You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Umjetnost riječi

Art of Words

Location: Croatia
Author(s): Pavao Pavličić
Title: Moderna i postmoderna intertekstualnost
Modernism, Postmodernism, and Intertextuality
Issue: 1/1989
Citation Pavao Pavličić. "Moderna i postmoderna intertekstualnost". Umjetnost riječi 1:33-50.
style:

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=61996
CEEOL copyright 2021

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

PAVAO P A V L I Č I Ć (Zagreb - Filozofski fakultet)

MODERNA I POSTMODERNA INTERTEKSTUALNOST

UDK 82.015.15: 82.015.19 »312«].01

Opisujući sudbinu intertekstualnosti kao književnog postupka i kao

poetičke činjenice u dvjema epohama, autor utvrđuje da su razlike
najprije tehničke. Intertekstualni postupci u postmodernističkom dje-
lu razlikuju se od takvih postupaka u djelu modernističkom najprije
po objektu (po tipu starijih djela s kojima se stupa u dijalog), potom
po formi (po načinu na koji se dijalog između novijeg i starijeg djela
uspostavlja) i po smislu (po značenjima koja iz toga dijaloga proizla-
ze). To autora dovodi do poetičke razine, pa zaključuje da te razlike
među dvama periodima proizlaze iz njihova različita shvaćanja knji-
ževnosti, njezinih mogućnosti i njezine društvene funkcije. Autor za-
tim prelazi na pokušaj definiranja ključnih poetičkih uporišta na jed-
noj strani moderne, a na drugoj postmoderne. Zaključuje, napokon,
da temeljito izučavanje intertekstualnosti u modernizmu i postmoder-
nizmu može bitno pridonijeti preciznome opisu tih dviju epoha.

1.
Posljednjih decenija pojavila su se u razmišljanju o književnosti dva važna pojma,
intertekstualnost i postmodernizam. Kao književni postupak, intertekstualnost je
postojala stoljećima, ali je tek naše - postmodernističko - vrijeme razvilo spo- 33
sobnost da uoči važnost te pojave, da je opiše i definira. Postmoderna je, naime,
epoha s izrazito razvijenim osjećajem za povijest: svi su se umjetnički periodi
uglavnom razvijali u opoziciji prema prethodnoj epohi, dok postmoderna vodi ra-
čuna o čitavoj tradiciji prije sebe. U pravo zato, i osnovne razlike između moder-
ne i postmoderne umjetnosti treba tražiti u njihovu odnosu prema prošlosti, pri
čemu je ta prošlost i umjetnička tradicija i povijest uopće. Najjednostavnije reče­
no, razlika se sastoji u tome što se modernizam trudi da s prošlošću prekine, a
postmodernizam da prošlost u sebe uključi.
Modernizam je zasnovan na pretpostavci da j e nastupilo novo vrijeme i da u
njemu mora sve biti drugačije od onoga što je bilo prije. Razloge te novosti no-
voga vremena modernizam je jedanput tražio u razvoju društva (tehnike, znano-
sti, socijalnih odnosa), paje poduzimao da stvori umjetnost primjerenu tome sta-
nju, dok je drugi put razloge novosti vidio u svome vlastitom razvoju, pa je, pret-
postavljajući mesijansku ulogu umjetnosti, uzimao da mijenja svekoliku kulturu,
a s njome i društvo i svijet. Iz onoga krila modernizma koje je vjerovalo da se po-
javio novi svijet i da treba stvoriti njemu primjerenu umjetnost, razvili su se knji-
ževni pokreti koji su govorili o osobitome položaju pojedinca i socijalnih grupa u
tome svijetu, o psihološkim stanjima i egzistencijalnoj tjeskobi; karakteristični su
njegovi produkti Beckettove drame i francuski novi roman, Bergmanovi filmovi
i avangardna glazba. Iz onoga krila moderniteta koje je vjerovalo da umjetnost
mijenja svijet, razvili su se razni oblici angažirane umjetnosti, pa moderni dizajn,
pop-art, Living Theatre i niz drugih manifestacija, od propagandne poezije Ma-
jakovskoga do umjetničkog bojenja ulica u Zagrebu. Ta je struja nastojala da se
umiješa u zbilju, da čitaoca, gledaoca i promatrača uključi u umjetnički čin, a pod-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi" XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

razumijevala je i razne tipove »umjetničkoga života«, dakle egzistencije po es-

tetskome obrascu.
U svakom slučaju, modernističkoj umjetnosti prošlost nije potrebna, osim kao
predmet opozicije. Dominantna je njezina crta volja da se počne ispočetka, a tra-
dicija, onoliko koliko se prihvaća, biva primljena u revaloriziranom, što znači iz-
mijenjenom i posve novom obliku. Modernistička je umjetnost, dakle, koliko god
mračna kadikad izgledala, u biti optimistička, što je i logično, s obzirom da je ona
umjetnost početka stoljeća.
Postmoderna je umjetnost, kao umjetnost kraja stoljeća, naprotiv pesimistič­
na, ili bi možda bolje bilo reći realistična. Ona polazi od svijesti da se prošlost ne
može odbaciti. Svjesna je da se čak i ono što je modernizmu izgledalo kao neko
novo vlastito iznašašće (npr. intertekstualnost) javljalo već i prije u povijesti um-
jetnosti, i to ne jedanput. U tome smislu, ona je u neku ruku prožeta sumnjom
da se može reći išta novo i da je svaki govor zapravo prepričavanje; ali, to je sa-
mo površan dojam. Jer, dominantna svijest postmoderne je svijest o prisustvu
prošlosti u sadašnjosti i o tome da prošlost u svakoj sadašnjosti - a osobito u um-
jetničkoj - vrlo živo sudjeluje. Da bi se novi tekst razumio, on mora u sebi imati
nešto staro i čitalac mora biti treniran na starim tekstovima. Tradicija djeluje u
nama i našoj umjetnosti i onda kad mi to ni ne znamo; otuda estetika recepcije i
dekonstrukcija kao dominante u razmišljanju o književnosti. Postmoderna je
svjesna da se prema prošlosti uvijek mora uspostaviti nekakav odnos; taj se od-
34 nos uspostavlja i onda kad mi toga nismo svjesni pa zato suvremena umjetnost
teži da taj odnos uspostavi svjesno i stvaralački.
To, a ne nevjerica u mogućnost da se išta novo kaže, dovodi postmodernu um-
jetnost do još jedne njezine karakteristike: da se manje bavi zbiljom a više umjet-
nošću, da je okrenuta manje svijetu a više svome specijalnom područjU. Svjesna
da umjetničke konvencije određuju književno djelo presudnije od ikoje zbilje ili
ideje, postmoderna se umjetnost sustavno bavi upravo tim konvencijama i um-
jetničkim postupcima, dok je sklona da zanemari ono što je bilo opsesija moder-
ne umjetnosti: popravljanje svijeta s jedne strane, a svjedočenje o njemu S druge.
Skeptična u odnosu na mogućnost da umjetnost promijeni svijet i ljude, postmo-
derna se pita o mogućnosti da umjetnost promijeni umjetnost. Ona nije lar pur-
lartistička jer ni ne vjeruje da znade što umjetnost jest. Pojam umjetnosti se u
njoj, uostalom, na nov način definira i ta definicija više nije zasnovana ni na es-
tetskim ni na društvenim kriterijima. Postmoderna je sklona da u umjetnost svr-
sta sve ono što se drži umjetničkih konvencija, ne praveći razliku između »viso-
kog« i »niskog«. A težeći da u sebe uključi svu prošlost, da prema čitavoj tradi-
ciji upostavi nekakav odnos, postmoderna umjetnost tu prošlost oživljava, reva-
lorizira, komentira i stupa s njom u dijalog.
Tako smo stigli do intertekstualnosti. U opisanim je okolnostima, naime, pri-
rodno da moderna i postmoderna književnost barataju različitim tipovima inter-
tekstualnosti i da one u njima imaju i različito značenje. Prirodno je to zato što
se intertekstualni odnos u dvjema epohama uspostavlja iz različitih razloga: u mo-
dernizmu prije svega radi stvaranja novoga, pri čemu je staro ili materijal ili po-
lemički protivnik; u postmodernizmu radi oživljavanja staroga, pri čemu je staro
subesjednik i učitelj. Na trima razinama o kojima je u uvodu bilo riječi, može se
ta razlika i posve zorno opisati.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

a) Razlika se javlja najprije u objektu. Onda kad uspostavlja intertekstualnu

relaciju, modernističko umjetničko djelo redovito poseže za nečim konkretnim.
Kao što modernistički slikar uzima određen komad novina ili krpicu pa to lijepi
na platno, tako i moderni pisac uspostavlja intertekstualnu ili intermedijalnu re-
laciju prema konkretnome djelu iz prošlosti ili prema konkretnoj tvorevini iz dru-
goga medija. Tako Joyce stupa u dijalog s Homerom, Mann s Goetheom, Anou-
ilh sa Sofoklom a Slamnig s Gundulićem, 1 i pri tome se služ,e određenim teksto-
vima starijih autora. U modernome je djelu - rečeno je već prije - ta relacija iz-
razita i često demonstrativna, pa je biranje određenoga teksta za dijalog s time
posve u skladu, budući da je taj tekst najčešće dobro poznat i široko shvaćen te i
relacija s njim tako dobiva na značenju.
Drugačije je u postmodernom djelu. Ono ne uspostavlja odnos s pojedinač­
nim, nego s općim, ne veže se uz konkretni tekst nego uz skupinu tekstova;
postmoderno se djelo tako poziva na čitav žanr ili čitavu epohu, ili čitavu knjil.cv-
nu konvenciju. Kad je riječ o žanru, tada takvo djelo uspostavlja relaciju s onim
što je u žanru njegovo pravilo, kaJ je riječ o epohi, upućuje na njezinu poetiku,
kad se radi o konvenciji, priziva ono što je njezina specifična literarnost. Otuda u
postmodernoj prozi, npr., ima toliko poigravanja sa žanrovskom literaturom, to-
liko vraćanja raznim povijesnim periodima i toliko iskušavanja raznih knjiž,evnih
konvencija. Sve je to dobro vidljivo u je~Ilom od naj izrazitijih predst avnika
postmoderne literature, u romanu Ime rnže~ Umberta Eca. Tu se uspostavlja sup-
tilna intertekstualna relacija i sa žanrom krimića i s epohom srednjeg vijeka i s 35
konvencijom nađenog rukopisa; ključni je motiv izgubljeni dio Aristotelove po-
etike, a javlja se niz drugih tema iz povijeti evropske literature i umjetnosti i sve
se vrti oko biblioteke kao mjesta gdje se povijest čuva. Naše je vrijeme, uostalom,
prigrlilo Borgesovu metaforu Babilonske biblioteke kao sliku svoga odnosa pre-
ma sebi i prema umjetnosti, te je tako - opet jednom - oživjela predodžba o svi-
jetu kao tekstu a i tumačenje kulture na toj liniji.
Razlozi upravo takvoga postupanja moderpe i postmoderne prilično su očiti.
Modernizam za intertekstualnu relaciju izabire konkretne tekstove zato da bi ih
rušio, tretirajući ih kao simbole staroga, ili zato da bi ih proglasio prethodnicima
i opet ih tretirajući kao simbole staroga, pri čemu se sve ostalo, što nije izabrano,
odbacuje. Postmoderna pak, svjesna stalne prisutnosti povijesti i stalne mijene
procjena o toj povijesti iz epohe u epohu, ne želi ništa do kraja odbaciti, nego že-
li sačuvati sve. Ona zato uzima žanrove, konvencije i epohe kao nadindividualne

1 U zbirci Dronta, 1981, Slamnig ima pjesmu »Slaga Gunduo o pro.rostju«, u kojoj se vodi dija-
log s Gundulićevim Suzama sina razmetnoga, osobito s jednim mjestom u spjevu. za usporedbu na-
vodim prvu i posljednju strofu Slamnigove pjesme te strofu iz Gundulića koja je za taj dijalog teksto ..
va najvažnija:
»Slaga Gunduo o prošastju / er što e bilo uvijek stoji, / bijele sjene istom vlašću / bulje u danas
što se boji /a dojdućegvijeka slika / samo ovog je prilika. ( ... ) IIip je onđe, hip je ode / kako jedna fi-
sa zvijezda, / niti jedan nas ne prođe, / sveđ smo topli usred gnijezda, Ina hipu se brijeme vrti, / to
nas spašava od smrti.« (Str. 36.) "Što je bilo prošlo je veće, / što ima biti još nije toga, / a što je sada
za čas neće / od prošastja ostat svoga; / na hipu se brijeme vrti, / jedan hip je sve do smrti.« ( Il, str.
245-252.) Nav prema: Djela Dtiva Frana Gundulića, SPH, IX, Zagreb 1938.
2 U nas: Zagreb 1985.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Moderna i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXllI (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

vrijednosti preko kojih se pojedinačna djela (neka možda neprepoznata ili zabo-
ravljena) uključuju u ono što će biti sinteza sadašnjosti, što će biti umjetnost ko-
ja govori o sebi.
b) Razlika je onda, dakako, i u formi u kojoj se intertekstualni odnos razvija.
Kao što je kod modernista konkretan njegov sadržaj, tako mu je konkretna i for-
ma. Intertekstualni se dijalog obavlja u obliku citata, aluzije, polemike, travesti-
je, parodije, a i na razne druge načine. Tekst s kojim se stupa u razgovor ostaje
prepoznatljiv, kao što ostaje jasan i način na koji se novi tekst prema njemu od-
nosi. Kad Antun Šol~an nazove svoj mali ciklus pjesama (a poslije i cijelu knjigu)
Gartlic za čas kratiti, tada je odmah razaznatljiva relacija prema Frankopanu, a
jasno je i da je odnos polemičan i blago ironičan: riječ je tu o pjesmama poetič­
noga sadržaja, a u njima vrt nema metaforički karakter kao u Frankopana (gdje
je poezija vrt), nego je to stvarna bašča kojaje opet, alegorijski, prilika svake um-
jetnosti. Kad Tonči Petrasov Marović piše pjesmu Suprotiva 4 u dvostruko rimo-
vanim dvanaestercima i u nju umeće citate iz Marulića, opet je odnos i jasan i
konkretan: Marulić se tu shvaća kao uzor, a u bilješci se čak obavještava odakle
su citati uzeti. Citat može kadikad biti i skriven, kao što se to znade dogoditi kod
Slamniga, ali ga ne čini ništa manje citatom, jer on prije ili poslije biva prepo-
znat.
Drugačije je, naravno, kod postmodernista. Budući da intertekstualnu relaci-
ju prema nekoj grupi tekstova oni uspostavljaju tako što usvajaju žanrovske ili
36 druge konvencije kojih su se stariji tekstovi držali, nije nikakvo čudo što se tu če­
sto javljaju pseudocitati i mistifikacije. Navode se, recimo, ulomci iz nepostoje-
ćih djela, za koja se onda izmisli i autor i njegov opus, ili se, u drugim slučajevi­
ma, piše čak i rasprava o nepostojećem piscu, pa se pri tome razvija opsežna ar-
gumentacija, ili se, napokon, u ekstremnome slučaju, dokazuje kako su Manzo-
nijevi Za1Učnici nastavak Joyceova FillIlegall 's Wake, kao što je učinio Umberto
Eco.5 Jasno je i zašto se to čini: budući da je postmodernistima važan žanr, epo-
ha ili konvencija, onda im je lakše da se na njih pozovu preko pseudocitata ili mi-
stifikacije, budući da je u takav tekst lako ugraditi sve osobine žanra, epohe ili
konvencije. Ono što mi danas znamo o baroku (što je naša zajednička predo-
džba o njemu) nije sadržano ni u jednoj pojedinačnoj pjesmi i ni u jednom odre-
đenom opusu; ako nam, dakle, za neko novo djelo treba nešto što će biti izrazi-
to barokno, nešto što će biti barok u čistome obliku, tada nam je najbolje da ta-
kav tekst napišem o, a da njegova autora izmislimo i izmaštamo mu biografiju.
Takvih postupaka naći ćemo u izobilju kod Borgesa, ali i u niza drugih auto-
ra, od Eca, preko Kiša,6 sve do zanimljive Šoljanove mistifikacije o tobožnjem
piscu Šimunu Freudenreichu. 7 U isti bi red išlo i citiranje pseudoznanstvenih iz-

3 U zbirci Gazela i druge pjesme, Zagreb 1970.

4 U zbirci Premještanja, Zagreb 1972.
5 Svrha je toga postupka parodijska. ali ga drugi autori koriste i u drugačije svrhe, a čini to po-
nekad i sam Eco. Spomenuti tekst može se naći u knjizi Diario millima, 1963.
6 U zbirci priča Grabilica za Borisa Davidoviča, koja je postala sporna upravo zbog svojih in-
tertekstualnih aspekata (slobodnog korištenja tudih tekstova) i zbog nepripremljenosti sredine na
takvu konvenciju.
7 V. ŠOljanova izabrana djela u PSIIK, Zagreb 1988.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

voda, enciklopedijskih natuknica, kroničarskih zapisa, kao i krivotvorenje doku-

menata (koji se u književnom tekstu faksimiIno donose) i niz sličnih postupaka
koji se u suvremenoj literaturi susreću na svakome koraku. Isto je tako veoma
omiljen postupak da se u književnom djelu simulira stil, pa čak i jezik neke stari-
je formacije, kao što Sš događa u spomenutoj pjesmi T. P. Marovića, ali također
i u Slamniga, Paljetka i drugih autora.
Ako bi se htjelo govoriti danas omiljenom lingvističkom terminologijom, mog-
lo bi se kazati da je modernizam zainteresiran za paradigmatiku i selekciju teksto-
va s kojima će uspostaviti intertekstualnu vezu, dok postmodernizam posvećuje
pažnju prije svega sintagmatici i kombinaciji.
c) Time je već dosta rečeno i o funkciji takvih veza u dvjema epohama. Toč­
nije, u ovome je dijelu izlaganja ponešto kazano o stilistici, a osobito o poetici in-
tertekstualnih postupaka; ovdje to treba samo zaoštrenije formulirati. Ako bi to
trebalo učiniti u posve aforističkome vidu, moglo bi se kazati da je svrha moder-
nističkoga uspostavljanja intertekstualnih veza dodavanje novih značenja novo-
me tekstu, dok je svrha postmodernističkoga uspostavljanja takvih veza dodava-
nje novoga teksta već postojećim značenjima. Kad se takva veza uspostavi u mo-
dernizmu, tad je u središtu pažnje novi tekst; kad se veza uspostavi u postmoder-
nizmu, tad je u središtu pažnje stari tekst. U modernizmu se afirmira novo i no-
vost novoga, u postmodernizmu staro i vječnost staroga.
Drugim riječima, kad modernist (recimo, Joyce) uspostavi vezu sa starim knji-
ževnim tekstom (recimo, s Homerovom Odisejom), tad on to čini zato da bi nje- 37
gov Uliks dobio neka nova značenja, da bi postao složeniji, dublji i umjetnički
vredniji; on zapošljava Homera u izgradnji svoga vlastitog romana. Naprotiv, kad
Eco uspostavi vezu sa Arthurom Conan-Doyleom u Imenu rože, tad on to ne či~
ni zato (ili: ne samo zato) da bi obogatio vlastiti tekst, nego mnogo više zato da
bi afirmirao model krimića na jednoj strani, a na drugoj da bi pokazao kako kri-
mić nije nespojiv s Aristotelom i kako se i sudbina Aristotelovih spisa može shva-
titi kao triler. Ne samo, dakle, da se kriminalistički roman može mjeriti zasada-
ma Aristotelove Poetike, nego i sama Aristotelova Poetika može postati predmet
krimića. Umjetnost se tu suprotstavlja znanosti i životu i pokazuje težnju da ih u
sebe uključi, te da se predstavi kao sveobuhvatni tumač svijeta. A to joj je mogu-
će upravo zbog svijesti o vlastitim granicama, o vlastitoj konvencionalnosti zbog
koje je u njoj sve mašta, pa zato mašta može biti sve.
U tome, naime, i jest bitna razlika između modernoga i postmodernoga shva-
ćanja umjetnosti. Modernisti vjeruju daje umjetnost pozvana da mijenja svijet,
ili da ga upravo ona može najbolje protumačiti. Postmodernisti ni u što slično ne
vjeruju, pa niti pokušavaju mijenjati svijet, niti ga tumače. Ali, zato čine nešto dru-
go: uključuju ga u literarne kombinacije kao da je i on sam literarna tvorevina.
Upravo zato, značenje intertekstualnih veza u dvjema epohama biva bitno razli-
čito. U modernizmu te veze podrazumijevaju pristanak čitatelja: da bi se znalo
zašto je neka veza uspostavljena, treba znati kakva je autorova poetika, treba, po-
nekad, čitati i njegove manifeste. Postmodernu intertekstualnost, naprotiv, mo-

8 Paljetak ima više pjesama »na dubrovačku«, gdje ~e usvaja jezik i stil Ranjinina zbornika, v.
osobito u knjizi Nečastivi iz ruže, Zagreb 1967.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Moderna i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

že razumjeti svatko tko je iole načitan i poznaje razne konvencije; a ako vezu i ne
razabere, on neće izgubiti čitav smisao teksta, nego tek jednu njegovu dimenzi-
ju, a dobit će žanrovsko ili konvencionalno djelo.
Ukratko, moderna umjetnost shvaća intertekstualnost kao svoj instrument, i
to zato što vjeruje da na to ima pravo, jer vjeruje u snagu novoga koje donosi.
Postmoderna pak uzima intertekstualnost kao svoju sudbinu jer vjeruje da je ona
u prirodi literature i jer poznaje snagu tradicije. Dakle: modernizam vidi raskid s
prošlošću kao uvjet budućnosti; postmoderna, naprotiv, smatra da je uvjet buduć­
nosti da se prošlost razumije i usvoji.

2.
Iz načina na koji modernisti i postmodernisti prakticiraju intertekstualnost, mog-
lo se, vjerujem, jasno razabrati da razlika među njima nije samo tehnička i da ci-
jela stvar ima dublje korijene, budući da se radi o poetičkim razlikama. žele li se
te razlike i podrobnije definirati, potrebno je da se upitamo kako koja od tih dvi-
ju epoha inače shvaća tekst, a kako opet odnos među tekstovima.
Ako se njihove koncepcije sasvim ogole, mogle bi se opisati ovako: moderni-
stička literatura shvaća književno djelo kao tekst, dok ga postmodernistička uzi-
ma kao intertekst. Drugim riječima - i još jasnije - pretpostavka je modernog
djela da se sve bitne kvalitete njegove traže unutar njega samoga; pretpostavka
je postmodernoga djela da se sve bitne njegove kvalitete traže u njegovu odnosu
38 prema drugim književnim djelima.
Književni se tekst u modernizmu shvaća kao u sebe zatvoren sistem, kao za-
okružena cjelina; cjelinom ga na jednoj strani čini smisaona zaokruženost, a na
drugoj autorska odluka kojom se upravo ta sekvencija jezično uobličenog (ili čak
i neuobličenog) materijala proglašava tekstom. Sve što o tekstu treba da zna, či­
talac saznaje iz njega; tekst je neka vrsta univerzuma u kojem postoji sve što je
potrebno za njegovo funkcioniranje. Ne znač~ naravno, da to doista jest tako Ger
nijedan književni tekst nije razumljiv izvan odnosa prema drugim tekstovima),
nego znači da se modernistička djela tako postavljaju, od takve pretpostavke po-
laze. Isto tako, tvrdnja o zatvorenosti i samodovoljnosti modernističkih ostvare-
nja ne proturječi činjenici da su u modernizmu mnoga djela namjerno i progra-
matski otvorena, da, dakle, upravo od zaokruženosti i definitivnosti bježe. J er, ona
su otvorena bilo na taj način što nemaju određenu strukturu i ona se može mije-
njati, bilo opet tako što su aleatorička. Ta je otvorenost, međutim, opet ugrađe­
na u značenjski sustav svakoga takvog teksta kao nerazlučiv njegov dio. Svojim je
otvorenim aspektima moderno djelo otvoreno prije svega prema zbilji, a ne pre-
ma drugim književnim djelima. Kao tekst, ono se najčešće ponaša kao da je jedi-
no na svijetu.
Dobro se to vidi tada kad se intertekstualni postupci u modernizmu promot-
re s toga stajališta. Svaka je modernistička intertekstualna relacija takva da novo
djelo u sebe uvlači staro, potpuno ga troši i ugrađuje u vlastiti značenjski sustav,
tako da od staroga djela jedva da išta ostaje. Nije, zato, slučajno što modernisti
- u likovnoj umjetnosti koliko i u književnosti - kolažiraju ulomke nečega što ot-
prije postoji, služeći se redovito krhotinama a ne cjelinama; citati su takvi da ono
iz čega se citira biva izbrisano do neprepoznatljivosti. Joyce se oslanja na Home-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

.. Umjetnost riječi" XXXIII (1989) • l • Zagreb. siječanj - ožujak

ra, ali od Odiseje ne ostaje u Uliksu ništa, ona je posve u službi novoga djela. Tekst
na koji se modernističko djelo poziva tretira se redovito kao materijal, kao ne-
što što je podložno preradi, kao što je preradi podložan materijal iz zbilje, ili kao
što biva preoblikovan mramor za skulpturu. Dapače, govoreći o mramoru, naj-
bolja usporedba bila bi ova: modernistički tekst koristi starije djelo onako kako
srednjovjekovna kršćanska crkva koristi rimski hram (tako čini npr. katedrala Sv.
Duje u Splitu): uzima građevinu pa je preoblikuje, prenamjenjuje i ponaša se kao
da hrama nije ni bilo. Novo je subjekt, staro je tek objekt. A to i jest u potpuno-
me skladu s modernističkim odnosom prema tradiciji.
Napokon, ta pojava (koju bismo, za nevolju, mogli nazvati tekstocentričnost)
nije mogla da se ne manifestira i u načinu na koji kritika u moderno vrijeme shva-
ća i tumači književna djela. U pravo je modernističko doba (počevši od ruskih for-
malista) stvorilo tip bavljenja književnošću s tekstom u središtu interesa. Zahtjev
da se ne gleda ni lijevo ni desno od teksta, da se istražuju odnosi u njemu (stilski,
značenjski ili drugi), tvrdnje o autonomnosti književne umjetnine i pokušaji da se
povijest književnosti zamisli kao povijest izoliranih tekstova, opća su mjesta knji-
ževne znanosti XX. stoljeća, i praktički nema škole u kojoj se ne bi na ovaj ili onaj
način javljali. Istina, ti su zahtjevi često nastali u pokušaju da se književnost ob-
rani od psihologiziranja, sociologiziranja ili politiziranja, ali je njihov neminovan
rezultat bio i to da se književnost obranila od ostatka književnosti. Takav se
zahtjev za čistoćom i samodovoljnošću teksta, uostalom, ne bi ni javljao - čak ni
u odnosu na filozofiju ili psihoanalizu - da se nije modernistički vjerovalo u mo- 39
gućnost književnoga teksta kao zatvorenoga i savršenog kozmosa.
Upravo u takvo nešto postmoderna ne vjeruje. U njoj se - zahvaljujući, daka-
ko, umjetničkim iskustvima i znanstvenim istraživanjima u modernizmu - posve
razvila svijest o tome da književni tekst ne može bili autonoman. Onoga časa, na-
ime, kad je konstituiran kao tekst, on stupa u vrlo kompliciranu mrežu odnosa s
drugim tekstovima (literarnim ineliterarnim) s kojima biva uspoređivan, uz po-
moć kojih biva tumačen, da bi mu se zatim kao zasebnome umjetničkom tekstu
- ako u toj mreži odnosa bude kao umjetnički identificiran - pridalo i neko zna-
čenje, određujući mu mjesto među drugim tekstovima. Zato postmoderni knji-
ževni tekst biva napisan s intencijom da se pridruži drugim književnim tekstovi-
ma, a ne s intencijom da bude od njih posve drugačiji i izdvojen. To dolazi otuda
što su postmoderni autori svjesni toga da svaki tekst biva nečemu pridružen, pa
zato nastoje da tim pridruživanjem sami upravljaju ili da na njega utječu. Tekst
u postmodernizmu, dakle, nije više zatvoren niti samodovoljan, on čak više nije
ni središte samoga književnog čina. On je po definiciji intertekstualan, jer na-
mjerno stupa u odnose s drugim književnim tekstovima i izvan odnosa s njima ni-
je razumljiv. Isto je tako vrlo izražena i svijest o utjecaju čitatelja na sm isao teksta,
o važnosti konvencija itd. U svakom slučaju, postmoderno djelo uvijek vodi raču­
na o drugim djelima, uvijek od njih traži podršku, uvijek se nečemu već postoje-
ćem pridružuje (pa makar to čemu se pridružuje bilo i posve fiktivnOJ-
Dobar primjer za to djelo je Irene Vrkljan Marina ili o biografiji. Riječ je o
knjizi koja je u nekoj mjeri autobiografska, ali, s obzirom da se radi o autobio-

9 Zagreb so a.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Moderna i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIIl (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

grafiji književnice, veći dio njezina života zauzima literatura, pa tako život posta-
je sredstvo da se govori o književnosti, a ne obratno, kao što je inače uobičajeno.
Dapače, budući da je situacija upravo takva, autorica i može pridružiti ne samo
svoj opus drugome opusu, nego i svoj život drugome životu, pa govoriti o sebi ras-
predajući o Marini Cvetajevoj, ali i obratno. Djelo Irene Vrkljan je, dakle, otvo-
reno prema drugome djelu i drugom iskustvu, intertekstualno već u samoj zami-
sli.
Upravo taj primjer dobro pokazuje kako - s drugoga jednog gledišta - inter-
tekstualnost izgleda u postmodernizmu. Ako, naime, tekst više nije zatvoren i sa-
modovoljan, tada ni intertekstualnost ne može biti takva da novi tekst potpuno
preradi i u sebe uključi stari, nego mora biti takva da dopusti starome tekstu da
sačuva integritet i da svim svojim značenjima sudjeluje u intertekstualnoj relaci-
ji. U našem primjeru, djelo Irene Vrkljan ne koristi Cvetajevu i njezin opus kao
materijal, kao skup krhotina koje će se na nov način montirati, nego se, obratno,
biografija Marine Cvetajeve tu subjektivno rekreira, djelo se njezino obilato citi-
ra i sve to - težeći da ostane potpuno - ulazi u nov tekst. Novi tekst, tako, ne na-
meće značenja starome, niti ih cenzurira, nego mu ostavlja mogućnost da govo-
ri sam. To je, uostalom, vidljivo i u postmodernoj likovnoj umjetnosti, gdje al1a-
krOl1isti slikaju posve na način starijih epoha, a tek nekim malim detaljem na sli-
ci upozoravaju daje to današnje djelo i da zapravo predstavlja uspostavljanje od-
nosa prema starijoj epohi, dijalog s njom.
40 Dijaloški karakter umjetničkog djela upravo je ono o čemu se danas mnogo
razmišlja u književnoj znanosti. Tekst kao da više nije u središtu zanimanja, pa
su neki kritičari ustali protiv logocentričnosti, najprije u literaturi, a zatim su po-
žurili da to - pomalo neobičnom logičkom akrobacijom - prošire i na čitavu za-
padnu civilizaciju. lO U svakom slučaju, danas u toj struci kao da više nitko ne mi-
sli da se samo iz gologa književnog teksta može razabrati sve ono što je za njega
bitno. Tekst se sada shvaća kao fenomen upleten u gustu mrežu složenih odnosa
s nizom drugih fenomena, a prije svega s nizom drugih tekstova. Upravo su zato
ti odnosi u središtu zanimanja. Ako se nekada tražilo da se ne gleda ni lijevo ni
desno od teksta, danas se traži da se gleda ne samo lijevo i desno, nego i sprije-
da i straga i gore i dolje, a u ekstremnim slučajevima da se u tekst uopće i ne za-
viruje. Jednostavno rečeno, više kao da i ne postoji tekst, nego samo intertekst.
Pa, kao što je moderna na svoj način tumačila književna djela prethodnih epo-
ha, čini to i postmoderna. Upravo spomenutim postmodernističkim stavovima o
prirodi književnosti često kao primjer služe tekstovi iz tradicije. A čim se na te-
melju iskustava sa suvremenom literaturom počne tumačiti tradicija, to je sigu-
ran znak da se počinje konstituirati cjelovit pogled na književnost koji ima potre-
bu da protumači sve što mu se u literaturi čini relevantnim. I doista, postmoder-
na poetika - premda još u izgradnji - već se možda može nazrijeti i provizorno
opisati, barem u onim aspektima koji postaju vidljivi iz usporedbe postmoderne
intertekstualnosti s modernom. Ako se to pokuša, pokazuje se da se postmoder-
na razlikuje od moderne u tri bitna poetička pitanja: u stavu prema ulozi književ-

10 Riječ je o dekonstrukciji, a spomenutu je misao osobito minuciozno razradio Jacques Derri-

da.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

"Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

nosti u društvu, u stavu prema pojmu lijepoga ili vrijednoga u literaturi i u stavu
prema hijerarhiji književnih formi.
a) Za modernizam smisao književnosti je u djelovanju, ona je eminentno
društvena (ili antidruštvena) pojava. Smatra se da postoji neka bitna srodnost i
kontinuitet između literarnoga i društvenoga djelovanja, pa se zato ponekad
društveno djelovanje smatra legitimnim umjetničkim činom, kako to biva npr. u
nadrealista. 1 Kad Sartre izlaže egzistencijalističke ideje u drami, tada ne stavlja
literaturu u službu filozofije, nego nalazi način da literatura - u skladu s pojmom
angažirane književnosti - na najbolji način djeluje u svijetu. Tada kad se ponaša
intertekstualno, modernistička književnost nastoji da u sebe uključi sve (i politič­
ki diskurs), da mijenja svijet po zakonima poezije. A često završava tako da kro-
ji poeziju prema aktualnim potrebama svijeta.
Postmoderna više ne vjeruje u mogućnost da književnost mijenja svijet; bliži
joj je stav da svijet postoji samo zato da bi postao književni materijal. Kao što,
služeći se intertekstualnim postupcima, stari tekst ostavlja netaknutim, jednako
tako ostavlja netaknutom i zbilju onda kad je uključuje u književne tekstove. Za
postmodernu svrha književnosti nije djelovanje nego naprosto postojanje. Svrha
joj nije društvena, nego individualna: svatko u njoj nalazi ono što hoće i može. Iza
njezine poetike ne stoji nikakav cjelovit svjetonazor, nego opet književnost sa svim
njezinim šarenilom.
b) U modernizmu je pojam vrijednosti pretrpio izmjene u odnosu na prija-
šnja razdoblja, ali ne opet tolike kao što se u prvi mah činilo. U modernoj je knji- 41
ževnosti pojam vrijednoga uglavnom izjednačen s pojmom novoga: To novo mo-
že biti tematski novo, društveno novo, tehnološki novo ili poetski novo, ali novo
biti mora. To je, dakako, danak programatskome bijegu od prošlosti, ali također
i shvaćanju djela kao zatvorenog i samodovoljnog univerzuma, budući da je no-
vo nužno neovisno o svemu, pa i o svemu starome. Upravo je hipostaza pojma
novoga (originalnoga) dovela do mnogih zabuna u vrednovanju modernističkih
umjetničkih djela.
Postmodernizam ne odustaje sasvim od pojma novoga, ali ga drugačije konci-
pira: novost se više ne sastoji u razlikovanju od staroga, nego u drugačijem odno-
su prema njemu. Nije, npr., više stvar u tome da se napiše drama koja neće ima-
ti ni likova ni radnje, a igrat će se na ulici ili u kamenolomu, nego u tome da se
napiše tragedija, farsa ili vodvilj, ali na nov način, tako npr. što će se radnja Ham-
leta smjestiti u Dalmatinsku Zagoru, ostajući pri tome tragedijom. Novost i ori-
ginalnost, međutim, nisu presudne, važnija je kvaliteta odnosa novoga prema sta-
rome. Kvalitetnim se smatra onaj odnos u kojem tradicija - zahvaljujući novome
djelu - zadobiva nov, dotad neotkriven smisao, a time i sposobnost da o dana-
šnjem svijetu - zajedno s novim djelom - progovori na relevantan način, kao što
se upravo i događa u Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja. 12 Ako
se, dakle, u modernizmu kriterij vrijednosti djela vidio u njegovoj sposobnosti da

11 O značenju što su ga nadrealisti, a osobito Breton, pridavali skandalukao obliku društveno-

-umjetničkog djelovanja, v. npr. u knjizi Luisa Bunuela Moj poslednji uzdah,Beograd 1983.
12 O intertekstualnim aspektima Brešanova stvaralaštva v. osobito: Ivo Vidan, IlIlertekstualnost
u dramama Ive Brešana, "Književna smotra«, 61 :-62, Zagreb 1986.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Mc(lema i postmoderna inter! <!kstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

odbaci, negira ili prevrednuje tradiciju, u postmodernizmu se taj kriterij vidi u

sposobnosti novog djela da tradiciju u sebe uključi i da je ponovno dovede do ri-
ječi.
c) Kad se radi o hijerarhiji književnih formi, i moderni7.-am i postmodernizam
nalaze se u paradoksalnoj situaciji.
Modernizam načelno odbacuje svaku hijerarhiju, pa čak i samo postojanje
književnih vrsta i žanrova. U praksi, međutim, on ipak stvara svoju hijerarhiju. S
obzirom da se tada traži s jedne strane zaokruženost i djelotvornost teksta, a s
druge njegova inovativnost, najviše se cijene one vrste u kojima se to najbolje po-
stiže. Tako će na cijeni biti roman jer se u njemu stvara zaokružen sistem koji cje-
lovito govori o svijetu. Isto će tako važna biti drama, budući da su u njoj konven-
cije najjače, pa se razbijanjem tih konvencija najbolje pokazuje pripadnost mo-
dernizmu. Osobitu će ulogu, napokon, imati lirika, zbog svoje otvorenosti prema
eksperimentu, a i zbog sposobnosti da vidljivo zauzme negativan stav prema sve-
mu tradicionalnom.
Postmodernizam, naprotiv, priznaje žanrove, ponekad ih čak i neumjereno is-
tiče, a upravo su vrste i žanrovi jedan od načina postmodernističkoga vezivanja
za tradiciju i stupanja u dijalog s njom. Ali, žanrovi nisu obavezni, pa ima dosta
djela koja nije moguće žanrovski svrstati (takva je npr. ovdje spominjana knjiga
Irene Vrkljan). Miješanje i kombiniranje žanrova, naime, smatra se u postmo-
derni potvrdom njihova postojanja i jednim od načina da se tradicija uvuče u igru.
42 A žanrovska je svijc<.t nedvosmislen znak zaokupljenosti literature samom so-
bom. Otuda proizlazi i paradoksalna žanrovska hijerarhija. U takvoj književno-
sti, naime, gdje je najvažniji odnos teksta prema tekstu, literature prema litera-
turi, u prvi plan neminovno izbija onaj tip tekstova u kojima se takav odnos naj-
potpunije uspostavlja. A takvi su tekstovi, dakako, kritički tekstovi, metaliteratu-
ra uopće. Doista, tekstovi o književnosti su, može se reći, vodeća književnost
postmodernoga doba.
Modernizam je, dakle. nastojao da poetizira sve, pa i metatekstove; postmo-
dernizam sve pretvara u metatekst, čak i poeziju. Po tome se možda najbol.ie vi-
di da je riječ o dvije različite poetike. Još je rano da se one potpunije opišu, ali
već se sada vidi da je poetika modernizma poetika pojedinačnoga teksta i njego-
vih kvaliteta, a poetika postmodernizma poetika literature uopće i njczjnih mo-
gućnosti.

3.
Kao kraj modernizma najbolje je uzeti 1968. godinu, kad su propali studentski
revolucionarni pokreti II Evropi i Americi. 13 I takva je periodizacija zacijelo
opravdana, s obzirom na to da modernizam - kao što je i ovdje naglašeno - ni-
je nipošto bio samo umjetnički fenomen: modernističke su poetike predviđale i
društveno djelovanje, a neke su od ideologija modernoga doba bile realizacija
modernističkih ideja na društvenom planu. U tome je smislu dakle opravdano da

13 Taj prijedlog daje i u1.jerljivo ga obrazlaže Dubravka Omić u svojoj mdnji »Cilatnost, univer-
zalni tipovi i povijesni modeli« (strojopisno), Zagreb 1988.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

r.p a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

:ć-- _ _ __

"Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • l • Zagreb. siječanj - ožujak

se kao granica uzme jedan eminentno društveni događaj, to više što je i on imao
i te kakve umjetničke konzekvencije: većina avangardnih umjetničkih pokreta s
njim je definitivno zamrla.
Ipak, takvo određenje ne može biti dovoljno, koliko god da je u biti točno. S
jedne strane zato što modernizam ipak nije bio samo socijalni fenomen (niti se
socijalni aspekt mora u krajnjoj analizi pokazati najvažnijim za njega), a s druge
strane zato što je na slom modernizma i pojavu postmoderne djelovao i čitav niz
drugih faktora. Sve je te faktore potrebno uzeti u obzir ako želimo pokušati da
odgovorimo na pitanje kada je i kako došlo do promjene. Pitanje kada neodvoji-
vo je od pitanja kako, i obratno. Faktori o kojima je riječ mogu se za ovu priliku
klasificirati u tri skupine.
a) Jedni su uzročnici društveni i o njima je ovdje već ponešto i rečeno. Ono što
se u drugoj polovici šezdesetih godina definitivno pokazalo, bila je - da se kaže
ponešto metaforički - beznadnost, pa čak i ludost pokušaja da se svijet uređuje
po knjizi, da se, dakle, društvo nastoji mijenjati tako da se dovede u sklad s kak-
vom filowfijom. Takvi pokušaji, postalo je jasno, vode u totalitarizam i još veću
nesreću. Ako se dotada cijeli problem svodio na to da se neka od doktrina dosljed-
no realizira, sad je zinuo ponor između svake doktrine i zbilje i postalo je jasno
u kojoj su mjeri doktrine - pa makar bile i posve avangardne ili na zbilji zasno-
vane - podl()žne zakonima filowfskoga (ili poetičkog) mišljenja, dok zbilja ima
svoje, posve drugačjje zakone. Pokazalo se da je svaka filowfija, svaka ideologi-
ja i svaki umjetnički program nužno redukcija i da im zato stvarnost svagda izmi- 43
če.
Pokazalo se to i zato što se zbilja promijenila. Došlo je do spektakularnih po-
maka na barem dva plana, na planu industrijske proizvodnje i na planu informa-
cija. Proizvodnja je, zahvaljujući elektronici, počela kretati prema svojoj postin-
dustrijskoj fazi, što je odmah značilo i preraspodjelu posla i preraspodjelu
društvene moći. Klase u standardnom e smislu stale su iščezavati, a pojavljivali su
se novi oblici društvene homogenizacije i organizacije, kojima doktrine nisu bile
dorasie, jer su bile zasnovane na nekome ranijem stanju. Na planu informacija
došlo je do eksplozije novih medija, što je nužno stvorilo nove tipove uključeno­
sti pojedinca u društvo, nove reakcije na tu uključenost i nove relacije jedinke i
kolektiva. Mediji su počeli stvarati novu publiku, ne samo za sebe, nego i za
umjetnost.
b) Za umjetnost je sve to imalo dalekosežne konzekvencije. Pojavili su se u
šezdesetim godinama novi mediji, elektronika je - u rasponu od kompjutorske
grafike do word-processora - otvorila niz novih mogućnosti, koje su opet, sa svo-
je strane, nastojale da udovolje novim potrebama nastalim iz društvenih promje-
na. Umjetnost se u velikoj mjeri stala baviti sobom i ujedno je krenula u lov na
konzumente, ne prezajući pri tome ni od masovne proizvodnje artefakata. Ne sa-
mo da su se pojavile teorije novih medija (McLuhan), nego su novi mediji pro-
mijenili i sudbinu umjetnosti. Tako je najpoznatije značajno postmoderno djelo,
Ecovo Ime mže, postalo prvi planetarni hit za tako kratko vrijeme i na takav na-
čin koji prije - uz drugačije medije i drugi položaj umjetnosti - naprosto nije bio
zamisliv. Umjetnost se pak - to se i po Ecovu romanu vidi - okrenula vlastitoj
povijesti i vlastitim resursima, da bi njima hranila medije, ali i zato da bi se uz nji-
hovu pomoć obnovila.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

c) Bilo je, naime, došlo do stanovitoga iscrpljenja unutar umjetnosti same, u

onome smislu u kojem ruski formalisti govore o dotrajavanju umjetničkih postu-
paka. Modernizam je iscrpio svoje mogućnosti, stigavši do kraja i u društvenoj
gesti i u umjetničkoj tehnologiji. Težeći svagda za novim on je stvari znao tjerati
u apsurd (osobito u likovnoj umjetnosti i u poeziji), ali se na kraju stiglo dotle da
više nije bilo načina da se nešto novo kaže ili da se to kaže na nov način. U tome
je, možda, i korijen postmodernističkoga napuštanja težnje da se bude nov i vra-
ćanja samome činu, samoj činjenici da se nešto umjetnički - ili na umjetnički na-
čin - radi.
A ono jedino područje na kojem se doista još moglo učiniti nešto novo - pod-
ručje novih medija - ostalo je za modernizam zatvoreno, on nije bio u stanju da
na to područje stupi, bilo zato što je nove medije vidio kao varijacije starih (ne
shvaćajući da je medij poruka), bilo opet zato što su novi mediji - upravo kao po-
ruke - bili neprimjereni onim ciljevima koje je modernizam želio postići, njego-
voj poetici. Novi mediji, naime, ne pogoduju mijenjanju svijeta (barem ne na onaj
način na koji to hoće modernizam), niti su u skladu s mesijanskom ulogom um-
jetnosti, niti opet s dogmom o cjelovitosti i jedinstvenosti umjetničkoga djela. Da
bi se novim medijima rukovalo, potreban je drugačiji pogled na umjetnost. Taj
se pogled pojavio: zovemo ga postmodernizam. Onoga časa, dakle, kad su mo-
dernistički postupci izgubili sposobnost da se obnavljaju, i onoga časa kad je mo-
dernistička poetika postala nedorasla novonastalom stanju,modernizam se mo-
44 rao povući.
Njegov se nestanak nije zbio neprimjetno, nego su ga obilježili neki važni do-
gađaji koji, tek uzeti zajedno, daju cjelovitu sliku situacije. Događaji su trovrsni:
jednom se radi o umjetnički relevantnim proplamsajima modernizma na zalazu;
drugi put je riječ o značajnim djelima u novome duhu koji više nije modernistič­
ki; treći put posrijedi je nov način tumačenja umjetnosti, pa čak i svijeta. Promot-
rit ćemo svaki od tri tipa zbivanja na primjerima.
Kad je riječ o posljednjim uzletima modernizma, tada u šezdesetim godinama
prvo mjesto pripada studentskom teatru. 14 On na raznim stranama svijeta dose-
že visok stupanj društvene relevancije i nemale umjetničke rezultate, nastajući is-
tovremeno na raznim stranama, od Amerike i livingovaca, do Zagreba i IFSK-a.
Riječ je tu o alternativnom tipu kazališta, najčešće posve amaterskog, koje je obi-
lježeno svim bitnim crtama avangardizma: težnjom k revalorizaciji tradicije, is-
korakom u zbilju, politiziranošću, uvlačenjem publike u igru, igrom u nekazali-
šnim prostorima, vjerom u preporoditeljsku moć umjetnosti. Dajući zapažene
umjetničke rezultate i djelujući na svijest mlade publike, studentski je teatar bio
i posljednji veliki domet modernizma ijedan od rijetkih slučajeva kad su avan-
gardističke zamisli o djelovanju na publiku doista funkcionirale. Zato je s nestan-
kom toga tipa teatra nestalo mnogo više: nestao je čitav modernizam a i svijet ko-
jem se obraćao.
Da je novo vrijeme u kasnim šezdesetim godinama doista stiglo vidi se i po to-
me što su te godine otkrile svoga velikog pisca, svoga genija kojem će se postmo-

14 Ovu tvrdnju preuzimam takoder iz djela Dubravke Oraić, gdje je ona i temeljito dokumenti-
rana.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

derna često vraćati. Taj je pisac Jorge Luis Borges. On, dakako, piše već deceni-
jama, pa se čak može reći da je njegov opus u šezdesetim godinama praktički za-
vršen, ali tek su tada sazreli uvjeti da on bude doista shvaćen i da - mimo svoje
volje - bude pretvoren u proroka. Doista. Borges je prvi veliki postmoderni pi-
sac. U njega nalazimo sva ona obilježja koja će karakterizirati literaturu kasnijih
godina i postati potpuno vidljiva u osamdesetima. Borges pokazuje zanimanje za
žanrovsku književnost (cijenio je Chestertona i sam pisao krimiće), opsjednut je
tradicijom i nastojanjem da se ona oživi, književni tekst shvaća kao nešto otvore-
no, a literaturu kao svijet u koji je sve uključeno. U njegovu se opusu javljaju dvi-
je slike koje će se upravo u postmoderni godinama činiti ključnima: slika babi-
lonske lutrije, kao simbol povezanosti svega na svijetu, i babilonska biblioteka,
kao simbol tradicije i književnosti kao kozmosa. Onoga časa kad je Borges šire
shvaćen, postmoderna je počela kao epoha, jer u njega nalazimo upravo onaj tip
intertekstualnosti koji je za postmodernu najprihvatljiviji: to je situacija u kojoj
novi tekst dolazi među stare i stupa s njima u dijalog ne narušavajući njihov inte-
gritet. Ima neke logike u tome što je Borges iznova otkriven upravo krajem šez-
desetih, u ono isto vrijeme kad i čipovi i prve video-kamere.
Na takvim je otkrićima radila nova misao o književnosti koja se pomalja u šez-
desetim godinama. Iz toga vremena potječu takve ideje i takvi uvidi da se čovje­
ku čini kako ništa od toga nije moglo biti sluč~no. Tada se, naime,javljaju Barthe-
sovi tekstovi o smrti autora i o prirodi teksta1 i prvi radovi današnjih dekonstruk-
cionista. Tada se počinje govoriti o teoriji recepcije (zamisao koja će u postmo- 45
dernim godinama doživjeti svoj vrhunac), 16 u te godine ,padaju prvi znaci ozbilj-
noga i sustavnog interesa za tzv. trivijalnu književnost. 1 U to se vrijeme, nada-
lje, i avangarda ~očinje identificirati kao povijesni fenomen i tada termin biva oz-
biljnije lansiran. 18 Javlja se zanimanje za neke umjetničke pojave prošlosti koje
ne samo da su srodne manifestacijama našega vremena nego mogu i pridonijeti
objašnjavanju razdoblja u kojem živimo: razvija se interes za barok i manirizam,
a s tim u vezi i proučavanje stare retorike. U to doba padaju prvi opisi načina na
koji književna djela upućuju na svoju vezu sa starijim djelima i načina na koji tu
vezu kreativno koriste: 1968. objavljen je rad Svetozara Petrovića Problem sone-
ta u starijoj hrvatskoj knjiievllosti (oblik i smisao/ 9 u kojem je upotrijebljen i te-
orijski razrađen pojam metametričke funkcije stiha i oblika.
Iz tih godina, napokon, datira, nimalo slučajno, i ono na čemu je čitavo ovo iz-
laganje zasnovano, naime, intertekstualnost. Ne samo da se termin u drugoj po-
lovici šezdesetih javlja kod Kristeve,20 nego postaje očito da su proučavaoci po-
malo razvili sluh za takve pojave i stali se njima baviti. Postmoderna je, dakle, do-

15 V. u nas u zborniku Miroslava Bekera Suvremene knjitevn~ teorije, Zagreb 1986.

16 V. H. R Jauss, Estetika recepcije, Beograd 1978, i u spomenutoj Bekerovoj knjizi.
17 U nas v. osobito radove: Z. Škreba, V. Žmegača, S. Lasića i M. Solara.
18 U nas v. osobito: Aleksandar F1aker,Poetika osporavanja, Zagreb 1982; ondje podrobno i o
terminu i o njegovoj sudbini.
19 Rad JAZU 350, Zagreb 1968.
20 U radu »Le Mot, le dialogue et le roman«, u: Recherches pour une semanalyse, Pariz 1969.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i Ć, Modema i postmo,jema intertekstualnost (33-50)

,.Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

čekana s instrumentima kojima ćemo je tumačiti, ali je i sam nastanak tih instru-
menata u znanosti bio znak njezina dolaska.
Za taj su dolazak postojali dobri razlozi i novi stalno pridolaze, kako na
društvenom planu, tako na planu medija i na planu umjetnosti same. Postmoder-
naje, dakle, došla da neko vrijeme ostane. Koliko će dugo trajati vidjet će se, iz-
medu ostaloga, i po intertekstualnosti.

4.
Pošlo se ovdje od pretpostavke da intertekstualnost zauzima medu književnim
postupcima ponešto izuzetno mjesto i to zato što stoji u vezi sa samim temeljnim
načelima škole ili epohe koja se njome služi. Usporedba načina na koji se njome
služe modernizam i postmodernizam pokazala je, vjerujem, daje pretpostavka
bila točna. Zato se sada zamisao o vezi izmedu intertekstualnosti i najopćenitijih
nazora tih razdoblja može i eksplicitno formulirati. Ako se dosadašnja zapažanja
svedu na svoje zaoštrene i donekle ogoljene konzekvencije, tada se može reći da
se moderna i postmoderna intertekstualnost razlikuje po svojoj stilistici, po svo-
joj retorici i po svojoj poetici.
a) U dvjema epohama koje smo ovdje promatrali postižu se uz pomoć inter-
tekstualnosti različiti stilski učinci. Ti su pak učinci teško svodljivi na neku od
standardnih defmicija stila, npr. kao karakterističnog odstupanja od norme ili kao
izraza afektivnosti. Jasno je i zašto: zato što je proces stvaranja i primanja inter-
46 tekstualnih postupaka složeniji nego što je to slučaj kod drugih stilskih sredsta-
va; on je prije negacija norme nego odstupanje od nje i prije intertekstualna ne-
go afektivna operacija. Zato se razlike o kojima je ovdje riječ možda najbolje mo-
gu opisati tako da se kaže da je odnos između novoga i starog teksta u moderniz-
mu metaforički, dok je u postmodernizmu metonimijski.
Modernistički tekst, naime, stupa u dijalog s nekim starijim djelom najčešće
preko kakve sličnosti između sebe i njega. Ta sličnost može biti tematska ili mo-
tivska: junak Joyceova Uliksa biva uspoređen s Odisejem zbog podudarnosti nji-
hove situacije, a junak Greeneova romana Monsignor Quijote biva doveden u ve-
zu s Cervantesovim Vitezom tužnoga lika zato što, u drugome vremenu i u dru-
gačijim okolnostima, ponavlja njegovu sudbinu. Sličnost među tekstovima, me-
đutim, može ležati i u kompoziciji, zvuku (kao u on% pjesmi Zvonimira Mrko-
njića koja zvukom podsjeća na Ujevićev Notturno), na stihu (metametrička
funkcija), ili na služenju istom slikom, alegorijom ili simbolom. U svakom sluča­
ju, usporedba sa starijim tekstom pridodaje mlađemu neku kvalitetu koju on ina-
če ne bi imao, s tim što se ta kvaliteta nipošto ne sastoji samo u sličnosti sa stari-
jim tekstom, nego predstavlja nešto posve novo, kao što dva kemijska elementa
u spoju daju nešto treće, što nije slično nijednome od njih. Ponekad je dovođe­
nje tekstova u vezu takvo da proizvodi dojam nespojivosti, y.o kod oksimorona,
a to se posve uklapa, s obzirom da se oksimoron može shvatiti kao neka VIsta ob-

21 Pjesma je objavljena u zbirci Opscenacija, Zagreb 1982, a glasi:

»S nog čast je - moljen - cello zarit, I no časeć Nojevjed je bog, te I i mojem, izlizan o sari, I um
rijet ću, smočan odljev, pote. /I Dušman je strah sna, utuk Biiuhni, I Onan je zub, Ja ud mu moči; /
plast jimo, plast jimo, gustiš ini, I um rimom, um rimom musa oči.«

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v l i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 II Zagreb. siječanj - ožujak

ratne metafore. Takav je slučaj u Slamnigovoj pjesmi Barbara, gdje se Leopardi-

jev stih E '/ nau/ragar edolce in questo mar priziva zato što je u novijem tekstu
riječ o moru i brodovima; Leopardijevo je more, međutim, simbolično i roman-
tično (riječ je o beskonačnosti),22 a Slamnigovo doslovno i ironično, pa takvo su-
čeljavanje daje dojam nepomirljive suprotnosti dvaju viđenja istog motiva. U ovo-
me tipu intertekstualnosti, dakle, tekstovi postaju jedan drugome metafora; ne-
ma bitne razlike između primjera za metaforu »Ahil je lav« i Joyceove tvrdnje
»Bloom je Odisej«, samo što ovaj drugi primjer ne računa isključivo na sličnost
dvaju elemenata, nego i na ono po čemu oni jedan od drugoga odudaraju.
Drugačije je kod postmoderne intertekstualnosti. Tu je veza metonimijska, što
znači da se mlađi i stariji tekstovi ne povezuju s obzirom na neku sličnost među
njima (u temi, motivu, stilu, stihu), nego s obzirom na kakvu logičku ili smisao-
nu podudarnost. Tako onda stariji tekst nema zadaću da opiše noviji, da mu bu-
de metafora, nego tek da ga dopuni i ilustrira, bivajući stavljen uz njega. Dobro
se to vidi u Ecovu Imenu rože, gdje ima i modernih i postmodernih intertekstu-
alnih postupaka. U moderne bi išao onaj gdje se, uz pomoć imena junaka i na
razne druge načine, uspostavlja veza s djelom Arthura Conan Doylea: s obzirom
da dvojica Ecovih redovnika nastoje rasvijetliti umorstva, Conan Doyle je pri-
zvan zato da pokaže kako su oni kao Sherlock Holmes i doktor Watson. Drugi
neki intertekstualni postupci u tome romanu, međutim, imaju drugačiju kvalite-
tu: na neke od autora i tekstova tu se ne upućuje ni zbog kakve sličnosti između
njihovih spisa i radnje romana, nego npr. zato što oni stvaraju u istoj epohi (ka- 47
kav je slučaj s pozivanjem na Dantea), ili zato što su njihova djela smisaono po-
vezana s nečim o čemu se u knjizi raspreda. Još je to vidljivije na primjeru prije
spominjane knjige Irene Vrkljan Marina ili o biografiji: autorica ne govori uspo-
redo o svome životu i o životu ruske pjesnikinje zato što bi među tim životima bi-
lo kakve izvanjske sličnosti, nego zato što se radi o dvije vrste umjetničke biogra-
fije, dva odnosa prema književnosti, kojima se zajednički smisao dodiruje tek ne-
gdje u beskonačnosti. Takvo, asocijativno prizivanje starijih tekstova osobito je
često u suvremenoj poeziji, a često znade biti i uvedeno tako da se logička veza
među tekstovima više ni ne vidi.
b) Pod retorikom intertekstualnosti podrazumijeva se, dakako, način obraća­
nja čitaocu. Razni će tipovi intertekstualnosti, očito, podrazumijevati razne vrste
odnosa čitatelja prema djelu, tražiti razne tipove njegove kompetencije i težit će
da na čitatelja na različite načine djeluju. Moderna i postmoderna intertekstual-
nost u tome se vidljivo razlikuju.
Moderna je intertekstualnost izrazito retorična. To znači da nju karakterizira
očitost idovršenost. Veza je redovito uspostavljena na naglašen način, te ne mo-
že biti sumnje da ona postoji, a provedena je uvijek potpuno, nikad kao daleka
aluzija. Riječ je, dakle, o gesti kojom se čitatelj upozorava na intertekstualni čin
i kojom se sprečava da on taj čin previdi. Tako se postupa stoga što moderna in-
tertekstualnost redovito već u namjeri ima neko predviđeno značenje, neku po-
ruku koju joj je pisac namijenio i za koju mu je stalo da doista i stigne do prima-

22 Riječ je o pjesmi L 'injinito, vjerojatno najpoznatijoj što ju je Leopardi napisao; spomenuti stih
se i inače razmjerno često citira, te gotovo da je ušao i u kolokvijainu upotrebu.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i t, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

oca. Od toga se čitaoca, s druge strane, ne očekuje neka osobito visoka kompe-
tencija, ni u otkrivanju intertekstualne veze, niti u razabiranju njezina značenja;
s obzirom da je ona - kao tekst i kao značenje - već gotova, od njega se traži sa-
mo da je uoči i shvati. I ne samo to, nego i da se prema njoj nekako opredijeli: s
obzirom da u modernome intertekstualnom postupku često ima nečega demon-
strativnog (demistifikatorskog, pa čak i herostratskog u odnosu na tradiciju), od
čitaoca se očekuje da takav postupak ili zdušno prigrli ili sasvim odbaci.
Dobro se to vidi na primjeru priče Hrenovka u V1Ućem pecivu 23 Dubravke
Ugrešić. U toj se noveli uspostavlja izrazita intertekstualna veza s Gogoljevom
pričom Nos, u kojoj jedan nos napušta svoga vlasnika, pa oni, razdvojeni, doživ-
ljavaju svakakve pustolovine. U novome se tekstu ne radi o nosu, nego o drugom
dijelu tijela, ali se inače predložak prilično pažljivo slijedi. Intertekstualna je ve-
za tu izrazita, s obzirom da je riječ o veoma poznatom starijem tekstu, a autori-
ca na vezu posebno upozorava u bilješci. Relacija je, osim toga, dovršena i ne-
dvojbena, spisateljica joj je pridala značenje na koje čitalac ne može utjecati, dok
je u bilješci uz tekst to značenje još više pritvrdila, polemizirajući s eventualnim
čitateljevim zadnjim mislima. Od čitaoca se, dakle, ne očekuje ni da vezu otkrije
ni da je protumači, nego samo da je ili prihvati ili odbaci.
Drugačije je u postmodernističkim tekstovima. U njima intertekstualnost ni-
je dovršena nego otvorena i nije izrazita nego često i skrivena. Znade biti izvede-
na tek kao aluzija: veza se ostvaruje u pojedinačnom aspektu i veoma posredno,
48 tako da nije lako utvrditi da ona uopće postoji. Zato će u nekim čitanjima biti ot-
krivena, ali u nekima i neće. Njezino značenje, osim toga, nije ni cjelovito ni de-
finitivno: ponekad nije jasno zašto je veza uopće uvedena te se čini da i nema dru-
goga razloga osim umjetničkoga poigravanja. Te razloge treba da odredi čitalac,
zbog čega se od njega očekuje visok stupanj kompetencije i velik angažman. On,
naime, treba prvo da vezu identificira, a zatim i da sudjeluje u njezinu ostvariva-
nju i to tako što će toj vezi odrediti smisao, dati joj svoju vlastitu interpretaciju.
Od njega se, dakle, ne traži da naprosto prihvati ili otkloni ono što je tekst već
učinio za njega, nego da svjesno pridonese njegovu stvaranju. Takva je, dabome,
pozicija svakoga čitanja (pa i čitanja modernističkih tekstova), ali se u postmo-
dernizmu ta funkcija nastoji potencirati i osvijestiti, što je posve u skladu s meta-
tekstualnom prirodom većine postmodernističkih napora.
Vidi se to i na primjeru koji smo ovdje već više puta spominjali, naime u Eco-
vu romanu. U njemu se javljaju čitavi snopovi intertekstualnih veza, ali će ih ma-
lo koji čitalac sve identificirati i protumačiti i to zato što one nisu istaknute, niti
imaju provokativnost modernističke intertekstualne geste. Čitaocu je ponuđeno
da sudjeluje i da, otkrivajući ili previđajući te veze, stvara svoju verziju romana.
Pri tome će kompetentniji čitalac vidjeti više, ali ni nekompetentan neće biti po-
sve prikraćen, niti će moći da ne sudjeluje. Njegovo prihvaćanje ili odbacivanje
toga djela neće ovisiti o njegovoj sklonosti da prihvati tip intertekstualnih veza
kakve se u djelu javljaju, nego o njegovoj sklonosti da prihvati onu čitalačku ulo-
gu koju mu djelo namjenjuje.

23 U zbirci 'tivot je bajka, Zagreb 1983.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v l i Č i ć, Modema i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi" XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

c) Tako stižemo do poetičke uloge intertekstualnih veza u dvjema epohama o

kojima je ovdje riječ. Ako se stvari sasvim pojednostave, može se reći da u mo-
dernizmu intertekstualne veze bivaju upotrijebljene zato da bi se nešto reklo o
životu i svijetu, dok u postmodernizmu one ulaze u igru zato da bi se nešto kaza-
lo o literaturi i kulturi uopće.
To znači da se modernizam upušta u intertekstualne veze s namjerom da već
postojeća djela iskoristi kao pomoć onome što sam želi reći. Ono pak što želi re-
ći smješteno je u zbilji, ili se na nju odnosi. On tu zbilju želi ili tekstom definira-
ti i prevladati, ili u njoj izravno intervenirati, tako da se politički angažira, tako
da zbilju estetizira, ili na koji drugi način. Tako se onda ono što su starija djela
već kazala o životu i ljudskoj situaciji ponovo aktualizira, bilo zato da bi se re-
kreiralo, bilo zato da bi se s tim polemiziralo. Stari je tekst uklj učen u novi, a oba
se zajednički odnose prema nečemu trećem, što je izvan oba. Za modernist e ne-
ma nikakve sumnje da tekst uvijek govori o nečemu, a intertekstualnost je tek je-
dan od načina da se to čini.
Za postmoderniste ta pretpostavka više ne vrijedi. Ponekad se čini kako je nji-
hova ambicija da stvaraju tekstove koji neće govoriti ni o čemu drugome osim o
sebi, kao što ni glazba ne govori ni o čemu izvan sebe. Zato intertekstualni pasa-
ži u suvremenim djelima nisu tek pomagalo, nego imaju onu ulogu koju u glazbi
ima tuđa tema, na koju se zatim piše vlastita varijacija. Dakako, i prije su ljudi
dolazili na misao (i tu misao teorijski oblikovali) kako književni tekst u principu
ne govori ni o čemu drugom nego isključivo o sebi samom; ipak, to je bilo mišlje- 49
no bar donekle metaforički. Postmodernisti kao da su se latili da to i dosljedno
sprovedu. Dobar je primjer za to roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći ne-
ki putnik24 koji se sastoji isključivo od početaka romana (žanrovski različitih, uz
prizivanje postojećih djela) i od objašnjavanja zašto se priča ne može dokraja is-
pripovijedati. S obzirom daje za postmoderniste glavna karakteristika književ-
nog teksta njegova literarnost i daje on namijenjen da bude pridružen drugim
književnim tekstovima, funkcijaje intertekstualnosti da mu omogući ijedno i dru-
go: i da bude literaran i da se pridruži tradiciji.
Dakako, postmoderni se književni tekst na taj način pridružuje i modernistič­
kim tekstovima, ne oponirajući im onako žestoko kako je modernizam oponirao
onome što mu je prethodilo. Zato se u postmodernističkim djelima još može na-
ići i na široku upotrebu onoga tipa intertekstualnosti koji smo ovdje opisali kao
modernistički. Ipak, da se u ta dva razdoblja radi o dva tipa intertekstualnosti, o
tome, vjerujem, ne može biti sumnje. Ima neke logike u tomu da se modernizam
i postmodernizam opisuju i razlučuju upravo uz pomoć intertekstualnosti, jer
modernizam je obilato koristio intertekstualnost kao književni postupak, a istom
je postmodernizam shvatio da nešto takvo uopće postoji pa se latio da ga i teo-
rijski definira. S druge strane, intertekstualnost je u postmodernoj literaturi i da-
lje živa kao postupak paje zato taj postupak ujedno i teorijski zanimljiv i praktič­
ki živ. I to je ono što taj pojam čini privlačnim a proučavaoca ispunjava osjeća­
jem da se istodobno bavi strukom i mijenja svijet. Taj je osjećaj, dabome, opasan,
ali u malim dozama može biti iljekovit.

24 U nas: Zagreb 1981.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i t, Moderna i postmoderna intertekstualnost (33-50)

»Umjetnost riječi« XXXIII (1989) • 1 • Zagreb. siječanj - ožujak

Summary

MODERNISM, POSfMODERNISM, AND INTERTEXTUALITY

Describing the fate of intertextuality as a literary procedure and a fact of literary theory in two
epochs, the author reaches the conclusion that the differences are primarily technical. The
intertextual procedures in a postmodernist work differ from analogous procedures in a
modernist work after the object (the type of older work that is the object of dialogic
relationship), after form (the manner of dialogue between the older and later work), and after
meaning/sense (proceeding from such a dialogue). This takes the author to the level of literary
theory and makes him conclude that the differences between the two periods stem from different
concepts of literature, of its possibilities, and of its social function. He proceeds to an attempt
of defining the basic theoretical concepts of Modernism and Postmodernism and he winds up
by expressing his conviction that a comprehensive study of intertextuality in Modernism and
Postmodernism can greatly contribute to a reliable description of either epoch.

50

CEEOL copyright 2021