VEDAD SPAHIĆ

VRT BAŠESKIJA

bosniaARS
TUZLA, 2005
 Edicija
ARS BOSNIA

Urednik
RIFET HASKOVIĆ

Recenzenti:
Prof. dr. Enes Duraković
Prof. dr. Muhidin Džanko

Likovna oprema i dizajn

Damir Jahić

lzdavač
bosniaARS
75000 Tuzla, Turalibegova 22 Bosna i Hercegovina
Tel./fax: ++387 (0)35 257 017
e-mail: ars.bih@bih.net.ba
www.ars-bih.com.ba

Za lzdavača
RIFET HASKOVIĆ

Copyright© bosniaARS, 2005

 Vedad Spahić

Vrt Bašeskija
LJETOPIS Mula Mustafe Bašeskije
u savremenoj bosanskohercegovačkoj
književnosti i književnoj znanosti

intertekstualne i metatekstualne relacije

bosniaARS
 Intertekstualnost i metatekstualnost - preteče,
koncepti, tipologije

Pristupati književnosti kao intertekstualnom i metatekstualnom

fenomenu dvostruk je izazov. S jedne je strane ta magična ne-
odoljivost palimpsestnih događanja u prostranstvima književnog
univerzuma1, a s druge teorijsko raznoglasje oko ključnih poj-
mova učenja o međutekstovnim kontaktima, do te mjere nepo-
mirljivo da se svakoj analizi s ovim predznakom može, pa i
mora, predbaciti određena teorijska nedosljednost. Vrh je ledenog
brijega, kao i uvijek u književnoj teoriji, pojmovlje. Postalo je
odavno jasno, a zatim i prešutno prihvaćeno, da tehnička ter-
minologija književnih studija ne može zadovoljiti tradicionalni
kriterij znanstvenog pisanja po kome svaki termin mora sažeto i
precizno označavati "jednu i samo jednu stvar". Međutim, kada
su u pitanju naslovni neologizmi, čini se da smo dodirnuli dru-
gu krajnost: intertekstualnost je postala svojevrsni leksički om-
nibus, a ni metatekstualnost nije mimoišla sudbina razvodnjava-
nja, preplitanja, podudaranja u obliku a košenja u značenju i
obrnuto... Općenito, postmoderno se stanje u teoriji manifestira
kroz dosljedno (samo)poricanje predmeta i neizostavni višak sa-
mosvijesti: u svakom tekstu gotovo po pravilu će se naći prim-
jedba na račun ideje koju tematizira, bilo da će se primjedba
uputiti nekom drugom, bilo jednoj načelnoj nemogućnosti da se
sama ideja uopće do kraja artikulira kao pozitivna ideja.
Nenadmašan upravo u tvorbi neologizama Gerard Genette
autoironično i cum grana salis upozorio je svojedobno struku: "Bilo

1 Granice neke knjige, kaže Michel Foucault, nikada nisu jasno povučene nje-
nim naslovom, prvim grafemom i posljednjom tačkom. "Ona je sistemom referen-
ci utkana u druge knjige, druge tekstove, druge rečenice: ona je čvor unutar mreže."
(Michel Foucault: Language, Cuonter-Memory, Practice: Selected Essays and Inter-
views, Ithaca, NY, Cornell University Press, 1977); prema Linda Hačion: Poetika
postmodernizma, Novi Sad, 1996, 211.
bi vrijeme da nam komesar Književne republike odredi kohe-
rentnu terminologiju." Dapače, svaka je terminološka inovacija
uz autora ubrzo stjecala tumača, modifikatora, popularizatora ...
ne baš uvijek s garancijom dobre sposobnosti, volje ili namjere
da dati novum aproprira u njegovoj (s)misaonoj autentičnosti.
No, uporedo s tim jačalo je uzdanje u mogućnosti heurističke
upotrebe raznorodnog teorijskog instrumentarija, pa samim tim i
slobodnog biranja s bogate terminološke trpeze; u praksi, dodu-
še, češće eklektično nego sistematično, i s promjenjivim uspje-
hom, koji in ultima linea ipak odlučujuće ne zavisi od usvojenog
metajezika, pod uslovom da diskurs drži barem do vlastitog mi-
nimalnog konsenzusa u pogledu značenja svojih ključnih poj-
mova. U tom smislu osjećamo se dužnim, za onu oblast
književne teorije koju zovemo zajedničkim imenom međuteks-
tovni kontakti, izložiti pregled najvaznijih termina i značenja ko-
ja su im od različitih autora pridavana. Prirodan prvi korak u tom
smjeru je osvrt na niz tradicionalnih pojmova u otporu prema ko-
jima su se i javili inovativni teorijski koncepti.
Za pozitivističko-filološku književnu historiografiju 19. sto-
ljeća nije postojala evolucija već sukcesija, pa je kao takva u sre-
dištu pažnje imala pojam uticaja, i to uvijek pozitivnog uticaja,
gdje svaki stvaralac je univerzalni baštinik svojih prethodnika. U
praksi te su se analize ograničavale na elementarnu registraciju
svih prepoznatljivosti koje dokazuju postojanje uticaja, dakle na
intertekstualnu vezu kao takvu, ali ne i na njezin vid. Prema W
T. Jonesu četiri su neophodna svojstva da bi se odnos među
konkretnim autorima mogao uzeti kao odnos uticaja: 1. Prven-
stvo u vremenu (A prije B); 2. Zavisnost (da nije bilo A, B ne bi
imao one odlike koje ima); 3. Svjesnost (A je poznat B); 4. Sli-
čnost (B je u izvjesnom pogledu sličan A). U interpretaciji sa-
mih tekstova ovakvo shvatanje uticaja rezultiralo je time da
vremenski stariji teksta A ima neku hijerarhijsku, gotovo očin-
sku prednost nad tekstom B, uz koji se, ma kakav on bio, vezu-
je prizvuk relativne neoriginalnosti, izvedenosti, drugorazredno-
sti. U samom pojmu uticaj, štaviše, živo je prisutna etimološka
konotacija jednosmjernog strujanja nečega tekućeg sa izvora i
njegovog ulaženja u neki drugi entitet. Ali, kao što primjećuje Ivo
Vidan, ''takvo makar nedefinirano shvaćanje nije tek posljedica ne-
domišljenosti ili predrasude, nego rezultat genetičkog i dijakronoga
gledanja, koje se smatra neizbježnim za uočavanje međusobnog
uzročno-posljedičnog odnosa povijesnih pojava" 2. Ideja uticaja rano
se našla na udaru moderne teorijske misli. Prvi su ruski formalisti
(Tomaševski) nužno pozitivnom uticaju suprotstavili negativan uti-
caj (uticaj putem odbijanja) držeći tu vrstu međutekstovnog odnosa
bezmalo osnovnim pokretačem književne evolucije. Premda je dosta
dugo bio operativan u domenu književne komparatistike, uticaj, kao
negdašnja perjanica književnoznanstvenog vokabulara, našao se me-
đu povijesnom praksom kompromitovanim idejama, poput liberal-
nog humanizma, sveopćeg duhovno-civilizacijskog progresa i sličnih
metapripovijesti (grand recit). I danas je u vrhu te ozloglašene liste.
Kao prvo smatra se da iza ideje uticaja leže suspektni normativni
sudovi o originalnosti i ovještali humanistički ideali nepromjenjivih,
"vječnih" vrednota; drugo, biografski aspekti koji su neizbježno
postajali važni kod "uticajnih" i harizmatičih autora, estetski su rele-
vantni, u najboljem slučaju, tek kao podređeni tekstu; treće, na­
glasak na autoru-emitentu ili autoru-primaocu uticaja nedopustivo u
drugi plan zabacuje čitaoca čija je pozicija u konjunkturi literarne
komunikacije zadnjih desetljeća veoma dobila na cijeni.
Terminološkim antikvitetom današnja književna znanost rado bi
proglasila i pojam izvora. Pod oznakom izvora obično su se po-
drazumijevale sve vrste tekstova pisane anteriora, kojima se knji-
ževnik služio u radu na svom djelu, odnosno iz kojih je crpio gra-
đu, tematsku i oblikovnu, bilo da su u pitanju literarna djela u užem
smislu, ukljucujući i zabilježena predanja (mitove, legende, sage),
ili spisi obuhvaćeni starijim pojmom literature, kao što su histo-
rijski, filozofski, politički, memoarski, a također i novinski tekstovi.
U užem smislu pojam izvora odnosio se na tematska, fabularna i
idejna ishodišta umjetničkog djela. Teorijsko postuliranje inter- i me-
tatekstualnosti u suštini se i želi predstaviti kao razračun sa tzv. kri-
tikom izvora koja je počivala na istraživanju geneze djela pomoću

2 lvo Vidan: Engleski intertekst hrvatske književnosti, Zagreb, 1995, II.

svjedočenja samog pisca ili drugih "pouzdanih svjedoka", prepozna-
vanja na osnovu podudarnosti, a za slučaj da izvor nije dostupan
zahtijevala se rekonstrukcija na osnovu raspoloživih indirektnih
svjedočanstava. Taj je pristup pretrpio kritiku još u Croceovoj este-
tici gdje se osim ukazivanja na kontradiktornost proučavanja djela u
njegovim izvorima ("...ako postoji djelo, ono se ne razrješava u
izvorima; a ako se razrjesava, to bi znacilo da ne postoji kao ta-
kvo."), ipak, upozorava na štetnost olahkog umirovijenja svih ste-
čevina ovoga metoda. Croce primjećuje da naznačavanja izvora
mogu biti korisna ako služe kao komentar djelu ili osvjetljavaju
transformaciju koju su neka misao, slika, neki izraz pretrpjeli u dje-
lu koje se razmatra.
Ne sporeći rodonačelnicima teorije intertekstualnosti ubjedijivost
i teorijsku konzistentnost - ma koliko njihovi stavovi izgledali ra-
dikalnim - na ovom mjestu vrijedi spomenuti neke konstruktivne
prijedloge reforme kritike izvora, koji zapravo potvrđuju da su,
unatoč mnogobrojnim rekvijumima, tradicionalne škole proučava-
nja književnosti vitalnije no što se obično misli. Još dvadesetih
godina prošlog stoljeća u Francuskoj se zapodjela živa raspra oko
izvora u kojoj su se, među ostalim, javljali posve razboriti stavovi,
primjerice da istraživanje izvora ne treba precjenjivati kao da je
to aktivnost koja je sama sebi cilj, već je shvatiti kao pripremu i
samo jedno od sredstava da se objasni književno djelo 3 . Ukazujući
na opravdane razloge suzdržanosti savremene kritike prema ovom
terminu (pronicljiva je npr. kritička opaska da "riječ izvor uklju-
čuje sliku ne samo nekog porijekla već i čistote koju rijeka više
nema"), Henry Coulet zagovara "da se pojam izvora proširi tako
da obuhvati ne samo tekstualnu sličnost, sličnost zapleta ili situa-
cija, već i sličnost strukture, oblikovnu sličnost; da se traganje za
izvorima ne podvrgava principima a priori; da se ne hita sa zaklju-

3 Revue de litterature comparee, koju su uređivali poznati komparatisti Balden-

spreger i Hasard, 1924. objavljuje tekst anonimnog autora sa dalekosežnim po-
gledima na predmetnu problematiku, čije će ideje nešto kasnije postati temeljnim
metodološkim načelima evropske komparatistike. Pogl. Gvozden Eror: Genetički vi-
dovi interliterarnosti, Beograd, 2002, 144-5
čeima o izvorima i filijaciji, već da se brižljivo obavlja ujedno te-
kstualna analiza i istorijsko ispitivanje (...) ...analiza treba da utvr-
di, poređenjem tekstova, sta je sačuvano, šta je izmijenjeno, šta je
uklonjeno, šta je dodato (...), ...da se ne pribjegava građenju ne-
kog sistema u razjašnjenju korištenja izvora (nema korelacije iz-
među teksta-pošiljaoca kao cjeline i teksta-primaoca kao cjeline;
lanac transformacije je otvoren i nema zakonitosti). Smisao razma-
tranja izvora bi trebalo vidjeti u pomoći koju ono pruža da se bolje
upozna tekst-primalac u svom obliku i značenju (tekst stvara izvor
iz kojeg potiče putem filijacije, dodjeljuje mu funkciju izvora), ali
i sam tekst-pošiljalac, te da se djela uvrste u vremenski slijed, u ne-
prekidni niz, kao pojedini događaji povezani s drugim događajima"4.
Neke od Couletovih metodoloških naputaka prihvataju i protagonisti
teorije intertekstualnosti u fazi njene deradikalizacije, jednako kao
što ih se ni ovaj rad nije mogao lišiti, napose onog koncentriranja
na transformacionu komponentu odnosno genezu teksta koja ne po-
lazi od onoga što novonastali tekst nije (po čemu tobože iskrivlju-
je, falsificira i sl. neku sakrosanktnu izvornost), već šta on zapravo
jeste, koji identitet stječe radnjama transformacije tuđeg diskursa u
svoj, drugog teksta u sebe. Još neki zagovornici restriktivnijeg
koncepta intertekstualnosti dovode je u direktniju vezu sa kritikom
izvora. Npr. Laurent Jenny drži da "intertekstualnost nije bez pove-
zanosti sa kritikom izvora: intertekstualnost označava ne neko kon-
fuzno i tajanstveno dodavanje uticaja, već rad transformiranja i asi-
milovanja brojnih tekstova što ga vrši usmjeravajući tekst koji ču-
va leadership smisla"5 •
Mnogo korišten u tradicionalnoj kritici pojam građe često se iz-
jednačuje sa pojmom izvora. Pripisuju mu se, međutim, i znatno
šira značenja; Gvozden Eror ih navodi čak sedam: 1. jezički mate­
rijal; 2. materijal piščevog životnog iskustva (ideje, emocije, sli-
ke...); 3. svijet općenito (stvarnost, društvo, kultura); 4. tematski
materijal; 5. književni materijal (izvori, uticaji, oponašanja); 6. sva

4 Prema: Gvozden Eror, navedeno djelo, 148-9.

5 Ibidem, 161.
 materija koja je u literarnom djelu ostavila traga neovisno od inten­
cija pisca (arhetipi); 7. sav materijal koji doprinosi razumijevanju i
tumačenju djela (biografska, istorijska, sociološka, psihološka
građa). U književnim studijima ustaljeni pojam građe koristi se u
značenjima pod 1, 4 i 5. Premda nije tako često izrijekom spomin­
jan u radovima "intertekstualista" jasno je da hipoteka kritike
izvora nije mimoišla ni ovaj tradicionalni termin.
Medu predšasnicima teorije intertekstualnosti prije svih treba
spomenuti Thomasa Sternsa Eliota, ne po uvođenju nekih termino­
loških novina već zarad doprinosa razumijevanju statusa teksta unu-
tar književne tradicije. Tekst, za Eliota, ne živi samo po svojim
imanentnim svojstvima, već i po tome koliko je sposoban da se
uklopi u postojeći poredak te svojom novinom utiče da se taj po­
redak unekoliko izmijeni. To drugim riječima znači da je Eliot
smatrao intertekstualne odnose presudnim za značenje teksta. Rodo-
načelnici savremene teorije intertekstualnosti uglavnom ignoriraju
Eliotove stečevine, ali ih sama njihova teorija znakovito demantira
(pa makar i onom najsuspektnijom tezom o "anonimnosti citata").
Eliot je, kako primjećuje Miroslav Beker, prvi odlučni glas u onom
smjeru kojim se šezdesetih godina prošlog stoljeća zaputila knji-
ževna teorija, a čiji će trag slijediti krug francuskih poststrukturali-
sta. Neporeciv je njihov (svjesni ili nesvjesni) dosluh sa Eliotovom
impersonalnom doktrinom pjesničkog stvaranja. Prisjetimo se, "pje-
snik žrtvuje svoju ličnost tradiciji koju mora (premda na kreativan
način) slijediti, poštujući medij i konvencije" 6 . Pa i u Kristevinoj
definiciji "intertekstualnost je pojam koji će biti oznaka načina na
koji tekst čita istoriju i umeće se u nju", ma koliko to sluhu današnje
teorije ne godilo, odjekuje eho eliotovskog shvatanja odnosa teksta
i tradicije. Eliotovsku je "genetiku" teško poreći i u danas široko pri-
hvaćenoj tezi o intertekstualnosti kao dvosmjernom procesu. Raniji
tekstovi uključeni u intertekstualne relacije uslovljavaju naš odnos
prema novonastajućim, jednako kao što novi tekstovi utiču na
recepciju prototekstova. "Tradicija, koja inače u određenoj meri for-

5 Prema: Miroslav Beker, Uvod u komparativnu književnost, Zagreb, 43.

 mira nove tekstove, postaje isto tako inovirana savremenim tek-
stovima"7 .
Savremena teorija intertekstualnosti nastaje u otporu prema tradi-
cionalnom shvatanju međutekstovnih odnosa, no po svojim teorijskim
stremljenjima i konstitutivnim karakteristikama ona je čedo ovosto-
ljetnog, prvotno lingvističkog a potom globalnog epistemološkog
obrata, s kojim je sinkroni i strukturalni pristup socioantropološkim i
umjetničkim fenomenima oduzeo primat kontekstualnim i historijskim
analizama. Riječju, ideje Julije Kristeve i Rolanda Barthesa javljaju
se zakonomjerno dominantnom teorijsko-filozofskom ozračju unutar
kojeg pojave različitih datuma u međusobnom interferiranju uživaju
punu jednakopravnost: ono novije, što baštini i preuzima svojstva i
elemente starijeg, funkcionira samostalno, a svijest o njemu djeluje
na naše razumijevanje starijeg. I obratno. Ali, teorija intertekstual-
nosti je i pokušaj da se nađe izlaz iz strukturalističke tekstualne au-
tarhije ka vantekstovnom okruženju s kojim tekst od nastanka per-
manentno održava i stvara nove odnose. Teorijsku podlogu u tom
smislu obezbijedilo je Bahtinovo učenje o heteroglosiji i dijaloškoj
naravi jezičkih fenomena. Bahtinov je osnovni stav "da su sve
pojave u međusobnom odnosu, što se prije svega odnosi na živi
govor, tj. jezik, koji nikada ne egzistira u vakumu, in abstracto, nego
uvijek u nekom kontekstu, u odnosu prema nečem ili nekom drugom.
(...) ... Cjelokupna se ljudska egzistencija ne može svesti na neki je-
dinstven subjekt, uzet u izolaciji. (...) ...kako smo redovito suočeni (u
dijakroniji i sinkroniji) s raznovrsnim okolnostima, i naši su iskazi,
kako ih Bahtin zove, heteroglotni (raznojezični). Ti iskazi su uvje-
tovani brojnim čimbenicima raznolikosti koja izmiče svakoj sistemati-
zaciji. Ono što se odnosi na individualni iskaz vrijedi i za književni
tekst"8 . Riječju, književno djelo Bahtin ne smatra autonomnom, u sebi
zatvorenom strukturom, niti je ono kontekstualno determinirano vanj-

7 Milena Stojanović, lntertekstualnost i citatnost kao književni postupci, u:

Književne teorije XX veka, zbornik radova, Beograd, 2004, 224.
8 M. Beker, nav. djelo, 50
skim superpozicijama kako su vjerovali pozitivisti; djelo je zapravo "od-
govor" na druga djela, pa moglo bi se kazati i na cijelu kulturu.
"Ako se dva uporedno postavljena tuđa iskaza", piše Bahtin, "koji ništa
jedan o drugom ne znaju, dotiču ma i krajičkom zajedničke teme
(misli), oni neizbežno stupaju jedan s drugim u dijaloške odnose. ( ...)
...svaka reč (svaki znak) teksta izvlači nas iz njegovih okvira. Nedo-
pustivo je zatvaranje analize (spoznaje i razumevanja) samo u dati tekst.
Samorazumevanje predstavlja upoređivanje datog teksta s drugim tek-
stovima i davanje novog značenja u novom kontekstu (u mom, u savre-
menom, u budućem). (...) Tekst živi samo dodirujući se s drugim tek-
stom (kontekstom). Samo u tački tog kontakta tekstova pali se svetlo
koje osvetljava i nazad i napred, koje dati tekst uključuje u dijalog"9 .
Bahtin je, vidimo, statičku artikulaciju teksta zamijenio dinamičkim mo-
delom književne strukture, koja je određena u prvom redu relacijama
prema drugim književnim strukturama. Njegove teorije "dvoglasne rije-
či", dijaloškog supostojanja i međusobnog prožimanja govora, koliko
su bile inspirativne toliko su se pokazale i preširokim za depersonali­
zmom inficirane strukturalističke renegate Kristevu i Barthesa, koji su, u
nemogućnosti da pojam konteksta izvedu iz prostora teksta, Bahtinovu
teoriju podvrgli redukcionizmu čak do mjere koja kod pojedinih autora
predstavlja podlogu za inauguraciju sasma suprotnog metodološkog
stava. Antoine Compagnon štaviše tvrdi da je, koncipirana na uštrb re-
ferencijalne funkcije teksta, "Kristevina intertekstualnost progutala bah-
tinovski dijalogizam i ponovo ga zarobila u njegovu suštinsku literar-
nost"10 . Najmanje dvije krupne razlike govore u prilog tome: 1. "...dok
se Bahtin usredotočuje na riječ kao presjecište sukobljenih društvenih
glasova, Kristeva uzima za polazište tekst kao poprište permutacije i
transformacije drugih tekstova"11 ; 2. Sukladno Bahtinovim principima

9 Mihai1 Bahtin: Napomene uz metodologiju nauke o književnosti, Treći

program Radio Beograda, 1978, 39
10Antoan Kompanjon: Demon teorije, Novi sad, 2002, 136.
11 Vladimir Biti: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb,
2000, 224.
dijalogizma "struktura govornog lica" bitan je element analize me-
đutekstovnih relacija, te je principijelno nemoguće primarni JA ↔
TI odnos u cijelosti zamijeniti odnosom TEKST ↔ TEKST.12
"Kada se u dijalogu", piše Bahtin, "ukinu glasovi (podjela glasova),
ukinu intonacije (emocionalno­lične), žive riječi oljušte tako da os-
tanu apstraktni pojmovi i sudovi, sve se utisne jedino u apstraktnu
svijest"13.
Bahtinov je dijalogizam, dakle, personalna društvena interakcija
između diskursā, dok za Kristevu postoji samo "društvena cjelokup­
nost koju smatramo tekstualnom (istakao V. S.) cjelokupnošću". Istu
misao Kristeva ponavlja u nekoliko svojih programskih spisa. U
njima se također po prvi put javlja kovanica intertekstualnost. Naj-
češće citirana inačica osnovne Kristevine ideje glasi: "Svaki tekst
gradi se kao mozaik citata, svaki je tekst upijanje i preobrazba ne-
kog drugog teksta"14. Radikalizacija Kristevinih polazista u aps-
traktno-spekulativnom smjeru vezuje se za Rolanda Barthesa, čija
je teorijska misao u toj, već poststrukturalnoj fazi, svom energijom
usmjerena ka podrivanju tradicionalne ideologije značenja kao vje-
rodostojnosti i stabilnosti. On je uvođenjem pojma interteksta, de-
finicija kojeg je ujedno neka vrsta njegove samonegacije, zapečatio
sudbinu izvornog koncepta intertekstualnosti glede mogućnosti pra-

12 Nedvosmislenu potvrdu tome imamo u Bahtinovom stavu: "Djelo je karika u lancu

govora; kao i replika u dijalogu i ono je povezano sa drugim djelima - iskazima: kako
sa onim na koje je ono odgovor, tako i sa onim djelima koja na njega odgovaraju; isto-
vremeno slično replikama u dijalogu, ono je od njih odvojeno apsolutnim granicama
smjenjivanja govornih subjekata" (prema Nirman Moranjak Bamburać: Metatekst, Saraje-
vo, 1991. 5.).
13 Prema: Nirman Moranjak Bamburać: Metatekst, Sarajevo, 1991, 16.; I kas-
niji ruski autori insistiraju na intertekstualnosti kao dijaloškom odnosu stabilnih i
samosvjesnih autorskih identiteta, primjerice, Natalija Fateeva za koju je "s tačke
gledišta autora, intertekstualnost način ostvarivanja sopstvenog poetičkog "Ja"
prema složenom sistemu odnosa, opozicija, identifikacija i maskiranja tekstovima
drugih autora (tj. drugih poetičkih "Ja")" (N. Fateeva: Intertekstualnost i njena
funkcija u umjetničkom tekstu, u Stilistika VII, Varšava, Krakov, Opole, 1998, 161-2.;
prema: M. Stojanović, ibidem, 216.
14 Prema: G. Eror, nav. djelo, 238.
ktične operacionalizacije u kritičko-interpretacijskoj praksi: Svedena
na metaforu bez heurističke vrijednosti intertekstualnost prestaje
služiti za označavanje odnosa nekog djela spram prethodnih teksto-
va, a sve više određuje njegovo sudjelovanje u općem diskurziv-
nom prostoru neke kulture. "Svaki tekst je intertekst", piše Barthes,
"drugi su tekstovi u njemu nazočni, na različitim razinama, u više
ili manje prepoznatljivim oblicima: tekstovi ranije kulture i oni koji
pripadaju kulturi koja ih okružuje; svaki je tekst novo tkivo istkano
od prošlih citata. Djelići kodova, formula ritmičkih oblika, krhotina
društvenih govora itd., upijaju se u tekst i u njemu se iznova raspo-
djeljuju, jer uvijek postoji jezik koji ga okružuje. S obzirom na to da
je ona pretpostavka za svaki tekst, intertekstualnost se ne može sve-
sti na problem izvora i utjecaja; ona je općenito polje anonimnih
formula, nesvjesnih ili automatskih citata, koji se navode bez navod-
nika"15 . "Intertekst nije nužno polje uticaja; on je pre muzika figura,
metafora i misli-reči; to je označitelj nalik na sirenu" 16. Barthes se
rado poziva i na etimologiju riječi tekst od latinskog textere što
znači tkati, plesti, pa bi prema tome ono što se trenutno čita bilo tek
djelić pletiva koje je već ranije postojalo i koje će u daljnjim modi-
fikacijama postojati nakon teksta s kojim smo upravo suočeni.
Strukturalistička zarobljenost u tekstu postala je tako ropstvom u
svetekstu. U znanost o književnosti uveden je svojevrsni pantekstu-
alizam. Barthes insistira na "među-tekstu" kao nemogućnosti da se
živi izvan beskrajnog teksta - "bio taj tekst Prust ili dnevni list ili

15 U svome ataku na Strukturu, odbacujući ideju zatvorenog, zaokruženog i cje1ovitog

dje1a, poststrukturalisti rado povlače analogiju između ljudske ličnosti i tcksta (zna-
čenja). "Nemoguće je govoriti o jedinstvenom individualitetu kada jc pojedinac tako
rcći prošaran tragovima svoje obitelji, svojega školovanja, svoje okoline, društvcne kla-
se itd. Na kraju krajeva, pojedinac se služi jezikom koji je nadindividualan a
predstavlja pojmovni sistem koji kroji našu sliku svijeta. Ono što smo upravo rekli za
pojedinca točno je i za pojam značenja; ni ono ne može a da ne bude kontaminirano
drugim značenjima" (Miroslav Beker: Tekst i intertekst, u: lntertekstualnosti i inter-
medijalnost, zbornik, uredili Zvonko Maković, Magdalena Medarić, Dubravka Oraić, Pa-
vao Pavličić, Zagreb, 1988, 9.).
16 Rolan Bart: Rolan Bart po Rolanu Bartu, Novi Sad - Podgorica, 1992, 173.
televizijski ekran" 17. Iluzorno je, dakle, vjerovati u originalnost
nekog teksta budući je on neizbježno satkan od djelića proslosti
te sam predstavlja neku vrstu štafete prema budućem tekstu. U
navadi posvemašnje depersonalizacije govori se o tekstu kao na-
činu na koji se ustanovljuje cijela kultura i na koji funkcionira
cjelokupni društveni zivot 18. Ako je svaki tekst intertekst onda to,
smatraju Kristeva i Barthes, garantuje tekstu status ne reproduktivnosti
nego produktivnosti, ali uz cijenu izdajstva originalnih Bahtinovih
ideja kojima su inicijalno inspirisani19 . U toj erozivnoj igri "križa-
nja i međusobnog neutraliziranja mnogih iskaza koji potječu iz dru-
gih tekstova neutvrdiva porijekla jedan za drugim gube opravdanje
logocentrični pojmovi autora, djela, komentara, teksta"20. Ista sud-
bina, dodali bismo, nije mimoišla ni pojam povijest(nost)i – pro-
duktivnost kao prividno dinamičan a suštinski zatvoren (laborato-
rijski) proces, sama po sebi isključuje tradiciju kao drugost pa je
time blokirana i mogućnost dijaloga. Svetekst, koji je izvan vreme-
na i prostora, može samo monologizirati. Istu dijagnozu postavlja i
N. Moranjak Bamburać: "Barthesov pluralni, beskonačni tekst, koji
uvijek funkcionira kao intertekst radikalno odstupa od Bahtinovog
pojma dijalogičnosti koji pretpostavlja beskonačnost konteksta, a ne
teksta, kao i smjenu subjekata koji govore, a ne "kolanje jezika"21.
Erozija logocentrizma nije poštedila ni pojmove vrijednost i vredno-

17 Rolan Bart: Zadovoljstvo u tekstu, Niš, 1975, 48.

18 Budući da isključuje historijsku dimenziju stav je samo naizgled sličan Lot-
manovom shvatanju kulture kao globalnog teksta čija struktura zavisi od funkcije i
međusobnih odnosa pojedinačnih tekstova koji je sačinjavaju, analogno hijerarhiji
elemenata i funkcija unutar pojedinačnog teksta.
19 Tu suštinsku reviziju Bahtina pojedini autori vezuju za ideološki background
skupine oko časopisa Tel Quel kojoj krajem 60-tih godina prošlog vijeka pripadaju
Kristeva i Barthes. Naime, iz njihova bi oslanjanja na Marksa i marksističku misao pro-
izlazila u stvari "zainteresiranost za tekst, a ne za diskurs, jer nas distinkcija diskurs i
tekst još jednom smješta u marksističku perspektivu, pošto ona stavlja naglasak na pro-
izvodnju smisla pre nego na razmenu smisla (čiji je objekat diskurs)". (Gvozden Eror,
nav. djelo, 237-8)
20 Vladimir Biti, nav. djelo, 225.
21 N. Moranjak Bamburać, nav. djclo, 17.
vanje. Ovaj je koncept intertekstualnosti izrazito antiaksiološki.
Barthes ne drži do uobičajenih distinkcija dobre i loše knji-
ževnosti, budući da se osnovna načela (inter)teksta mogu otkriti i
u djelima koja tradicionalna kritika odbacuje. U svojoj bez pre-
sedana radikalnoj retorici Barthes-Kristevin prevrat ostavio je,
međutim, neoskvrnutim (što je više nego znakovito!) jedan sakra-
ment strukturalizma - desosirovski model znaka određenog odno-
som prema drugom znaku (relaciono) a ne prema pojavama um-
jesto kojih stoji (supstancijalno). Tako i tekst sebe duguje drugim
tekstovima a ne svijetu koji zastupa. Stvari su ipak išle svojim
prirodnim tokom. "Ideologija koja je opovrgla reprezentativnost
znaka", izvrsno primjećuje Igor Smirnov, "morala je neizbjezno
spoznati fenomen intertekstualnosti kao univerzalno relevantan za
umjetnost riječi u cijelom njezinu dijakronijskom slijedu i u svim
njezinim žanrovskim ograncima"22.
Barthes-Kristevin diseminacijski koncept intertekstualnosti na-
išao je na oduševljenje jednog broja teoretičara, no vremenom su
manje-više svi, uključujući same tvorce, implicite ili izrijekom, pri-
znali nemogućnost njegove operacionalizacije. Među autorima sa
južnoslovenskih prostora kao pristaša radikalne ideje intertekst-
ualnosti u jednoj se fazi eksponirao Vladimir Biti. Iskušavajući
ekstremne mogućnosti apstraktnog teorijskog mišljenja iz interte-
kstualne interakcije on izbacuje druge tekstove (čak i u najop-
ćenitijem smislu kao resurse tema, motiva, postupaka ...) a insi-
stira na odnosu između (bilo kojeg) teksta i cjelokupnog znanja: In-
tertekstualnost je za Bitija neodrediv skup odnosa što ih tekst
ustanovljuje s "označiteljskim praksama" diskurzivnog univerzu-
ma unutar kojeg stječe značenje, a ne s drugim tekstovima. I ka-
da, s pravom, kritizira domaću praksu "pripitomljavanja drugog",
zapravo vulgarizaciju uvezenih teorijskih koncepata, Biti ne
odstupa od predodžbe o intertekstualnosti kao poprišta heteromor-
fnih diskurzivnih sila koje šaraju prostorom uzajamnog upisa, a

22 Igor Smirnov: Umjetnička intertekstualnost, u: lntertekstualnost i intermedijal-

nost, Zagreb, 1988, 218.
što po prilici govori o još nepoljuljanom vjerovanju u svijetlu teo-
rijsku budućnost izvorne ideje: "Pojam intertekstualnosti nije ono
što se kod nas misli: Malo čupnem iz jednog teksta, malo iz dru-
gog teksta, pa imam intertekstualnost. (...) Većina onog što se kod
nas misli pod intertekstualnošću je jedna gruba vulgarizacija (ne
simplifikacija) i redukcija onoga što je Kristeva pisala. To je samo
montaža citata, ali time se tekst ne probija do intertekstualnog kara-
ktera. (...) Tekst, prema njenom mišljenju (Kristevinom; op. V. S.),
nastaje transformacijom konfliktnih praksi u prostor teksta, u sve to
tekst urasta. Jer: svaki tekst (književni i neknjiževni) nastaje u
prostoru teksta tih praksi i on se stavlja u procjep razlićitih praksi,
kombinira ih. Unutar tog procjepa on se mora opredijeliti, on ne
može izbjeći taj prostor. U tom prostoru on zauzima intertekstualni
položaj ... (...) ...svaki tekst je funkcija jednog broja odnosa što ih
uspostavlja s označiteljskim praksama, a ne s drugim tekstovima"23.
Metateorijske kontemplacije na tragu ishodišne ideje o posvema-
šnjoj tekstualizaciji univerzuma ispunjavale su sadržaj brojnih
radova Barthes-Kristevinih sljedbenika 24, ali je entuzijazam jenjao ka-

23 Vladimir Biti: Pripitomljavanje drugog, Zagreb, 1989, 119.

24 Navodimo za primjer kraće fragmente eseja srpskih autora Nade Popović Peri-
šić i Jovice Aćina:
"’Realnost’ nije sistem već fluks pisama ulančanih do u beskraj .... Filozofska po-
sledica ovog stava glasila bi: svet je već davno ispisan. Opštiti sa svetom ne znači
dovesti u vezu jedan subjekt i jedan objekt, stil i građu, viziju i činjenice; to znači
proći kroz pisma od kojih je sačinjen svet kao kroz niz "citata", čije se poreklo ne
može utvrditi niti kretanje zaustaviti. Pisac (scripteur) radi na nesvesnom funkcio-
nisanju jezika" (N. Popović Perišić: Litaretura kao zavođenje, Beograd, 1988, 14.).

"Genealogija teksta je uvek poligrafijska. Tekst je poput tekstila u kojem se spliće

bezbroj niti najraznolikijeg porekla, ukrštajući se okomito i vodoravno, umnogo-
stručavajući sopstvenu šarolikost i slojevitost. Splet razlika, uvek heterogen. Ncpre-
stano otvoren prema onom spoljašnjem koje mu pripada. (...) Tekst je operacija
kalemljenja za koju ne postoji primarno stablo, nema središnjih rašlji. (...) ...Pisanje
tekstova se odvija "uvek u čitanju drugih tekstova". Tekst transformiše tekstove.
Svaki je otvoren drugom, spreman da primi njegovo seme, da bude, u beskonačnom
kretanju grafike kalemljenja, obremenjen nesvodljivom i asimetričnom logikom do-
pune (supplement), da se preobrazi u druge tekstove, jer struktura dopune podra-
da su tvorci koncepta vlastitom kako teorijskom25 tako i analitičkom
praksom sami sebe demantirali. S vidnom dozom ironije, komentirajući
neke potonje Kristevine radove, primjerice onaj o Lautreamontovoj
poeziji, Jonathan Culler primjećuje da "situacija u kojoj neko pronalazi
izvore s takvom tačnosću ne može baš posluziti kao paradigma za
opis intertekstualnosti, ako je interekstualnost opšti diskurzivni prostor
zbog koga je tekst pojmljiv" 26. Uviđajući probleme na koje ova fasci-
nantna teorija nailazi u praksi i Vladimir Biti sam naposlijetku pri-
znaje da je izdajstvo ishodišnih načela njena sudbina: "Radno se polje
moglo omeđiti jedino tako da se implikacije prevedu u pretpostavke, a
pretpostavke u utvrdive navode te se intertekstualnost tako ispotiha vrati
u kontekstualnost, kritikom koje se u početku bila izgradila" 27. Nirman
Moranjak Bamburać nudi pak solomonski recept za očuvanje izvorno-
sti Barthes-Kristevinog koncepta. Treba ga, po njenom mišljenju, kao
hipotetički model zadržati u nekom metateorijskom karantinu jer samo
u tom matičnom prostoru - u ’tekstualnoj dvorani’ odjeka anonimnih
kodova i diskursa - nema opasnosti da se izgubi njegovo izvorno znače­
nje. Svaki pokušaj konkretne razrade i aplikacije nužno vodi tome.
zumeva da ne samo da je dopuna dopune moguća već da je i nužna. (...) Ukratko,
više ne postoji originalan tekst. Pisati znači kalemiti. (...) Tekst je otvorena-zatvo-
rena igra, splet razlika, tkanje kalemova. Tada je necelishodno pitati se o evoluciji
nekog pojma ili mišljenja, jer je neka prosta genealogija teksta sasvim nemoguća.
Tekst nije iz jednog izvora, nema samo jedan iskon. On je bez iskona jer je mno-
štvo. Mnoštvo je njegovih očeva i njegovih korenova. Taj heterogeni sistem poriče
pravolinijsku istoriju. Vreme i prostor se u njemu račvaju" (Jovica Aćin: Paukova
politika, Beograd, 1978. 85-87.).
25 Ukazujući na "slučaj" Rolanda Barthesa, Nirman Moranjak Bamburać prepo-
znaje u transformacijama njegove teorijske misli potpunu dosljednost: "Pojam "inter-
teksta", upravo suprotno od onoga zbog čega je uveden, usljed svoje dvosmislene
prirode (statusa "nečega između"), kada se pokuša formalizirati zaustavlja u pokre-
tu proces semioze, okamenjuje značenje i jedva da je potreban kao nužna analiti-
čka apstrakcija, tako da nije čudo sto i sam Barthes dolazi do zaključka da je uni-
štenje metajezika dio same teorije teksta i pokušava da predloži jednu hedonističku
estetiku zasnovanu na pojmu "zadovoljstva u tekstu" (N. Moranjak Bamburać, nav.
djelo, 17-18.).
26 Prema: G. Eror, nav. djelo, 163.
27 Vladimir Biti: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, 225.
 Duh se, dakako, ne da vratiti u bocu: ta "hipotetička i fantom­
ska" interekstualnost potakla je prekrupna i odveć dalekosežna pi-
tanja. Složili bismo se u dobroj mjeri sa Francisom Goyetom koji
glavni paradoks vidi u činjenici da je pojam interteksta "budući plo-
dan upravo u onoj mjeri u kojoj je loše definisan, odvažno nadvla-
dao isuviše precizan, pa dakle sterilan, termin izvor, do te mjere da
se zaboravila njegova sopstvena nejasnost" 28. Ostavili bismo otvo-
renim pitanje je li nejasnost zaboravljena ili su, baš svjesni difuzno-
sti pojma, mnogi se osjetili pozvanim da daju neophodna razja-
šnjenja. Reakcije su, bilo kako bilo, isle u posve različitim smjero-
vima ka rehabilitiranju, revidiranju ili destruiranju izvornih teorij-
skih polazišta.
Najubjedljiviji pokušaj da se, uz nužne redizajne, sačuva maksi­
mum izvornosti Barthes-Kristevinog koncepta predstavljaju, van sva-
ke sumnje, radovi Michaela Riffaterea. Glavna je njihova crta na-
stojanje da se, ne dirajući u matricu pantekstualizma, pojam inter-
tekstualnosti proširi na receptivni aspekt semiotike teksta. Inspi-
racija je, kako se da primijetiti, u osnovi poststrukturalistička: uvo-
đenje čitaočeve agenture u strukturu teksta iz temelja uzdrmava
koncept semantičke autonomije. Premda Riffatere kritikuje zatečeni
pojam intertekstualnosti njegova vlastita definicija suštinski se ne
razlikuje od Barthesove: "Intertekstualnost je jezička mreža koja po-
vezuje postojeći tekst sa drugim ranije postojećim ili budućim,
mogućim tekstovima"29. Ali, unutar "jezičke mreže" postoje konkre-
tni korpusi tekstova (intertekstovi) koje, kako kaže, čitalac može
osnovano povezati sa tekstom koji čita. Cilj je, dakle, ključnu ulogu
povjeriti čitaocu i umjesto "anonimnosti citata" afirmirati slobodu
iznalaženja ranijih pa i potonjih tekstova koji obezbjeđuju bolje ra-
zumijevanje i interpretiranje teksta. Da bi preduprijedio "opasnosti"
koje se s tim u vezi javljaju u kritičkoj praksi ovaj koncept u ši-
rokom luku zaobilazi "učenog kritičara" koji egzaktno registrira
veze između čitanog djela i njegovog predloška, izvora, predtek-

28 Prema: G. Eror, nav. djelo, 163.

29 Prema: G. Eror. nav. djelo, 259.
 sta ili ma kojeg teksta koji s predmetnim ima generičko srod-
stvo. No, s druge strane, da to ne bi odvelo u interpretativnu
anarhiju, Riffatere naglašava kako "fluktuacije interteksta ne ovi-
se o slučajnosti ... (...) Intertekst, koliko god širok za nekog da-
nog čitatelja, ima postojane elemente, kojima upravljaju impe-
rativi samih tekstova" 30. Intertekst se tu zapravo javlja "kao inter-
pretant, kao generator značenja; on pruža uporište tumačenju
dokidajući neodlučivo (i nerazlučivo) čitanje" 31. Osjećajući valj-
da da je time pretjerano sužena proklamirana sloboda "neprofesio-
nalnog" čitaoca i, k tome, isključeno povezivanje s budućim i po-
tencijalnim tekstovima, Riffatere uz obaveznu dopušta i tzv. ale-
atornu intertekstualnost kojom se, po prilici, tekst osvjetljava sub-
jektivnim asocijacijama. Time je Riffatere pojam interteksta izje-
dnačio s pojmom alteriteta 32. "Intertekst u pravom smislu", piše
on, "je korpus tekstova koje čitalac može osnovano povezati sa
tekstom pred svojim očima, to jest, to su oni tekstovi na koje se
podsjetio preko onoga što čita. (...) Taj korpus ima nestalno i fle-
ksibilno područje. Teoretski se ono može vječno dalje razvijati, u
skladu sa kulturnim nivoom čitaoca; ono će se širiti kako se njego-
va lektira širi, i kako se objavljuje sve više tekstova koji se mogu
dovesti u vezu sa ishodištem od kojeg sjećanja polaze" 33. U
skladu sa tako postavljenom ulogom čitaoca Riffatere izvodi i vla-

30 Prema: Ivo Vidan, nav. djelo, 20.

31 Prema: G. Eror, nav. djelo, 250
32 Pod alteritetom se podrazumijeva proces koji obezbjeđuje uključivanje teksta
u nove i drugačije kontekste u odnosu na onaj prvobitini, koji je uticao na njegovo
konstituisanje.
33 Prema: G. Eror, nav. djelo, 248-9. Na tom, kada je intertekstualnost u pitanju,
izuzetno nezahvalnom ali nezaobilaznom recepcijskom terenu zanimljivo je povezi-
vanje Riffatereovih polazišta sa Ecovom teorijom učitavanja i njegovim pojmom
osobne enciklopedije (skup recipijentovih znanja o svijetu), kakvo nalazimo u radu
Milene Stojanović: "Sa stanovišta orijentacije na autora ili čitaoca izbor interteksta
i uspostavljanje veza s delom su svesna akcija autora. Međutim, jedan deo interte-
kstualnih veza uspostavlja se potpuno izvan svesnog uticaja autora. Naime, čitalac,
zahvaljujući svom čitalačkom iskustvu i kulturnoj i književnoj tradiciji iz koje je
ponikao, prepoznaje i pronalazi intertekstualne veze koje ne moraju biti identične
autorovoj početnoj nameri.
stitu tipologiju intertekstualnosti: 1. komplementarni tip: čitalac je pri-
nuđen da tekst tumači kao komplement ili negativ njegovog interte-
ksta; 2. posredovani tip: upućivanje teksta na intertekst vrši se pre-
ko posredničke uloge trećeg teksta koji funkcioniše kao interpretant;
3. intratekstualni tip: intertekst je djelimično kodiran unutar teksta i
sukobljava se s njim usljed stilističkih ili semantičkih inkompatibil-
nosti34.
Praktična primjena teorije, koju Riffatere sprovodi poglavito na
analizi francuske lirike, morala je pronaći vlastiti volšebni modus
koji bi pomirio njegov kontroverzni respekt prema radikalizmu
prethodnika i osobno uvjerenje da se stvarnom čitaocu u komuni­
kaciji s tekstom treba zajamčiti maksimalna interpretacijska slo-
boda. Pri tom je najvažnije bilo izbjeći sve što bi asociralo na
"kritiku izvora" i genetičke veze među tekstovima, a prije svega
frontalne usporedbe cjelovitih tekstova koje u pravilu inkliniraju
toj vrsti zaključaka. Riffatere je vidio rješenje u reafirmaciji neke
vrste close reading-a, u tehnici detaljnog iščitavanja, intertekstu­
alnih "tragova" na razini semantičko-stilističkih mikrostruktura,
koji onda prerastaju u intertekstualno zasnovan ključ razumijeva­
nja cijele pjesme - nešto kao interpretativni pandan figuri sine­
gdohe (pars pro toto). Pri tom odnos dijela i cjeline nipošto ne
treba shvatati u paradigmi hermeneutičkog kruga kao odnos sub­
ordinacije, jer bi u tom slučaju podređenost detalja cjelini nužno
vodila preferiranju međuodnošenja cjelina (struktura) kao domi-

U svakom tekstu, putem jednog zajedničkog interteksta, ostvaruju se dva različita skupa in-
tertekstualnih veza. Nazovimo ih, za ovu priliku, intertekstualne veze autora i čitaoca. Presek
ovih skupova zavisi od vremena, geografskog i kulturnog prostora kome autor i čitalac pripa-
daju, kao i od č italačkog iskustva.
Ekova teza o otvorenosti književnog teksta i fenomenu učitavanja utoliko je pre
primenjljiva na problem intertekstualnosti. Kao što jedan tekst nije isti za dva
različita čitaoca (u pojedinim slučajevima dva različita čitanja istog teksta istom
čitaocu donose različiti doživljaj), tako jedan isti intertekst različitim čitaocima
omogućava da vide različite intertekstualne veze." (M. Stojanović, ibidem, 223.)
34 Prema: M. Stojanović, ibidem, 220.
 nantne intertekstualne relacije 35. Pretpostavka takve intertekstualne inter-
pretacije je da čitalac sa uobičajenog znanja sociolekta (spremište mitova
društva, predstavljenih kroz teme, fraze, opća mjesta, stereotipe), pređe na
percepciju idiolekta (vokabular, pravila i verbalne ekvivalencije specifični
samo za dati tekst). U konačnici, međutim, nominalni favorit – niskopro-
filni čitalac, pokazuje se beznadežnim autsajderom36. Riffatereove interpre-
tacije su izrazito eruditske. Njegov je "čitatelj" zapravo sam teoretičar ili
kritičar maskiran u spomenuti ideal čitanja 37. Intertekstualnost je očito
morala odlučnije krenuti putem deradikalizacije, u smjeru hermeneutičke
aplikatibilnosti, kroz iznalaženje kompromisa sa tekovinama tradicionalnih
učenja o međutekstovnim vezama. U tome je, usudujemo se reći, više nego
uspjela. Danas je pojam intertekstualnosti "u samom epistemološkom jez-
gru književne nauke i postavši legitimnom i široko prihvaćenom, a ne sa-
mo radikalnom teorijskom hipotezom" 38.
U odnosu na Riffatereovu obzirnost prema idejama rodonačelnika,
neki među vodećim imenima savremene književne teorije Jonathan Cu-

35 Nije teško zaključiti da je Riffatere interpretaciju time reducirao isključivo na

treći (intratekstualni) i, eventualno, drugi (posredovani) tip iz samoproklamovane
tiplologije intertekstualnosti.
36 0 tome paradoksu Marko Juvan dobro primjećuje da je Riffaterea "zaveo stru-
kturalistički apstraktni univerzalizam, jer tvrdi da intertekstualnost nije nikakav višak,
privilegij dobre naobrazbe ili pamćenja, nego da je za svakog čitatelja nezaobilazna da
bi tekst uopće mogao dekodirati. Ipak je u intertekstualnom čitanju u pitanju upravo
privilegiranost, odnosno neprivilegiranost; premda bi čitatelj za razumijevanje teksta
obavezno morao ići u intertekst ili počeprkati po sjećanju, tražeći kakav specifični pre-
dložak, možda to ne može" (M. Juvan: Pjesme u stereofoniji: intertekstuulne figure i
čitanja, u: Tropi i figure, zbornik, uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac, Zagreb, 1995,
51 0.).
37 Riječ je u stvari o tome da se "jedan ‘super-čitalac’, kao skup idealnih normi
koje treba da budu razotkrivene u pesničkom tekstu, javlja u isti mah i kao ‘matrica’
ili kao ‘hipogram’ za poredak znakova, za ritam sintakse i za pesničke sklopove koji
postoje na nivou tekstualnog semiozisa" (Novica Milić: Moderno shvatanje književno-
sti, Beograd, 2002. str. 261.).
38 Elizabeta Šeleva: Od dijalogizam do intertekstualnost, Skoplje, 2000, l0,
prema: Milena Stojanović, 214.
 ller i Gerard Genette npr. - ponašaju se kao da Kristevu i Barthesa ili nisu
čitali ili su ih pročitali u ključu koji svako dalje promišljanje intertekstu-
alnosti vidi kao kretanje korakom raka. U kontekstu tzv. populističkog pre-
vrata 39 na globalnoj teorijskoj sceni, oni nude vlastite, manje pretenciozne i
znatno restriktivnije koncepte intertekstualnosti, indiferentne na pantekstuali-
zam, anonimne citate i apstraktne "udjele" teksta u svekolikom dis-
kurzivnom prostoru kulture, a koncentriraju se na odnos djela pre-
ma konkretnim ranijim tekstovima. Dobar dio zasluga u tom proce-
su deradikalizacije pripada pedagoškoj popularizaciji intertekstualno­
sti. Univerzitetskim katedrama bio je potreban praktičniji, pitomiji i
umirujući koncept - najrade bismo ga nazvali hermeneutičkim, čije
radno polje neće izgledati tako udaljenim od tradicionalnog domena
"kritike izvora".
Polazeći u razumijevanju fenomena intertekstualnosti od recep-
cijskog pola Culler, slično Riffatereu, smatra da jedino za čitaoca
koji sa autorom teksta ima barem usporedivu, ako ne podudarnu lite-
rarnu kompetenciju može intertekstualija priskrbiti adekvatnu inter-
pretaciju smisla. A ona funkcionira na način presusupozicije. Taj
pojam, poznat nam iz filozofske i lingvističke tradicije, Culler pre-
uzima u doslovnom značenju, kao ono što se prilikom izgovaranja
neke rečenice pretpostavlja a ne izgovara ili, po Ducrotu, to je "nei-
zreceni sud na koji se oslanja predikacija odnosno doslovni smisao
iskaza"40. (Npr. Hasan više ne pije. - Hasan je ranije pio.) Redu-
cirajući intertekstualnost samo na one međutekstovne veze bez kojih
je neostvariva konstitucija smisla, Culler funkcije presupozicije vidi
u "dopunjavanju eksplicitnog teksta: (1) obaveznim impliciranim
tekstovima, iskazima koji mu posredstvom predložaka/intertekstova

39 "Tim prevratom na akademsko-intelektualnoj sceni, snaga koja ureduje odnose

u svijetu ponovo se iz nedokučiva anonimnog zakona pretvara u prepoznatljivo
subjektnu instancu proviđenu povijesnim, etničkim, rasnim, spolnim, klasnim, kul-
turalnim i inim odrednicama" (Vladimir Biti: Teorija i postkolonijalno stanje, u
Prošla sadašnjost - znakovi povijesti u Hrvatskoj, uredili: V. Biti i N. Ivić, Zagreb,
2003, 454.).
40 Prema: M. Juvan, navedeni tekst, 513.
uspostavljaju njegova referencijalna značenja (aproksimativno Riffa-
tereov idiolekt) i (2) obaveznim impliciranim kontekstima koji pri-
likom osmišljavanja čitanog teksta tzv. metaliterarnošću daju iskazu
žanrovskostilske, ideološke, duhovnopovijesne vrijednosti (aprok.
Riffatereov sociolekt). Bez tih dopunskih informacija i konvencijskih
okvira odnosno konteksta tekst bi bio nerazumljiv, besmislen,
deplasiran"41. Intertekstualnost svedena na obligatnost presupozicij-
skog fundiranja smisla za druge je autore neprihvatljiva. Owen J.
Miller presupoziciji pridodaje intertekstualnu implikaciju "kao
neobavezan čitateljev zaključak koji u izboru pertinentnog predloška
iz repertoara lektirskog pamćenja proizlazi iz unutartekstualnog či-
tanja. Na taj način tekst donekle usmjerava i ograničava izbor refe-
rencijalnog (Cullerova funkcija presupozicije pod 1., op. V. S.) i kon-
vencijskog konteksta (funkcija presupozicije pod 2., op. V. S.) i
osigurava im dodatne konotacije"42. Od Riffaterea aktuelan problem
obavezujućeg posjedovanja intertekstualne kompetencije, s jedne, i
improvizacijskog alteriranja koje uključuje čitaočeve manje ili više
utemeljene intertekstualne prizive, s druge strane, Marko Juvan (os-
vrćući se na Cullera i Millera) pokušava razriješiti nekom vrstom
fleksibilne i, čini se, u interpretacijskim radnjama vrlo aplikatibilne
inkluzije: "U traženju odnosa prema predlošcima čitatelj dakle tekst
ne samo razumije, već oživljavanjem čitateljskog sjećanja koje tekst
sam i doziva i usmjerava, postavlja znakovne elemente u veći broj
suodnosa, čime dopunjuje i obogaćuje svoj čitateljski doživljaj ili
ga, u nekim slučajevima, ponovo slaže i dekonstruira. U svakom
se slučaju smisao teksta na taj način uspostavlja pokretnije. Smi-
sao je teksta naime pokretna i promjenjiva rezultanta suodnosa zna-
kova unutar teksta i njihovih relacija sa znakovima drugih tekstova,
sa situacijom iskazivanja i prihvaćanja, s kontekstom srodne temati-
ke, područja raspravljanja. Što više takvih relacija ima, to zamr-
šenije čitateljske postupke pokreću (i postupke sjećanja i označava-

41 Ibidem, 512.
42 Ibidem, 513.
nja), to kompleksnije, ali i aporetičnije strukture smisla proizvode"43.
Presupozicija i implikacija, dakle, ne isključuju jedna drugu: pri-
je bismo ih mogli shvatiti kao diferencijalna obiljezja (presupozi­
cija kao obaveza, implikacija kao privilegija) različitih profila či-
talaca koji nejednako reagiraju na potraživanja teksta. Prema Ju-
vanu spisak tih traženja i satisfakcija je sljedeći: "Literarni tekstovi
od oslovljenog čitatelja traže enciklopedijsku intertekstualnu kom-
petenciju koja mu omogućuje ili obavezno uspostavljanje osnov-
nog, denotativnog značenjskog sloja komunikata ili njegovo smje-
štanje u idejno-stilske konvencije ili dodatnu interpretativnu dopunu
tekstualnog smisla i dozivanja neobaveznog žanrovskog, stilskog,
idejnog konteksta"44. Koliko god se problem čitateljske intertekstu-
alne kompetencije činio nerazrješivim45 enciklopedijske performanse
ostaju nazamjenjivo oruđe u dekodiranju raznovrsnih autorskih stra-
tegija i koncepcija: "... kod nekih su autora "tuđi glasovi" prikriveni,
a kod nekih očiti; neki se koriste tek reminiscencijama i posudbama
nekih arhetipova, a neki se pak upravo hrane literaturom i obilato ko-

43 Ibidem, 516-7.
44 Ibidem, 516.
45 Morana Čale Knežević s tim u vezi postavlja pitanja na koja teoretičari
eksplicitne intertekstualnosti zasad nemaju odgovor. "Ako je doista intertekstualna
samo ona međutekstovna veza koja je dostupna barem nekima od čitatelja, čitatelji
o kojima je riječ očito su empirijski, povijesni primatelji odgovarajuće izobrazbe:
postavlja se međutim pitanje, koja je najmanja brojnost skupine takvih čitatelja koja
intertekstualnoj pojavi omogućuje da zadrži naziv? Znači li to da, ostane li stjeca-
jem nesretnih povijesnih okolnosti neaktueliziranom, ona i ne postoji? (...) Je li nu-
žno da primatelj uoči i očita intertekstualnu vezu, koja dimenzija značenja smije
izmaknuti čitanju a da korjenito ne naruši smisleni integritet teksta, dijele li se tek-
stualne poruke, neovisno o tome kako se konstruiraju, na one koje se mogu kon-
zumirati i bez razumijevanja i tumačenja i one koje ne mogu, te naposljetku, kojoj
od potonjih dviju kategorija pripadaju moderni, a kojoj postmoderni tekstovi?" (M.
Čale Knežević: Intertekstualnost i autoreferencijalnost u radovima mladih teoreti-
čara, u: Trag i razlika, zbornik, urcdili Vladimir Biti, Nenad Ivić, Josip Užarević,
Zagreb 1995, 63.) Čini nam se da bi možda pravo pitanje bilo jesu li uopće u ovom
smjeru orijentirana proučavanja međutekstovnih relacija ontološki predodređena po-
nuditi bilo kakve odgovore na pobrojane dileme?
riste citatima, aluzijama, "nadopisivanjem" tuđih tekstova. Kod ne-
kih su, drugim riječima, intertekstualne veze neposredne, s "otkri-
venim kartama", a kod drugih posredne i često jedva uočljive.
Najzad, svaka stilska formacija i njoj inherentna poetika afirmirale su
svoju koncepciju intertekstualnosti" 46. Moglo bi se, dakle, zaključiti
da je za jedne tekstove intertekstualna presupozicija uvjet prevlada-
vanja entropije i realiziranja samog komunikacijskog čina, dok
drugi bez imperativa (fakultativno) računaju na recepcijsku memo-
riju čijim se aktiviranjem dekodiraju upisana značenja i ostvaruje
puniji komunikacijski uspjeh. U protivnom tekst se čita linearno,
plošno i jednodimenzionalno, što je dakako moguće, ali čitatelj os-
taje zakinut za jednu razinu teksta, za jedan važan dio njegovih zna-
čenjskih potencija.
Svoj prinos teoriji međutekstovnih relacija Gerard Genette daje
znamenitom definicijom i klasifikacijom transtekstualnosti. Ovim ne-
ologizmom on označava tekstualnu transcendentnost tj. "sve ono
što tekst dovodi u vezu, vidljivu ili skrivenu, sa drugim
tekstovima"47. Intertekstualnost je samo jedan od vidova transte-
kstualnosti, a podrazumijeva u strogom smislu riječi utvrdivo
prisustvo (više ili manje doslovno, cjelovito ili ne) jednog teksta u
drugom. Sve Genetteove terminološke novotvorine nisu, međutim,
šire prihvaćene u kritičkoj praksi. Više uzgred, jer za tom termino-
logijom nećemo posezati, spominjemo, držeći ga zanimljivim za temu
našega rada, onaj tip međutekstovne relacije koji Genette naziva hi-
pertekstualnošću, a odnosi se na nove - hipertekstove koji su na-
stali od starih - hipotekstova, imitacijama, parodijama, nastavcima,
dodacima, skraćenjima, transpozicijama, prestilizacijama, prijevodi-
ma itd. Da bi izbjegao poteskoće koje je nekim prethodnicima
stvarala rigidnost presupozicijskih kondicija Genette lansira tezu (ka-
snije često preuzimanu) o ambigvitetu hiperteksta: "Obraćanje
hipotekstu nije nikad neophodno za prosto (istakao V. S.) poimanje
hiperteksta: on sadrži neko autonomno značenje koje je, na izve-

46 Krešimir Nemec: Tragom tradicije, Zagreb, 1995, 143-144.

47 Prema: G. Eror, nav. djclo, 263.
stan način, dovoljno - što ne znači da je i iscrpno"48. Genetteov
redukcionizam nije pošteden, manje-više, očekivanih optužaba,
a mogu se sažeti u Compagnonovu tvrdnju da "sa ovakvog, više
restriktivnog gledišta (...) intertekstualnost katkad jednostavno te-
ži da zameni stare pojmove, drage istoriji knjizevnosti, kao što
su 'izvor' i 'uticaj"'49.
".

Ako je prilika da se već nakon Genettea ukaže na suštinu te-

orijske kakofonije stvorene oko pojma intertekstualnost, onda bi
kao znakovit pokazatelj mogla poslužiti hipertirofija značenjskog
opsega pojma intertekst. Tomu inflatornom i u sebi duboko pro-
tivrječnom terminu pridaje se danas najmanje sedam dovoljno ne-
pomirljivih značenja. Za Barthesa i Kristevu svaki tekst je odre-
đen ustrojem implicitnosti drugih tekstova (svekolikog tekstov-
nog univerzuma), pa se (1) pojmovi tekst i intertekst mogu po-
istovjetiti. Intertekst se, nadalje, shvata kao (2) tekst sagledan u
odnosu na druge tekstove, koje upija, povezuje, na koje upućuje
i s kojima interferira, čije je stjecište; (3) tekst koji je citiran, na-
novo pisan, produžen ili uopće preobražen drugim tekstom i ko-
ji tom drugom tekstu fakultativno ili obligatno podaje značenje;
(4) "tekst (ili bilo koji element tekstualne strukture književno-
umetničkog dela) koji se kao deo jednog već postojećeg teksta,
prototeksta, unosi u drugi tekst"50 (5) niz intertekstualno pove-
zanih ili, u krajnjem, zbir odnosno cjelina svih teksova; (6) proiz-
vod aktivnosti čitaoca, neposredno povezan sa njegovom "čitala-
čkom kompetencijom"; (7) sve ono što je iznađeno slijedom
tragova stvaralačkih povezivanja i odazivanja autora teksta, a
da ne mora uvijek biti riječ o literarnom djelu, već to može biti
npr. muzički, likovni, koreografski ... "tekst". Najčešće su, ipak,
u upotrebi značenja pod numeracijama 2, 3 i 4. Objedinjuje ih
dobro sročena sintetička definicija Heinricha F. Pletta: "Druga po-
lovina termina intertekst sugeriše da svi intertekstovi jesu tek-
stovi, ali to ne znači da su svi tekstovi takođe intertekstovi, jer
da to jesu, onda bi tekst i intertekst bili identini, i ne bi bilo potre-
48 Ibidem, 264.
49 A. Compagnon, nav. djelo, 137.
50 M. Stojanović, ibidem
be za onim distinktivnim "inter". Dok se tekst može gledati kao au-
tonomna struktura znakova, omeđena i koherentna, intertekst kara-
kterisu svojstva koja ga nadilaze. Intertekst ima dvostruku koheren-
tnost: intratekstualnu (koja garantuje imanentni integritet teksta) i
intetrkstualnu (koja stvara strukturne odnose između njega samog i
drugih tekstova). Ta dvostruka koherentnost doprinosi bogatstvu i
složenosti interteksta, ali takođe i njegovom problematičnom statu-
su"51.
Uravnoteženo i aplikatibilno određenje intertekstualnosti susre-
ćemo u radovima Renate Lachmann. Premda je uvjetovana prepo-
znatljivom "fizičkom" vezom među tekstovima Lachmannina inter-
tekstualnost je daleko od puke supstitucije starih (izvor, uticaj i sl.)
novim označiteljem za istu stvar. Dapače, iz svega što je na ovu te-
mu napisala, proizlazi da za autoricu povijesnost, naglašavanje iz-
vora teksta i geneza njegovog značenja nisu svrha intertekstual­
nosti, nego je to, naprotiv, njihovo neutralisanje sinhronim djelova­
njem, ali ne uz gubitak svijesti o semantičkoj autonomnosti i slo-
jevitosti svakog od participijenata međutekstovne interakcije. Naj-
bliži dodir sa ishodisnim omnidiskursnim konceptom intertekstu-
alnosti je njeno odbijanje mogućnosti postojanja ma kakve, napose
temporalne/genetičke hijerarhije među tekstovima, pa samim tim i
prednosti koju tekstovi stiču svojom tobožnjom originalnošću: "In-
tertekstovi dokidaju vrijeme tako što ukrštaju manifestno vrijeme
teksta i vremena predtekstova, suspendiraju "originalno značenje"
pokrećući nove procese pridavanja smisla ili razvijajući semantiku
nestajanja (smisla)"52 • Ti "novi procesi" jedan su od naših primarnih
istraživačkih interesa. Cijela ova radnja u izvjesnom smislu i nastaje

51 Prema: G. Eror, nav. djelo, 265-266.

52 Renate Lachmann: Phantasia / Memoria / Rhetorica, Zagreb, 2002, 210. Ovakvi

i niz sličnih stavova po prilici su razlog da Karlheinz Stierle, jedan od korifeja
pedagoške popularizacije intertekstualnosti, Lachmannovu i dalje vidi iznimno bli-
skom Barthesu i Kristevoj: "Renate Lachmann, a to je veže i uz grupu Tel Quel,
inzistira, za razliku od mene, na procesu bez subjekta koji je uvijek u igri kada
nastaje neko djelo, dok ja držim da način na koji se u jednom djelu pojavljuje
sjećanje na druga djela ovisi o koncepciji djela samoga. Ne koristi reći da se na tom
na tragu autoričine slikovite
J.
opservacije o palimpsestnom karakte-
ru čitanja u intertekstualnom ključu, koje se "pretvara u uvijek po-
novljiv pokušaj da se razabere struktura i protumači funkcija tra-
gova, potpora, naslaga, šupljina, ureza koje je u pojavnom tekstu os-
tavio rad transformacije i prikrivenog upućivanja. (...) Posao odgo-
netanja nije posao skidanja slojeva koje bi oslobodilo mjesto pod-
rijetla teksta, ono prije čini teksturu čija lektira zabranjuje ukidanje
pojedinačnih slojeva. Čini se da metafora palimpsesta to i opisuje:
površina pisanja primjenjuje se za uvijek nove tekstove nakon što
su već naneseni znakovi ostrugani, oguljeni. No struganje i guljenje
nisu brisanje; stariji znakovi stupaju između novijih i najnovijih kao
raskomadani dijelovi teksta, fragmenti otrgnuti od cjeline"5. Tek se,
dakle, u fazi njenog plodotvornog dekrešenda i mirenja s kritičkom
praksom teorija intertekstualnosti u odnosu na tradicionalne načine
proučavanja međutekstovnih relacija manifestira kao smislom ispu-
njen novum. Međutekstovnim odnosima koji su tema ovoga rada pri-
stupat ćemo posežući za tekovinama takvog koncepta intertekstual-

mjestu citira to djelo. Tada bi jedno djelo postalo zanimljivo time što se u njemu javlja
nekoliko tisuća ukazivanja na druga. Za estetsku je kvalitetu presudan način na koji se
ti citati ili ta ukazivanja uključuju u koncepciju djela. Teorija intertekstualnosti je
potpun otklon od dotadašnjeg proučavanja izvora, ona predstavlja potpuno novu pre-
dodžbu o prisustvu, u čemu prepoznajem dimenziju kulturalnog pamćenja koju, kao ni
Renate Lachmann, ne bih dovodio u pitanje. Ta se ideja veže za proučavanje E. R. Cur-
tiusa o kontinuitetu toposa, tradicija. No, postavlja se pitanje, može li se, čisto semi-
otički, definirati ta intertekstualnost ili pak reći da tekst u dijalogu s drugim teksto-
vima gubi identitet i postaje tek moment u širem procesu? Može li se reći da, pored tog
anonimnog procesa, postoji i nešto drugo? Ako intertekstualnost treba biti i dio estetske
dimenzije, a ne samo stvar kulturnoga pamćenja, tada djelo intertekstualno uvučeno u
drugo djelo mora na određen način postati prezentno. To ovisi o nacinu citiranja,
točnome mjestu uvođenja interteksta, a ne samo o čistoj činjenici da je on tu gdje jeste.
U takvom se slučaju može govoriti 0 čistom enciklopedizmu koji ne može biti i bitan
dio estetskog iskustva. Moju poziciju, ako hoćete, možete pronaći negdje između Renate
Lachmann i Hansa Roberta Jaußa: jedan tekst odnosi se prema prethodnim tekstovima,
strukturira ih u tom odnosu, izgrađujući markiranu diferenciju prema drugim tekstovi-
ma" (Karlheinz Stierle: Pažnja i književna kompetencija, razgovor vodio Davor Bega-
nović, Zarez, br. 51., 15. 3. 2001.).
53 Ibidem, 223.
nosti koji pretpostavlja proučavanje načina preobrazbe tuđeg se-
mantičkog materijala, način "projekcije" teksta u tekst te posljedice
koje iz toga proizlaze u književnoj komunikaciji.
Jedna od navada teoreticara eksplicitne intertekstualnosti 54\ kojoj
nije odoljela ni Renate Lachmann, jesu pokušaji sistematiziranja i
klasificiranja međutekstovnih veza 55. Ma koliko za operativne potrebe
bila korisna, uporna nastojanja da se mnogobrojni oblici obrada, pri-
lagodbi, dopuna, razrada, pretvorbi, sažimanja, transpozicija tekstova
svedu na razuman broj tipova i modela, po pravilu su ostajala
"kratkih rukava", potvrđujući, kako zamjećuje Anton Popović,
svojevrsno "kapitulantstvo teorije pred raznolikošću i praktičnom neo-
graničenošću formi međutekstovnih kontakata" 56. Stoga većinu klasifi-
kacija gotovo neizostavno prate opaske teoretičara da se ni jedan od
identifikovanih tipova intertekstualne veze ne javlja u čistom obliku
već uvijek u sadjejstvu sa drugim tipovima. Lachmannova razlikuje u
tehničkom smislu tri modela intertekstualnosti: participaciju, tropiku
i transformaciju. Participacija podrazumijeva daljnje i ponovno pisa-
nje prethodnih tekstova. "U ponavljanje i prisjećanje tekstova prošlosti
participacija uključuje stanovit koncept njihova oponašanja" 57. Bliska
Bloomovom poimanju tropa ona tropiku razumijeva "kao odvraća-

54 Pod kojom podrazumijevamo odnos teksta konsekventa i tekst(ov)a antece-

den(a)ta, koji se ostvaruje ispunjenjem najmanje dva uvjeta: 1. zamjetljivost inter-
tekstualne veze tj. ustanovljivost tekstualne invarijante; 2. relevantnost veze sa sta-
rim tekstom za uspostavu semantike novog.
55 Raspoložena da Lachmannin teorijski pothvat vidi puno bližim izvornim kon-
ceptima, napose Kristevinom, Nirman Moranjak Bamburać komentirajući auto-
ričin, rečenim polazištima uveliko protivrječan, pokušaj stvaranja tipologije in-
tertekstualne književnosti, dolazi do neizbježnog pitanja: "...ako se već govori o
intertekstualnoj književnosti, postoji li tada i neka književnost za koju sa uvjere­
nošću možemo tvrditi da joj intertekstualna funkcija nije imanentna?" (N. Moranjak
Bamburać: "Gramatika pamćenja" i konstitucija tekstualnog smisla (in-
tertekstualnost kao pamćenje kulture u teoretskoj koncepciji R. Lachmann), Novi
izraz, 2l, jesen 2003, str. 85.)
56 Prema: N. Moranjak Bamburać: Metatekst, 20.
57 R. Lachmann, nav. djelo, 212.
nje od teksta-prethodnika, kao borbu protiv tuđih tekstova nužno
upisanih u vlastiti tekst, kao pokušaj nadmašivanja, obrane i brisa-
nja njegovih tragova"58 . Transformacija kao najsofisticiraniji interte-
kstualni model je "prisvajanje tuđega teksta provedeno uz pomoć
distance, suvereniteta i istovremeno uzurpirajuće geste koja ga pri-
kriva, zastire velom, s njim se igra, kompliciranim ga postupcima
čini neprepoznatljivim, bez ikakva respekta preokreće, miješa broj-
ne tekstove pokazujući sklonost ezoterici, kriptici, ludizmu i sin-
kertizmu" 59. Ista trojna tipologija intertekstualnosti, makar sa nešto
izmijenjenim terminološkim odrednicama, zastupljena je i u klasi-
fikacijskim pokušajima drugih autora59 .
Ukazivanje na problem striktne nerazlučivosti triju navede-
nih modela, čak ni unutar istoga teksta, Lachmannova umiješno
koristi da preduprijedi prigovor (koji se generalno adresira teo-
riji eksplicitne intertekstualnosti) na ime reafirmacije genetičkog
srodstva među tekstovima kao jedino mogućeg međutekstovnog
odnosa. Retorički virtuozna i perfidno dozirana reminiscenca na
ishodišni Barthes-Kristevin koncept vješt je pokušaj kamufliranja
protivrječja u odnosu na sopstvena prethodna gledišta, koja ne
daju mjesta sumnji da je za Lachmannovu intertekstualnost uvi-
jek intencionalni čin: "Ta se tri modela ne mogu jasno razlučiti.
Svi tekstovi participiraju, ponavljaju se, svi su činovi pamćenja,

58 Ibidem, 212.
59 Ibidem, 212.
60 Primjerice Bernarda Katušić ''prema statusu koji v1astiti tekst dodjeljuje "tu-
đcm" ili citiranom" razlikuje tri moguća odnosa: 1 afrimacija tuđeg teksta (inter-
tekstualnost počiva na vjernom slijedu i poštivanju globalnog autoriteta. Izravno ili
neizravno citiranje garantiralo je estetsku kvalitetu i recepcijsku prijemljivost, te
osiguravalo mjesto u interliterarnoj piramidi. Podtekst je funkcionirao kao garant
estetske i recepcijske kvalitete vlastitom tekstu); 2. dekonstrukcija tuđeg teksta (vla-
stiti tekst poseže za citatom kako bi istakao vlastitu valjanost radikalnim odba-
civanjem "tuđeg" teksta.); 3. nivelacija vlastitog i tuđeg teksta (eksplicitni intekst i
implicitni pratekst podredeni su najrazličitijim oblicima dekodiranja, reseman-
tiziranja i preosmišljavanja.) (B. Katušić: Slast kratkih spojeva - hrvatsko pjesni-
štvo na razmeđu modernizma i postmodernizma, Zagreb, 2002. 136.)
produkti odbijanja i nadmašivanja tuđih tekstova, svi osim mani-
festnih tragova tuđih tekstova i evidentnih transformacijskih oblika
posjeduju i kriptičke elemente, svi su tekstovi manifestno/latentno
obilježeni udvajanjem (svjesno ili nesvjesno)"61 .
Da se u ovom krugu teoretičara, i kada to nije izrijekom kazano,
intencionalnost smatra pretpostavkom intertekstualnosti pouzdan
znak su učestali pokušaji klasifikacije međutekstovnih nadoveziva-
nja na osnovu analogija sa jezičkim figurama (u radovima Zive
Ben-Porat, Laurenta Jennya, Harolda Blooma, Marka Juvana ...), o
čemu će kasnije biti više riječi. Za Lachmanovu, izravno nadahnutu
Jakobsonovim binarizmima, "kvalificirati odnos prema tuđim tek-
stovima značilo bi razlikovati, uz pomoć retoričkih kategorija,
metonimijski od metaforičkog tipa"62. Susljednosti (metonimizira-
nju) inklinira participacija, tekstovi stupaju jedan u drugi. Metafo-
rički, pak, odnos "omogućuje pojavljivanje prijašnjeg teksta kao
paslike u novome tekstu, sličnost priziva original istovremeno ga
prikrivajući i iskrivljujući. Similaritetni intertekstovi, figure presko-
ka i preusmjeravanja djeluju na rastvaranje zatečenog smisla teksta,
dočim figure participacije, metonimijski intertekstovi, kao da za-
državaju predtekst" 63. Stoga za autoricu ne postoji dilema: u estet-
skom pogledu prednost je na strani metaforičke intertekstualnosti
koja "djeluje snažnije (...) premješta zatečeni smisao teksta isto-
vremeno mu pridajući kakav drugi (...) obezbjeđuje dvostruki sta-
tus intertekstualnog teksta koji je istovremeno on sam, ali i neki
drugi, u njegovoj težnji da objavi druge tekstove, ali i da ih u igri
premještanja i pretvaranja - demantira" 64. Funkcionalnom, po na-
činu kako je formulirana (s naglaskom na semantičkim efektima
sadjejstva), držimo i obligatnu opasku vis-a-vis nerazdruživosti triju
tehničkih tipova intertekstualnosti i udjela nekog od gradbenih inter-

61 R. Lachmann, nav. djelo, 212.

62 Ibidem, 213.
63 Ibidem, 213.
64 Ibidem, 213.
tekstualnih modela izvedenih po jakobsonovskoj analogiji sa dvjema
retoričkim figurama: "Tropika, participacija i transformacija, sa svo-
jim različitim odmjeravanjem metonimijskih i metaforičkih postu-
paka, ne mogu se glede konstitucije smisla jasno odvojiti jedna od
druge: smještene su između pozitivne i negativne semantike, izme-
đu proizvodnje viška vrijednosti i semantičkog evakuiranja, pove-
zujući obje tendencije"65.
Renate Lachmann, evidentno je, za retoričkim kategorijama po-
seže, suprotno Riffateru, u namjeri da rasvijetli makrostrukturalne
semantičke aspekte intertekstualnih procesa. Odnos što ga usposta-
vljaju s tekstom u koji ulaze drugi tekstovi ili dijelovi drugih te-
kstova makrorelacijski je odnos, pa bi intertekstualnost trebalo shva-
titi kao kompleksan odnos značenjā, smisaonih pozicija i ideologija.
Po srijedi je, u osnovi, insistiranje na primatu strukturnog jedinstva.
Smisao intertekstualnosti je u semantičkim konsekvencama međuod-
nošenja cjelina (struktura) a ne u nekoj podudarnosti detalja (dijelo-
va): "Detalji upućuju na zajedničku, odnosno analognu strukturu, a
veće cjeline paralelno realiziraju u harmoniji ili kontrastiranjem
ono što je intertekstu, odnosno intertekstualnom odnosu relevantno.
Reminiscencija, nerazrađena aluzija, ime, citat, parodija ili druge
prepoznatljive vrste preobrazbe, moraju u sebi nositi to strukturno
jedinstvo da bismo mogli govoriti o tekstu koji se nalazi u drugom
tekstu ispunjavajući ga, podudarajući se s njime cijelim prostorom,
u bitnim tockama ili nekim značajnim fragmentom bez kojega se
novi tekst ne da zamisliti. Govoreći o tekstovima mislimo i na sku-
pine osobina u njima, kao sto su žanrovska obilježja, izrazite ana-
logije u realizaciji tema, podudarnosti u svjetonazoru, izražajnosti,
slijedu sekvenca, koji sadržajno modelira smisao cjeline"66 . Na ovom
mjestu u teorijski obzor nanovo ulazi problem kritičkog vrednova-

65 Ibidem. 213.
66 I. Vidan, nav. djelo, 21. U tehničkom smislu proces dovodenja u vezu cjeli­
na tekstova koji stupaju u intertekstualni odnos odvija se, prema Zivi Ben-Porat,
u četiri faze: I. otkrivanje segmenta u tekstu i njegove reference na drugi tekst, npr.
na drugi roman ili dio romana; 2. identifikacija evociranog teksta (prototeksta), što
nja u intertekstualnim interpretacijama. U interpretacijskom klju-
ču koji striktnije slijedi poststrukturalne trendove vrijednosni bi
sud bio drugorazredno pitanje, kritičar se ne bi trudio dokazati ka-
ko se radi o vrijednom i cjelovitom djelu po sebi, već bi ga proma-
trao kao fragment šireg spleta tema, konvencija, kodova, postupa-
ka. Takva bi kritika u osnovi bila centrifugalna. Lachmannin kon-
cept ne odriče se olahko centripetalnosti, ali nije usidren ni na po-
zicijama tvrdog strukturalizma, čiji background prepoznajemo npr.
kod Zdenka Lešića koji intertekstualnost u umjetničkom tekstu
drži "estetski značajnom samo ukoliko je "tuđa riječ" integrira-
na u njegovu strukturu, jer umjetnički tekst - bez obzira na svoj
imanentni dijalogizam teži da na svaki način obezbijedi svoju
vlastitu koherentnost. Jer se smisao takvog teksta razvija isklju-
čivo iz njegove cjelovite strukture"67 . U pogledu aksioloških a
napose semantičkih implikacija Lachmanninom je konceptu po
fleksibilnoj neodvojivosti tekstova participijenata u međutek-
stovnoj interakciji bliža analogija s teorijom skupova razradom
koje se pozabavila Nirman Moranjak Bamburać: "Služeći se te-
orijom skupova, "intertekst" možemo pokušati zamisliti kao pre-
sjek dvaju skupova koji sačinjavaju njihovi invarijantni elementi.
(...) Ako bismo te invarijantne elemente analizirali bez orijen-
tacije na varijantne elemente skupova kojima pripadaju, oduzeli
bismo im njihov semiotički status"68 .
Pojam invarijante jedan je od ključnih u ambicioznom teorijskom
projektu Antona Popoviča i kruga njitranskih teoretičara zaoku-
pljenih problemima književne metakomunikacije69 . U najširim okviri-

je rczultat prve faze, odnosno tačna identifikacija signatuma; 3. Modifikacije početne

interpretacije segmenta u citatnom tekstu na osnovu potpunije informacije iz evo-
ciranog teksta (prototeksta); 4. aktivizacija evociranog teksta kao cjeline, tj. Akti-
viranje svih sastojaka intertekstualnog procesa. (Prcma: Tibor Žilka: Aluzija u knji-
ževnoj komunikaciji, Delo, XXVIII, 2, 108.)
67 Zdenko Lešić: Nova čitanja: poststrukturalistička čitanka, Sarajevo, 2003, 35.
68 N. Moranjak Bamburać, nav. djelo, 17-18.
69 Istraživanja slovačkih teoretičara inspirisana su lingvističkim zanimanjem za
probleme metajezika, ali je "ispitivanje metajezičke funkcije tekstualnih razina,
ma eksplicitne intertekstualnosti70 Popović invarijantu definira kao
značenjsku jezgru dvaju tekstova koji stupaju u međusobni odnos.
Ona ostaje nepromijenjena uprkos svim značenjskim pomacima pro-
uzrokovanim dislociranjem prototeksta. Terminološki disonantna u
odnosu na mainstream frankofonskog i anglosaksonskog teorijskog
diskursa Popovičeva teorija pojam metateksta kao "teksta o tekstu" (ve-
za tipa distribucije) stavlja u isti red sa drugim vidovima manipulacije
tekstovima (modeliranja): implikacijom (međutekstovne veze u naj-
širem smislu), ekvivalencijom (relacije po principu sličnosti) i in-
kluzijom (veze tipa nešto u nečemu). Samo distribuciju Popovič
nominalno svrstava u kategoriju metatekstualnosti, na šta s pravom
reagira N. Moranjak Bamburać uočavajući očiglednu kontradiktor-
nost. Naime, vlastita Popovičeva razmatranja jasno sugeriraju da,
primjerice, citat sam po sebi, kao realizirani odnos "nečega u ne-
čemu" (inkluzija), te stepen ekvivalencije koji se među tekstovima
nužno uspostavlja citiranjem, predstavljaju također egzemplarno ma-
nifestiranje metatekstualnih relacija - "posredstvom citata tekst go-
vori o drugom tekstu, odnosno kodni sistem teksta konstruiše se na
fonu tuđeg kodnog sistema". "Čisti odnos ekvivalencije", dodaje
autorica, "u biti je samo idealizirajuća apstrakcija, a disitribuciji mogu
prethoditi inkluzija ili implikacija" 71. Za N. Moranjak Bamburać, ina-
če nesklonu kolokvijalnoj upotrebi književnoteorijskih termina, pro-
izlazi da je Popovičeva metatekstualnost sinonim za eksplicitnu in-
tertekstualnost, koju od intertekstualnosti u Barthes-Kristevinom
smislu razlikuje momenat svjesne autorove namjere: "Kod metatek­
stualnog modelovanja ne treba govoriti o nesvjesnom nadovezivan­
ju (o kojem je sasvim moguće govoriti sa stanovišta intertekstualno-

vrlo brzo prošireno na analize samog književnog procesa, nakon što je zapaženo da
iza svake realizovane komunikacije dolazi do razgranavanja komunikacijskih pro-
cesa i pojave nekog novog komunikativnog niza u statusu drugostepene komunika-
cije - metakomunikacije" (N. Moranjak Bamburać, nav. djelo, 6.).
7 0 Empirijske provjerljivosti da pojedini tekstovi doista citiraju, podsjećaju,
tematiziraju, odnosno aludiraju na druge tekstove.
71 N. Moranjak Bamburać, nav. djelo, 45.
sti) jer produkciju metatekstualnih razina i metatekstova organi-
zira upravo svijest i volja autorskog subjekta" 72. "Sukladno tome
metatekst je, kao način postojanja intertekstualne invarijante među
dva ili više tekstova, produkt svakog od četiri moguća tipa ma-
nipulacije. On je model prototeksta, teksta-objekta međutekstovnog
nadovezivanja u kome, dakle, uvijek postoji nepromjenjivi sloj
prototeksta i sloj varijantnih rješenja. Proces metakomunikacije bi se
mogao predstaviti shemom: autor → tekst l → primalac → tekst 2
etc. Primalac postaje subjekt metateksta i on u odnosu na proto-
tekst može da bude drugi autor, prevodilac, editor, kritičar, znanstve-
nik...
Pojam model ima posebno značenje u Popovičevoj teoriji. Nu-
žno je, naime, diferenciranje metatekstnog nadovezivanja kao mo-
delativne znakovne djelatnosti od puke sličnosti tekstova: "Metatek­
stualnu operaciju predstavlja svako stvaralaštvo koje se razlikuje od
proste reprodukcije prisutnošću momenta znakovnosti kod izmjena
u aktu komunikacije"73 . Isticanje semantičke transformativnosti i mo-
gućnosti povratnog djelovanja "metateksta" na prototekst, te aktivi-
ranje instanci recipijenta i koda u objašnjenju suštine semiotičke
pozicije "tuđega" u svome, Popovičevoj teoriji daju odliku uravno-
teženosti: "Svaka identifikacija elemenata metateksta s elementima
prototeksta naturalizira ih sa gledišta odgovarajućeg sistema i time
ih istovremeno naturalizira u svijesti recipijenta, stvarajući od nepo-
novljivosti ponovljivost, što će reći da se "tuđe" u okvirima vlastitog
konteksta izdaje za "svoje" ili se adaptira na fonu koda kojim upra-
vlja primalac" 74 .
Upravo na tragu ideje o suodnošenju tekstova, kao cjelina i
uz stalnu brigu da se ne oskrnavi ’svetost’ inicijalnog Barthes-Kri-
stevinog koncepta, N. Moranjak Bamburać drži intertekstualnost
u stanju platonske intaktnosti - nekog neuhvatljivog globalnog po-
liloga medu diskursima - a cjelokupni prostor intencionalno os-
tvarenih međutekstovnih veza prepušta sferi metatekstualnosti. U

72 Ibidem, 46.
73 Ibidem, 28.
74 Ibidem, 30.
skladu s tim je i njena definicija metateksta kao "intencionalnog,
cjelovitog ‘komentara’ drugog teksta, koji ima karakter manipu­
lacije s drugim tekstom" 75. Komentar, pri tom, treba shvatiti u širem
smislu kao "svaki tekst koji nastaje u procesu metakomunikacije na
osnovu hijerarhije metatekstualnih signala kada se oni u procesu
semiotizacije prevedu na jednu višu značenjsku razinu i postanu za
subjekta metakomunikacije predmet ponovnog čitanja, analize,
interpretacije, komentara, refleksije, manipulacije i modeliranja"76 .
Autorica, međutim, ne odolijeva napasti da intertekstualnost izvede
iz zabrana teorijske asptrakcije u prostor konkretne međutekstovne
interakcije. Govori, naime, o nekoj vrsti "intertekstualne analize" i
njenog tobožnjeg "preciznog razgraničavanja" u odnosu na meta-
tekstualnu analizu. "Metoda" koja se u tom smislu predlaže više
je spekulativno-retorička egzibicija 77 (ili, kako sama N. Moranjak
Bamburać kaže, "hipotetički model pozicije tuđeg smisla"), negoli
ozbiljna teorijska platforma za primjenu u hermeneutičkoj praksi.
Dosljednost autoričinim polazistima nedvojbeno isključuje bilo
kakvu konkretnu "intertekstualnu" analizu, pa primjedba koju upu-
ćuje "eklektičarima" kada se pod firmom intertekstualnosti bave ge-
nezom, reminiscencijama, aluzijama, registracijom i transfor-
macijom citata ("Kada se identifikacija intertekstualnih veza osa-
mostali u odnosu na ideju globalnog dijaloga kao što se to često
događa u konkretnim analizama, dolazi do nepotrebnog miješanja
kriterija intertekstualne i metatekstualne analize." 78) svjedoči, prije,
o njenoj vlastitoj nedosljednosti, koja se ne da izbalansirati ni ko-
rektivnom napomenom da je "razlika između metatekstualnih i in-
tertekstualnih relacija uočljiva samo ako se govori o tekstu u cjelini,

75 Ibidem, 59.
76 Ibidem, 59.
77 Nemoguća misija "intertekstualne analize" opisana je ovako: "Predmet inter-
tekstualne analize je u biti denotativno-signifikativni prostor međutekstovnih od-
nosa, jer se tako u 'dubinama' analiziranog teksta otkriva 'paragramatski splet'
drugih tekstova, ili, metaforički rečeno, neka vrsta tekstualne 'podsvijesti"' (N.
Moranjak Bamburać, nav. djelo, 117.).
78 Ibidem, 116.
dok se sa aspekta elemenata i razina teksta doista može govoriti o
homologiji intertekstualnih i metatekstualnih signala"79. Uostalom,
sama autorica priznaje da to razlikovanje postaje irelevantno ako
"prihvatimo lingvističku definiciju teksta, odnosno ako pođemo
od postulata da elemenat teksta po principu pars pro toto pred-
stavlja tekst u cjelini"80 • Suština je u tome da li se, odajući du-
žno poštovanje Barthes-Kristevinom poststrukturalističkom pan-
tekstualizmu, možemo bez griže savjesti pomiriti sa njegovom
neaplikatibilnošću i okrenuti se "pitomijim" konceptima interte-
kstualnosti. Takvu nam mogućnost obećava distinktivno define-
ranje postupaka: intertekstualnosti kao "nečega u nečemu" a me-
tatekstualnosti kao "nečega o nečemu". Svaka manipulacija sa
tuđim tekstom unutar svoga bila bi, dakle, istovremeno i inter-
i metatekstualni čin, razlikovanje je samo u pretežnosti orijentacije
ka jednom ili drugom polu, odnosno proporciji operacija jednog
ili drugog tipa. U tom svjetlu jače utemeljenje dobija i klasifika-
cija "metatekstova" koje, polazeći od primarnih dihotomija um-
jetničko - neumjetničko i doživljajno – pojmovno, N. Moranjak
Bamburać dijeli na metakreativne (kodirajuće) i metaopisne
(dekodirajuće). U prvu kategoriju spadali bi tekstovi bliži polu
"nešto u nečemu", u kojima su na djelu transformacioni i krea-
tivni postupci manipuliranja (modeliranja) drugim tekstovima, a
u drugu tekstovi refleksivne orijentacije tipa "nešto o nečemu".
Prvoj kategoriji gravitiraju literarn a drugoj kritički i teorijski
tekstovi 81 ,, ali je čvršću liniju njihove međusobne delimitacije ipak
nemoguće povući, barem iz nekoliko razloga. Najprije, sama "pri-
roda neumjetničkih tekstova (teoretski traktati, kritika, interpreta-
79 Ibidem, 7.
80 Ibidem, 15.
81 Kreativnost i opisnost ovdje, također, treba shvatiti kao operativne termine za
kojima se kao najaproksimativnijim iz nužde poseže u kovanju novih pojmova.
Njihovo uže značenje ne može zapremiti puni opseg podrazumijevanih inter- i me-
tatekstua1nih nadovczivanja. Npr. trivija1ni intertekstua1ni oblici isključuju krea-
tivnost kao svoju konstitutivnu dominantu dok je, primjerice, nekim oblicima knji-
ževnog eseja metatekstualnost relevantna samo na razini tematskog podsticaja, a
metaopisnost gotovo isključena.
cija, manifesti i sl.) podliježe nekoj, makar i minimalnoj, estetizaciji,
pa otuda i potice čitav nesporazum oko statusa argumentacije i
refleksije unutar književno-naučnih rasprava. U biti i umjetnički i
neumjetnički metažanrovi odlikuju se miješanjem pojmovnosti i doži-
vljajnosti" 82. Spečifican je, k tome, i status parodije koja je, iako
eminentno literarni žanr, zapravo jedan od najtipicnijih metateks-
tova. Naposlijetku tu je i upotreba citata koja ni po čemu nije pri-
vilegija intertekstualnosti, dapače, "citatna poetika istovremeno sig- •
nalizira inter- i metatekstualne odnose: ona predstavlja i ekspli-
citnu intertekstualnost (upućuje na proces nadovezivanja teksta
na tekst u preplitanju i transformaciji različitih kulturnih kontek-
sta) i egzemplarno manifestiranje metatekstualnih relacija (pos-
redstvom citata tekst govori o drugom tekstu, odnosno kodni si-
stem teksta konstruiše se na fonu tuđeg kodnog sistema)"83.
Citat i citiranje su, kako smo se imali priliku uvjeriti, klju-
čni pojmovi teorijskog promišljanja o fenomenu intertekstual-
nosti. Takav status ovih pojmova nije upitan u najrazličitijim
teorijskim konceptima, od Barthes-Kristevinog nultog ili ano-
nimnog citiranja do kontrapunktnog cjepidlačenja koje citat, kao
vidljivu i jasno markiranu "drugost" u matičnom tekstu, drži
uporištem i uvjetom intertekstualnosti84. Citat je u postrtukturali-
zmu doista postao nekom vrstom njegovog zaštitnog znaka, ali u
posve difuznom značenju "nekakve gotovo primordijalne transgresije
82 N. Moranjak Bamburać, nav. djelo, 52.
83 Pridodali bismo još da je opozicija metakreativno - metaopisno u principu
indiferentna i na razlikovanje tipova "slabe" od tipova "jake" intertekstualnosti.
Klasični oblik metateksta, kritika ili interpretacija npr., često se oslanja na neeks-
plicirana redundantna znanja, napose ako je tekst namijenjen visokoprofilnoj cilj-
noj skupini akademskih recipijenata, dok umjetnički tekst slobodno poseže za cije-
lim spektrom mogućnosti od tematskih aluzija i reminiscencija, preko prikrivenih,
vakantnih ili eksplicitnih citata do imitacije diskursa, stila, strukturnih postupaka i
tehnika.
84 Urlich Broich npr. zalaže se za najužu upotrebu termina intertekstualnost, koja
bi se ograničila na one slučajeve u kojima autor ne samo da koristi druge tekstove
već i upućuje na njih, pri čemu, po pravilu, koristi u svome tekstu izvjesne signale
ili markere (manje ili više eksplicitne, ili implicitne), koji treba da upute čitaoca da
prepozna to upućivanje na druge tekstove. Pogl. G. Eror, nav. djelo, 267.
kakva odlikuje onodobne središnje operativne kategorije poput
teksta, pisanja ili rizoma. U skladu s tako neobuzdanim preko-
račujućim potencijalom, pojam citata gubi i mogućnost jasnog
razgranicavanja svojega "posjeda", postaje pobočnim i aluzivnim,
posrednim i obilaznim, višeznacnim" 85. Trend pedagoškog i her-
meneutickog "pripitomljavanja" teorije intertekstualnosti donijeće
sa sobom i vraćanje tradicionalnoj definiciji citata kao doslovnog,
navodnim znakovima, tipom štamparskog sloga ili uvlakama u
tekstu markiranog (ili ne sasvim doslovnog ali nedvojbeno prepo-
znatljivog!) prenošenja isječka ili cjeline jednog umjetničkog dje-
la, književnog ili bilo kog drugog teksta ili diskursa u nastajući
tekst.
U širim razmjerima relevantna studija o citatnosti Dub-
ravke Oraić Tolić86 također je u znaku reafirmacije citata kao
utvrdivog podudaranja citatnog teksta i izvornika. Autorica
nastoji biti vrlo temeljita i obuhvatna, najprije u termi-
nološkim distinkcijama, a potom i u tipologizaciji citiranja i
funkcijama citatnosti u širim pragmatičkim i kulturološkim
perspektivama. Kao osnovne operativne termine ona navodi:
1. citat - eksplicitni intekst, element citatne relacije; 2. citatnu
relaciju - intertekstualnu vezu za koju je bitna pojava citata; 3.
citiranje - citatni intertekstualni proces; 4. citatnost - svojstvo
umjetničke strukture građene na načelu citranja.
Definiranje intertekstualnosti pretpostavka je za teoretiziranje
pojma citatnosti. Autorica polazi od definicije intertekstualnosti
kao svakog utvrdivog odnosa tuđeg i svoga teksta, a zatim preu-
zima Smirnovljevu tipologiju intertekstualnih relacija koja razli-
kuje četiri odnosa: 1. ekskluzija (npr. aluzija); 2. inkluzija (stili-
zacija, parodija, travestija, pastiš); 3. Intersekcija (reminiscence-
je, topoi, odjeci); 4. ekvivalencija (citat i citatnost). Eksplicitnom
intertekstualnošću ona smatra samo tip ekvivalencije, što nismo
voljni prihvatiti. Naime, Smirnovljeva tipologija samo nas dodatno

85 Vladimir Biti: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Za-

greb, 2000, 39.
86 Dubravka Oraić Tolić: Teorija citanosti, Zagreb, 1990.
uvjerava kako postoje tek ostrva na kojima se intertekstualna po-
vezivanja mogu klasificirati i sistematizirati (neki kriteriji za takve
poduhvate relativno su učvršćeni). Ostaje ipak cijelo more gdje se
pobrojane kategorije slobodno i palijativno prepliću, rađaju i nesta-
ju. Teorijska argumentacija na koju autorica najviše polaže zasno-
vana je na spekulativnom razlikovanju implicitnog i eksplicitnog:
"Aluzija je prazna implicitna intertekstualna veza, stilizacija je puna
implicitna intertekstualna veza s pozitivnim predznakom, parodija i
travestija su obrnute stilizacije, tj. pune implicitne veze s negativ-
nim predznakom, reminiscencije i topoi djelomične su implicitne ve-
ze, a citat i citatnost oblici su eksplicitne intertekstualnosti kat' ex-
ochen. U aluziji ne postoji zajednički tekst - intekst, u stilizaciji i
parodiji s jedne strane, i reminiscencijama i topoima s druge strane,
inteksti su implictni jer su više ili manje uključeni u vlastitu stru-
kturu, a u citatnoj relaciji načelno postoji eksplicitni intekst, tj. Ci-
tat"87. U daljoj elaboraciji ovi se stavovi neumoljivo samoponišta-
vaju, što je i očekivano ako se ima u vidu da svaki od naznačenih
tipova "implicitnih" intertekstualnih odnosa i njegovih žanrovskih
derivata na ovaj ili onaj način manipulira motivskom građom
prototekstova, pa ih je objektivno nemoguće abolirati od ‘ekspli-
citnosti’. Sama će autorica nešto kasnije nivelirati sopstvenu distin-
kciju tvrdnjom da je "u sklopu književnih citata i književnih cita-
tnih veza prisutnost motivskih fragmenata tuđeg teksta u okviru
svoga najčešći oblik citatnog kontakta" 88 . Tako se, posve nedvosmi-
sleno, princip ekvivalencije rasprostro i na tri preostala tipa inter-
tekstualnih odnosa, a definicija eksplicitne intertekstualnosti vraće-
na je u stanje na koje otpočetka računamo kao modus operandi na-
šega rada.
Klasifikaciju citata Tolićeva vrši na osnovu četiri kriterija: 1. po
citatnim signalima kojima tekst upućuje na postojanje citata; 2. po
opsegu podudaranja između citata i prototeksta; 3. po vrsti proto-
teksta iz kojeg su preuzeti citati; 4. po semantičkoj funkciji citata u
87 Dubravka Oraić Tolić: Teorija citatnosti, Zagreb, 1990, 14.
88 Ibidem, 29.
sklopu teksta. Prema prvom kriteriju dijeli ih na prave i šifrirane.
"Za prave su karakteristični vanjski a za šifrirane unutarnji citatni
signali. Vanjski su citatni signali navodni znakovi, drugi tip slova,
točni podaci o prototekstu iz kojega potječu citati i sl., a unutarnji
navođenje naslova citiranog teksta ili imena njegova autora u bližem
ili daljem kontekstu, sintagme poput "ko što bi pjesnik rek'o", druge
intertekstualne veze s citiranim antecedentom kao što su prisutnost
likova, motiva ili stilskih postupaka prototeksta u okviru vlastitog
teksta, aluzije citatnoga teksta na citirani prototekst, šire kulturne
reminiscencije itd"89 . Autorica, kako vidimo, u klasu šifriranih citata
svrstava upravo one postupke koji su bezmalo konstitutivna
obilježja tzv. implicitne intertekstualnosti, štaviše, izrijekom spomi-
nje njene žanrovske derivate (aluziju i reminiscencije), da bi na-
poslijetku pomjerila opseg citatnosti još dalje od aluzije - do "naj-
radikalnijeg oblika unutarnje signalizacije koji prelazi granice da-
noga teksta i ostvaruje se u sklopu cijeloga pjesničkog idiolekta,
na koji je čitatelj, osobito u nekim umjetničkim tekstovima i nekim
stilskim epohama, upućen da bi uopće mogao recipirati skrivenu ci-
tatnu vezu"90, Prema opsegu podudaranja razlikuju se potpuni, nepot-
puni i vakantni citati. Nedovoljno jasnu distinkciju potpunih i ne-
potpunih citata autorica detaljnije ne elaborira tako da ostaje dile-
ma koje kriterije citat treba zadovoljiti da bi bio potpun. Zasluže-
nu pozornost posvećuje vakantnim citatima kao jednoj od legitima-
cija postmoderne poetike. Dvije su podvrste "praznog" citranja: pse-
udocitiranje (postoji realni prototekst, ali je citatni dodir između
vlastitog i tuđeg teksta - lažan) i paracitiranje (nema nikakvog re-
alnog prototeksta s kojim bi se tekst suodnosio, lažni su i citat i
prototekst). S obzirom na porijeklo citata odnosno medijalni status
prototeksta citati su podijeljeni na: 1. interliterarne (tekstovi istog
medijskog ranga: citiranje književnosti u književnosti); 2. autoci-
tate (citiranje sopstvenih djela - citiranje koje vodi klišeu i citiranje
kao samoparodiranje); 3. metacitate (tekstovi o tekstovima: citiranje
89 Ibidem, 16.
90 Ibidem, 16-17.
kritičko-teorijskih diskursa u umjetničkim djelima, citiranje knjiže-
vnog teksta u kritičko-teorijskim tekstovima); 4. intermedijalne (tek-
stovi različitog medijskog žanra: citiranje knjizevnosti u slikar-
stvu, slikarstva u filmu, filma u pozorištu i tsl.); 5. izvanestetske (van-
umjetnički tekstovi - novinski, dokumentarni, religiozni, politički ili
magijski materijali citirani u umjetničkom djelu).
Dok je u dosad spomenutim klasifikacijama autorica posezala
uglavnom za poznatim i u literaturi etabliranim kategorijama, dotle
njena podjela citata po semantičkoj funkciji na referencijalne i au-
toreferencijalne pokušava kapitalizirati u tipologizacijskim pot­
hvatima jednu manje eksploatiranu tezu (kod Igora Smirnova, npr.)
o teoriji intertekstualnosti kao konzekvenci zaokreta u poimanju
referencijalnosti jezičkog znaka. "Referencijalni upućuju na smisao
prototeksta iz kojega su uzeti, autoreferencijalni na smisao teksta u
koji su uključeni. (...) prvi su osnovna značajka znanosti, a drugi
umjetnosti. U književnoj umjetnosti referencijalni citati su češći u
prozi, a autoreferencijalni u poeziji" 91. Zanimljivo je da autorica u
približno istom značenju upotrebljava opreku ilustrativno – ilumi-
nativno citiranje, pa joj se na određen način zamjera zašto u ovoj
klasifikaciji uvodi sinonimski par koji unosi zabunu usljed termi­
noloških interferencija. Ustrajući na jakobsonovskoj autentičnosti
pojma autoreferencije, Morana Čale Knežević upozorava da "...kad
bismo se držali pravovjerne semiotičke uporabe, citat umjetničkog,
odnosno pjesničkog teksta smio bi se autoreferencijalnim smatrati
samo onda kad je on sam sebi i znakovni prijenosnik i referencijal­
ni sadržaj. (...) termin autoreferencijalni trebalo bi čuvati ne za citat
kojemu prvotno značenje zamire u korist značenja fenoteksta, nego
za citat kojemu značenje unutar fenoteksta referira na sam feno­
tekst"92.

91 Ibidem, 30-31.
92 Morana Čale Knežević: lntertekstualnost i autoreferencijalnost u radovima
mlađih teoretičara. u: Trag i razlika, zbornik, uredili: Vladimir Biti, Nenad Ivić,
Josip Užarević, Zagreb, 1995, 68.
 Drugi i, čini nam se, teorijski najdjelotvorniji korak Dubravke
Oraić Tolić jeste tipologija citatnosti kojoj polazište predstavlja ka-
tegorijalni semiotički četvorougao nastao pridodavanjem Charles
Morrisovom trinitetu znakovnih dimenzija (semantika, sintaktika,
pragmatika) četvrte "globalne kulturne funkcije što je tekst u cje-
lini svojih relacija obavlja u sklopu pripadnoga kulturnog susta-
va"93 . Ovim segmentom svoga teoretiziranja autorica pokazuje da se
eksplicitna intertekstualnost ne mora nužno suziti na jedan izdvo­
jeni, različitim poetikama manje ili više inherentan postupak, već
se može motriti "i kao ontologijsko i semiotičko načelo koje od-
likuje mišljenje i izražavanje čitavih tekstova, opusa, stilova,
kultura i razdoblja"94. Semantička se funkcija sagledava u širem i
užem smislu. Na makroplanu prepoznatljive su dvije osnovne ori-
jentacije: "orijentacija na prirodni jezik ili zbilju i orijentacija na
tuđi tekst ili jezik kulture. U prvom slučaju tekst se primarno su-
odnosi s društveno-povijesnom i empirijskom zbiljom, u drugom sa
tuđim tekstom; jednom se tekst orijentira na stvarni materijalni i
kulturni svijet, drugi put na već stvorene tekstove o svijetu; je-
dnom izvorno opisuje, drugi put se služi tuđim gotovim opisima;
jednom je rijec o suodnosu tekst-zbilja, drugi put o suodnosu tekst-
-tekst. Ako za drugu osnovnu orijentaciju prihvatimo termin J.
Kristeve intertekstualnost, tada možemo oblikovati terminološki par i
prvu orijentaciju povratno nazvati - transtekstualnošću" 95. U užem
smislu na semantičkoj razini citatni tekst se može orijentisati na
citate (prototekst) ili na samoga sebe. "Jednom je podtekst uzor
teksta, pa semantička determinacija ide od podteksta preko citata
prema tekstu. Drugi put podtekst nema poziciju uzora za tekst, pa
semantičke determinacije ili nema ili ide obratno - od vlastitog te-
ksta prema citatu i podtekstu. Jednom je vlastiti smisao tuđ, drugi
put tuđi smisao postaje vlastit; jednom se novi citatni smisao gradi
po načelu mimeze starih kulturnih smislova, drugi put po načelu

93 Dubravka Oraić Tolić, nav. djelo, 39.

94 V. Biti, nav. djelo, 40.
95 D. Oraić Tolić, nav. djelo, 34.
semantičke deformacije i očudenja poznatih kulturnih smislova;
jednom po načelu adekvacije s kanonskim značenjima, drugi put po
načelu kreacije novih značenja sve do kreacije ex nihilo; jednom po
analogiji, drugi put po kontrastu ili homologiji; jednom po načelu
metaforičnosti u Jakobsonovom smislu riječi, drugi put po načelu
metonimičnosti; jednom po sličnosti s tekstom prethodnikom i
prethodnom kulturom, drugi put po susljednosti dvaju ravnopravnih
članova intertekstualnog susreta, starijega i mlađeg, tuđega i vlasti­
tog"96. Ovdje, kako vidimo, opet do izražaja dolazi autoričina strast
k terminološkim novotvorbama za već prononsirane tipološke pre­
sjeke (R. Lachmann, npr.) intertekstualnih relacija, ali i više nego
znakovita terminološka proturječja kao rezultat fundamentalnih
razlika u samim teorijskim polazištima ili percepcijama tih pola-
zišta od strane različitih autora. U navedenom fragmentu, primje-
rice, termini analogija, kontrast i homologija sinonimske su vari-
jacije terminoloških trijada participacija – tropika – transformaci-
ja ili afirmacija – dekonstrukcija - nivelacija. Kasnije će autorica
za isti tipološki presjek skovati jos jedan pojmovni trolist: citatna
imitacija -citatna polemika - citatni dijalog, koji je možda i naj-
primjereniji za označavanje predmetnog fenomena u interpreta-
cijskoj praksi. S druge strane, Renate Lachmann pod metafori-
kom podrazumijeva ono što je za Tolićevu metonimičnost. Razlog
je, po prilici, u svojevrsnom polaritetu, koji je bezmalo konsti-
tutivno obilježje metafore: metafora kao prosto prepoznavanje evi-
dentnih sličnosti ili metafora kao poetsko kreiranje novih sličnosti
među bićima, predmetima i pojavama, te jednako disparatnog
teorijskog rakursa u odnosu na metonimiju: metonimija kao ovi-
snost dijela o cjelini, posljedice o uzroku ili metonimija kao su-
sljednost, ravnopravnost u dodiru, susretanju i dijalogu ...
Manje teorijske ambicioznosti Tolićeva ispoljava u raščlambi pod-
obrazaca na razni sintaktike citatnosti. Ovlaš spominje dva etablirana
poetička načela kao osnovni tipologijski kritelij: načelo organske, za-
tvorene kompozicije u kome sustav citatnoga teksta određuje položaj i

96 Ibidem, 39.
broj citata (što bi, valjda, vrijedilo za većinu književno-umjetničkih
razdoblja i unutra tih razdoblja dominantnih zamova), i načelo ot-
vorene, montažne konstrukcije, kome je svojstvo da su "citati slobodni
u odnosu na cjelinu, broj im nije ograničen, a ni položaj strogo od-
ređen" 97 (u kontekstu čega navodi kao primjer samo oblik citatnog
kolaza). Nakon toga autorica žurno prelazi na, dražu joj, kulturolo-
šku perspektivu (vanjskosintaktički plan citatnosti). Njene pronicljive
analize i ovaj put svjedoče da eksplicitna intertekstualnost nije tek
vid "sužene retorike", pitanje evidencije ili, u najboljem slučaju, "te-
hnike" međutekstovnog nadovezivanja, već temeljno pitanje identi-
teta i konstitucije kulture unutar koje se procesi međutekstovne inter­
akcije zbivaju: "U kulturama vertikalnog tipa češće su citatne imita-
cije, a u kulturama horizontalnog tipa citatni dijalog i polemika. U
vertikalnim kulturama postoji stroga hijerarhija tekstova, žanrova
umjetničkih medija i kulturnih sfera, pa se citatni kontakti u pravilu
uspostavljaju tako da hijerarhijski niži tekstovi imitiraju po vrijedno­
sti i položaju nadređene tekstove. U horizontalnim kulturama, gdje hi-
jerarhije nema, citatni se kontakti uspostavljaju ili na načelu polemi-
čke pobune nekoć nižih protiv nekoć viših tekstova ili na načelu
dijaloga među ravnopravnim tekstovima, medijima, kulturnim sfera­
ma"98. Ova je distinkcija odredujuća i po srijedi je odnos citatnog tek­
sta prema postojećoj književnoj i kulturnoj tradiciji. U tom smislu "te-
kst može obavljati dvije osnovne funkcije: funkciju reprezentacije
tuđeg teksta i tuđe kulture i funkciju prezentacije samoga sebe i svo-
je kulture. U prvom slučaju citatni tekst u sustavu pripadne kulture
potvrđuje postojeću kulturnu tradiciju i zatečeni konvencionalni ob-
zor čitateljskog očekivanja. U drugom slučaju tekst ističe samoga se-
be, svoj originalni položaj u sustavu kulture i autorovo osebujno shva-
ćanje tradicije koje mijenja ili grubo krši konvencionalni obzor rece-
ptivnog očekivanja. (...) Kulturno je vrijeme prvih prošlost, drugih sa-
dašnjost ili budućnost" 99 •

97 Ibidem, 40.
98 Ibidem, 41.
99 Ibidem, 43.
 Sukladno svojoj privrženosti strukturalističkim binomima D.
Oraić Tolić i pragmatičnu dimenziju citatnosti daje u opozitnom
paru: statična pragmatika i dinamična pragmatika. "U prvom slu-
čaju primaran je čitatelj i njegovo kulturološko znanje, u drugo­
mu - autor, čije znanje može biti veće, lažno ili namjerno dru-
kčije od znanja prosječnoga adresata. (...) kada je važniji čitatelj,
citati su najčešće pravi i potpuni, a citatnost je laka. Kada je va-
žniji autor citatnoga teksta, citati su obično šifrirani, nepotpuni ili
vakantni, a citatnost otežana"100• Umjesto problematične teze o us-
mjerenosti dinamične pragmatike citatnog teksta na autora, koja
očito nije u dosluhu sa Jakobsonovom ekspresivnom funkcijom,
čini nam se prikladnijom postavka o usmjerenosti različitih tipova
citanosti ka različitim profilima čitalaca, pa bi samim tim, bila pri­
mjerenija upotreba termina konvencionalna odnosno nekonvenci-
onalna citatnost.
Binarizam u polarizacijskom rasponu od metatekstualnosti (neš-
to o nečemu) do intertekstualnosti (nešto u nečemu) tipologizacij-
sko je polazište teorijskih razmatranja slovenačkog autora Marka
Juvana. Načini intertekstualne reprezentacije, tj. reprodukcije, reci-
klaže i rekuperacije zatečenog diskurzivnog gradiva i njegovih ko-
dova i konvencija u osnovi su dvojaki: deskriptivni - "strana riječ
ostaje samo vanjski predmet prikazivačkog diskursa, tako da svo-
jom sadržajnom i izražajnom formom ne ulazi u nj" 101, i integra-
cijski - "strana riječ se u prikazivački izričaj integrira na različite
načine, pa tako dolazi do međusobnih idejno-stilskih interferencija
u hibridnoj konstrukciji"102 . Intertekstualna deskripcija (metatekstu-
alnost) "predloške ne reproducira jednakim ekvivalentnim ili slič-

100 Ibidem, 42.

101 Marko Juvan: Pjesme u stereofoniji: intertekstualne figure i čitanja, u: Tropi i

figure, Zagreb, 1995, 505.
102 Ibidem, 505. U razradi modela integrativne reprezentacije Juvanova elaboracija
grosso modo je bliska, možda čak njome i inspirisana, Plettovoj klasifikaciji in-
tertekstualnosti na: materijalnu (partikularizirajuću) - ponavljanje znakova; 2. Struk-
turnu (generalizirajuću) - ponavljanje pravila; 3. materijalno-strukturnu - ponavljanje i
znakova i pravila. Pogl. G. Eror, nav. djelo, 266.
nim literarnim sredstvima, već ih parafrazira (prevodi) tako da
sve elemente i strukture koje su materijal prijenosa ili snimke
sintetizira ili analizira u svome jeziku. (...) opis ostaje razgraničen
od predloška. Prema predlošku uspostavlja izričit odnos metajezi-
ka, a ne relaciju jednakog, ekvivalentnog ili sličnog "urječjenja"
(tekstualizacije)" 103. Integracija se u intertekstualnoj praksi ostva-
ruje kao transpozicija i imitacija. "Transpozicija je u Intertek-
stualnoj prezentaciji ili (1) citat odlomka ili cijelog teksta u no-
vom kontekstu ili (2) reproduciranje, priče i/ili njezinih elemena­
ta koji su aktualizirani, pa time i imenski i vremensko-prostor-
no određeni/specificirani u stvarno postojećem prototekstu. Ova
se građa intertekstualno preslikava na ekvivalentno mjesto na ra-
zinama novog teksta koji se može verbalizirati i "drugim riječi-
ma", dok odrednice aktualizacije i specifikacije predloška (imena
osoba, mjesta, vrijeme zbivanja, lokacija) barem djelomično ču-
va. Na tako transponiranim uzorcima moguće su naravno sve
klasične transformacije: izostavljanje, dodavanje, premještanje, za-
mjenjivanje, zgušnjavanje i širenje. Transpozicijom, uz ova dva
tipa, smatram još (3) reproduciranje struktura iz repertoara stal-
nih oblika koji su postali opća imovina - oblici stiha, metričke
sheme, stalni kompozicijski uzorci u funkcionalnim tipovima
teksta (npr. u pismu). (...) Imitacija je (1) reproduciranje au-
torskog jezičnog stila, što znači ponovljivog i predvidivog uzor-
ka (matrice) za generiranje izbora rječnika, tropa i figura; (2)
reproduciranje sheme ili strukture motiva, priče i njezinih ele-
menata stvarno postojećeg teksta "drugim riječima" koji pak
napusta odrednice njihove aktualizacije (vlastita imena, pro-
stor i vrijeme zbivanja); (3) reprodukcija žanrovskog, vremen-
skog ili autorskog stila ... (...)
Svim trima vrstama imitacije zajedničko je da to što je u te-
kstu aktualizirano nije jednako aktualizacijama u njihovim predloš-
cima već samo slično, homologno, jer se oblikuje na temelju istog
)

generativnog uzorka koji je apstrahiran iz predloška” 104.

103 M. Juvan, nav. tekst, 507.

104 Ibidem, 506
 Na osnovu elaboriranog teorijskog koncepta Juvan nudi pre-
glednu, obuhvatnu i, što je posebni kvalitet, za nove oblike in-
tertekstualnih povezivanja principijelno otvorenu tipološku tabli-
cu:

REPREZENTACIJE
PREDLOŠCI integrativne neintegrativne
transpozicija imitacija deskripcija
verbalna citiranje riječi remimscencija: transkripcija,
razina parafraza ... fonetička, transliteracija,
morfološka, glosa,
leksička, prijevod,
sintaktička metaliterarni
govor:
analitički,
tekst sintetički
neverbalna sadržajni citat sadržajna snimka sažetak, inter-
razina (posudba): (reminiscencija) pretacija, ana-
motiva, fabule, motiva, fabule, liza, vrijedno-
lika, prostora ... lika, prostora ... sna oznaka
sadržaja: moti-
va, fabule, liko-
va, prostora ...
verbalna topos: sentenci- imitacija stilema, poetološka
razina ja, figura ... stilizacija s norma, kritička
obzirom na analiza, meta-
funkcionalne literarni govor,
stilove autotematski
kod komentar...
neverbalna topos: lik, stilizacija s
razina motiv, kompozi- obzirom na vrste
cijska shema, teksta
metrička shema,
(metrički citat),
stalni oblici

Iz do sada izloženog uočljivo je da mnoga rješenja teorije inter-

tekstualnosti analoški posežu za figuralno-retoričkim obrascima
kao mehanizmima funkcioniranja pojedinih tipova intertekstual-
nih veza. Sličnost intertekstualnih modela sa pojedinim tropima i
figurama Igor Smirnov domišljato kontekstualizira unutar vlastitog
teorijskog stava o intertekstualnosti kao posljedici strukturalisti-
čkog opovrgavanja reprezentativnosti znaka. "Samim tim se podra-
zumijeva da potonji tekst preobražava referentnu funkciju prethod-
nog teksta u autoreferentnu funkciju, budući da se, u procesu na-
stajanja tropa i figura, jezik, općenito uzev, projicira na samog se-
be, preobražava u znak znaka. Zbog toga se može ustvrditi da kon-
ceptualizacija intertekstualnih zavisnosti isključivo u, ili pretežno
u, terminima retorike indoktrinira književnosti one mogućnosti ko-
je proistječu iz ideje nereprezentativnog znaka" 105 • Pokazaće se,
zapravo, da retoričke klasifikacije, ako teže totalnom obuhvatu po-
tencijalno nesagledivih mogućnosti međudiskurzivnog interferiranja,
premda na suprotnom kraju teorijske game, čine isto što i Bart-
hes-Kristevin fantomski intertekst - jednako proigravaju huma-
num Bahtinovog dijalogizma. S druge strane, baviti se analizom
semantičkih transformacionih procesa koji čine samu bit inter-
tekstualnosti, gotovo je nemoguće bez heurističke upotrebe reto-
ričke kategorijalne aparture, pa postojanje jednog iscrpnijeg kata-
loga za sferu intertekstualnosti aplikatibilnih retoričkih mehanizama
praktičnoj je kritici od nesumnjive koristi. Najfrekventniji su u
tom smislu već spominjani pokušaji teorijskog usustavljenja in-
tertekstualnih veza analogijom sa Jakobsonovim modelom meta-
fore i metonimije kao funkcionalnih mehanizama jezičkog zapo-
sjedanja stvarnosti. Uočene kontroverze (npr. sraz Lachmann -
Oraic Tolić) u poimanju i vrednovanju metaforičnosti odnosno
metonimičnosti međutekstovnog nadovezivanja više nego znakovi-
to svjedoče o tegobnosti zadaće koja se pred retoriku ovim želi sta-
viti. Metafora i metonimija uglavnom su zastupljene i u onim reto-
rickim tipologijama koje proširuju listu figura kao analoških ozna-
ka za odredene "mehanizme" intertekstualnosti 106 •

105 Igor Smirnov, Umjetnička intertekstualnost, u: Intertekstualnost i intermedijal-

nost, Zagreb, 1995, 218.
106 Npr. u Haro1da B1ooma, Pogl. M. Juvan, nav. tekst.
 Laurent Jenny kao figure intertekstualnosti navodi paronomazi­
ju (reminscencija koja čuva zvukovnu strukturu izvora, ali je hoti­
mično u izvjesnoj mjeri iskrivljuje kako bi se postigao određeni efe-
kat); elipsu (nepotpuno ponavljanje nekog izvora), amplifikaciju (su-
protno od elipse, proširenje, odnosno izvođenje značenja u smjeru iro-
nizacije ili razrade u prototekstu virtuelno prisutnih smislova); hi-
perbolu (transformacija smisla prototeksta njegovim izvrgnućem u
najviši stupanj manifestnosti određujućeg svojstva, a čemu je krajnji
stadij apsurd); inverziju (mijenjanje poretka vrijednosti u suprotnom
smjeru od hiperbole, npr. u postupku parodiranja ili onoga što Bahtin
naziva karnevalizacijom). Premda u svoju tipologiju ne uključuje
glavne trope - metaforu, metonimiju i sinegdohu (a za njih bi se i u
ovom društvu bez poteškoća moglo naći mjesta), sasvim je jasno da
Jenny pod intertekstualnošću podrazumijeva ono što su ruski forma­
listi nazivali literarnošću - postupak očuđenja, remećenja poret-
ka/konvencije, deklišetizaciju. To, međutim, reducira cijeli fenomen
na samo jednu dimenziju - onu koja se kod različitih autora i u klasi­
fikacijama izvodenim na osnovu različitih kriterioloških polazišta
označava kao nekonvencionalni, tropični, dinamični, horizontalni,
dijaloški, polemični itd. tip intertekstualnosti.
Jednu od najrazuđenijih retoričkih tipologija, onu Haralda Blooma,
a koja uključuje ironiju, sinegdohu, metonimiju, hiperbolu, litotu, me-
taforu, metalepsu i transumpciju, Marko Juvan je pokušao svesti na uni-
verzalne modele intertekstualnosti. Prepoznaje ih u silepsi, sinegdohi,
paralelizmu s metaforom i metonimiji. Primjećujemo, međutim, da se
prema definiciji koju daje Juvan ne radi o silepsi nego o srodnoj joj fi-
guri zeugmi: "Silepsa se smatra sintaksičkom figurom u kojoj se prili-
kom ispuštanja jednog rečeničkog člana, obično predikata, referencije
koje su mu podređene (objekti, atributi) vješaju na preostali rečenični
član koji takvu rečeničnu ulogu još može ispunjavati, čime dolazi do
nekongruentnosti logičke i gramatičke strukture" 107 •

107 Primjer koji navodi ("Bilo je one nedjelje kada u Butalama slave svakogodi-
šnje proštenje i tučnjavu.) upravo odgovara definiciji zeugme: "Na dva ili više sa-
mostavnika odnosi se jedan glagol, koji se po značenju svome samo jednomu od
onih samostavnika prilagoditi može, a kod drugoga ima se pomisliti drugi glagol,
 Analogno tome funkcioniraju citati, dakle, kao zajednički predi-
kati nikada identičnih niti antitetičnih, ali uvijek sličnih subjekata-
/objekata. Kao takva zeugma je "u intertekstualnosti model za se­
mantičko i stilsko zgušnjavanje, za potiranje dvaju različitih kontek­
stualnih smislova i/ili stilskih vrijednosti u jednom figurativnom
žaristu"108 . Sinegdohički koncept međutekstovne veze u Juvanovoj
je interpretaciji najbliži shvatanju eksplicitne intertekstualnosti kao
procesa semantičke preobrazbe "tuđega" u svome, čije je dekodi­
ranje ipak privilegija određenog profila recipijenata. "Intertekst u
kojem su elementi i strukture predloška in praesentia preslikani te
inkorporirani u novi tekst funkcionira kao dio koji zastupa cjelinu
predloška (in absentia) i evocira ga u većem ili manjem opsegu
­ preko osmišljenja što mu ga daje retorika novog interpretanta, oz-
nacavajućeg konteksta. Intertekst je onaj koji otvara vrata u predlo-
žak, čitatelj pak sa svojim asocijacijama na "već čitano" ide toliko da-
leko koliko mu to dopuštaju njegova literarana sposobnost, enci­
klopedijsko znanje i strategije uspostavljanja smisla intertekstualnim
presupozicijama i implikacijama"109. Premda mu to nije svojstveno
(teoretizira uglavnom o odnosima tekst- tekst) autor rasprostire "radno
polje" sinegdohe na šira kulturološka obzorja upošljavajući je u
intertekstualnom "povezivanju teksta s kulturnim pamćenjem, diskursi-
ma datog kulturnog prostora i tradicije, ne samo s pojedinim tekstovima
‘po sebi’"110. Intertekstualni model metafore, ukoliko je ostvaren, jav­
lja se poslije dovršenog procesa "sinegdohijskog dozivanja cjelina
predložaka". Tada je recipijent u prilici "dva teksta postaviti u para­
lelistički odnos, u njihovim značenjskim i implikacijskim sustavima
tražiti analogije, što je logika metafore"111. Operacija enkodiranja pri
tom uključuje izbor "semova, konotacija i implikacija što se mogu us-

kojega je pojam s onim prvim srodan" (Luka Zima: Figure u našem narodnom pje-
sništvu, Zagreb, 1998, 189). Zima navodi i primjere: "Tamo raslo klenje i jasenje,/
Medju nama zdravlje i veselje".
108 M. Juvan, nav. tekst, 533

109 Ibidem, 535.

110 Ibidem, 535.
111 Ibidem, 537.
kladiti s glavnim predmetom, temom novog teksta: intertekst na taj
način stupa u interakciju sa značenjskim gradivom novog konteksta i
ono što je njime označeno prikazuje u konotacijskom, interpretati-
vnom osvjetljenju predloška"112. Naposlijetku metonimijski model
interteksta podrazumijeva neki vid kontinuiteta novog u odnosu na
raniji tekst, "npr. nastavljanje i dopunu priče, podrobnije raščla-
njivanje ili opisivanje nekog elementa, motiva ili osobe, traženje u njoj uz-
roka za neki događaj ili iznošenje posljedica" 113•
Retoričke tipologije, nastale u namjeri da budu "oruđa koja \čita-
telju omogućuju da uz tekstovne uzorke i elemente evocira njihove
konotacije i implikacije, koje su već formirane u predlošcima"114, či-
ni se ipak, samo još dublje dramatiziraju aporiju intertekstualne kom-
petencije uključujući u popis čitateljskih obaveza i sasvim određenu
teorijsku kompetenciju. Tako "blagodati" ovih tipologija - "(1) rela-
tivno ustaljena, terminologizirana i osviještena zaliha, (2) primjet-
nost, (3) mogućnost izvođenja čitateljevih značenjskih transakcija"114
na osnovu prepoznatih mehanizama - ostaju povlasticom samo jed-
nog profila čitalaca. Bez pomoći koju, ispunjavajući svoju misiju
unutar globalno-dijaloški zamišljenog teksta kulture, u tom pogledu
pružaju metatekstovi kakve ova radnja želi ponuditi, broj "povlašte-
nih" čitalaca vremenom se smanjuje. Riječju, željeli bismo - bar
kada je riječ o Bašeskiji i hodočasnicima u njegov vrt - da onaj
snop svjetla iz Sidranove pjesme Rasvjetljavanje slučaja iz 1641.,
koje zrači "iz godina iz knjiga", obasja što više ljudskih lica:

... iz godina, iz knjiga,

kao da snop nekog svjetla, majušnog svjetla ­
ali svjetla nesporno! - lica naša ozračuje,
i, začudo, ovo kao da i bijaše o tome svjetlu
govor! Aj, godine i knjige, godine i knjige!

112 Ibidem, 537

113 Ibidem, 537.
114 Ibidem, 540
115 Ibidem, 540.
 Modeli i ishodi citatnog dijaloga Selimovićeve
Tvrđave i Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije

Dosadašnji tretman teme

Kritički tekstovi posveceni Selimovićevoj Tvrdavi rijetko pro-

puštaju istaći vezu ovoga romana sa Ljetopisom Mula Mustafe Ba-
šeskije. Sam je autor na tome insistirao u više prilika. U intervjuu
datom zagrebačkom "Vjesniku" 1968. godine objelodanio je na-
mjeru da napiše "bosansku trilogiju". Prvi njen dio bio bi Derviš i
smrt, a kao junaka drugog dijela Selimović je izrijekom označio
Mula Mustafu Bašeskiju, sarajevskog pisara i hroničara iz 18. Sto-
ljeća. 0 načinu posezanja za pršlošću očitovao se i 1970., brane-
ći se od kriticara koji su radnju Tvrđave držali alegorijskom ka-
muflažom savremene političke situacije u Bosni i Herecegovini. "U
Tvrđavi ne govorim o današnjim sarajevskim prilikama. Ja zaista go-
vorim o Bašeskijinom vremenu"116, veli Selimović. U intervjuima
datim iste godine govori o odstupanjima od inicijalne zamisli koja
su se desila tokom pisanja romana: "Mislio sam da radim roman o
Mula Mustafi Bašeskiji, jednoj pjesničkoj duši koja je živjela i ra-
dila, čineći dobro ljudima. (...) Listajući Bašeskijine anale ja sam u
njima nailazio na epizode, na događaje, na ličnosti, na sudbine, na
nove raznolike likove koji su me odveli od prvobitne zamisli, jer
su mi se nametnuli kao ličnosti djela, i od prvobitne namjere nije
ostalo ništa osim donekle Mustafe, koji je ipak ostao. Samo to ni-
je roman o njemu, već o ljudima, o likovima koje je on zabilje-
žio117". "Da, trebalo je, po mojim prvim zamislima, da knjiga bude ro-
116 Prema Radovan Popović: Život Mese Selimovića, Beograd 1988, l 0 l.

117 Protiv čega se bori pjesnik Ahmet Šabo, intervju, Vjesnik 1970; razgovor
vodio Abid Budimlić; prema Meša Selimovic, Pisci, mišljenja i razgovori, Ri-
jeka-Beograd, 1975, 370
man o hroničaru Bašeskiji, koji je živio u XVIII vijeku. On je
bio interesantna pojava, imao je jako izražen smisao za prave-
dnost, mada je donekle, što je i normalno, bio pritisnut snagom
ubjeđenja i mišljenja svoga vremena. Iz njegove Hronike uzeo
sam dosta podataka, dosta imena. Evo nekih, samo nekih, reče-
nica iz te hronike: 1786. - Došlo je takvo vrijeme da je naj-
bolje šutjeti. Mnogo je lazi u svijetu. - Zaista ništa nije u
ljudskoj ruci." 118 Po svojoj strukturi roman Tvrđava ne spada u
klasu tekstova za čije je dekodiranje neophodan naputak u kome
se ukazuje na izvore, način, svrhu i intenciju posezanja za pred-
lošcima koji sačinjavaju međutekstovnu invarijantu. Selimovi-
ćevi komentari više su reakcija na vanestetske konsekvence re-
cepcije romana i kao takvi uglavnom su hermeneutički irele-
vantni, dapače, dojam je da se u nekima krije namjera duše­
brižničke čitače zavesti u pogrečnom smjeru.
Veza dvaju djela nije u kritici dublje i detaljnije istraži-
vana. Tekstovi koji su se bavili ovom temom gotovo bez iz-
nimke su ostajali na uzgrednim konstatacijama o Ljetopisu
kao vrelu tematske građe za roman ili su, jednako ovlaš, na-
čimali problem vjerodostojnosti romanesknih transpozicija u
odnosu na izvornik s naglaskom na kvalitetu njihove "histo-
ričnosti". Tako Jože Pogačnik ističe "vremenski nesporazum"
budući da "Bašeskijino vrijeme o kome piše autor nije isto-
vjetno s vremenom bilo koje od obiju hoćinskih bitaka (...)
1621. i 1673. godine u kojima su Poljaci pobijedili tursku voj-
sku" 119 . Premda za nase razmatranje to nema osobitog značaja
vrijedi pripomenuti da Pogacčik očito nije informiran o bit-
kama koje je u 18. stoljeću turska vojska kod Hoćina vodila
protiv Rusa. U još suspektnijem ključu razumijevanja odnosa
književnosti i povijesne zbilje Vojislav Maksimović preten-
dira izvodenju nekih generalnih zaključaka: "... iako nije bio u
pitanju samo jak podsticaj, nego i zanimljiv izvor za oblikovanje

118 Duh ljudski i njegova tvrđava, intervju, NIN 1970, Razgovor vodio M. Sa-
vić; u Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, Rijeka-Beograd, 1975, 375.
119 Jože Pogačnik, Idejno-estetska struktura Selimovićeve "Tvrđave ", u: Knjiže-
vno djelo Meše Selimovića, zbornik radova, Sarajevo, 1990, 190.
nekih konkretnih dogadaja, Selimović ipak nije uspio da dā toli-
ko snažnu umjetničku sliku koja bi ozbiljnije nadvisila onu Baše-
skijinu autentičnost i uvjerljivost u bilježenju sarajevskih zbivanja
u drugoj polovini XVIII vijeka. (...) Bašeskiji vise vjerujemo ka-
da svjedoči bez pristrasnosti, kada čini napor da se zapiše sve ono
što će postati i poruka potomcima. U pitanju je znači ono što
bismo mogli podvesti pod neku vremensku kategoriju, ali i piš-
čevo neposredno, autentično viđenje, koje se ne može nadoknaditi
čak ni naknadnim pomnim izučavanjima i ocjenjivanjima"120. Kom-
pleksnije razumijevanje međutekstovnih veza Ljetopisa i Tvrđave
karakterizira tekst Predraga Palavestre Duh pobune u književnom
delu Meše Selimovića. Polazeći od piščeve tvrdnje da je Tvrđava
trebala biti roman o Bašeskiji, ali se u toku pisanja odstupilo od te
namjere, Palavestra akcenat stavlja na tipološko odredenje dvaju
Selimovićevih romana, Derviša i smrti i Tvrđave, kao "romana kul-
ture, odnosno romana ideja više negoli romana zbivanja. (...) Sve
istorijske naznake tu su sasvim sporedne. Pisac jasno stavlja na
znanje da ga prvenstveno zanimaju opšte teme ljudskoga morala i
bitisanja, a tek uzgred određeni karakteri u odredenom dejstvu. Is-
torijsko vreme, samo po sebi, tu je nevažno"121 . Mogućnosti pro-
dubljenijeg razmatranja relacija Ljetopis - Tvrđava, Bašeskija - Se-
limović, historija - književna umjetnost, naznačio je (i na žalost,
ostao na tome) Midhat Begić. On uočava podudarnosti dvaju djela
"posebno u nekim glavama Tvrđave kao što je šesta Čudno ljeto,
vidno bašeskijska sa podacima o nesrećama, pošastima koje su po-
gadale Sarajevo i okolicu. Hroničarski realizam", dodaje Begić, "po-
tvrđuje se i napomenom u dijelu o braći Morićima: "Samo dva-
deset godina je prošlo, a sve se zaboravilo, i braća Morići i Sari-
-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili". Ovdje je za tu
realističku bašeskijsku stranu djela izražajno i videnje tog doga-
đaja, koji je iz hroničarskih anala i ljudskog pamćenja prešao u
legendu, naravno preobličen: "Izdalo je", kaže pisac u produžetku

120 Vojis1av Maksimović, Prostori i pojave, Tuz1a, 1989, 284.

121 Predrag Palavestra, Duh pobune u književnom delu Meše Selimovića, u:
Književno djelo Meše Selimovića, zbornik radova, Sarajevo 1990, 17.
gornjega teksta, "i narodno pamćenje, pa se pjevala tužna pjesma
o vješanju dvojice braće, kao da su junaci a ne surove siledžije. I
možda je baš ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih ko-
ji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljećima daleko, doveli
moga rodaka u Sarajevo". Tako je na određeni način, ne sasvim
andrićevski, svakodnevica skopčana s historijom i legendom, kao
sto je baš verzija o Morićima karakteristična za Andrićev Put Alije
Đerzeleza, približno slično vremenski smjestena. Slična je i demi-
tizacija legendi, samo što se to ovdje kod Selimovića uopćeno
potvrđuje, a u Andrića se pripovjedno razvija"122. U sporadičnim za-
nimanjima autora za pitanja odnosa ljetopisa i romana naziremo,
dakle, elemente četiriju hermeneutičkih strategija. Navedeni su tek-
stovi u tom smislu uzeti kao svojevrsne paradigmatske ilustracije
dosadašnjeg tretmana teme u književnoj znanosti i kritici: 1) pro­
blematiziranje historijske vjerodostojnosti ljetopisne građe i njene
romaneskne obrade (Pogačnik); 2) pristup koji daje apsolutni (oba­
vijesni i estetski?!) primat antecedentu (ljetopisu) nad konzekven­
tom (romanom) (Maksimović); 3) pristup koji insistira na centri-
petalnosti i imanenciji, dakle, potpunom preimućstvu romana u od-
nosu na izvore i historiju (Palavestra); 4) naznake interesa za se-
manticke transformacije u ravnopravnom intertekstualnom dijalogu
ljetopisa i romana (Begić).

Neke metodološko-teorijske napomene

Naglašavanje izvorišta teksta i geneza njegova značenja nisu,

kako smo naglasili, u hermeneutičkoj primjeni metoda svrha inter-
tekstualnog pročavanja, nego je to prije njihovo neutralisanje, ali
ne uz gubitak svijesti o značenjskoj slojevitosti zasebnih tekstova
koji tvore intertekstualnu relaciju. Veza Bašeskijinog Ljetopisa i Se-

122 Midhat Begić, Meša Selimović: Tvrđava, predgovor "Maslešinom" izdanju

Tvrđave, Sarajevo 1982, 5-6
limovićeve Tvrđave kao tekstova različitih epoha upravo se ostvaru-
je na principu ravnopravnosti i međusobnog interferiranja. Na na-
čin palimpsestnih tragova ljetopis i roman funkcionišu samostalno,
ali svijest o jednom snažno djeluje na razumijevanje drugog, i ob-
ratno. Recepcija Tvrđave pod dojmom pročitanog Ljetopisa ili Ljeto-
pisa u ozračju Tvrdave ima sasvim drugi kvalitet nego nevezano
(linearno) čitanje samo jednog od ovih tekstova, bez znanja o njiho-
voj intertekstualnoj povezanosti. Tekstovi se, dakle, preklapaju tako da i
tekst koji citira i tekst izvornik proširuju svoj semantički potencijal
stičući u tom suodnosu nova osvjetljenja i dodatna značenja. Je-
dan od ciljeva ovoga rada upravo i jeste navesti čitaoca da, napu-
štajući monotekstualnu perspektivu, investira u intertekstualni hori-
zont. U toj zamjeni linearne polidimenzionalnom recepcijom tek-
st(ov)a treba imati na umu da smisao citatnog teksta, kako bismo u
predmetnoj relaciji mogli označiti Selimovićevu Tvrdavu, nije iz-
ravno (kauzalno) motiviran predtekstom Ljetopisa, ne uspostavlja s
njim, teorijskim rječnikom kazano, odnos participacije (afirmacije)
ili tropike (dekonstrukcije), već nastaje u okvirima teorijskog mo-
dela transformacije (nivelacije), što podrazumijeva da novi tekst ne
negira prethodni, samo re-kreira i očuđuje njegove poznate smislo-
ve. Po srijedi je izrazit primjer citatnog dijaloga u neutralnoj zoni, na
osnovu tzv. intertekstualnog nemiješanja tj. poštivanja različitih se-
mantickih uređenja dvaju tekstova pa i šire - dvaju različitih kul-
turnih konteksta.
U naznačenom metodoloskom okviru intertekstualne odnose Tvr-
đave i Ljetopisa propitivaćemo prvenstveno na tekstovnim instan-
cama dogadaja i ličnosti/likova. Pri tome, naravno, držimo umje-
snom primjedbu da odvojeno promataranje događaja i likova u onom
tipu romanu gdje je radnja u funkciji oblikovanja karaktera pred-
stavlja svojevrsnu represiju nad tekstom. Razlog, ne i opravdanje, je
tehničko-operativne naravi. Leži u činjenici da je Selimović, osim
glavnih, od Bašeskije "preuzimao" i sasvim marginalne likove ili tek
pojedina imena iza kojih ne stoje ni po čemu podudarajući likovi.
Svi ce oni biti uključeni u pokušaj intertekstualne tipologizacije
likova zasnovane na razlikovanju stupnja izgrađenosti njihovih kara-
ktera. Slijedom takvog opredjeljenja intertekstualni pristup ispripo-
vijedanim događajima spontano se pretvara u govor o likovima, po-
glavito o centralnim protagonistima romana.
Stoji i opsaka da u striktno tehničkom pogledu primijenjeni po-
stupak dosta duguje drevnom metodu uporednih odlomaka, a koji se
sastoji od razjašnjenja ili dopune smisla nekog segmenta ili cjeline
teksta pomoću drugog teksta. Metod je ovdje eksplicitan, premda je nje-
gova implicitna primjena na izvjestan način condicio sine qua non
svakog proučavanja književnosti. "Razumeti, tumačiti tekst", kaže An-
toine Compagnon, "uvek neizbežno znači da, uz istovetnost, navodi-
mo i razlike, uz isto, drukčije: izdvajamo razlike na pozadini pona-
vljanja. Zato se metod uporednih odlomaka nalazi u osnovi naše dis-
cipline: on je čak njena temeljna tehnika. Neprestano ga upotrebljava-
mo, a da najčešće i ne razmišljamo o tome" .123

Događaji

Selimovićeva upotreba tematske građe koju je nudio Ljetopis

u segmentu pripovijedanja o događajima odvija se na ravni citat-
nog dijaloga. Radi se o onom tipu citatne motivacije (V. Šklovski)
kada postupak determinira građu (u intertekstualnim modelima par-
ticipacije i tropike obično je obrnut slučaj - građa determinira po-
stupak) i kada se insistira na "novom viđenju", očuđenju tuđega te-
ksta u okviru svog. Po semantičkoj funkciji to nisu referencijalni ci-
tati, nemaju funkciju reprezentacije nego prezentacije, nije im cilj
uputiti na sadržaj i smisao "matičnog" teksta, već su - po termino-
logiji D. Oraić Tolić - autoreferencijalni tj. oni citati koji svoj puni
smisao stiču unutar semantičkog sustava teksta u koji su uklju-
čeni, što, konstatirali smo, ne isključuje i izvjesno povratno djej-
stvo - novu i osebujnu recepciju Ljetopisa pod dojmom romana.
Selimovićev izbor vijesti i događaja iz Bašeskijine hroničarske
panorame znakovit je i otkriva stanovite afinitete i kongenijalnosti

123Antoan Kompanjon, Demon teorije, Novi Sad, 2001, 80.

kojima se po prilici mogu objasniti razlozi i porijeklo piščeva
opsesivnog interesa za Ljetopis. No, budući da naše istraživanje
nije orijentirano u pozitivistickom smjeru, važno nam je tek pri-
mijetiti da je Bašeskijina autsajderska pozicija pred silama, povi-
jesnim i elementarnim, ljudskim i Božanskim, do izvjesne mje-
re bliska Selimovićevoj životnoj filozofiji, kao i to da je, u
epohalnim razmjerama gledano, po srijedi mnogo obuhvatniji fe-
nomen - u književnosti se, naime, od kraja realističke epohe
naovamo, čovjek ne doživljava kao junak povijesnog zbivanja pa
čak ni kao protagonist vlastitih namjera. Sile koje upravljaju svi-
jetom izmiču ljudskoj kontroli, ili, kako bi rekao Freud, "čovjek
više nije gospodar u sopstvenoj kući". Distancirani i objektivni
ton Bašeskijina "izvještavanja", koji izranja iz doktrinarne is-
lamske pomirenosti čovjeka sa sudbinom, ide u susret takvom, u
osnovi egzistencijalističkom backgroundu. Slično razmišlja i Pre-
drag Palavestra u spomenutom tekstu: "Primer Mula Mustafe Ba-
šeskije bio je idealan obrazac za pricu koja treba da izbriše
vreme i osvetli prostor, da iziđe iz istorije a da ostane u zavi-
čaju. (...) ... trebalo je ... ostati u kulturi predaka i u duhu nasleđa
islamske tradicije kao pogleda na svet, a ipak sve to preneti iz
istorije na viši nivo opštih čovečanskih ideja" 124 . Karakterističan
primjer prototeksta ciji sadržaj, retorika, intonacija i ukupni smi-
sao sasvim prianjaju uz mentalni profil glavnog junaka Tvrđave
nalazimo u Bašeskijinom zapisu o sudbini imama iz Župče:

6. zilhidze (27. II 1773.) zadavljene su obnoć u tvrdavi tri osobe, i

to: imam džemata iz sela Župče, u visočkoj nahiji, i s njime još
dvojica seljaka. Spomenutog imama su smatrali krivim za to što
seljaci u navedenom selu nisu htjeli dati ratnu pomoć, pa su njega
smatrali za vođu otpora, a s njim i spomenutu dvojicu pogubiše
kao kolovode, a sve to navodno, u svrhu uspostavljanja reda i
poretka. Druge osim ovih nisu ni tražili.
(Ljetopis, 117)
124 P. Palavestra, nav. tekst, u: Zbornik radova "Književno djelo Meše Seli-
movića ", Sarajevo, 1990, 18.
 Glavnina događaja zabilježena u toj 1186. /1772-1773./ godini
go-vori o represivnim mjerama vlasti, svojevrsnoj kampanji koja je
"u svrhu zavođenja reda" sprovodena krajnje neselektivno, pri čemu
su deblji kraj najčešće izvlačili nedužni. U nizu opisanih događaja
tragedija Župčana tek je sinegdohički homolog ukupnoga stanja i
prilika u Bosni. Aspekt povijesne referencijalnosti Selimoviću, me-
đutim, nije primaran. Na razini pripovijedanja istinski prototekstni
kapital, kada je o ’ideologiji’ romana riječ, jeste Bašeskijin podo-
zriv, relativizirajući stav prema uzrocima, smislu i ciljevima te kam-
panje, podržan distanciranim tonom pripovijedanja i stilski pode-
snom upotrebom modalnih riječi (istaknute u navodu):

(...) Druge noći su zadavljene još četiri osobe, I to: jedan starac
s Vogošća, zatim njegov sin, dugi Prpuzović iz 10. buluka i Har-
ba. Ovi su, navodno (V. S.), bili ubojice, ali njihovi slučajevi
nisu ispitivani, nego je ovo učinjeno valjda (V. S.) da bi se
očuvao red"

(Ljetopis, 116.)

(...) Iste noći je zadavljen i jedan čovjek s Alifakovca. Naime, ovog

su potvorili i za umorstvo njegove žene, koja je navodno (V. S.)
počinila samoubistvo iz stida što se rastavila s mužem"

(Ljetopis, 117.)

Romaneskna pak epizoda o pogubljenju imama i dvojice seljaka

iz Župce u funkciji je prijelomne dramatizacije svijesti glavnoga ju-
naka koji je ujedno i unutarnji pripovjedač - fokalizator, dakle,
onaj lik koji usmjerava čitateljevu pozornost na neki predmet, do-
gadaj ili drugi lik kroz svoj vlastiti pogled. Kasnije će više puta ista
slika opsjedati Ahmetovo sjećanje. U priču romana na rečenom eg-
zistencijalističkom fonu ("čovjekova gostovanja u ovome svijetu")
uvedeni su seljaci koji dolaze preuzeti leševe iz tvrdave; najvažni-
je im je sto prije obaviti taj "fizički" posao i vrati ti se doma gdje ih
čekaju nedovršeni poljski radovi. Više od pomirenosti sa sud-
binom, da li neki čudni prkos, mukla ironija ili nešto treće,
uglavnom ni traga od emocionalne tenzije koja, u uobičajenim
okolnostima, ljudski susret sa smrću ispunjava fluidom korote. A
takvo je osjećanje teško verbalno ovjerodostojiti. Supstanca sadr-
žaja i povijesne reference (duboka unutarnja kriza Osmanske
države, narodni bunt i neslektivne represalije) jesu, u nekom op-
ćem smislu, podloga na kojoj se da naturalizirati predodžba o po-
jeftinjenju ljudskog života. Postignuti emocionalni efekat ipak je
stvar vještine pripovijedanja. Najjači ‘argument’ Zupčana ("usmr-
diće se leševi!") dat je u formi slobodnog indirektnog govora, koji
ima bitno jaču semantičku nijansu u odnosu na prethodni i poto-
nji neupravni govor brata ubijenog imama koji se javlja u ulozi nji-
hovog glasnogovornika.

Župčani su došli u gomili, žena imama i jednog seljaka (druga je na

porodu, kako su mi rekli, kao da se pravdaju), braća, sinovi, rođaci.
Stajali su u malom dućanu, zbijeni, držeći se jedni uz druge, u gomili,
zbunjeni, ali se nisu tužili, nisu plakali, na moju sreću i veliko čuđenje.
Eto, čuli su šta se dogodilo, rekao je brat imamov, pa mole da im se
daju tijela, da ih sahrane u Župči, tamo im je sva rodbina. Voljeli bi
da to bude odmah, sutra, jer nema razloga za čekanje, hoće da kaže ­
već su mrtvi, više im u tvrđavi nisu potrebni, a nije dobro mrtvace
dugo držati nepokopane, usmrde se (istakaoV. S.). Nabavili su tri
tabuta, a došli su s kolima, pa bi sutra rano, ako je ikako moguće, od-
vukli u selo, žuri im se, imaju mnogo posla kod kuće, ljeto je, vazdan
ima stvari da se posvršava, a i ovako će izgubiti dosta vremena.
Zastao sam, ukočen, zaprepašten njihovim mirnim pričanjem više
nego nesrećom.
- Zašto ne pišeš, efendija?
Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji.
Džaba, život je teži nego što sam mislio.
Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima.
Je li gotovo?
 Rekao im je cijenu, naplatio, i Župčani su izašli, zaglavivši se u vra-
tima. Gledao sam za njima.

(Tvrđava, 38-39)

Kontrapunkt ovoj predstavlja sljedeća epizoda poglavlja Tuga i

smijeh, također "preuzeta" iz Ljetopisa. Ma koliko "zagledan" i za-
čuđen, Šabo sa Župčanima ostvaruje stepen identifikacije koji ni iz-
bliza neće postići u situacijama gdje bi se unutar datog kulturalnog
konteksta, u najmanju ruku, očekivao, npr. u masovnim javnim mani-
festacijama koje nose obilježje karnevalesknosti. Upečatljiva je, npr.,
scena Mula Ibrahimovog infantilnog oduševljenja i Šabine ojađenosti
kičerajskom iluminacijom dućana papirnim lampionima i prigodnim
slikama, te općenito načinom na koji Sarajlije obilježavaju rođen-
dan sultana Abdul Hamida. U Bašeskije se, znakovito, slavi rođe-
nje sultanove kćeri. Rođendan samog sultana, pak, kao nosioca
moći bez presedana, u kontekstu romana ima semantiku primje-
reniju etičko-egzistencijalnim polarizacijama na kojima se, ne sa-
mo u ovom fragmentu, grade odnosi. Rođenje djeteta imalo bi,
kako na emocionalnom tako i na racionalnom planu, efekat
suprotan onom koji se, na liniji temeljnih Selimovićevih nasto-
janja, u ovoj sceni romana motivacijski vjerodostojno ovaploćuje.
Pred ironijsko-simboličkim oprizorenjem mizernosti ljudskog bi-
tisanja pod svemocnim silama koje ravnaju sudbinom Šabi se
"braniti" jedino smijehom.

- Niko ni suzu nije pustio, ni riječ žalbe nije rekao, kao da ih

se ne tiče.
Najmanje se govori kad te se najviše tice. A i navikli su na muku.
Na njih sve udara, i nebo i zemlja, i ljudi. Hoćeš li mi pomoći da
okitimo radnju?
- Zašto?
- Sutra je rođendan sultanov. Drži ovo!
Gledao sam ga u čudu: kakva je OVO šala?
Nije bila šala. Ozbiljno je radio neozbiljan posao, sav mu se prcda­
juci, poduzetan, gotovo razdragan.
Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajući polumjesec, zvi-
jezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo
nebeski svod pored gradskih nužnika, mnoštvo šarenih zvijezda i šilja-
tih rogova polumjeseca naselilo je pisarski ćumez, a u prozor smo sta-
vili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog poživi još du-
go godina, i sliku jednog janjičarskog odreda kako veselo odlazi u rat,
a ispred nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.
Oturao sam od sebe misao što me salijetala, da sam i ja bio u toj
nepobjedivoj vojsci kad je bježala preko Dnjestra. Ali, šta će mi to
sad? Ovo nije istina, ovo je proslava.
Stavili smo svijeće u prozor i, kako je već pao mrak, upalili ih, izašli
na sokak, da se divimo.
Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom:
Jc li lijepo?
Lijepo je.
Niko se neće sjetiti da stavi sliku janjičarskog odreda.
Niko.
A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde?
Divno.
Bilo je bijedno, bilo je smiješno, bilo je ružno. Ne bi bilo čudo da
sam zaplakao i zaškrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijatelje-
vom oduševljenju i svome gađenju. Potpuno su me raskrojili ćutljivi
seljaci iz Župče. Oni sad sjede negdje u velikom tuđem gradu, če-
kaju svoje leševe, a ja gledam u ovo šareno čudo i smijem se, smi-
jem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smi-
jem, ostaće samo suze.
Prestani! - šaptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrćući.
- Čemu se smiješ? Šta je toliko smiješno?
Ne znam, mislio sam, ne znam šta je smiješno, ni čemu se toliko
smijem.
Jesmo li okitili dućan i upalili svijeće ispod šarenih zvijezda i juna-
čkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Župče, i što nji-
hovi rođaci ćute u mraku, čekajući jutro, da ih mrtve ponesu sa so-
 bom? IIi što berber Salih s Alifakovca jos čeka svoje sinove? Ne
znam zašto se smijem.

(Tvrđava, 39-40)
Sukladno, dakle, prezentacijskoj i "autoreferencijalnoj" orijentaci-
ji romana u ovom slučaju iznevjerava se intertekstualna podu-
darnost autorskog (ljetopis) i unutarnjeg pripovjedača (roman). Uje-
dno, iz ove tačke dodira dvaju tekstova pruža nam se prilika da
shvatimo suštinu svjetonazorskog razilaženja između Bašeskije i Se-
limovića, pa time, možda, i razloge odustajanja od prvotne namjere
da napiše roman o Bašeskiji, kao i zamjerke koje bi povijesno-re-
konstrukcionistički orijentirana analiza mogla adresirati Selimoviću
na ime kulturalne (in)pertinencije fikcionalno oblikovanih intelek-
tualnih profila. Analizirajući na temelju Ljetopisa kolektivni sustav
vjerovanja žitelja ondašnjeg Sarajeva, folkloristkinja Esma Smail-
begovic Bašeskiju vidi kao autentičnog reprezenta toga sustava: "U
najobičnijim pojavama - crvenilu neba, zavijanju pasa, ljudskoj po-
hlepi i raspuštenosti - Bašeskija vidi predznake budućih dogadaja,
obično bolesti i ratova. Snovi, njegovi i tuđi, u istoj su mjeri u vezi
sa životnim i istorijskim zbivanjima. Njegovi savremenici susreću
vile i džine, pričaju o golemoj aždaji koja se pojavila u susjednoj
Austriji, a on sam, susreo je jedne noći vraga"125. K tome, čitati ro-
man čija je radnja smještena u prošlost uvijek126 , između ostalog,
znači i prosuđivati njegovu historijsku vjerodostojnost. Čitatelju će
pri tom, osim nepoštovanja ili nepoznavanja historijskih činjenica,
zasmetati i svaki drugi vid anahronizma. "Jedna je stvar", saglasni
smo s Walterom Scottom, "koristiti se jezikom i osjećanjima koja su

125 Esma Smailbegović: Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986, str. 27.

126 Pa i u slučaju Selimovićevih romana Derviš i smrt i Tvrđava koji ne pripada­

ju žanru historijskog romana već "tragaju za životnim i antropološkim konstantama
koje imaju univerzalnu značenjsku dimenziju i koji svoju priču suštinski rasprostiru
na sva istorijska vremena. Istorija je u Selimovićevim romanima data kao jedinstve-
na, u sebe zatvorena vremenska celina u kojoj se međusobni odnosi u tekstu razreša-
zajednička i nama i našim precima, a sasvim druga pripisivati im os-
jećanja i jezik koji pripadaju isključivo njihovim potomcima."127 No,
s druge strane, da ova primjedba ne bi bila shvaćena kao neki vri-
jednosni sud128 neophodno je istaći da je samo takav intelektualni
profil Ahmeta Šabe mogao autoru poslužiti za preispitivanje tele-
ološkog smisla onog društveno-kulturnog modela u koji je junak
smješten, ali iz kojeg je istovremeno i izopćen u drugi (piščev) egzi-
stencijalno-filozofski horizont. Na tom se tragu Mešino polazište
ukazuje bliskim poziciji savremenih historičara čije je viđenje povi-
jesti, kako zapaža Hayden White, "zatvoreno unutar ironične perspe-
ktive". ‘Ironicni’ su historičari "analitičari jaza između prošlih opi-
sa svijeta i onog što se zaista događalo u tom svijetu kakvim ga sada
shvataju. (...) Primijenjena na prošlost, ironija omogućuje povijesni-
čarima zauzeti realističan ili nadmoćan stav prema ljudima i doga-
đajima o kojima raspravljaju, jer ljudima uvijek manjka perspektiva
u vremenu u kojem žive koja bi im omogućila da uoče razliku izme-
đu svojih riječi i iskustva tako jasno kao što to povijesničari vide
retrospektivno"129 . Ta se perceptivna slijepa mrlja zasigurno može
pripisati Bašeskijinom izvještavanju o nekim događajima, primjerice
onom o proslavi rođenja sultanove kćeri, kao izrazu tipično sred-
njovjekovnog karnevalesknog duha s kojim se intelektualni skepti­
cizam Ahmeta Šabe, kao glasnogovornika autorske ideologije, nika-
ko ne može identificirati. Šabina autosubverzivna svijest ne posje-
duje kod empatije, ili, semiološki kazano, nije u stanju prevladati jaz
između označitelja i sadržaja, što je za srednjovjekovnog čovjeka

vaju u skladu sa princpima romaneskne kompozicije a ne realnog istorijskog do-

gađanja" (Marko Nedić: Transformacije savremenog srpskog istorijskog romana, u:
lstorijski roman, zbornik radova, Beograd-Sarajevo, 1992-1996, 351.).
127 Prema: lvo Slavnić: Istorijski roman - definicije i dileme, u: lstorijski
roman, zbornik. radova, Beograd Sarajevo 1992-1996, 219.
128 Poput, primjerice, one kojuje svojedobno Vuk Karadžić uputio likovima sred­
njovjekovnih srpskih vitezova i vlastele u romanima Milovana Vidakovića koji se
ponasaju poput malograđana u nedjeljnoj šetnji Praterom.
129 Lloyd S. Kramer: Književnost, Kritika i historijska imaginacija, u: Nova
kulturna historija, ur. Lynn Hunt, Zagreb, 200 1, 152.
bezmalo uvjet samoodržanja u surovoj areni života. Ovaj je aspekt
od prvorazrednog znacaja za transformacionu dimenziju intertek-
stualnog odnosa ljetopisa i romana pa mu tim prije treba posve-
titi zasluženu pažnja. Uz neke specifičnosti vezane za bosansko-ori-
jentalni mentalitet i osmansko državno uređenje ova i slične epizode
romana (okupljanje radoznale mase oko noja i čudnovatih ovno-
va, odlazak naroda za pehlivanima u Visoko, trodnevna proslava
tobožnjih pobjeda na Hoćinu ..., a bez obzira na drugačiji kulturo-
loški kontekst isto vrijedi i za karnevalsku fiestu u Veneciji, po-
glavlje Smrt u Venediku) nose sva obilježja karnevalske narodne
kulture koja se, po Bahtinu, javlja u obliku skupa rituala i simbola,
kao privremeni društveno funkcionalni životni oblik. Glorificirajući
karneval Bahtin ga doživljava kao humanističko ozbiljenje kreativne
energije kolektiva bez obzira na njenu doziranu ispusnost i
institucionalnu kontrolu od strane centara moći: "Kada dobije svoje
vrijeme i svoj slobodan prostor karneval se ne razvija kao destru-
ktivna već kao regenerativna snaga. (...) smjehovna kultura vraća
institucijama njihove petrifikate u osvježenom i obnovljenom sta-
nju. (...) Karnevalski ritual ostaje bez posljedica u oblasti politički
i socijalno relevantne djelatnosti: na mjesto pragme stupa fanta-
zma" 130 . Bahtinov poliloški optimizam, raširenih ruku prihvaćen u
postmodernizmu, ostao je, međutim, bez odjeka unutar moderni-
stičke ironijsko-monološke paradigme čitanja povijesti, kojoj Seli-
mović svojim stvaralačkim bićem bez ostatka pripada. Njegova je
kritika karnevalesknog identiteta u osnovi bliska argumentaciji
onih koji Bahtinovoj teoriji karnevala spočitavaju utopijski karakter
i zaobilaženje činjenice da je riječ o prividnoj slobodi a zapravo
strogoj propozicioniranosti i dopusnosti, pristajanju uz društveno-
-politički status quo u zamjenu za nekoliko trenutaka slobode. "Mo-
glo bi se reći da bi bilo koje društvo, koliko god represivno, moglo
barem u principu uvijek priuštiti, bez posljedica po sebe, trenuta-
čnu slobodu i obrate karenevala izričito zbog toga što su trenuta-

130 Renate Lachmann: Bahtinova karnevalska utopija. u: Phantasia / Memoria /

Rhetorica, Zagreb, 2002. 391
čni, a "normalnost" je već prije karnevala bila uspostavljena, te je po-
vratak u nju nakon njega, dakle, zajamčen"131• Kritika tog iz eliti-
stičke vizure naivnog i podložnog socio-mentalnog profila u Tvr-
đavi je ostvarena kroz likove antipode glavnome junaku. Posveti-
ćemo im nešto kasnije više pažnje. Zasad ukazujemo na reprezen-
tativne slučajeve čiji intertekstualni preobrazaj čini razvidnim
recene gnoseo-ideološke distinkcije. Primjerice, iskreno oduševlje-
nje iluminacijom čaršije povodom princezina dolaska na svijet, ko-
je izbija iz Bašeskijina opisa (Lampioni su u njegovom dućanu za-
pravo stalna dekoracija, a za datu priliku pripremljeni su dodatni uk-
rasi.) sasvim je oprečno Šabinoj idiosinkraziji, a dosta blisko psi-
hologiji njegovog poslodavca Mula Ibrahima, e da bi karnevalesk-
nost, kao princip koji, štaviše, nadilazi svoju palijativnu društvenu
funkciju, puno ozbiljenje dobila u karakteru i postupcima Mahmuta
Neretljaka makar i po cijenu njegova izrođenja u svojevrsnu kari-
katuru životne slobode:

- 12. šubata, u petak, oglasio je telal po sarajevskoj čaršiji rođenje

Hatidže, kćeri sultana Abdul-Hamida, i naredio da se okiti čaršija.
Istog dana se išlo i na dovu na Musalu.
- Kroz čitavu sedmicu bijaše lijepo i ugodno.
Ja, siromašni mula Mustafa, imao sam dućan pod sahat-kulom, kod
javnih nužnika, za koji sam plaćao deset akči dnevno najam-nine.
Moj dućan je pristupačan za pisanje svim stanovnicima grada. Okitio
sam ga komadima papira izrezanog u obliku mjeseca, zvi-jezde i
drugog. Dućan je bio tako stalno okićen. Ali povodom spo-menute
proslave iznajmio sam jednu sliku, koja je predstavljala odlazak na
vojnu jednog janičarskog alaja pa sam je stavio u dućan. Osim toga,
na jednom velikom papiru bilo je još zanimljivih i čudnovatih slika
koje su bile tako izrezane kao da će od sebe progovoriti. Ukratko, za
vrijeme proslave svi građani promatrahu moj dućan.

131
David Carroll: Pripovijedni tekst, raznorodnost i pitanje političnosti:
Bah tin i Lyotard, u: Bahtin i drugi, ur. Vladimir Biti, Zagreb, 1992. 174-175.
 Pored toga, vidio sam još jednu vješto izvedenu stvar, tako da bi se
svako od čuda čudio "Vele havle". Naime, dva handžara su tako bila
postavljena da jc izgledalo kao da stoje u zraku. Bilo je još mnogo li-
jepo okićenih dućana, a osobito se isticahu dućani hadži Mehmeda-age
Džine i još dvojice Židova u Tašlihanu. Salandžakčije kao i razni pro-
sjaci obnoć bi, uz bubnjeve i bez bubnjeva, prosili i sakupljali novac
od svijeta a osobito od trgovaca. Avdi-čaus Hamalović u svojoj kahvi
a u zajednici s aščijom Husejin-bašom načinio jednog konja od trgo-
vačkih sepeta i šarene abe. Oči su mu izveli poput slova "n" i napravili
mu uši, noge, dizgine i sve ostalo. Svako ko bi prošetao gradom i ovo
vidio, divio bi se i govorio bi da nije nikad nešto ovako vidio. Izra-
đenog konja prodadoše u neku kasabu u unutrašnjosti za devet groša.
Izradili su još jednog konja i prodadoše ga u Visoko.

(Ljetopis, 144)

Kao i većina ljudi njegova vremena Bašeskija živi između

straha, vjere i utješnog (samo)zaborava. To ipak ne dovodi u pi-
tanje njegov snažni refleks pravednosti i socijalne solidarnosti, da-
pače, pisanje za "odgođenog adresata"132 daje šansu da se taj refleks
povremeno razvije u sistematičnije analize društvenih pojava. Bez
prava na javni glas, ali s perom u ruci i nepokolebljivom uvjere­
nošću u značaj hroničarskog pozvanja, najrevnosniji je u bilježenju
životnih sudbina onih ljudi s kojima dijeli status društvene margi-
ne i moralne neokaljanosti. Identična autsajderska pozicija, pogla-
vito etički kompleks, karakterizacijsko je polazište i u oblikovanju
lika Ahmeta Šabe. U tom smislu identifikacijske su mogućnosti

132 Bašeskijino svjedočenje nijc namijenjeno savremenicima, pa ni generaciji iz-

ravnih sljedbenika. čija je reakcija na tekst također determinirana onovremenim
recepcijskim horizontom izrazito negostoljubivim prema svakom obliku društveno-
kritičkog diskursa, već čitateljima iz nekog, po prilici, dugoročnijeg futura, pri-
vatno i svjetonazorski rasterećenim od kontekstualnih pritisaka te vrste Na jednom
znatno izdašnije; Selimoviću je u naturalizaciji junakove životne
priče na raspolaganju stajao cijeli splet vijesti koje se neposredno
tiču Baseskijina životopisa. Slično igri "tetrisa" pripovjedačeva
uloga se sastojala u tome da ih na najbolji (to ce reći: za romane-
sknu priču - najfunkcionalniji) načn selektira i posloži. Šabi je, pri-
mjerice, kao i Bašeskiji, na pravdi Boga ubijen punac:

Alikadić s jos nekoliko ljudi, iz neprijateljstva prema izvjesnim oso-

bama, podnese kolćehaji mahzar i potajno isposlova smrtni ferman,
koji nikom ne pokazaše, a na osnovu kojeg su dvojica staraca osam-
desetogodisnjaka zatvoreni u tvrđavu i nasilno, bez ikakve krivnje,
što je jasno kao sunce, zadavljeni, i to Čartozan Mustafa, sin Alija-
ge, moj punac, koji bijaše bas-aga serdengečdijskih aga iz 97. dže-
mata; ovaj bijaše slijep u oba oka, i bjeobradi starac, mirni i ugodni
čovjek Hasan-beg, bivši bašeskija 10. buluka, koji je imao veoma li-
jepo ophođenje prema kršćanima i Židovima. On je, osim toga, preko
četrdeset godina posluživao i dvorio svoju slijepu ženu, pa je i s te
strane bio dobar čovjek. Potpuno je jasno da ovi nisu ništa skrivili,
ali, eto, njihova slaba sreća, pa ih ubise. Međutim, nema sumnje, ko
ubije drugog, biće ubijen. Obojicu spomenutih potvorili su i obijedili
Alikadić i Čaluk, što se sasvim jasno na koncu pokazalo.

(Ljetopis, 116)

U jednoj kratkoj bilješci Bašeskija spominje i izvjesnog Miću

Arnautovića, "kršćanina, ajana raje, ubijenog". Šabin punac Mićo
Bjelotrepić, također je ubijen. U romanu ga susrećemo na dva mjesta:

(...) ubijen rukom nepoznatih i nepronađenih ubica prije dvije godi-

ne, kad je s ćurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Vlasti nisu

mjestu sam Bašeskija svrhu bilježenja, kako kaže, vidi u tome '"da bi se oni koji
budu gledali ovu Zbirku nakon mene (istakao V. S.) malo zabavili i ovim
okoristili" (Ljetopis, 184).
 nisu dugo ni pažljivo trazile ubicu, po čemu se moglo zaključiti
da nisu čeznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve
pokrije zaborav.
- Je li moj otac bio opasan po džzavu? - nastavila je ogorčeno, ot-
krivajući razlog svoje žestine. Ne, ni za koga on nije bio opasan.
A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslusao. Možda
samo zato što je nesto rekao u piću, ili se nekome učinilo da je re-
kao. Tuđi život je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće
požaliti. Pa zašto i od postenih ljudi stvarate zlikovce? Neka os-
tanu makar za čudo.
(Tvrđava, 30)

I bez piščeva sopstvenog očitovanja jasno je da Tvrđava nije

roman o Bašeskiji, ali je sasvim dovoljno razloga da ga možemo
smatrati romanom o Ljetopisu. Kvantum međutekstovnih podu-
darnosti, napose u segmentu pripovijedanja o događajima, toliki je
da prevazilazi značaj kvantitativne činjenice. Naime, povrh ut-
vrdivih citatnih veza (eksplicitne intertekstualnosti) po sebi, prvo-
razredno bitnom držimo njihovu metatekstualnu raspoloživost (re-
lacija nešto o nečemu), koja u oba smjera (ljetopis - roman; roman
- ljetopis) rezultira cijelim spektrom zanimljivih ishoda. Pojedina-
čni događaji i teme ljetopisa funkcioniraju zapravo kao jedna me-
ga-tema. Selimović se prema ljetopisnoj građi kao intertekstu-
alnom resursu upravo tako i odnosi. Sveobuhvatnost je pak Ba-
šeskijin metod i cilj. Na volšeban je način ta panoramska polifo-
nost obujmljivanja svekolike životne događajnosti, često bez selek-
cije na važno i manje važno, baš kao u svakodnevnom životu koji
izmiče pokušajima dedukcijskog propozicioniranja, očuvana i u
romanu, unatoč centripetalnoj tendenciji žanra da entropiju I ne-
svrhovitost građe podredi principima unutarnje logike fikcional-
nog svijeta zasnovanog na konceptu difuznosti ljudskih postupaka,
želja i saznanja, uz snažnu sugestiju egzistencijalnog besmisla i
tinjajuće znake nadanja u alternativne mikrosvjetove utvrđene lju-
bavlju, oplemenjene međusobnim razumijevanjem, prijateljstvom
lojalnošću, katkad i onim posve krhkim a nasušnim ljudskim umi-
šljajima i prispodobama. A tu se događa, prirodan i u opciji ho-
rizontalne intertekstualnosti (intertekstualnog dijaloga) nužan,
razlaz dvaju svjetova, Bašeskijinog i Selimovićevog. Bašeskija,
unatoč stalnoj, implicitnoj i izravnoj društvenoj kritici, ne ma-
šta o promjenama ("Sve je ionako u Božjim rukama", ponavlja
se kao refren.). Ako ga ima, onda je to, kako uočava Skarić, ne-
ki "platonski bunt". Njegova svjedočenja su, međutim, u ro-
manesknom svijetu rekuperirana upravo na liniji stvaranja ili
umišljanja neke alternative, nekog drugačijeg svijeta ili na-
prosto bijega od postojećeg, po matrici koju nudi Šabin
"projekat" podizanja intimne bračne utvrde ("I ubrzo sam se,
iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvr-
stu tvrđavu Tijanine ljubavi.") kao zajednički tematski ime-
nitelj onih epizoda koje Selimović fabulira posežući za sadr-
žajem Ljetopisa. Sljedeći primjeri to nedvosmisleno potvrduju:

Primjer I: Ljubavni triler Rabija-hanume, supruge

Muharemage Taslidžaka

Muharem-aga, zvani Taslidžak, mujezin i mutevelija džamije Bu-

zadži hadži-Hasanove, živio je u spomenutoj mahali sa svojom že-
nom punih pedeset godina. U njegovu komsiluku se nalazšse jedan
delikanlija, lopov, koji zavede Muharemaginu ženu i jedne noći
uoči petka koncem časnog mjeseca Ramazana sa svojim ocem i još
nekim čovjekom izbode nožem i ubi u postelji Muharemagu. Da bi
sakrili zločin, natovare leš na konja i odnesu ga na Goricu, gdje
ga baciše u jedan napušteni bunar. Muharemagina žena je, međutim,
kazivala svijetu, da joj je muž otišao na selo i da se otuda još nije
vratio. Ona pošalje komsiju Misirliju na Goricu da ga traži. Kad
ovaj ode, pronađe tamo lešinu i o tome izvijesti mehkemu, a umr-
log okupaju i pokopaju. Svijet se ovom događaju iznenadio. Na kon-
cu se sazna da je to izvršeno sa znanjem njegove žene koju pre-
daju muteselimu i istuku je. Žena je stvar priznala. Ukratko, spome-
 nutog delikanliju i njegova oca Ibrahima Pakru, beogradskog ja-
maka, zadave, a ženu objese.

(Ljetopis, 139.)
Slučaju Rabija-hanume Selimović posvećuje završni dio pogla-
vlja Čudno ljeto, koje u odnosu na Ljetopis sadrži najviše eleme-
nata eksplicitne intertekstualnosti. Po srijedi je razvijena pripovi-
jedna epizoda s prepoznatljivom tendencijom dotematizacije u
smjeru rečenih samoumišljanih alternativa. Kao unutarnji pripo-
vjedač, fokalizator i lik zaokupljen gradnjom vlastite alternative de-
humaniziranom okruženju, Ahmet Šabo je, van svake sumnje, "naj-
pozvaniji" da spekulira o Rabija-hanuminom "uklanjanju smetnje
na putu u novi život":

Ne tiče me se, a volio bih da znam šta je mislila, čekajuci da prođe

ta značajna noć. Je li mislila o dugom životu s Muharemagom, je li
dozivala u sjećanje sve ružne trenutke, je li ga mrzila odranije, je li
se kajala, je li se bojala da se sve ne otkrije, je li mislila da je to njen
vlastiti muž i da s njime može činiti što joj je volja, ili se radovala
što joj je pao kamen s vrata, što se oslobodila tamnice, što je ukloni-
la smetnju na putu u novi život. Ili je mislila o tom novom životu
koji joj je nudio sve što se činilo da je prošlo. Čarolija ljubavi vra-
ćala je izgubljeno. I sanjala je o lijepom draganu, koji je toliko voli,
da je spreman i da ubije za nju. Vrijedi sve učiniti za takvu lju-
bav i za svoju sreću, šaptala je možda poludjela žena koja se gr-
čevito hvatala za život koji sahne. (...)
Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. Kriva je sudbina, lju-
bav, rekla je, gledajući u mladog Pakru. Možda zaista, kao mnogi
ljudi, ni ona nije nalazila krivicu u sebi.
Golu su je išibali mokrim konopcima i, polumrtvu, objesili. (Oz-
nojen sam se budio iz sna, noćima sanjajući njeno staračko tijelo i
uštavljelu kožu isječenu krvavim brazdama.)

(Tvrđava, 117-118.)
 Primjer II: Ferhadova kobna nostalgija za rodnim gradom

Ferhad, koji je za vrijeme pobune Morića i Sari Murata pobjegao u

Valjevo gdje ostade 20 godina. Nakon toga se vratio u Sarajevo i do
godinu dana neki ga prijaviše kol-ćehaji i tako ga, navodno, bez
ikakve krivnje zadavise.

(Ljetopis, 141)

Selimoviću je Ferhadov slučaj idealna prilika da temu umišljaja

sa plana privatnog proširi u smjeru kolektivne fikcionalizacije zbi-
lje, sugerirajući kako se zapravo radi o dvjema krajnostima istog
fenomena: ma koliko se razlikovali konkretni povodi i motivi, poriv
za revizijom istine je univerzalan i duboko ukorijenjen u ljud-
skom biću. Individualni ili grupni sraz sa okruženjem neizbježno
vodi prokreaciji vlastitih "mogućih" svjetova. Trostepeni intertek-
stualni niz usmena predaja (balada) - ljetopis - roman nedvosmi-
sleno potvrđuje da su fikcionalni/literarni ishodi ogledanja metafi-
zičkog i zbiljskog, u konačnom, identični: kabadahije Morići ce u
naknadnom pjesničkom retuširanju zbilje uskrsnuti kao junaci, a Fer-
had, pokusavajući svoj nostalgično-poetski san o rodnom gradu
pretvoriti u zbilju, biva zadavljen. Za Ferhadovo književno "preži-
vljavanje" pobrinuo se, međutim, Bašeskija, e da bi mu Selimović,
u samo jednoj ali nezaboravnoj epizodi, podario gabarite istinskog
tragičnog junaka:

Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom, čudno ozaren,

ovlaženih očiju, sa srećno sjetnim smiješkom, kao da je pobjegao sa
vlastitog pogreba. Nije izgledao naročito pametan, tako raznježen,
a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srećom,
koja mi je bila nepoznata kao i on.
Rekao je da traži mene, i da želi samo da me vidi. On je Ferhad, bliži
rođak moje majke, a nije ni čudo što ga ne poznajem. Prije dva-
deset godina, za vrijeme pobune braće Morića i Sari-Murata, po-
bjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.
Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako jc lijepa,
rekao je, dar nam nije kupio jer je kasno saznao za vjenčanje, i žurio
je samo da nas vidi, a dar će donijeti sutra. Pričao je, pričao, pa bi
zaćutao, obasjan nekom radošću, uznemiren neznanom srećom, meni
sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to čudno. Samo dvadeset
godina je prošlo, a sve se zaboravilo, i braća Morići, i Sari­Murat, i
njihovo bezakonjc, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pam-
ćenje, pa se pjevala tužna pjesma o vješanju dvojice braće, kao da su
junaci a ne surove siledžije. I možda baš ta pjesma, u kojoj je narod
stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve sto-
ljećima daleko, doveli su moga rođaka u Sarajevo. I čežnja za rodnim
gradom. Govorio je o toj čežnji suznih očiju. Nije mogao da spava,
nije mogao da jede, činilo mu se da će umrijeti od tuge, zatim bi sje-
dio sam i zamišljao svoj grad, korak po korak, kuću po kuću, bojeći se
da mu slika ne pobjegne, kao utvara. Stotinama, hiljadama puta pro-
lazio bi poznatim sokacima, i mislio kako čovjeku ništa nije važnije ni
draže od zavičaja. A danas je hodao, hodao, po pravom gradu, obila-
zio poznata mjesta, ljepsa su nego kad ih je zamišljao, tamo, u dale-
kom Valjevu, i sutra će opet, čini mu se da nikad neće utoliti tu
glad ljubavi ....
Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obećani dar. Omeli su ga.
Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zable­
savljelog zbog ponovo pronađenog grada, uljepšanog dvadeset go-
dina dugom željom, i prijavio kadiji. Odveden je u tvrđavu i za-
davljen. Zbog nečega što su svi zaboravili.
(Tvrđava, 46)

Primjer III: Pisanje pisama za Sarajke, čiji su muževi

i sinovi na ratištu

Pisar Mula Ibrahim, iz Gacka, vrlo ugodne riječi, ponizan. Pisao je

pismo divaniju; polako bi pisao. Znao je naizust mnogo fraza, koje
bi stavljao na potrebna mjesta u pismima.
(Ljetopis, 221)
Ja sam se radeći u dućanu pod Sahat-kulom kod Imaretskog hana
bavio pisanjem pisama jadnim Sarajkama, koje su imale muževe ili,
pak, sinove u carskoj vojsci, na bojištima u Dubici, Banjaluci, Gra-
diškoj, Ostrovici ili, pak, Bijeljini. Ove zene su dolazile meni,
ovom siromahu, da im pišem pisma. Vladala je velika oskudica i
skupoća, ali sam ja, hvala Alahu, dobro prolazio.
(Ljetopis, 268)

Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga posmatram, i ne znam

gdje da ga smjestim između plemenitosti i hladne poslovnosti. S
pažnjom je primao žene i starce, naviknuto ih slušao, neraznježen i
nerastužen ali nekako prisno siguran, ispunjavajući ih povjerenjem
koje je teško objasniti. Ja sam pisao čekajući da mi kažu šta žele da
saopšte, pa smo se saplitali i ja i ovaj što je govorio, čovjek je trošio
opšte nepotrebne riječi, mrtve i neupotrebljive, ili bi se začuo lelek
od kojeg sam se zagrcavao, i zagušen uzbuđenjem, posrtao rukom
po hartiji, pa su mislili da sam nevješt.
A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike,
i čitao je svaku neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce ot-
varao. Nije čekao da mu išta kažu, oslobađao ih je muke ispovije-
danja i mucanja, i sam pisao, govoreći naglas: "Dragi moj sine, če-
do moje rođeno, pisala sam ti prije mjesec dana ... (bješe li tako?) ...
a od tebe ni čusa ni glasa. Znam da ti nije lako u tom nesrećnom
ratu, i nemaš vremena da se javiš svojoj majci, al da mi je makar da
čujem glas o tebi. Ne ljuti se što ti često pišem, majka ko majka,
nesrećnica i ojađenica, čim je stotinu konaka daleko od svog djete­
ta. Po danu jos đene-đene, zabavim se poslovima, al po noći mislim
samo na tebe i na oči tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. Čekam,
neće li zvekir udariti na avlijskim vratima, nadam se luda, doći ćeš
... (de, nemoj sad plakati, da OVO svršimo) ... ili će neko donijeti glas
o tebi. Za nas ne brini, dobro nam je ... (znam da nije dobro, ali ti
on ne može pomoći, a njemu će ovako biti lakše) ... i zaduha mi je
gotovo sasvim prošla. Mejra pita za tebe svaki dan ... (zar ne pita
više? udaje se?) ... djevojke pitaju za tebe svaki dan ..."
 Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe riječi što su ličile na starinske
pjesme! Tuga, stara stotinama godina, osjećala se u tim riječima, u tim
pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike, a slali su ih u
vjetar, u nedođin, i sagorjeće na nekoj komordžijskoj vatri, u prvoj hla-
dnoj noći.
I dok sam ja, rastužen, jedva uzdržavajući suze, slušao to tugovanje i
hrabrenje, suzbijajući oživljena sjećanja, Mula Ibrahim je bio potpuno
miran. Čak je primjećivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom,
i upozoravao me: hajde, završi to! A kad bi napisao pismo, prepuno
ljubavi i ljepote, poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u če-
kmedže, ljubazno preporučujući mušteriji da opet dođe.

(Tvrđava, 36-37)

Pisanje pisama nevičnim osobama bilo je u ono vrijeme sastavni

dio pisarske profesije. Intertekstualni potencijal dviju kratkih bilje-
žaka koje se odnose na taj segment Bašeskijinog zanata Selimović
obilato reartikulira. Prva je bilješka i "nominalno" posvećena Mu-
la Ibrahimu, dok druga u samorazgrađujućem srazu logike i retorike
krije etimone obaju personalnih identiteta Šabe i Mula Ibahima, koji
kao likovi dominiraju prvim dijelom romana i karakterološki se
uobličuju kroz međusobni disput zastupajući oprečne idejne kon-
cepte: Šabino je u tom kratkom zapisu suosjećanje prema Saraj-
kama koje naziva "jadnim" i konvencionalna statusna samoatri-
bucija "ovom siromahu", koju Bašeskija, inače, često koristi kada
govori o sebi, dok se Mula Ibrahimov lik ocrtava u "hladnoj po-
slovnosti" i zadovoljstvu što, unatoč općoj krizi, njemu ne opada
promet ("Vladala je velika oskudica i skupoća, ali sam ja, hvala
Alahu, dobro prolazio"). Tako se intertekstualna proliferacija inici-
jalnih smislova citatnog teksta (romana) ukazuje kao svojevrsna de-
konstrukcija prototeksta (fragmenata iz Ljetopisa) 133

133 A time je na zoran način potvrđena Popovičeva teza o interpretaciji smisla

prototeksta kao neizostavnom preduslovu modelacije novoga teksta. Drugim rije-
čima, metatekstualnost prethodi intertekstualnosti.
 Intertekstualne transformacije u odabranim primjerima ostvaruju
se kao semantički plodonosna višestepena igra mogućih svjetova: hi-
storijskog, koji preko Bašeskijinih zapisa postaje hronotop fikcio-
nalne zbilje romana, i svijeta Mula Ibrahimovih pisama koji fun-
gira kao svojevrsna metafikcija (fikcija fikcije). Kao i u primjeru s
Morićima kanoni žanra ukazuju se presudnom kategorijom literarne
svjetotvornosti. I u prototekstu i u citatnom tekstu na djelu je de-
mistifikacija entuzijastičke poetike i inspiracije tvoračkog genija.
Stvaralačko nadahnuće, samo po sebi, bez intertekstualne kom-
petencije (iskustvom stečenog zanatskog umijeća koje Bašeskija
precizno naziva znanjem šta treba "staviti na potrebna mjesta u pi-
smima"), u pravilu se svede na "trošenje opštih, nepotrebnih riječi,
mrtvih i neupotrebljivih ...". Virtuozna izmjena narativnog identiteta
uz zadržavanje homodijegetske perspektive pripovijedanja čini ovaj
fragment jednim od najuspjelijih dijelova romana. Svoju ulogu unu-
tarnjeg pripovjedača Šabo prepušta Mula Ibrahimovom "posredo-
vanju" u gradnji fikcionalnog svijeta majčinskog pisma, e da bi, po
sistemu ruskih lutaka, u neuralgičnim momentima "ispovijesti" ot-
varao novu iskaznu razinu i tehnikom tzv. slobodnog neupravnog
govora (pogl. tekst u zagradama) podrivao ojađenim majkama na-
sušnu referencijalnu iluziju (jer on, zaboga, nije šarlatan nego pro-
fesionalni pisar i mora iz postovanja prema svome poslu i prema
mušteriji objasniti zašto je izmišljanje u pismima korisno). "Ogo-
ljavanje postupka" zahtijeva profesionalna korektnost ali i sam na-
ručilac. Efekat Mula Ibrahimove strategije je dvostruk: koliko mo-
mentalan toliko i odgođen. Slušajući ga majke su uživale kao uz
riječi i tonove "starinske pjesme", ali pragmatika nalaže da se ta
autoreferencijalnost ("pisma su pisana više za one koji šalju nego
za vojnike") s vremena na vrijeme učini prozirnom, kako bi na
kraju obavljenog posla prevladalo uvjerenje o njegovoj besprije-
kornoj profesionalnosti, preporučujući ga mušteriji da ponovo dođe.
A nije zgoreg podsjetiti, sve je počelo od Bašeskijine bilješke o
čovjeku koji zna naizust mnogo fraza, umije ih na potrebna mjesta
u pismima stavljati i, blagodareći tome, u najgorem vaktu dobro pro-
lazi.
 Primjer IV: Trgovac koji je u Carigradu propio posu-
đeni novac

Ljudski poriv za "bijegom" od sebe i sudbinom namrijetog ži-

votnog sidrišta iracionalne je naravi. Ali Bašeskiji, kao vjerniku, u
pitanjima sudbine racionalno objašnjenje i nije potrebno: sve se
dešava Božjom voljom. Događaj se samo konstatira. Ulazeći u
citatni dijalog Selimović, sukladno vlastitim uvjerenjima, koja de-
terminiraju i odnos prema preuzetoj građi, teži dosegnuti motive
ljudskih postupaka. No i to se nastojanje iscrpljuje u retorici neot-
klonjivih dvojenja, postojećih i novoiskrslih pitanja koja ostaju bez
odgovora. Ni Selimovićeva percepcija zbilje, očito, ne trpi ra-
dikalnu refleksivnost, jer bi ona poništila premise egzistencijali-
stičkog svjetonazora - neumitno osjećanje apsurda i pomirenost s
njim. Kroz Šabinu svijest prelomljena napetost između credo i
dubito ipak splašnjava i trne, u sugestiji rezigniranog ali opu-
štajućeg pristajanja na dati i nepopravljivi svijet. Unutar posto-
jećeg sistema vrijednosti, odnosa i uvjerenja ta se opcija pomalja
kao jedina preostala i moguća. Iskupljenje i veličina Kamijevog
Sizifa nije u guranju kamena uzbrdo, nego u trenucima kada silazi
po svoj teret, svjestan da ga nikada neće pregurati. Ma koliko mi-
zerna, ta se "alternativa" izdaje za dugoročniju i isplativiju od
buntovništva, pa i od časovitog a preskupog opijatskog eska-
pizma, čijim je putem krenuo izvjesni trgovac Husaga (Bašeskijin
Mula Bos) propivši u Carigradu zarađeni, odnosno pozajmljeni no-
vac:

Mula Bos (Bosogli), ćosat. U Istanbulu je prodao robe u vrijedno­

sti od 5-6 kesa i taj novac propio. Bio se odao uživanju opijuma.

(Ljetopis, 299)
Husaga se vratio iz Carigrada brže nego što smo očekivali. Pozvao
me u svoju praznu radnju i, skrušen, izmijenjen, smršao i potavnio,
saopštio mi, zaleći, da mu je u Carigradu propao sav novac, i njegov
 i tuđi, i još se zadužio. Nije izgubio u trgovini, niko ga nije orobio
ni opljačkao, sve je propio. Nikad to nije činio, sad je učinio.
Ne zna šta mu je bilo, desilo se jedne večeri, došlo je samo od sebe,
iznenada, kao bolest, kao ludilo, pio je, plaćao pjevače, bacao pare,
htio da se tuče s prijateljima što su ga molili da se ne upropašćuje,
i za nekoliko dana i noći ostao bez ičega, pa pozajmio da se može
vratiti. Žao mu je, zbog nas i zbog brata Abida, ali da se ubije, ne
može. Ako hoćemo, pozajmice, i vratiće nam nas novac. Ako nismo
u nevolji, dao bi nam kroz godinu dana, s kamatama.
Nismo u nevolji, rekao sam, pričekaćemo. Svakome se to može de-
siti, a nećemo mu se još i mi popeti na vrat, dosta mu je nevolje i
bez nas. Vratiće kad mogne.
Šta sam drugo i mogao da mu kažem? Da tražim novac, da čovjeka
još dublje ukopam? Suđeno nam je da para bježi od nas, i velikodušno
sam mu produžio dugovanje na daleko, možda i nepostojeće dogodine,
i to s osmijehom, kao da ležimo na zlatu. Bio mi je zahvalan zbog te
ludosti, a najčudnije, i ja sam bio zadovoljan, kao da sam svršio dobar
posao. Da sam dobio novac, bila bi mi gorka ta pobjeda, i sigurno bih
se stidio. A što smo ispali budale, to će se zaboraviti. I lako ćemo se-
bi oprostiti.
(Tvrđava, 150-151)

Istoj paradigmi pripadaju događaji čiji su akteri Mahmut Ne-

retljak i Šehaga Sočo. Ovi likovi također predstavljaju Intertek-
stualne replike istoimenih ličnosti iz Bašeskijinog Ljetopisa. Vi-
še ćemo im prostora posvetiti u sljedećem poglavlju, jer to kao
kompleksno izgrađene romaneskne figure nesumnjivo zaslužuju.

***

Dosjelost projektu ‘podizanja simboličkih tvrđava’ jeste glavni

filter selekcije i uključivanja pripovjednih sadržaja Ljetopisa u
roman, ali nije jedini. Naturalizaciju ljetopisne građe Tvrđava
vrši i: (a) po liniji hronotopskog ovjerodostojenja unutar pre-
poznatljivog kasnomedijevalnog sustava predodžaba i uvjere-
nja inherentnih sociokulturnim identitetima Sarajeva, Bosne i
Hercegovine i Osmanskog Carstva u drugoj polovini 18. Sto-
ljeca (društveno-historijski plan); (b) uklapanjem i funkcional-
nim redizajniranjem onih mikrocjelina koje mogu preuzeti ulo-
gu dinamičkih motiva u središnjoj priči romana o povratniku
iz rata, mimo vlastite volje uvučenom u politički zaplet s ele-
mentima krimića (plan narativne organizacije teksta). Obilje-
žje oba intertekstualna posezanja je niži intenzitet citatnog di-
jaloga. U kategoriji pod (a) taj se dijalog odvija u okviru ak-
sioma da povijesni događaj iskoristen kao literarna građa gubi
prvobitno značenje kada postane dio novog konteksta. Bavlje-
nje povijesnom temom u knjizžvnosti vazda je traganje za ana-
logijama prošlog sa sadašnjim vremenom, traganje za onim što
je "sadašnje u prošlosti", pa se, manje ili više, svaka pojedi-
nost neke povijesne situacije pretvara u metaforu ili simbol.
Taj je aspekt, dakako, isključen u kategoriji pod (b) - kriterij po-
sezanja uslovljen je autoreferencijalnim potraživanjima, pogla-
vito gradbenim strategijama citatnog teksta. Posebno su zani-
mljivi primjeri kada je intertekst ljetopisa djelotvoran u obje
ove funkcije.
Hronotopsko ovjerodostojenje\ u Selimovićevim romanima s
povijesnom lokalizacijom, kako je općepoznato, fungira kao ale-
gorijski okvir za poruke čije značenje ima aktuelnost za savre-
menu publiku. Autori ovog tipa novopovijesnog romana ipak
nisu abolirani obaveze stvaranja referencijalne iluzije. Poruka
za čitaoca vrijedi samo ukoliko je naturalizirana u vremenu i
prostoru na koje roman tematski referira134, riječju, ako je u ne-

134 Posjedujući izgradenu svijest o hronotopskoj dimenziji romanesknog žanra

ali i nekim vlastitim ograničenjima, Selimović je jednom prilikom izjavio: "Kako
čitam divnu knjigu Radovana Samardžića "Mehmed-paša Sokolović", dobijam že-
lju da napišem roman o velikom veziru. Ali neću. Neću zato što mi je upravo
 ophodnom minimumu sukladna općim predstavama o datom histo-
rijskom periodu, a da pri tom i unutar sebe bude izgrađena kao ko-
herentan mogući svijet. Receptibilnost ne ovisi sasvim o predtek-
stualnim znanjima, ali ih u potrebnoj mjeri mora respektovati. Pa-
noramskom širinom i, za svoje vrijeme zavidnom analitičkom dubi-
nom, napose prilježnim bilježenjem onih pojava u kojima se manife-
stuje mentalitet kolektiva, Bašeskijin je hronicarski pothvat bio kraj-
nje zahvalan intertekstualni revir. Premošćavanje vremenskog luka u
okvirima autorske ideologije i pragmatike specifičnih savremenoj
publici namijenjenih poruka, nije, kao smo uočili, prošlo sasvim bez-
bolno.
Premda ga roman izrijekom ne spominje, ljetopisno izviješće o
trodnevnom općem veselju Sarajlija nakon lažnih vijesti o pobjedi
na Hoćinu, u intertekstualnom se čitanju Tvrđave disponira kao au-
tentičan kontrastivni fon autorskoj ideologiji. Svekolika neumjere-
nost i lakomost mase elementarno su suprotstavljeni Šabinoj intro-
verziji i elitizmu. Umjesto participacije u tim tobož spontanim, a za-
pravo organiziranim ili u najmanju ruku toleriranim i doziranim ob-
licima karnevalesknih pražnjenja i folklornih performansa Šabo gaji
odnos koji je: a) idiosinkratičan (epizoda proslave sultanovog rođen-
dana), b) distanciran (priča o misirskom trgovcu Hasanu koji je do-
veo dva čudnovata ovna), c) analiticki (refleksije u venecijanskom
karnevalu) i d) ironijski (naklapanja gluhog i sumanutog "narodnog
prvaka" Mula Ismaila o koincidenciji smaknuća braće Morića i ze-
mljotresa u Sarajevu). Naivna Bašeskijina konsternacija135 zbiva-
njima tokom "čudnog ljeta" još je jedan izrazit primjer koji obja-

vrlo teško napisati savremen roman, a napisati roman na istorijsku temu za mene je
prilično lako. Imam ga u prstima. Ali, hoću da savladam ono što mi jc teško,
inače pisanje nema smisla" (Meša Selimović, Dužan sam životu i savremenicima;
Razgovor sa Milisavom Savićem, u: Kritičari o Meši Selimoviću, priredila Razija
Lagumdžija, Sarajevo, 1973, 258-259).
135 A ima ih još; recimo, Bašeskijino vjerovanje u razna čuda, proročanstva, ta-
lismane, snove, duhove, džine i slično. Živopisan je u tom smislu njegov susret sa
"vragom" (Ljetopis, 313) kao i sadržaj nekrologa izvjesnom Aliji Begi: "Omalešni
hadži Alija Bego, šaljivčina, koji je počeo liječiti ludake i po tome postao poznat.
On je zapravo imao jedan talisman, prsten, pa kad bi ga bacio sakupili bi se džini. Ta-
šnjava zašto Selimović odustaje od namjere da napiše roman o
ljetopiscu. "Invazija crva" u romanu tek je dobro uklopljena nara-
tivna dionica unutar zamršene fabule sa špijunskim zapletom. Sup-
stancijalno se u novom kontekstu odomaćuje kao relaciono. Ne-
svakidasnja ekološka pojava samo je jedan od pokretačkih motiva
priče. Selimović ne može dopustiti da povijesna autentičnost ro-
manesknog svijeta podrije egzistencijalistički profil njegovog gla-
vnog junaka (Kakav je slučaj kada stvar obrnemo, ostaje otvoreno
pitanje.). Roman u odnosu na građu tu djeluje centripetalno. Među
toboznjim razlozima zašto se Mahmut Neretljak zaputio u selo
Podgrab jeste pisanje zapisa uplašenim ljudima, čime se snažno
ironizira kolektivni doživljaj pošasti, onaj doživljaj koji je u zbilj-
skog Bašeskije još ispunjen dubokim strahopoštovanjem i bespo-
moćnim čuđenjem. Ahmet Šabo se, znakovito, poslije svega čudi
jedino vlastitom strahu. Po srijedi je očit primjer dvostruke fun-
kcionalizacije prototeksta - u idejne (do izražaja dolazi dekon-
strukcijski/tropički modus intertekstualnosti) i konstitutivne (nive-
lacijski/transformacijski intertekstualni modus) svrhe:

U gradu Sarajevu se pojaviše čudnovati crvi, koji pojedoše sve lišće

na zerdelijama a zatim i na požegačama. Crvi su se toliko namnožili
da su na mnogim mjestima po baščama i po travi počeli ispredati pa-
učinu, tako da je drveće od te paučine izgledalo kao da je obeharalo.
Najzad su crvi počeli ispredati paučinu i po avlijama, sačacima, divan-
hanama i sofama. Njihova navala je bila tolika, da su neki stanovnici,
kako sam čuo, morali ostaviti svoje kuće i preseliti na druga mjesta.
Kratko rečeno, Bog zna da se nešto slično događa u pet stotina go-
dina jednom, a ima pojava koje se dešavaju jedanput u hiljadu godina.
Dakle, sve gradske bašče i drveće bili su poput pepela izgorjelog du-
hana. Ovaj ružni prizor promatrao sam sa Nišana i drugih uzviše-
nja. Voće je bilo ogoljelo i ne bijaše nigdje traga zelenilu.
(Ljetopis, 153)

ko je u jednu ženu unišao džin i iz nje bi ponekad progovorio. Svojim očima sam
vidio kada je spomenuti stavio navedeni pečat u ženinu ruku; nakon toga džin
počeo jaukati, a žena potom prirodno progovori" (Ljetopis, 241)_
 Jednog jutra smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišće
divlje jabuke, jedinog drveta u našem dvorištvu. Preko dana su is-
preli paučinu na patrljcima jabuke, ali su komšijska djeca kame­
njem i motkama omlatila taj ukras s mrtvog drveta.
U okolnim baštama crvi su se toliko namnožili, da su paučinom premre-
žili stabla zerdelija i šljiva požegača, pa i sasušenu travu na otvrdloj
zemlji. Izgledalo je da su voćke ponovo izbeharale, ili da je pao sni-
jeg. Za nekoliko dana paučina je zahvatila avlije, sokake, prozore, sofe.
Nepregledna vojska crva počela je da zauzima grad. Ljudi su ostavljali
kuće i bježali natovareni stvarima, kao ispred požara, ispred poplave. Za-
ustavljali su se na prvom čistom mjestu, kao u zbjegu, i uzdišući gleda-
li spepeljene voćnjake i otete kuće. (...) Bili smo jad, mi ljudi, nemoćni
pred svačim, mislio sam malodušno, krijući to pred Tijanom, a za dan-
-dva sam se čudio svom strahu: crvi su uginuli, gotovo u isto vrijeme,
svi, kao da su se dogovorili. Ostale su samo njihove kožurice, od
vreline pretvorene u prašinu, i ostalo je čuđenje. ( ...)
Onda su se zapalile šume oko Sarajeva.
Mahmut Neretljak me pozvao da pođemo na brdo, iznad grada: da
vidimo i to čudo. Imao je još dva važna razloga: htio je da protegne
noge, u posljednje vrijeme su ga sve češće hvatali grčevi u listovi­
ma, a smislio je i novi posao, da piše zapise seljacima u Podgrabu,
tamo nema hodže.
Ove baje su uplašile ljude - objasnio mi je svoje razloge - i trebaće
im zapis od svega. A znam neke zapise od strave, od uroka, od
bolesti, njima neće odmoći, meni će pomoći.

(Tvrđava, 101-102)

Bašeskijine vijesti o Hoćinskoj bici u romanu također gube

značaj historijske činjenice. Hoćinska je trauma za priču relevantna
onoliko koliko se prelama kroz doživljaj homodijegetičkog pripo-
vjedača. Njene reperkusije na svijest glavnog junaka136 i cjelinu
romaneskne radnje gotovo da se ne mogu precijeniti. Historijske
reference (opća stagnacija i moralna dekadencija bosanskog dru-
štva u poznim stoljećima osmanske vladavine) nadvijaju se nad
Šabinim meditativnim univerzalizacijama, kojima se ide u susret
modernom recepcijskom obzoru i što mu se prilazi bliže to histo-
rijske kulise više blijede. Hoćinska drama, osim što stigmatizira
centralnu narativnu svijest, fungira i kao dinamička prolegomena
vanjskih odnosa među protagonistima romana. Ishodišna tekovina
Hoćina, presudna za generiranje zapleta, jeste bizarno jedinstvo
oprečnih principa otjelovljeno u paru (po mnogo čemu dubletnom
liku) Ahmet Šabo - Mula Ibrahim. Bašeskijin tekst u ovom je di-
jelu sasvim uključen u autoreferencijalni pogon romana. Zajed-
ničko ratno iskustvo dvojice različitih ljudi motivacijski je zalog
potonjeg mirnodopskog zbližavanja radikalnih konceptualnih i ka-
rakternih protivrječja. Nijedna druga presupozicija ne bi njihovu
bliskost mogla učiniti toliko vjerodostojnom:

(...) Konačno muslimanska vojska napusti Hotin, a čete koje su se

s drugu stranu rijeke borile budu presječene od ostale vojske, jer je
usljed kiša rijeka nadošla i porušila mostove, pa oni koji bijahu
sposobni preplivase rijeku i pobjegose s Hotina.

(Ljetopis, 88)

Reci ću da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti

bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo

136 O podređivanju događaja doživljaju kao konstanti vlastite poetike Selimović

govori u spomenutom razgovoru sa Milisavom Savićem. Na pitanje za kojim od
izgubljenih rukopisa žali, odgovara: "Vrlo mi je žao ratnog dnevnika. U njemu sam
zapisivao, prije svega, postupke i gestove ljudi. Mene, vidjeli ste to u mojoj prozi,
interesuju ličnosti, njihovi karakteri, postupci, gestovi. Isto to me zanimalo i u
dnevniku. Dobro se sjećam da sam nekoliko stranica posvetio postupcima i gestovi­
ma jednog čuvenog junaka, Veljka Lukića, zvanog Kurjak. Mene je zaprepastio
njegov snažni temperament, njegov dinamizam, njegova naprasitost kao oluja. ( ...)
 pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Os-
tali su poklani. Sa mnom je došao Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim
sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema da-
lekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rije-
ke njegov probušeni čamac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio vu-
kao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na leđa, i nepomično
zurio u mutno tuđe nebo, želeći da umre.

(Tvrđava, 21)

Likovi

Nemoguće je i zamisliti interpretaciju narativnog književnog tek-

sta koja bi događaje tretirala odvojeno od likova (karaktera), i ob-
ratno. "Karakterizacija se", kako primjećuje Milivoj Solar, "teško
može shvatiti kao formalno izlučiv niz književnih postupaka, (...)
jer sve u nekom djelu pripada karakterizaciji likova i ništa ne pripa­
da samo karakterizaciji likova."137 Domet pojmovno-teorijskog defini-
ranja karakterizacije kao postupka praktično je ograničen na onu u
modernom romanu ponajmanje cijenjenu prispodobnu strategiju, na
tzv. direktnu karakterizaciju: kada o liku saznajemo na osnovu nje-
govog govora o sebi ili onoga šta drugi govore o njemu. U indire-
ktnu karakterizaciju, s kojom nužno nastupa teorijsko razvodnjava-
nje pojma, spadala bi saznanja o liku stečena kroz njegove i tuđe

Kao to vidite, mene je manje zanimala faktografija, a više utisci, neposredna

zapažanja. Kažem, žao mi je sto se dnevnik zagubio jer bi dosta značio za os-
vjetljavanje tog vremena i tih ljudi. Sjećam se - to je isto detalj iz dnevnika - kad je
pokojni Hasan Brkić tražio od mene da napišem politički plakat. Ja sam citirao sti-
hove nekog pjesnika (...) a on se naljutio na mene i rekao da tako ne ide. Kažcm,
mene nisu zanimali dogadaji, nije me zanimala ta spoljašnja faktografija" (Ibidem,
254-255).
137 Milivoj Solar, Ideja i priča, Zagreb, 1980, 135
postupke, njegov i tuđi izgled, ime, porijeklo ... Morali bi se u to
uključiti i opisi prirode, životnih prostora, stvari, životinja, fanta-
zama ... budući da takvi elementi u proznim tekstovima i ne mo-
gu opravdati svrhu ako nisu podređeni duševnim stanjima ili obja-
šnjenjima stavova i postupaka likova. Osvrnemo li se na pobrojane
ele-mente, uviđamo da su gotovo sve mogućnosti iscrpljene; ako
smo nešto izostavili, citatnost na primjer, i taj će postupak, bez po-
teškoca, naći mjesto među modusima indirektne karakterizacije.
Uprkos svijesti o naznačenim metodološkim aporijama, likove Lje-
topisa i romana razmatramo u zasebnom poglavlju. Razlog tome je
pokušaj da, uz maksimalni respekt prema koherentnosti roma-
nesknog svijeta, izvedemo intertekstualnu tipologizaciju likova de-
duciranu unutar potencijalnog čitateljskog horizonta koji uključuje
bilateralno vezano čitanje prototeksta i citatnog teksta.
Prema nekim poststrukturalističkim teorijama samim činom tek-
stualizacije, bilo da je riječ o fikcionalnom ili o nefikcionalnom
pripovjednom žanru, ličnost postaje likom. Osobenost Bašeski-
jinog pripovijedanja je dopunsko fikcionalno punjenje u direk-
tnim karakterizacijama ličnosti/likova. Za svoje vrijeme atipič-
nom subjektivnošću, koja ne počiva na konvencionalnom pijete-
tu ("o mrtvima sve najbolje"), Bašeskija, u okvirima vlastitog po-
imanja pravednosti i istinitosti, uvijek artikuliše osobni stav, bez
obzira na ugled i status osobe o kojoj se piše. Atipičnost o kojoj
govorimo ne proizilazi iz samog sadržaja nekrologija nego iz os-
porenog legitimiteta za suđenje o drugima - Bašeskija je obični
džematski imam i notar, pa je njegovo bilježenje samozatajno a
recepcija, kako smo istakli, iz razumljivih razloga projicirana u
neki dalji futur. Njegove prosudbe ipak ne prekoračuju granice
zadatog etičkog horizonta, koji pojedinca ostavlja u drugom a
principe, barem deklarativno, ističe u prvi plan. I kada je najsub-
jektivniji u vrednovanju ljudi i pojava Bašeskija je lojalan vlada-
jucem etičkom konsenzusu zajednice.
Iz perspektive modernistički orijentirane teorije o karakterima se
u Ljetopisu može govoriti tek uslovno, budući da pojam karaktera
(lika) u književnom djelu izvire iz novovjekovne ideje o načelnoj
vrijednosti pojedinca per se. Karakter postoji samo ukoliko ličnost
prethodi principima i, kao takva, stoji iza svoga govora i svojih
postupaka. S tim u vezi Milivoj Solar zapaža da "karakter u strogom
smislu riječi, gledano u širokoj povijesnoj perspektivi, pripada sa-
mo određenom povijesnom tipu književnosti, onom tipu kojem je
dominantna književna vrsta roman kao izraz slobodnog povijesnog
individualiteta"138. Uvazavanje ove razlike bitna je pretpostavka
razumijevanja ‘podudarnosti među likovima ljetopisa i romana.
Karakter u modernom romanu pripada sferi oblikovanja, on ne na-
stupa kao "gotov čovjek" uzet iz života ili iz drugog književnog
djela, nego kao proizvod stvaralačke preregistracije, koja povratno,
već smo naglasili, i prototekst obogaćuje novim nijansama znače-
nja. Isto važi i za Bašeskijine "likove" u odnosu na koje se, nakon
povratnog djejstva citatnog teksta, može bitno promijeniti čitaočev
ugao recepcije.
Kategoriju lika-karaktera, uslovno, uvodimo i kod Bašeskije, ne
pripisujući time Ljetopisu nekakvu anticipativnu modernost već iz
duboke rezerve prema samoj ideji faktografski vjerodostojne tek-
stualizacije empirijskih ličnosti. Za izgrađenije karaktere Selimovi-
ćevog romana najprimjerenijom držimo pojmovnu oznaku lik-efe-
kta. Francuski teoretičar Vincent Jouve pod lik-efektom podrazumi-
jeva najsloženiji oblik karakterizacije - "romaneskno biće koje nije
predmet jednog tipa recepcije od početka do kraja. Sa svakim pri-
zorom mijenjaju se čitaočeva ulaganja"' tako što se:

1. na paradigmatskoj osi tekstualizacija lika suprotstavlja prethod­

nim načinima njegova predstavljanja u romanu
2. na sintagmatskoj osi tekstualizacija lika suprotstavlja načinima
predstavljanja drugih likova u romanu.

Prema modusu intertekstualne transpozicije Bašeskijinih "liko-

va" u roman, mogli bismo ih, sukladno Jouveovoj terminologiji,
tipologizirati u četiri kategorije:

138 Milivoj Solar, ibidem, 136.

a) homonimski lik (sa istim imenom ali različitom ulogom i osobina-
ma u odnosu na prototekst);
b) pijun (uključen u sadržaj kao epizodist bez originalnog razvoja
i karakterizacijskog profiliranja);
c) karakter (izgrađeniji profil lika; dogadaj je podređen njegovu
oblikovanju, a ne obratno);
d) lik-efekat.

Tip b/ i c/ u Tvrđavi je teško razlučiti. Ahmet Šabo kao fokaliza­

tor i centralna narativna svijest romana registrira samo zna-
kovite pojavnosti, a i Bašeskija, težeći panoramskoj obuhvatnosti139, iz
pozicije tzv. "svjedočenja odozdo", tipuje na one karakterno iz-
građene ličnosti čija osobnost, i kada je povijesno irelevantna, za-
hvaljujući nekim drugim kriterijima dolazi u fokus autsajderske,
induktivne percepcije svijeta. Stoga je, uprkos brojnosti likova,
uobičajenu razdiobu na oble, duboke, dinamične, višeznačne, in-
dividualizrane, realistične, s jedne, i plošne, površinske, papirnate,
jednoznačne, stereotipne, nerealistične, s druge strane, i u roma-
nu i u ljetopisu vrlo teško izvesti. Intencija oba teksta je male uči-
niti velikima, ili, barem, takvu podjelu relativizirati. Epizodnost,
kako smo se uvjerili (nostalgični Ferhad, Mula Bos/Husaga ...), ni-
je u tom smislu nikakav limitirajući faktor.
Najnizi intenzitet intertekstualnog dijaloga karakteririzira ona
posezanja za likovima Ljetopisa koja su motivirana glasovnom
ekspresivnoscu, prepoznatljivom narodskom duhovitošću u dava-
nju nadimaka (Jajebica, Suprda, npr.) ili hronotopskom reprezenta-
139 "Nevjerovatno je koliko je", piše s tim vezi Sulejman Grozdanić, "vanredno
zanimljivih i različitih portreta i tipičnih likova Mula Mustafa Bašeskija dao u
svom Ljetopisu, tipčnih kako za njegovo vrijeme, tako i za Bosnu, Sarajevo, a
posebno sarajevsku čarsiju. Oni su tako upečatljivo i slikovito predstavljeni u sve-
obuhvatnoj skali najrazličitijih ljudskih stanja, karaktera, sudbina, od bogatih, ug-
lednih, obrazovanih, umnih, jakih, zdravih, silnih, osionih do siromašnih, ništav-
nih, neukih, blesavih, slabih, bolesnih, nejakih, obespravljenih, zatim blagih i ple-
menitih, grubih i sebičnih, dakle, iz svih socijalnih slojeva i ljudskih karaktera u
najsirem smislu" (Amir Ljubović, Sulejman Grozdanić, Prozna književnost Bosne i
Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995, 162).
tivnošću imena. U pravilu riječ je o ekstenzivnoj međutekstovnoj in-
varijanti svedenoj na homonimiju epizodnih likova koji u romanu
nemaju bitnih sličnosti sa osobinama i radnjama pripisanim ime-
njaku iz Ljetopisa. U ovu skupinu spadali bi Hadži Duhotina, iz-
vjesni hodža Sahinbasic, dućanski komsija Tandar, Almasa Meč-
kar, mali Husein, Mujo Dušica ... Općenito, kada je o antroponimi-
ji i onomastici riječ, uočljivo je nastojanje da se u nominiranju li-
kova drži balans između za ono vrijeme uobičajenih imena, koja
svojom neutralnošću djeluju u prilog naturalizaciji lika, i karakte-
risticnih, kauzalno motiviranih imena i nadimaka, koji opet na svoj
način reprezentuju duh i mentalitet sredine.
Lik hajduka Bećira Toske čini razvidnim sve teškoće razlikova-
nja kategorija pijuna i karaktera. Kao epizodna persona dramatis u
romanu se spominje više puta. Njegovo je pojavljivanje primarno u
funkciji generiranja zapleta (uvlačenja Šabe u jednu od neželjenih si-
tuacija). Bašeskija ga u kratkoj bilješci predstavlja kao tipičnog ep-
skog junaka, koji u trenutku smrti ubija svoga konja "da ga ne naži-
vi". (Junak i konj su u epici balkanskih naroda, poznato je, neka vrsta
dubletnog lika.) Takav imidž Bećira Toske intertekstualna je presupo-
zicija romanesknog junaka. I u Tvrđavi je mit o surovom razbojniku
Bećiru Toski nadvijen nad Sarajevom, ali Selimović, preusmjeravajući
citani dijalog iz modusa transformacije u modus dekonstrukcije, na-
stoji razgrnuti auru epskog stereotipa i osobu hajduka vratiti iz mita u
život. Pritom se ne služi, kao Andrić u ciklusu o Đerzelezu, ironijom
i karikaturom. Postupak indirektne karkaterizacije ostvaruje se kroz
dijalog. Postojeći sraz među protagonistima u verbalnim se dionicama
produbljuje koliko djejstvom izrečenog toliko i potmulošću prešuće-
nih (minus prisutnih) aspekata razgovorne teme. Vještina podozrivog
hajduka je efikasno i precizno dekodiranje neverbalnih poruka. Jedno-
značnost presupozicije (epskog koda) spletom je predikacija i impli-
kacija preoblikovana u kompleksan karakter. Sve se, dakako, odvija pod
Šabinim fokalizacijskim ravnanjem, uz neizostavnu partiju superior-
nog smijeha i posteriornu generalizaciju kognisticiranih činjenica:

Poznati razbojnik Bećir Toska, iz okolice Skoplja (Uskup-den), ubijen

je u Skoplju u jednom hanu, a i on je ubio dva čovjeka; i svoga konja
je ubio da ga ne nadživi.
(Ljetopis, 176)

Okrenuvši se za njegovim pogledom, iznenađenim, začuđenim, uplaše-

nim, ne znam kakav je, ugledam na putu, blizu šume, naoružanog ko-
njanika. Gleda nas i ćuti.
- Ko je to? - pitam Mahmuta
On ne odgovara, i ne odvaja pogled od konjanika.
Ustanem, da bih prišao bliže nepoznatom čovjeku.
On polako izvuče malu pušku iza pojasa, i nasloni se laktom na
jabuku sedla, ne okrecuci cijev na nas. Zastadoh.
- Uživate u ovom čudu? - upita konjanik, mahnuvši rukom prema
šumama u plamenu.
Mahmut se uplašeno smješka:
Ljudi pričaju, pa moj prijatelj kaže, hajde da vidimo.
- Imate šta i da vidite.
Govori mirno, gotovo tiho, nekako odsutan, kao da ga se ne tičemo,
a opet nas uporno gleda.
I ja njega, iznenađen bogatstvom oružja i ljepotom konja pod njim.
- Je li to arapski konj? - pitam zadivljen.
On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje, susreće nas samo nje-
gov teški pogled.
- I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesreću? - kaže is-
to onako mirno. - Ne vjerujem da ste tolike budale.
- Pa sad, prijatelju, - velim ja ljutito - niko nam ne reče da mora-
mo koga pitati za dozvolu. A ako hoćes baš da vrijeđaš, lako ti je,
puška ti je u ruci.
- Ne vrijeđam ja nikoga. I svejedno mi je zašto ste došli.
- Htjeli smo do Podgraba. Da pišemo zapise seljacima – obja-
snio je Mahmut ponizno.
- E pa, danas nećete u Podgrab. Vratićete se u grad. I poručite serdar-
-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom.
- Kakve uhode, kumim te bogom velikim! - zavapio je Mahmut.
- Takve kao što si ti.
- A od koga da mu odnesemo poruku? - upitao sam.
- Od Bećira Toske. Ti si Bećir Toska?
- Ja sam. Jesi li čuo za mene?
- Čuo sam.
- Po zlu ili po dobru?
- Po dobru, Bećir-aga - ljubazno se osmjehnuo Mahmut poka-
zujući žute zube.
E, tu je nesrećni Mahmut baš pretjerao, i znali smo to sva trojica.
- Vidiš - rekao je Toska Mahmutu, ni tada se nenaljutivši. -
Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe, ali i budalastiji. On bar ništa ne
kaže. A ti, brate, lažeš. Hajde sad i ne okrećite se!
Nismo čekali da nam ponovi naređenje kojim nas oslobađa svoga
prisustva. Mahmut je sasvim zaboravio na grčeve u nogama, skočio
je kao mladić i hitro smo krenuli na suprotnu stranu, nastojeći da se
što prije udaljimo od Toske i njegovog oružja.
Kad je Mahmut počeo teško da diše i da batrga po neravnom putu,
Toska je bio daleko iza nas, a kao da smo vidjeli njegove teške oči.
Strah me uhvatio naknadno, kad sam otišao od njega.
Toska, surovi hajduk, koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je
pustio, bez prijetnje.
I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima, ja
sam počeo da se smijem. Mahmut me gledao začuđen, i više zna-
cima nego riječima, pitao: šta mi je, zašto se smijem?
Pa zamisli, rekao sam kroz smijeh, kakav smo jad nas dvojica. Čak
se i strašni Toska sažalio. Žao mu je bilo i glas da povisi, da se ne
uneredimo od straha. Gleda nas čovjek, pa samo što ne zaplače od
žalosti kako izgledamo. A ti još kažeš: čuli smo za tebe po dobru!
Počeo je da se smije i Mahmut.
- Pa šta da mu kažem. Čuo sam za tebe po zlu? E, taman posla!
- Znam da nisi mogao. Ali je smiješno. I šta ćemo sad reći ljudima u
gradu? Smijaće nam se.
- Šta ćemo reći? Ništa. Svejedno mi je što bi se smijali, to bi se lako
 preboljelo. Ali da ne pomisle štogod drugo. Ko bi vjerovao da smo slu-
čajno sreli Tosku, i da nas je Toska pustio bez riječi?
- I meni izgleda nevjerovatno.
- E, zato ćuti. Nikog nismo vidjeli, i nikome nemamo ništa da pri-
čamo. Najpametnije je ćutati. Takvo je vrijeme.
Složio sam se da je to najpametnije.
Ali jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je
pametno.
(Tvrđava, 105-107)

Već smo se osvjedočili u Selimovićevu 0

vještinu da romanes-
knom liku na malom prostoru priskrbi status karaktera. Pod ka-
rakterom u našoj analizi podrazumijevamo ostvarenu mogućnost
originalnog razvoja lika kao mjesta susreta htjeti-učiniti i moći-
-učiniti. Narativni identitet lika shvatamo, dakle, kao pitanje odnosa
kvalifikacije i funkcije. Ili postoji savršena redundancija, stalnost lika
u njegovoj aktantskoj datosti (pijun, persona dramatis), ili se po-
javljuje određeni odmak i razvojni luk (karakter). A propos liko-
va-karaktera međutekstovna invarijanta počiva na materijalno-stru-
kturnom (H. Plett) tipu intertekstualnosti. Selimović poseže za
materijalom (likovi predlošci) tako da u punoj mjeri do izražaja
dolazi i formalni aspekt intertekstualnosti - u vidu svojevrsne pa-
rafraze Bašeskijinog postupka gradnje likova, i to na dva plana:
referencijalnom i elokucijskom (izražajnom). Selimović kao i Ba-
šeskija u portretiranju stavlja akcenat na najkarakterističniji detalj,
ili nastoji junaka "uhvatiti na djelu", u onom času i radnji koja si-
negdohički (dijelom za cjelinu) odražava ukupnost njegova kakrak-
tera. U izražajnom pogledu Selimović Bašeskiji "duguje" izvje-
štajnu tehniku kazivanja, čije su osobine parataktika, nabrajanje, eli-
ptičnost, izostavljanje predikata, nominacija, atribucija i apozicio-
niranje. "Konciznost njegova izraza", primjećuje Kerima Filan, "ko-
jom je ispunjen zahtjev ovoga načina pripovijedanja (izvještaja; op.
V. S.), istovremeno doprinosi slikovitosti i neposrednosti kaziva-
nja" 140. Najizrazitiji primjeri materijano-strukturnih podudarnosti u
140 Kerima Filan, O opisima likova u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije, Novi
izraz, 16-17, ljeto-jesen 2002., 176-177.
u postupku karakterizacije vezani su za likove Šabinih ratnih dru-
gova. Štaviše, način na koji odlaze s ovoga svijeta metonijski je, ali
i simbolički, povezan sa bitnim biografskim činjenicama njihovih
života:

Ahmed-aga Ičelli, uvijek pijan, postao je aga a zatim poginuo na

Hotinu (Ljetopis, 93)
Vrlo ljutit starac Hido, poznat telal, otišao je na Hotin, odakle se
nije vratio (Ljetopis, 94)
Snažni čovjek, kojeg su zvali Pecitava Mehmed, debeo ali naočit i
pristao, imao je gole mišiće i noge; umro u vojsci. (Ljetopis, 112)
Hadži Ibrahim Paro, rasječene usne, knjigovezac, sofija, iz Ferhadije ma-
hale, imao je tri žene; poginuo u Bukurestu (Ljetopis, 112)
Hadži Hasan-aga Kulaksiz, koji se zaklao na hotinskoj vojni (Ljetopis,
93)
Smail-aga Sovo, kazandžija, poginuo na hotinskoj vojni, šehid. (Ljeto-
pis, 93)
Mula Avdija, zet Maše, aračadžije, iz 97. džemata, koji je poslovao
s kapetanima i mnogi mu svojevoljno dadoše robu, tako da je mula
Avdija zapao u dugove. Nakon toga, pobježe u vojsku, gdje je i
umro. Nesto malo imetka je naslijedio i napravio kuću, ali na tome
sve ostade. (Ljetopis, 132)
Hadži Husejin, zvani Ekširep, koji je pobjegao iz vojske i kasnije se
vratio kući; uhvatili su ga i potom zadavili u sarajevskoj tvrđavi.
(Ljetopis, 121)
Hadži Avdija Suprda, alemdar, muameledžija, iz 45. ili 43. džemata,
visoka stasa. U selu Lasici pade s kruške i tu umre. (Ljetopis, 133)

Ahmetaga Misira, krojač, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, du-

go je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo odmah su ga
pozvali u rat, što sigurno nije ž elio. Ljutiti stari Hido, telal, pobje­
gao od sirotinje. Snažni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, naj-
ružnijim je riječima psovao rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što
se prijavio, ali nikad nije htio da kaže zašto se prijavio. Ibrahim Pa-
ro, knjigovezac, rasječene gornje usne, sto je kazu biljeg srećna
čovjeka, imao je tri žene u Sarajevu i šalio se da je od njih utekao.
 Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od
berberskog zanata, iako je jcdan od njih, stariji, ponio britvu iz oče-
ve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za živu glavu nikoga drugog.
Hadži Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku.
Smail-aga Sovo, kazandžija, pošao s drugima, u piću i oduševljenju,
pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i piće. Avdija Suprda, lihvar
u miru, bajraktar u ratu, dobar i poštcn u oba posla, a ne zna se koji
jc gori.
I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to pla-
tio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga
tri Rusa, po jedan za svaku ženu. Husein Pišmiš je otplatio ovo-
zemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku močvaru. Stariji od
dvojice braće zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom
selu gdje smo zanoćili.
Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Su-
prda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je je-
dne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u
Sarajevo, izbezumljen od brige za ženom i troje djece, jedva su ga pre-
poznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao
vojnog bjegunca. Avdija Suprda, bajraktar, junak koji se ničega nije bo-
jao, koji je ostao živ u stotinu juriša i iznio čitavu kožu ispred hiljadu
kuršuma, počeo je da se bavi voćarstvom, kad se vratio, poslije rasula
vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro.

(Tvrđava, 22-23)

Na liniji strukturne intertekstualnosti kreativna asimilacija izra-

žajnih resursa Ljetopisa ostvaruje se i parafrazom nekih ironij-
skih formulacija. U Bašeskije nalazimo primjere čije ironijsko zna-
čenje i sintaksički oblik ostaju i nakon intertekstualne transpozicije
dominantna stilsko-semantička aktiva citatnog teksta. Neki Seli-
movićevi junaci "rješavaju se" svojih muka poput Bašeskijinih
Mehmed-baše Likića i Ludog Mehage:
 Mehmed-baša Likić, starac, bjelobrad, uzet, siromašan, kojeg je dijete
vodalo za ruku. Ali se, eto, i toga oslobodio. (Ljetopis, 327)
Ludi Mehaga, ružan, gušav, stalno je sipao bezobrazne riječi, ali su nc-
znalice koji bi ga sretali bili uzrok njegovim psovkama. Konačno se i toga
riješio, jer ga ujedc pseto i nakon dva-tri dana umrije. (Ljetopis, 340)

Citatni je dijalog u kreiranju likova-karaktera ovisan i o razlikama

kulturnih i etičkih kodova koji opredjeljuju odnos dvojice autora pre-
ma određenim temama. Npr. prezir prema spolno nastranim osobama
Bašeskija izražava u kratkim i odsječnim zabilješkama, hladno konsta-
tujući kako i sama sumnja u postojanje takve seksualne orijentacije (Je-
dan je "navodno /istakao V. S./ zaveo nekog mladića", a drugom su
"pripisivali /istakao V. S./ da je pederast", mada je "redovno oba-
vljao namaz".) opravdava poduzimanje surovih represalija. Akcenat je
na reakciji sredine a ne na samoj pojavi, koja je, izgleda se, predmet
takvog odijuma da se i sam govor o njoj smatra skarednim. Ali, Fejzo
i još dvojica navodnih homoseksualaca spomenutih u Ljetopisu, čini
se, samo zarad iskazivanja kolektivne homofobije, postaju zanimljivi
unutar ovovremenog receptivnog obzora, upravo zahvaljujući krajnje
škrtom izrazu, kojim se okrutnost sredine prema ovim osobama
predstavlja kao nešto samo po sebi razumljivo i nedostojno ma kakva
detaljisanja. Efekat je, međutim, suprotan. Nulti emocionalni stepen
verbalizacije, lapidarnost i distanciranost, u srazu sa stvarnim sadrža-
jem, čine od ovih bilježaka resko svjedočanstvo o vladajućim etičkim
normama i njihovoj primjeni. Dramaturgiju slučaj(ev)a intenzivira
Bašeskijina urodena nepovjerljivost prema glasinama, kojoj ostaje do-
sljedan i kada prema žrtvama ne gaji simpatiju.

Bradati hadži Fejzo, koji je, navodno, zaveo nekog mladića i nad njim
izvršio ružno djelo. Otac ovog mladića i još neki ljudi digoše se I
spomenuti čovjek je zadavljen (Ljetopis, 350)
Crnooki terzija Mustafa, redovno bi obavljao namaz. Pripisivali su mu da
je pederast i zadirkivali zbog nekog delikanlije, pa je obješen. Još jedan
terzija Mustafa, koji je zadavljen iz istih razloga. (Ljetopis, 161)
 Sukladno poetici moderne proze Selimović se suzdržava izravnih
kvalifikacija i ideološke transparentnosti. (I u autopoetičkim prokla­
macijama s tim je u vezi bio vrlo izričit: "Želio bih da se u jeziku
osjeti grubost života, a ne grubost rijeci.") Kulturni i etički kodovi
današnjice baštine snažno iskustvo detabuizacije i ‘raščaravanja svi-
jeta’ (Max Weber). Ulaženje pod kožu svakoj pojavi zasluga je u
velikoj mjeri i moderne književnosti, čiji su tematski horizonti danas
razuđeni koliko sam život. Za književnost odavno ne postoji ništa za-
branjeno, netaknuto, neviđeno i prešućeno; tzv. prikazivačke umjetnosti
u savremenoj civilizaciji fungiraju, između ostalog, i kao neki vid re-
kompenzacije voajerističkog libida 141. Na tom je tragu susret s te-
mom homoseksualizma u prvi mah susret sa svojevrsnim tajnim
prostorom. Lik homoseksualca Fejze u romanu je oblikovan postup­
kom indirektne karakterizacije: funkcionaliziranjem dekora (opis en-
terijera) i šifriranim samoočitovanjem kroz dijalog i geste. Načelno
"svaka sredina (tako i unutrašnjost kuće) može se smatrati metonimij­
skim ili metafotickim iskustvom lika". 142 Opis, dakle, nije puki registra­
tor percepcije u jeziku, vee figuralni imenovatelj svijeta. U odlomku
koji navodimo "pohlepnost romanopisca na sinegdohičke detalje" (Ja-
kobson) skoro da briše granicu izmedu figurativnog i referencijal-
nog. Unutarnji narator (Ahmet Šabo) ne posjeduje sposobnost njihova
očitavanja, što opet predstavlja vid indirektne karakterizacije. Taj "de-
ficit interpretativne kompetencije" ne narušava referencijalnu iluziju,
dapače, možda je i pojačava, osnažujući čitaočevu solidarnost s ljud-
skom dimenzijom junakove naivnosti, nipošto naivnosti priče. Opis,
daleko od prozirnog, počinje se pred čitateljem razotkrivati kao
"izazivač" i, dramatizator videnja.
Općenito, problem Šabine interpretacije svijeta semiotički je
problem. Njegove nevolje posljedica su otežanog ili zakašnjelog

141 Za Vensana Žuva latentne voajerističke težnje su, štaviše, osnova užitka sva-
kog čitanja književnosti. Pogl. Vincent Jouve, Složenost lik-efekta, u: Autor; pripo-
vjedač, lik, zbornik, priredio Cvjetko Milanja, Osijek, 2000. 488.
142 Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Beograd, 1985, 258.

98
dekodiranja zalihosnih poruka, na kojima, uvjeren je Selimović,
počiva komunikacija unutar sistema poremećenih vrijednosti. Kod
neverbalnih znakova ostali su likovi u tom svijetu manje-više do-
bro savladali. Zalog njihove estetske vjerodostojnosti i leži u toj
dvostrukoj utemeljenosti - istovremeno su proizvod a priori (re-
prezenti kulture) i a posteriori (stvoreni pričom):

Bogati trgovac hadži Fejzo takođe me obradovao nadom, ali sam je

sām razbio. I ranije me susretao s osmijehom i lijepom riječju, a tada
me zaustavio na sokaku, rekao da je o svemu obaviješten, i pozvao me
u svoju magazu, da porazgovaramo. Iza magaze, krcate skupocjenim
tkaninama što su tek prispjele s Istoka, uveo me u sobu zastrtu ćili-
mima, sa sećijama oko zidova, s debelim zastorima na prozorima. Ni-
je razgrnuo zastore, da pusti danje svjetlo, već je upalio svijeće u ba-
krenim i srebrnim čiracima, i odmah se osjetio ugodan miris, jer su svi-
jeće, izgleda natopljene mirisnim uljima. Zapalio je i zrno tamjana.
- Volim mirise - rekao je. Brane nas od sirovog vonja. Oni su
prava duša stvari. Čak i ljudska duša ima svoj miris. Kakav je
tvoj miris?
- Bogami, ne znam.
- Daj mi ruku.
Pružio sam ruku.
Polako i pažljivo je gledao, prinio moj dlan blizu nosa, i šireći nos-
nice, udisao nevidljiva isparenja moje kože. Onda je okrenuo ruku
i gotovo mi njušio nadlanicu, golicajući me žutom bradom.
- Osjetljiv - rekao je, ne pustajući mi ruku - zatvoren, dobar, ve-
dar. Možda i neobuzdan, ponekad.
Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova.
Upitao me šta zelim, piće, lokum, voće? Uzeo sam šerbe, da rastje­
ram snenost i čudno raspoloženje, kao da me obuzima bunilo. To je
od mirisa, od tišine, od polumraka, od njegovog mekog šaputanja.

(Tvrđava, 96-97)
 Status junaka koje smo svrstali u klasu lik-efekta i posred-
stvom kojih dva djela vode intenzivan ali indirektan dijalog, nije
zasnovan na eksplicitnoj intertekstualnosti. Po srijedi je dijalog
kon-tekstā, filozofsko-religijskih koncepata i ideologija u ravni in-
tertekstualne nivelacije, resemantiziranja i preosmišljavanja, bez de-
konstrukcijskih tendencija i međusobnih poetičkih osporavanja, što
se u principu i ne događa kada su tekstovi, kao u ovom slučaju,
znatnije vremenski udaljeni. Ne radi se o dijalogu istomišljenika,
što je već dosadašnja analiza pokazala, nasuprot ranijoj kritici, ko-
ja je ovlašno i uporno insistirala samo na zajedničkim imeni-
teljima ističući autsajdersku poziciju Ahmeta Šabe kao temeljnu,
bašeskijinsku, odrednicu njegova identiteta. Eksplicitna intertekstu-
alnost u najužem smislu ovdje se svodi jedino na pozajmice (imena
ili osnove ideje) koje, same po sebi, bitnije ne utiču na semanti-
ku citatnog teksta. Kod glavnog junaka romana npr. riječ je o
pukoj homonimijskoj nominaciji a nikako o nekim signifikantnijim
podudarnostima sa opisom i karakterom osobe koja se pod istim
imenom spominje u Ljetopisu. Ahmet zvani Šabo, na način kako je
u kratkoj Bašeskijinoj bilješci predstavljen, sa Selimovićevim Ša-
bom ima malo šta zajedničko. Razvoj romanesknog lika, štaviše, ide
u suprotnom smjeru. Tvrđavin Šabo se "ne pravi junakom" već bi,
premda je junakom - u ratu - bio, tu epizodu najradije zauvijek
zaboravio. K tome, s dubljim uvlačenjem u zaplet i njegova
društvena pozicija nehotimicno jača - iz pharmakona on se
pretvara u eirona143, što se ni zbiljskom Bašeskiji (autoru ne-
fikcionalnog teksta) kao Šabinom bližem intertekstualnom sro-
dniku ne događa. O korištenju prototekstnog resursa unutar os-
tvarene intertekstualne veze u ovom kao i u drugim sluča-
jevima dalo bi se eventualno govoriti na razini deskripcije. Seli-

143 Posežemo za pojmovima arhetipskih figura iz antičke književnosti jer u pot-

punosti odgovaraju opisanoj transforarnciji junaka. Šabi se na vlastitu štetu u
većem dijelu romana dogada više nego što je posljedica njegovih postupaka
(pharmakon), ali se ispostavlja da se on samo pričinjao slabijim nego što jest (ei-
ron) jer je stjecaj okolnosti učinio da upravo njegovo autsajderstvo postaje adut u
zamršenom zapletu romana.

100
mović, naime, razvija onaj potencijal prisutan u Bašeskijinim opi-
sima po kojem ih svrstavamo u kategoriju angažovanih opisa.
Bašeskija ne želi ostati neutralan već u opis unosi vlastito vi-
đenje, prosudbu i vrednovanje osobe ili pojave, usmjeravajući is-
kaz čas u dojmovnom (lirsko-figurativnom) čas u misaonom (in-
terpretativnom) smjeru:

Oniski Ahmed, kojeg su zvali i Šabo, i tako je bio poznat, pravio se

kao junak, ali medu svijetom nije imao ugleda, jer je bio siromah.
I mao je čudnovate kretnje i bradu. Na dzenazi mu je na tabut stav­
ljen zeleni turban.
(Ljetopis, 322-323)

Između dviju osnovnih semiotičkih orijentacija tekstova - ori-

jentacije na zbilju i orijentacije na druge tekstove u oblikovanju
glavnih likova romana nesporan primat pripada prvoj. Obim i in-
tenzitet citatnog dijaloga spušten je do razine kojoj, umjesto in-
ter-, više odgovara oznaka transtekstualnosti. U gradnji lik-efe-
kta Ahmeta Šabe Selimović je, van svake sumnje, u prvom planu
imao reference na savremenu zbilju, ali više na neko opće stanje
duha, odnosa i misaono-egzistencijalnih dilema nego na empirij-
ske činjenice i stvarne ličnosti. Bašeskija i njegov Ljetopis tu ne
participiraju supstancijalno već oblikotvorno. Tragovi "namjere"
da se napise roman o Bašeskiji ostali su tek u izvjesnim nazna-
kama, možda ponajviše u spominjanoj autsajderskoj ideologiji
("... od prvobitne namjere nije ostalo ništa osim donekle Mustafe,
koji je ipak ostao", kaže Selimović.). Kapital Bašeskijina li-
ka/ličnosti diseminiran je zapravo na više likova Tvrđave (na
pojedinim smo primjerima to već pokazali) ovisno o kompatibil-
nosti s nekom od aktantskih pozicija koja gradi sintagmatsku mre-
žu odnosa unutar romaneskne priče.
Sto potežemo krupnija pitanja postaje jasnije da u hijerarhiji
značenjskih jedinica romana vidljivo markirane intertekstualne re-
lacije postaju irelevantnije; koliko na značaju gubi eksplicitni in-
tertekst toliko intertekstualni odnos dvaju djela poprima karakter
dijaloškog odnosa među makrostrukturama, upravo u onom suštin-
skom smislu po kome intertekstualnost i počiva na međuodno-
šenju cjelina, a ne u nekoj podudarnosti detalja. To je ujedno si-
tuacija u kojoj jača metatekstualni aspekt međutekstovnog dijaloga
(Tvrđavu, zahvaljujući tome, i možemo na određen način shvatiti
kao roman o Ljetopisu), dakako u jednoj neizravnoj refleksiji ko-
ja reprezentaciju podređuje (samo)prezentaciji i indirektni govor
o prototekstu stavlja u funkciju transtekstualne pragmatike (ori-
jentacije na savremenu zbilju).
***

Kada je riječ o likovima Mahmuta Neretljaka i Šehage Soče tu je pri-

mijenjen nešto linearniji model intertekstualne transfrormacije u od-
nosu na prototekstne predloške.

Mahmut Neretljak, alemdar, iz naše mahale, iz 50. džemata, ku-

jundzija, jedno vrijeme je izrađivao i falsifikovao bakrenjače pare
i zato je bio kažnjen i protjeran. Bio je stalno pijan, ali bez štete po
druge ljude, krupan čovjek, pravi Neretljak. lmao je veliku glavu.
Pamteno bi govorio. (Ljetopis, 163)

Bogati Sočo, dželepčija, za kojeg je Velihodžić kao zamjenik otišao

u Meku. (Ljetopis, 104)
Sočo, zvani Šehaga, volio je derviše, pomorski trgovac sitnom sto-
kom. Umro je u Venediku, moj prijatelj, iz 97. džemata (Ljetopis, 320)
Sočo, prekomorski trgovac stokom. Bijaše bijele brade. Život je
proveo idući po Veneciji i talijanskim zemljama i na svom čifluku
kod Sarajeva. Zato ga u Sarajevu nije skoro niko ni viđao. Čini mi
se da je bio dobar čovjek, a bijaše i veoma bogat. (Ljetopis, 286)
Sočo, prekomorski trgovac stokom, dugo vremena je bričio bijelu
bradu i konačno je zapustio, lijep, surmelijast i dobar čovjek, uspra­
van, išao bi poput kakvog delikanlije. Mnogo je lovio sokolima. Bio
 je bogat čovjek, iza sebe jc ostavio mnogo djece. Zvali su ga mula
Osman. Oblačio je janjičarski turban. (Ljetopis, 150) 144

Osim osobina i postupaka koji se vežu za njihove homonimske

preteče, svi kompleksniji karakteri romana asimilirali su ponešto iz
"repertoara" drugih likova ljetopisa, pa i samog Bašeskije. Mahmut
Neretljak, primjerice, drži kurseve stranih jezika koje ni sam ne po-
znaje, a Šehaga Sočo korumpira nosioce vlasti davanjem bespovratnih
zajmova (pogl. Ljetopis str. 158. i 229.). Takva je širina karakterizacij-
skog zahvata nužna za uspostavu sintagmatike i paradigmatike lik-
-efekta, koji, kako smo naglasili, nije unaprijed postavljena datost već
složena konstrukcija koja se postepeno ostvaruje. Primjerice, na pa-
radigmatskoj osi, koja prati sukcesiju predstavljanja lika u različitim
fazama radnje, evidentno je da se nulti stepen karakterizacije Mah-
muta Neretljaka - prigodom prvog upoznavanja s njim - skoro repre-
zentacijski (figura alazona) pozicionira u odnosu na imenjaka iz Lje-
topisa. Na vrhuncu karaktetizacijskog luka, pak, premda čuva što-
šta od ishodišne jezgre, Mahmut je jednak svome romanesknom ja.
Kauzalno motiviranim paradigmatskim nizom u jednom momentu
biva, međutim, ovjerodostojena i palijativna ali radikalna modifika-
cija njegova karaktera izvedena isključivo intratekstualnom logikom.
Ta nova paradigmatska pozicija povlači za sobom i bitne sintag-
matske promjene u odnosu drugih likova prema njemu, i obratno:

Zastao sam pred radnjom Mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sit-

nurije visilo je iza prljavog stalka.
Nisam znao da je otvorio dućan. Dok sam još išao u školu, pravio
je u ovoj radnji lažne pare bakrenjače, i poturao ih kao prave. Za
kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u
izgnanstvu, negdje na istoku, pa se vratio proljetos, i, eto, ponovo
zasjeo u istom dućanu ....

144 Po svoj prilici cijela se porodica Soča u ono vrijemc bavila dželepčijskim
zanatom. Bašeskija u nekrologiju spominje četvoricu, čije je osobine Selimović,
oblikujući Šehagin lik, mogao slobodno kompilirati.
Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitača, u lukave a opet na-
ivne oči prestupnika s maštom, i nesvjesno se smješio. U dje­
tinjstvu su nas uzbuđivale njegove lažne bakrenjače, teške batine
koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sad preda
mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu žicu i pravile lažni
novac. Život ga je izlomio, bolest ispila, a živjeti se mora.

(Tvrđava, 49-50)

Đavo da ga nosi, niko živ ne bi uhvatio kad laže, a kad govori istinu.
I sve mu je toliko zapetljano, zamršeno planovima, željama, računima,
lažima, i ko zna čime još, da se sigurno i on sam teško snalazi. On je
istinit i lažan, pošten i nepošten, stvaran i nestvaran, bez međe i prela-
za i samo je tako cjelovit. Pa, neka ga!

(Tvrđava, 156)

(...) Ovo više nije moj Mahmut. Onaj je bio lažljivac-pjesnik, ovaj je sit-
ničavi račundžija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj lovi miševe. Moj
Mahmut je bio šašav i drag, ovaj je dosadan i mrzak. Kako se ovolika
promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o
nemogućem, već varalica koji je samo čekao priliku da postane ono što
jest. ...
Možda nije ni postojao, možda sam ga izmislio, možda sam ga iz-
dvojio bez njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najvi-
še. Njegova vječna čežnja o sreći, možda i zamišljena, bila je san
koji se neće nikad ostvariti, i zato lijepa. Njegova rasutost, njegova
rašivenost, njegova vedra bespomoćnost, njegova naivna laž, njego-
va nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo smušeno brb-
ljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suviše obično. S ovim čovje-
kom neću imati šta da razgovaram. I odvojićemo se, na njegovu ra-
dost. Ja ovakav, njemu ovakvom, nisam više potreban. Ni on meni.

(Tvrđava, 268-269)
 Lik-efekat Šehage Soče osoben je po tome što u određenom mo-
mentu uspostavljena sintagmatska relacija vodi drugačijem paradigmat-
skom predstavljanju. Ahmet Šabo kao centralna narativna svijest roma-
na otkriva nam naličje Šehagine fascinacije Venecijom. Njegova per-
cepcija prekojadranske metropole posredno rekarakterizira ojađenog dže-
lepčiju u lajtmotivski podloženoj utopijskoj projekciji stranstvovanja kao
bezizglednog bijega od samoga sebe, nepronalaženja drugog u sebi, ili,
simboličkom terminologijom romana kazano, nemogućnosti da se nano-
vo sazda tvrđava egzistencijalnog smisla nakon što je sinovljevom tra-
gedijom srušena ranija. Šabu je u Veneciji dočekala okcidentalna vari-
janta, ali sa istom svrhom i supstancom, one narkotičke karnevaleskno-
sti kamo, eto, eskapira i Šehaga Sočo, baš kao što to, na sarajevski na-
čin, upražnjavaju njemu naizgled ni po čemu bliski Mula Ibrahim i Ma-
hmut Neretljak. Do epizode u Venediku Šehagina patriofobija i kseno-
filija predstavljene su kao stamen i argumentiran sustav osobnih uvje-
renja.145 Ako je Venecija mjesto konačnog razotkrivanja, na suprotnom
vremenskom i karakterizacijskom polu kao mjesto i idealan momenat za
čitateljevo prvo upoznavanje sa Šehagom Sočom, je slučaj nostalgičnog
Ferhada. Percepcija Sarajeva i Venecije mogu se relativizirati, imagolo-
ške predodžbe su nestalne, ovisne o sociolekatskoj i idiolekatskoj opti-
ci promatrača, konstanta je čovjekovo stranstvovanje u svijetu, ma gdje
bio:

Znao je da mi je Ferhad rodak i pi tao me o njemu, a ja sam mogao

ispričati samo ono što mi je Ferhad rekao. Budala, gundao je Šeha-
ga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto mu zavičaj. Povazdan
gledao sokake, veliš? Gledao smrad, gledao svoju i našu nevolju.
Rodio se ovdje, e pa čudna mi čuda! To je nesreća a ne ponos. To je
razlog da čovjek plače a ne da se raznježava. Za čime je čeznuo
dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom, za
pakošću što u nama živi duže i jače i od materinske ljubavi, za
neodoljivom potrebom da činimo zlo, za našom divljom turobnošću.

(Tvrđava, 46-47)

145 Do tog momenta Šehaga funkcionira kao pandan liku Hasana iz romana Derviš i
smrt. Da bi ih učinio kredibilnijim Selimović za obojicu ‘bira’ zanat trgovca, u kon-
tekstu globalnog značaja trgovine za nastanak modernog identiteta, kao djelatnosti ko-
ja na konstruktivan, civilizujući i miran način povezuje ljude.
 Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje
se neštedimice uliva nečist ovog čudnog grada, a iznad nepomične
vode vukla se magla, vonjajući na plijesan, kao da vjetar nikada ne
produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna. (...)
Ovo putovanje je, izgleda, hadžiluk njegovom plemenitom snu.
- Zar nije lijepo? - podsticao je moju pažnju, dok sam gledao sta-
re nosače kako pogureni sjede uz zidove kuća, zaklanjajući se od
vjetra.
Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju
da je ovo raj? Jesu li za njihovo uživanje građene one divne palate?
Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se
dogovaraju o državnim poslovima? ( ...)
Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i žena, u najneobičnijim
i najluđim haljinama, tiskalo se u neopisivom metežu, glasovi su se
slili u moćan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinačno,
svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala.
Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zaje-
dno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pje-
vao, kao da su se takmičili ko će učiniti više ludosti. Okretalo mi se u
glavi od tog čudnog veselja što je ličilo na razdraženost. To nije radost,
to je otimanje. Brže! Luđe! Juče je bila čama i strogost, i sutra će biti,
ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana!

(Tvrđava, 322, 324-325)

***
Tvrđava i Ljetopis dijele još mnoštvo drugih intertekstualija.
Ova je interpretacija daleko od toga da iscrpi sve sadržaje koji či-
ne međutekstovnu invarijantu a kamoli elemente kojima dva tek-
sta kao makrostrukture vode indirektni dijalog. Cilj rada, uosta-
lom, i nije bio potpuni obuhvat predmetne grade i analiza svih sa-
stojaka intertekstualnog procesa, nego propitivanje modela, princi-
pa i semantičkih ishoda intertekstualnog dijaloga, uz orijentaciju ko-
ja daje nedvosmislen primat varijantnim elementima matičnih tek-
stova. Ako smo uspjeli naznačiti barem okvire unutar kojih se di-
jalog odvijao i upaliti neka svjetla, koja, kako kaže Bahtin, osvje-
tljavaju i nazad i naprijed, onda bi se trud mogao isplatiti. Odgo-
vor prepuštamo čitaocima radim okušati se u interaktivnom
čitanju dva djela čiji međusobni dug gotovo da se ne može preci-
jeniti.
 Sarajevski ljetopis Jana Berana:
Reprezentacijska odanost prototekstnom
"retoričkom Ja"

Žanrovski gledano roman Jana Berana Sarajevski ljetopis (Tuz-

la, 1987.) znatno je bliži tipu klasičnog historijskog romana, što će
bitno odrediti karakter njegove intertekstualne povezanosti sa Ba-
šeskijinom hronikom. Citatna motivacija Beranovog teksta takva je
da sama građa u mnogome determinira postupak i to po modelu
koji smo oznacili participacijskim (prema Renati Lachmann inter-
tekstualna participacija je "ponavljanje i prisjecanje tekstova pro-
šlosti koje uključuje stanovit koncept njihova oponašanja"), a što je
u izravnoj vezi sa autorovim nastojanjem da, slično Andrićevom
postupku simboličke personalizacije spomeničkih vrednota, Baše-
skijinom ljetopisu priskrbi status "glavnoga junaka" romana. Am-
bicija je piščeva išla dalje od "tehničke" upotrebe prototeksta kao
okvirne pripovjedne matrice, mada i taj aspekt u intertekstualnoj
analizi ne treba zanemariti s obzirom na strukturnu raspoloživost
ljetopisa kao žanra koji u sebe može uključiti najraznovrsnije ti-
pove diskursa i tako obuhvati mnogostrukost i slojevitost povijesne
situacije, a da pri tom pripovijedani sadržaji ne moraju biti u nekom
čvršćem međusobnom odnosu.
Beranova je orijentacija, dakle, podrazumijevala temeljitiji pri-
stup u dizajniranju hronotopa, sa mnogo vise elemenata faktograf­
sko-imaginativne rekonstrukcije konkretnog povijesnog vremena i
prostora, uključujući i prodorniji skorak u parter bosanske multi-
kulturalnosti, prema kojoj Bašeskija izražava naglašenu verbalnu sen-
zibilnost kritički reagujući na svaki pokušaj njenog narušavanja.
No, izuzmemo li opise incidentnih situacija i poneki portret "zi-
mije" u Bašeskije izostaje dublje sondiranje u životni svijet drugog.
Beran, pak, obilato rabeći naslijeđe imagoloških stereotipija, tema-
tizira osim muslimanske i pravoslavnu, katoličku i jevrejsku zaje-
dnicu. Imaće to za posljedicu da se roman koji, kvantitativno gleda-
no, u znatno većoj mjeri od Selimovićeve Tvrđave citatno poseže za
Ljetopisom, ipak primarno ne suodnosi sa prototekstom kao takvim
već mnogo više sa povijesnom zbiljom na koju prototekst referira.
Stoga nam se definiranje žanrovskog okvira Beranovog romana uka-
zalo kao nužna pretpostavka intertekstualne analize. Za razliku od
selimovićevskog tipa neohistorijskog romana, klasični historijski ro-
man u tematski fokus uzima neki segment historijske stvarnosti i
prikazuje ga kroz preplitanje stvarnih činjenica i fikcionalnih sadr-
žaja. Elementarni zahtjev historijskog romana za davanjem pano-
ramske slike stvarnosti jednog vremena/epohe uvijek prati težnja da
se, posredstvom fikcionalnih slojeva fabule, čitaocu "olakša probava"
složene historijsko-političke tematike145, ili da ga se spoznajno us-
mjeri ka nekim pojavama i problemima suštinskijim od jedno-
kratnih zbivanja na dnevno-političkoj sceni. Usljed toga se u kon-
vencionalnom historijskom romanu, u pravilu, javlja strukturna bi-
narnost: uporedo ili unakrsno odvijaju se priče o velikim i malim
ljudima, političko-historijski zapleti prelamaju se kroz privatne ži-
vote junakā, njihove ljubavne, porodične i poslovne odnose. Velike
historijske ličnosti, o kojima čitaoci (misle da) dosta znaju i o ko-
jima su već ranije izgradili jedan određen stav, sužavaju prostor
fikcionalne kreacije pa nisu zahvalne kao glavni likovi romana. Pi-

145 Klasični i angažirani historijski romani, kao populistički orijentirana knjiže-

vnost, u tom su pogledu utvrdili strog registar žanrovskih konvencija. U imagi-
nativnom segmentu pripovijedanja nezaobilazni su postali: razgranata i zapletena
fabula, tajanstveni nagovještaji, mistična proročanstva, elementi fantastike, otmice,
urote, špijunaže, arhitektura tajnih hodnika, ljubavi na prvi pogled, baladeskni tra-
gični ishodi ... Priča o smrću rastavljenim ljubavnicima, koje dijeli konfesionalna
pripadnost, uključena je i u sadržaj Beranovog Sarajevskog ljetopisa. U Bašeskije
takav slučaj nije zabiljcžen, ali je Beran iskoristio jedan lapidaran, intrigantan i,
svojom implikativnošću, intertekstualno podatan Bašeskijin zapis ("Jedan delikan-
lija, bivši softa Kuršumli medrese, od nekakvog čudnog derta skočio je u vodu na
Bendbaši i udavio se".), da iz njega razvije trivijalni ljubavni zaplet. Bez inter-
tekstualnog podloška je Beranova krčmarica Jela (inače, omiljena figura južno-
slavenske epsko-romantičarske tradicije), čiji je dizajn u apsolutnom srazu sa kon-
ceptualnim zasnovom romana. Na istoj liniji je i epizoda sa špijuniranja rukopisa
od strane Bašeskijinog ortaka Osmana, započeta i naglo presjecena, premda bi u
sukcesiji fabule posljedice takvog čina morale biti daleko krupnije.
sci za njima posežu kako bi pripovijedanim događajima pridali ko-
lektivni ili sudbinski značaj i historijsku pozadinu priče učinili vje-
rodostojnijom, dok izmišljeni likovi otvaraju prostor za istinsku slo-
bodu stvaralačke akcije. U doba kada je nastajao (romani Waltera
Scotta) historijski roman je naglašavao one aspekte života nekog
razdoblja koji su ga bitno razlikovali od savremenosti. U daljem ra-
zvoju žanra romanopisci su bili skloniji analoški povezivati
historijska i sadašnja zbivanja, ne prihvatajući samobitan smisao
minulih epoha, već ih sagledavajući u funkciji sadašnjeg ili budu-
ćeg vremena, e da bi u dvadesetom stoljeću prevladao tip romana
koji, probijajući granice žanra, konkretnu historijsku situaciju (ili
pak fikcionalni hronotop kojim se želi stvoriti utisak historijske
vjerodostojnosti) upotrebljava kao ilustraciju univerzalnih aspekata
ljudske sudbine, neovisno o vremenu a nerijetko i prostoru zbiva-
nja. Neohistorijski romani su zapravo aktuelni romani, budući da
se bave neprevaziđenim, pa utoliko nečim što i nije prošlo.
Značajnih ostvarenja u čistom žanrovskom obliku historijskog
romana u južnoslavenskim književnostima nakon Drugog svjetskog
rata gotovo da nije bilo, što se može dovesti u vezu sa snažnim uti-
cajem, praktično nekom vrstom konvencije, andrićevskog modela
romansiranja povijesti, koji na univerzalnom planu radikalizira fa-
talistički koncept cikličnosti i polihroničnosti povijesnih procesa,
nasuprot linearnim koncepcijama povijesti, etnografskom antikva-
rizmu i nacionalno-prosvjetiteljskom moralizmu klasičnog tipa his-
torijske proze.
Niži intenzitet intertekstualnog dijaloga a naglašenija težnja ka
reprezentativnosti koju Beranov roman ispoljava u odnosu na
Ljetopis, njegova autora i pripovjedača, objedinjene u liku/ličnosti
Mula Mustafe Bašeskije, podrazumijevali su sasvim određen tip hi-
storičnosti. Odabir dogadaja i karakterizacija likova u Sarajevskom
ljetopisu ostvaruju se kroz identifikaciju pripovjedaca sa kolek-
tivnom sviješću, čiji je Bašeskija mutatis mutandis reprezent, a
ljetopis svojevrsni historijski presjek. U bitnom segmentu svoje stru-
kture roman se kao takav morao povinovati žanrovskoj konvenciji
"totaliteta objekta" (Georg Lukacs), ali mu je profil i gabarit sub-
jekta hroničarskog diskursa u tom pogledu znatno išao u susret, li-
šavajući ga poteskoca koje romanopisac ima sa velikim i poznatim
ličnostima iz nacionalne i političke historije čija se aktantska funkcija
po pravilu ostvaruje uplivom na privatnu sferu, život i sudbinu ma-
log čovjeka. Sa aspekta historijskog romansiranja Bašeskija svo-
jim, za života marginalnim a od potonjih generacija, u procesu kul-
turalizacije146, višestruko namirenim, povijesno­kulturološkim statu-
som – od promatrača i svjedoka na koga niko ne računa do toposa
bosanske kulture.
Sama je građa tako Beranu nudila dragocjenu mogućnost otklona
od žanrovskih stega i to po najmanje dva osnova: a) tematološki -
u startu ga rasterećujući obaveze da poseže za uslugama promi-
nentnih ličnosti u svrhu legitimiranja historijske vjerodostojnosti
priče; b) poetološki - pružajući mu priliku za oslonac na hroničarski
umjesto historiografskog modusa tekstualizacije prošlosti. Mislimo
tu, dakako, na suštinsku razliku između historiografije, čijoj se me-
todi čvrstog uzročno­logičkog povezivanja događaja klasični histo-
rijski roman rado priklanja, kako bi se protoku historijskog vremena
pridao neki dublji smisao, i hronike, koja je više orijentirana na bi-
lježenje onih činjenica iz kojih je iščilio neki opći historijski inte-
res, ako ga je uopće i bilo. Upravo u tom smislu struktura ljetopisa
kao konstruktivni model oblikovanja događajne sintakse romana os-
tvaruje svoju "semantičku produžnost", potvrđujući da sam siže uvi-
jek predstavlja nešto više od pukog rasporeda događaja i situacija.
Druga glava romana, najvećim dijelom i posvećena Baseskijinoj
"poetici" i romanopiščevoj autopoetici, daje svojevrsni ključ za razu-

146 Po srijedi je proccs u kojem, prema Uri Margolin, povijesne ličnosti ili knji-
ževni likovi kapitalnih književnih djela postaju prepoznatljivi i nezobilazni dio op-
ćeg kulturnog diskursa (teksta kulture) zajednice. Pogl. U. Margolin: Structuralist
Approaches to Caracter in Narrative: The State of the Art: Semiotica 1-2, 1989, 1-
24.
mijevanje reprezentacijskog intertekstualnog modusa na kome po-
čivaju odnosi dvaju tekstova. U reverzibilnoj perspektivi, samjera-
vajući sadržaje romana spram tu izlozene "eksplicitne poetike", zr-
cale se sva intertekstualna oplodotvorenja unutar širokogrudo za-
snovane ljetopisne strukture romana. Takva je struktura sposobna
asimilirati fragmente najrazličitijih diskurzivnih vrsta (dramski di-
jalog, poezija, historiografija, baladeskna melodramatika, paremi-
ologija, tesavvuf, sociološki traktati, nekrolozi, memoaristika, tu-
mačenja snova, fantastika ...) i tematskih sadrzaja (u samo jednom
poglavlju npr. spektar motiva obuhvata visokointelektualni dijalog
o mistici i gnostici, citate Nerkesijine divanske proze, pripovi-
jest o pojavi čudnovatih crva, Bašeskijino pravljenje "zapisa", iz-
viješće o godišnjem teferiču kovačkog esnafa...). S druge strane, u
Beranovom romanu do izražaja dolaze i sva ograničenja jedne u
osnovi reduktivne metakomunikacije s prototekstom147 nepoko-
lebljivo vjerne nekim (začudujuće vitalnim) stereotipima iznje-
drenim u okrilju tradicionalne historiografske percepcije ličnosti
Mula Mustafe Bašeskije.
Intertekstualna analiza bez poteškoća će uočiti temeljnu
razliku izmedu Selimovićevog, patrističkog, i Beranovog, filolo-
škog, pristupa prototekstu. Prvi pristup podrazumijeva onu vrstu
interpretacije koja iz nove vizure uspostavlja novo značenje teksta
obiljezavajući svojim gestom određeno stanje stvari u savre-
menom svijetu, dok drugi pristup nastoji ostati vjeran prvotnom
ili nekom od prethodno kanoniziranih značenja. Posežući za prvim
Bašeskijinim zapisima i "rekonstruirajući" na fikcionalnoj ravni nje-
gova početna iskustva u ulozi ljetopisca, Beran se eksplcite, čak s
mjerom blage ironije, želi ograditi od, liotarovski kazano, metanara-

147 Intertekstualnom modeliranju, podsjetimo, prethodi metatekstualni postupak

interpretacije prototeksta, koja je uvijek "svojevrsno ‘prevođenje’ semantičkog
potencijala teksta, i to na taj način da čitatelj "skuplja" pojedine tekstovne je-
dinice kako bi rekonstruirao njegovu "konceptualnu konstrukciju". Postupcima
"skupljanja" (sklapanja), "uopćavanja" (generalizacije) i "obilježavanja" (etiketi-
ranja) uspostavlja se značenje" (G. Peleš, Tumačenje romana, Zagreb, 1999., str.
197.)
tivnih pretenzija, tj. metafizičkog, filozofskog, ideološkog i sl. os-
mišljavanja povijesti autorskim nametanjem odozgo, prepuštajući
Ljetopisu kao "glavnom junaku" da taj smisao eventualno sam pro-
izvede:

Zapravo, događaji koji su se tokom posljednjih desetak godina zbili

u šeheru, postadoše nedokučivi čim je pokusao da ih objasni. (...)
Sjedeći za svojim stočićem kao oduzet, Bašeskija začu otkucaje
sahat-kule, a neispisani list teftera učini mu se još praznijim. (...)
... umjesto bilo kakvog krupnijeg događaja iz prošlosti, prisjeti se tri
davno održana teferiča kušanme, a zatim ispod zapisa:
U Sarajevo je dovedena jedna žena iz unutrašnjosti koja od ro-
đenja nije imala ruku nego je nogama prela i obavljala druge
poslove. Odvedena je u Stambol da je tamo pokažu.

(Jan Beran, Sarajevski ljetopis, 25-26.)

U kontekstu Bašeskijinih dvojenja o smislu povijesti i nje-

nog bilježenja Beran dosta izravno aludira (i ironizira!) na An-
drićevu simboliku, navlastito jednu od njegovih opsesivnih te-
ma - kamenu ćupriju:

Iznova počeše da se miješaju paše, nemoćni muteselimi, razme-

tljivi i pohlepni ajani, pljačke i nasilja po domovima viđenih še-
herlija, ulice bez javnih stražara, pogibije usred bijela dana, jani-
čarski teferiči, bezobzirni i opaki ljudi, prekomjerni nameti od ko-
jih i jedan zvani ‘jagmurluk-akče’ (u značenju danka za kišne ka-
banice), davljenja na gradu i gruvanje topova sa tabije ... Pade mu
na um stari hadžija Filemenk, koji je u Lipinoj kahvi jednom pri-
likom rekao: "Život vam je poput kamene ćuprije ...", a kad ga za-
pitaše što li to, on je sa dubokim uzdahom odvratio: "Ko će ga
znati ...!

(J. Beran, Sarajevski ljetopis, 26.)

 Uvođenjem u analizu Riffatereovih terminoloških raščlambi ov-
dje bismo, po prilici, mogli prepoznati posredovni tip intertekstu-
alnosti, koji podrazumijeva da se treći tekst (Andrićev) u funkciji
interpretanta uključuje u intertekstualnu relaciju i daje odsudni to-
nus semantici međutekstovne invarijante. To je ujedno situacija ka-
da, na dobrobit vlastitog teksta, Beran iz modusa reprezentacije pre-
lazi u modus intertekstualne transformacije - razrade i nadgradnje
u prototekstu virtuelno prisutnih smislova. Disput o naravi povije-
snog protoka i smislu njegova bilježenja vodi se i u pojedinim
dijaloškim dionicama. U jednoj od uspjelijih sučeljavaju se progre-
sistički, pasatistički i ciklički koncept razumijevanja povijesti. Bi-
gotni Bašeskija zastupa stajalište boljitka, a njegov vječiti oponent
Rizvan na slikovit način razvija svoju pesimističku viziju "kola pro-
ticanja":
Ne znam samo hoće li mi vjerovati - skromno se odazva pisar.
- Ko to, brate Mustafa ...?!
- Pa ti sto ce doci iza nas ... unuci i praunuci ...
- Misliš zbog te askerije, nji'ove besparice i vojne ...? Ko da će
njih bolje plaćati ...!
- Trebalo bi jednom ...
- Vidim ja ... probeharaju zerdelije, a ljudi k'o ti odma' ushićeno i s
nadom zakikoću: "Biće berićeta!" Hoće ... udari jednom savijajući
drugu ruku mudželit. - A mraz, a grad, a crvi ...?! Sve je uvijek bilo
i biće isto ... Samo se ponekad čovjeku učini da to nije tako ... Prvo
u mladosti ... Vjeruje da će mu jednog dana sve poći za rukom, da će
se njegov trud oploditi ... Iščekuje, pa u tom i ostari ... Tada ne-
ostvaren u kakvom hladu jal' ćošku stane sve češće govoriti o
svojim mladim danima, nazivajući ih pri tome "dobrim starim vre-
menima" ... slušajući ga, mlađem svijetu bude više do tog izmi-
šljenog događaja u proslosti nego do života koji je pred njim ... De-
de lažu, varaju više no što ih je vrijeme prevarilo ... Ukoliko se pak
i dokopaju kakvog ploda svog dugogodišnjeg mara, takvi sretnici br-
zo shvate da je crvljiv ... No ne taj plod već oni sami ... Igra kolo
proticanja i u njega svaki čas neko novi ulijeće ili iz njega ispada.

(Beran, Sarajevski ljetopis, 185-6)

 Relativizam i subjektivizam opservacije zbilje dosta su efektno pot-
crtani i Mejlijinom poetskom dionicom (na sohbet-halvi u Prvom pogla-
vlju), kada on jukstaponira dva nepomirljivo oprečna šehrengiza o Sa-
rajevu (umjesto impliciranog interpretanta tu se, dakle, javlja eksplicitni
intertekst), Rešidov i Sebletijev. I u samom Ljetopisu ima elemenata koji
govore u prilog dihotomičnosti Bašeskijine percepcije (primjerice, kvali-
ficiranje Sarajlija kao nerazboritih "jer je Sarajevo od strane juga ili ki-
ble zatvoreno velikom planinom Trebević", vice versa ocjene da su u
mnogim stvarima "Bošnjaci u odnosu na druge narode kao anđeli").
enijom amplifikacije, dijalektičkog profiliranja karaktera i njegova kom-
pleksnijeg odnosa prema zbilji, Beran, na žalost, nije nastavio. Prečesto
se rasplinjavao u patetičnim mistifikacijama spisateljskog čina148 i orijen-
talističkim imagološkim fiksacijama junakove trpećivosti pod udarcima
životne sudbine149. Tačku na mogućnost estetski relevantnog realtikuli-
ranja ljetopisne "poetike samogovora" stavilo je Beranovo strateško opti-
ranje za one prototekstne resurse koji Bašeskiju ne legitimiraju kao
perceptivnog i distanciranog već kao pseudoanalitičnog pripovjedača,
s jasnom ulogom pristaše, izravnog tumača i glasnogovornika kole-
ktivnih svjetonazorskih konjunktura. Ali, dok unutar Ljetopisa Ba-
šeskijina "objašnjenja", podložena "argumentacijom" iz područja su-
jevjerja (proricanje, gledanje u mehlemu, tumačenjem snova...), fol-
klornim paremijama ili kur'anskim maksimama, djeluju i u svojoj od-
rješitosti i u svojoj naivnosti posve autentično, dotle Beranove dubo-
komisaone eksplikacije ‘na narodnu’, npr. o nesamjerljivosti povije-
sne zbilje - "zapisivanje mu je ličilo na lončić kojim pokušava da
zahvati struju golemog toka" ili "Dođe mi kao da hvatam vodene bo-
buke, ja l’ za rep vjetar." posve su inpertinentne namrijetoj ulozi pri-
povjedača kao reprezenta kolektivne svijesti. Drugim riječima, geno-
tipska osnovica u srazu je sa semantičkim snopom fenotipske izve-
denice.

148 "Puneći svoj ćitab različitim zbivanjima, Mula Mustafa se osjećao poput nad-
naravnog vještaka, koji u njega potajno pretače vrijeme. Nizao je redak za ret-
kom s lakoćom leptira, što iznad neizmjernog bezdana zaborava svjetlucavo lijeće
samo naizgled nejakim krilima sjećanja" (Sarajevski ljetopis, 63).
149 Takav je, primjerice, odnos Beranovog Bašeskije prema mobilizaciji njegova
malodobnog sina. Pogl. Sarajevski ljetopis, 263.
 Odstupanju od eksplicitne poetike doprinosi i sam personalni
(sveznajući, heterodijegetski) pripovjedač čija identifikacija sa Ba-
šeskijom snažno naginje autorskoj pripovjednoj situaciji (homo­
dijegeza), tako da je praktično nemoguće povući granicu između
naratorovih i junakovih prijelaza sa predočenja kakvog stanja ili do-
gađaja na komentar, sa konstatacije na vrednovanje, sa obavije-
snog na esejistički iskaz. Fokalizacijska tačka lika nerijetko je pre-
krivena nametljivim diskursom sveprisutnog pripovjedača koji bes-
potrebno istrčava s direktnim karakterizacijama ("Mula Mustafa ga
je strpljivo slušao, ispoljavajući kod toga svoje osjećanje nepris­
trasnosti, razumijevanja i protivljenja svakom nasilju", str. 39.) us-
kracujući junaku djelotvorniju mogućnost samoiskazivanja kroz di-
jalog i postupke. Štaviše, kada mu i dopusti dijalošku autoprezen-
taciju, imamo utisak da umjesto junaka govori pisac.
Urušavanje lika u konceptualni nesklad iznevjeravanjem nače-
la komposibilnosti (uzajamne sumogućnosti pripovjednih jedinica)
dosegnuće kritičnu tačku kada romanopisac, u čuvenoj epizodi ki-
ćenja dućana povodom rođenja padišahove kćerke, Bašeskijinu po-
trebu za ukrašavanjem enterijera motivira isključivo ekonomskom
pragmatikom (samo da bi bolje poslovao spreman je prekršiti is-
lamsku zabranu prikazivanja ljudskog lika na slikama):

Njegov je dućan bio na vidnu mjestu, pa ga je Mustafa već odavno

ukrasio raznobojnim komadima papira izrezanih u vidu mjeseca, zvi-
jezda, zrakastih sunaca i tome slično, tako da u iskrsloj prilici nije znao
čime da ga još okiti.
Vraćajući sa zabrinut sa dove na Musali, on sasvim slučajno naleti
na nekog svog davnog poznanika iz Velike avlije. Nisu u razgovoru
učinili ni stotinjak koraka, a taj mu David - inače staretinar – po-
nudi sliku koja je predstavljala pomno nacrtan odlazak na vojnu
jednog janičarskog alaja. I premda se sve što je na bilo kakav način
prikazivalo ljudski lik nije nimalo slagalo sa uputama Kurana, Bašes-
skija bez mnogo predomišljanja pristade da ponudenu slikariju, za
razumnu naknadu, od svog jahudije iznajmi.
 Stavivši je u dućanski pendžer, Mustafa osjeti znatno olakšanje. Još
istog dana popodne, njegova se smirenost pretvori u silno zado-
voljstvo kad mu mnoštvo građana poče pisarnicu naprosto opsje­
dati. Iz tog uvećanog zanimanja uslijedio je i veci broj mušterija
koje višestruko nadoknadiše vanredni trošak iznajmljivanja.

(Beran, Sarajevski ljetopis, 172)

Problem je naprosto u tome što ni najfleksibilniji mogući žan-

rovski okvir, kakav je, van svake sumnje, defabularizirani ljetopi-
sni roman, sa mnoštvom motivacijski labavih citatnih inteksta150 i
slobodnim dijalogom kao dominantnom iskaznom formom, ne može
u istom junaku pomiriti međusobno protivrječne uloge: autorefle-
ksivnog ljetopisca i bigotnog moraliste, žreca i mistika, pjesnika i ši-
ćardžije, a, k tome, i ljubitelja dobre kapljice (ne može se desiti da se
pod Bašeskijinim pisaćim stolom ne nađe šiša, "za nedaj bože, za utjehu
od musevede" ...), pri čemu je sve to, osim poriva za zapisivanjem
događaja i mrgodnim moralisanjem, čini se, nekako usput i ovlaš. Su-
očena s konfuzijom na planu karakterologije intertekstualna inter-
pretacija biva uvučena u disbalans dvaju konkurentskih modusa me-
đutekstovnog nadovezivanja, dominantnog participacijskog i nedo-
voljno ili nevješto korištenog transformacijskog. Na takvoj metodo-
loškoj matrici generiran sraz multiplicira se i prokazuje kao temelj-
na pukotina u strukturi romana. Sama je participacija, naime, jamčila
više nego dostatnu podlogu za obuhvat "totaliteta objekta", i, da je
autor bilo dosljedniji u apropriranju kapaciteta koje je prototekst kao
hronika i kao autobiografija nudio, romaneskna slika junaka-ljetopisca

150 Beranov roman kao jedna vrsta "žanrovskog citata" Bašeskijinog ljetopisa svo-
ju je citatnu poetiku u znatnoj mjeri zasnovao na minimalizaciji unutarnjih motiva-
cijskih veza među pripovjednim jedinicama, poglavito događajima, koji se, baš kao
u nefikcionalnoj prozi, nižu slobodno, po vlastitom akcidentnom redoslijedu.
i prikazane zbilje ostvarila bi se u punijim razmjerima svoje poli-
dimenzionalnosti. Beran je, međutim, lakomeći se iz šarolike ponude
prototekstnih bilježaka uglavnom na one sadržaje koje bismo mogli
označiti kao topiku automistifikacije, te na naknadne historiograf-
ske naracije bezrezervno odane istim stereotipima, romaneskni lik lje-
topisca učinio bližim "retoričkom Ja" negoli onom Bašeskiji kakvog
upoznajemo čitanjem ljetopisa uzvodno od kanoniziranih predo-
džaba nastalih u procesu kulturalizacije151 . Riječju, Bašeskiju Beran
nije uspio učiniti idiomatičnim, individualnim karatkterom, takvim
da se razlikuje od, kurciusovski kazano, koncepcije teme kao topo-
sa, općeg semantičkog mjesta naslijeđenog tradicijom152.
Prototekstna ishodišta stereotipa kojemu romanopisac neće odo­
ljeti, ponavljaju se u gotovo svakom ljetopiščevom autokarakteri­
zacijskom iskazu, npr.:

Što se tiče MENE, ovog grešnog siromaha, bio sam sasvim stidljiv
i povučen. Zato nisam predavao, a niti sam držao propovijedi. Jedi-
no sam predavao učenicima medresa koji su mi dolazili. Nakon iz-
vjesnog vremena, družeći se sa šejhom Sinanove tekije i čitajući
djela o tesavufu, sve sam se više naslađivao.

(Ljetopis, 187.)

Rodno pak mjesto tog u historiografiji, kritici i književnosti du-

govječnog toposa, koji je sebep i Beranove intertekstualne slijepe
151 U operativno-analitičkom smislu ovdje bi korisno bilo uvesti Pelešovu naratološku
distinkciju između "pripovjednog ja" i pripovijedanog ja". Pogl. Gajo Peleš: Tumačenje
romana, Zagreb, 1999, 67.
152 Korisnim nam se čini, s tim u vezi, uputiti na Bremondovo razlikovanje pojma
i teme: izmjenjivi, varirani elementi (odstupanja) uvjet su konkretne realizacije poj-
ma, ostvarenja pojma kao teme. Tema bi tako bila onečišćen pojam, kojim se ne do-
lazi do jednoznačnog zaključka, nego se tvore semantičke jedinice koje neko kon-
vencionalno, rječničko značenje (pojam) postavljaju u odredenu situaciju i konkre-
tiziraju ga razbijajući njegovu jednoznačnost, a da mu pri tom, ako je riječ o knji-
ževnoj tematizaciji, ne dovode u pitanje minimalnu strukturu identiteta. Prema: Ga-
jo Peleš, ibidem, 188
mrlje, nalazi se, po svoj prilici, u Skarićevom radu o Bašeskiji iz
1927. godine:
Nije to neka, znanjem ili položajem, istaknuta ličnost, nego jedan ­
iako dosta povučen – siromašan i skroman građanin varoši Sarajeva,
koji je pored ostale brige za održanje života, svog i svoje porodice,
dospjevao da pazi šta se radi i događa u mjestu i da sve pobilježi s
namjerom da potomstvu ostane sačuvan trajan spomen ...153
Premda su i u tom pogledu uočljive povrede načela komposibil­
nosti (izdaja pravovjerja zarad poslovnog interesa, traženje utjehe u
piću ...) Beran nastoji podržati postojeću predstavu o Bašeskiji
imago. Prokrustovski gabariti njegovog konstruktivizma traže da
zadate mjere lika budu potvrdene u svakoj mogućoj prilici. Tako u
razgovoru sa učenim pjesnikom Mejlijom Bašeskija kaže: "Pored
bogatstva tvoga duha, moraću da prosim (...) Ja sam čovjek
skromnih znanja, imam brojnu porodicu, i možda je način moga ra-
zmišljanja suviše opterećen siromaštvom". Kompleks inferiornosti
izbija na površinu osobito u javnim nastupima, sohbet-halvama i
kušanme-teferičima, gdje Bašeskiju uvijek zatičemo u "stanju pla-
šljive skrusenosti". U ključnim poslovnim odlukama (ortakluk s Os-
manom) nepopravljivo je naivan. U krugu bližih prijatelja nepre-
stano docira paremijama i knjiškim generalizacijama.
Beranov konstrukt pripovjednog ja poljuljan je, međutim, izja-
vama zbiljskog Bašeskije, koje su u srazu sa retorikom njegovih
samoodredenja i spram kojih je podešena optika potonje histori-
ografsko-književne percepcije. U dva navrata, za 1193. (1779/80.) i
1207. (1792/93.) Bašeskija iznosi podatke o svojim godišnjim prihodi-
ma (190 i 269 grosa) koji ga, u najmanju ruku, svrstavaju u visu sre-
dnju klasu154 Zarada se, kako sam priznaje, povećavala za ratnih godina.
153 Vladislav Skarić: Mula Mustafa Bašeskija, u: Bosanskohercegovački knji-
ževni ogled, 1810- 1941, Sarajevo, 1974,40.
154 Potvrdu ovome potražio sam i dobio u usmenom razgovoru sa prof. dr.
Enesom Pelidijom, stručnjakom za osmanski period bosanske povijesti. Mehmed
Mujezinovic u predgovoru svoga prijevoda Ljetopisa takoder konstatujc da "mu je
pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode, o č emu nam govori i
činjenica što on kasnije iznajmljuje drugi, veći dućan i angažuje i druge pisare za
pomoćnike" (Mehmed Mujezinović: Uvod, u Mula Mustafa Bašeskija: Ljetopis,
Sarajevo, 1997, str. 5.).
 ratnih godina, kada je pisarski posao postajao u pravom smislu uno-
sno zanimanje. Intelektualni imidž, sam po sebi, ne bi mu otvorio
vrata visokog društva (sohbet-halve) da nije podržan i dostojnim imo-
vinsko-materijalnim statusom. Uostalom, čuveni Baseskijin meny - "u
danima najveće oskudice" - nedvosmisleno svjedoči u prilog našoj tezi
o srazu pripovjednog ja-za­druge i pripovijedanog ja-po-sebi:

Sumnjati u to da li Bog daje nafaku, isto je što i sumnjati u Božje

jedinstvo. Ja siromah, pisar Ševki Mula Mustafa, imam i hatib Bu-
zadži hadži-Hasanove dzamije, jedne noći, nakon što sam sa svojom
porodicom večerao, počeo sam misliti o tome da li ću imati što
večerati sljedeći dan. (...) U tom razmišljanju, koje mi nije dalo da
spavam, oslonio sam se na Boga koji me je kao i moju porodicu i
do sada opskrbljivao. (...) I, zaista, sljedećih dana, kada sam dolazio
kući, imao sam za večeru:

Prvu noć guzelmu pitu i tutmač,

drugu noć mandru,
treću noć halvu i proso s medom,
četvru noć bulgur čorbu i džiger ćevab,
petu noć širden, sir i hljeb,
šestu noć kupus s mesom,
sedmu noć guzelma pitu, čorbu i burek pitu,
osmu noć cevab i kupusnu čorbu,
devetu noć tarhana čorbu desetu noć ćevab s vrućom kukuruzom i
jedanaestu noc ćevab s jarinom čorbom, i tako dalje.

(Ljetopis, 442)

Transformacijsku intertekstualnu raspoloživost ovoga sraza Beran

nije investirao u fenotipsku kreaciju glavnog lika, već je konstru-
ktivnu redukciju karaktera na dimenzije inferiornosti, bigotnosti,
siromaštva, skromnosti, paremiološkog fraziranja i knjiške učenosti
pokušao kompenzirati uvođenjem mudželita Rizvana kao Bašeskiji-
na alter-ega155, sa zadatkom da u pojedinim replikama dijaloških di-
onica sprovodi ironijsku dekonstrukciju esencijalističkih stereotipa
na kojima je izgrađen Bašeskijin lik. Kao reprezent životnog svi-
jeta, u sučeljavanju sa savršenim proporcijama Bašeskijine tele-
ologije, Rizvanov romaneskni lik profitira srazmjerno knjiškosti fra-
za i usahlosti općih mjesta kojima nas njegov sagovornik nemilice
zasipa. Ilustrirajmo to dijalogom, koji učinkovitom transformacij-
skom gestom animira semantički potencijal Baseskijinih svakida-
šnjih jadikovki. Riječ je, jamačno, o jednom od najuspjeliijih pasaža
Beranovog romana:

- Baštovani su dva puta jedne godine zasijavali svoje bostane i bili

izgubili svaku nadu u rodnu godinu, smatrajući da nikako neće biti
lubenica, dinja i krastavaca ... Ali, ako je nešto određeno, propadaju i
najnepovoljnija očekivanja, te je tako sve rodilo izvan svake mjere …
Jes', samo bakali nisu k'o taj bostan ... Pilava u njih po propisa-
nim cijenama nema ni za lijeka ... I štošta drugog ... Vele biće za koji
dan, kad ono pretrge donesu ... ama mnogo skuplje ... - gunđao je
muddželit. - Ne reci mi da je i to božje davanje ...
- Pa opet ... Nikada nisam imao dovoljno para, ali ne posumnjah
u pomoć Tvorca i njegovu nafaku ... Eto, krajem proteklog Er-
beina, kad mi se u kući sva zimska zaliha istrošila, oslonih se na
Njega ... I zaista, sljedećih dana imao sam za prvu večeru guzelma
pitu i tutmač, drugu noć mandru, pače i mlijeko ... treću, vruću
halvu i proso s medom ... četvrtu, džiger-ćevab i bulgur-čorbu ... –
nabrajao je pisar.

155 U nekrologiju za 1196. (1781/82.) Bašeskija spominje izvjesnog Hadži Ri-

zvana knjigovesca, ali je, po svoj prilici, prototip Beranova Rizvana Bašeskijin
Mula Mustafa Sofo [nekrologij za 1197. 1782/83.] "knjigovezački ćehaja od Rame
i Prozora, nastanjen u Sarajevu u Čoban Hasanovoj mahali. Ako bi želio jednu riječ
da ti kaže, izgovorio bi uz to još četrdeset riječi, mnogo je govorio. Volio je da
govori turski, ljubitelj uleme, sofija, kadićevac, moj dućanski komsija" (Ljetopis,
221.).
 - E vala, ti od Alaha načini aščiju ... Zaboravio si da su te prije toga
postavili za imama u Buzadži hadži-Hasanovoj džamiji, a ni onaj
tvoj čurčija Mitar ti nije bio na odmet... upade Rizvan.
- I to je božja volja ...!
- Što se mene tiče nek' te džele šanuhu i dalje pričuva ... Mene opet
meće nekako ustranu, a kol'ko sam mu časnih spisa samo uvezao ...
Juče jedva izbih da dvojici bazrdžana izradim po tefter ... Popustih
u cijeni, baš kao da mi papir na granama raste ... A cijena hljeba
iznosi osam akči oka ..

(Sarajevski ljetopis, 105)

Zajedno sa drugim u radu spomenutim nagovještajima i ovaj

primjer baca blic-svjetlo na puteve kojima se Beranova romaneskna
metakreacija bezuspješno otimala iz zatočništva konstruktivizma.
Uostalom, jedan od rezultata ove analize, uvjereni smo, jeste potvrda
teze da validna interpretacija prototeksta, što u Berana nije dovolj-
no čest slučaj, predstavlja ključnu pretpostavku intertekstualnog mo-
deliranja.
 Nekrologij Vehaba Koluhije:
Žanrovski citat u kontekstu romana s tezom
(Derviš Sušić: Hodža Strah)

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća forma nekrologija javiće

se kao svojevrsni žanrovski citat Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije
u nekim od, kulturološki i estetski gledano, kanonskih proznih tek-
stova bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, kakvi su Tvr-
đava Meše Selimovića, Hodža Strah Derviša Sušića, Sarajevski ne-
krologij Alije Nametka i Šehid Zilhada Ključanina. Status ovih dje-
la kao meta- i intertekstova u kojima, na liniji generičko-genoloških
aspekata analize, dominiraju pravila pluralizacije, razlikovanja i sa-
morazlikovanja, određujući je i za nas pristup osebujnim međutek-
stovnim vezama Sušićeva romana i Baseskijinog Ljetopisa.
Interes za reaktuelizaciju žanra nekrologija trebalo bi tražiti u
njegovoj dosjelosti poetičkom i ideoloskom mainstreamu tada popu­
larne novohistorijske proze kao i blagorodnoj intertekstualnoj raspo-
loživosti netom prevedenog Bašeskijinog djela156 u čijoj diskurzivno
raznorodnoj strukturi, iz današnje perspektive, estetski primat ne-
dvojbeno pripada onim bilješkama u kojima sarajevski hroničar 18.
stoljeća daje portrete i karakterizacije umrlih sugrađana. Živi dijalog
unutar globalnog teksta kulture između Ljetopisa kao prototeksta i
nastajućih citatnih tekstova koji oživljuju formu nekrologija odvijaće
se na različite načine, ovisno o karakteru i estetsko-idejnim prefe-
rencijama šire matične cjeline (opusa, romana, romanesknog ciklu-
sa, skupine romana sa zajedničkim obilježjima...) u kojoj participiraju.

156 Mujezinovićev cjelovit prijevod Bašeskijinog Ljetopisa objavljen je 1968. go-

dine (M. M. Bašeskija: Ljetopis, prijevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mu-
jezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968.)
Kao djela s naglašenim neomimetičkim backgroundom nastala u fazi
zrelog modernizma Selimovićev i Sušićev roman posežu za transfor-
macijsko-nivelacijskim modelom intertekstualnosti, dakle, onim tipom
međutekstovnog nadovezivanja koje ne počiva na oponašanju ili os-
poravanju već na kreativnom dijalogu, funkcionalnom rekontekstu-
aliziranju i preosmišljavanju prototekstnih resursa. Na tom smo tragu
postavili i cilj našega rada: istražiti u kakvim se to matičnim konte-
kstima i s kojom svrhom javljaju nekrologiji Bašeskijin u Ljetopisu i
Sušićev u romanu Hodža Strah, te kakvi su, na liniji međužanrov-
skog podudaranja, ishodi implicitnog dijaloga dvaju djela i dviju poe-
tika.
Bašeskijin Ljetopis, premda historijski najpouzdanije i književno naj-
relevantnije svjedočanstvo o Sarajevu i Bosni 18. stoljeća, sa stajališta
apelativnosti (konativna funkcija teksta) i poetičkih konsekvenci koje iz
tog proizlaze, zapravo, i ne pripada svome vremenu. Po srijedi je kla-
sični primjer tajnog spisa, za samog autora izrazito kompromitantnog i
ekskluzivno namijenjenog budućim generacijama (Iz te recepcionisti-
čke perspektive trebalo bi, mišljenja smo, razumijevati i značenje Ba-
šeskijina motoa "Što je zapisano ostaje, što se pamti iščezne", jer mu
takva specifikacija ne oduzima ništa od univerzalnog smisla, na kome
se do sada s pravom ali jednostrano inzistiralo). Tako specificirana po-
zicija svjedoka i pisca Bašeskiju je odriješila obligatornog posezanja za
općim mjestima i konvencionalnim figurama kojima su onovremeni au-
tori legitimirali svoje spisateljsko umijeće (u tom smislu preporučljivo
je usporediti Bašeskijin Ljetopis sa hronikom Banjolučkog boja Omera
Novljanina, pa i sa Historijom Ibrahima Alajbegovića Pečevije, čiji na-
čin pisanja nipošto nije imun od orijentalnim poetikama svojstvenog re-
toričkog manirizma). Ljetopisac svoje videnje zbilje nije morao po-
dešavati spram prokrustovske optike jedine dopuštene i pečatom (au-
to)cenzure ovjerene istine. Stoga je konsprativnošću zaštićeni, iz-
bistreni, balasta knjiške i političke korektnosti lišen, Bašeskijin svje-
togled sačuvao privilegiju osobnog etičkog refleksa, uz, dakako, podra-
zumijevajuće determinante profesionalnog, socijalnog i vjerskog iden-
titeta, te nužnu mjeru imagoloških stereotipa inherentnih datom his-
torijsko-društvenom kontekstu. Bašeskija ne polazi od neke teze
kojoj bi stvarnost poslužila kao ilustracija; cilj je njegov - po
horizontali - panoramski obuhvatiti svekoliku životnu događaj-
nost, i - po vertikali - objektivizirati opisanu zbilju kao kohe-
rentnu i vjerodostojnu, stalnim izmjenama ugla i dometa svoga
opserviranja, u rasponu od lica do naličja, od vrha do dna, od po-
vršine ka dubini ...
Bašeskijino uvjerenje u predestiniranost sudbine ne abolira ljude
obaveze da urede međusobne odnose na načelima pravde i huma-
nosti. Na ravni teksta to se uvjerenje doima više kao rezultat indu-
kcije, kao spoznaja izvedena iz raznolikog mnoštva životnih pri-
mjera. Sukladno tome Bašeskijin je postupak portretizacije i kara-
kterizacije umrlih Sarajlija metonimijski pregnantan, sličan postu-
pku realističke novele po tome što ličnost nastoji "uhvatiti" u kara-
kterističnoj radnji, "zumirati" je u osobenom detalju, koji će svo-
jom pojedinačnošću najviše reći o cijelosti njezina karaktera157 i do-
vesti u uzročno-posljedičnu vezu elemente spoljne i unutarnje fizi-
onomije. Bašeskijini opisi ličnosti, premda im je matični medij
tekst nefikcionalne naravi, priskrbljuju literarnost i grade jasnu opo-
ziciju prema neknjiževnom tipu opisa time što svoj predmet (oso-
bu) uspostavljaju ne samo kao predmet već i kao znak. Riječ je o
asimetriji označitelja i sadržaja koja čini da se književni opis ni-
kada ne dekodira samo na temelju svoje predmetno-tematske odre-
đenosti. Književni opisi - a Bašeskijini to upravo čine - prenose te-
žiste sa teme/predmeta na tematske interese cjeline, na njena rodov-
ska obilježja, stilske, narativne i druge konjunkture. Književni opis
157 Iz mnoštva primjera koji to potvrđuju navodimo sljedeće nekrološke bilješke:
"Starac siromašni krpedžija Čizmo, iz Davud-Čelebijine mahale. U otpacima (fur-
di) u njegovom dućanu nađeno je stotinu groša." (Ljetopis, 171.)
“Luda Safa, starica, dugo vremena je lutala po gradu. Neko ju je u mladosti si-
lovao, pa je rodila dijete. Djeca bi je ovako zadirkivala: "Umrla Safa", a ona bi
im na to odgovarala: "Umrla kura". Stalno bi iskala novaca govoreći: "Daj mi
đaba kuru, moja kura''. Bila je oniskog rasta i debelih velikih usana." (Ljetopis,
216.)
"II. rebiul-ahira 1211. (14. X 1796.) godine umro je Kunosić, velikog nosa, ne-
ženja. Ostavio je iza sebe više plavih odijela i lijepog kićenog oružja." (Ljetopis,
331-2.)
u osnovi uvijek je figura, pa kao takvi i Bašeskijini portreti Sa-
rajlija predstavljaju ilustracije, ne jedne teze, nego mnoštva mogu-
ćih i nesvodivih životnih sudbina. Oni su neka vrsta perifrastičkih
egzemplifikacija već izrečenih spoznaja čiji načelni, filozofsko-te-
orijski ili paremiološki diskurs, sam po sebi, izoliran ili izlučen, ne
bi mogao imati djelotvornost književno-estetske činjenice. Štaviše,
literarnost Bašeskijinih portreta sinergijski blagorodno prelijeva se
i na unutartekstovno okruženje podarujući ljetopisu kao cjelini knji-
ževni značaj. Najveću zaslugu u tome imaju sljedeći primjeri:

Poznati Alijaga Tago. Protivno svim propisima i zakonima,

postao je zaim, jer je želio da dvije karpuze drži pod jednim
pazuhom. Bio je debeo, crven i naočit. Glava i lice su mu izgledali
poput pen-džera. Bio je staložen. Umro je naprasno.

(Ljetopis, 309)

Sasvim stari čoban Šahin. Na sebi je imao samo jednu odjeću od

abe, otvorenih prsa, pečen čovjek, izdržljiv na studen, nasmijana lica,
siromašan i strpljiv. Kratko rečeno, u svojoj osamdestoj godini nije
mu ništa smetalo, ni kiša ni snijeg pri sječenju drva, dobar čovjek.
Kada bi s kim razgovarao smijao se.

(Ljetopis, 172)

Salih Džigera, židovski kasap, koji bi uza svaku riječ psovao i go-
vorio "J...m majka", brbljav, neodgojen i neuredan čovjek.

(Ljetopis, 333)

Hadži Ibrahim, zvani Miljaska, čudnovato stvorenje. Dugi niz go-

dina je u teknetu čistio đerize i meterize. Sakupljao bi stare klince,
a ni najmanje se nije ustručavao od nečisti. Jednom prilikom sam
ga vidio kako u šalvarama do pasa stoji u đerizu i nečist izbacuje
 rukama kao kakav ribar. Što god bi ko izgubio u nužniku on bi to
nalazio. Mnogi ljudi, gledajući ga iz daljine, čudili bi se šta ovaj
radi. Ali, eto, i ovakav siromašni čovjek, što se ono kažc: čovjek
od jednu paru, otišao je u Meku i nakon povratka kući opet je
nastavio svoj posao. Bio je ugodne naravi, dobar čovjek.

(Ljetopis, 281)

Sušićeve romane sa povijesnom tematikom u idejnom smislu ob-

jedinjuje na načelima marksističkog humanizma zasnovana vizija
bosanske povijesti čije su tokove presudno odredile dvije kategorije:
klasni sukob i imperijalizam. Takav uklon šire cjeline - u ovom slu-
čaju romanesknog opusa odnosno konkretnog teksta u kojem parti-
cipira -determiniraće i nekrologijsku dionicu romana Hodža Strah,
i to u svim njenim bitnim funkcijama - referencijalnoj, ekspre-
sivnoj i konativnoj, pa i estetskoj u mjeri koliko je ona neodvojiva
od ostalih funkcija književnoga teksta.
Naspram Ljetopisa, čija se svrha ispunjava u hroničarskoj sve-
obuhvatnosti, Sušićev tekst, kao tipičan uzorak romana s tezom, ka-
rakterizira ciljnost, koncentriranost i eksplicitna ilustrativnost. Ju-
nak i pripovjedač, ozlojeđeni povratnik iz Bečkog rata, Vehab Ko-
luhija bilježi likove izginulih Kudeljana kako bi ispunio amanet svo-
ga amidže Demira, hamzevijskog buntovnika i svetogrdnika: "Ve-
habe, sine Ismailov, od roda Koluhija, uči misliti i misao zapisati.
Sve značajno zapiši, ustrebace nekome kasnije kao hrana il' džeb-
hana." Unutar naznacenih konceptualnih okvira svrha Koluhijinog
bilježenja je da posvjedoči autorsku inačicu demistificirane bosan-
ske povijesti. Kudeljani, u pravilu težaci, sitni zanatlije, propali po-
sjednici i trgovci, nepravdom zavojačeni nesretnici i marginalci, tu
su u Koluhijinom defteru - da egzemplificiraju i razobliče sis-
temsku staleško-imperijalističku pozadinu uprezanja bosanskog čo-
vjeka u mašineriju smrti za tuđi interes. K tome:

Nije samo Kudelj u pitanju. Nema tako prostranog neba na koje

bi stao popis svih ovozemaljskih Kudeljana, koji su ili koji će -
 potjerani, namaljeni ili plaćeni, platiti Beč svog iskustva kao što su to
spoznali i ovi moji zemljaci čija imena nižem, sleđen od saznanja ko-
liko je običan žitelj ovog svijeta stvorenje nesretno i nemoćno pred sa-
movoljom uprave koju drže sila u njoj i oko nje.

(Hodža Strah, 41)

U svakom od likova ubijenih, kao premisu iz koje na-

staje i razgranava se narativna i opisno-perifrastička figuracija,
prepoznajemo neko od općih mjesta marksističke kritike dru-
štvenih odnosa i imperijalističkih posezanja: Hasan Ćamil je
bolesni, za rat nesposoban težak, Alija sin Pašanov, čovjek
onako, bez imanja i bez zanata, Safet, osiromašeni kovač i pot-
kivač koji je s povjeriocem mijenjao dug za odlazak na Beč,
Kadribeg Kotlo, karikaturalna figura propalog bega, Šukrija,
nehljebović i kicoš, koji je - kada su već za Bošnjaka Stambol i
Beč jednako zlo158 - donio racionalnu odluku – prebjegao ne-
prijatelju, Muhiedin, nekadašnji softa kroz čiji lik se glori-
ficira antiklerikalizam i ateizam, a Omer, sin Zahidov, zvani
Tmuša, poljodjelac sitne nafake, figuralno je i figurativno obje-
dinjenje sviju spomenutih:

U hodu se rijetko uspravljao, nego - onako pognut nabadao bi

kao da nešto traži pred sobom. Pošto sokak ne rađa za siromaha
ničim osim kamenjem, Tmuša osta povijen nalazeći samo svoje
bose noge i bezizlaz svog čemera.
(Hodža Strah, 99)

Participacija i funkcija nekrologija unutar romana s tezom za-

htijevala je u gradnji likova – navedeni primjer to nedvosmisleno

158 "Stambol goni, Beč goni, Stambol se ne da, Beč se ne da. Obje sablje ši-
šte Bošnjaku nad glavom gladne njegovih vratnih zila ..." (Derviš Sušić Hodža
Strah, 124)

130
pokazuje - deduktivno-analoški pristup i njemu prikladan metaforički
(nasuprot Bašeskijinog metonimijskog!) modus karakterizacije. I dok
metonimija svojom logikom reprezentativnosti (uzrok - posljedica, dio
- cjelina) ostvaruje semantički efekat redukcijom leksičkog materijala,
metafora, napose ako je, kao u Sušićevom slučaju, persuasivno orijen-
tirana, teži integralnosti, mnoštvenosti i leksičkoj rastrošnosti. Figura-
tivno-perifrastičku ilustraciju polazišne teze u tako postavljenim
okvirima ne može podmiriti samo opisno izlaganje, pa Sušićev
pripovjedač, neuporedivo češće od Baseskije, dotematizira opis di-
gresijama koje su sadržajno vezane s predmetnim korelatom, ali ne
i sa aktualnim modalitetom njegove datosti159 • U pravilu to su isko-
raci iz deskripcije u naraciju ciji iskazni kapacitet nudi bolje iz-
glede za postizanje ekspresivno-konativne djelotvornosti. Iz mati-
čne opisno-portretne jezgre razvija se razuđen epski narativ barokne
retorike i naglašene sklonosti ka bizarnim i degutantnim prizorima
ubijanja i smrti, koji svojom ekspresivnošću obogaćuju ionako za-
vidan repertoar književnih tvorbi upotrijebljenih u Sušićevoj osudi
militarizma i imperijalizma:

Pitam ja Junuza što šije ranu kad ne želi vidara, a on reče da ne bi

volio da mu ribe živom slezinu jedu. Htjede još nesta kazati, ali mu
na usta bljunu krvava pjena, a onda i komadi iznutrice. Ostavi ne-
zašivenu ranu, dopuza do ivice ćuprije i strmoglavi se.
(Hodža Strah, 121);

Izletješe jednoč na kapiju njihovi konjanici, prođoše za leda onima

koji su nasrtali na bedeme i stadoše ih s leđa sjeći. Bećir Zvečo bi
prikovan kopljem uz hrastovu gredu. U trku ga vidjeh: drži se za
koplje, a gleda naprijed i kao - čudi se.
(Hodža Strah, 74)

159 Portretom, dakle opisom lika/ličnosti, u užem smislu, ovdje smatramo knji-
ževno izlaganje samo o onome što pripada osobi kao prostornoj i vidljivoj pojavi,
a to su aspekti njezine fizionomije, njezine tjelesne građe, odjeće i opreme itd.
 Implicitni dijalog dvaju tekstova, Bašeskijinog i Sušićevog, od-
vija se i u aspektu pozicioniranosti nekrologijā unutar matičnih cje-
lina. Bašeskijini popisi umrlih nalaze se uvijek na kraju godišta.
Finalni položaj na izvjestan način obezbjeđuje im konkluzivnu fun-
kciju, u smislu stavljanja pečata na jednu vremensku i kompozi-
cijsku dionicu, sugerirajući neumitnost skončanja i time veći značaj
ostavljanja traga o zbivanjima koja obilježavaju ljudsko trajanje i
nestajanje. Nekrologij Vehaba Koluhije, kao neka vrsta knjige u
knjizi, ima u romanu introduktivni i ekskurzivni položaj. Upo-
šljavajući omiljenu figuru bosanske moderne proze - povratnika iz
rata - kao pripovjedača i pisca, Sušić ga je stavio u ulogu glasno-
govornika ideologije koja ne mari za drugost i dijalogičnost već is-
trajava na samopouzdanom monologu, rezolutnim eksplikacijama
i neupitnim egzemplifikacijama. Baš onakvom kakvi bjehu vazovi
Vehabovog učitelja amidže Demira:

"...amidža bi tako počinjao predavanje, uvijek isto, svaki put ga na-

zivajući novim, u svakom se, u stvari, samo stara mržnja obnavlja-
la i tekla uglačanim koritima misli i rečenica".
(Hodža Strah, 29)

Budući da su likovi izginulih Kudeljana, kako smo primijetili,

figuralno-perifrastičke i narativne razrade pojedinih stavaka teze ro-
mana, te da je u kompozicijskom pogledu smještaj nekrologija ovi-
sio o potrebi autora da ideološke sadržaje unutar romaneskne cje-
line diseminira po deduktivnoj vertikali gusto i ravnomjerno, to je
i pozicija nekroloških dionica nešto slobodnija - nalazimo ih u pr-
vom dijelu romana kako u introduktivnom tako i ekskurzivnom po-
ložaju. Mjesna i funkcionalna normiranost nekrologija strukturalnim
zahtjevima matičnog konteksta, u oba je slučaja sasvim manifest-
na.
Neke od uočenih karakteristika nekrologija u dvama djelima pred-
stavljaju poetičke dominante tekstualnih cjelina čiji su sastavni dio.
Upravo one pokazuju inverznu pozicioniranost tih tekstova u od-
nosu na teorijski etablirani identitet romanesknog žanra, odnosno nu-
žnost relativizacije i fleksibilnog poimanja toga identiteta. Mislimo
pritom na poliglosiju i metonimičnost, koje smo prepoznali u Baše-
skijinom Ljetopisu, dok smo monologizam i metaforičnost (koje po
Mihailu Bahtinu i Romanu Jakobsonu spadaju u matična obilježja
poetskoga diskursa) identificirali kao bitna konstitutivna stvojstva Su-
šićeve poetike.
 Trivijalizacija prototeksta u romanu Bašeskijin
posljednji zapis Rešada Kadića

U tzv. zakonodavnim književnostima trivijalni povijesni ro-

man nije se razvio u zasebnu vrstu trivijalne književnosti, već je,
u pravilu, samo davao povijesno ruho drugim dvjema podvrstama
- pustolovnom i sentimentalnom romanu, ili kombinaciji jednog
i drugog. Na južnoslavenskom prostoru ova je ocjena korigirana
činjenicom da su se, osim aspekta zabavnosti, historijske okol-
nosti i junaci u trivijalnim romanima s povijesnom tematikom
javljali i kao mogućnost artikulisanja "dodatnih" značenja u kon-
tekstu određenih nacionalnih ili političkih konjunktura160. Pozna-
vanje tog tradicijskog specifikuma uvjet je razumijevanja bizarne
situacije u kojoj Mula Mustafa Bašeskija za te svrhe, na prvi
mah, izrazito neprikladna historijska ličnost, postaje objektom
romaneskne trivijalizacije. U pravilu, uloga junaka trivijalnog
romana rijetko se dodjeljuje povijesno specificiranim osobno-
stima, jer akteri takvih djela ne posjeduje individualne već tipske
osobine. Ipak Kadićev izbor junaka u romanu Bašeskijin posljed-
nji zapis (Sarajevo, 1975.) pao je na sarajevskog hroničara, i to
iz najmanje dva razloga: a) Bašeskija je, zahvaljujući objavlji-
vanju prijevoda Ljetopisa i reakcijama koje su uslijedile, već
predstavljao za jedan profil čitalačke publike važnu ličnost iz naci-

160 Žanr trivijalnog romana sa povijesnom tematikom stekao je na južnosloven­

skim prostorima ogromnu popularnost, prvenstveno zahvaljujući djclima Marije Ju-
rić Zagorke i Lazara Komarčića. Ova vrsta povijesnog romana, umjcsto osmišlja-
vanja i oduhovljavanja epohe njenim specifičnim sadržajima, pribjegava trivijalnom
postupku tako što prizore i ličnosti iz nacionalne povijesti uvodi u shematiziranu
ahistoričnu priču o avanturama i podvizima glavnog junaka, iniciranu nekim do-
gadajem koji razara dotadašnji tok njegova života. Neizbjezni dio fabule je i pri-
ča o nasilno rastavljenim ljubavnicima, promjenama identiteta, prerušavanju i pre-
poznavanju itd. U sve to inkorporirani su naglašeni didaktičko­moralistički ele-
menti. Već samim stavljanjem u historijski kontekst ove pripovijcsti pokazuju te-
žnju ka ideologizaciji.
onalne historije; b) taj je značaj za Kadića pojačan recepcijskim ut-
vrđivanjem u prethodnom poglavlju opisanog ljetopisnog "retoričkog
ja" na stereotipima bigotnosti i etičke uzoritosti, što je u potpunosti kon-
veniralo shematskom konceptu trivijalnog romanesknog lika. Već na
temelju ovih naznaka naslućujemo da Bašeskijin posljednji zapis ima
specifičan žanrovski status te da zahtijeva pristup u kome moramo
odbaciti ili bar reducirati kritičko-prosudbene standarde primjerene tzv.
visokoj književnosti, vodeći računa o međuslojnoj poziciniranosti romana
na prijelazu ka trivijalnoj literaturi, što podrazumijeva i zasebne arsine
analize i vrednovanja161. Funkcionalno gledano, u kategoriju prijelaznog ti-
pa roman se svrstava po tome što se osim karakteristika zabavnosti, uz-
budljivosti i sentimentalnosti, kojima ide u susret nižim recepcijskim za-
htjevima, nekim svojstvima - poučnošću, informativnošću, svojevrsnim
ideološkim nonkonformizmom pa i izvjesnim estetskim ambicijama ot-
vara i ka drugačije profiliranijoj književnoj publici. Druga je stvar što,
ma koliko analitički djelotvoran, praktičan čin primjene selektivnog kri-
tičkog instrumentarija na Kadićevo djelo koje, pripomenimo, već dugo
obitava u stanju svojevrsne književnokritičke ilegalnosti, neće piščevim
pokušajima ostvarenja trivijalne sheme s više varijacija i izvanshematskih
umetaka nego je to uobičajeno priskrbiti prolazan vrijednosni sud. Dapa-
če, trivijalnost autoru ne može poslužiti kao alibi: koristeći u značajnoj
mjeri netrivijalne postupke on naprosto traži (i pojačava!) od čitaoca pro-
suđivanje koje unosimo u čitanje netrivijalnih djela.
Tematski okvir našega rada nalaže nam da najprije generalno
razmotrimo dispoziciju trivijalne književnosti spram mogućnosti
međutekstovnog nadovezivanja. Tekstovi trivijalne književnosti uvijek
su doslovni žanrovski citati. Prema klasifikaciji Marka Juvana pri-

161 Neophodnost razdvajanja vrijednosnog i komunikacijskog aspekta u pristupu

trivijalnoj književnost jedna je od važnih tekovina savremene metodologije knji-
ževnih proučavanja. Na tom tragu i naša je analiza bazirana na stavu da je u "de-
finisanju i opisu popularne književnosti osnovna činjenica od koje treba poći nje-
no funkcionisanje u dve oblasti književne komunikacije: kao periferija umetničke
književnosti i kao samostalni centar" (Peter Liba: Komunikacioni status popularne
književnosti, Delo, XXVIII, br. 2, str. 75.).
padaju imitacijskom tipu intertekstualne reprezentacije, čije su odli-
ke: a) reproduciranje žanrovskog stila; b) reproduciranje sheme, stru-
kture i motiva priče uz izmjenu aktuelizacijskih odrednica (vlastita
imena, prostor i vrijeme zbivanja). Svaki drugi oblik intertekstual-
nosti u suprotnosti je s njihovom ontologijom. Za trivijalnu književ-
nost tradicija je okamenjena i kao takva nebitna. Kodovi na koje se
poziva visoka književnost preuzeti su iz povijesti kulture, a kodovi na
koje se oslanja recipijent trivijalne književnosti potječu iz svakodne-
vice duhovno otuđenog individuuma (T. Adorno), onog čovjeka koji ne-
ma svijest o kulturi kao nečemu što se ne posjeduje nego izgrađuje, baš
kao što i tradicija, eliotovski kazano, živi i obnavlja se kroz afirmacije,
opreke i reinterpretacije.
Stoga, sa aspekta kritičko-vrijednosnih standarda visoke literature,
i uz Kadićevo intertekstualno posezanje za Bašeskijinim Ljetopisom
vrijedi zapažanje Milivoja Solara: "Konačni smisao, ono po čemu je
nešto uopće vrijedno čitanja, u trivijalnoj se književnosti ne razu-
mijeva iz cjeline kulturne tradicije koja je uspostavila širok raspon
mogućnosti ljudske egzistencije i prepoznavanja važnih ljudskih
problema, nego se razumijeva iskljucivo iz "povijesnog trenutka" u
kojem je čitatelj zatečen. A to će reći da čitatelj trivijalne knji-
ževnosti naprosto ne može razumjeti ništa što nije objašnjeno tako
reći "ispočetka", odnosno ne može razumjeti ništa što se ne može
svesti na tobože prirodni kontekst njegova vlastitog svakodnevnog
života. (...) Visoka se književnost uvijek može pozvati na prethodne
tekstove, na tekstove koje slijedi u dijakroniji sve do mitologije:
konačna "pozadina" na kojoj se dekodira u krajnjoj je instanci ljud-
ski život onakav kakvog ga je oblikovala i izrazila cjelokupna kul-
turna tradicija"162. S druge strane, trivijalni tekst ne poznaje postu-
pak književnih aluzija niti bilo koji drugi vid inovativne dinamičke
intervencije, koja bi skretanjem pozornosti na literarnost djela otežala
prijem i svrstala ga u konkretne prostore književne culture. Uskraćen

162 Milivoj Solar: Laka i teška književnost, Zagreb, 1995., 115.

 \
za interekstualnu kompetenciju čitalac uzima sve kao "novo" ili kao
"staro" dato na prividno nov način163. Međuslojna pozicija Kadićevog
romana, a to generalno važi za trivijalni povijesni roman164, i ovdje se
ukazuje kao njegova kob. Bašeskijin posljednji zapis računa na
sasvim određenu predorijentaciju i intertekstualnu kompetenciju či-
tatelja - čuvenje i respekt prema Bašeskiji kao važnoj i uzoritoj
povijesnoj ličnosti, što takvog, niskoprofilnog, recipijenta neumo-
ljivo dislocira iz spacija trivijalne nevinosti u dijaloški živ prostor
teksta kulture kamo se pak njegov beznadežno autsajderski back-
ground dokraja samodenuncira.
Na fonu rečenog, a uzimajući u obzir da je ipak po srijedi jedan
vid eksplicitnog međutekstovnog nadovezivanja nedvojbene trans-
formacijske ili, preciznije kazano, mutacijske geste, u analizu Ka-
dićeva romana uvodimo pojam intertekstualne trivijalizacije, ko-
ji bi se, uz adekvatnu teorijsku elaboraciju, pored participacije,
tropike i transformacije, dao inaugurirati u zaseban model intertek­
stualnosti. Diferencijalno mu je obilježje svođenje potencijalne pro-
totekstne polisemije na monosemičku ravan. Dekodiranje toga po-
stupka podrazumijeva intertekstualnu interpretaciju koja se, Ri­
ffatereovim vokabularom kazano, umjesto prevođenja iz sociolekta
(spremišta mitova, općih mjesta, stereotipa) u idiolekt (verbalne,
strukturne i transformacijske specifičnosti datog teksta), može ba-
viti jedino prepoznavanjem žanrovskih shema i konvencija kojima
prototekstna ishodišta bez ostatka podliježu. Ključna u cijelom pro-
cesu je figura intenzifikacije u čijoj je osnovi psihološko djejstvo
na čitaoca. Likovi romana, s Mula Mustafom Bašeskijom na čelu,
bez obzira na historijsku distancu po svojim su "karakternim" oso-
binama samo "uvećani ljudi tu pokraj nas", i sve šta im se događa hi-

163 "U trivijalnom romanu nije dovoljno spomenuti Edipa ili Sizifa, nego se o
ubojstvu oca i/ili slučajnoj ženidbi s majkom mora ispripovijedati kao o slučaju
koji sc desio u našem susjedstvu" (M. Solar, ibidem, 119.).
164 Čista trivijalna književnost može se zasnivati samo na onim vrijednostima
koje su opće, a ne na onima koje su specifične i jedinstvene ili koje, kao povijesni
roman, stavljaju u pogon neke posebne nacionalne ili lokalne teme i iskustva.
pertrofirani su primjeri onoga što bi se tobož i čitatelju moglo do-
goditi. Uvećane prosječne sklonosti i sposobnosti junaka omogućuju
izravnu identifikaciju, a dogadaji u kojima sudjeluju predstavljaju
projekciju svakodnevnih sanjarija neostvarenih i otuđenih individu-
uma. S obzirom na dominaciju neličnog principa i suprimaciju ka-
raktera u korist fabule, likovi u trivijalnim djelima nikada nisu opi-
sani nego su propisani. Tako ni Kadićev Bašeskija nije mogao izbje-
ći sudbini da bude pretvoren u svojevrsnog superjunaka, čovjeka ko-
ji uprkos okolnostima i preprekama a u ovom slučaju zahvaljujući
moralnoj stamenosti i uzoritosti, ostvaruje ciljeve (manje svoje, vi-
še tuđe165 i zajedničke, beskompromisno stajući na stranu fizički sla-
bijeg, budući spreman na žrtvu za čast i dostojanstvo ljudskog po-
stojanja), i preko kojega čitalac plauzabilira vlastite egzistencijal-
ne prikraćenosti i neostvarive čežnje za onim što sam nije ili ne
smije biti. Mula Mustafu, nejakog, starog, siromašnog, svi poštuju i
plaše ga se; samo on može riješiti problem sa uvrijeđenim i razgo-
ropađenim gazijom Junuzom, samo on može stati pred masu i – u du-
hu etnopatetike - izgovoriti:

Bezbeli! Ne dam da ga biju! Nas niko ne smije biti. Mi smo

ovdje na svom topraku. Stojnici! A oni, ko su oni da nas biju?
Tuđini, Turkuše.

Na ovaj način predstavljen na početku romana, glavni junak se

ne mijenja. Preuzimajući dobrovoljnu ulogu savjesti društva on pro-
lazi kroz iskušenja, ali i u dobru i u zlu ostaje nepokolebljivo ona-
kav kakav je bio pri prvom pojavljivanju. Kontinuitet je opravdan
imanentnim zakonima trivijalne sheme. Svako detaljno psihološko
ka-rakteriziranje usporilo bi dinamiku gomilanja epizoda i smjenji­
vanja događaja. Postojanost se od junaka i očekuje: promjena ponaša-
165 Do koje je mjere ta nesebičnost hipertrofirala pokazuje sljedeći primjer:
"...pokopao je vlastitu djecu koju mu je odnijela kuga, ali, čini m use, ni za jednim
nije toliko žalostio koliko za Junuzom. A šta mu je on bio? Ništa. Tuđin." (Bašeski­
jin posljednji zapis, str. 82.)
nja iznevjerila bi horizont očekivanja. Prevladavajući patetičan ton
Kadićeve pripovijesti čini da i trenuci Bašeskijine slabosti, po-
praćeni zavidnom količinom prolivenih suza, ne ugrožavaju koncept
lika kao superjunaka, jer iz takvih situacija izlazi katarzički pre-
porođen blagodareći svojoj derviškoj družini čija idealizirana etika
bogoštovlja i pravdoljublja166 konsolidira njegovo samopouzdanje i
restituira osjećaj superiornosti:

Poslije sijela, Mula Mustafa se osjećao kao preporoden. Sve ono što
mu je maločas izgledalo mračno i nerazumljivo i što ga je cio dan
kao mora pritiskivalo, sve je to hadži Mehmed s lahkocom razbi-
strio i presjekao. Kad se poslije sijela vraćao kuci, osjećao se la-
hak i smiren, pa mu je i sam Dženetić, na kojeg je dotad sa stra­
hom i mržnjom pomišljao, najednom došao malušan i sažaljenja
vrijedan.

(Bašeskijin posljednji zapis, 140)

U intertekstualnoj perspektivi Kadićeva se kreatura Bašeskije uka-

zuje kao radikalna, prirodom trivijalnog žanra uvjetovana tačka u pro-
cesu intertekstualne mutacije, potaknute, s jedne strane, sasvim od-

166 U Bašeskije, koji je sam pripadao derviškom redu nema ni traga toj vrsti
idealizacije. Dapače, nalazimo i ovakve primjere: "3. ševala (4. XI 1777.) nakon
smrti mevlevijskog šejha Mustafe, dužnost šejha zatražiše za sebe derviš Koko
Sulejman, kahvedžija, derviš kaderija Osman i Šeho Čelengir. Šejhluk je kona-
čno dodijeljen Šehi Čelengiru. Upozoriše ga da treba da skine janjičarski tur-
ban i da ga zamijeni ćulahom. Svi spomenuti su ovu službu tražili zbog bašče
na Koriji, zatim jednog dućana u Predimaretu, koji su objekti pripadali ovom
vakufu, a njihovi prihodi su iznosli dvadeset-trideset groša." (Ljetopis, 156.). Još
izrazitije u prilog rečenom ide slučaj ironiziranja derviškog fanatizma: "Hadži
Ismail Čomara, bavio se svojim poslom, nije izostavljao učenje virdova u tekiji
... Nakon požara u kojem mu je izgorio imetak ostao je bez posla ... Zatim je
dobio nekakvu vesvesu, i to mu bijaše povod smrti, jer se u tom stanju zaklao
čakijom. Tome se svak čudio, jer on ne bijaše sasvim lud, ali Božja moć je razno-
vrsna" (Ljetopis, 281.)

140
ređenim tipom recepcije prototekstnog "retoričkog ja", i, s druge stra-
ne, ideološkim, vjersko-didaktičkim instrumentaliziranjem stereoti-
pa o Bašeskiji u jednom specifičnom društvenom kontekstu spram
kojeg trivijalni romani ovoga pisca objelodanjuju izvjesne elemente
subverzivnosti167. Kompleksna Bašeskijina ličnost prerađena je u je-
dnodimenzinalni lik-konstrukt, čija je svrha utvrđivanje normativ-
nih ideala, općih mjesta i konvencija. Izbor Bašeskije kao junaka
trivijalnog povijesnog romana učinio je razvidnim sraz između slo-
jevite autorske i reducirane upotrebno-imagološke dimenzije njego-
ve ličnosti. Ljetopis i njegov autor deparvirani su na puke funkcije
unutar unaprijed zacrtane sheme. Precizan plana uloga i zadataka u
procesu trivijalizacije uključuje sve intertekstualno angažirane sadr-
žaje Ljetopisa: individualizirani karakteri Bašeskijinih derviša po-
staju tipski, depersonalizovani glasnogovornici autorske idelogije,
Bašeskijina vrlo suptilna, klasnim i inim predrasudama neoptereće-
na prosudba ljudskih vrlina i mana svedena je na izoštrenu antino-
miju "bijelih" (derviši, progonjeni ljubavnici, zanatlije, siromasi ...)
i "crnih" likova (sarajevski bogataši, predstavnici vlasti, bezumni-
ci)168 , živopisni pjesnik Mejlija prepariran je u blijedu figuru ne-
kog idealno zamišljenog intelektualca i mistika, Bašeskijini snovi

167 S tim u vezi Kadićev je roman dobra prilika za relativizaciju mišljenja o tri­
vijalnoj književnosti kao konformistickom diskursu koji korumpira masovnu svi-
jest i afirmira postojeći društveni poredak. Očito da, u odredenom trenutku, u
određenoj sredini i prema određenim ideologijama, trivijalna literatura može da
bude i subverzivna. Masovna je bošnjačka publika u komunističkoj Jugoslaviji,
kako kaže Džemaludin Latić, "svikla da joj zamalo jedini Rešad Kadić ponudi mu-
slimansku književnu riječ" (Dž. Latić: lskorak iz realizma, u: Rešad Kadić: lz
stare mahale, pogovor, Wuppertal, 1994, str. 173.). No, zahvaljujući svojoj
shematskoj slici svijeta, kada je konfrontirana jednoj - u ovom slučaju jugo-
komunističkoj - ona je konformistička spram druge - vjerske ideologije.
168 Po zadatoj shemi "crni" likovi su pokretači radnje, oni su organizatori sple-
taka, a razlozi njihovih akcija motivisani su glupošću, neukošću, gramzivošću, su-
jetom ili nekom neobrazloživom urođenom osobinom. "Bijeli" likovi pak nepre-
stano izmiču pogibeljima koje im sa svih strana prijete.
 postaju "stvarna" predskazanja događaja, kušanme teferiči povod su
za pasatističku apoteozu esnafske etike, Bašeskijina kritika među-
etničke intolerancije (prilikom uskraćenja prava kršćanima da budu
na čelu povorke pekarskog esnafa) pretvara se u patetičnu prodiku
o suživotu, zajedništvu i solidarnosti, ljetopiščeva simpatija prema
socijano ugroženim i ranjivim, njegove misli o vjeri i pravdi didak-
tiziraju se i simplificiraju na razinu seoske hutbe, iz kratke zabilje-
ške o pozaru u kojem je stradala jedna hrišćanska djevojka izve-
den je - kao neizostavan dio sadržaja trivijalnog romana s povije-
snom tematikom, melodramatski ljubavni zaplet sa historijsko-poli-
tičkim implikacijama, gotsko-grobljanskom ikonografijom i, za ra-
zliku od standardne trivajalne sheme, tragičnim skončanjem prota-
gonista169. Proces mutacije prototekstnih ishodišta odvija se, dakle,
na sva četiri konstitutivna plana trivijalnog žanra: a) na planu fabule,
b) gradnje likova, c) u sferi jezika i d) idejnoj pozadini djela kroz
projekciju određene slike ili modela svijeta. U tom smislu, kao pa-
radigmatičan primjer svodenja prototeksta na metaforu jeftinog ide-
ala, jukstaponiramo Bašeskijino i Kadićevo viđenje ličnosti sarajev-
skog pjesnika Mehmeda Mejlije Guranije. Osim personalne homo-
nimije i invarijantnih atributiva (derviš, pjesnik, slikar...) oni ne di-
jele gotovo ništa zajedinčko:

Kuranija (Kurani), čiji je pjesnički pseudonim Mejli, kosati der-

viš u ćulahu, od ugledne porodice, učen i obrazovan, odličan pje-
snik, tako da mu ravnog nije bilo u čitavoj Bosni. I on je bio
mještanin. Bješe neženja, bijele brade, bistra pamćenja, odgojen i
učen. Bio je slikar. Konačno, iako bješe dobar poznavalac arapske
gramatike i sintakse, nije se isticao kao poznavalac arapskog jezi-
ka. Krasno· je pisao pismo talik.
(Bašeskija, Ljetopis, 187)

169 "...što treba objasniti sklonošću ka jednom obliku sentimentalno shvaćene

tragičnosti, koja zbog svoje "uzvišenosti" kod publike ima daleko veći efekat ne-
go bilo kakva varijanta srećnog kraja" (Tatjana Jovičević: lstorijski roman kao
vid trivijalne književnosti u srpskoj literaturi XIX veka, u: lstorijski roman,
zbornik, Beograd-Sarajevo, 1992-1996., 286.)
 (...) tih i umiljat kao djevojka naiđe Mehmed-efendija Kjuranija,
zvani Mejlija, gorljiv derviš i neženja, čuven u Sarajevu kao kali-
graf i pjesnik. On se zbuni pred tolikom svjetinom koja ga je sa
svih strana radoznalo gledala, pa načas zastade nasred ćuprije i
okrenu se ustranu, a ljudi mu napraviše prolaz i propustiše ga. (...)
Duga, bijela vrata, u naokrug potkresane brade, s rukama lijepim
kao u djevojke, sav je zračio nečim čistim i produhovljenim. Pa-
žljivo je slušao dok mu se govorilo, lagano klimajući glavom, a
kad bi progovorio - a govorio je tiho i gotovo stidljivo - bljesnuli bi
mu vlažni zubi, što ga je činilo mnogo mlađim nego što je bio.

(Kadić, Bašeskijin posljednji zapis, 19, 105)

Upadljivo Kadićevo insistiranje samo na apelativnosti jezika po-

praćeno je još jednom pojavom neizbježnom u postupku interte-
kstualne trivijalizacije: izvještačenim imitiranjem koje pisac trivi-
jalne književnosti smatra poetskom funkcijom, a zapravo je po sri-
jedi metajezička funkcija odnosno jedan vid sužene retorike zasno-
van na stalnom posezanju za istim, ograničenim i strogo propisa-
nim fondom leksikaliziranih tropa koji ne referiraju na poruku kao
takvu već na kod iz kojeg potječu. I dok bi za navedene primjere an-
gažiranja prototekstnih resursa, poetološki gledano, ipak, mogla pri-
stajati ocjena korektne naturalizacije unutar trivijalnog konteksta,
prisustvo niza drugih sadržaja Ljetopisa u romanu je izvan svake
strukturne i funkcionalne opravdanosti. Već smo, naime, konstatirali
da je kronikalno­mimetički pripovjedni modus apsolutno neuskladiv
sa logikom diskursa koji likove i situacije ne oblikuje po uzorcima
određene sredine već prema unaprijed zadatim kondcijama žanra.
Konstruktivni postupak u trivijalnom tekstu likuje nad životnim is-
kustvom, a, dodali bismo, i nad svekolikom tradicijom pripovje-
dne književnosti koju neumoljivo ignorira. Brojni Kadićevi citatni
umeci, ekskursi, digresije, čak cijele Bašeskijine hićaje, trebali su
poslužiti stvaranju ‘punije, i ‘uvjerljivije’ predodžbe o jednom vre-
menu, boljem od današnjeg, o ljudima mudrijim i pravednijim od
današnjih ..., pod uvjetom, naravno, da punoću i uvjerljivost ne os-
kvrnemo nekim rizičnim pogledom na historiju, već da joj ne-
upitno poklonimo povjerenje takvoj kakva je data u romanu.170 Za
one čitaoce koji to ne mogu, Bašeskija i njegov Ljetopis, po svemu
što jesu, ukazuju se bliskijim i prijemčivijim – etika dostojanstva
pojedinca i posvećenje običnog života imaju više dodirnih tačaka sa
modernim identitetom od Kadićeve etike slave i viteške časti.
Intenzifikacija se u trivijalnom tekstu ne postiže upotrebom
statičkih već isključivo dinamičkih motiva uz propisanu verbali-
zaciju, tako da inteksti koji spadaju u prvu kategoriju svojim pre-
upadljivim šavovima ogoljavaju mehanizam kalemljenja. Nema-
tičnost inteksta najupadljivija je kada autor citatno posegne za me-
tonimijski signifikantnim sadržajima Ljetopisa, kakav je, primjeri-
ce događaj sa pehlivanima protjeranim iz Sarajeva u Visoko, potom
slučaj ubistva Bašeskijina punca koje Kadićevog Bašeskiju, kao i
serijsko umiranje njegove djece, skoro da emocionalno i ne poga-
đa (!?!), kao i organizirani doček koji su Sarajlije upriličile novom
veziru, itd… Razlog naprosto leži u nemogućnosti njihova funkci-
onalnog uklapanja u trivijalni zaplet, koji nikada ne služi karakte-
rizaciji likova i interpretaciji konteksta, već su stvarni događaji
"upotrebljivi" samo ako su agens oblikovanja shematizovane fabu-
le. Historijska zbilja, makar i intertekstualno posredovana, ne mo-
že u trivijalnom tekstu biti uzeta onakvom kakva jeste, nego je uvi-
jek zahvaćena u projekciji žanra. Tek iz one adornovske perspe-
ktive možemo govoriti o jednoj specifičnoj vezi zbilje i trivijalnog
teksta: neautentična svijest i neautentičan život u njoj imaju svoj
vjeran neautentični odraz. Možda bi opisani postupak intertekstu-
alne trivijalizacije trebalo posmatati u kontekstu toga fenomena, kao
činjenicu koju istraživanje globalnog teksta kulture ne bi smjelo ig-
norirati.

170 Ovu raširenu pojavu u čuvenom eseju O koristi i šteti historije za život
Friedrich Nietzsche naziva "bolešću od historije", opisujući njena tri glavna sim­
ptoma: a) bavljenje njome u "monumentalnom" (ili "spomenickom") vidu, gdje
ono što je nekad bilo veliko mora biti vječno takvo; b) bavljenje historijom u vidu
"antikvarnog" sakupljanja i odavanja pošte svemu što je prošlost; c) bavljenje
historijom u vidu "kritičke" revalorizacije, pokušaja da sebi damo prošlost iz koje
bismo htjeli da potičemo.
 Pjesnici u Bašeskijinom vrtu

Abdulah Sidran

Za dvadesetak godina, koliko poststrukturalistička teorijska aparatura

stoji domaćoj kritici na raspolaganju, u svekolikoj refleksiji o poeziji
Abdulaha Sidrana nije upotrijebljen termin intertekstualnost. Umjesto
o intertekstualnosti kritičari govore o historičnosti i dokumentarnosti,
slobodno i nadahnuto esejiziraju o Sidranovom "dijalogu sa histori-
jom", o težnji ka činjeničnom ovjerodostojenju pjesnikova pogleda na
svijet i sl. Žilavi "otpor teoriji" bosanske kritike nije, međutim, nešto
pred čim bi pjesnici "brižne ispisanosti" poput Abdulaha Sidrana, una-
toč svim laskanjima, trebali biti pretjerano sretni. Poezija koja prokla-
mira, i u dobroj mjeri ostvaruje, načela “istinoljubivosti, tačnosti i pre-
ciznosti” zaslužuje decentnu analitičku refleksiju. Njen je plauzabilni
čitalac baš onakav kakvog Sidran prispodobljuje u pjesmi Hoće li išta
znati o meni -onaj koji tekst pjesme "bišće i razgrće vlat po vlat". Šta-
više, Sidranova poezija, intertekstualna i dijaloška u elementarnom smi-
slu, svojom višestrukom kodiranošću sama neumoljivo klasira interpre-
tativne domašaje recipijenata. Kriterij intertekstualne kompentencije be-
zmalo dramatizira razlike u karakteru estetske komunikacije sa Sidra-
novom pjesmom. Obraćanje prototekstovima (kao cjelinama, a ne sa-
mo isječcima u funkciji inteksta, na čemu su kritičari dosad uglavnom
ostajali) u Sidranovom slučaju nikada nije neophodno za razumijevanje
pjesme - ona sadrži autonomno značenje (intratekstualnu koherenci-
ju) koje je, na izvjestan način, barem uz okvirna znanja o povijesti, od-
ređenim ličnostima i događajima, dovoljno – što ne znači da je i opti-
malno. Dapače, o iscrpnosti i punini doživljaja ako je riječ, ovdje bi-
smo bez ostataka prihvatili tvrdnju Marka Juvana da produbljenjem
odnosa prema predlošcima čitalac tekst ne samo razumije, već, oživlja-
vanjem neekspliciranih sadržaja prototeksta koje citatni tekst doziva i
usmjerava, “postavlja znakovne elemente u veći broj suodnosa, čime do-
punjuje i obogaćuje svoj čitateljski doživljaj ili ga u nekim slučajevima,
ponovo slaže i dekonstruira. U svakom se slučaju smisao teksta na ,

taj način uspostavlja pokretnije" . Ne praveći iskorak u tom prav-

171

cu, ne dovodeći u međuodnos cjeline, komunicirajući s prototek-

stovima samo preko invarijantnih fragmenata inteksta a bez
orijentacije na njihov matični kontekst (protagonistima esejističkog
diskursa, uostalom, nikada i nije bila svojstvena akribičnost ili, sid-
ranovski rečeno, "rudarenje s lampom na čelu"), kritika i nije mo-
gla uspostaviti vrijednosno afirmativan odnos prema onim Sidra-
novim pjesmama u kojima se eksplicitna intertekstualnost javlja
kao konstitutivna i poetička dominanta. Koliko je kritički diskurs
o Sidranovoj poeziji tapkao pod teretom mitova i zabuna o pjes-
niku kao barbarogeniju172, o povlaštenosti pjesništva nad drugim
žanrovima, o citatu kao stranom tijelu u pjesmi itd. dirljivo svje-
doče odlomci iz eseja Marka Vešovića: "Čarobnu preobrazbu do-
kumenta u poeziju, ili čudesno ostvarenje organskog jedinstva
medu parčićima materijala uzetog sa raznih strana ne uspijevam
istinski da dozivim, ma koliko puta iščitavao takve pjesme. U nji-
ma je pjesnik svoj posao sveo na raspoređivanje gradiva uzetog iz
književnih djela, iz novina, istorijskih spisa, iz trezora narodne mu-
drosti, ili skinutog sa usta živih ljudi. (...) Je li to, što piše pje-
snik - još uvijek pjesma? Jer, ako nije – i to svjetlo neće biti živo,
nego konzervirano, i, ako mi je do njega stalo, prelistaću ono u če-
mu je konzervirano: dokumenta. (...) Ko može očekivati čudo da
lave citata, istrgnutih iz raznih konteksta, činom stavljanja njiho-
vog u društvo gdje ranije nisu bili, srastu u književnu oblinu? Citat
je po definiciji strano tijelo u pjesmi, on uvijek djeluje, i treba da

171 M. Juvan: Pjesme u stereofoniji: intertekstualne figure i čitanja, u:

Tropi i figure, zbornik, uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac, Zagreb, 1995, str.
516.
172 Estetika koju je markirala kantovska misao govori o stvaraocu kao geniju, o
"duhu" koji je nadahnut silama izvan polja racionalnosti. Pojam barbarogenija na-
dilazi kapacitet pukog estetičkog termina, prije bismo ga označili figurom koja
dominantno oblikuje mišljenje o literaturi i umjetnosti u jednom dugom periodu
- od prve polovine 19. do sredine 20. stoljeća.
djeluje, kao nešto kruto, što se nikad ne sliva s cjelinom: citat je
prodor tuđe svijesti u vašu, a uloga mu je ­ dramatizovanje poetske
strukture; kao zalutali udarac on ustalasava pjesmu, unosi sobom
tuđ ugao gledanja u svrhu provjere vlastitog. Sidran ne daje do-
voljno znakova koji bi uspostavili njegovu tačku gledišta"173. Ve-
šović izvrsno uočava limite recepcije koje postavlja autonomno či-
tanje intertekstualno zasnovanih Sidranovih pjesama, ali ne čini
odlučujući korak - ne upušta se u "prelistavanje" prototekstova. Za
njega je, očito pod dubokim uvjerenjem u postojanje apriorne hijer-
ahije među diskursima i žanrovima, suvišna rabota svako bavljenje
"dokumentima konzerviranog smisla". Interpretativni domašaji eseja
i kritičkih tekstova posvećenih Sidranovom pjesništvu najizravnije,
čini nam se, potvrđuju Proustovu misao o djelu kao "optičkom in-
strumentu" što ga autor pruža čitaocu da bi ovaj mogao čitati sa-
moga sebe 174•

173 Marko Vesovic: Dvoglas u pjesmi – poezija i poetika Abdulaha Sidrana, u:

Abdu1ah Sidran: Pjesme, Izbrana djela, knjiga I, Tuzla, 2004., str. 228. Tekst iz-
vorno objavljen u: Život, XXX/1981., 10, str. 281-297. Navedeni Vešovićevi stavovi
predstavljaju parafrazu ili podrobniju razradu nekih ranije iznesenih Vučkovićevih po-
gleda: "Manje su sugestivne pesme u kojima je primenio dokumentarno-kolažnu poet-
sku tehniku. Jednostavno se čine, ponekad, ubačeni citati kao strano telo ušlo u nežnu
pređu. Dokumentarna metoda je danas u modi. A ona pretpostav1ja pre snagu intele-
ktualnog nego emotivnog; pre razara nego što čara. Ubačeni citat parodira, kritikuje,
ironiše i destruira novi kontekst" (Radovan Vučković: Abdulah Sidran, u Problemi, pi-
sci i dela IV, Sarajevo, 1981, str 350.). Vešović će, međutim, kasnije bitno korigirati
ove kao i neke druge svoje poglede na Sidranovo pjesništvo. Mozda najizrazitija je
revizija stava o funkciji citata: "Citat se svagda osjeća kao strano tijelo u pjesmi, koje
uvijek ostaje nesraslo sa pjesnikovim govorom, jer i treba tako da bude: citat je pro-
dor tuđe svijesti u pjesnikovu, omogućava dijalog tih svijesti, svejedno jesu li oprečne
ili srodne" (M. Vešović, O poeziji Abdulaha Sidrana, u: Abdulah Sidran: Sarajevski
tabut, Sarajevo, 1994, str. 175.)
174 "(...) ·i bilo čak netačno reći da sam mislio na one koji će je čitati, na moje
čitaoce. Jer oni, po meni i neće biti moji čitaoci, već sopstveni čitaoci samih sebe,
moja knjiga biva neka vrsta uvećevajućeg stakla (...) pomoću kojeg im nudim sred­
stvo da čitaju u sebi samima" (Marsel Prust: Pronađeno vrijeme, str. 338.)
 Primarna funkcija citata u Sidranovim pjesmama nije da referi­
raju na prototekst iz kojeg su uzeti, niti je prototekst nekakav auspi­
cij koji poetički i semantički determinira citatni tekst [Šklovskijeva
citatna motivacija I (od tuđeg prema svojemu) iliti Lachmannin par-
ticipacijski modus intertekstualnosti]. Ali, da bi prvotno značenje ci-
tata bilo recepcijski djelotvorno u procesu svoje preobrazbe kroz pro-
jekciju teksta u tekst, mi ga, lišeni svake predrasude, moramo deko-
dirati u mjeri koja taj proces omogućuje. Ishodi takvog pothvata na
primjeru intertekstualne analize Sidranove pjesme Bašeskijina samo-
ća mogli bi, čini nam se, voditi proširenju intepretacijskih vidika Si-
dranove poezije u cjelini, pa, možda, i ka izvjesnim pomjeranjima u
razumijevanju samih postulata njegove poetike.

Bašeskijina samoća

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i

mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to
i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna
dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto
užas. Stići ce, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko
kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si,
noćas, otrgno gradu? Čije ćemo ime spominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava čekanja na licu
ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se
ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,
toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (I to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
 ko korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo
je što je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajuć da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i jos tiše ode, kad dođe čas.

Na kraju Sarajevske zbirke u kratkoj bilješci uz pjesmu Bašeski­

jina samoća stoji: "Ljetopiščevi su neki podaci s početka, i jedan u
sredini pjesme. Ostalo su naša nagađanja i ne pretenduju na tač-
nost". Insistirajući na uzgrednosti i nevažnosti, pjesnik tobož od-
vraća a zapravo provocira čitatoca da posegne za Ljetopisom. Uči-
nimo li to, uvjerićemo se da osim snijega usred ljeta i crvene kiše (u
Bašeskije crveni snijeg)175 kao motiva dobrodošlih u kontekstu Sid-
ranovog koncepta demistifikacije i demirakulizacije bića pjesme i
bića pjesnika176 (konvergentnog, dodajmo, Bašeskijinoj suzdržanosti

175 - Ove godine (1777.) u ljetnim mjesecima, 24. agistosa, pade veliki snijeg i pokri
sarajevske kuće i sokake. To je sasvim rano. Možda ima stotinu godina kako ovako
rano snijeg nije pao. (Ljetopis, 155)
- 1. rebiul-evela (25. II 1781.), ili 10. veljače, palo je malo snijega, a u mom du-
ćanu sam čuo od prodavaca ćumura da je u selu Stomorine pao crven snijeg; i
seljaci koji su u čarsiju dolazili od strane Trebevića donijeli su toga snijega i upi-
rući prstom prema Trebeviću odakle su ga donijeli pokazivahu ga svijetu. Tako
sam ga i ja, siromah, vidio. Na drugim mjestima bijaše inače snijeg bijel, ali ne
potpuno bijel nego malo svijetložut ili svijetlocrven. (Ljetopis, 201.)
176 Sidran spada u onu skupinu pjesnika čija je vrlina, u odnosu na be-
sjednike i slatkorječive retoričare, što "malo obećavaju" a mnogo ispunjavaju. Sve
što je pjesnik spreman "obećati" jeste da "zaboravimo oholo ono lijepo kazivanje;
nipošto birati riječi, već pustiti s lanca pseto govora ..."
prema fantazmima), postoje druge, bitnije podudarnosti. Odnose se na
samog Bašeskiju koji, kao i u pjesmi, sjedi u svome dućanu, promatra
ljude i bilježi. Sadrzaj tih bilježaka, istina, u pjesmi poopćen i uzdignut
na onto-eshatološki plan, najčšće i jesu vijesti o pošastima, bolestima,
epidemijama, opservacije o mentalitetu Sarajlija i Bosanaca i, dakako,
nekrologij u koji je revnosno upisan gotovo svaki preminuli sugrađa-
nin. K tome, vrlo vješto u pjesmi su plasirane i one uvriježene kultu-
rološke presupozicije (neizrečeni a podrazumijevajući sudovi) o ljeto-
piščevoj skromnosti, samozatajnosti i povučenosti, njegovoj kontrolisanoj
emociji i utišanoj misli, napose u poenti. Pjesnik, međutim, i to je ono
sto nas posebno zanima, Bašeskijinom samoćom afirmira i načelo veri-
tativnosti i tačnosti, ne toliko faktografskom podudarnošću sa izvorni-
kom koliko konzistentnim, autoreferencijalno podloženim, ustrajanjem na
vlastitoj "ideologiji istine". Njegov temeljni autopoetički iskaz "Pjesma
mora biti tačna po svemu, a precizna u izrazu" govori o jednoj parado-
ksalnoj težnji ka pisanju neke vrste "nefikcionalne poezije". Na tom
tragu - tematski, poetički i "žanrovski" - bliskost Sidranova sa Baše-
skijom (teme: Sarajevo, smrt; modus: istina; narativna figura: metoni-
mija; pozicija: autsajder) gotovo da se ne može precijeniti177. Iz te nam
se perspektive Bašeskijina samoća ukazuje kao pjesma koja u mnogo
većoj mjeri nego što je uočeno sadrži elemente Sidranove eksplicitne
poetike. Zapravo samoću shvatamo ne samo kao egzistencijalnu178, već,
primarno, kao poetičku kategoriju. Samoća je metafora za poziciju sub-
jekta nefikcionalnog diskursa čija je unutarnja podvojenost prirodno sta-
nje, uzrokovano posvećenošću istini, s jedne, i njoj ontološki suprotsta-
vljenoj emotivnoj privrženosti gradu i ljudima koji su tema njegova svje-

177 U dosta jasnoj vezi s tim je i činjenica da cjelokupni Sidranov opus ima, u
određcnom smislu, strukturu ljetopisa, ili, kako to s pravom konstatira M. Vešović,
"njegove knjige nikad nisu međusobno toliko različite da u se ne bi mogle prior-
dno uključiti i pokoji ciklus, čak sržni, iz prethodne" (M. Vešović: Dvoglas u pje-
smi, str. 223.).
178 Na čemu insistira Vešović tvrdeći kako pjesnik "pjeva o svijetu kojcm u
cijelosti pripada, iako znade da ga taj grad "milovao nikad nije", nego ga je dari-
vao "samoćom strašnom" i najradije ga "hranio" udarcima" (M. Vcšović: Dvo-
glas u pjesmi, str. 243.).
dočenja179, s druge strane. Bašeskijinim savremenicima itekako bi "sr-
ca uzdrhtala" da su znali da ih promatra sugrađanin čija zapisana
riječ ne podliježe kurtoaznom "o mrtvima sve najbolje". Ujedno,
to je golema ljetopiščeva tegoba, baš kao i pjesnikova - taj osjećaj
istovremenog pripadanja i nepripadanja vlastitom svijetu180, što će ga
Sidran refrenično opetovati u nekoliko svojih najboljih pjesama. Si-
dranovo/Bašeskijino ‘opće, obično oko’ 181 da bi odrazilo sveukupnost
i uzdiglo se do univerzalnosti mora biti krajnje neobično i posebno,
izoštreno za one detalje, one metonimijske partikularitete koji će svo-
jom pojedinačnošću pružiti maksimum informacije o cjelini kara-
ktera i mentaliteta, ili, kako pjesnik kaže: "isto ih primati, a znati da
ni dva nisu ista". Bašeskijinska nepotkupljiva i sveobuhvatna slika
svijeta i Sidranov "opšti ugao" u poetičkom smislu imaju isto rodno
mjesto: metonimiju i sinegdohu čija je induktivna semioza kadra ra-
znolike osobnosti, srazove i opreke dovesti u dijalektički sklad
("Očajnik i mudrac,/ dijete, protuva i hulja - pred mojim/licem iz-
mireni ...; Govori Sarajevo: ja ostrvo sam, u srcu svijeta) nalik "de-
terminističkom kaosu" zbiljskoga svijeta. U nekolika pjesama Sid-
ran virtuozno varira istu metatekstualnu refleksiju o svojoj i ljeto-
piščevoj poziciji "pred mnoštvom slika protivrječnih/ a tako u skladu
međusobnom i tako u skladu/ sa okom što ih zbraja" (I drugi su pje-
vali o gradu), o poziciji "ogledala što pati/ dok svijet se u njemu
ogleda/ pun svijet, svijet prazan i nikakav" (Grgi Babiću, odgovor na

179 Što artikulira u pjesmi Gens una sum us:

Ovome gradu, vazduhu ovom, odveć žestoko
privrženi bijasmo. Tako, njemu privrženi,
iz trena u tren iznevjeravasmo sebe...
180 Jednako uvjerljivo ponovljeno u pjesmi Tin u Sarajevu:
... Svijet kojemu pripadam
ne pripada meni ....
... A biti sam, pa zar to
nije: u jednom trenu, u istom času, biti
sa svima, sa svime!? Dok sebi pripadam.
181 ... a naše oči/ obične su, i opšta slika svijeta u njima sjaji/ i trune (Ars poetika)
pismo). Dvoglas se tako susreo i stopio u istom ishodištu - u "sa-
moći'' kao poetičkom etimonu dvojice pjesnika=ljetopisaca Sara-
jeva. Teško nam je, stoga, prihvatiti tezu o Sidranovom "pozaj-
mljivanju sebe drugom" i mišljenje da se "pjesnik ne trudi uobličiti
monolog ličnosti koja ima svoj govor, svoj način mišljenja", te da
"svi ti Sidranovi junaci govore njegovim jezikom, artikulišu njego-
vu muku pred životom"182 , Isto kao što odbijamo mogućnost da se
"intertekstualna" analiza pretvori u nekakvo brojanje sidranovskih,
bašeskijinskih i inih "krvnih zrnaca" u pjesmama. Pjesnikova iden-
tifikacija s Bašeskijom nije taktička nego strateška. Njihovo "opšte
oko" oko je slijepca iz znamenite pjesme koje vidi što drugi ne vi-
de i zahvata sve, i sinhroniju i dijahroniju - kako bi ih, nakon spro-
vedenog "dokaznog postupka", sintetiziralo u jednu - sveobuhva-
tnu, dinamičnu, ali čvrstu i koherentnu, platonskim praobrascima pre-
destiniranu 183 sliku svijeta. I upravo to je modus učešća eksplicitnih

182 M. Vešović: Dvoglas u pjesmi, str. 235. U ovom je Vesovićevom stavu teško ne
prepoznati modernistički kompleks prevazilaženja, potiranja, potiskivanja ili, u
najboljem slučaju, neutralisanja tradicije. Sidran je, čini nam se, već uveliko isko-
račio iz modernističke paradigme ka jednoj poetici koja “uzima tradicionalno za
građu koju obrađuje s namerom da je preobrazi, ali ne da je sasvim potisne: otuda
bi ona bila "samosvesna", a njen osnovni tehnički obrazac sastojao bi se u citatu,
kojim se nešto već napisano, prethodno stvoreno, rekontekstualizuje. Umetnost ta-
ko ne bini prekidala s tradicijom, onako kako je moderno u svom radikalnom vi-
du navodno činilo, već joj se okreće, kako bi je preradila i, razume se, "nadišla":
tako bi na delu bilo ‘ukidanje-očuvanje’” (Novica Milić: Moderno shvatanje knji-
ževnosti, Beograd, 2002, str. 103.).
183 Saglasni smo u tom pogledu sa Miodragom Petrovićem kada tvrdi da "Sidran na čove-
ka i sve postojeće gleda sa stanovišta izvesnog platonskog praobrasca i ničeanskog večitog
vraćanja istog. Ma koliko čovek bio označen vlastitom individualnošću, on je pre svega
primerak izvesnog opšteg obrasca. On je u izvesnom smislu obrazac koji se trajno produ-
kuje i u koga osnovu predstavlja ono što je opšte i zajedničko svima. Prema tome njegova
sudbina nije data u onome što on postaje (dakle u budućnosti) već u onome što je u njemu
stvoreno kao opšte i što se kao opšte i iskazuje. Budućnost je, prema tome, samo prividna i
samo prividno neprozirna. Čovekov zadatak sastoji se u tome da otkrije svoj praobrazac,
svoju platonsku anamnezu" (M. Petrović: Senke na pećinskom zidu, u: Orfej na Neretvi,
 \
intertekstualija odnosno estetska mjera citatnosti u Sidranovim pje-
smama. Izdajstvo vlastitih poetičkih načela, o kome kritičari u Si-
dranovu slučaju tako rado govore, posljedica je nemogućnosti da
se piše nefikcionalna poezija, što, pak, ne treba miješati sa mo-
gucnoscu da se poetika nefikcionalnosti (ideologija istine) meta-
tekstualnim posuvraćenjima prometne u ključnu temu (Sidran bi
rekao: kost!) pjesništva. Ako, dakle, eksplicitnu intertekstualnost u
ovoj poeziji shvatimo u autoreferencijalnom i metatekstualnom
ključu onda otpadaju primjedbe da "u Sidrana citati najčešće ne
domašuju do onoga što pesnik postavlja kao cilj – do istinitosti i
tačnosti" 184, a samim tim je i bitno relativiziran "rascjep" između ekspli-
cirane poetike i poezije koju piše, izražen kroz paradoks po kome "Sidran-
-pjesnik poseže za ljubavlju, mržnjom, bolešću, zdravljem, samoćom, bo-
gom, trpnjom, neimaštinom - a Sidran-poetičar za činjenicama, dokazima,
tčcnošću, preciznošću, opštom slikom svijeta, bukvalnošću postojanja stva-
ri" 185. Pjesnik ne nastoji, kako neki kritičari smatraju, poredeći ga, štaviše,

Sarajevo, 1989, str 227). Držeći Sidranovu poeziju antisimbolističkom Vešović

rezolutno odbacuje Petrovićevu tezu uz argument da je platonizam mističko-filo­
zofska osnova simbolizma. Mišljenja smo, dapače, da je Sidranov platonizam iz-
vorniji od simbolističkog jer sc drži "prečice", povezivanja pojava i njihovih prao­
brazaca po metonimijskoj liniji susljednosti i bliskosti (Platonove sjene na pećin-
skom zidu nisu nikakve analogije, već sastavnice svojih praobrazaca), za razliku od
simbolista koji insistiraju na metaforizaciji, povezivanju po sličnosti. Uostalom,
sam Sidran, izrijekom, iz svoje poezije izgoni poredbenu kopulu, ustrajući na
jedinstvu (gens una sumus) i na neusporedivosti: "Nipošto reći: kao, jer neupo-
redive/ su stvari i ništa ničemu nije nalik." Predstaviti jedan karakter, poput Ba-
šeskije u nekrologiju, opisati jednu stvar, znači izraziti je po njenom vlastitom
načelu, iskazati njenu jedinstvenost i neponovljivost. Zapravo, ako apsolutiziramo
neusporedivost i istost time uklanjamo svaku osnovu da se o identitetima govo-
ri kao o razlici, što uočava i H. R. Jauß u svojoj kritici Lyotarda: "Ko postavlja ap-
solutnu razliku i izdiže raskol između Ja i Drugog na stupanj ultima ratio, on pa-
da u hermeneutičku noć u kojoj su sve krave crne, to jest sve razlike postaju di-
rektno jednakosti" (Hans Robert Jauß: Probleme des Verstehens, Stuttgart, 1999.,
str. 129 .)
184 Miodrag Petrović, ibidem, str. 237.
185 M. Vešović, ibidem, str. 240.
 sa Andrićem1 8 6 , "izraziti realistički stav prema predmetu pjevanja"187,
već sasvim suprotno, estetski ovjerodostojiti vlastito poimanje istine.
Neodrživim se stoga ukazuje stav da "Sidran zamišlja jednu poeziju u
kojoj će sve, svi njeni slojevi, moći da izdrže provjeru na osnovu kri-
terija koji su van pjesme" 188. Njen estetski zalog nije u izvanjskim su-
perpozicijama već, uvijek, u samom tekstu odnosno njegovom alteri-
tetu, koji u ovom slučaju i nije ništa drugo do sinonim za intertekstual-
nost, ili kako to pjesnik, u stihovima koji svjedoče postmodernu senzi-
bilnost za razlike (Liotarovim rječnikom: "podnošenje ireduktibilno-
sti"), nedvosmisleno veli:

Preživjeće samo riječi

- one što ih nikad izgovorili nismo -
i po njima će, o čudo,
dugo da se pamti naš boravak ovdje.

(U pustu maglinu)

Tekst je, dakle, nešto poput stroja za proizvodnju nezavršenih smi-

slova189. Nemoguće je očuvati onaj, tradicionalno shvaćen, stabilan od-
nos između riječi i stvari. Prije nego na bilo kakvu zbilju jezik upuću-
je na riječi kojima su izmakle stvari, i koje su postale slučaj za neke

186 Pogl. Stevan Tontić: Sidranova "nužna svjetiljka od riječi ", u Abdulah Sid-
ran: Sarajevska zbirka, Muslimanska književnost XX vijeka, predgovor, knjiga
22, Sarajevo, 1991., str. 8.
187 Miodrag Petrović, ibidem, str. 237.
188 M. Vešović: Dvoglas u pjesmi, str. 226

189 Sidran se, tako, izrijekom povinovao ontologiji vlastitoga djela, svrstavši se u
kategoriju stvaralaca koji "svesni da je njihovo pisanje samo pola teksta, prizivaju
čitaoca da tekst dopisuje svojim čitanjem i tako ga otkrivaju samom piscu, poma-
žuci mu da shvati ono što je nejasno, ono što ni sam nije mislio, postajući auto-
ri na drugom stepenu u čijem čitanju pisac će moći da pročita sopstveni tekst u
smislovima i licima bogatijim od onih koje je sam uspio da stavi i opazi u istome
tekstu" (Jovica Aćin: Čitani čitalac, u: Književna kritika, XX, maj-juni 1989,
str. 92.).
druge riječi. To je lukavstvo teksta kojega je pjesnik
,
svjestan i koje
kao takvo omogućuje govoru da kroz razmak prema biću održi se-
be u budućnosti, u horizontima značenja korelativnim horizontima
vremena. "Vrijeme "nerazumijevanja" teskta i odvlačenja ustranu
postaju saveznik mrtvog pjesnika", kaze H. L Borges. Unutar tako
postavljenih hermeneutičkih koordinata neumoljivo se samourušava
i teza o Sidranovom dijalogu sa historijom kao izvandiskurzivnom
zbiljom. Pjesnik dijalogizira sa tekstovima i toposima kulture, na
način koji, sukladno Bahtinovim shvatanjima, kao bitan elemenat
međutekstovnih relacija čuva "strukturu govornih lica", ne svodeći
primarni odnos JA ↔ TI na isključivi odnos TEKST ↔ TEKST,
"ne ukidajući glasove i emocionalno-lične intonacije tako da osta-
nu samo apstraktni pojmovi i sudovi" 190 ali uvijek imajući u vidu
beskonačnost kontekstā i njima uvjetovanu dinamiku značenjskih
pomjeranja. Svijest o takvom odnosu širom otvara vrata za pristup
svekolikom bogatstvu intertekstualnih semantičkih preorazbi u Sid-
ranovoj poeziji, uključiv i skupinu pjesama u kojima je ostvarena
eksplicitina citatna veza sa Ljetopisom. Mislimo pri tom, u prvom
redu, na Rasvjetljavanje slučaja iz 1641. i Dernek u Sarajevu, sje-
seni 1769.
Rasvjetljavanje tematizira događaj iz vremena prije Bašeskije,
zabilježen u dokumentima, a preuzet iz knjige Vladislava Skarića
Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu u 17. i 18. vijeku (Sa-
rajevo, 1928.), Rijec je o jednom ubistvu zbog ljubomore i bizar-
nom ondašnjem zakonu koji je, u slučaju da ubica ne bude ot-
kriven, odgovornost prenosio na cijelu mahalu. U aspektu citatno-
sti prisustvo sadržaja Ljetopisa uočljivo je kroz formulacije koji-
ma pjesnik datira dogadaje: "odmah poslije velikog požara, onog
drugog, a prije one manje kuge, uoči zemljotresa skoro", ili, u ne-
što stiliziranijem obliku: "Bijaše to onomad kad se tamo negdje, ta-
jom, spremala vojna, nova vojna, s istim starim rđavim oružjem,
nova vojna, opet i opet." Odomaćenje citata u pjesmi podrazumije-
valo je radikalnu izmjenu njegovog izvornog smisla. U kontekstu Si-
190 Prema: Nirman Moranjak Bamburać: Metatekst, Sarajevo, 1991, 16.
idranove ideje o repetitivnosti historije Baseškijina težnja ka tač-
nosti datiranja događaja podvrgnuta je snažnoj ironizaciji. Vrijeme
je dehistorizirano i pretvoreno u neki apsolutni perfekt koji u sebe
usisava i sadašnjost i budućnost, čineci najneobičnije pojave i naj-
veća čuda očekivanim i prirodnim. "...svaka je smrt - prirodna/
smrt, kad mine doba, i godine se slegnu", reći ce pjesnik. Godine i
knjige su da tu istinu potvrde. Sidrana historija zanima, dakle, kao
diskurs koji eksteriorizira "unutrašnje moranje", a ne kao zbilja u ko-
joj caruje akcident. Potvrdu tome daje nam upravo Rasvjetljavanje
slučaja iz 1641.. Temeljeći svoj intertekstualni status na figuri am-
plifikacije (proširenja i razrade u prototekstu potencijalno prisutnih
značenja) pjesma u punoj mjeri objelodanjuje alteritetni status tek-
sta neovisno o njegovoj žanrovskoj pripadnosti. Produbljujući ari-
stotelovsku opreku između historije kao fakticiteta i poezije kao mo-
daliteta, Sidran svojim kreativnim intervencijama - slikovitim opi-
som zločina u kome je dramatska napetost rezultat sraza između
poteske minucioznosti (npr. "Vujana smiješila/ se, mrven, koliko
niska zubića bijelih da se vidi, a glas joj da ne čuje se") i kon-
dicionalne retorike ("mora da je bila jesen, oli pramaljeće, mora da/
je puhalo jugo, mora da su, odonud, preko leđa/ Trebevićca, valjali
se oblaci...") - čini da tekst historijskog dokumenta pamtimo po
onome što u njemu nije izrijekom sopćeno, ali je, kako kaže pjesnik
u poenti, "snopom nekog svjetla, majušnog svjetla" nagoviješteno.
U bosanskim relacijama, simbolički i iskustveno, rat je po prili­
ci najprikladnija tema za literarizaciju repetitivnog koncepta povi­
jesti. Dernek u Sarajevu, sjeseni 1769. aktuelizira jedan od najbi-
zarnijih dogadaja zabilježenih u Bašeskijinom Ljetopisu - opće-
narodno veselje upriličeno povodom sjajnih ali lažnih vijesti sa ratišta
u Ukrajini, kamo je vojevalo mnogo Sarajlija:

Stigao je tatar s veselom vijesti da je neprijatelj prešao sa 18.000

vojnika preko tri mosta na rijeci Turli i navalilo na tvrdavu Hotin,
gdje je poginulo 25.000 neprijatelja, a osim toga je Avdi-aga zarobio
hiljadu neprijatelja, a 200 pogubio. Stradalo je 1.000 oklopnika u nepri-
 u neprijateljskoj vojsci. Tim povodom veselje je trajalo tri dana uz
pucnjavu topova. (...)
Konačno, kada se vojska vratila s vojne kućama, ustanovilo se da su
navedene vijesti bile lažne. (...)
... muslimanska vojska napusti Hotin, a čete koje se s drugu stranu
rijeke borile budu presječene od ostale vojske, jer je usljcd kiša rije­
ka nadošla i porušila mostove, pa oni koji bijahu sposobni prepliva-
še rijeku i pobjegoše s Hotina.

(Ljetopis, 88)

Prispodobljujući jednu izvorno karnevalesknu situaciju - s ti-

pično srednjovjekovnim pojavnim obilježjima, ali, po količini
lakomosti i neumjerenosti, blisku i savremenom (ne samo bosan-
skom!) kontekstu191 i mentalitetu - Sidran u pjesmi umjesno kon-
centrira i mnoštvo drugih prototekstnih resursa iz domena narod-
ne smjehovne subkulture: misirske trgovce koji su doveli nojeve i
majmune pa ih za novac pokazuju narodu192, lažne hećime, hip-
notizere, "hejbet" svakojakih protuha i drugih, u ovakvim prilika-
ma neizostavnih kreatura ...

Kad, šta će ti biti, odozgar, sve same plahe

vijesti! Uzeli Hoćin, tuku Rusa hametice, samo
što Moskva nije pala! Izdade zapovijest vlast
da se veselje čini! A muke ti nas na besposlicu
navratiti! Nismo, doduše zatvarali dućane, uputa
je glasila: svečano i radno. Gruhnuše s Tabija

191 Prema usmenoj izjavi Abdulaha Sidrana datoj 05. 08. 2005. autoru ove di-
sertacije, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je pjesma napisana, njen je
sadržaj implicirao izvjesnu mimikrijsku angažiranost. Feštama, paradama, štafe-
tama, sletovima ... i sličnim vidovima manipulacije masama, tadašnji je susutav
producirao laznu sliku o sebi i dosta uspjesno prikrivao ireverziblni proces vla-
stitog samourušavanja.
192 Pogledati: Ljetopis, str. 71.
 topovi, u gradu se obrete, ko da iz zemlje izniče
hejbet svakojaka svijeta.

Nekakav iz Misira - grdne je pare narodu uzo! -

dovuče ticu: ni kokoš ni krava, dugonogo, dugovrato,
ne leti, al što potrčat može - da bog sačuva
i sakloni! Drugi opet, onu zvjerku, majamuna,
hajvan ko insan - tobe jarabum, tobe estagfirulah!
Stvori se odnekud i Ciganin Smoljan, što ljudma
kamen iz bešike vadi, i onaj Bećo što očima benđija.

Gruhaju topovi s tabija, senluči muško, senluči

žensko, šenluci staro i mlado, prižmirila vlast
na svako svoje oko: hudovičke birtije proradile,
bećarnice - pune ženska svijeta! Mogo je namah
pametan da zna: ovo na dobro izijti ne more! Ali,
kad je dernek - nek i hala gori!

(Dernek u Sarajevu, sjeseni 1769.)

Daleko od bahtinovske glorifikacije karnevala, Sidranova je po-

zicija negdje na sredokraći izmedu Bašeskijine participacije i Selimo-
viceve distance. Ono što je manje-više s razlogom predbacivano Se-
limovićevom Ahmetu Šabi - problem naturalizacije njegova intele-
ktualizma unutar datog hronotopskog okvira - Sidran razrješava uvo-
đenjem govornog subjekta čiji je lokalni folklorni idiom historijski
autentičniji i retorički prikladniji povjerenoj mu dvostrukoj ulozi: gla-
snogovornika narodne (makar i naknadne) pameti, s jedne, i nosioca au-
torskih koncepata koji doticu samu bit fenomena povijesnosti i kar-
nevalesknosti, s druge strane. O naporu da se ta ambivalentna pozicija
govornog subjekta održi pred iskusenjima deklinacije u knjiškost, ili,
pak, banalnost, svjedoči biljeska u kojoj nam autor daje drugu verziju
završetka pjesme, s prostačkom doskočicom u posljednjem stihu: “Pa ako
naleti budala, a naleti vazda neka budala, pa/ kaže "NOJ" - znaš li
štaš mu kazat?". Opscenost narodske sprdačine zasigurno bi deplasi-
rala refleksivnu, selimovićevsku, dimenziju smisla. Spasivši je inter-
tekstualno193, Sidran je ostvario i krupnu intratekstualnu dobrobit. S
pjesmom Smrt u Venediku, napisanom u povodu Selimovićeve smrti,
Dernek gradi jedan specifičan međusobni odnos, koji je na tragu Ri-
ffaterreovih razmatranja o trećem tekstu kao interpretantu. Zapravo,
Smrt u Venediku ukazuje nam se kao amplifikacija druge Bašeski-
jom inspirisane strane fenomena karnevalskog pražnjenja. Aluzijom na
Šehagu Soču tema karnevala vraća se u svoju geografsku postojbinu,
ali gorčine njezina naličja nemaju zavičaja – svagdje su jednake, pa je
sasvim umjesan i citatni ekskurs u bosansko srednjovjekovlje i bez-
domnu tragiku Dizdarevih Gorčina:

...Venedik, aj,
Venedik! U njem će, kuku i lele, u zemlji
tuždi, tek počet da radi naš otrov, ovdje
ispijen, na baštini svoji.

Tekst kulture ima svoju dramaturgiju. U Bosni ispijeni otrov će do-

slovce proraditi u Veneciji - 1993. godine, gdje Abdulah Sidran piše
pjesmu Zašto tone Venecija kojom napokon čini ono što se kritiča-
rima od početka priviđalo - stavlja tačku na svoj blagorodni dijalog s
književnim univerzumom i potpunoma iskoračuje na tuđi mu teren: u
vanknjiževnu zbilju. Svjestan stranstvovanja i posljedica koje ono no-
si, smoći će snage da se, poput Orfeja, još jednom okrene za Euridi-
kom i napiše svoj - da li baš posljednji (?) – veliki metatekst:

Kritički dijalog

Bijaše, za dlaku
Pa veliki pjesnik

193 Već sama po sebi tematizacija hoćinske katastrofe, karnevala, odnosa vlasti i
naroda Tvrđavu i Dernek u Sarajevu čini izrazito komplementarnim tekstovima.
ali se namjesti
strašan rat
i napisa knjigu
svojih najslabijih pjesma

E, neka je, val a baš

slabe neće nauditi

onim jakim pjesmama

a imaćemo
sve pjesme na okupu

i cijelu sliku
o njihovome tvorcu

koji ce otići
nešto prije njih

Džemaludin Latić

Mir ruci Mula Mustafe Bašeskije

U polutamnom kutku divana,

gdje mirisahu inbir i ciklama,
i tog sutona ruka mu za divitom
posrniu žudno.

Ali mu se, kad pisar dopade onoj

misli napasnoj što godinama vrebaše ga
u ovoj stupici,
posljednja vijest s Porte
 zagubi u tkanju Vječnosti:
"Nekad će tuđa nečija ruka ..."
I noć se, kad sjaha u divansku tišinu, nadviri:
otvoren divit na stolu .... isušena barica tinte
na sredini požutjela lista, i trstika, povaljena
po rubovima šamske svile...

Mir ruci Mula Mustafe Baseskije!

Jer ono što je trstika, kratko se oprastajući

s hartijom, izgovorila pri padu, i danas
osluškuju bagdadski mudraci i odgonetaju stoljeća.

Mir ruci Mula Mustafe Bašeskije (Mejtaš i vodica, Sarajevo,

1980.) spada u red onih Latićevih pjesama koje su nastale na tragu
Eliotovih ideja o depersonalizaciji lirskog subjekta. Toposi kultu-
re unutar takvog poetskog koncepta funkcioniraju kao univerzalni
simboli, pa je sukladno tome ličnost Mula Mustafe Baseskije po-
služila pjesniku kao starostavna inkarnacija vječno aktuelnog pro-
blema: razumijevanja autorskog čina pisanja sub specie aeternitatis
(sa gledišta vječnosti). Tragajući za rješenjem, Latić ljetopisca "hva-
ta" u dva znakovita momenta. Najprije u mladim danima kada, pun
optimizma i neupitne vjere u smisao svoga hroničarskog pothvata
("Što je zapisano ostaje, što se pamti nestaje"), žudno poseže za di-
vitom i defterom, a što je popraćeno prikladnom modernističkom re-
torikom i ćatićevskim nokturalnim ozračjem. Drugi put, u poznim
godinama, kada vremenom usložnjena enigma stvaranja zavjere-
nički probije u vidu "napasne misli": "Nekad će tuđa nečija ruka
...", i zamete u "tkanju Vječnosti" neku dnevno aktuelnu temu
("posljednju vijest s Porte") kojom ljetopisac upravo bješe zaoku-
pljen. Djelo će biti napisano, svojom ili "nečijom tuđom rukom",
eliotovski shvacena tradicija, koja se ovdje neumoljivo preklapa sa
Barthes-Kristevinim konceptom intertekstualnosti i Borgesovom hi-
storijom Duha kao instance onkraj svih konkretnih pisaca, njiho-
vih biografija, psihologija i individualnih povijesti, progutaće svaku
autorsku osobnost. Od tog momenta i simbolički autor-ljetopisac194 se
"gubi" iz pjesme - ostaje, doduše, poput nekakve nepouzdane sine-
gdohe, Bašeskijina ruka - da bi, u trećoj strofi, scenom zavladali samo
vječni rekviziti i tragovi pisanja kao nekog svevremenog apersonalnog
čin(jenj)a: otvoren divit na stolu ... isušena barica tinte na sredini požu-
tjela lista, i trstika, povaljena po rubovima šamske svile... Ista enigma,
samo na planu opće povijesti, opsjedala je Abdulaha Sidrana. Latićeva
"napasna misao" zapravo i nije drugo do citat-parafraza Sidranovih sti-
hova stavljenih u usta Gavrila Principa dok u topčiderskoj šumi vježba
pucanje iz Brauninga 7,65: "Čemu sve ovo učim? I bez mene jednako
trajao/ bi svijet, i druga se ruka dizala, istu/ ispunjujuć svrhu...." U po-
sljednjoj strofi Laticeve pjesme - nakon što smo se od "ruke" i for-
malno oprostili riječima koje se izgovaraju prilikom posljednjeg ispra-
ćaja: "Mir ruci Mula Mustafe Bašeskije" -hartiija i trska rezultate svog
davno započetog i nikad prekinutog posla proizvodnje smisla, adresi-
raju na "tuđe ruke" čitalaca i kritičara ("bagdadskih mudraca"), koji su
tu, valjda po nalogu Vječnosti, da održavaju u pogonu procese alteri-
teta i "beskonačne semioze" 195 . Latić se na ovom mjestu razilazi sa
dobrim starim Eliotom kucajući na vrata poststrukturalstičke teorijske
družine. Što će reći: recepcijski se pol književne komunikacije legiti-
mira kao jednakopravan činilac u autor – tekst – čitalac. Ovaj posljed-

194 Saglasili bismo se, na ovom mjestu, da simbolizacija uvijek stoji pod znakom
stanovitog rascjepa i razlike. "Govoriti o znaku kao o simbolu nužno znači govoriti
o nečemu što nedostaje - o izgubljenom jedinstvu, ili, čak, o nedostatku koji se vi-
še ne može nadoknaditi" (Novica Milić: Moderno shvatanje književnosti, Beo-
grad, 2002. str. 111.).
195 Čuvenu Barthesovu rečenicu "Rođenje čitaoca mora se platiti smrću Autora."
ovdje želimo shvatiti kao modifikaciju ovih funkcija na širem planu historije i
diskursa uopće. Riječ je o tome da instanca autora prestaje da bude transcendental­
na žiža, ili, kako to precizira Foucault, da se subjektu (ili njegovom supstitutu) otme
uloga izvornog fundamenta, i da se on analizira kao promjenjiva i kompleksna fi-
gura diskursa. Pri tom nam je jako stalo očuvati bahtinovski fon ideje autor-
stva, itekako prisutan u Latićevoj pjesmi. Nijedan, naime, iskaz nije lišen (in-
ter)subjektivnosti. Književnost oblikuje subjektivnost na razne načine prema svo-
jim potrebama, kao što to čine i tzv. neknjiževne upotrebe govora.
nji uzrok je autorove stalne žudnje i zdvojnosti (Šta li će nekad tuđa
nečija ruka?), jer ako već ne može biti autor teksta što ga je pisac
napisao (premda se Borges ni sa ovim ne bi složio) niko čitatelju neće
oduzeti slobodu da bude "autor" teksta koji čita. Pjesma plošne, go-
tovo prigodničarske intertekstualnosti, u kojoj je prototekst tek jed-
nim jednostavnim potezom preveden na univerzalnu ravan, ukazuje
nam se tako kao primjer teorijski i kulturno-povijesno sofisticiranog
metateksta. Čitava povijest u malom književne teorije dvadesetog sto-
ljeća: mladost, zrelost i ‘smrt’ autora → uskrsnuće i samoljublje tek-
sta → akvizicija čitaoca …

Aziz Kadribegović

Moj veliki brat Mula Mustafa Bašeskija

Čuda više nema. Na smrt se treba privikavati

kao na ljubav. Proljeće je a snijeg crven kao krv
zaustavio je bijeli zuj behara. Samoća jutrom zvoni
kao staklo svojim oštrim iglicama oivičenim prazninom.
Jutros je umro siromah Alija. Ispod kalema drhtavog
izlaze larve riječi i gmižu po mojoj duši. O, Bože,
treba li zapisivati kad je već sve zapisano?
Može li trošni kalem uhvatiti taj drhtaj nade,
to približavanje obala? I čemu? Zašto zaustavljati pokret
kada već on nije to što je bio?
Danas je umro mujezin Avdaga. Muk je naselio
glas što je i same meleke dozivao na molitvu.
Umrla je i lijepa hudovica Hajrija. Više nema ljepote
što je poglede muške vezivala u čvor koji se samo
sabljom mogao driješiti.
Svijet prelazi u sjećanje, u sjenku što se tako
brzo širi i plavi predjele ozračja, ja ga, siromah,
od zaborava branim, a osjećam kako tonem u zaborav
 sve dublje i dublje, kao u tamnu, daleku nesvijest.
Riječi su modri virovi sa očima na dnu koga nema.
Proljeće je, a mraz stegao gajtanom svilenim prašnike
i tučke, kao dželat u tvrđavi nevidljivoj.
Ramazan je, blagoslovljeni mjesec, i miris vrućeg
somuna nadvladava, za trenutak tanak kao vrh od igle,
smrti sveprisustvo. Glad je pouzdan znak da se živi i
traje u toj trošnoj tamnici tijela.
Riječi i dalje klize po sivoj pustinji hartije i jedva
ih tačka na kraju može zaustaviti. U mreži praznine
one su poput obezglavljenih muha kad im se pauk približava.
A ja, siromah, ništa nemam osim Tebe, Dobri Bože, i njih
tako krhkih, tako uplašenih
Ko će sastaviti ove krhotine sumnje, ovu parčad
krvavog stakla? Ko li se napiti iz praznog
krčaga nade?
Jutros je umro jedan čovjek, pa još jedan, pa još jedan.
O, Bože, može li duša ikada biti mirna
u ovom tijelu koje drhti, koje drhti, koje drhti?
Ispod kalema izlaze larve riječi. Da li će ikada
od njih postati leptir smisla, da li će ikad
dotaći nečije grlo onim drhatom kojim sada trepere
dok ih ja, siromah, bolujem i grijem na svojim
ranama krvavim, dok im otkidam od usta
posljednje zalogaje i grcam zajedno s njima
u vrućici nesvjesnoj?
I dok sjedamo za sofru, ja i moji meleki
od svjetlosti preuzvišene
ja i moja samoća sa krilima od molitve
ja i moja smrt, moj neizbježni musafir
čujem, uprkos svemu, uvijek izgovorene riječi:
O Knjigo mudrosti
daj mi snage
da istrajem
u svojoj ludosti!
 Pjesma Aziza Kadribegovića, prvi i jedini put objavljena u Klju-
čaninovoj Panorami pobožne bosnjačke poezije XX vijeka (Tuzla,
2000.), daje nam za pravo da progovorimo o mainstreamu interte-
kstualne tematizacije Bašeskijina Ljetopisa u savremenoj bošnjač-
koj poeziji. Dok je proza, uzevši za polazište topos ljetopiščeve
konvencionalne skromnosti, uglavnom insistirala na etičkim značaj-
kama romanesknih replika Bašeskijina lika, dominantna transfor-
macijska gesta poetskih tekstova usmjerena je ka simboličkom i de-
personalizranom oblikovanju pjesničkog subjekta. Riječju, Baše-
skija je pretvoren u simboličku figuru pisca, čija svijest reflektira ne-
ke univerzalne aporije stvaranja, manje-više poznate svakome ko se
obreo u književnim prostranstvima i bespućima. No, velike i hiper-
eksploatisane teme (grand recit) kriju u sebi i opasnost obezliče-
nja u povodnju općih mjesta, filozofema i zavodljivih tuđih rješenja.
Zapleten u mrežama semantički niskoimplikativne i nefunkcio-
nalne citatnosti Kadribegovićev pjesnički pokušaj reprerzentativan
je primjer jednog epigonskog intertekstualnog niza unutar kojeg se
veza sa bašeskijinskim prototekstom ostvaruje (i, estetski gledano,
u istom momentu poništava) konzumom neprerađenih Sidranovih,
Latićevih i Hajdarevićevih stilskih postupaka, slika i metafora. Po-
slije trojice spomenutih, nužna je daleko senzibilnija upotreba ope-
čaćenog poetskog znakovlja - čuda i samoće, dna koga nema, cr-
venog snijega i približavanja obala, retoričkih pitanja kakvo je:
"O, Bože, treba li zapisivati kad je već sve zapisano?", izlomljene
prozne sintakse stiha, itd... Za sintagme, pak: drhtaj nade, plavi
predjeli ozračja, krčag nade, rane krvave, vrućica nesvjesna ...,
tekstovi savremene poezije, osim možda u nekom parodijskom klju-
ču, iznimno teško pronalaze ekološku sredinu. "Bašeskijin vrt" to
u svakom slučaju nije. Budući da za intertekstualnu interpretaciju
moraju postojati releventne estetske, žanrovske ili vanliterarane
pretpostavke, ona će ovaj put izostati.
Intertekst kao premošćavanje žanrovsko-poetičkog
jaza (Darko Lukić: Bašeskija, san o Sarajevu)

Širokim opsegom intertekstualnih transpozicija Ljetopisa u dje-

lima savremene bosanskohercegovačke književnosti nije zaobiđena
ni drama. Mula Mustafa Bašeskija junak je historijsko-dokumen-
tarne melodrame Darka Lukića Bašeskija, san o Sarajevu (Sara-
jevo, 1991.). Lukićev je dramaturški postupak išao za tim da redu-
cirani melodramatski obrazac obogati uklapanjem prikladnih sadr-
žaja Ljetopisa. Slojevitost Bašeskijine ličnosti transformirana je u
funkcionalan dramski lik. Tematsko-žanrovska raznorodnost Ljeto-
pisa196 , (izvorni arapski naziv - koji koristi i Bašeskija - za ovaj
žanr je medžmua, što u približnom prijevodu znači zbirka ili, slo-
bodnije, svaštara) pokazala se u ovom slučaju koliko zahtjevnom
toliko i izdažnom osnovom za strukturiranje dramskog teksta u ko-
me zajedno sa melodramatskom okosnicom koegzistira mnoštvo
žanrovski vanmatičnih elemenata i postupaka.
U tematskom smislu polazišna medutekstovna invarijanta iz koje
se razvija sadržajan odnos među dvama strukturama je narodski
background Bašeskijine notarsko-pisarske profesije koja mu omo-
gućuje stalni neposredan dodir sa životom, sa običnim ljudima, nji-
hovim dnevnim potrebama i problemima. Stoji činjenica da je i
zbiljski Mula Mustafa, stekavši određeni ugled među Sarajlijama,
takvu svoju poziciju umio iskoristiti. Autentifikacija melodrama-

196 Osim ljetopisa i nekrologija u Bašeskijinoj medžmui nalazi se: popis os-
manskih vladara, popis nekoliko vladara iz svjetske historije, nekoliko islamskih
vladara počev od četvorice halifa, popis sarajevskih mahala, neki događaji iz hi-
storije islama, neki datumi iz historije Osmanskog Carstva, narodne priče, nckoli-
ko pjesama koje je spjevao Bašeskija, snovi i njihovo tumačenje, alfabet hebrej-
skog, bosanskog i talijanskog jezika, tri narodne pjesme na bosanskom jeziku, po-
pis umrlih koje je Bašeskija opremio za sahranu, zagonetke i pitalice, nazivi bi-
ljaka na bosanskom i turskom jeziku.
tskog zapleta u koji je umiješan Bašeskija ostvarena je upravo za-
hvaljujujuci njegovoj "populističkoj" rasploživosti. Rabija, mati uda-
vače Fate, dolazi zamoliti Mula Mustafu da se pobrine oko pronala-
ženja prilike za njenu kćer:

"... Sve ja okolo-naokolo, a jedna me muka mori, pa te molim da

pomažeš. Tebi ovdje dolazi svaki dan puno svijeta, svakakvog. Sa
svakim progovoriš, svakog znaš, svi te poštuju. Kazuju ti sve, pišeš
im pisma, popisuješ imovinu, nema pred tobom tajni u Sarajevu.
Kontala ja sebi nešto po glavi, i skontala da te molim da nađeš
ovoj mojoj (gurne Fatu da prestane plakati) kakvog bilo momka
da je udam."

(Lukić: Bašeskija, san o Sarajevu, 17)

Ovaj gotovo savršeni dramaturški bypas u stratu je suspendirao mo-

gućnost erozije Bašeskijina lika u podnožja melodramske shematike i
dao priliku piscu da kreira komad kolažne ili, kako u Predgovoru
veli, "snovite" strukture, u kome se "književna fikcija i fakti kronike
ne prepliću ni više ni manje do u Ljetopisu samom, ostajući podje-
dnako vjerni i daleki i kronici i čistoj mastariji. Baš kao što biva u
snovima, oni su uvijek od tvrdih fakata i posve realnih elemenata, a ipak
posve nevjerojatni i fantastični"197. San kao "intertekst" zbilje, to je,
dakle, ključ u kome je autor vidio rješenje enigmi što ih je sobom
nosila namjerena intertekstualna pustolovina. Drama-intertekst napisa-
na po ’modelu sna’ odgovor je na pitanja pred kojima je, ne samo
Darko Lukić, zdvojio: "Ima tome više od deset godina kako se često
vraćam zagonetnom i čudnom Mula Mustafinom "Ljetopisu". Ideja da
se iz tih traganja uobliči drama također je stara. Ali kako napisati bilo
šta o Bašeskiji a nužno ne odbaciti ogromno blago njegovog brižljivog

197 Darko Lukić: Drugujući s Bašeskijom, predgovor drami Bašeskija, san o Sara-
jevu, Sarajevo, 1991., str 5-6.
kroničarskog zapisivanja o Sarajevu, u kojem susrećemo grad posve
nalik gradovima te veličine i značaja u Carevini, i u Europi XVIII
stoljeća? Kako sažeti čitavu povijest jednoga grada, od ratova, buna,
gradnji i rušenja, do sitnih sudbina nepoznatih ljudi iz sirotinjskih
mahala, i što, konačno, od tolikog materijala odabrati? Na ta pitanja
bilo je tesko naći odgovora, pa je i dramski tekst "Bašeskija, san o
Sarajevu" samo jedan od mogućih odgovora na to" 198•
Kao replika u kontinuiranom citatnom dijalogu s Bašeskijinim
Ljetopisom Lukićeva drama untuar žanrovske dijahronije sabira u
sebi vrednote različitih vidova melodramske tradicije u domaćoj
književnosti - elemente folklorne, društvene i historijske melodra-
me te šaljive melodramske igre 199. Tradicija se, međutim, ma o ko-
jem podtipu da je riječ, uglavnom iscrpljivala u standardnoj (neo)-
romantičarskoj ikonografiji Dobra i Zla: lišavajući junake indivi-
daliziranih karaktera svodila ih na fiksirane maske i oruđa sižea.
Ljubav kao osnovni pokretački motiv i kada je situirana u odre-
đeni društveno-povijesni kontekst ostajala je u okvirima krutih
melodramskih načela. Blagodareći osebujnoj transformacijskoj ge-
sti, u prvom redu postupku eklektičkog kolažiranja kao izvornom
poetičkom modelu samog Ljetopisa, angažirani prototekstni resursi
amortizirali su i estetski prefunkcionalizirali sižejni mehanizam me-
lodrame (akcija, snažni emocionalni potresi, nagli preokreti dram-
ske radnje, neobični događaji, strasni eksklamativni govor) svje-
dočeći tako u prilog vazda otvorenim i potencijalno nesvodivim mo-
gućnostima kreativne reciklaže skrajnutih i petrificiranih žanrovskih
oblika. Stoga Lukićevo optiranje za melodramu kao vid literarno-
-scenskog izraza i vidimo na liniji postomoderne navade za oživlja-
vanjem periferijskih, poglavito trivijalnih žanrova, koji bivaju uklju-
čeni u modelativne procedure višestrukog kodiranja, prije negoli puko

198 Ibidem, str. 6.

199 O melodramskoj tradiciji u bosanskohercegovačkoj književnosti pogledati:
Josip Lešić: Vrijeme melodrame, Sarajevo, 1989.
podilaženje jeftinom ukusu masovne publike. K tome, melodramatski se
žanr ukazao kao najjednostavniji i najefikasniji način dramatizacije je-
dnog za te svrhe prilično inpertinetnog prototekstnog predloška.
Profil prototeksta Lukiću je ispostavljao i niz drugih zahtjeva za od-
stupanjima od normiranih dramaturških obrazaca. Primjerice, u izboru li-
kova koji su nosioci radnje autor nije posegnuo za modusom histo-
rijske drame nego historijskog romana. Glavni protagonisti historij-
skog romana u pravilu su fiktivna lica upletena u historijske događaje, a
"zbiljski" likovi imaju zadaću autentifikacije sižea. Protagonisti pak hi-
storijske drame prominentne su historijske ličnosti o kojima se, iz dru-
gih izvora, lahko može saznati vise od onoga što je obuhvaćeno dram-
skim tekstom. Lukićev tekst, naime, jasno razdvaja glavne protagoniste
radnje od glavnog junaka. To je, van svake sumnje, Bašeskija, koji u
radnji (sklopu događaja koji čine tzv. dinamički motivi) fizički učest-
vuje u relativno skromnoj mjeri. Duhovno i intelektualno biće Lukiće-
vog Bašeskije dislocirano je na pristojnu distance - upravo onu distan-
cu s koje ljetopisac Bašeskija opservira grad, ljude i zbivanja u njemu.
Posteriornost, deskriptivnost, tematska heterogenost i mnoštvenost za-
bilješki, koje su rezultat hroničareva poriva za analitičkim promatranjem
zbilje, čine ih, u cjelini gledano, dramaturški dosta nezahvalnim mate-
rijalom. Dok, primjerice, romanopisac umnozava događaje, likove i opi-
se, dramski autor mora da sažima, skraćuje, odbacuje200. Drama se prima
u ograničenom vremenskom rasponu, kontinuirano, pa je njeno
djelovanje na primaoca neposrednije, zgusnutije, nametljivije i ne daje re-

200 Dramatičar po tome, kako veli Emil Steiger, "liči na sudiju kome je dato da
presudi u nekom slučaju. Sudija će nastojati da stekne najpreciznija znanja o slu-
čaju. No preciznost se ne sastoji u tome što će temeljito ispitati sve moguće što se
tiče optuženoga lično. On iz građe bira samo ono što mu pomaže da donese
pravednu presudu. Isto tako će zamoliti i tužioca da iz svoga govora izostavi sve što
se ne odnosi na zločin. Jer njegovo vreme je ograničeno, a digresije otežavaju
pregled. Ali ono što spada u stvar, podvrći će najtemeljnijem ispitivanju. Povezaće
najudaljenije elemente. Isprešće mrežu odnosa, natenane će pripremiti premise,
izvući će lanac zaključaka, a onda shodno zakonu, koji je unapred utvrđen i pri­
znat, doneti presudu" (E. Štajger: Umeće tumačenja i drugi ogledi, Beograd,
1978, str. 165.).
cipijentu mnogo vremena za razmišljanje o slici historije koja se pre-
zentira. Vrijeme drame nije ispričano nego je doživljeno.
Pokazalo se, medutim, da, ma koliko rizičan, dramaturški model
melodrame može biti djelotvoran način za premošćavanje žanrov-
sko-poetičkog jaza između prototeksta i citatnog teksta, ali ne i za
njegovo dokidanje. Tragovi genološki različitih matičnosti teksta i
prototeksta najuočljiviji su u profilaciji dramskih likova, koji svi
odreda imaju dvojaku funkcionaliziranost. Osim agenture u shema-
tskom sloju melodramske fabule, svaki lik ima i zadaću da kroz di-
jaloške dionice sa Mula Mustafom pridonese artikuliranju neke od
dimenzija ljetopiščeva kompleksnog karaktera. Fazlija, protagonist u
tragičnom ljubavnom zapletu sa Fatom, najbolji je Bašeskijin pri-
jatelj i osoba u razgovoru s kojom se glavni junak najdublje i naj-
potpunije razotkriva, otvarajući širok spektar tema: mistiku, po-
litiku, mentalitet Sarajlija, neobične događaje i čudesne pojave,
vojačenja, ratove ... Na izvjestan način Fazlija je tipski dionik u
književnim tekstovima koji se intertekstualno nadovezuju na Baše-
skijin Ljetopis. Funkcionalno i karakterloški on je pandan Selimo-
vićevom Mula Ibrahimu i Beranovom Rizvanu, čija je uloga, ta-
kođer, da do odredene mjere verbalno oponiraju glavnom junaku
kako bi svojim stavovima isprovocirali i motivisali njegova (sa-
mo)očitovanja o temama koje ga zaokupljaju. Indikativno je pri tom
da romanopisci za ovaj slučaj koriste tipično dramsku dijalošku
tehniku, dok Lukić poseže za dokumentom koji se, u pravilu, lakše
vernakularizira u proznim nego u dramskim tekstovima. Vidimo u
tome potvrdu Stierleove teze o anormativnoj naravi intertekstualnih
transakcija. Za estetsku je kvalitetu presudan nacin na koji se citati,
oviseći o njoj, uključuju u koncepciju djela, a ne samo činjenica da
su oni tu gdje jesu. Inteksti se Bašeskijinih dramskih replika u raz-
govoru sa Fazlijom najčešće javljaju u obliku doslovnih citata Lje-
topisa, a da se to, blagodareći usmeno-retoričkoj podloženosti pro-
totekstne fraze, ne osjeca kao nametljivo knjiško dociranje, čak ni
u dijalogu koji, tretirajući brojne intertekstualno podatne topose Lje-
topisa, duboko zasijeca u problem dihotomije srednjovjekovne kultu-
re:
FAZLIJA: Šta će meni astronomija i šerijatsko pravo? To je za vas
učene ljude.
BAŠESKIJA: Mehmed-Razi Velihodžić je vrlo obrazovan čovjek, nje-
gova su predavanja pravo zadovoljstvo i opet ti ponavljam, ne bi ti bi-
lo loše da pođes koji put sa mnom slušati njegova predavanja. Dobro,
ne tjeram te da kod hadži-Muhameda slušaš predavanja o misticizmu,
za to bi ti trebalo više znanja i čitanja, ali astronomija je nešto drugo.
FAZLIJA: Nije moje, Mula Mustafa, da gledam u zvijezde. To je za
učene ljude. Ja više volim razna čuda, kao što su pokazivali onu ženu
bez ruku što plete nogama, ili kad je Hasan-efendija doveo iz Misira
onog noja i dva čudnovata ovna pa ih svijetu za pare pokazivao. A
najviše volim pehlivane. Eto, ne dadoše kadićevci da se pehlivani po-
kazuju u našem šeheru, pa sam za njima čak u Visoko išao da ih vidim.
BAŠESKIJA: Sarajevo je zaista takav grad. Kad bi Pejgamber nešto
dozvolio, u Sarajevu bi se nasli kadićevci da mu to iz inada zabrane.
FAZLIJA: I kadija nam je takav. Nasilnik.
BAŠESKIJA: Poznato je da su svi ljudi pod mahanom smutljivci.
Ali Allah ne trpi nasilja, i s njim nije zadovoljan, makar to bilo i u
svrhu svjetskog poretka.
FAZLIJA: Mi smo krivi. Kad je kadija došao, toliko su mu se ula-
givali da se osilio preko svake mjere. A svi ga hvalili, sve što je no-
vo slatko je, divili mu se, učen čovjek, poštenjačina, sad ga na sva-
kom koraku ogovaraju.
BAŠESKIJA: Sarajevo je od strane juga i kible zatvoreno velikom
planinom Trebevićem, pa zato Sarajlije nemaju uopće razboritosti.
Imaju pamet, ali im ona kasno dolazi. Sarajlije su ti, moj Fazlija,
poput stoke, pa će često za zlo reći da je dobro i obratno. U Bo-
šnjaka pamet kasno dolazi. Bosanski svijet je čudan svijet, sličan
ovci, naivan i neznalica. Ako samo neko nekog glasno pohvali, svi
uglas stanu govoriti isto. Ako domalo iza toga neko istog pokudi,
opet ga svi stanu slijediti, do jednog.
FAZLIJA: Sve se ja čudim, Mula Mustafa, što ti nisi otišao živjeti u
kakav bolji grad. Učen si čovjek, pismen, pametan, šta ćeš takav u
Sarajevu?
 BAŠESKIJA: Nema ljepšeg grada za život od Sarajeva. Nikad ti u
njemu nije dosadno, uvijek ima dosta budalaština i nevolje, pa se u
čovjeku duša ne može ustajati, ni pamet uspavati. Zato su naši Saraj-
lije, gdje god da odu, ponajviše cijenjeni i najsposobniji ljudi, ako ih
odmah ne objese. Naučimo se ovdje prometati ko hodža kroz ponjavu,
za najmanji korak učiniti veliku muku i pretrpjeti svašta, pa smo ne-
kako jači, otporniji i vještiji od ostalih ljudi.
FAZLIJA: Nego, jesi li ti čuo za one džine što su ih slušali ljudi na
teferiču u Mevlevijskoj bašči, kažu da se svu noć čulo pljeskanje ru-
kama, a u zraku pucanje kudret topova. Čudo, kažu.
BAŠESKIJA: Čudo je, Fazlija, obična i svakodnevna stvar. A obična je
stvar, opet, pravo čudo.
FAZLIJA: Opet ti meni mudrosti, Mula Mustafa. Nisam ti ja za toga.
Ja volim pehlivane, teferiče, svirku, pjesmu ...

Aspekt snoviđenja i katastrofičkih proročanstava u strukturi Ba-

šeskijina lika, uglavnom mimoilažen u ranijim intertekstualnim ak-
tuelizacijama Ljetopisa, tematiziran je kroz somnabulne dijaloge
glavnog junaka sa Avdagom, čiji je prototekstni predak akter jedne
uistinu živopisne epizode ispripovijedane u formi demonološkog me-
morata:
Jedne noći, Božijom voljom, vidio sam na ulici vraga, koji mi se pri-
kazao u ljudskoj spodobi. Ja mu tom prilikom rekoh: "Zašto pla-
češ, Avdija?", jer mi se učinilo da poznajem tu osobu. Kada je po-
red mene prošao i poprijeko me pogledao, najednom poče vikati.
Slušajuci ovo, pomislio sam: "Čudno, ko li je istukao ovoga Avdiju
i zašto li on plače, jadni čovjek, koji je u ovo doba izvan svoje ku-
će!" Kada sam tvrdo usnuo, odjednom se počnem jako tresti i na-
kon četvrt sata drhtanje naglo prestade. Ja ni tada nisam bio svjestan
da su to vražja posla, nego sam za ovo smatrao da je početak gro-
znice. Kad sam sutradan u čarsiji ugledao bezobraznog i neodgo-
jenog Avdiju Batilovića (Batilogli), upitam ga gdje je bio sinoć u
ono kasno doba i zašto je plakao, ali mi on na to odgovori da nikad
obnoć sam ne izlazi iz kuće.
(Ljetopis, 313)
 Znalački oblikovana kreatura Lukićevog Avdage svoju funkcional-
nost potvrđuje na različitim planovima dramske strukture. Pojava lika iz
narodne predaje koji se ukazuje u snu kao nosilac negativnog principa,
predskazatelj crnih slutnji i prenositelj loših vijesti, omogućila je
djelotvorno preplitanje folklorne uobrazilje i hroničarske faktografije, a
u odnosu prema Bašeskiji naturalizirala je unutarnju podvojenost nje-
gova bica ukorijenjenog u mentalitet kasnosrednjovjekovnog životnog
svijeta, još uvijek duboko predanog vjerovanjima u natprirodne pojave,
nasuprot racionalne pobožnosti koja pothranjuje suzdržanost prema fan-
tazmama, predrasudama i mistifikacijama:

BASESKIJA: Avdaga, ti ... sikter Šejtane, sikter ... (počne učiti)

AVDAGA/VRAG: Neki dan, nakon što je mujezin Kantar proučio
ezan, na munari Begove džamije, poče jedno šareno pseto zavijati vi-
sokim glasom. Sluti na kugu. Čudnovati crvi navališe pa izjedoše sve
lišće na požegačama, i to sluti na kugu.
Na dan prvog šabana, usred ljeta, pade u Sarajevu snijeg, na drveću
se pojavila paučina, po svu noć jauču i zavijaju u mahalama psi, i
to sluti na kugu ...
BAŠESKIJA: Ništa novo mi ne govoriš. Čuo sam da u lstambulu već
hara kuga, u Sofiji, Nišu i Edrenu...
AVDAGA/VRAG: To je zato sto Židovi iz inata nose čakšire naiz-
vrat.
BASESKIJA: Ne budali. Nose čakšire naizvrat jer im je opet zabra-
njeno nositi zute čakšire i papuče. I prije im se to zabranjivalo, pa
bi brzo naredba bila ukinuta. To je besmislena i glupa naredba, i ako
vlast nema šta pametnije naredivati, neka ne izmislja budalaste pro-
pise, samo uznemirava raju ...
AVDAGA/VRAG: Krajem mjeseca kanuni-sani, ili kako ti Mula Mus
tafa kažes, koncem siječnja, nebo je pocrvenjelo kao krv. U ve-
ljači ponovo isto...
BAŠESKIJA: U Melhemi piše da u Istambulu nema sigurnosti, i
da će umrijeti neki vladar, a Allah sve najbolje zna.
AVDAGA/VRAG: Kuga. Kuga.
 BAŠESKIJA: Ova je godina čitava naopaka. Nejma pametara koji
pamti takvu godinu.
AVDAGA/VRAG: Aršin snijega napadao u Arabiji, blizu Medine. Pamti
li to iko da je ikad bilo? Kuga, kažem ti, kuga ...
BAŠESKIJA: Ove su godine djeca po čaršiji toliko vrijedala Židove
i kršćane, da ja dosad takve neodgojenosti nisam vidio. To, istina, slu-
ti na kugu, kad raja proklinje ...
AVDAGA/VRAG: Na Aliđun je kuga došla i do sela Ljubogošte, eno
ti je već u Zagrićima, Budakovićima, na Banjskom brijegu ... Su-
tra ti je na Vratniku, vidjećeš ...
BAŠESKIJA: Ostavi me na miru, Avdaga, ko li si već...
AVDAGA/VRAG: Kuga hoda od kuće do kuće i kud mahne
metlom, pokosi. Ko se sakrije iza vrata, ostane.
BAŠESKIJA: Kuga je bolest kao i svaka druga bolest i dolazi i liječi
se kao i ostale bolesti. Narod priča svasta, jer je neuk.
AVDAGA/VRAG: Pa što je ne liječe, kad znaju, ti tvoji učeni?
BAŠESKIJA: Allah najbolje zna šta radi. Nije naše ...
AVDAGA/VRAG: Veliš, ionako se previše svijeta nakotilo ... vidi ti
mog Mula Mustafe, pametara. I ne bojiš se za sebe?
BAŠESKIJA: Kako mi je pisano, tako će biti.

(Bašeskija, san o Sarajevu, 57-59)

Lukićeva intertekstualna gesta oduprla se tako redukcionizmi-

ma, "modernizacijama" i nekritičkim prianjanjima uz imagološke
stereotipe, koja će bezmalo obilježiti Bašeskijinu intertekstualnu
odiseju u djelima savremene bosanskohercegovačke književnosti,
te u velikoj mjeri sacuvala prisnost sa slojevitošću Ljetopisa i lič-
nosti njegova tvorca. Dijaloško zrcaljenje autentičnosti zbiva se i u
Bašeskijinim razgovorima sa Fatinom majkom Rabijom (tekuća
životna pitanja, tumačenje snova, pisanje pisama ...). Sukladno ra-
dnom ambijentu notarskog dućana ti dijalozi u prvi plan ističu pra-
ktičnu narodsku dimenziju ljetopiščeva karaktera. Istoj svrsi slu-
ži i govor koji je u takvim prilikama zasićen brojnim paremiolo-
škim konstrukcijama. Upotpunjenju slojevite predodžbe o Mula Mu-
stafi Baseskiji pridonose, na koncu, i kolažirani citatni monolozi
sastavljeni od umjesno odabranih fragmenata prototeksta.
Bašeskija, san o Sarajevu nije pretenciozno napisan komad.
O njegovim umjetničkim dosezima ova vrsta analize ne može dati
apodiktičan sud, ali ono sto držimo nespornim jeste da među tek-
stovima koji s Bašeskijinim Ljetopisom uspostavljaju odnos eks-
plictne intertekstualnosti Lukićeva drama najviše nudi i dobija u
paralelnom čitanju, baš kao i Ljetopis kome se, poslije Sna o Sara-
jevu, s novim plemenitim sjemenima i dobrom nadom u obilnu či-
tateljsku žetvu, zbilja poželjno vratiti.
 Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u radovima
bosanskohercegovačkih orijentalista i književnih
historičara

U obzor znanstveno-kritičke refleksije Ljetopis Mula Mustafe

Bašeskije ulazi srazmjerno kasno - tek u posljednjoj deceniji dva-
desetog stoljeća. Do tada on je gotovo isključivo bio predmetom
historiografskih i filoloških istraživanja, čiji je interes, po prirodi,
onkraj ambicija književne interpretacije i kritičkog vrednovanja.
Zadati teorijski okvir ove disertacije ukazuao se stoga pretijesnim
da, sukladno naznačenim premisama i istraživackim ciljevima, u
metodoloski svrhovitu analizu uključi niz radova bosanskoher­
cegovačkih orijentalista i književnih historicara, u kojima Bašeski­
jina hronika nema status književnog djela već je tretirana u kate­
goriji filološke grade, historijskog izvora ili, u najboljem slučaju,
spomenika pismenosti. Zadržimo li se, naime, unutar istraživa-
čkog polja markiranog definicijom metateksta kao teksta o tek-
stu, u predvorju našeg interesa ostaje onaj golemi trud naših
orijentalista čiji su vrijedni prilozi bili usmjereni ka otkrivanju
izvornika, utvrđivanju autorstva, datuma nastanka djela, ka ži-
votopisu autora i sl. Doskora predominantna, takva je metodologi­
ja čvrsto limitirala najveći dio tekstova posvećenih Baseskijinom
Ljetopisu, tako da i u slučajevima kada je bilo naznaka knjiže-
vnokritičkog pristupa, on se svodio na ovlašne impresije, neob-
razložene vrijednosne sudove kojima bi trebalo "vjerovati na riječ"
ili, eventualno, nasumična načimanja nekih krupnijih estetskih i
književnohistorijskih fenomena koje tematika i poetika Bašeski-
jina djela eo ipso kandidiraju kao nezaobilazne istraživačke proble-
me.
Nakon Muderizovićeva nepotpunog prijevoda (1918/19.) s ne-
kim općim napomenama o rukopisu i autoru, te Ćorović-Kemurine
biografske bilješke201 prvi i, po prilici, najuticajniji rad u pretknji-
ževnopovijesnoj fazi bavljenja Baseškijinim Ljetopisom je Skarićeva
monografska studija Mula Mustafa Bašeskija, sarajevski hroničar
18. vijeka (Sarajevo, 1927). Rad smo već spominjali kao rodno
mjesto određenih stereotipa 202 koje će potonja recepcija Bašeskije vr-
lo prilježno njegovati, a ovom prilikom pozornost želimo posvetiti
nekim po prilici spontano izrečenim a za književnu historiju zani-
mljivim Skarićevim gledištima koja, s obzirom na autorove namje-
re, mogućnosti, vrijeme i sredinu u kojoj je stvarao, nisu mogla
razviti se u širu analitičku elaboraciju. U prvom redu to su Skariće-
ve opservacije o Bašeskiji kao subjektu nefikcionalnog pripovjed-
nog diskursa u čijem svjetonazoru on dosta jasno luči udio ko-
lektivne uobrazilje od individualne svijesti, socijalnu od duhovne
dimenzije hroničareve ličnosti, ali i neraskidivo jedinstvo ambiva-
lencija i unutarnjih podvojenosti koje ga čine ne samo kompleks-
nim karakterom nego i osebujnom intelektualnom pojavom u ma-
tici bosanskohercegovačkih društvenih i epohalno-historijskih pre-
slojavanja:

Bašeskija ne bilježi hladno događaje kako su se dogodili, nego vrlo

često o njima i ličnostima izriče svoje mišljenje. Ako su događaji
političke prirode, on je u svome sudu o njima tumač mišljenja i ra-
spoloženja širokih masa u Sarajevu i po ostaloj provinciji. Zato su
njegove izjave dragocjene, jer se iz njih vidi narodno raspoloženje.
Ali, pokadšto, naročito u nepolitičkim zabiljeskama, odstupa on od
narodnog mišljenja, jer nije povodljiv, kao što su ljudi iz nižih klasa.
Premda u nečem nije ništa odvojio od masa, on im se više puta ruga,
naročito kada se tiče nerazboritosti.
Ubijeđen je da je sa mistikom postigao savršenstvo. Ovako ne-
skromno mišljenje ne odaje ga kao učenjaka, nego kao polutana.

(Skarić, 42, 45, 46)

201 U: Vladimir Ćorović, Sejfudin Kemura: Serbokroatische Dichtungen
Bosnischer Moslims aus dem XVII, XVIII und XIX Jahrhundert, Sarajevo, 1912.
202 Pogl: str. 120
 Implicite u isti mentalno-karakteroloski kontekst Skarić do-
vodi i Bašeskijinu potrebu za autocenzurom, koja je uprkos kon-
spirativnom karakteru hronike uočljiva na retoričkoj ravni tek-
sta:
Veličajući Bušatliju, Bašeskija ipak piše sa izvjesnom rezervom, da
mu se ne bi zamjerilo što simpatiše carskom odmetniku. S istog
razloga je i kod sarajevskih masa ljubav prema Bušatliji prikrivena.
(...) No, Bašeskija nije ni sam čist od odmetništva, ne pravog, nego
platonskog.
(Skarić, 44.)

Svijest o drugom, kao potencijalnom čitaocu, ma ko on bio, javlja

se kod Bašeskije kao svijest o opasnosti. U strukturu i izražajne
modalitete hronike stoga je upisana želja da se izoluje od vanj-
skih pogleda. Mjere predostrožnosti, o kojima Skarić govori, up-
ravo odražavaju tu svijest, pokazujući na koji način svijet javnog
uslovljava svijet privatnog, iznutra ga oblikujući prema logici re-
presije, koju Bašeskija ne uspijeva da neutrališe. Odgovor na pi-
tanje zašto je, kako i u kojoj rnjeri kategorija drugog prisutna u
tekstu (čija je karakteristika palijativna tajnost, adresiranost bu-
dućim generacijama) daje mogućnost potpunijeg razumijevanja
poetickih i retoričkih odlika Ljetopisa. Kapacitet i kompetenciju
da iz tog ugla akceptira Skarićeve lucidne analitičke naznake bo-
sanskohercegovacka književna historiografija nije imala sve do
najnovijeg vremena. Metadiskurs o Bašeskijinom Ljetopisu mo-
rao je proći fazu u kojoj su svoj dio posla imali obaviti marljivi
orijentalni filolozi. Zadaće se najtemeljitije prihvatio Mehmed Mu-
jezinovic pojaviviši se u ulozi prevodioca Ljetopisa, pisca uvoda
i komentarā. Limitiran vlastitom književnom naobrazbom uradio
je najviše što je mogao. Dijelovi njegova uvoda, koji bi se even-
tualno mogli smatrati zanimljivim za postfilološku analizu, ug-
lavnom su preuzeti od Skarića. Mujezinović donosi i obuhvatan re-
gistar tema koje su zaokupile ljetopiščevu pažnju. Generalnu oc-
jenu njegova rada, izrečenu s dosta obzira, ali kritički intoniranu
dao je Esad Duraković: "Cijeneći Mujezinovićevo ogromno zna-
nje i impresivan rad, ne možemo zaobići, nažalost, argument koji
svjedoči o pomanjkanju njegove književno­historijske i književno-
kritičke "odvažnosti" koju je valjalo ispoljiti uz značajno djelo iz
baštine. Naime, Mujezinović je preveo sjajni Bašeskijin Ljetopis, ali
prevodiočev Uvod nema ambicija u pogledu knjizevnokritičkog i
književnohistorijskog vrednovanja; Uvod uza se drži literarna snaga
Ljetopisa kome bi dobrodošao i drukčiji uvod ili predgovor." 203 0
srazu filološkog i književnog u radu Mehmeda Mujezinovića zna-
kovito govori i jedan detalj koji su uočili Lamija Hadžiosmanovic i
Salih Trako usporedujući tekst izvornika i prijevod Bašeskijine bi-
lješke o divanskom pjesniku Mejliji Guraniji. Mujezinović je, naime,
pogrešno preveo rečenicu: "Sa osobama iz viših krugova mnogo se
družio i razgovarao.", koja treba da glasi: "Sa uglednicima malo je
razgovarao i nije sebe isticao". Ukazujući na posljedice ovoga pro-
pusta autori s pravom upozoravaju da bi to "uveliko izmijenilo
predstavu o ličnosti ovog pjesnika. Naime, bilo bi kontroverzno der-
viškom poimanju života i svijeta, kada bi se ponasao nadmeno i
pravio razliku izmedu bogatog i siromašnog, uglednog i pripadni-
ka puka. To bi u stvari značilo da je iznevjerio osnovne etičke prin-
cipe tesavvufa"204. Da li bi se u tekstu Mujezinovićevog prijevoda
naslo još sličnih propusta utvrdiće budući istraživači i prevodioci
Ljetopisa. Ono što je, međutim, i neturkolozima bjelodano jesu po-
vremene nedotjeranosti pa i alogičnosti u tekstu koje su, po prilici,
posljedica jedne duboke filološke zablude, koju u vidu nesvjesne
autodijagnoze daje Hazim Šabanovic u Predgovoru Čelebijina Pu-
topisa: "...glavna mi je briga bila da u prevođenju budem vjeran
originalu i da moj prijevod bude što tačniji i bolji pa tek onda li-
terarno dotjeran"205. Filološki prijevodi u načelu suprimiraju estetsku

203 Esad Duraković: Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u rado-

vima bošnjačkih orijentalista, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga
VI, str. 32.
204 Lamija Hadžiosmanović, Salih Trako: Mehmed Mejlija Guranija - pjesnik Bosne
XVIII stoljeća, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga I, str. 828-829.
205 U: Evlija Čelebija: Putopis, predgovor, Sarajevo, 1954, str. 4
komunikativnost djela, što je golem hendikep i za njegovu intertek-
stualnu raspoloživost. U prevođenju kao metatekstualnoj operaciji par
exelence odanost originalu podrazumijeva i transfer stilskih i formal-
nih vrednota prototeksta, što opet unutar teksta kulture otvara pitanje
njegove konstitucije u slučaju da je baština u punijem sjaju, s kvalite-
tnijim prijevodima i prepjevima, bila dostupna književniim stvaraocima.
Dekadencija orijentalno-filološke metodologije dosegla je kritičnu
tačku s knjigom Hazima Šabanovića Književnost Muslimana BiH na
orijentalnim jezicima (Sarajevo, 1973), koja predstavlja skup biografi­
ja i popis poznatih i vakantnih djela bosanskih autora na orijentalnim
jezicima. Aut or donosi i jedan preskriptivni osvrt na Bašeskiju u kome
nismo mogli pronaći ništa što prethodnici, doslovno ili uz nešto dru-
gačiji red riječi, već nisu napisali.
Do posljednje decenije 20. stoljeća, koju smo označili kao pre-
kretnicu u postfilološkom srnjeru, objavljeno je još nekoliko radova
sintetskog i monografskog karaktera koji sadrže kraće refleksije
posvećene Bašeskijinom Ljetopisu. U Rizvićevom Pregledu knjiže-
vnosti naroda Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1985.) Ljetopis se,
prvi put, pokušava uvesti u književnopovijesnu paradigmu ukazi-
vanjem na određene elemente literarnosti koji odlikuju Bašeskijin
tekst. No s obzirom na prostornu limitiranost jednog informativnog
osvrta na magistralne književnopovijesne tokove i najznačajnije stva-
raoce kakav je Rizvićev Pregled, nisu postojale pretpostavke za šire
elaboriranje i egzempifikaciju teze o Bašeskijinim "zabilješkama
kao jednoj vrsti književnosti već po subjektivnom viđenju, zapažanju
i suđenju koje je dolazilo do izražaja u njima"206. S istim ciljevima
(i ograničenjima) pokušao je svoju zamisao realizirati Fehim
Nametak u Pregledu književnog stvaranja bosanskohercegovačkih
Muslimana na turskom jeziku (Sarajevo, 1989.). Pisući o Bašeskiji
Nametak u najvećem dijelu prenosi stavove svojih prethodnika -
filologa i historičara. Značajan bi doprinos književnoj historiji bio

194 Muhsin Rizvić: Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sara-

jevo, 1985, str. 46.
ako autor u nekom budućem radu šire elaborira svoja lapidarna zapažanja,
primjerice ono o žanrovskom određenju medzmue i distinkcijama u
odnosu na žanr ljetopisa, ili ono o potrebi vrednovanja Bašeskije kao
folkloriste i zapisivača narodnih umotvorina. Navodeći jednu anegdotu iz
Ljetopisa Nametak ističe dotjeranost kazivanja koja je rezultat Bašeskijine
senzibiliranosti za usmeno pripovijedanje. Zanimanje za Ljetopis iz aspe-
kta znanosti o usmenoj književnosti pokazala je i Esma Smailbegović u
svojoj disertaciji Narodna predaja o Sarajevu (Sarajevo, 1986.). Za razliku
od Nametka, a pod očitim uticajem tradicionalne južnoslavenske folklori-
stike, autorica je rezervirana prema autentičnosti, pa samim time i vrije-
dnosti, predaja zabilježenih u Ljetopisu, predbacujući im kontaminiranost
udjelom zapisivačevog autorskog vokabulara i stila. Ovi zapisi, po njenom
mišljenju, "u prvom redu pružaju uvid u teme i motive predaja o Saraje-
vu, a ne i u njihov izvorni oblik"207.
Prvi istinski iskorak u pravcu književnokritičke analize i književnopo-
vijesnog vrednovanja predstavlja tekst posvećen Bašeskiji u knjizi Prozna
književnost Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima (Sarajevo,
1995.) Amira Ljubovića i Sulejmana Grozdanića. U Bašeskijinoj hronici
Grozdanić prepoznaje elemente realističkog pripovjednog prosedea208. Na-
pose nekrologij u tom bi se smislu mogao označiti kao svojevrsna "ljud­
ska komedija" bosanskohercegovačke književnosti. Realističku tipizaciju
i fokusiranje znakovitih pojedinosti autor vidi kao osnovni modus Bašeski-
jine karakterizacije ličnosti: "Nevjerovatno je koliko je vanredno zani-
mljivih i različitih portreta i tipičnih likova Mula Mustafa Bašeskija dao
u svom Ljetopisu, tipičnih kako za njegovo vrijeme, tako i za Bosnu, Sa-
rajevo, a posebno za sarajevsku čarsiju. Oni su tako upečatljivo i sliko-
vito predstavljeni u sveobuhvatnoj skali najrazličitijih stanja, karaktera, su-
dbina, od bogatih, uglednih, obrazovanih, umnih, jakih, zdravih, silnih, osi-

207 Esma Smailbegović: Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986, str. 27.

208 Upotrebu termina realistički ovdje, dakako, treba shvatiti u tipološkom i ahis­
torijskom a ne u književnohistorijskom smislu. Tipološka upotreba pojma odnosi se
na svaku vrstu književnosti koja implicitno ili eksplicitno, sluzeći se primjerenim
narativnim postupcima, kao svoj osnovni cilj postavlja vjerodostojno prikazivanje
zbilje, bez obzira u kojem se vremenu takva književnost javlja.
onih do siromašnih, ništavnih, neukih, blesavih, slabih, bolesnih, neja-
kih, obespravljenih, zatim blagih i plemenitih, grubih i sebičnih, dakle iz
svih socijalnih slojeva i ljudskih karaktera u najširem smislu. (...) Ba-
šeskija ima zaista uočljivu moć zapažanja karakterističnih detalja "svo-
jih" ličnosti, koji ih tako živo, slikovito i ljudski izdvajaju i predsta-
vljaju"209. Iz seta akvizicija koje donosi Grozdanićev tekst spomena je
vrijedno zapažanje o funkcionalnim i stilogenim aspektima Bašeskiji-
nog inkorporiranja bosanskih riječi u tekst Ljetopisa, što je bitna revi-
zija dotadašnjeg stava po kome je posezanje za bosnizmima isključivo
posljedica ljetopiščeva lošeg poznavanja osmansko-turskog jezika.
Dugo odlagani prodor Bašeskijinog Ljetopisa u polje istraživa-
čkog interesa van orijentalnih studija dogodio se pojavom tekstova
Nele Rubić Između anala i memoaristike - kronike XVIII stoljeća u
Bosni i Hercegovini (2001.) i Esada Zgodića Politika sa distance
(1998.). Rubićkina generalizacija iz naslova nema pokriće u samom
radu budući da je on najvećim dijelom posvećen hronikama nastalim
unutar katoličkih samostanskih zajednica, dok se Bašeskijin Ljetopis
javlja u funkciji ’kontrolnog’ teksta za dodatnu provjeru ili kom-
paraciju hipoteza prethodno razrađenih na materijalu franjevačkih
ljetopisa. Nesumnjiva vrijednost teksta je žanrovsko i poetičko kon-
tekstualiziranje bosanskih hronika XVIII stoljeća u šire povijesne i
prostorne relacije, što rad Nele Rubić svrstava u klasu rijetkih kom-
paratistički orijentiranih studija starije bosanskohercegovačke knji-
ževnosti. Uvođenje Bašeskijna Ljetopisa u tu vrstu analize drago-
cjen je pokušaj prevladavanja knjizevnopovijesnog izolacionizma u
izučavanju književnih tradicija koje pripadaju različitim kulturno-
-civilizacijskim krugovima - orijentalnom i okcidentalnom. Na tom
tragu autorica dolazi do zaključka o zajedničkim karakteristikama bo-
sanskih ljetopisa, kakva je primjerice težnja pisaca "da svijet gle-
daju očima Boga. Stoga hronike srednjovjekovne Europe često sadrže

209 Amir Ljubović, Sulejman Grozdanić: Prozna književnost Bosne i Hercegovine

na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995., str. 164.
klonule uzdahe nad vremenima mračnih ratova između gradova, na-
brajajući zrtve pokošene kugom, oružjem ili glađu. U tome se smi-
slu ni kronike napisane u Bosni i Hercegovini u XVIII stoljeću ne
razlikuju mnogo od onih europskih napisanih u XIII i XIV stolje-
ću, jer su to bila vremena čestih ratnih pohoda, razaranja i nemira.
Ton rezignacije, na primjer, isti je kod hrvatskih ljetopisaca, kao i
kod muslimankog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije koji je također
napisao kroniku nemirnog bosanskog XVIII stoljeca"210. Svakog
respekta dostojan je i autoričin proboj u oblast komparativne imago-
logije, kojim je ukazala na smjernice za daljnja istrazivačka nasto-
janja, posebno vis-à-vis prevencije nekritičkih zloupotreba sadrža-
ja ovih hronika u vanknjiževne i vanznanstvene svrhe. "Dijelovi iz
Bašeskijine kronike", ističe autorica, "osporavaju ideološki radikalne
prosudbe o "okrutnim orijentalcima", uopćavanja i stereotipove o
nasilnistvu svih Osmanlija. Također i fragmenti iz kronike Nikole
Lašvanina priječe da se uspostavi dominantni ideološki stereotip o
mučenistvu kršćana Bosne i Hercegovine tijekom cjelokupne os-
manske vladavine" 211. Usljed napasti instrumentalizacije recepcija lje-
topisa i nije, kako primjećuje autorica, "prepoznala općenit antina-
silni i antiratni stav implicitno iskazan kroz pripovijesti o stradanju
pojedinaca u ideološki restriktivnim društvenim sustavima dodatno
pogođenim masovnom bijedom, pošastima, fanatizmom i ratnim de-
strukcijama" 212. Konstatacija Nele Rubić samo je djelimično tačna, i
ne može se odnositi na Bašeskijino djelo. Imali smo priliku uvjeriti
se da je upravo na takvim premisama savremena bosanskohercego-
vačka književnost, u spektru različitih rodova i žanrova (proza, po-
ezija, dramatika), uspostavljala sadržajne intertekstualne i metakre-
ativne relacije sa Ljetopisom.
Upravo, prije izvjesnog vremena objavljena studija Esada Zgo-

210 Nela Rubić: lzmeđu anala i memoaristike - kronike XVIII stoljeća u Bosni i
Hercegovini, Novi izraz, Sarajevo, 14-15,2001/2. str. 66.
211 Ibidem, str. 71.
212 Ibidem, sr. 73.
dića Politika sa distance 213 , prepoznaje, između ostalog, antimilita­
rizam kao jednu od temeljnih kategorija Bašeskijina identiteta. Iako
u osnovi politološka, Zgodićeva su razmatranja relevantna i u knji-
ževnohistorijskom smislu. Njima su vrlo temeljito elaborirani oni
svjetonazorski aspekti zahvaljujući kojima, kako smo uočili, Baše-
skija etiku individualnog dostojanstva pretpostavlja militarističkoj
etici slave, a za kojima su savremeni bosanskohercegovački autori
najčešće posezali, možda ih i prenaglašavajući kao kongenijalne
modernom (‘raščaranom’) identitetu. U Bašeskijinoj hroničarskoj
percepciji, po Zgodiću, "gubi se začaravajuća snaga idealnih motiva
ratn(ičk)og angažiranja. (...) ...nikakav idealni apriorij, nikakav pre-
destinirani poriv, i nikakva iz bošnjačkog etničkog bića deducirana
ratnička inklinacija ne posreduje bošnjački odnos prema ratu. (...)
mentalno-etnička konstitucija Bošnjaka proizvod je krajiškog po-
ložaja Bosne unutar osmanske države i militarističke konstitucije os-
manskog drustveno-pravnog poretka"214. Književnoj demistifikaciji
(Selimović, Sušić, Sidran, Lukić) spomenutih instrumentalizacija i
zloupotreba, Zgodić pridružuje vlastiti prilog osporavanjem teze o
"vjersko­islamskim idealitetima kao glavnim pokretačima bošnjač-
kih ratnih odaziva. Teze o etničko-biološkoj predestinaciji njihovih
afiniteta prema ratu također su mitske i falsifikatorske. One padaju,
prema Bašeskijinim uvidima, pred empirijom utilitarnih motiva nji-
hovog ratnog angažmana. (...) Bošnjački ethos, posebno onaj grad-
skog porijekla, ne stavlja njegovu heroiku na rang najviših ljudskih
vrijednosti. Taj rang zauzima, zapravo, mirotvorstvo i život u
miru"215. Budući da se politološke i književne interpretacije dodiruju
na polju imagologije i (auto)definicija, konstrukcija i reprezentacija
etno-kulturnih identiteta, Zgodićevim smo radom i u tom pogledu
dobili vrijedan imput na kojem književna historiografija može
profitirati. Vezano za "sliku drugog" autor posebno naglašava Ba-
213 U: Esad Zgodić: Bošnjačko iskustvo politike, Sarajevo, !998.
214 Ibidem, str. 248-9.
215 Ibidem, str. 250.
šeskijino neprihvatanje etničkih sterotipija: "Da je zarobljen u vla-
stiti islamski narcizam i muslimanski moralni ekskluzivizam Ba-
šeskija ne bi mogao percipirati i sa simpatijama apostrofirati moralni
kvalitet nemuslimana" 216. Do izvjesnih politoloških spoznaja Zgodić je
došao i analizom retoričko-poetičkih aspekata teksta, potvrdujući tako
prednosti multimetodološkog pristupa, bez obzira u kojoj se discipli-
ni znanstveni tekst matično situira. Uočio je, primjerice, da Bašeski-
jina "deskripcija istovremeno podrazumijeva i normu, činjenica koja
se registrira istodobno nosi u sebi i ton orijentirajućeg ideala"217. Tako u
Bašeskijinom pisanju o paši Bušatliji, po Zgodiću, "misao prevazilazi
svoj povod pa izriče univerzalnu vrijednost. (...) Nije u tom iskazu sa-
držana samo deskripcija "općeg misljenja" nego je u opisu imanentno
pravednost dozivljena kao normativni idealitet, dakle, kao nešto dobro,
poželjno, obavezujuće, orijentirajuće" 218.
Naznake nove faze u metodološko-interpretacijskoj profilaciji me-
tadiskursa posvećenog Ljetopisu donio je tekst Kerime Filan O opi-
sima likova u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. Po srijedi je pro-
blemski pristup jednom od aspekata strukture teksta, u ovom slučaju
opisa kao estetski najrelevantnijeg modaliteta Bašeskijina kazivanja.
Temeljna Bašeskijina tehnika je nabrajanje i izvještavanje, što podra-
zumijeva dominantnu ulogu nominacije i atribucije, a predikacija je
najčesce implicirana. Među jezičnim jedinicama koje tvore izvještaj -
bilo da su to riječi, sintagme, rečenice, pasusi ili veće cjeline – uspo-
stavlja se veza visokog stepena arbitrarnosti 219. Ovaj autoričin uvid vr-
lo je aplikativan u intertekstualnoj interpretaciji budući da Bašeskijinu
izvještajnu tehniku preuzima niz autora (Selimović, Sušić, Sidran) čija
djela referiraju na Ljetopis. Njihova transformacijska gesta zasniva se
na smanjenju arbitrarnosti među jezičnim jedinicama i bilo bi zani-
mljivo istražiti na koji način i s kakvim efektima kod pojedinih autora
je taj postupak proveden, šta je ostalo od konciznosti kojom je ispunjen
216 Ibidem, str. 239.
217 Ibidem, str. 237.

218 Ibidem, str. 252.

219 Kerima Fi1an: O opisima likova u Ljetopisu Mula Mustafe Baseskije, Novi
izraz 16-17, Sarajevo, 2002., str. 170-171.
zahtjev ovog načina kazivanja i šta se eventualno dobilo povećanjem
retoričke rastrošnosti svojstvene modernoj prozi. Problemski pri-
stup tekstu Bašeskijina Ljetopisa otvara još mnoštvo zanimljivih
istraživačkih tema i čini se da tek predstoji pravi posao njegove
znanstveno-kritičke valorizacije.
 Zaključci

Nastala u otporu prema tradicionalnim shvatanjima međutekstovnih od-

nosa savremena teorija intertekstualnosti nudi široke mogućnosti heuristi-
čke upotrebe. Shvativši intertekstualnost kao dvosmjeran proces, u kome
raniji tekstovi određuju naš odnos prema novonastajućim, jednako kao
što i novi tekstovi utiču na recepciju prethodnih, pokušali smo istražiti
intertekstualne i metatekstualne veze Bašeskijinog Ljetopisa i djela savre-
mene bosanskohercegovačke književnosti i književne znanosti. Metodolo-
ška polazišta interpretacije zasnovali smo u najvećoj mjeri na konceptu in-
tertekstualnosti Renate Lachmannn koji podrazumijeva proučavanje načina
preobrazbe tuđeg semantičkog materijala, način projekcije teksta u tekst
i posljedice koje iz toga proizlaze u književnoj komunikaciji. Došli smo
pri tom do sljedećih rezultata:

Roman Tvrđava kao citatni tekst nije izravno (kauzalno) motiviran

predtekstom Ljetopisa, ne uspostavlja s njim odnos participacije (afir-
macije) ili tropike (dekonstrukcije), već nastaje u okvirima teorijskog
modela transformacije (nivelacije), što podrazumijeva da novi tekst ne
negira prethodni, samo očuduje njegove poznate smislove. Po srijedi je
izrazit primjer citatnog dijaloga u neutralnoj zoni, na osnovu tzv. inter-
tekstualnog nemiješanja tj. poštivanja različitih semantičkih uređenja
dvaju tekstova pa i šire - dvaju različitih kulturnih konteksta. Do ovog
zaključka došli smo propitujući intertekstualne odnose Tvrđave i Lje-
topisa na tekstovnim instancama događaja i ličnosti/likova. U inter-
pretaciji se pokazalo nužnim objasniti suštinu svjetonazorskog poduda-
ranja i razilaženja između Bašeskije i Selimovića, čime su izašli na vi-
djelo razlozi zašto Tvrđavu ne možemo smatrati romanom o Bašeskiji,
već, na izvjestan način, romanom o Ljetopisu. Pojedinačni dogadaji i
teme Ljetopisa funkcioniraju zapravo kaojedna mega-tema. Selimović se
prema ljetopisnoj građi kao intertekstualnom resursu upravo tako i od-
nosi. Sveobuhvatnost je Bašeskijin metod i cilj. Na volšeban je način pa-
noramska polifonost obujmljivanja svekolike životne događajnosti, često
bez selekcije na važno i manje važno, baš kao u svakodnevnom životu,
koji izmiče pokušajima dedukcijskog propozicioniranja, očuvana i u
romanu, unatoc prirodnoj centripetalnoj tendenciji žanra da entropiju i
nesvrhovitost građe podredi principima unutarnje logike fikcionalnog
svijeta, što ipak nije dovelo u pitanje postojanje dosta jasnih kriterija
uključivanja i naturalizacije pripovjedne građe Ljetopisa u sadržaj ro-
mana, a to su: a) dosjelost romanesknom projektu podizanja simboli-
čkih tvrđava, stvaranja ili umišljanja alternativinog boljeg svijeta ili
bijega od postojećeg, po Šabinoj matrici bračne idile; b) funkcionalnost
u smislu hronotopskog ovjerodostojenja sadržaja romana unutar prepo-
znatljivih kasnomedijevalnih predodžaba i uvjerenja inherentnih socio-
-kulturnom pejzažu Sarajeva i Bosne 18. stoljeća; c) mogućnost pre-
uzimanja uloge dinamičkih motiva u centralnoj priči o povratniku iz ra-
ta, mimo svoje volje uvučenom u politički zaplet s elementima krimi-
ća.
Prema modusu intertekstualne transpozicije Bašeskijinih "likova" u
roman, tipologizirali smo ih u četiri kategorije: homonimske likove,
pijune, karaktere i lik-efekat. Između dviju osnovnih semiotičkih ori-
jentacija tekstova - orijentacije na zbilju i orijentacije na druge tek-
stove - u oblikovanju glavnih likova romana nesporan primat pripada
prvoj. Obim i intenzitet citatnog dijaloga spušten je do razine kojoj
umjesto inter- više odgovara oznaka transtekstualnosti. Primjerice, u
gradnji lik-efekta Ahmeta Šabe Selimović je, van svake sumnje, u prvom
planu imao reference na savremenu stvarnost, ali više na neko opće
stanje duha, odnosa i misaono-egzistencijalnih konjunktura nego na em-
pirijske činjenice i stvarne ličnosti. Bašeskija i njegov Ljetopis tu ne
participiraju supstancijalno već oblikotvorno. Tragovi "namjere" da se
napiše roman o Bašeskiji ostali su tek u izvjesnim naznakama, možda
ponajviše u autsajderskoj ideologiji unutarnjeg pripovjedača ("... od pr-
vobitne namjere nije ostalo ništa osim donekle Mustafe, koji je ipak
ostao", kaže Selimović.). Kapital Bašeskijina lika/ličnosti diseminiran je
zapravo na više likova Tvrđave, ovisno o kompatibilnosti s nekom od
aktantskih pozicija koja gradi sintagmatsku mrežu odnosa unutar roma-
neskne priče.
Što smo potezali krupnija pitanja postajalo je jasnije da u hijerahiji
značenjskih jedinica romana vidljivo markirane intertekstualne relacije
postaju irelevantnije; koliko je na značaju gubio eksplicitni intertekst
toliko je intertekstualni odnos dvaju djela poprimao karakter dijalo-
škog odnosa među makrostrukturama, upravo u onom suštinskom
smislu po kome intertekstualnost i počiva na međuodnošenju
cjelina, a ne u nekoj podudarnosti detalja. To je ujedno situacija u
kojoj jača metatekstualni aspekt međutekstovnog dijaloga (Tvrđavu,
baš zahvaljujući tome, i možemo na određen način shvatiti kao ro-
man o Ljetopisu), dakako u jednoj neizravnoj refleksiji koja re-
prezentaciju podređuje (samo)prezentaciji i indirektni govor o pro-
totekstu stavlja u funkciju transtekstualne pragmatike (orijentacije
na savremenu zbilju).
Žanrovski gledano roman Jana Berana Sarajevski ljetopis u od-
nosu na Selimovićevu Tvrdavu znatno je bliži tipu klasičnog histo-
rijskog romana, što će bitno odrediti karakter njegove intertekstu-
alne povezanosti sa Bašeskijinom hronikom. Citatna motivacija Be-
ranovog teksta takva je da sama građa u mnogome determinira po-
stupak i to po modelu koji smo označili participacijskim, a što je u
izravnoj vezi sa autorovim nastojanjem da, slično Andrićevom po-
stupku simboličke personalizacije memorijalnih vrednota, Bašeskiji-
nom ljetopisu priskrbi status "glavnoga junaka" romana. Roman se,
unatoč mnostvu citata, primarno ne suodnosi sa prototekstom već
sa povijesnom zbiljom na koju prototekst referira. Odabir događaja i
karakterizacija likova u Sarajevskom ljetopisu ostvaruju se kroz
identifikaciju pripovjedača sa kolektivnom sviješću, čiji je Bašeskija
mutatis mutandis reprezent, a ljetopis svojevrsni historijski presjek.
U bitnom segmentu svoje strukture roman se kao takav morao po-
vinovati žanrovskoj konvenciji "totaliteta objekta", a profil i gaba-
rit autorskog subjekta hroničarskog diskursa mu je u tom pogledu
znatno išao na ruku, lišavajući ga poteškoća koje romanopisac ima sa
tzv. velikim i poznatim ličnostima iz nacionalne i političke historije
čija se aktantska funkcija po pravilu ostvaruje uplivom na privatnu
sferu, život i sudbinu malog čovjeka. U Sarajevskom ljetopisu do
izrazaja dolaze i sva ograničenja jedne u osnovi reduktivne meta-
komunikacije s prototekstom, nepokolebljivo vjerne stereotipima iz-
njedrenim u okrilju tradicionalne historiografske percepcije lično-
sti Mula Mustafe Baseskije. Iz te, izvorno hermeneutičke, perspekti-
ve najjasnije se razaznaju i razlike između Selimovićevog, patristi-
čkog, i Beranovog, filološkog, pristupa prototekstu. Prvi pristup pod-
razumijeva onu vrstu interpretacije koja iz nove vizure uspostavlja
novo značenje teksta obiljezavajući svojim gestom određeno stanje
stvari u savremenom svijetu, dok drugi pristup nastoji ostati vjeran
prvotnom ili nekom od prethodno kanoniziranih značenja. Podlije-
žući iz šarolike ponude prototekstnih bilježaka uglavnom onim sa-
drajima koje bismo mogli označiti kao topiku automistifikacije, te na-
knadnim historiografskim naracijama bezrezervno odanim toj istoj
retorici, Beran je romaneskni lik ljetopisca učinio bližim "retori-
čkom Ja" negoli Bašeskiji kojeg upoznajemo čitanjem Ljetopisa uz-
vodno od kanoniziranih predodžaba nastalih u procesu kulturaliza-
cije. Riječju, tematizaciju Bašeskije Beran nije uspio učiniti idio-
matičnom, individualnom, takvom da se razlikuje od, kurciusovski
kazano, koncepcije teme kao toposa. Tako je potvrđena teza da va-
lidna interpretacija prototeksta, što u Berana nije uvijek slučaj, pred-
stavlja ključnu pretpostavku intertekstualnog modeliranja.
Istražujući u kakvim se matičnim kontekstima i s kojom svrhom
javljaju nekrologiji - Bašeskijin u Ljetopisu i Sušićev u romanu Ho-
dža Strah, te kakvi su, na liniji međužanrovskog podudaranja, is-
hodi implicitnog dijaloga dvaju djela i dviju poetika, došli smo do
sljedećih zaključaka: Bašeskijin je postupak portretizacije i karak-
terizacije umrlih Sarajlija metonimijski pregnantan, sličan postupku
realističke novele po tome što ličnost nastoji "uhvatiti" u karak-
terističnoj radnji, "zumirati" je u osobenom vanjskom detalju, koji
će svojom pojedinačnošću najviše reći o cjelosti njezina karaktera i
dovesti u kauzalnu vezu elemente spoljne i unutarnje fizionomije.
Bašeskijini opisi ličnosti, premda im je matično okruženje tekst ne-
fikcionalne naravi, priskrbljuju literarnost i grade jasnu opoziciju pre-
ma neknjiževnom tipu opisa time što svoj predmet (osobu) uspo-
stavljaju ne samo kao predmet već i kao znak. Participacija i fun-
kcija nekrologija unutar romana Hodža Strah kao tipičnog romana s
tezom zahtijevala je u gradnji likova deduktivno-analoški pristup i
njemu prikladan metaforički (nasuprot Bašeskijinog metonimijskog!)
modus karakterizacije. I dok metonimija svojom logikom repre-
zentativnosti (uzrok - posljedica, dio - cjelina) ostvaruje cilja-
ni semantički efekat redukcijom leksičkog materijala, metafo-
ra, napose ako je, kao u Sušićevom slučaju, persuasivno ori-
jentirana, teži integralnosti, mnoštvenosti i leksičkoj rastrošno-
sti. Iz matične opisno-portretne jezgre Sušić razvija razuđen ep-
ski narativ barokne retorike i naglašene sklonosti ka bizarnim i
degutantnim prizorima ubijanja i smrti. Neke od uočenih kara-
kteristika nekrologija u dvama djelima predstavljaju poetičke
dominante tekstualnih cjelina čiji su dio. Upravo one pokazuju in-
verznu pozicioniranost tih tekstova u odnosu na teorijski etabli-
rani identitet romanesknog žanra, odnosno nužnost relativizacije
toga identiteta. Mislimo pritom na poliglosiju i metonimičnost,
koje se vežu za Bašeskijin Ljetopis, dok smo monologizam i me-
taforičnost (koji po Bahtinu i Jakobsonu spadaju u matična
obilježja poetskoga diskursa) identificirali kao bitna konstitutivna
stvojstva Sušićevog romana.
Trivijalni povijesni roman Bašeskijin posljednji zapis Rešada
Kadića računa na sasvim određenu predorijentaciju i intertekstu-
alnu kompetenciju čitaoca - čuvenje o Bašeskiji kao važnoj i uzo-
ritoj povijesnoj ličnosti - što ga neumoljivo dislocira iz spacija tri-
vijalne ’nevinosti’ u dijaloški živ prostor teksta kulture. Imajući u
vidu da je ipak po srijedi određen vid eksplicitnog međutekstovnog
nadovezivanja nedvojbene transformacijske ili, preciznije kazano,
mutacijske geste, u analizu Kadićeva romana uveli smo pojam in-
tertekstualne trivijalizacije, koji bi se, uz adekvatnu teorijsku elabo-
raciju, pored participacije, tropike i transformacije, dao inaugurira-
ti u zaseban model intertekstualnosti. Diferencijalno mu je obi-
lježje svođenje potencijalne prototekstne polisemije na monosemi-
čku ravan. Kadićev Bašeskija nije mogao izbjeći sudbini da u
trivijalnom romanu bude pretvoren u svojevrsnog superjunaka -
čovjeka koji uprkos okolnostima i preprekama ostvaruje fiksirane
ciljeve i preko kojega čitalac plauzabilira vlastite egzistencijalne pri-
kraćenosti i neostvarive čežnje za onim što sam nije i ne smije biti.
U intertekstualnoj perspektivi Kadićeva se kreatura Bašeskije
ukazuje kao radikalna, prirodom trivijalnog žanra uvjetovana ta-
čka u procesu intertekstualne mutacije, potaknute, s jedne strane,
sasvim odredenim tipom recepcije prototekstnog "retoričkog ja",
i, s druge strane, ideološkim, vjersko-didaktičkim instrumentalizi-
ranjem imagoloških stereotipa u jednom specifičnom društvenom
kontekstu spram kojeg trivijalni diskurs romana objelodanjuje
izvjesne elemente subverzivnosti. Stoga bismo u ovom slučaju
mogli govoriti o jednoj specificnoj vezi zbilje i trivijalnog teksta:
neautentična individualna svijest i neautentičan društveni život u
njoj imaju svoj vjeran neautentični izraz. Možda bi opisani pos-
tupak intertekstualne trivijalizacije trebalo posmatati u kontekstu
toga fenomena, kao činjenicu koju istraživanje globalnog teksta
kulture ne bi smjelo ignorisati.
Intertekstualnoj interpretaciji poezije Abdulaha Sidrana pri-
stupili smo s uvjerenjem da bi takav pristup mogao uticati na
proširenje njenih interpretacijskih vidika u cjelini, dovodeći pri-
tom do izvjesnih pomjeranja u razumijevanju samih postulata nje-
gove poetike. Pjesmom Bašeskijina samoća Sidran potvrđuje svo-
ja temeljna poetička načela veritativnosti i tačnosti ne toliko fak-
tografskom podudarnošću sa izvornikom koliko konzistentnim, au-
toreferencijalno podloženim, ustrajanjem na vlastitoj "ideologiji
istine". Njegov temeljni autopoetički iskaz "Pjesma mora biti ta-
čna po svemu, a precizna u izrazu" govori o jednoj paradok-
salnoj težnji ka pisanju neke vrste "nefikcionalne poezije". Na
tom tragu - tematski, poetički i "žanrovski" - bliskost Sidranova
sa Bašeskijom (teme: Sarajevo, smrt; modus: istina; narativna fi-
gura: metonimija; pozicija: autsajder) gotovo da se ne može pre-
cijeniti. Iz te nam se perspektive Bašeskijina samoća ukazala kao
pjesma koja u mnogo većoj mjeri nego što je uočeno sadrži ele-
mente Sidranove eksplicitne poetike. Zapravo samoću smo shvatili
ne samo kao egzistencijalnu, već, primarno, kao poetičku kategoriju.
Samoća je metafora za poziciju subjekta nefikcionalnog diskursa čija
je unutarnja podvojenost prirodno stanje, uzrokovano posvećenošću
istini, s jedne, i njoj ontološki suprotstavljenoj emotivnoj privrženosti
gradu i ljudima koji su tema njegova svjedočenja, s druge strane. Ba-
.
šeskijinska nepotkupljiva i sveobuhvatna slika svijeta i Sidranov "op-
šti ugao" u poetičkom smislu imaju isto rodno mjesto - metonimiju i
sinegdohu, čija je induktivna semioza kadra raznolike osobnosti, sra-
zove i opreke dovesti u dijalektički sklad nalik "determinističkom ka-
osu" zbiljskoga svijeta. Intertekstualna interpretacija osporila je i te-
zu o Sidranovom dijalogu sa historijom kao izvandiskurzivnom zbi-
ljom. Pjesnik dijalogizira sa tekstovima i toposima kulture, na način ko-
ji, sukladno Bahtinovim shvatanjima, kao bitan elemenat međuteks-
tovnih relacija čuva "strukturu govornih lica", ne svodeći primarni od-
nos JA ↔ TI na isključivi odnos TEKST ↔ TEKST, "ne ukidajući
glasove i emocionalno-lične intonacije tako da ostanu samo apstraktni
pojmovi i sudovi", ali uvijek imajući u vidu beskonačnost konteksta i
njima uvjetovanu dinamiku značenjskih pomjeranja.
Latićevu pjesmu Mir ruci Mula Mustafe Bašeskije plošne gotovo
prigodničarske intertekstualnosti, u kojoj je prototekst tek jednim je-
dnostavnim potezom preveden na univerzalnu ravan, prepoznali smo
kao primjer teorijski sofisticiranog metateksta. Pošavši od Eliotove
ideje o depersonalizaciji lirskog subjekta pjesnik je ispisao poetski
tekst u kome je sadrzana gotovo čitava povijest u malom književne
teorije dvadesetog stoljeća: mladost, zrelost i "smrt" autora, uskrsnu-
će i samoljublje teksta, akvizicija čitatelja ... Bašeskija je u ovoj, kao
i u drugim pjesmama u kojima se pojavljuje, pretvoren u simboli-
čku figuru pisca, čija svijest reflektira neke univerzalne aporije knji-
ževnog stvaranja. U odnosu na prozu koja je, uzevši za polazište to-
pos ljetopiščeve konvencionalne skromnosti, uglavnom insistirala na
etičkim značajkama romanesknih replika Bašeskijina lika, dominant-
na transformacijska gesta u poetskim tekstovima usmjerena je ka sim-
boličkom i depersonalnom oblikovanju pjesničkog subjekta.
Širokim opsegom intertekstualnih transpozicija Ljetopisa u dje-
lima savremene bosanskohercegovačke književnosti nije zaobiđena
ni drama. Mula Mustafa Bašeskija junak je historijsko-dokumen-
tarne melodrame Darka Lukića Bašeskija, san o Sarajevu (Sara-
jevo, 1991.). Tematsko-žanrovska raznorodnost Ljetopisa pokaza-
la se koliko zahtjevnom toliko i izdašnom osnovom za strukturi-
ranje dramskog teksta u kome zajedno sa melodramatskom
okosnicom harmonično koegzistira mnoštvo žanrovski vanmatičnih
elemenata i postupaka. Blagodareći u prvom redu postupku eklek-
tičkog kolažiranja kao izvornom poetičkom modelu samog Ljetopi-
sa, angažirani prototekstni resursi amortizirali su i estetski prefun-
kcionalizirali kruti sižejno-emocionalni mehanizam melodrame, svje-
dočeći tako u prilog vazda otvorenim i potencijalno nesvodivim mo-
gućnostima kreativne reciklaže skrajnutih i petrificiranih žanrovs-
kih oblika. U tom kontekstu Lukićevo optiranje za melodramu kao
vid literarno-scenskog izraza očitali smo na liniji postomderne na-
vade za oživljavanjem periferijskih, poglavito trivijalnih žanrova,
koji bivaju uključeni u modelativne procedure višestrukog kodi-
ranja, prije negoli puko podilaženje jeftinom ukusu masovne publi-
ke. Lukićeva intertekstualna transformacijska gesta uspješno se odu-
prla redukcionizmima, "modernizacijama" i nekritičkim prianja-
njima uz one stereotipe, koji će bezmalo obilježiti Bašeskijinu in-
tertekstualnu odiseju u djelima savremene bosanskohercegovačke
književnosti. Na taj način u velikoj je mjeri sačuvana prisnost s
autentičnom slojevitošću Ljetopisa i ličnosti njegova tvorca.
Sve do posljednjeg desetljeća prošlog vijeka Bašeskijin Ljetopis
je gotovo isključivo bio predmetom historiografskih i filoloških is-
traživanja, čiji je interes, po prirodi, onkraj književno-interpreta-
cijskih ambicija i kritičkog vrednovanja. Prvi i najuticajni rad iz
pretknjiževnopovijesne faze bavljenja Ljetopisom je Skarićeva mo-
nografska studija Mula Mustafa Bašeskija, sarajevski hroničar 18.
vijeka. Za književnopovijesnu paradigmu od značaja su Skarićeve
opservacije o Bašeskiji kao subjektu nefikcionalnog diskursa, u či-
jem svjetonazoru on dosta jasno luči udio kolektivne uobrazilje od
individualne svijesti, socijalnu od duhovne dimenzije hroničareve
ličnosti, ali i neraskidivo jedinstvo ambivalencija i unutarnjih po-
dvojenosti koje ga čine ne samo kompleksnim karakterom ne-
go i osebujnom intelektualnom pojavom u matici bosanskoherce-
govačkih društvenih i epohalno-historijskih preslojavanja. Filološki
metod proučavanja zastupljen u radovima Mehmeda Mujezino-
vića, Hazima Šabanovića i drugih limitirao je tekstove posve-
ćene Ljetopisu tako da i u slučajevima kada je bilo naznaka knji-
ževnokritičkog pristupa, on se svodio na ovlašne impresije, neo-
brazložene vrijednosne sudove kojima bi trebalo "vjerovati na ri-
ječ" ili, eventualno, na nasumična načimanja nekih krupnijih es-
tetskih i književno­historijskih fenomena koje tematika i poetika Ba-
šeskijina djela eo ipso kandiduju kao nezaobilazne književnoznan-
stvene probleme.
Prvi istinski iskorak u pravcu knjizevnokritičke analize i knji-
ževnopovijesnog vrednovanja predstavlja tekst posvećen Bašeskiji
u knjizi Prozna književnost Bosne i Hercegovine na orijentalnim je-
zicima Amira Ljubovića i Sulejmana Grozdanića. U Bašeskijinoj
hronici Grozdanić je prepoznao elemente realistickog pripovjednog
prosedea. Napose nekrologij u tom bi se smislu mogao označiti kao
svojevrsna "ljudska komedija" bosanskohercegovačke književnosti.
Realističku tipizaciju i fokusiranje znakovitih pojedinosti autor
vidi kao osnovni modus Bašeskijine karakterizacije ličnosti.
Dugo odlagani prodor Bašeskijinog Ljetopisa u polje istraživa-
čkog interesa van orijentalnih studija dogodio se pojavom tekstova Nele
Rubić Između anala i memoaristike - kronike XVIII stoljeća u Bosni i
Hercegovini i Esada Zgodića Politika sa distance. Nesumnjiva vrijed-
nost teksta Nele Rubić je žanrovsko i poetičko kontekstualiziranje bo-
sanskih hronika XVIII stoljeća u šire povijesne i prostorne relacije, što
njen rad svrstava u klasu rijetkih komparatistički orijentiranih studija
starije bosanskohercegovačke književnosti. Uvođenje Bašeskijnog Lje-
topisa u tu vrstu analize dragocjen je pokušaj prevladavanja književno-
povijesnog izolacionizma u izučavanju književnih tradicija koje pripa-
daju različitim kulturno-civilizacijskim krugovima - orijentalnom
i okcidentalnom. Iako u osnovi politološka, Zgodićeva su raz-
matranja relevantna i u književnohistorijskom smislu. Njima su
vrlo temeljito elaborirani oni svjetonazorski aspekti zahvaljujući
kojima Bašeskija etiku individualnog dostojanstva pretpostavlja mi-
litarističkoj etici slave, a za kojima su savremeni bosanskoherce-
govački autori najčešće posezali. Do izvjesnih politoloških spozna-
ja Zgodić je došao i analizom retoričko-poetičkih aspekata teksta,
potvrdujući tako prednosti multimetodološkog pristupa, bez obzira
u kojoj se disciplini znanstveni tekst matično situira.
 Naznake nove faze u metodološko-interpretacijskoj profilaciji
metadiskursa posvećenog Ljetopisu donio je tekst Kerime Filan
O opisima likova u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. Po srijedi
je problemski pristup jednom od aspekata strukture teksta, u ovom
slučaju opisa kao estetski najrelevantnijeg modaliteta Bašeskijina
kazivanja. Autoričin uvid vrlo je aplikativan u intertekstualnoj in-
terpretaciji budući da Bašeskijinu izvještajnu tehniku preuzima niz
autora (Selimović, Susić, Sidran) čija djela referiraju na Ljetopis.
 LITERATURA

IZVORI

• Bašeskija, Mula Mustafa: Ljetopis, Sarajevo, 1997.

• Beran, Jan: Sarajevski ljetopis, Tuzla, 1987.
• Filan, Kerima: O opisima likova u Ljetopisu Mula Mustafe
Bašeskije, Novi izraz 16-17, Sarajevo, 2002.
• Kadić, Rešad: Bašeskijin posljednji zapis, Sarajevo, 1975.
• Ključanin, Zilhad: Panorama pobožne bošnjačke poezije XX stoljeća,
Tuzla, 2000.
• Latić, Džemaludin: Mejtaš i vodica, Sarajevo, 1980.
• Ljubović, Amir - Grozdanić, Sulejman: Prozna književnost Bo-
sne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995.
• Lukić, Darko: Bašeskija, san o Sarajevu, Sarajevo, 1991,
• Mujezinović, Mehmed: Uvod u: Mula Mustafa Bašeskija: Ljetopis,
Sarajevo, 1997.
• Nametak, Fehim: Pregled književnog stvaranja bosanskohercego­
vačkih muslimana na turskom jeziku, Sarajevo, 1989.
• Rizvić, Muhsin: Pregled književnosti naroda Bosne i Hercego-
vine, Sarajevo, 1985.
• Rubić, Nela: Između anala i memoaristike - kronike XVIII
stoljeća u Bosni i Hercegovini, Novi izraz, Sarajevo, 14-15,
2001/2.
• Selimović, Meša: Tvrđava, Sarajevo, 1970.
• Sidran, Abdulah, Izbrana djela, knjiga I, Tuzla, 2004.
• Skarić, Vladislav: Mula Mustafa Bašeskija, sarajevski hroničar
18. vijeka, Sarajevo, 1927.
• Smailbegović Esma: Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986.
• Sušić, Derviš: Hodža Strah, Sarajevo, 1973.
• Šabanović, Hazim: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim
jezicima, Sarajevo, 1973.
• Zgodić, Esad: Bošnjačko iskustvo politike, Sarajevo, 1998.
 OPĆA LITERATURA

• Aćin, Jovica: Čitani čitalac, u: Književna kritika, XX, maj-

juni 1989.
• Aćin, Jovica: Paukova politika, Beograd, 1978.
• Bahtin, Mihail: Napomene uz metodologiju nauke o
književnosti, Treći program Radio Beograda, 1978.
• Bart, Rolan: Rolan Bart po Rolanu Bartu, Novi Sad - Podgori-
ca, 1992.
• Bart, Rolan: Zadovoljstvo u tekstu, Niš, 1975.
• Beker, Miroslav: Tekst i intertekst, u: Intertekstualnost i inter­
medijalnost, zbornik, uredili Zvonko Maković, Magdalena Me-
darić, Dubravka Oraić, Pavao Pavličić, Zagreb, 1988.
• Beker, Miroslav: Uvod u komparativnu književnost, Zagreb,
1995.
• Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teori-
je, Zagreb, 2000.
• Biti, Vladimir: Pripitomljavanje drugog, Zagreb, 1989.
• Biti, Vladimir: Teorija i postkolonijalno stanje, u: Prošla
sadašnjost - znakovi povijesti u Hrvatskoj, uredili V. Biti i
N. Ivić, Zagreb, 2003.
• Čale Knežević, Morana: Intertekstualnost i autoreferencijalnost
-
u radovima mlađih teoretičara, u: Trag i razlika, zbomik, uredili.
Vladimir Biti, Nenad Ivić, Josip Užarević, Zagreb, 1995.
• Carroll, David: Pripovijedni tekst, raznorodnost i pitanje poli-
tičnosti: Bahtin i Lyotard, u: Bahtin i drugi, ur. Vladimir Biti,
Za-greb, 1992.
• Eror, Gvozden: Genetički vidovi interliterarnosti, Beograd,
2002.
• Fateeva, Natalia: Intertekstualnost i njena funkcija u umjetni­
čkom tekstu, u: Stilistika VII, Varsava – Krakov - Opole, 1998.
• Foucault, Michel: Language, Cuonter-Memory, Practice:
Selcted Essays and Interviews, Ithaca, NY, Cornell Univer-
sity Press, 1977.
• Hačion, Linda: Poetika postmodernizma, Novi Sad, 1996.
• Jauß, Hans Robert: Probleme des Verstehens, Stuttgart, 1999.
• Jouve, Vincent: Složenost lik-efekta, u: Autor, pripovjedač, lik,
zbornik, priredio Cvjetko Milanja, Osijek, 2000.
• Jovičević, Tatjana: Istorijski roman kao vid trivijalne
književno­ sti u srpskoj literaturi XIX veka, u: Istorijski
roman, zbornik, Beograd-Sarajevo, 1992-1996.
• Juvan, Marko: Pjesme u stereofoniji: intertekstualne figure i
čitanja, u: Tropi i figure, zbornik, uredile Živa Benčić i Dunja
Fališevac, Zagreb, 1995.
• Katušić, Bernarda: Slast kratkih spojeva - hrvatsko pjesništvo
na razmeđu modernizma i postmodernizma, Zagreb, 2002.
• Kompanjon, Antoan: Demon teorije, Novi Sad, 2002.
• Kramer, Lloyd S.: Književnost, Kritika i historijska imaginacija,
u: Nova kulturna historija, ur. Lynn Hunt, Zagreb, 2001.
• Lachmann, Renate: Phantasia / Memoria / Rhetorica, Zagreb,
2002.
• Lešić, Josip: Vrijeme melodrame, Sarajevo, 1989.
• Lešić, Zdenko: Nova čitanja: poststrukturalistička čitanka,
Saraje-vo, 2003.
• Liba, Peter: Komunikacioni status popularne književnosti, Delo,
XXVIII, br. 2
• Margolin, Uri: Structuralist Approaches to Caracter in Narra-
tive: The State of the Art; Semiotica 1-2, 1989.
• Milić, Novica: Moderno shvatanje književnosti, Beograd, 2002.
• Moranjak Bamburać, Nirman: "Gramatika pamćenja" i kon-
stitucija tekstualnog smisla (intertekstualnost kao pamćenje
kulture u teoretskoj koncepciji R. Lachmann), Novi izraz, 21,
jesen 2003.
• Moranjak Bamburać, Nirman: Metatekst, Sarajevo, 1991.
• Nedić, Marko: Transformacije savremenog srpskog istorij-
skog romana, u: Istorijski roman, Zbornik radova, Beograd-
-Sarajevo, 1992-1996.
• Nemec, Krešimir: Tragom tradicije, Zagreb, 1995.
• Oraić Tolić, Dubravka: Teorija citatnosti, Zagreb, 1990.
• Peleš, Gajo: Tumačenje romana, Zagreb, 1999.
• Popović Perišić, Nada: Litaretura kao zavođenje, Beograd, 1988.
• Slavnić, Ivo: Istorijski roman - definicje i dileme, u: Istorijski
roman, Zbornik radova, Beograd-Sarajevo 1992-1996.
• Smirnov, Igor: Umjetnička intertekstualnost, u: Intertekstualnost
i intermedijalnost, Zagreb, 1988.
• Solar, Milivoj: Ideja i priča, Zagreb, 1980.
• Solar, Mlivoj: Laka i teška književnost, Zagreb, 1995.
• Stierle, Karlheinz: Pažnja i književna kompetencija, razgovor
vodio Davor Beganović, Zarez, br 51., 15. 3. 2001.
• Stojanović, Milena: Intertekstualnost i citatnost kao književni
postupci, u: Književne teorije XX veka, zbornik radova, Beograd,
2004.
• Šeleva, Elizabeta: Od dijalogizam do intertekstualnost, Sko-
plje, 2000.
• Štajger, Emil: Umeće tumačenja i drugi ogledi, Beograd, 1978
• Velek, Rene - Voren, Ostin: Teorija književnosti, Beograd, 1985.
• Vidan, Ivo: Engleski intertekst hrvatske književnosti, Zagreb, 1995.
• Zima, Luka: Figure u našem narodnom pjesništvu, Zagreb, 1998.
• Žilka, Tibor: Aluzija u književnoj komunikaciji, Delo, XXVIII, 2

POSEBNA LITERATURA

• Begić, Midhat: Meša Selimović: Tvrđava, predgovor "Masleši-

nom" izdanju Tvrđave, Sarajevo 1982.
• Čelebija, Evlija: Putopis, Sarajevo, 1954.
• Ćorović, Vladimir - Kemura, Sejfudin: Serbokroatische
Dichtungen Bosnischer Moslims aus dem XVII, XVIII, und
XIX Jahrhundert, Sarajevo, 1912.
• Duraković, Esad: Razvoj književnohistorijske i knjizevnokritičke
misli u radovima bošnjackih orijentalista, u: Bošnjačka knji-
ževnost u književnoj kritici, knjiga VI, Sarajevo, 1998.
• Filan, Kerima: O opisima likova u Ljetopisu Mula Mustafe Ba-
šeskije, Novi izraz, 16-17, ljeto-jesen 2002.
• Hadžiosmanović, Lamija - Trako, Salih: Mehmed Mejlija
Guranija - pjesnik Bosne XVIII stoljeća, u: Bošnjačka
književnost u književnoj kritici, knjiga I, Sarajevo, 1998.
• Kritičari o Meši Selimoviću, priredila Razija Lagumdžija, Sa-
rajevo, 1973.
• Latić, Dzemaludin: Iskorak iz realizma, u: Rešad Kadić: Iz
stare mahale, pogovor, Wuppertal, 1994.
• Lukić, Darko: Drugujući s Bašeskijom, predgovor drami Baše-
skija, san o Sarajevu, Sarajevo, 1991.
• Ljubović, Amir - Grozdanić, Sulejman: Prozna književnost Bosne i
Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995.
• Maksimović, Vojislav: Prostori i pojave, Tuzla, 1989.
• Palavestra, Predrag: Duh pobune u književnom delu Meše Se-
limovića, u: Književno djelo Meše Selimovića, zbornik radova,
Sarajevo 1990.
• Petrović, Miodrag: Senke na pećinskom zidu, u: Orfej na Neretvi,
Sarajevo, 1989.
• Pogačnik, Jože: Idejno-estetska struktura Selimovićeve "Tvrđa-
ve", u: Književno djelo Meše Selimovića, zbornik radova,
Sarajevo, 1990.
• Popović, Radovan: Život Meše Selimovića, Beograd 1988.
• Selimović, Meša: Pisci, mišljenja i razgovori, Rijeka - Beograd,
1975.
• Tontić, Stevan: Sidranova "nužna svjetiljka od riječi ", u: Abdulah
Sidran: Sarajevska zbirka, Muslimanska književnost XX vijeka,
predgovor, knjiga 22, Sarajevo, 1991.
• Vešović, Marko: Dvoglas u pjesmi - poezija i poetika Abdulaha
Sidrana, u Abdulah Sidran: Pjesme, Izbrana djela, knjiga I,
Tuzla, 2004.
• Vešović, Marko: O poeziji Abdulaha Sidrana, u: Abdulah Sidran:
Sarajevski tabut, Sarajevo, 1994.
• Vučković, Radovan: Abdulah Sidran, u: Problemi, pisci i dela IV,
Sarajevo, 1981.
 O autoru

Vedad Spahić je rođen 1966. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju za-

vrsio u Tuzli. Diplomirao 1989. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
južnoslavenske književnosti i maternji jezik. Predavao književnost i
bosanski jezik u više srednjih škola i Gimnaziji "Meša Selimović" u
Tuzli. Od 1993. je asistent na Odsjeku za bosanski jezik i književnost
Filozofskog fakulteta u Tuzli. Uže znanstvene oblasti kojima se bavi
su starija bosanskohercegovačka književnost i književnost austrougar-
skog perioda. Vedad Spahić je jedan od plodnijih bosanskohercego-
vačkih književnih istraživača i kritičara srednje generacije. Objavio je
knjige Tekst, kontekst, interpretacija - ogledi iz književnosti Bosne i
Hercegovine (Tuzla-Tešanj, 1999), Rob i slavuj kanona (Mostar-
-Tuzla, 2002.) te veći broj studija, ogleda, interpretacija i kritika u
svim značajnijim bosanskohercegovačkim književnim časopisima
- Odjeku, Izrazu, Novom izrazu, Životu, Licima, Razlici, Ostrvu...
Radovi su mu prevođeni na engleski i poljski jezik. Autor je dviju
srednjoškolskih čitanki. Piše i objavljuje poeziju i kratke priče
[knjige: Šta Rebeka Vest nikada nije saznala (poezija, Tuzla
1989), Žanrovi u Bosni i Hercegovini (proza, Tešanj, 2001)].
Objavljivao prijevode sa njemačkog, ruskog i slovenačkog jezika.
Urednik je časopisa za književnost i umjetnost "Ostrvo". Uče-
stvovao je na više domaćih i međunarodnih književnoznanstvenih
skupova. Bio je uključen u domaće i međunarodne znanstveno-is-
traživačke projekte. Afirmativno citiran u više znanstvenih radova
domaćih i stranih autora. 2002. godine na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu odbranio magistarski rad na temu Poezija Osmana Điki-
ća. Ova knjiga predstavlja dorađenu verziju Spahićeve doktorske
disertacije odbranjene 2005. godine na Univerzitetu u Tuzli. Član
je Društva pisaca BiH i predsjednik Društva pisaca Tuzlanskog kan-
tona.
 INDEKS IMENA

Abdul-Hamid, Sultan 65
Aćin, Jovica 17, 18, 156, 202
Andrić, Ivo 58, 114, 115, 156, 193
Č
Čale Knežević, Morana 25, 43, 202
Čelebija, Evlija 182, 204

B Ć

Bahtin, Mihail 11, 12, 13, 15, 50, 51,

Ćorović, Vladimir 181, 204
68, 69, 107, 133, 157, 195, 197, 202
Baldenspreger, Fernand 8
Barthes, Roland 11, 13, 14, 15, 16,
D
17, 18, 19, 23, 27, 28, 31, 35, 36, 38,
39, 50, 163, 164, 202
Ducrot, Oswald 23
Bašeskija, Mula Mustafa 53, 55 - 200, 201
Duraković, Esad 181, 182, 204
Beganović, Davor, 29, 204
Begić, Midhat 57, 58, 204
Beker, Miroslav 10,11, 14, 202
E
Ben-Porat, Živa 32, 33
Benčić, Živa 22, 148, 203
Eco, Umberto 20, 21
Beran, Jan 109-123, 173, 193, 194, 201
Eliot, Thomas Sterns 10, 163, 164, 197
Biti, Vladimir 12, 15, 16, 17, 18, 23,
Eror, Gvozden 8, 9, 15, 18, 19, 20, 26,
25,40,43,44,69,202
28, 39, 47, 202
Bloom, Harold 30, 32, 50, 51
Borges, Jorge Luis 157, 163, 165
Brkić, Hasan 87
Broich, Urlich 39
F
Budimlić, Abid 55
Fališevac, Dunja 22, 148, 203
Fateeva, Natalia 13, 202
C Filan, Kerima 94, 188, 199,201, 204
Foucault, Michel 5, 202
Camus, Albert 80 Freud, Sigmund, 61
Caroll, David 69, 202
Compagnon, Antoine 12, 27, 60, 203
Coulet, Henry 8, 9 G
Croce, Benedetto 8, 9
Culler, Jonathan 18, 23,24 Genette, Gerard 5, 23, 26, 27
Curtius, Ernst Robert 29 Goyet, Francis 19
Grozdanić, Sulejman 90, 184, 185,
199, 201, 205
H L
Hadžiosmanović, Lamija 182, 204
Hasard, Paul 8
Hajdarević, Hadžem 167
Hunt, Lynn 67, 203
Hutcheon, Linda 5, 202
I
Ivić, Nenad 23, 25, 43, 202
J 201, 205
Jakobson, Roman 32, 47, 98, 133
Jauß, Hans Robert 29, 155, 202
Jenny, Laurent 9, 32, 51
Jones, W. T. 6
Jouve, Vincent 89, 98, 203
Jovičević, Tatjana 142, 203
Juvan, Marko22, 23, 24, 25, 32, 47,
48, 49, 51, 52, 137, 147, 148, 203
Jurić Zagorka, Marija 135
K Maksimović, Vojislav 56, 57, 58, 205
Kadić, Rešad 135-145, 195, 196, 205
Kadribegović, Aziz 165-167
Kant, Immanuel 151
Karadžic, Vuk Stefanovic 67
Katušić, Bernarda 31, 45, 203
Kemura, Sejfudin 180, 204
Ključanin, Zilhad 125, 167, 201
Komarčić, Lazar 135
Kristeva, Julija 10, 11, 12, 13, 15, 16,
17, 18, 19, 27, 28, 30, 31, 35, 36, 38,
39, 44, 50, 163
Kramer, Lloyd S. 67, 203
Lachmann, Renate 28, 29, 30, 31, 32,
33, 34, 45, 50, 68, 109, 150, 191, 203
Lagumdžija, Razija 83, 205
Lašvanin, Nikola 186
Latić, Džemaludin 41, 162-165, 167,
197, 201, 205
Lautreamont /Isidore Ducasse/ 18
Lešić, Josip 171, 203
Lesić, Zdenko 34, 203
Liba, Peter 136, 203
Lukacs, Georg 112
Lukić, Darko 169-178, 187, 198,
Lukić Kurjak, Veljko 86
Lyotard, Francois 69, 155
LJ
Ljubović, Amir 90, 184, 199, 201,
205
M
Maković, Zvonko 14, 202
Margolin, Uri 112, 203
Medarić, Magdalena 14, 202
Mejlija Guranija, Mehmed 116, 142,
182
Mi1anja, Cvjetko 98, 203
Miller, J. Owen 24
Milić, Novica 22, 154, 164, 203
Moranjak Bamburać, Nirman 13, 15,
18, 30, 34, 35, 37, 39, 157, 203
Morris, Charles 44
Morići 57, 58, 75, 79, 83
Muderizović, Riza 179
Mujezinović, Mehmed 121, 125, 181,
182, 199,201
N
Narnetak, Alija 125
Narnetak, Fehim 183, 184, 201
Nedić, Marko 67, 203
Nemec, Krešimir 26, 203
Nerkesija, Muhamed 113
Nietzsche, Friedrich 144
Novljanin, Orner 126
0 Skarić, Vladislav 120, 157, 180, 181,
Oraić Tolić, Dubravka 14, 41, 44, 45,
47, 50, 60, 202, 203
P
Pavličić, Pavao 14, 202
Palavestra, Predrag 57, 58, 61, 205
Pečevija, Ibrahim Alajbegović 126
Peleš, Gajo 113, 119, 203
Pelidija, Enes 121
Petrović, Miodrag 154, 155, 156, 205
Platon 155
Plett, Heinrich F. 27, 47, 94
Pogačnik, Jože 56, 58, 205
Popovič, Anton 30, 34, 35, 36, 78
Popović, Radovan 55, 205
Popović Perišić, Nada 17, 203
Proust, Marcel 14, 149
R
Rešid 116
Riffatere, Michael 19, 20, 21, 22, 23,
24, 33, 115, 138
Rizvić, Muhsin 183, 201
Rubić, Nela 185, 186, 199, 201
s
Samardžić, Radovan 83
Sari-Murat 57, 75
Savić, Milisav 56, 83, 86
Scott, Walter 66, 111
Sebleti 116
Selimović, Meša 55-107, 110, 125,
126, 173, 187, 188, 191, 192, !93,
194, 201, 205
Sidran, Abdulah 53, 147-162, 167,
187, 188, 196, 197, 201, 205
198, 201
Slavnić, Ivo 67, 204
Smailbegović, Esma 66, 184, 201
Smirnov, Igor 16, 41, 43, 50, 204
Solar, Milivoj 87, 89, 137, 138, 140,
204
Steiger, Emil 172, 204
Stierle, Karlheinz 28, 29, 204
Stojanović, Milena 11, 13, 20, 21, 22,
204
Sušić, Derviš 125- 133, 187, 188, 194,
195, 201
Š
Šabanović, Hazim 182, 183, 199, 201
Šeleva, Elizabeta 22, 204
Šklovski, Viktor 60, 150
T
Tomaševski, Boris 7
Tontić, Stevan 157, 205
Trako, Salih 182, 204
U

Užarević, Josip 25, 43 White, Hayden 67

Z
V
Zgodić, Esad 185, 187, 199, 201
Vešović, Marko 148, 149, 152, 154,
Zima, Luka 52, 204
155, 156, 205
Vidaković, Milovan 67 Ž
Vidan, Ivo 7, 20, 33, 204
Vučković, Radovan 149, 205
Žilka, Tibor 34, 204

Warren, Austin 98, 204

Wellek, René 98, 204
 SADRŽAJ

Intertekstualnost i metatekstualnost - preteče,

koncepti, tipologije...................................................................................... 5

Modeli i ishodi citatnog dijaloga Selimovićeve Tvrđave i

Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije ........................................................... 55

Sarajevski ljetopis Jana Berana: Reprezentacijska odanost

prototekstnom "retoričkom Ja" ............................................................... 109

Nekrologij Vehaba Koluhije: Žanrovski citat u kontekstu

romana s tezom (Derviš Sušić: Hodža Strah) ........................................ 125

Trivijalizacija prototeksta u romanu

Bašeskijin posljednji zapis Rešada Kadića ............................................ 135

Pjesnici u Bašeskijinom vrtu .................................................................. 147

Intertekst kao djelotvorno premošćavanje žanrovsko-

poetičkog jaza (Darko Lukić: Bašeskija,
san o Sarajevu) ........................................................................................ 169

Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u radovima

bosanskohercegovačkih orijentalista i književnih historičara……………... 179

Zaključci………………………………………………………………… 191

Literatura………………………………………………………………... 201

0 autoru ..........................................................................................207

Index imena ...................................................................................................209

 CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.163.4(4997.6) .09

SPAHIĆ, Vedad
Vrt Bašeskija: Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije
u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti i
književnoj znanosti: intertekstualne i
metatekstualne relacije I Vedad Spahić. - Tuzla
Bosnia Ars, 2005. - 213 str.; 21 cm. - (Edicija
Ars Bosnia)

0 autoru: str. 207 Bibliografija: str. 201-205

ISBN 9958-746-25-5

COBISS.BH-ID 14589270

Po osnovi Mišljenja nadležnog Ministarstva Bosne i Hercegovine knjiga VRT

BAŠESKIJA je oslobođena plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga.
 VEDAD SPAHIĆ
VRT BAŠESKIJA

Edicija
ARS BOSNIA

Urednik
Rifet Hasković

Tehničko uređenje
Studio BOSNIA ARS

Likovna oprema i dizajn

Damir Jahić

lzdavač
bosniaARS
75000 Tuzla, Turalibegova 22
Bosna i Hercegovina
Tel./fax: **387 (0)35 257 017
e-mail: ars.bih@bih.net.ba
www.ars-bih.com.ba

Za lzdavača
Rifet Hasković

Štampa
HARFO-GRAF Tuzla

Za Štampariju
Alija Mulaosmanović

Tiraž 500

Prvo izdanje

Štampanje završeno
30. decembra, 2005.

Copyright © bosniaARS, 2005