisati riječi koje će ti dati smjernice da
ustraješ na pravome putu, ako Bog da.
Zapamti, ponižen ostaje tko ugled kod ljudi traži. To vuče niskosti i podlosti
u koje se čovjek ispočetka nesvjesno upetlja, a onda mu te stvari đavo pred-
stavlja normalnim i lijepim, nakon što se srodi i ogrezne.
Osloni se na Gospodara i ne sumnjaj da će i tebi biti spuštena trpeza.
Zar ne znaš da je Petar Šimun, vidjevši Isusa kako hoda po vodi Galilejskog
jezera koja mu se podčinila, upitao: - O, učitelju, mogu li i ja hodati tako po
vodi?
- Možeš, pokušaj.
Petar je pokušao i zbilja je nekoliko trenutaka stajao na vodi pa je potonuo.
- Zašto si posumnjao, o, Petre. Zbog sumnje si potonuo? – reče Isus dok ga
je vadio iz vode.
Zato - ne sumnjaj nego vjeruj!
Znaš li da i dan-danas ima posebnih Božjih prijatelja koji hodaju po vodi.
Miču drveće i planine vjerom. Zato, ne sumnjaj!

~ 167 ~
Nema mnogo takvih ljudi. Po jedan na pet milijuna. Ali dosta. Štite te da i
ne znaš da te štite. Zato pođi njihovim putom. Filozofija je jednostavna: Tko
traži - nađe, tko kuca - otvara mu se, tko ide - dođe. Samo idi, traži, zahtije-
vaj da te On uputi na tu stazu, kucaj i otvorit će ti se.
Samo - ne sumnjaj!
Tvoje oružje: šutnja ti je nož, post je tvoj mač, a samoća ti je koplje. Ali ne
samoća da pobjegneš od ljudi, nego samoća u smislu da si sam s Njim i kad
si okružen i komuniciraš s ljudima.
Bogatstvo i moć ovoga svijeta je u rukama prezrenih i jadnih, bogatstvo
onoga svijeta daje se onima koji se čuvaju širokih putova koji vode ka bogat-
stvu i moći ovog svijeta. Ah, siroto je to bogatstvo, jadna li je ta moć. Kad
bi samo oni znali…

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 168 ~
 Neoprostivo nasilje

Dragi brate po vjeri,

primio sam tvoje pismo i raduje me što je sve dobro ispalo i da si sad izvan
opasnosti, Bogu hvala na tome.
Ipak, ne treba se opuštati ni stati na putu. Kada čovjek izađe iz neposredne
pogibelji, onda mu đavo zna onako lukavo došaptavati da se čovjek spasio
svojim snagama i pameću, da nije vjera tu bila glavna.
Zato, daleko od oholosti svake. Zbog poniznosti čovjek zemlja postade, a
od oholosti svjetlost vatre se ugasi.
I daleko od glupaka i neznalica koji svoje mane ne vide, tuđe sramote stalno
istražuju, ružne su naravi i naprasite, u srcu im je sjeme škrtosti posijano, a
opet misle da su dobri i nadaju se plaći i nagradi od Gospodara. Njima ti je
uludo govoriti, prijatelju moj. Oni odgoja nemaju. A bez odgoja nitko neće
stići na kapiju Božje milosti. Nitko.
Znaš li kad je Abraham rekao: - A kada se razbolim, pa Ti si taj koji me liječi.
Nije rekao “kad me Ti razboliš”, sukladno tome da sve dolazi od Boga kao
nagrada ili iskušenje. Ne, to njegovo obraćanje je pokazatelj lijepog odgoja.
Zbog tog odgoja je Adamu oprošteno, nakon što se kajao i grijeh pripisao
sebi, a ne određenju. Zbog nedostatka odgoja đavo je proklet, jer je iz oho-
losti svoj grijeh pripisao određenju.
Dubine su ovdje sagledive samo Njemu. Naše je da ronimo na dah pa dokle
stignemo.
Ti si bio osuđen po Božjem određenju, a ne po sudu ovosvjetskih vlastodr-
žaca. Zašto?
Oni su smatrali: Ovaj čovjek pretjeruje služeći vjeri i naukovanju, možda
ćemo ga na taj način uspjeti uvući u naše ovosvjetske stvari. Tako su počinili
strašno nasilje kojemu nema oprosta.
Stoga se ovo čistilište - njihovo grozno nasilje nad tobom - pretvorilo u vi-
šestruku milost. Čistilište koje će silom, jer sam to nisi mogao, srušiti sve
kipove i dovesti te u blizinu Uzvišenog. Osjetit ćeš ga kao što sunce osjetiš u
ogledalu svoga oka, na svome tijelu toplinu, iako je daleko.
Ovo je đavolji svijet. Sve je izvrnuto. Pravda je nepravda, dobro je zlo, raj je
pakao.

~ 169 ~
Po tome je i taj tvoj pakao zapravo bio raj. A njihov raj je zapravo pakao. S
razlikom da će tvoj raj trajati vječno, kao i njihov pakao. A sve što je privre-
meno, nije strašno.
Zato će ovo i trajati dok taj proces milosti ne završi. Vlastodršci pravdu sma-
traju nepravdom i obrnuto. Stoga bi bilo bezumno od njih tražiti pravdu.
Traženje pravde od njih bilo bi činjenje nove nepravde.
Pa, slušaj što ti tvoji istomišljenici poručuju:- Mi smo ljudi bez kompromisa
s njima, za nas je ili da budemo na čelu svih ili u grobu. Mi nismo trgovci
dušama svojim.

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 170 ~
 Čišćenje

Dragi brate po vjeri,

čuo sam što se dogodilo pa ti pišem s nadom da će ove moje riječi naći put
do tvojeg srca.
Način na koji si naviještao vjeru i širio znanje nije bio dobar i molim se
Živome da te digne iz mrtvila u koje si kročio jer si na putu u grobnicu da
budeš živ pokopan. A kada milošću spoznaš Živog, Jedinog, na usta stavi
pečat šutnje. Uludo ti je bisere pred svinje bacati. Neznalice se uputiti neće
osim po odredbi Silnoga, Sveznajućeg. Nije na tebi da određuješ! Nije na
tebi da neprestanim govorenjem gluhima obezvrjeđuješ svete riječi!
Jer, tko upadne u zamku pretjeranog govora, sve što ima bit će mu razgra-
bljeno. Od puno govora srce mrtvo postaje, samo se jezik brusi. Pa makar
to bio i govor o Istini.
Treba znati da je uputa isključivo u Božjim rukama i Njegovoj volji. Onoga
koga On ne želi uputiti, njemu ni svi ljudi i poslanici ne mogu pomoći. Onoga
kome je srce mrtvo, njega ništa ne može oživjeti. I svejedno je opominjali ga
ili ne, iznosili mu dokaze ili ne.
Zato, ne troši se na zombije bez srca kojima je samo do diskusije i provoka-
cije. Samo na one u čijim srcima osjetiš barem malo života, samo njima se
posveti i vidjeti ćeš da će i tu biti posla više nego možeš uraditi. Pusti mrtve
da pokapaju mrtve i idi kod onih koji su još živi.
Očisti se od svih loših misli i htijenja da bude onako kako ti misliš da mora
biti. Nije to do tebe!
I četvero trebaš očistiti: srce od pakosti, jezik od laži, ogovaranja i onog što
te se ne tiče, djela od licemjerstva i trbuh od nedopuštenog, ali i od dopu-
štenog - ne uzimati ni dopuštenog više nego što ti treba. Jer u koga trbuh
nije čist, taj je težak i nema mu puta prema nebesima.
I nije točna poslovica: - Prijatelje drži blizu, neprijatelje još bliže.
Ne daj puta k sebi svome dušmaninu. Što manje gledaj njegovo lice. Čak i na
slikama ili kipovima.

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 171 ~
 Uvjeti zdravlja

Dragi brate po vjeri,

uistinu hvaljen je Gospodar kada je ovako darežljiv u svojoj dobrostivosti i
milosrđu. Sretan sam kad sam pročitao da si ustrajao na pravome putu, ne
obazirući se na iskušenja, a nikako nisu bila lagana.
Znaš i sam kako je pisano da nitko nije prorok u svojem selu, a još manje
među svojom rodbinom i bližnjima. Znaš i sam kako je Abraham otišao od
oca i njegovog posla s idolima od kojeg je mogao bogato i lagodno živjeti.
Pokazao si se dostojnim svojeg porijekla. Jer, porijeklo je bitno. Tko nema
čisto porijeklo, taj nije dostojan prijestolja. A tvoje je porijeklo čišće nego
što možeš zamisliti. Gen je preživio u svakoj petoj generaciji - pet je, poput
pet prstiju na čovjekovoj ruci - znak Božje moći na zemlji. Život na ovom
svijetu traje pet dana. Ni manje ni više.
Nakon četrdeset dana posta, a bilo je to prije točno mjesec dana, spustio mi
se ovakav san, koji je poslije potvrđen onime što si mi napisao da se dogo-
dilo kod tebe gdje službuješ i naviještaš vjeru. Počelo je razgovorom tebe i
tvoga oca.
Ti kažeš: “Oče moj, ja sam rođen iz nekog drugog jajeta. Recimo
to ovako: ja sam kao pače koje su odgojile kokoši. Voda koje se ti
bojiš, meni nije strana. Ja znam plivati i moj zavičaj je ocean do
kojeg ću stići. A ako to ne razumiješ, onda barem prihvati i nemoj
me tjerati natrag u kokošinjac. Jer i sam znaš u dubini duše da je
tako. Boja naših očiju ne znači da imamo istu krv. U mojoj je krvi
uspavana klica tamnookog čovjeka. Spavala je generacijama i
probuđena je. Ja te ne krivim što želiš zaspati u naizgled sigurnim
zidovima kokošinjca, ali ti pokušaj mene ne kriviti. Mene zove rije-
ka, ja znam plivati i moram tako sve do oceana.”
I tu je taj razgovor stao, odgovor nije bio rečen u snu. To može biti znak da se
sve još odlučuje pa neka ti to bude i poticaj da molitvama, postom i dobrim
djelima oca privučeš u pravu vjeru.
I vrlo je važno da znaš uvjete tjelesnog i mentalnog zdravlja. Vrlo je
jednostavno:
Glavu svojih prohtjeva stuci poput zmije. Ne udovoljavaj svojim prohtjevima
sve dok ne budeš morao. I hladi tijelo doslovno i metafizički od vatre koja je
ljudima ugodna, a ustvari je dah pakla.

~ 172 ~
Tko pretjeruje s dopuštenim, postaje đavolova meta bez oklopa, pada u
iskušenja i učinit će zabranjena djela prije ili poslije.
Od odjeće vuneni ogrtač na ramena stavi i ne spavaj na mekom. Uz misao
da će svima grumen zemlje jastuk biti. To je osnovni recept za tjelesno i
mentalno zdravlje.

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 173 ~
 Leptir

Dragi brate po vjeri,

pišem ti potaknut snom koji mi je spušten, a gdje sam vidio kako govoriš na-
rodu: “Ja sam vam savjetnik dobrostivi. Bježite, narode moj, iz svoga mjesta
jer dolazi vojska protiv koje nemate nikakve šanse.”
Pa je jedan mali dio poslušao, iselio se i spasio, a većina se počela oholiti i
ismijavati s tvojim upozorenjem. Pa im je došla kazna i opustošila ih. Njihovo
mjesto je njihov stav, stanje. A ti si doista vidio Božju vojsku koja dolazi po
svoje i protiv koje nitko nema šanse.
To je bio san, a znamo kako si na vlastitoj koži iskusio pravilo: “Tko kaže da
je propao svijet, propadne on.”
Dobro razmisli o tome. Jer, nisi propao u smislu vječnosti, tu si na visokom
stupnju. Sve što si prošao bilo je sa svrhom da te se usmjeri na pravi put s
kojeg si bio skrenuo.
S druge strane, sram bilo one koje je Bog iz ljubavi kroz kušnju proveo, a oni
pouku nisu uzeli i nastavljaju po starom, voleći više besposlicu od poslova
za vječnost.
Zato, ne posustaj na putu, radi, nemoj ljenčariti, govori ono što su vjerovje-
snici govorili, ali nemoj samo ono loše detektirati. Upozoravanjem samo na
loše, na sve te umrežene đavolje sluge, njih jačaš. Koga ti spominješ, njega
jačaš. Pa pogledaj ono lijepo i vidi lijepo. A Svevišnji će odlučiti kad je kraj,
bez obzira na znakove koji su očigledni.
Još od hodočašća u Jeruzalem postavljene su ljestve k nebu. I treba ići po
sredini ljestava, a ne obazirati se na prečke sa strane. Ovo je tvoj put pre-
obrazbe od larve koja se ne miče, iako nosi život u sebi, preko gusjenice koja
se miče, ali samo vodoravno, do leptira koji ide u visinu. Tako se i ti poput
leptira uspni ljestvama.
I znaj da nije isto vjerovati i vidjeti. Viđenje je na višem stupnju od vjerova-
nja. Ljudi larve vjeruju u Boga, a vide ovaj materijalni svijet. I to je dobro. No,
leptiri vide Gospodara na način kako to dolikuje Njemu, koji je izvan svake
naše predodžbe, a vjeruju da postoji ovaj materijalni svijet. Zato pazi koga
spominješ i koliko.
I zahvaljuj, zahvaljuj Gospodaru na onome što ti je dano.
Jednom prilikom Bog reče Mojsiju: “Budi milostiv i prema bolesnim i prema
zdravima.”

~ 174 ~
Mojsije reče da mu je jasno da mora biti milostiv prema bolesnima, ali da ne
razumije zašto i prema zdravima. Bi mu odgovoreno: “Tako malo zahvaljuju
na blagodati zdravlja.”

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 175 ~
 Korak ludosti

Dragi brate po vjeri,

Nemoj biti u strahu jer posjedniku srca otrovi ništa ne mogu. 
U tebi je Nimrod, pa zato u vatru ne idi. Ako hoćeš u vatru, prvo postani
Abraham. Jer kušnje su vatra. Ako si zlato, pročistit će te, a ako si triješće,
spalit će te.
Stoga Objavi treba prići kao tražitelj koji traži Traženog, a ne da bi mogao ra-
spravljati. Ne tražiti ohološću ono što se može dobiti isključivo poniznošću. 
Ovo što vidiš i što do tebe dolazi samo je vrh užasnog, sotonskog ledenog
brijega. Daleko od očiju javnosti teror se snažno pojačava nad vjernima, ne-
dužnima, nevinima. Zato svemir uzvikuje: - Živio nam, paklu, živio ti i tvoja
vatra crne boje stvorena za nevjernike, ohole, ugnjetavače, prkosnike.
Bez Božje podrške si ništa i ništa ne možeš, bez obzira koliko se trudio. Ali to
treba u svojoj bîti prizvati u svijest da je to tako. A to nije lako.
Duh Apsolutne istine jača sad u ovim danima pred nama pa se izloži njima.
Za početak, prođi se onoga što se desilo, ili se nije desilo. Neka fokus bude
na sada, jer sada je vječnost. 
Drži čula otvorena, mani se svega što odvraća od Njega, mani se razbibrige
i besposlice pa te Duh možda i zapahne. A ako se to desi, nikada više nećeš
biti nesretan.
Duh postaje izvorom u nutrinama Božjih prijatelja koji su pronašli taj Duh i
izložili mu se.
Pokaži potpunu ovisnost i poniznost prema Jedinom i pusti da te Duh oživi.
Jer ljudi samo misle da su živi i budni. Zapravo spavaju mrtvačkim snom. 
Propustio si prijašnju priliku pa budi budan kako bi uhvatio ovu koja sad
dolazi.
Kako razumjeti onda da Duh dolazi i na dan kada je Poslanikov unuk Husein
postao mučenikom? Kako razumjeti tadašnju islamsku državu koja podiže
vojsku na unuka Poslanika, samo zato što nije htio dati prisegu nepravdi i
silništvu? Ako se to razumije, razumjet će se sve.
Četiri tisuće ljudi, vjernika, onih koji izvršavaju Božje propise, diglo se na
oružje da zaustave unuka Božjeg Poslanika, koji je bio jedan od čistih, izlo-
žen Duhu. Husein je bio čist i slobodan, a slobodan čovjek ne odgovara su-
stavu ni onda ni danas.
Ljudi sustava služe sustavu i stoga od sebe tjeraju izvor Duha.

~ 176 ~
Četiri tisuće protiv jednog. Nije slučajan taj omjer. Znači li to da se na četiri
tisuće ljudi pojavljuje jedan čistoga duha? Ne, nego na mnogo više!
Ako izračunaš koliki aparat ljudi stoji iza četiri tisuće boraca znat ćeš da se
na sto tisuća pojavljuje jedan čovjek čistog duha.
Ljudi sustava gase i guše ovakve dahove oduvijek i zauvijek. Malo ti je reče-
no, a ti dokuči i definiraj zašto je to tako.
I što je to skrivena pohlepa koja nije materijalne prirode? Skrivena pohlepa
i od samog čovjeka?
Većina onih širom svijeta koji misle da su vjernici u ime Boga radi užasnu
stvar. I većina ih griješi strašno misleći da rade bogougodnu stvar. Pa što je
to u ljudima, reci? Ima veoma jasna dijagnoza. I duboka kao ocean.
Umjesto da se okoriste, da puste da Duh prostruji i kroz njih i oživi ih - guše
se u strahu.
Mrtva vatrena dimenzija duše nalazi u tom duhu svjetlo koje je poput vode
koja gasi vatru duše.
A svojstvo vatre je da ide u visinu, da se oholi, to znaš, prisjeti se one hladne
zimske noći kad smo bili okupljeni oko ognjišta.
Kad je dohvati Duh, duša se počinje gibati u svjetlosnoj vodi života. A Duh
ima boju iako je bezbojan.
Ne kaže se bez razloga u Knjizi da Gospodar šalje poslanike koji trebaju po-
učiti “Knjizi i mudrosti”. Gle kako je to dvoje odvojeno. Obrazovan čovjek,
koji vlada knjiškim znanjem, ne mora značiti da je i mudar. A kome je mu-
drost darovana, velikim je dobrom darovan.
Pa zašto je tvoja misija doživjela neuspjeh? Namjera je bila iskrena i bio si
vođen istinom i znanjem, ali izostala je mudrost i kompletan mozak proma-
tranja vanjskog i unutarnjeg, reda i nereda, vidljivog i nevidljivog, suđenog i
onoga što je čovjeku dopušteno da može utjecati svojim zalaganjem.
Duh pada na čisto mjesto. Pa pazi da ti zalogaji budu čisti. Ne samo zalogaji
hrane nego i zalogaji onoga što govoriš, slušaš, gledaš i prema čemu hodaš.
Samo nepotpuna i nekompletna duša negira Ljubav, iako se predstavlja da
zna njenu tajnu.
Oni koji te progone ne znaju da treba zatvoriti vrata logike, a otvoriti vrata
ljubavi, jer za ljubav mora se imati ono inicijalno zrno ludosti. 
Ne prilazi razumom i logikom stvarima i pojavama na način da ih analiziraš
ne bi li im našao manu nego na način ne bi li spoznao kompletnu sliku te
stvari. Tu je ključ. Jer razum traži manu, a kad nađe manu, on zazire od toga,
odmiče se i više nije sposoban napraviti ovaj korak. Samo kompletna slika
sagledana okom ljubavi može osnažiti čovjeka da napravi taj korak. 

~ 177 ~
Zamisli čovjeka koji se u tmini spotakne i počne padati u ambis. Uhvati se u
padu grčevito za granu u stijeni. I cijelu noć provede u košmaru, muci, na-
poru da izdrži do jutra dok netko ne dođe da ga spasi. Muke, košmar, snaga
popušta, ali se krajnjim naporima snage drži i muči tako sam sebe. I zora
sviće pa pogleda dolje i nasmije se - samo ga desetak centimetara dijeli od
tla. To je taj korak.
Pa hoćeš li se držati u košmaru za granu ili ćeš se spustiti korakom ludosti na
Njegov put i lako kročiti do kraja?

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 178 ~
 Perspektiva

Dragi brate po vjeri,

na ovom putu se ne može zaostajati i biti kukavica.
Što je ono što nas mami pučini i ne dopušta nam da trčkaramo samo oko
korita male rijeke?
Pučina i druga obala mame, ali sve nepoznato izgleda kao jama, zamka.
Zato na taj put preko pučine ne možeš bez učitelja. Jer on te ne zove u ne-
poznato. On te zove tamo gdje je on već bio i zna siguran put koji zaobilazi
jame.
Ne pitaj “zašto” i prepusti se učitelju. Tek poslije, kada se sve prođe, možeš
pitati “zašto”, ali tada to više nećeš htjeti pitati jer će i tebi biti jasno. Osjetit
ćeš tajanstvenu vezu između sebe i učitelja i stvari će postati bistre.
Perspektiva kojom gledamo je kao okvir prozora. Taj okvir je tvoje sta-
nje. Učitelj ti želi pokazati prvo da ima još prozora i onda te želi dovesti do
Poslanika koji će te odvesti na vrata Istinskog svjetla kroz koja ćeš morati
sam proći.
Tri su razloga zbog kojih se ljudi ne mogu odmaknuti od svojih prozora, svo-
jih stanja i mogućnosti: samodopadnost, navika i glupost, a glupost je naj-
gora bolest kojoj ne pokušavaj naći lijeka.
Vrata mâme, a sigurnost i navika sputavaju. Tužno je kada čovjek ostane
samo na svom prozoru, umjesto da prođe kroz vrata i pogleda, ugleda, vidi
istinu nesputan okvirima.
Putovanje u Samarkand je dugo 11 409 stadija i traje 38 dana. Mećava će te
zaustaviti i ne buni se protiv nje. Ona je tu da te zadrži, da dočekaš sutrašnji
vedar dan kako bi bistrim okom i srcem u čistom danu vidio vrh i obron-
ke Ararata u njegovoj grandioznosti. Put je mukotrpan, ali ćeš vidjeti tajne
Ararata.
Problem nikada nije vanjski - u državi koja jest to što jest, u ženi, u položa-
ju ili žudnji, problem je uvijek unutarnji - u našem odnosu prema vanjskim
stvarima. Zato se uhvati na najčvršći oslonac i ustabili se.
Ljudi vole zlato, ali ne vole kad im je lice zlatne boje jer je zlato bolest. Žuto
je boja bolesti. O, kako samo ne razmišljaju. Boja i miris su znaci poput zvo-
na. A uskoro dolazi glas mirisni.
I ne sumnjaj da svako lice ima biljeg - oznaku. Znak dobrote je biljeg na licu
dobrih, a znak sramote na licu licemjera. Da On hoće, otkrio bi ti i jedne i

~ 179 ~
druge po tim biljezima koje sigurno nose. No, ti ćeš ih po govoru bez greške
prepoznavati. Znat ćeš da je čovjek sakriven ispod jezika svoga. Čim progo-
vori znat ćeš koji mu je biljeg na licu. To će ti biti dano. 
Preko sebe treba shvatiti stanje onog preko puta sebe. Jer Duhom je sve
povezano. Sve diše u ritmovima Duha. Znaš razumom zašto je normalno
kad ovca bježi od vuka. Ali saznat ćeš jasnim vidom i zašto nije čudo kada se
ovca srcem veže za vuka.
Tmina tvoje jame bila je svjetlost u poredbi s nevidljivom tminom koja teško
svaki dan sve više zarobljava svijet. Tko slijedi masu - propao je. Ta oni se za
pretpostavkama povode.
Tvoja tamna jama je poput Josipove jame, poput bunara u koji su ga braća
bacila. Ona nije tama - ona je svjetlosni portal koji si morao proći da bi po-
stao kralj.
Lav koji ti je poslan dok si bio u jami jači je od ostalih neprijateljskih lavova
svjetske tame i ne sumnjaj da će ih sve preklati.

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 180 ~
 Pisano ostaje

Dragi brate po vjeri,

glavni predmet razgovora treba biti svakodnevni unutarnji razgovor s
Gospodarom. Odvojiti vrijeme i popričati kao s prijateljem, što on i jest -
Prijatelj. Doslovce sjesti, sve isključiti, skloniti iz vidokruga sve što odvlači
pažnju - i popričati.
Put kojim putnik putuje jeste put gaženja ‘ega’. Njegov ego će biti gažen i
ponižavan sa svih strana. Težak je to put i ne može se izdržati bez esencije
ljubavi koja je vozilo. Da nije te esencije ljubavi, svaki bi putnik Pravoga puta
klonuo i priklonio se knezu tame. Bilo bi nemoguće bez te esencije koja po-
malo procuri po naredbi Svemogućeg iza zastora ovog svijeta.
A kada bi procurilo u većim količinama, onda bi zakon ovog i onog svijeta
bio besmislen. Ovo je mjesto gdje zarađujemo svojom voljom ono što nam
je propisano.
Drži se esencije ljubavi i svoga vlastitog programa usađenog u tebe i znat
ćeš. Pusti razum i logiku. Oni te mogu dovesti samo do groba. Poslije su
beskorisni kada se probudiš i vidiš istinu.
Zato piši svojom rukom samo ono što će te obradovati na Danu suđenja.
Ono što će biti korisno ljudima, a ne samo zanimljivo. Ono što će svjedočiti
u tvoju korist. Jer pisar odlazi, a pisano ostaje, o, čovječe Knjige!
Što više udovoljavaš tjelesnoj i materijalnoj strani, ovoj svjetskoj prolazno-
sti, to više trpi ta duhovna - vječna. Ovaj svijet opstoji na nemaru pa je po-
grešno biti na njega fokusiran.
Zapamti, čovjek je mrtav sve dok mu je fokus orijentiran na ovaj svijet.
Mrtav!
Nema “ja”, nema “meni”, nema “moje”!
Olakšavaj, a ne otežavaj. Najbolji su oni koji olakšavaju.
Šuti i dobit ćeš odgovor!

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 181 ~
 Veliki učitelj

Dragi brate po vjeri,

nakon svih nedaća koje su te pogodile na putu, sada si izbavljen iz nevolje
koja te zadržala, stoga idi velikom učitelju i ne odgađaj. U velikoj si potrebi
da ga sretneš.
Ali, nećeš uspjeti ako mu priđeš gordo i mudrujući. Moraš mu prići s po-
niznošću, odgojem i svjestan da je to kapija koja te vodi na put. Ne smiješ
suprotstavljati svoju nekompletnu pamet njegovoj kompletnoj.
Budi kao čovjek pored mora koji je svjestan njegove veličine. Čekaj da ti to
more izbaci bisere od kojih ćeš se obogatiti. Vrijeme ti je da kreneš na taj
duhovni put. Cipele za taj put su osamljivanje - u realnosti, ali i u virtualnom
svijetu - šutnja, bdijenje i post kada dođe za njega vrijeme.
Kada potoneš u more velikog učitelja, bit će ti dostupno da čitaš s Levhi-
mahfuza - pomno čuvane ploče, na kojoj je zapisano sve što je bilo i što će
biti.
U snu i na javi vidjet ćeš pravu stvarnost i nećeš biti zbunjen i zanesen dru-
gim lažnim svjetlima. Istina ima devedeset zastora od svjetlosti. I brzo ćeš
prolaziti te zastore. Samo napreduj. Ne smiješ zastati očaran niti na jednom
tom zastoru, kapiji. To bi značilo skretanje s puta. Idi do kraja dok te ne osvi-
jetli svjetlo iz Izvora.
Veliki učitelj je kapija kroz koju moraš proći na tom putu. On će te odvesti do
Poslanika, a Poslanik do Istine. To je tvoj cilj - da na ovom svijetu vidiš onaj.
Ne budi kao strijela koja ne razumije tko ju je tako daleko bacao i baca.
Spoznaj, vidi Strijelca. Strijelca koji je pokretač svega.
Ne budi kao onaj koji juri na svom konju misleći da je izgubio konja, tražeći
svog konja, koji ga nosi poput vjetra.
Ne budi kao onaj kome je na glavi puna košara ukusnog peciva, a on kuca od
vrata do vrata proseći koricu kruha.
Ne budi kao vrč pun hladne vode čiji je grlić suh pa ne znaš za tu vodu koja
se u njemu skriva. Ne sudi po grliću.
Pogledaj i vidjet ćeš da imaš konja koji te nosi poput vjetra, posegni za hra-
nom koju nosiš na glavi i vodom iz tvoje nutrine. Postani kralj, a ne prosjak
na kraljevskim vratima. To je tvoja sudbina.
Opremljen si svime što ti treba na tom putu: imaš um i imaš dušu. Dosta
si učio uz svijeću i spominjao Gospodara uz svjetlo svijeće. Ugasi hitno tu

~ 182 ~
svijeću i spoznat ćeš da je tvoja odaja ispunjena mjesečinom, daleko jačom
svjetlošću, ali je ne možeš biti svjestan dok gori plamičak svijeće jer taj pla-
mičak smeta. Ugasi svijeću i pusti mjesečinu koja će ti osvijetliti svijet.
Pogledaj stablo nasuprot sebe. Ono nema kuću, ogrtač, novac, ali ima ne-
što što i ti imaš, samo što to tvoje spava. Prestani biti kuća puna raznog
namještaja u kojoj domaćin spava. Budi iz sna odmah tog domaćina! Uzmi
ono što i stablo ima - to ima i u tebi.
Zatvori oči od svega ovosvjetskog dok te se ne osvijetli. A onda slobodno
otvori oči i pogledaj s tim svjetlom. Bit će ti jasna bît svake stvari. 
Da bi vidio crveno, zeleno i ružičasto, prvo moraš vidjeti čisto Svjetlo - bez-
bojno svjetlo. Kada nestane tog svjetla, nestane i boje. Kada je mrak bez
bezbojnog svjetla, onda nema ni boja. Da bi vidio dugu, moraš okrenuti leđa
suncu. Boje postanu boje tek kada bezbojno svjetlo padne na njih.
Srce je centar svjetla Istine. I to svjetlo se prenese na oko vlasnika svjetla.
Sve će vidjeti i to je njegov put. Ali, neka konačno ugasi svijeću i prođe kroz
kapiju od koje zazire.
Svijet je stvoren u suprotnosti radi spoznaje. Bez mraka ne bismo znali za
svjetlost. Bez boli i tuge ne bismo znali za radost i sreću. To je put Adama,
osjetio je tugu i bol kada je spušten na zemlju kako bi spoznao radost i sreću
bez koje je ostao. Svi smo mi na vječnom Adamovom putu povratka radosti
i sreći, putu povratka Gospodaru.
Na tom putu bol je dobra, a i nepravda. Kada se u boli i izložen nepravdi u
samoći obratiš Gospodaru, jači si nego kralj. Samo ne sumnjaj da je tako.
Ne dopusti sebi da ne upoznaš velikog učitelja, da prođe iako ti je blizu, nudi
ti svoje riječi. Ne budi poput slijepaca koji su vidjeli poslanike i čuda, pa i
krvno s njima bili vezani, a ostali su slijepi. Oni su znanje skupo platili, a tebi
se nudi na dlanu.
Ne može se biti vladar poput Josipa, a bez bunara u koji je bio bačen.
Suprotnosti su zapravo jedno. Bunar je dio puta. Zato, ako se oklizneš i pad-
neš pa naučiš nešto iz tog pada, tek onda je i taj pad let.
Stoga, neprijateljima oprosti, zaboravi ih, kaznu prepusti Gospodaru. Ne
opterećuj se njima. Ne zaboravi da su oni dio ovog puta svjetlosti. Da su te
oni, njihovi progoni i nepravde, doveli na kapiju.
Krug se zatvara i stvar je kompletna. 

Mir Božji bio s tobom,

Mrwn

~ 183 ~
 Duhovna hijerarhija

Draga braćo po vjeri,

prije mnogo godina, kada smo se opraštali, rekao sam vam da odete u dubi-
nu Velike pustinje i tamo čekate dok ne dođe vrijeme, ako Bog da. Vrijeme
je sada došlo!
Ljubljeni moji, ne sumnjajte u postojanje duhovne hijerarhije. Poslanika više
nema. Posljednji među njima je dostavio pouzdanu i nepromjenjivu Poruku,
koja je putokaz do kraja vremena.
Osim Poruke, među nama su Božji prijatelji, miljenici, kakvih je bilo oduvijek
na zemlji i bit će ih do Sudnjeg dana. Putom njih Stvoritelj održava balans i
šalje ljudima živu uputu za spas. Oni su među nama i uvijek su “pokriveni”.
Zamolite da se povežete s njima. Ako vam je želja žarka i iskrena, Bog će vas
povezati s njima i otkriti zastore.
Njihova hijerarhija ide ovako:
Jedan je na vrhu i on ima uvid u sva događanja u hijerarhiju ispod njega.
Iza njega su dvojica - jedan je vlasnik skrivenog, a drugi javnog znanja.
Potom slijede četvorica – za četiri strane svijeta, kao četiri stupa.
Onda sedmorica – svaki je povezan na duh jednog od sedam najvažnijih po-
slanika, slijedi njegov moral, način života i odatle mu je dano da crpi energiju.
Slijede ih četrdesetorica – imaju veze s mističnim brojem četrdeset koji tre-
ba znati odgonetnuti.
I na koncu – njih tristo – u prošlim vremenima su boravili više među ne-
vjernicima, pozivajući ih svojim specifičnim energijama. Međutim, u ovo
Antikristovo, đavolsko vrijeme, bivaju poslani među vjerničke narode i sku-
pine, ovisno o težini stanja u kojemu se oni nalaze. Da im daju snagu, pomo-
gnu, da ih upute jer velike će biti obmane i zamke koje će izvoditi otac laži.
Čak četrdeset od ovih tristo trenutno su u Damasku, a tamo će ih uvijek i
biti četrdeset. Siguran sam da vam je jasno zašto su tamo i koga čekaju kao
izabrani odbor za doček. Ostale lokacije će vam se same kazati ako budete
pomno pratili.

Mir Božji bio s vama,

Mrwn

~ 184 ~
~ 185 ~
 FRAGMENTI

* * *

Vjernik ima četiri neprijatelja:

1. Drugog vjernika koji mu zavidi.
2. Licemjera koji glumi vjernika i mrzi ga iz svog kukavičluka i jada.
3. Đavla koji ga zabluđuje.
4. Tek onda nevjernika koji se bori protiv njega.
Ne primajte svjedočenje neukih protiv istinskih učenjaka. Ali ne primajte ni
svjedočenje učenjaka protiv drugog učenjaka, jer nigdje više zavisti đavo
nije posijao kao među učenjacima. 

* * *

Što je najjače?
Nije željezo jer jača je vatra koja topi željezo, a nije ni vatra jer voda gasi
vatru, a nije ni voda jer su jači oblaci koji spuštaju vodu, a nisu ni oblaci jer
vjetar razgoni oblake, a nije ni vjetar jer planina zaustavi vjetar, a nije ni pla-
nina jer čovjek stoji na planini, a nije ni čovjek jer san obori čovjeka, a nije ni
san jer boli i muke ne daju snu da dođe, a nisu ni boli i muke nego je ljubav
jer ljubav prihvaća bol i muku, a ljubav je bezuvjetna i zato nema ništa jače
od ljubavi…

* * *

Putnik još ide kroz pustinju. Još uvijek vidi samo neplodni pijesak, a vrelina
ga prži. No, oaza je blizu. A prije oaze sunce je najvrelije. Reci, zar ima puta
do oaze, a da on ne vodi kroz pustinju?

~ 187 ~
 * * *

Sve što ti pred oči dođe je idol.

Zato ugasi svijeću i ne boj se. Kada ćeš pustiti mjesečinu da te osvijetli po-
put milijuna svijeća? Samo razrok čovjek od jednog vidi njih više.
Reci: - Daj da vidim ovaj svijet onakav kakav je i da zauzmem ispravan stav
o njemu, daj da vidim koja je to svijeća koja smeta.
Reci: - Gospodaru, daj mi direktno od Isusa poruku pravog puta i sačuvaj me
đavolskih spletki i laži.
Traži da ti se sve tvoje sumnje odagnaju, da vidiš bistro i traži snagu da po
tome postupiš.

* * *

Koga odbace bliski, prihvate ga daleki. Koga odbace isti, prihvate ga različiti.
Nekog čovjeka je odbacio netko jako blizak. Smetala je njegova blizina toj
bliskoj osobi pa je tako taj čovjek tužan otišao jako daleko.
No, njegove dokumente nije prihvatila niti jedna država od onih koje je
smatrao bliskim, nije imao kud pa se vratio u svoje mjesto mnogo vremena
poslije.
Mnogo vremena poslije, taj je čovjek sjedio okružen različitim strancima
među kojima je malo bilo sličnih, a mnogo različitih. Među onima koji su mu
poslije ukazali počast bilo je i onih koji su ga godinama prije odbili i taj je čo-
vjek onako sjetno gledao na tu ulicu gdje je godinama prije hodao sam s tim
dokumentima, a danas je ta ulica zatvorena za promet zbog njega.

* * *

Neka se voda pije iz plave čaše, jer voda nije sama.

* * *

Tko nema učitelja, đavo mu je učitelj...

* * *

Zašto je Isus stvoren bez oca?

Da bi dozivao: o, Oče, a ne: o, oče.
Zašto je Muhamedu umro otac prije njegovog rođenja?
Da ne bi dozivao: ja abi, nego: ja rabbi. (ja abi = o oče, ja rabbi= o, Stvoritelju)
A Otac je samo naš.

~ 188 ~
 * * *

Ako si pokoran i robuješ da bi dobio raj ili da bi izbjegao pakao, onda činiš
strašnu stvar, a to je da ti je Gospodar sredstvo do cilja. A to ne smije biti.
Samo On mora biti cilj. Svaki drugi cilj, pa i ova dva, je propast.

* * *

U pustinji je Njegova kapija. U pustinji će voda poteći iz kamena i hrana pasti

s neba. U pustinji ćeš čuti Njegov glas i osjetiti blizinu. Među ljudima i u vre-
menu blagostanja to se ne dā osjetiti. Upravo zato On svoje dobre robove,
kojima On želi dobro, stavi u pustinju jedan dugi vremenski period kako bi ih
poslije kušao u vremenu blagostanja, ali i kako bi se oni, zagušeni kušnjom
blagostanja i ispunjenih želja, mogli prisjetiti Blizine u pustinji i Njegove ka-
pije koja je veće bogatstvo od svakog drugog bogatstva.

* * *

Uskraćivanje čovjeku teško pada i boli ga jer mu Bog nije dao da shvati zašto
mu to uskraćuje. Upravo shvaćanje razloga uskraćivanja je dio puta oda-
branih. Jer samo rijetkima i odabranima se maknu zastori s očiju i oni vide
zašto im je nešto od svjetovnog uskraćeno. Oni shvaćaju da im je nešto od
svjetovnog uskraćeno kako bi ih Stvoritelj učinio svojim odabranim robovi-
ma, svojim miljenicima, onima koje On pazi, čuva, voli i štiti. Odabranima se
na koncu maknu zastori pa onda oni vide mudrost i plan toga uskraćivanja.
Tada im uskraćivanje bude slađe od davanja. I oni su onda savršeni i čisti, u
radosti i izobilju, mada drugi to ne vide i čude im se.

* * *

Kralj Salomon dođe među siromahe i upita ih može li sjesti s njima. Oni ga,
naravno, pustiše, a on reče: - Siromah sa siromasima.
A i Poslanik je rekao: - Moje siromaštvo je moj ponos.
Na koje se to siromaštvo misli?
Na stalnu svijest da ništa nije njihovo, premda je nešto, sa svjetovne strane
gledano, u njihovom posjedu. Na stalnu svijest da ništa nije naše, pa onda
srce za tim ne može ni žudjeti niti to može nedostajati.

* * *

Jednom se đavo pokazao pred Mojsijem i bio je u šarenoj kapi.

~ 189 ~
Kada ga je Mojsije upitao o toj šarenoj kapi, đavo je odgovorio: - To je šarena
kapa pozemljarstva kojom ja hvatam duše. 
To je to šarenilo koje nas zaokuplja, ta iluzija kojom se hvataju duše.

* * *

Postoje dva puta prema Njemu. Put odricanja i patnje i Put ljubavi. Većina
ih k Njemu dođe prvim putom, jer je drugi put teži, iako izgleda lakši, i ne
može se proći bez pravog Učitelja i njegova hlada. Jer ovaj je svijet pakao za
vjernika, a raj za nevjernika. A na onom vječnom je obrnuto.

* * *

Predivna je stvar imetak u rukama zahvalnog. Jer takav poput lađe plovi na
vodi. No, ta mu voda traži slabu točku, šupljinu. I ako je nađe, potopi lađu,
ta ista voda koja ga je do maloprije nosila.

* * *

Kralj Salomon,koji je bio najmoćniji čovjek na zemlji, često bi sjeo među si-
romahe u hramu i obraćao se Bogu: - O, Bogati, evo mene siromaha sa siro-
masima, s njima me proživi. I ne dopusti da voda koja me nosi nađe šupljinu
u lađi moga srca.

* * *

Razmisli o vatri i drvetu. Što to vatra - kušnja - čini drvetu? Čega vatra lišava
drvo? Lišava ga grubosti, hladnoće, vlage. Za to vrijeme drvo cvrči i dimi u
svojim mukama, izloženo vatri kušnje. A i vatra je divlja. Nakon nekog vre-
mena, što vidimo: drvo koje šuti i smirenu vatru.

* * *

I onda slavuj poželi pojesti ružu s trnom. Istinski slavuj zna da uz ružu ide trn,
da je to tako od Gospodara pa su i ruža i trn za naše dobro. 

* * *

Forma im je na zemlji, a duša u bezmjesnom. Mi te ljude vidimo među nama

iako nisu, pa oprezno s njima.

* * *

~ 190 ~
Kada je David stao pred Golijata, Golijat mu je rekao: - Bježi, dječače, uludo
ćeš stradati.
No, dok je to govorio, Golijata je prožeo strah u svakom atomu njegova bića
i tijela od tog dječaka s praćkom pred njim.

* * *

Zašto više nema lavova pored rijeke Jordan? Misle da su uništili njihovo po-
tomstvo. No, ostalo je jedno leglo visoko u brdima Svete zemlje. Leglo koje
se sprema da ojača i da ponovno uzme svoju zemlju oko rijeke Jordan.

* * *

Ja mrzim pisati, ali pišem zbog tebe, da bi ti shvatio. Obraćam se današ-

njem tebi koji još uvijek imaš samo pet čula. Jer kad bih se obraćao onako
kako ću se obraćati sutrašnjem tebi, ništa me sad ne bi razumio. 

* * *

Klanjanje nije molitva, nego naređeni čin pokornosti, a naredba je iznad

svega. Molitva slijedi poslije, kada se podignu ruke k nebu.

* * *

Zmiju se ne vidi jer je pregolema. I nitko je ne može potpuno sagledati jer je

zmija sve svjetovno, kompletan ovaj svijet koji nam magli pogled duše. Zato
je, znamo kome, i dopušteno da nudi ovaj svijet tako kako nudi, kome hoće,
i da zavodi ljude.

* * *

Pazi da ti Bog ne postane sredstvo za postizanje ovozemaljskih ciljeva. To

je strašno. Zato neka prva molitva bude: - Gospodaru, daj da mi Ti budeš
osnovni cilj, daj mi Svoje zadovoljstvo.
A tek potom traži ovosvjetske stvari, a ne da Bog bude sredstvo za dobiva-
nje ovog svijeta. To je velika zamka. Traženje je preporučeno i dopušteno.
Boga se uvijek treba sjećati i spominjati ga i samo se na Njega oslanjati u
svakoj životnoj situaciji. Ali odredi da primarni cilj bude On, Uzvišeni, pa tek
potom traži ovaj svijet. Tek tada je sve na svome mjestu.

* * *

Vratio si se iz male borbe i ideš u veliku.

* * *
~ 191 ~
Poneko će kamenje zaslužiti da gori u vatri. Koje je to kamenje? Ima kame-
nja iz kojeg voda izbija, ima kamenja iz kojeg lava izbija, a ima i kamenja koje
se u prah pretvara od straha pred Svevišnjim.

* * *

Kako ljudi mogu izgovoriti glupost “ne ide grijeh u usta nego iz usta”, op-
ravdavajući time što jedu ono zabranjeno? Kako to mogu reći kada je sva
golgota čovječanstva počela od zabranjenoga zalogaja koji su Adam i Eva
kušali? Zabranjeno se ima smatrati zabranjenim.
I ono dopušteno postaje zabranjenim kada se pretjeruje s time. “Jedite i pij-
te, ali ne pretjerujte”.
Treba razlikovati potrebu i želju, je li nešto potreba ili želja. Želja je vatra.
Put ka Gospodaru vodi ubijanjem svih želja. I onda ćeš u snu vidjeti da se
svijet ruši, sav svijet, ničega više nema. To je cilj, jer na tome mjestu, kada
se sve sruši i ničega više ne bude, tu je On i tada ćeš vidjeti da je On sve, a
sve drugo je ništa.

* * *

Dan ti je štap. Znaš dobro što to znači. Ali štap da bi putovao, oslanjao se,
razmicao korov po putu, provjeravao ima li zamki i rupa. Znaš dobro koliko
je taj štap vrijedan. Ali osvijesti i zašto ti je dan pa ga ne koristi za svađu i
kavgu. Ako ga za to budeš koristio, onda bolje da ga nisi ni dobio, bolje da
ga zdrobiš u komadiće i baciš.
Da, većina će svojim plastičnim i silikonskim štapovima gledati ocean, pre-
mjeravati ga koliko je dubok, širok i što ima u njemu. Ali će ostati daleko na
obali. Tvoja je sudbina da zaroniš i svojim štapom dotakneš skrivene bisere,
rezervirane samo za hrabre i vrijedne ronioce.

* * *

A kada pamet dođe do ljubavi, ona zaglavi kao tegleća životinja u blatu i
jednostavno ne može dalje. Na terenu ljubavi pamet ne vrijedi.

* * *

Činjenice i informacije bez Duha ne vrijede ništa. Zato je veliki učitelj po-
zvao učenjaka koji je napisao mnogo činjenično ispravnih knjiga o vjeri i
Gospodaru i rekao mu: - Dođi da te upoznam sa Svevišnjim.

* * *

~ 192 ~
A svi ljudi su siromasi, ovisni o Gospodaru. Svi su sirotinja. Pa kako ćeš za-
mjeriti sirotinji što ti nešto nije dala, makar ta sirotinja spavala na zlatnim
krevetima?

* * *

Kada čovjek prođe škole, spozna svjetovne činjenice i stekne znanje o svije-
tu, neka ne misli da je dosegnuo istinu - tek tad mu je potreban Duh koji će
to mrtvo znanje oživjeti. 
Pa neka se ne čudi što ono što smatra istinom i što jest istina ne dopire kao
poruka do ljudi. Nije do ljudi nego do znanja kojemu nedostaje Duh.

* * *

Ne treba svoju vrijednost izlagati masama dok ta vrijednost ne ojača. Jer će

na nju navaljivati neprijatelji, dok će prijatelji, zabavljeni vlastitim životima,
biti pasivni i šutjeti. Pa vrijednost treba staviti na krov kuće dok ne ojača…

* * *

Vrhunac vjerovanja je da obožavate Gospodara kao da ga vidite. Potpuno

svjesni da, iako vi Njega ne vidite, On vas vidi.
Gospodar je neograničen, a sve drugo je ograničeno formom pa i svemir.
I ljudi su ograničeni formom. Zbilja je čovjek prepotentan jer, budući da je
ograničen, želi i Boga ograničiti. Baš zato je čovjek tako sklon obožavanju
vidljivog, stvaranju idola. Od svetaca do Isusa. No, to nikako ne znači da
se Bog zbilja nije pojavio na tim časnim mjestima. No, mjesto na kojem se
pojavio je ograničeno formom i to ne može biti Bog. Zar će se onda mjesto
manifestacije obožavati samo zato što je formom ograničeno pa je to ljudi-
ma blisko? A Bog se zbilja pojavio, kako u Gorućem grmu, tako i u dahovi-
ma, dakle, tijelima poslanika i Božjih prijatelja koji su živjeli onda. A i danas
je hijerarhija nepromijenjena. 

* * *

Čovjek živi u kući bez vrata i prozora. No, tu se osjeća sigurnim i ne želi izaći
pa da vidi vrtove, sunce, mjesec, rijeke, nebo, zvijezde... Ima čovjek pozive
meleka svaki dan da izađe, no - on ne izlazi. I onda Gospodar mora odrediti
da mu se zapali njegova kuća lažne sigurnosti, tako da čovjek mora izaći
silom kad već neće milom, tj. spoznajom znakova na putu. Ili pošalje pro-
gonitelje, tako da čovjek mora bježati. I onda, kad mu gori kuća ili ga zvijer
progoni, čovjek tada izlazi silom iz tih zidova i čini napore koje ne bi ni znao

~ 193 ~
da može da se nije našao u nevolji - preskače ograde, provlači se i onda - kad
u bijegu preskoči jednu od tih ograda - nađe se u rajskom vrtu i pita se kako
nije znao za ovo prije.
Gospodar će iskoristiti i pokrenuti čak i vojske zla, jer on je Vladar svakog
pokreta, da bi pomogao svoju vjeru i vjernika. Upravo zato On, iz Svoje mi-
losti, odredi da se zapali kuća, zadesi bolest ili pošalje pse progonitelje. Ali,
kad uskoči u rajski vrt, tada čovjek shvati da bez toga nikad ne bi napustio
zatvor koji je smatrao svojim domom.
Zbilja, kad bi se čovjeku otvorili zastori na očima njegovog srca i uma i kad bi
bio u stanju proniknuti u mudrost kojom Gospodar upravlja životom svoga
dobrog roba i koliko je sve to u interesu čovjeka, srce bi mu puklo od ljubavi.

* * *

Moramo razlikovati lijenost od bespomoćnosti- koja je poželjna.

Bespomoćnost nastupa kada si po nekom pitanju učinio sve što je do tebe
i na koncu naišao na zid. Tada Svevišnji zatvara sva vrata osim svojih. Pa
onda treba proći kroz ta vrata i zahvaliti na tome što te je doveo do stanja
bespomoćnosti i tako te ustvari doveo do Sebe, do Svojih vrata.

* * *

~ 194 ~
 Kraj

Nobody me budi. Ne znam koliko sam spavao. Nisam dugo. Još nije svanu-
lo. Možda par minuta, taman jednu pjesmu.
Na radiju su svirali Shadowsi, Apache. Ha, zgodno, sjene i Indijanac, Apaš.
Prigodno. Možda i previše prigodno. Iako, Nobody je Lakota. No, opet,
kako je sve ovo čudno, nestvarno. Budim se, iako sam i dalje nenaspavan,
umoran…
- U snu duša izlazi iz tijela i posjećuje duhovni svijet. No, ne izlazi skroz, nego
ostaje vezana za tijelo jednom tankom strunom koja izgleda kao sunčeva
zraka, samo što mi to ne možemo vidjeti ovim očima, i kada bi se ta zraka
prekinula, čovjek bi preselio. Tako da je san vid smrti – govori mi Nobody.
Nije mi jasno kako je uopće došao u sobu. Nema veze. On nastavlja govoriti.
- Sjeti se treska vrata kada su se za tobom zatvorila u zatočeništvu. Jedna,
druga, treća. Prizovi sjećanja kako si doživio prirodu nakon što su se vrata
zatvorila s druge strane, kada si izašao na slobodu. E, sada znaj da je tije-
lo zatvor. Zamisli kako je duši kada se oslobodi zatvora tijela i vidi istinu
i punu slobodu. A za to nije potrebno umrijeti u zemaljskom smislu, nego
umrijeti prije smrti - završiti s ovim svijetom u srcu. To ne podrazumijeva
asketizam. Ne, naprotiv. Možeš imati sve, ali ni za što srce ne smiješ ve-
zati. Pozemljarstvo je prijatan zalogaj, ali ga manje jedi jer je pun vatre.
Zarobljenik si onoga za što se vežeš mimo Gospodara. A ljudi te vole zbog
sebe. Samo te On voli zbog tebe. I učitelji koji znaju Tajnu.
- Odakle sve to znaš? – pitam ga.
- Rekao sam ti, bio sam na specijalizaciji. Sada ćeš i ti znati. I više od mene,
ako ostaneš na pravom putu. Ali, ne raduj se odviše zbog toga, više znanja
ćeš primiti zbog više posla koji te čeka. Ja sad mogu natrag u svoje planine.
Moje je gotovo. Za sada.

~ 195 ~
Susjedov pas je neumorno lajao.
- Pazi sa psima. Znaj da su oni demonska prijevozna sredstva i da uz svakog,
ma kako umiljat i sladak bio, ide po jedan demon. Tako je to i tako i treba.
Ali, kakvi god da su, vidljivi psi slijede čovjeka. Što je s onim našim unutar-
njim psom kojeg ljudi slijede?
- Ne znam, što je s njim? – sav još snen i umoran odgovaram.
- Znat ćeš. Lijek je u tebi, ali ne shvaćaš. Bol tvoja je od tebe, ali to ne vidiš.
Misliš da si mali, ali u tebi je zapisan cijeli svijet. Nema potrebe da izlaziš
izvan sebe da bi vidio što je Gospodar Perom zapisao. U jednom atomu je
cijeli univerzum, pogledaj! Zar ne vidiš?! – sad je pokazivao kroz širom ra-
stvorena balkonska vrata prema nastupajućoj zori.
- Znaš da se ovo vrijeme, tih sat vremena prije izlaska sunca, u filmskoj stru-
ci naziva “čarobnim satom” jer tada je najbolje svjetlo za snimanje. Nema
sjena, veliki, krupni kadrovi lica mogu uhvatiti otvorene oči, zjenice. Kubrick
je snimao samo u to vrijeme, tih niti sat vremena i gotovo. Što je taj dan
snimljeno, snimljeno je. Sutra se nastavljalo. Zato i jest tako dugo trajalo da
snimi jedan film – govorio sam to ni sam ne znajući zašto.
- Izoštri vid. Naučit ću te sad kako ćeš gledati. Pogledaj, recimo, ovaj svoj
radni stol tu. Da, pogledaj ga. Pomiluj ga – i Nobody tako govoreći pomiluje
stol, vidljivo nježno i osjećajno. – Zamisli kad je on bio drvo. Pa uzimao vodu,
sunce, u njemu i oko njega živjele životinje i insekti. Pa je posječen, obrađen
i došao takav tebi. Zamisli sve sretne i tužne trenutke kojima je svjedočio.
Da, zamislio sam sve kako je govorio. I stvarno je tako. To je izoštravanje
vida, ali ne vida očiju, nego vida srca.
- Valja čovjeku biti kao drvo - to divno Božje stvorenje koje se odazvalo na
poziv Poslanika i prohodalo iz svoje nepokretnosti i progovorilo iz svoje nije-
mosti. Drvo koje ne vrišti kad ga režu. Drvo koje ne zapomaže kada ga pale,
tražeći vodu. Drvo koje svoje plodove daje svakome, ne pitajući za rasu, vje-
ru i naciju. Drvo u čiji se hlad i zaklon svatko može skloniti. E, takvi su učitelji
koji znaju Tajnu. Njima nije teško biti drvo. Naprotiv. Kada znaš Tajnu, kad
izađeš iz zatvora - sve je lako i lijepo. A biti drvo je prirodno stanje tada –
govorio je Nobody.
- Znam kako je izaći iz zatvora. Predivan osjećaj. Ali da bi ga osjetio, moraš
prvo biti u zatvoru – nadovežem se.
- Ako tvoja sreća ovisi o nečemu od vanjskih stvari, onda si meta i zatvore-
nik. Zbog toga tvoja molitva neka glasi: “Gospodaru, nemoj Sebe zaklanjati
od mene Svojim stvorenjima.”

~ 196 ~
Izgovorim molitvu i onda se sjetim što mi je bilo upalo u oči dok sam radio
sa svicima pa pomalo i čitao i nije mi bilo nikako jasno: - Kako to da se stal-
no spominje “veliki učitelj”, a opet, piše da se nikoga ne smije nazivati veli-
kim? Rečeno je da nitko nije velik osim Boga. Nema mi smisla ovo s “velikim
učiteljem”.
- Neka te to ne čudi. Veliki učitelj je nazvan velikim baš zato što je dosegnuo
svoju smrt prije smrti, smrt svoga ‘ega’, svoga ja, što je dostigao krajnji stu-
panj poniznosti pa zato i spoznaju i blizinu Gospodara, koji se preko njega
očitovao i, dahom koji struji, privlačio srca. Dah udahnut u srce čuje se u
zraku i struji u svemu.
Uzdahnuo sam. Duboko.
Nobody nastavi: - Znaš, vjerojatno, priču o kralju Trajanu s kozjim ušima.
Ta je priča pokvareno prenesena na teren tame i tako prezentirana ljudima.
Zna se tko ima kozje uši.
A prava priča ide ovako: Božji Poslanik je otkrio tu veliku tajnu ljubavi da-
hom jednom od bliskih učenika. A ovaj, niti to kome može reći, a niti nositi
tu veličinu pa ode u pustinju, iskopa rupu i njoj kaže Tajnu. Na tome mjestu
izraste trska, od trske pastir napravi frulu i zasvira.
Kada ču taj zvuk, Božji Poslanik reče: - To je tajna koju sam prenio tom i tom.
Ta tajna struji, sve opstoji po Dahu. To je Dah po kojemu je još Adam postao
čovjekom iz blata.
- Znam za trsku, ali iz nekog filma Bruce Leea, koliko pamtim, davno je to
bilo kad sam gledao. Tu se kaže nešto u stilu da trska zasvira melodiju jer je
šuplja, jer je oslobođena sebe iznutra. I da mi moramo biti takvi, kao trska,
osloboditi se samih sebe. Da, “U zmajevu gnijezdu”. Sjećam se, to sam gle-
dao još u Karlovcu, kino “Luxor”. Poslije sam vidio, kada sam čitao Mužićevu
knjigu “Masoni u Hrvatskoj”, da je to kino prije bila masonska loža tog imena
pa sam otišao vidjeti i stvarno, prava pravcata loža. Društvo nas dječaraca
iz kvarta sami otišli gledati Bruce Leea. Imao sam pet, najviše šest godina.
To mi je bio prvi ulazak u kino, prva filmska iluminacija u mraku. Inicijacija u
masonskoj loži, hahah…
- Vidiš da ima Božjih ljudi sa svojim porukama na mjestima gdje ih se ne bi
očekivalo. Idu svojim putom kako im je određeno i koliko im je određeno.
Vidjet ćeš toga još i više.
- Hvala ti na svemu, crveni brate. Na svim ovim mudrim riječima. Trebaju mi
kao voda putniku u pustinji.

~ 197 ~
- Molim, bijeli brate. Bogu hvala. I čuvaj se onih koji te hvale. Pohvale su
faraona faraonom učinile. Nije mogao odoljeti svjetini koja je klicala nazi-
vajući ga bogom.
Jer je pohvala zamka - kvasac uz koji kvasa obmana duše. Kada se taj kva-
sac pokrene - eto mačeva protiv tebe pa labilni karakter tu lako padne kao
žrtva. Ne zaboravi da je raj prekriven tegobama i odricanjima, a pakao uži-
cima i ispunjenim željama.
Tko padne kao žrtva pohvala, njemu ni đavo više ne dolazi jer je ružniji i
jadniji od đavola samog. Kad padneš kao žrtva toga, prestaješ biti čovjek,
a i đavo te slijedi samo dok si čovjek i nudi ti svoje otrove u ambalaži slatkih
pića. 
Ne zaboravi da đavo otkriva samo ono što tajimo u dubini. Tako je zlatno tele
otkrio. Ne bi ga otkrio da oni zlatno tele nisu u srcima nosili. Ne bi mogao.
Cijeli ovaj svijet je njegovo piće u divnoj ambalaži pa, tko se opije tim pićem,
neće se otrijezniti do dana u kojem će ući u vatru.
I znaj da su oni koji te hvale isukali svoj mač na tebe. Neka ti srce ne izgara
zbog napada, makar oni i nepravedni bili. Jer to je štit. Budi lopta, a ne pali-
ca. Jer što loptu jače šutnu, to je ona bliže golu - cilju. Svaka tegoba u tvome
životu je skalpel koji odstranjuje bolesnu, zagnojenu ranu.
- Koje je rješenje? – pitam.
- Rješenje je uvijek skromnost i ljubav, a ljubav je čudna. Nekad blizina uda-
lji, a nekad daljina spoji. Pa razmisli o jezeru. Jedna je kuća na jednoj obali,
a druga na drugoj. Razmisli o slučajnim susretima dok se voziš čamcem po
jezeru ili šetaš obalom.
- Vrlo dobro razumijem ovo s blizinom i daljinom i kako to u ljubavi zna biti.
Ljubav je tu izvan svih pravila, radi po svome. I ne priznaje nikakvu silu.
Treba imati snage prepustiti se ljubavi odmicanjem od sile. Nije to lako kad
je tako isprepleteno. No, dogodi se da se putovi putnika sretnu u ljubavi.
Takva čuda su rijetka, ali događaju se. Znam za jedno. Svijet to ne zna, misli
da nema ljubavi, da je to samo fikcija, iluzija. Koja zabluda.
- Bijeli brate, sve ti je dano. Čak i ljubav kakve nigdje nema. Sad je do tebe
kako ćeš dalje. Ne govori uzalud Gospodar u Knjizi toliko puta “za one razu-
mom i pameću obdarene”. To je iz njegove milosti da se što više ljudi spasi.
Jer,mnogo ih je više s pameću nego sa srcem. Ne srcem kao pumpom, mi-
šićem, nego srcem kao mjestom gdje se Gospodar može sav pojaviti i biti
spoznat. Takvih je malo i tvoj put je upravo taj. 
Na radiju je svirala stvar Abolição, Ennio Morricone. Iz filma Queimada –
Otok u plamenu.

~ 198 ~
- Jedan neshvatljivo dobar film jer potpuno otvoreno pokazuje kako radi
sustav korporativnog porobljavanja upravo iz začetka i kako se ništa nije
promijenilo.Pokazuje i kako se potiče “spontana revolucija” i kako se oda-
biru revolucionarni vođe. Čak je tu i scena gdje se robovlasnicima, od stra-
ne korporativnog agenta koji radi za Krunu (The Crown Corporation) i glu-
mi ga Marlon Brando, objašnjava da im je profitabilnije robove oslobodi-
ti i plaćati im najamni rad. Da će tako mnogostruko više zarađivati nego
držanjem robova o kojima moraju brinuti, hraniti ih, čak snositi i troškove
ukopa kad umru. Ovako, kad robovi misle da su slobodni, tih troškova više
nema. Ropstvo Stvoritelju je sloboda, jedina istinska sloboda, a ako nema
tog robovanja, onda čovjek robuje stvorenju, svome “ja”, čovjeku, ženi, dje-
tetu, robovlasniku, poroku, novcu, modi, idolima, svemu… Abolição, uistinu
majstorski Morriconeov rad u cijelom nizu njegovih majstorija. Abolicija, od
latinske riječi abolere – uništiti, zatrti. Pa kada robovi viču da hoće aboliciju,
prizivaju svoje uništenje. Tako je to kada su u neznanju. Tako je to kada nema
učitelja da ih nauči. Ali više neće biti tako – govorim sve to Nobodyu kao iz
neke instinktivne pobude da ga riječima zadržim. Volim njegovo društvo. A
tako su rijetki ti trenuci i tako brzo prođu.
Nobody uze torbu u ruku. Stane, gleda i čvrstom šutnjom govori da je vrije-
me da se krene.
Svatko svojim putom, brate, a vidimo se na cilju, ako Bog da…

~ 199 ~
O piscu

Marko Francišković (Karlovac, 1970.), hrvatski je publicist, esejist, ekonomist

te antiglobalistički i euroskeptički politički aktivist.
Niz godina piše kolumne, eseje i tekstove u kojima se duhovnost sretno su-
sreće s brilijantnim geopolitičkim i ekonomskim analizama. Godine 2006.
Marko objavljuje svoje kapitalno djelo - Hrvatska knjiga opstanka.
Marko se više puta kandidirao na izborima, u očiglednoj namjeri da svoju
viziju domoljublja podijeli sa svojim narodom.
U siječnju 2012. godine je bio među vođama demonstracija protiv ulaska
Hrvatske u EU. Zbog pokušaja skidanja zastave EU sa stupa na Trgu bana
Jelačića, gdje su je bile postavile gradske vlasti, Marko i još nekoliko pred-
vodnika prosvjeda bili su uhićeni.
Nakon Facebook rasprave s ministrom unutarnjih poslova Republike
Hrvatske Rankom Ostojićem, Marko je, početkom kolovoza 2013. godine,
uhićen zbog navodne prijetnje Ostojiću i potom prisilno hospitaliziran na
psihijatrijskom odjelu zatvorske bolnice u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu. 
Ondje mu je određena terapija psihofarmacima. Lijekove je morao uzimati
protiv svoje volje i uz prijetnju da će u suprotnom biti vezan za krevet i da će
mu se terapiju davati injekcijom. Protiv takvog postupanja održani su ma-
nji javni prosvjedi. Njegovi pristalice, ali i širi krug javnih intelektualaca, to
smatraju zlouporabom psihijatrije.
Nakon devet mjeseci prisilnog liječenja na psihijatriji i novog neovisnog vje-
štačenja više psihijatara, otpušten je iz bolnice uz dijagnozu da je psihički
potpuno zdrav - zapravo da uopće i nije bolovao od psihičkog poremećaja od
kojeg je bio “liječen”, da je prvotna dijagnoza, na osnovu koje je bio zatvo-
ren, bila pogrešna, te da nema niti je imao bilo kakve psihičke poremećaje.
Godinu dana poslije izlaska na slobodu izašla je knjiga “Fejsijada i odiseja”
(2015.) koja, usto što je zatvorski dnevnik, sadrži brojna vrijedna razmišljanja

~ 201 ~
autora iz tog perioda zatočeništva koja obuhvaćaju širok spektar interesa –
od aktualne i bliže hrvatske povijesti i događanja pa do svjetskih geopolitič-
kih promišljanja.
No, njegova osobna golgota još ne završava. I dalje prolazi kroz apsurdne
sudske procese zbog navodne klevete Gorana Radmana, sada već smijenje-
nog ravnatelja HRT-a, nakon što je izjavio da je Radman bio suradnik ju-
goslavenske vojne obavještajne službe KOS-a te zbog kaznenog djela ne-
dozvoljenog posjedovanja oružja, čiji popis nalikuje zbirci trofejnog oružja i
strjeljiva iz Domovinskog rata (Marko je dragovoljac i veteran Domovinskog
rata).
U svojoj najnovijoj knjizi ‘’Poslanice velikog učitelja’’ Marko Francišković je
svoja duboka i dramatična životna iskustva i iz toga potekle spoznaje preto-
čio u zbirku kratkih priča poučno-duhovnog značaja, protkanih originalnim,
duhovitim i katkad neočekivanim alegorijama vedantskog, ranokršćanskog
i sufijskog nadahnuća.

U Zagrebu, 25. ožujka 2016.

(Autor zahvaljuje na doprinosu anonimnom piscu njegova životopisa na

stranicama Wikipedije
https://hr.wikipedia.org/wiki/Marko_Franci%C5%A1kovi%C4%87 )

~ 202 ~
 Sadržaj

Početak............................................................................................................ 5

I. POSLANICA – Novoj Atlantidi................................................................19

San............................................................................................................. 19
Bijeg........................................................................................................... 23
Kraljevi....................................................................................................... 24
Rijeka vremena........................................................................................... 26
Pristupanje..................................................................................................27
Dvadeset i pet putova................................................................................. 29
Pouka svjetla i sjene....................................................................................31
Put spoznaje................................................................................................33
Preporuka................................................................................................... 34
Porez...........................................................................................................35
Vojska......................................................................................................... 36
Post.............................................................................................................37
Odgoj......................................................................................................... 38
Molitva....................................................................................................... 40
Toplo i hladno............................................................................................. 42
Sokolov let................................................................................................. 44
Bunar.......................................................................................................... 45
Četiri godišnja doba................................................................................... 48
Forma i položaj........................................................................................... 49

II. POSLANICA – ZEMLJI KAINOVOJ...............................................................51

Šišmiš......................................................................................................... 51
Ostavljanje................................................................................................. 53
Pitanja i odgovori....................................................................................... 54
Gabrijelovo pero......................................................................................... 56

~ 203 ~
 Ljepota ruže............................................................................................... 58
Trezvenost i pijanstvo................................................................................. 59
Dokazi i dokazivanje................................................................................... 60
Suočavanje................................................................................................. 61
Tajna broja sedam...................................................................................... 62
Tajna sedam stepenica............................................................................... 64
Upozorenja ................................................................................................ 66
O ljubavi i domovini.....................................................................................67
Kalemovanje.............................................................................................. 68
Kazna narodu............................................................................................. 69
Vrt...............................................................................................................71
Drhtanje......................................................................................................73
Luk i strijela.................................................................................................75

III. POSLANICA – HURITIMA I HIKSIMA.......................................................... 77

Cvijeće šutnje..............................................................................................77
Grad Plave Vatre......................................................................................... 78
O strpljivosti i nestrpljivosti........................................................................ 80
Ogovaranje................................................................................................. 82
O služenju i vladanju................................................................................... 84
Zemljotres.................................................................................................. 85
O melecima ............................................................................................... 86
Otac i sin.................................................................................................... 89
Teret kamena............................................................................................. 90
Zlatni kavez................................................................................................ 91
Kretanje..................................................................................................... 93
Muško i žensko........................................................................................... 94
Ljubav i ljubomora...................................................................................... 96
Blago kralja Salomona................................................................................ 98
Hrana........................................................................................................101
Osvajanje................................................................................................. 102
Prava pamet..............................................................................................103
Raspadanje................................................................................................105
Lađa..........................................................................................................107

IV. POSLANICA – HIPERBOREJCIMA........................................................... 109

Glupi mladić............................................................................................. 109
Pravo.........................................................................................................110
Savršenost................................................................................................111
Strah faraona............................................................................................112
Znanje....................................................................................................... 113

~ 204 ~
 Upute za put..............................................................................................115
Suha grana................................................................................................116
Momak pod palmom................................................................................. 117
Dan pravde i dan nepravde........................................................................119
Srčani vid.................................................................................................. 120
Pouka paukove kuće..................................................................................121
Razum srca............................................................................................... 122
Mudrost.....................................................................................................123
Jezik..........................................................................................................125
Vjera..........................................................................................................127
Vertikala................................................................................................... 128
Stablo želja................................................................................................130

V. POSLANICA – ILIRIMA I VIKINZIMA.......................................................... 133

Ogledalo ................................................................................................... 133
Tri vjere..................................................................................................... 135
Gromoglas.................................................................................................136
Pamet čarobnjaka.....................................................................................138
Lav............................................................................................................139
Uvjeti korisnog znanja...............................................................................141
More postojanja....................................................................................... 142
Trasiranje...................................................................................................143
Unikatnost............................................................................................... 146
Božje Prijestolje ....................................................................................... 149
O gubitku ..................................................................................................150
Umiranje prije smrti..................................................................................152
Oblik..........................................................................................................154
Zec............................................................................................................156
Šestica.......................................................................................................158
Sijanje........................................................................................................159
Studij........................................................................................................ 160
Prije kiše................................................................................................... 162
Vrijeme odluke..........................................................................................163
Buđenje.................................................................................................... 164

PISMA BRAĆI................................................................................................... 167

Oslonac.....................................................................................................167
Neoprostivo nasilje................................................................................... 169
Čišćenje..................................................................................................... 171
Uvjeti zdravlja............................................................................................172
Leptir......................................................................................................... 174

~ 205 ~
 Korak ludosti.............................................................................................176
Perspektiva...............................................................................................179
Pisano ostaje.............................................................................................181
Veliki učitelj.............................................................................................. 182
Duhovna hijerarhija.................................................................................. 184

FRAGMENTI.....................................................................................................187

Kraj.................................................................................................................195

O piscu...............................................................................................................201

~ 206 ~
~ 207 ~