Dijana Hadizuki

Univerzitet Demal Bijedi Mostar

Fakultet humanistikih nauka
e-mail: hidhadzizukic@bih.net.ba

Glasovi Jasmine Musabegovi

Glasovi Jasmine Musabegovi

Kljune rijei: Roman ene, glasovi; vieglasje, poetika svjedoenja, porodina

hronika, rat.

Saetak:
U radu se predstavlja i kratko analizira roman ene, glasovi Jasmine Musabegovi koji je ispisan u
poliperspektivi pripovjedakih glasova, koji govore o posljednjem ratu u razliitim prostorima i
gradovima, ali, gotovo iskljuivo iz enske perspektive. Strukturalna sloenost romana je ostvarena u
neprekidnom izmjenjivanju pripovijednih glasova i pozicija, smjenom ih i er forme, uz napomenu da
je i pripovijedanje u treem licu uvijek subjektivizirano. Svaki iskaz je vrisak svjedoka zloina, a skup
svih razliitih glasova iz razliitih vremenskih perioda izvodi autoricu iz narativnosti i uvodi u
esejistiko promiljanje o sutini zloina. Ovaj roman je posljednji u trilogiji koju ine jo Skretnice i
Most, a kojom je obuhvaena historija porodice Mali od Drugog svjetskog rata do agresije na Bosnu i
Hercegovinu devedesetih godina prolog vijeka. Kljuna tema romana je propitivanje smisla
umjetnosti u vremenima ratnim, te nemogunost ljudska da zauti iako pred poinjenim zloinima
ostaje nijem.

Ispisujui nalije historije od Drugog svjetskog, do rata u Bosni i Hercegovini devedesetih

godina dvadesetog vijeka, Jasmina Musabegovi progovara o ratovima i porau iz perspektive ene
stvarajui svojevrsnu trilogiju o porodici Fatime Mali. U prvom romanu Skretnice, isprianom u
treem licu, Fatima ima glavnu ulogu i poziciju fokalizatora kroz iju se svijest prelamaju dogaaji u
ratom zahvaenom Sarajevu i okolini; Most je kompozicijski dat kao ispovijest Fatimine keri,
slikarke, koja pamti teko poratno vrijeme u Mostaru kome se pripovjedaki vraa u svojim zrelim
godinama. Konano, posljednji roman Musabegovieve ene, glasovi ostvaren u poliperspektivi
pripovjedakih glasova, progovara o posljednjem ratu u razliitim prostorima i gradovima, ali, gotovo
iskljuivo iz enske perspektive. Meu pripovjedaicama najznaajnije su Fatimine keri jedna
slikarka a druga spisateljica pa su dijelovi romana u kojima se iskazuje njihov doivljaj rata jedne u
Sarajevu a druge u Mostaru najobimniji i tematsko-motivski najinteresantniji.
ene, glasovi je roman koji ve svojim naslovom upuuje na polifoninost kazivanja.
Strukturalno je ostvaren kao skup ispovijesti o ratnom trenutku sadanjem uz povremena vraanja u
prolost porodice Mali, tek onoliko koliko je upuenom itatelju neophodno da prepozna dogaaje i
motive iz prethodnih romana. Samo pominjanje imena majke Fatime koja, kako kae naratorka na svu
sreu nije iva doekala jo jedan rat, je dovoljno da i u ovaj roman uvue sve dogaaje ispriane u
Skretnicama i Mostu. Likovi brata Beira kao i najmlaeg brata koji je prethodni rat proveo u
Gajretovom sirotitu a u ovom poginuo, djeda, tete Hibe i drugih, povezuju ovaj roman sa ranijim
stvarajui priu, nau priu o razliitim generacijama koje vee ista tragina sudbina iz koje proizilaze
prie, glasovi, krici...Prepoznat emo u ovom romanu minue majke Fatime rezmijenjene na kraju
prolog rata za maslo, iznova e oivjeti i Neretva i Stari most, i majin put i moj put do Mosta, ali
ovaj put u poistovjeenju jer isti je to put. Ranije smo pratili majinu brigu o djeci, u romanu ene,
glasovi jedna od glavnih naratorki, Selma, brine o svojoj djeci. Cjelovitost trilogije biva ostvarena i
nizom naoko sporednih motiva - prvi roman Skretnice zapoinje slikom trudne ene i mirisom
potkuhanog tijesta, trei ene, glasovi zavrava pripremom hljeba za djecu. Gusto metaforino tkanje
teksta, dubina i vieslojnost svake pojedinane slike, unutarnji ritam boli i upeatljiva stvarnost ine
jedinstvo strukture ovog romana, koji uz svu disperziju glasova ostaje cjelovit i umjetniki uvjerljiv.
Strukturalna sloenost romana je ostvarena u neprekidnom izmjenjivanju pripovijednih
glasova i pozicija, smjenom ih i er forme, uz napomenu da je i pripovijedanje u treem licu uvijek
subjektivizirano. Svaki iskaz je vrisak svjedoka zloina, a skup svih razliitih glasova iz razliitih
vremenskih perioda izvodi autoricu iz narativnosti i uvodi u esejistiko promiljanje o sutini zloina.
Zapitanost Musabegovieve o tome moe li istina o zloinu biti iskazana jer su svjedoci uvijek oni koji
su zloin preivjeli, a preklano grlo ne pjeva (Musabegovi 2005), upuuje je na poznatu
postmodernistiku sintagmu, tzv. varku Auvica koja dovodi do uruavanja svih velikih pria
dvadesetog vijeka. U tom smislu, ovaj roman moemo itati u okviru poetike svjedoenja, kao
subjektivnu ispovijest sa elementima autobiografskog, ali i prekoraenjima ka drugome/ drugoj i

njihovom doivljaju stradanja. U povodu knjige eseja Jasmine Musabegovi Nalije historije Dafer
Obradovi (2000) je o eni i njenom doivljaju rata rekao: Jer u ovom sluaju njoj je napadnuto sve: i
fiziki integritet, i sve duhovne i moralne vrijednosti, i rodna gruda, i grad u kojem ivi, i obitelj, i
jezik, i kultura, i tradicija, itd,
Roman ene, glasovi je na izvjestan nain fabularni nastavak prethodnih romana
Musabegovieve, u njemu je dopriana porodina hronika Malievih, ali i nastavljena pria o zloj
sudbini ljudi ovog prostora u kome svaka generacija proivljava barem jedan rat. Prepliu se kazivanja
Nizame, slikarke, u ratom zahvaenom Mostaru i Selme, spisateljice, iz sarajevskog ratnog pakla.
Nizamina pria poinje iz snajperskog gnijezda na empresu ( a znamo da je empres dvostruki simbol
smrti i ponovnog roenja), uz specifino njen (poznat iz romana Most) doivljaj grada i
hercegovakog tla Ljubav prema ovom podneblju to je nosimo i u tijelima, zavela nas. Eto.
(Musabegovi 2005; 10) ili, neto kasnije: Kako zemlja mirie, kako samo mirie i kroz miris smole
ovog empresa. Zemlja mirie na hranu. A nje nema. (Musabegovi 2005; 21) Sva ostala kazivanja su
ili Nizamine retroverzije iz prolosti, odnosno sjeanja na prie rtava iz Drugog svjetskog rata,
nizane nehronoloki asocijativno, ili direktne ispovijesti ljudi o ovom ili prolom ratu, gdje je
naratorka samo recipijent i prenosilac prie na drugom pripovijednom nivou. Glas Hadire o boravku
u logoru govori o ne/prepoznavanju Boe, nekadanjeg komije a sada uvara logora; bolna je i
ispovijest izbjeglice Safije o stradanju Sin mi je poginuo, bona, a zeta zaklali. (Musabegovi 2005;
62), kao i majke Demile kojoj su etnici na Drini uvis bacili sina u pelenama pa ga na no doekali, a
ona sve gledala, i sada je, nakon etrdeset godina ranjena na Markalama. I nakon niza
glasova/vriskova o poinjenim zloinima, kada postaje jasno da se sve ponavlja, samo jo ee,
naratorka se poinje pitati o sudbinama svih nas, ena:
Onda e opet ostaviti djecu, a ponijeti majku, izgubiti djecu, potraiti majku, pa traiti djecu,
pa majku, pa mjesta gdje ih je ostavila...Gubljenja se ne zbivaju zajedno. Pa majku, opet, pa
djecu, opet, pa sebe, pa ne znam vie ni koga je ni ta sve izgubila. ena.
(Musabegovi 2005;102).
Zajednika prolost i zajedniki gubitak jesu bitne karike u povezivanju doivljaja sestara
fiziki razdvojenih. Meutim, spona koja ih povezuje mnogo dublje od svega ostalog jeste vezanost za
umjetnost (Evo me, Selma, sestro, mislim i u jeziku, kao ti, a ne samo u bojama). Spisateljica i
slikarka, zateene neizmjernom koliinom mrnje i zla koje se uvijek i iznova ponavlja, na razliitim
mjestima dolaze do istog pitanja: Ima li smisla pisati/slikati i moe li se umjetnou zlo nadjaati?
Moe li se naslikati tiina nakon udara granate? Moe li se rijeju iznijeti emocija majke kojoj su ubili
dijete? U tom smislu, ovaj roman na trenutke prerasta okvire knjievne umjetnosi kojoj pripada i
postaje svjedoanstvo o doivljenom, i autobiografsko, i nae, i univerzalno. Musabegovieva ne
pristaje na tiinu i utanje, jer Rije je bila prva, pa neka bude i posljednja:

Ja u da vrisnem do neba, i kalemom i snajperom. Nek se zna. Negdje e biti eha. Negdje,
znam da nee u okruenju, ali hou da dobacim daleko, daleko, do nepoznatih srca i dua. Ali
hou samo da iz mene izae i stane preda me. Da se s tim jasno i nedvojbeno suoim.
(Musabegovi 2005; 144)
Cilj umjetnosti i jeste da sakupi i kondenzuje sva iskustva i emocije u svojoj konkretnoj
neponovljivosti, da svjedoi i progovori u metaforama i simbolima, prepoznatljivim uvijek i svuda.
Stoga je glas Musabegovieve kojim progovara u ovom romanu ponekad snano ekspresivan, ponekad
sjetno-melanholian, ponekad grevito isidan... i uvijek lirski snaan. Traumatian doivljaj nikada ne
moe biti ispripovijedan kao cjelina hronoloki i kauzalno povezana, ve uvijek kao niz snanih
detalja, svedenih na upeatljiv vizualni ili auditivni detalj. Gledan sa empresa, grad i svijet se razbija
u komadie, teko iznova spojive. Pred obiljem vizualnih senzacija Nizami ostaje samo bijela boja
svjetlosti, Selmi susret u rijeima, kao jedini bitan. Ni rijei ni boje nisu dostatne, a mora se govoriti
i bojom i rijeju:
PREKLANO GRLO NE PJEVA.
Ni tu pjesmu neu. Zatvaram ti kalem. To ne mogu da podnesem. To znai da nema mjesta ni
za Rije ni za Sliku. To znai da je ovaj ivot tek tmina neiskaza. A to ne mogu da podnesem
na svojim ionako slabim pleima. Muk se ne moe nositi. On je opta smrt meu ovim
pojedinanim. A to ne mogu. Ne dam takvoj istini da se kae. Ona bi sve unitila, pa i ovaj
sveti i dragocjeni bol.
(Musabegovi 2005; 162/163)
U obilju postratne literature koju kritika uslovno naziva poetikom svjedoenja osobitu vrijednost ima
svjedoenje ene. enski glas je unutarnji glas, glas one koja trpi historiju, glas one koja je u jednom
ratu bila dijete koje trai majka, a u drugom majka koja trai djecu. Metafora skretnica prerasta roman
u kome je nastala, kao svoj izvorni kontkst, i postaje metafora postojanja svih junakinja Jasmine
Musabegovi, nje i nas samih.

Literatura:
1. Jasmina Musabegovi, ene, glasovi, Svjetlost, Sarajevo, 2005.
2. Dafer Obradovi, Izraz priguenog krika i opomene, Most, br.125-126, XXVI, april/maj,
2000.