You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Umjetnost riječi

Art of Words

Location: Croatia
Author(s): Predrag Jirsak
Title: Metatekst
The Metatext
Issue: 1-2/1982
Citation Predrag Jirsak. "Metatekst". Umjetnost riječi 1-2:75-80.
style:

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=226088
CEEOL copyright 2021

"Umjetnost riječi" XXVI (1982) . 1-2 . Zagreb . siječanj-lipanj

PREDRAG JIRSAK

METATEKST

Pojam metateksta članak pokušava razviti u aspektu proceSa

metatekstnog nadovezivanja. Tekst se definira kao jezični
supstrat književna komunikata, struktura realizirana u spletu
brojnih estetskih i semioloških funkcija. Metatekst rezultira u
procesu metatekstnog nadovezivanja koji se zasniva na sposob·
nosti teksta da se gradi kao modifikacija kojeg drugog,
prvotnog teksta, prototeksta. U članku se pokušavaju ocrtati
perspektive izgradnje interpretacije književnog teksta kao
specifična intencionalna modeliranja prototeksta.

U studiju književnosti poželjno je i potrebno stvarati nove sintetičke pojmove.

Stvaranje novih pojmova u sustavnom je mišljenju o književnosti legitimno samo
tada kad u opisu još uvijek otvorenog našeg predmeta (a taj je, u najširem smislu, bit 75
literarnosti), u opisu nove zbilje književnih realija, tradiocionalnu repertoaru
književnoznanstvena pojmovlja uzmanjka imenovanje koje općenito valjano zahvaća
bit novine. Uvođenje novog pojma treba imati na umu da postoji bitna unutarnja
suodnosnost pojmovnog sustava onog mišljenja književnosti koje se želi uspostaviti
kao objektivno. Ta suodnosnost svagda provjerava nosivost novog pojma, njegovu
sadržajnost i operativnost. I prije će, doista, biti da bi pojam u studiju književnosti
točnije mogao biti definiran svojim mjestom koje zauzima u pojmovnu sustavu
teorijskoga uvida, nego li nizanjem svog sadržaja koji se neprekidno mijenja. Pojam
u studiju književnosti javlja se stoga kao neka vrst energetskog sredstva, u procesu
stalne samoobnove, kojim sustavno mišljenje pokušava osvojiti stvarnost književnih
pojava. Usidravanje u sustavu pojmova sličnog tipa, odnosi spram drugih pojmova i
cjelini sustava, onaj je aspekt koji omogućuje pojmu da doživljuje promjene bez
gubitka vlastita identiteta. I prije će biti da su u pravu oni teorijski napori u studiju
književnosti koji su neskloni takvu stvaranju sintetičkih književnoteorijskih
pojmova što po svaku cijenu zamjenjuju stara imenovanja novima, spremni da
šarmom novine zamijene vezu s repertoarijem književnih činjenica. Takva je
zamjena legitimna samo ondje gdje je verificira ukupnost pojmovnog sustava cjeline
teorijskog napora. Bit pojmovne obnove prije će biti da je u ispunjavanju
tradicionalnih pojmova novim sadržajem, nego li u njihovu potpunu odbacivanju.
Zadatak ovoga članka utvrđivanje je naravi jednog relativno novog pojma u
sustavnoj teorijskoj reflekSiji o književnoj umjetnini, pojma metateksta, utvrđivanje
njegove primjenljivosti u aspektu opisa međusobnih odnosa u koje književne
umjetnine stupaju, te određivanje njegove primjenljivosti i njegovih mogućih

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

Predrag Jirsak, Mctatekst (75-80)

"Umjetnost riječi" XXVI (1982) ·1-2 . Zagreb· siječanj-lipanj

reperkusija u razmišljanju u onome tipu iskaza o književnoj umjetnini koji se želi

uspostaviti kao njegova znanstvena interpretacija.
Znakovni i značenjski repertoar pojedinačna
književna umjetnina ne gradi in
vaeuo. On prije svega opstoji u vrlo određenom kontekstu drugih sličnih repertoara.
Znakovi jednog repertoara estetskih znakova ne moraju biti, pa u pravilu i nisu
nedjeljiva svojina toga repertoara. Kad tako ne bi bilo, teško bi bila zamisliva bilo
kakva usporedba dvijU znakovnih strukturnih cjelina, književnih komunikata.
Usporedba o kojoj je riječ nasušna je i dnevna potreba bilo kojeg uvida u književnu
umjetninu i u šire relacije književnih nizova, koji se želi uspostaviti kao objektivan.
Ta 'je potreba poglavito očita u povijesnu aspektu toga uvida, na dijakronijskoj osi.
Jedno od temeljnih načela suodnošenja književnih tekstova (repertoara estetskih
znakova) modelativna je međutekstna relacija. Dobar primjer toga odnosa bilo bi
suodnošenje književne aluzije prema književnu kontekstu na koji se ona odnosi,
odnos parodije spram njezina predloška, ili književne kritike prema njezinu
predmetu. U najširem smislu modelativna međutekstna relacija svaki je odnos
tekstova od kojih je drugi tekst nastao na temelju prvoga. Tekst je pritom jezični
supstrat književna komunikata, struktura u kojoj je neki sustav jezika ostvaren u
svojim estetskim i semiološkim funkCijama, tj. u svojoj poetici, tematici i pragmatici
(dakle, u svojoj tekstnoj sintaksi, semantici i stilistici). Pravi predmet našega
bavljenja jedna je vrlo specifična sposobnost teksta, sposobnost funkcionalne
76 naravi. Ta se sposobnost može izraziti kao potenCijal teksta da s onu stranu svog
odnosa spram zbilje ljudskoga univerzuma, bude o (drugom) tekstu. Mogućnost
teksta da se uspostavi u procesu međutekstnog nadovezivanja, da neposredno ne
evocira zbiljU pojavnoga svijeta, već da evocira tu neposrednu evokaCiju, označuje se
pojmom metatekstnosti. Metatekstno nadovezivanje svako je ono intencionalno
nizanje u procesu ustrojavanja književnih struktura koje se razlikuju od mehaničke
reprodukcije. Puka reprodukcija i serijalnost (npr. primjerci jedne knjige) nisu
metatekstni odnos. On se uspostavlja jedino modificiranjem značenjskih funkcija
jednoga teksta drugim tekstom. Po pravilu tekst o tekstu rezultat je intencionalna
zahvata u procesu semioze, u mnogo čemu usporedljiv s onom intencionalnom
aktivnošću producenta teksta kojom se uspostavlja estetska evokacija primarne
zbilje pojavnoga svijeta. Obje su aktivnosti vrlo srodne, ali nipošto ih se ne može
poistovjećivati.
Tako je prijevod u odnosu na svoj izvornik metatekst. Metatekst je svaki tekst
koji koristi jezik da bi komunicirao o drugom kojem tekstu. pri čemu je njegovo
temeljno gradivno načelo obvezatna invarijantnost značenja teksta predloška
(prototeksta). Metatekst je. dakle, vrlo specifičan model prototeksta. Metatekstno
modeliranje svagda rezultira međutekstnim invarijantama na značenjskom i znakov-
nom planu. Međutekstno modeliranje zbiva se u skladu s određenim kompleksom
naputaka. Taj kompleks generira začetnik metateksta i pridržava ga se. Međutekstna
invarijanta značenjska je jezgra zajednička dvama ili većem broju tekstova. Izvorna
invarijanta prototeksta pri tvorbi metateksta u njemu se dislocira te se kao
posljedica toga određene osobine prototeksta (određeni značenjski naboji), značenj­
ske funkcije pojedinih spletova sastavnica. naprosto gube. a druge ih unutar

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

Predrag Jirsak, Metatekst(7S-80)

..Umjetnostriječi" XXVI (1982) . 1-2 . Zagreb· siječanj-lipanj

metateksta zamjenjuju. Ta zamjena, intencionalno generirana, bit je izgradnje

metateksta, bit metakomunikacije. Metakomunikaciju promatramo kao izvedenu,
deriviranu komunikaciju, funkcija koje je osporavanje odnosno razvijanje invari-
jantnih osobina prototeksta u izvedenom, drugotnom tekstu, dakle metatekstu.
Kao rezultat međutekstne operacije nadovezivanja može nastati drugi tekst koji
je samo prividno meta tekst , iako je građen kao skup invarijantnih osobina
ishodiinog, već dovršenog, strukturiranog (vremenski i znatno udaljenog) proto-
teksta. Takav tekst računa na primaoČevu izvornu usmjerenost na prototekst, to
jest takav tekst je moguć samo u određenom ,,horizontu očekivanja" metateksta
kao rezultata metatekstnog modeliranja. Takav tekst nije invarijanta prvotnog
značenja prototeksta, već slobodna rekombinacija njegovih sastavnica u svrhu
književne komunikacije, bitno stvaralačko prestruktuiranje izvorne gradbe. Riječ je
o nezavisnu tekstu, novoj strukturi, novom metaznaku. Takav tekst koji crpe iz
recepcijskih usmjerenja kojeg Čitateljskog medija, slobodno rekombinirajući sastav-
nice prototeksta, mogao bi se nazvati kvazimetatekstom. Prototekst je tu
komunikacijskoj tekstotvornoj strategiji začetnika samo povod za stvaranje drugoga
teksta. Kvazimetatekst može pak postati prototekstom u procesu novog meta-
teksnog modeliranja, novog razvijanja invarijantnog potencijala teksta, koje završava
pravim metatekstom. Situacija se ponavlja, krug se zatvara. Književnost tematizira
samu sebe.
Pokušajmo izloženo osvijetliti jednim primjerom iz dramske literature. Neospor- 77
no je da je između Shakespeareova djela Hamlet Prince of Denmark, drame Toma
Stopparda Guildenstem and Rosencrantz are dead i Brešanove Predstave 7Iamleta'
u selu M,dulll Donja općine Blatulll evidentna korespondencija. Pri tome
Stoppardova i Brešanova drama nisu metatekstovi. To su autonomna umjetnička
djela, kvazimetatekstovi koji samo računaju na recipijentovo očekivanje, ona
svjesno razvijaju strategiju manipulacije tim očekivanjima da bi ostvarili novu,
autonomnu strukturu. Ono zajedničko ito dva potonja teksta imaju sa Shakespearo-
vim prototekstom strukturalna je razina oba kvazimetateksta i može se opisati ne
kao invarijantnost značenjskog plana cjeline prototeksta već kao invarijantnost
pomno odabranih i intencionalno prestrukturiranih razina prototeksta u svrhu
uspostavljanja posve novih značenjskih strukturnih jedinica.
Eksplikacija drugih brojnih mogućnosti niza aspekata metakomunikacije u ovoj
je prilici nemoguća.
Prije no ito pokušamo ukazati na moguću relevantnost pojma matateksta za
jedan vid interpretacije književne umjetnine upozorit ćemo da je metatekstna razina
međutekstnog nadovezivanja osnova moguće tipologije intertekstne dijakronije.
Pitanje je moguće formulirati i kao pitanje o mogućnosti oblikovanja paradig-
matskog sustava intertekstnih relacija, rezultati kojega bi omogućili interpretaciju
razvojnih stadija pojedinih književnih nizova u povijesnom aspektu. Pojam tradicije
tu nam se čini plodnim, ako njegov sadržaj vidimo kao skup koji označuje sve
mogućnosti relaCija tekstova u danoj kojoj etapi razvitka književnih nizova. Pitanje
nadoveZivanja tekstova, pa i metatekstnog nadovezivanja, "unutarnji" je sadržaj
toga tradicionalnog pojma. Tradicija je, s toga aspekta, paradigma prije svega

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

Pr ed r ag J i r s a k. Metatekst (75-80)
.. Umjetnost riječi" XXVI (1982) ·1-2 . Zagreb· siječanj-lipanj

potencijalnih a zatim i stvarnih povijesnih realizacija međutekstnog nadoveZivanja.

Tako koncipiran pojam tradicije bitan je u razvojnoj dinamici književnog procesa
koji se ovdje zamišlja kao suptilna igra prototekstne i metatekstne funkcije.
Nakon naznake pojma metateksta, koji po našem mišljenju ima šansu da postane
standardni sintetički pojam književne teorije, nakon ocrtavanja njegovog dijakronij-
skog statusa, pokušat ćemo osvijetliti mogućnost da metatekst postane mehanizam
plodnijeg uvida u tip intertekstnih relacija koji nazivamo intepretativnima. Naše
pitanje glasi: može li aspekt metatekstnosti biti primjenljiv i plodan u teorijskoj
refleksiji o književnom djelu (tekstu) kao znakovnoj, strukturnoj cjelini? Drugim
riječima: Može li se interpretacija književne umjetnine promatrati kao intencionalna
modelativna aktivnost koja, težeći značenjskoj sintezi, operirajući što jasnije
defmiranim pojmovima (ne gubeći iz vida opće zakone intertekstnih relacija),
rezultira općenito valjanim, dakle metatekstnim modelom, modelom prototeksta?
Može li se, dakle, pod određenim uvjetima, interpretacija književne umjetnine
promatrati kao metatekst? Smatramo da je odgovor potvrdan.
Dokazivanje valjanosti tvrdnje da se znanstvena interpretacija može promatrati
kao metatekst zahtijeva kompleksno preispitivanje te vrste književnoteorijskoga
bavljenja, ishodište kojega je tekst, a cilj (u svim poznatim metodološkim inačicama
i orijentacijama) razumijevanje, tumačenje smisla književne umjetnine. Za razliku
od šireg uvida teorijskih obuhvata, predmet je interpretacije pojedinačno, konkret-
78 no književno djelo kao samobitna cjelina. Interpretacija kojoj su ambicije
znanstvenost, objektivnost, kao znanstveni postupak ima podrijetlo u klasičnoj
hermeneutici, koja je kao umijeće tumačenja i kao metodologija povijesnih i
duhovnih znanosti trebala služiti razumijevanju pojava ljudske kulture, za razliku od
prirodnih znanosti. Iako se čini da je u krilu suvremenoga uvida zvijezda
interpretacije donekle izblijedjela, otvorenost njezina metodološkog i praktičnog
aspekta, i naša neutaživa potreba da se danomice sukobljujemo sneiscrpnošću
smisla književne umjetnine, potvrđuju njezinu nužnu prisutnost u teorijskom
bavljenju književnošću. Interpretirati znači biti spreman da se izgubi okršaj u koji se
ide sa sviješću da nema mogućnosti da se u njemu pobijedi, no serija poraza u
potrazi za objektivno provjer1jivim smislom umjetnine jača naš teorijski i
metodološki inventarij taktičkih zahvata i svagda verificira strateške naume.
Suvremeni općeniti teorijski uvidi tako često zaboravljaju da je tako lako crtati po
karti bOjišta a tako teško osvajati usamljene kolibe na visovima.
Promotrimo sad predloženi modalitet u kojemu bi se interpretacija mogla
zamisliti kao pojmovno strog metatekstni zahvat, cilj kojega je općenito relevantna
eksplikativna varijanta (model) prototeksta. Postavimo pitanje jednostavnije: Što
bismo dobili tvrdnjom da se znanstvena interpretacija književne umjetnine može
zamisliti kao varijanta metatekstnog nadovezivanja? Može li uopće interpretacija,
shvaćena kao svojevrsno semantičko modeliranje prototeksta, biti općenito rele-
vantna kao modus tumačenja književnog teksta? Čini se da bi napor na izgradnji
interpretaCije kao modelativne aktivnosti, rezultat koje je invarijantna dislokacija
značenjske cjeline interpretirana teksta, uz korištenje pojmovnog repertoara
utvrđena u prethodnOj analizi, imao šansu da izbjegne opasnost one interpretacije

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

Pr ed r ag J i r s a k. Metatekst (75-80)
.. Umjetnost riječi" XXVI (1982) ·1-2 . Zagreb· siječanj-lipanj

koja unedogled razvija samo parcijalne semantičke aspekte prototeksta, postajući

tako zapravo parametatekst.
Kako bi konkretno trebala izgledati takva metatekstna interpretacija, koji su
uvjeti takva modelativna semantička dislociranja prototekstne strukturne cjeline,
kojih bi se postupaka pri modeliranju interpretacijskog metateksta interpretator
trebao pridržavati da bi u rezultatu bilo bačeno dostatno svjetlo na značenjski pla!1
prototeksta? Najopćenitiji uvjeti metatekstna modeliranja toga tipa bili bi prije
svega očuvanje značenjskog integriteta prototeksta na svim razinama njegova
modeliranja. Nadalje, svijest o tome da interpretativna strategija implicira apstrahi-
ranje jezičnog supstrata prototeksta na bitno suženijem značenjskom planu. K
uvjetima valja pribrojiti i izgradnju primjerenih praktičkih zahvata kojima se
ostvaruje priključivanje (povezivanje) tekstom evocirane zbilje značenjski dislocira-
nim segmentima metatekstnog modela. Pri tome interpretator gradi jezik svoga
modela (metaznakove) svagda kao epistemološku konstrukciju koja nastaje u
samom procesu interpretativnog metatekstnog nadovezivanja i nije dana a priori
Prototekst, međutim, samo sugerira konstruktivna pravila, izbor pojmovna oruđa
stvar je interpretatorove vještine. Ne manje je važna metodološka smjernica
intencionalno generiranje što je moguće općenitijih odrednica prototeksta, koje
smjeraju na stvarno sni kontekst kao vrlo određen repertoar mimoestetskih,
funkcionalno aktivnih segmenata prototeksta. Rezultantni interpretacijski metatekst
(model) kao međutekstna invarijanta ni u jednoj etapi svoje izgradnje ne bi smio 79
izgubiti iz vida opći plan rasporeda funkcijskih determinanti cjeline prototeksta.
Strategija metatekstne interpretacije mora biti razrađena uvijek konkretno tako da
vodi računa kako je meta tekst zapravo metaznak namijenjen komunikaCiji kao i
prototekst i da bez priopćivosti (prijemljivosti) značenjskih segmenata koje
ustrojava cjelina metateksta postaje prazna arti fici ozna ljuštura i intelektualno
gombanje. Drugim riječima, interpretacija svagda mora proširivati u djelu potenci-
jalno zacrtan komunikacijski kanal, ona u nj mora baciti svjetlo makar i skromne
baklje. Počesto, nažalost, prevladava montažerska strast koja u ognjici gomilanja
zrcala izavrtnja hipostaziranih i moćnih gnoseoloških reflektora zaboravlja da je
njihova svrha da osvjetljuju građevinu a ne sami sebe.
Interpretativna strategija mora implicirati osvjetljavanje janusovskog dvojstva
strukture prototeksta: isprepletanje sinkronijskog i dijakronijskog aspekta proto-
teksta u cjelini niza kojemu svagda pripada signulamo djelo. Makar i na najskromniji
način uspješan bi interpretacijski metatekst morao imati inkorporiran naputak kako
se u složenoj mreži metatekstnih relacija prototekst smještava u strukturi tradicije.
Razvojni aspekt meta teksta mora locirati prototekst unutar šireg metatekstnog niza.
Interpretacija, da pokušamo sumirati, shvaćena kao metatekstna modelativna
aktivnost, producira svagda nov tekst. Taj tekst (metatekst) svojevrsni je model
građen prema pravilima inkodiranima u strukturi prototeksta i uza svu svoju
pojmovnu i konstruktivnu nezavisnost nužno je drugotan, zavisan i prototekstu
usmjeren. Svoj smisao interpretacijski metatekst nalazi prvenstveno svojim posred-
ničkim upućivanjem na šire značenjske kodove psihičkih, semantičkih, i etičkih
struktura svijesti jednog povijesno situiranog recepcijskog polja. Kao razvojna

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P r e d ra g Ji r s a k, Metatekst (75-80)
"Umjetnost riječi" XXVI (1982) ·1-2 . Zagreb· siječanj-lipanj

interpretacija prototeksta interpretativni metatekst otkrivao bi mehanizme među­

tekstnog nadovezivanja, ne zaobilazeći pri tome ni ontološki status prototeksta.
Takva izgradnja metateksta, zamišljenog kao modelativno nadovezivanje na
intencionalno odabrani prototekst, ne bi imala smisla ako bi zaobišla opis
prototekstnih sveza s genetski mu i genološki srodnim djelima - prethodnicima u
strukturi tradicije. Takva interpretacija ima šansu da se uspostavi kao mjera
"resemantizacije" razvojnog potencijala nekog književnog niza u koji je prototekst
uključen.
Atrapa metatekstnog modela jest pojmovni konstrukt, bez nje međutim
pozornica prototeksta ostaje u mraku.

literatura:

D'urišin, D.: literarna komunikacia a komparatistika. U: D. D': Z dejin ateorie

literarnej komparatistiky, Bratislava 1970.
Jirsak, P.: Metatekstualno modeliranje u dijakronijskoj projekciji. "Umjetnost
80 riječi" XX (1976). 2, 245-271. (Tu i daljnja literatura.)
Miko, F.: Text a štjl, Bratislava 1970.
Popovi č , A.: Poetika umeleckeho prekladu, Bratislava 1971.
Popović. A.: Teoria metatextov, Nitra 1974.
Popović. A.: Prob/emy literarnej komunikticie, Teoria metatextu, Nitra 1975.

Summary

META TEXT

The article tries to develop the notion of the metatext from the point of view of
the metatextual prolongation. The text is defined as a linguistic substratum of the
literary communicative act. the structure realized in a number of interlaced
aesthetic and semiological functions. The metatext results in the process of the
metatextual prolongation which is based on the capability of the text to develop as
a modification of another one. an original text. a prototext. The article tries to
outline the perspectives of the development of literary text interpretation as a
specific intentional modelling of the prototext.

CEEOL copyright 2021