You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Umjetnost riječi

Art of Words

Location: Croatia
Author(s): Miroslav Beker
Title: Greimasov prilog suvremenoj semiotici
Greimas's Contribution to Contemporary Semiotics
Issue: 4/1988
Citation Miroslav Beker . "Greimasov prilog suvremenoj semiotici". Umjetnost riječi 4:333-346.
style:

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=60689
CEEOL copyright 2021

.Umjetnost riječi. XXXII (1988).4. Zagreb. listopad - prosinac

MIROSLAV B E KE R (Zagreb - Filozofski fakultet).

GREIMASOV PRILOG SUVREMENOJ SEMIOTICI

UDK 003.01 GREIMAS, A. J

Autor prikazuje osnove Greimasove semiotičke teorije, služe-
ći se pri tome knjigom Ronalda Schleifera A. J. Graimas and
the Nature of Meaning kao vodičem. Ističe semantičku modifi-
kaciju logičkih suprotnosti kao specifični Greimasov ~rilog
suvremenoj semiotici. Obrazlaže bit aktanata i njihovu ulogu
u narativnoj strukturi. Analizom priče Pavla Pavličića Kroniča­
rev grijeh daje primjer primjene Greimasove teorije u kritičkoj
praksi.

1.
U velikoj raznolikosti suvremene semiotike prilog francuskog znanstvenika
litvanskog porijekla A. J. Greimasa od posebnog je značaja. Ima dapače auto-
ra koji suvremenu semiotiku poistovjećuju s njegovim djelom (npr. Nicole
Everaert Desmedt: Semiotique du recit. Methode et applications, Louvain-Ia-
-Neuve 1981), no istini za volju moramo priznati da ga neki prikazi semiotike 333
jedva (ako uopće) spominju (npr. D. S. Clarke, Principles of Semiotic, London
1987).
Izmedu ta dva ekstrema nalazi se najbrojnija sredina koja Greimasu pri-
znaje značajnu ulogu u okviru najnovijih semiotičkih (teorijskih i praktičnih)
priloga. Naići ćemo zbog toga i na brojna tumačenja njegova djela pa tako
možemo navesti (kronološkim redom) knjige: Robert Scholes, Structuralism
in Literature \fale University Press, 1974), Jonathan Culler, Structuralist Poe-
tics (London 1975), Terence Hawkes, Structuralism and Semiotics (London
1977) i Fredric Jameson, The Political Unconscious \fale University Press,
1981). Navedeni se autori.slažwOlvažnosti Greimasova doprinosa a povreme-
no spominj\-! Lpoteškoće:Ulrazumijevanju njegove teorije (što naročito ističe
Scholes), s,čime-'bih'secpotp,.unmsložio jer sam i sam bio frustriran čitajući
njegove·knjige·Semanti4JU'.structurale(Pariz 1966) i Maupassant; exercices pra-
tiques (Pariz 1976):Pfijv.svega~.riječ je o razradenoj terminologiji koja je ne-
prozirna čita0cumeupućenommlznačenje tih termina. A sam Greimas se ne
trudi da oDjasnii-svoj~:termine:.o01 kao da predaje grupi svojih studenata koji
već dobro p,oznaju njeggvetintelethualne okvire i reference pa o tome nije po-
trebno voditi posebnoggračunal..I1l; upravo navedenih razloga knjiga Ronalda
Schleifera;.Al Jl..GreimtM.-and!tI:1etNature of Meaning, s podnaslovom Linguis-
tics,,semiotiČ&-andIDisc()1,Jf's~Theory(Croom Heim, London 1987), je dobro do-
šl~i"(koliJ{atmiJ.je poznato~'po prvi puta se ozbiljno uhvatila ukoštac s feno-
menofIl'i,Ci)-eimas. Svrha je ovog napisa da pomoću te knjige (ali i u svjetlu
vlhtitog iskustva i zapažanja s tog područja) prikaže Greimasov doprinos suv-
remenoj semiotici.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

Dva su glavna pravca ili područja interesa semiotike: jedan pravac (nazovi-
mo ga vertikalnim) proučava proces komuniciranja s posebnom pažnjom us-
mjerenom na promjene/modifikacije u procesu komuniciranja, od autora/go-
vornika do recipijenta, a drugi je pravac problematika označavanja (pridavanja
značenja); nazovimo ga horizontalnim pravcem. Dok bi prvoj skupini pripa-
dali američki filozof Charles Sanders Peirce (1839 -1914) i Umberto Eco, A.
J. Greimas je možda najizrazitiji predstavnik drugog pravca s Jakobsonom,
Levi-Straussom i Hjelmslevom, kao učiteljima ili pretečama. Moramo osim
toga spomenuti čuvenog njemačkog filozofa Immanuela Kanta koji je usta-
novio da ljudska svijest nije pasivna u poimanju svijeta nego da putem kate-
gorija formalne iogike »strukturira. tu sliku. I Greimas također smatra da se u
procesu označavanja stalno ponavljaju neki osnovni uzorci. Toliku važnost
suvremeni strukturalisti/semiotičari pripisuju označavanju da to smatraju os-
novnom i specifičnom ljudskom djelatnošću pa čak tvrde da je ljudsko biće
zapravo homo significans. Ili, po Greimasu:
Problem pridavanja značenja je u središtu glavnih intencija našeg vremena (...)
Ljudski svijet kakav nam se ukazuje u svojoj je biti definiran kao svijet znače­
nja. Svijet može biti 'ljudski' tek ukoliko nešto znači. Tako u proučavanju koje
se bavi označavanjem humanističke znanosti mogu pronaći svoj zajednički na-
zivnik. Uistinu, ako prirodne znanosti postavljaju pitanja da bi shvatile kakav je
čovjek i kakav je svijet, humanističke znanosti postavljaju manje-više izrazito
334 pitanje - što to dvoje znači. (XVIII)!
A pod značenjem Greimas uzima pojam kao pojavu recepcije, tj. kao shvaća­
nje jezičnog izraza. U tome i jest razlika izmedu strukturalne i povijesne lin-
gvistike koja se bavila izrazom. Po Greimasu, u semiotici su logične propozi-
cije zamijenjene snagom označavanja u jeziku, a to se prije svega odnosi na
učinke značenja. No karakteristično je da Ronald Schleifer, govoreći o Grei-
masu, ističe kako to pridavanje značenja nije izraz neke vječne fladpovijesne
strukture nego on dapače tvrdi da se u uzorke shvaćanja unose ideološka op-
redjeljenja pa s tim u vezi navodi da poznati američki marksistički kritičar
Fredric Jameson visoko cijeni Greimasa.
Greimas se nadovezuje na osnovne Saussureove teze o dvostrukosti lin-
gvistike kao znanosti (npr. dualizam između glasovnih organa i uha, zvuka i
pojma, individualne i društvene manifestacije, sinkronija i dijakronija, kon-
trast i kombinacija). Upravo je ta dvostrukost karakteristična i za rječnik koji
su izradili J. Courtes i A. J. Greimas pod nazivom Dictionnaire raisonne de la
theorie du langage (Hachette, Pariz 1979) o kojem Schleifer govori u prvom
poglavlju svoje knjige i za koji tvrdi da pruža najbolju priliku za prikaz Grei-
masovih terminoloških pojmovnih osnova.
Kao što smo već anticipirali, Greimas ističe da učinci značenja u jeziku ni-
su rezultat nekog mističnog procesa poimanja, nego su proizvedeni putem
sistematske djelatnosti ljudske svijesti. Takve se djelatnosti krećeuu okviru

! Brojevi II zagradama odnose se na stranice II Schleiferovoj knjizi o Greimasll.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

nekih osnovnih pravaca ili načina mišljenja, a to su suprotnost, proturječje i

pretpostavka (implikacija) koje, kao odnosi, stvaraju istovremene mogućnosti
kontrasta i kombinacija:

suprotnost

suprotnost

To bismo mogli nazvati osnovnom shemom ili matricom, u okviru koje se

javljaju i razvijaju sve priče, i ona nam pomaže da shvatimo dinamiku ljud-
skog mišljenja.
O samoj semiotici Greimas i Courtes u svom rječniku govore ovako:
njezin je prvenstveni interes (oo.) da učini očitim preduvjete za razumijevanje i
proizvodnju značenja (oo.) Shvaćajući strukturu kao mrežu odnosa, teorija semio-
tike će morati formulirati semiotičku aksiomatiku koja će u svojoj osnovi biti
predstavljena (oo.) kao tipologija odnosa (pretpostavka, protuslovlje itd.). Ta aksi-
omatika će omogućiti konstituiranje temeljne grade formalnih definicija kao
što je npr. semiotička kategorija (minimalna jedinica) i sama semiotika (maksi- 335
malna jedinica). Ova potonja, slijedeći Hjelmsleva, uključuje logičke definicije
sistema (odnos ili oo. ih) i procesa (i oo. t) sadržaja i izraza, forme i supstancije itd.
Idući korak će se sastojati od osnivanja minimalnog formalnog jezika. (19)

Strukturalizam ima svoju osnovu u nizu binarnih suprotnosti, kao npr. di-
jakronija/sinkronija, označitelj/označeno, langue/parole itd., a po Rječniku
Courtesa i Greimasa .spoj povijesnih i pragmatičnih faktora pripisao je binar-
nim strukturama privilegirano mjesto u lingvističkoj metodologiji« (20).
No između tih suprotnosti kao da postoji još neki srednji termin; na što
već indirektno upućuje i Saussureova čuvena tvrdnja o nepostojanju pozitiv-
nih polova. Time se podrazumijeva da postoji neka sredina ili neka osovina
(izraz koji se upotrebljava je .kombinacija«) u okviru koje se suprotnosti os-
tvaruju. To su odnosi u kontrastu (ili.ooilt), ili pak u (t:oot) kombinaciji. Na te-
melju toga dolazimo do zaključka da .isključena sredina kontrasta nikada ne
može biti u potpunosti isključena jer akt isključivanja podrazumijeva kombi-
naciju koja potkopava samo isključenje« (20). Greimas se dakle zalaže za bav-
ljenje tom sredinom, tom .osovinom«, dok sam strukturalizam suprotstavlja
kontraste kombinaciji, sisteme morfemima, jednu razinu drugoj i to sve u bi-
narnoj suprotnosti, bez srednjeg termina. Drugim riječima, strukturalizam
suprotstavlja logiku sistema gramatici morfemskog jezika.
Za razliku od toga Greimasov projekt strukturalne semantike (a dalje i se-
miotike) ističe element sadržaja, tj. strukturiranog označenog; semantika tra-
ži više od apstraktne opozicije prisutnost/odsutnost, o čemu Greimas govori
kad razlikuje kozmologtjsku semiotiku (koja opisuje prirodne predmete) i dn-
tropološku koja opisuje .ljudski« objekt:

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

oo. kozmologijska se semiotika zadovoljava jednostavnom izjavom o onome što

jest, pazeći"pri tome na artikulacije objekta koji analizira, dok se antropološka
semiotika usredotočuje na značenje uloženo u same kategorije koje omogućuju
tu artikulaciju. Tek na taj način možemo reći da su razlikovanja, izvori razlika,
zapravo .prirodni., dok je značenje, shvaćeno putem tih razlika, .ljudsko •. (22)
Kako bismo to objasnili u smislu Greimasovih teza poslužit ćemo se nje-
govim pozivanjem na fonologiju - pretežno iz praškog lingvističkog kruga.
Možda bismo mogli postaviti pitanje zašto fonologija igra toliku ulogu u Gre-
imasovoj teoriji, a odgovor je (čini mi se) prilično jasan: {onologija je, naime,
znanost o glasovima koji uvjetuju promjenu značenja, odnosno označivanja, a
to je ono čime se Greimas bavi. Kao što Greimas (po Schleiferu) navodi, u
prirodnim je znanostima glavni faktor razlikovanja prisutnost ili odsutnost
(nečega) a i Jakobsonova fonologija se temelji na takvoj razlici. Nasuprot to-
mu, Greimas dodaje da u semantici ne može biti razlike u smislu prisutnosti-
/odsutnosti jer se na području značenja radi samo o suprotnosti izmedu pozi-
tivnih elemenata. Naime, na to:n području i odsutnost značenja ima neko
značenje. Da bi to prikazao poziva se na Jakobsona i njegovo razlikovanje pri-
sutnosti i odsutnosti dužine vokala, nakon čega navodi drugi slučaj gdje je po-
srijedi isti element na suprotnim polovima, npr. otvorenost ili zatvorenost
vokala, kao fonetski znak ac nasuprot ,: No ipak, ističe Greimas, izmedu ta
dva slučaja postoji razlika: naime, dok je u drugom slučaju (otvorenost ili za-
336 tvorenost vokala) razlika imanentna, u prvom slučaju (prisutnost/odsutnost
dužine) ona ovisi i o kontekstu. To vidimo na primjeru engleskih riječi b:a i
bit, gdje u oba slučaja imamo kratak glas i, ali on je nešto duži prije zvučnog
konsonanta (tj. u bit45dakleikontekst doprinosi razlici u dužini. Po Greima-
su, u razlici o otvorenosti ili zatvorenosti vokala radi se o suprotnosti (kontrast
na istoj razini ili osovini), dok je u slučaju dužine vokala razlika protuslovna
(imanentna + kontekst). Slične razlike možemo prikazati na kontrastu boja.
Na prirodnoj (ili kozmološkoj) razini u opoziciji cmolbijelo crno je neoznače­
no, ono je poput odsutnosti boje, tj. tu imamo bezbojnast, dok je na drugoj
strani, obojenost uopće. No na području humanističkih znanosti - II semanti-
ci, u pridavanju značenja - kontrast neće biti izmedu bezbojnosti i oboje-
nosti nego izmedu crnog i bijelog zbog ljudskog uloga, zbog pridavanja zna-
čenja gdje nema 0dsutnosti pa prema tome ni bezbojnosti. Zaključak je da
imamo dvostrukost izmedu formalno logičke i značenjske suprotnosti, tj. sup-
rotnostlkontrast(semantička suprotnost) i kombinaciju (semantičko Pfotuslov,:...
Ije), ili, u našem slučaju, crno nasuprot bijelom i obojenosth To mozemo'gr3?
fički ovako ilustrirati:

<
humanističke znanostii
bijelo (supJDUJo)'
crno (bezbojno) ..............................................
obojeno (P~)
prirodne znanosti

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

Razliku između prirodnih i humanističkih znanosti, s obzirom na prisutnost

i odsutnost, možemo prikazati na usporedbi s glazbom. Nastavnici glazbe re-
dovito ističu da je i stanka (pauza) glazba. Stanka je tišina (tj. odsutnost zvuka)
kako u prirodi tako i u glazbi, ali je funkcija te tišine u '.oba s1učaja različita.
Naime, tišina u prirodi n~ znači ništa osim odsutnosti zvuka, doku glazbi
ona postoji iz raznih razloga: to može biti zbog kontrasta, predaha, dramatiza-
cije ili bilo čeg drugog, no u svakom slučaju tišina ima svoj smisao i značenje.
Točno je da tišini i u prirodi možemo pripisati značenje, no to je proizvoljno,
tj. zavisno od pojedinca i njegova raspoloženja, dok u glazbi tišina ima svoju
svrhu, ('na tu postoji kako bi postigla određeni efekt.
Tu dvostrukost (između formalne logike i sadržaja) Greimas naziva zonom
zapleta na razini sadržaja i to ga vodi do razrade semiotičkog četverokuta koji
precistavlja elementarnu strukturu značenja u obliku dvostrukog odnosa raz-
dvajanja i spajanja. Poput jezika i semantički četverokut tvori kombinaciju i
kontrast, možda i varijantu metonimije, metafore, paradigme i sintagme, a
nadalje i kondenzacije i dislokacije. Tako dolazimo do četverokuta:

suprotnost
§.
'E..
~
č.
337
~.~~---------------------------=~
negativni komplementarni pozitivni komptetnentarni
termin termin
ni s ni ne s isines

Takav četverokut je tako reći kontaminirao čistoću logičke sintakse zonama

zapletanja značenja sadržajem što uključuje mogućnost promjene sadržaja
unutar te strukture. Time je kozmološka semiotika pretvorena u humanistič­
ku. U upravo prikazanom četverokutu s tvori minimalnu jedinicu ili sem. Ako
to izrazimo putem beja, crno i htjelo bi bile miminalne jedinice. Semiotički
četverokut strukturira sematltički ulog jezika, a tu čak i odsutnost označuj~
tako da je npr. odsutnost zvučnosti suprotna zvučnosti, a ne beivučnost. Mo-
žemo krenuti korak dalje i nadopuniti četverokut bojama (na razini kozmo-
loških i humanističkih znanosti);

semantička osovina = određene boje

Sl crno S2 bijelo
(s: crnp/ bez boje) (ne s: bijelo/ sv{ boje, obojenost)

Š2 bezbojnost ŠI obojenost
(ni s ni ne s (i s i ne s
ni crno ni btjelo) i crno i bijelo)

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (198e) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

U našem primjeru bezbojnost (ni crno ni bijelo) nalazi se na četvrtom mjestu

četverokuta. Po riječima Ronalda Schleifera, u tom slučaju .bezbojnost pada
poput sjene preko četverokuta, poput neke vrste plodne negativnosti čija se
odsutnost, u svjetlu života, ne može shvatiti. (28). Neki kritičari (npr. Fredric
Jameson i Julija Kristeva) dapače smatraju da je to privilegiran položaj, nazi-
vaju ga .radikalnom negativnošću. i pripisuju mu ulogu od posebne važnosti.
O tome će još biti govora dok ćemo se sada zadržati na reperkusijama svijesti
o semiotičkom četverokutu na području komunikacija ili ljudskog saobraćaja,
gdje se krećemo na području onoga što nazivamo diskursom (t. govorom, ob-
radom, postupkom). U razvrstavanju srodnih disciplina diskurs zauzima upra-
vo sp:>menuti četvrti položaj u četverokutu. Jer diskurs očito nije ni logika a
ni kontigvitet (tj. sintaksa ili gramatika) te mu pripada navedena četvrta pozi-
cija (u smislu ni s ni ne s). Grafički to možemo prikazati ovako:

logika/sistem kontigvitet/morfemi
s ne s

nisnines isines
338 diskurs (ili huma- gramatika (ili semiotika
nističke znanosti) ili prirodne znanosti)

Semiotički nam četverokut također omogućuje da shvatimo neke bitne po-

krete/promjene na području književnih teorija našeg stoljeća. Na početku je
ruski formalizam (tj. bavljenje specifičnim književnim postupcima) a njegova
se korektura od strane strukturalizma sastoji u tome da se logićka svojstva
predmeta shvate kao kulturna stvarnost (budući da je opreka kultura/priroda
jedna od temeljnih teza strukturalista), dok bi semiotička analiza išla korak
dalje time što shvaća predmet kao tekstovne, specifične manifestacije a ne
imanentne strukture. I tekst i kultura u semiotičkoj analizi primjenjuju/pre-
pleću imanentnu organizaciju semiotike s određenim društvenima manifesta-
cijama i na taj način dolazimo do daljnje faze, a to su diskurzivne strategIje ko-
je ne možemo svesti ni na puku logiku ni na čisti kontigvitet.
Takva vrst diskursa je književna kritika koja se neprestano kreće u sred-
njim terminima retorike (a ova stoji između logike i gramatike), između jezi-
ka i konteksta, sistema i procesa. Kritika stvara svoj jezik, razvijajući srednji
dio diskurzivnim metodama interpretacije, od kojih je najvažnija spaetjaliza-
cija (koja otvara diskusiju o prostornosti i znanosti), aktorikalizacija (koja ka-
zuje nešto o dubinskoj psihologiji i govoru) te temporalizacija koja te aspekte
povezuje u narativnom proučavanju, tj. u kritici. A ono što smo rekli za kriti-
ku još je važnije za svaku umjetnost koja priča o tzv. srednjem dijelu (tj. o ži-
votu između rođenja i smrti) jer, da citiramo američkog kritičara Geoffreya
Hartmana: .Isključena sredina je tragedija za maštu•.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988).4 • Zagreb. listopad - prosinac

Dakle diskurs, zahvaljujući upravo svom četvrtom položaju (oslobođenom

od ograničenja i prisila drugih pozicija), postiže iznimnu uspješnost i fleksi-
bilnost, a analognu prednost četvrtog položaja na mikropodručju možemo
pratiti npr. u Povratku Filipa Latinovicsa. Kao što sam već jednom usput na-
pisao (a ovdje je ta teza dalje razrađena), pojava Kyrialesa u tom romanu po-
tvrđuje važnost radikalne negativnosti koja baca svoju sjenu na cijelo djelo.
Gledajući s posve formalne strane, iz perspektive uzorne fabule, pojava Kyria-
lesa je možda dvojbena jer se on u romanu javlja .kao grom iz vedra neba. da
bi nakon nekog vremena opet iščezao. No prilazeći romanu iz perspektive
Greimasove semiotike, njegov udio postaje bitan kao četvrti i zaključni dio
četverokuta. Naime, dok sam Filip predstavlja senzibilitet i idealizam, a nje-
gova majka konvenciju i licemjerje, po svojoj rezignaciji Bobočka bi bila Fili-
povo protuslovlje, dok bi Kyrialesov cinizam bio najprodorniji i najdaleko-
sežniji pa nije ni čudo da je u poznatoj polemici s Filipom ovoga jednostavno
.slistio •. Nije dakle posrijedi samo Kyrialesova intelektualna superiornost,
nego je položaj s kojega on nastupa (a to je položaj .radikalne negativnosti«)
pogodan za intelektualni trijumf.
Na kraju prvog dijela ovog napisa ponovimo da za razliku od činjenica priro-
de koje podliježu taksonomijama, činjenice kulture traže obradu, a to je dis-
kurs, ili diskurzifikacija. Mogli bismo zbog toga zaključiti ovaj dio jednim ci-
tatom francuskog lingvista Emilea Benvenistea kada kaže kako nam se čini 339
da bismo trebali istaknuti osnovne razlike između dva reda pojava: na jednoj su
strani fiziološki i biološki podaci, koji predstavljaju jednostavnu prirodu/narav
(bez obzira na svoju kompleksnost), jer oni su u potpunosti u okviru u kojem se
pojavljuju (...), a na drugoj su strani pojave koje pripadaju međuljudskoj sredini i
imaju svojstvo da ih nikada ne mdžemo prihvaćati kao jednostavne podatke ili
definirane u poretku njihove vlastite naravi, nego ih uvijek moramo shvatiti kao
dvostruke na temelju ~injenice da su povezane s nečim drugim, bez obzira koji
bio njihov .referent•. Cinjenica kulture postaje to tek ukoliko se odnosi na ne-
što drugo.

2 ..
U drugom dijelu ovog napisa valja prikazati i opisati pojam aktanata u Grei-
masovoj teoriji. Po Greimasu, aktanti su implicitni, apstraktni agensi koji na-
liče na rečenične kategorije (subjekt, objekt itd.). Aktancijalne su uloge defini-
rane položajem aktanata u logičnom lancu narativa. Po Greimasu, semiotika
proučava kako razinu očitovanja tako i svu proizvodnju značenja - lingvis-
tičku i nelingvističku. No za razliku od dihotomije, npr)wd Chomskog, iz-
među kompetencije i izvođenja (competence and performance), dubokih i
površinskih struktura, jezika i govora, Greimas raspravlja o aktantima diskur-
sa, o jedinicama narativne semiotike i o funkcijama diskursa. Naziva to razi-
nom aktualizacije ili semi o-narativnim strukturama. Kako bi to bolje predo-
čio, govori o generativnoj putanji koja se sastoji od .duboke razine. mogućih
značenja još prije realizacije (značenja) na razini narativnog diskursa. Na taj
način on iznova formulira dihotomiju između imanencije i očitovanja kao
mogućnosti (virtualnosti) u jednu ruku te dvostruke artikulacije očitog označa-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

vanja ili aktualizacije i realizacije u drugu ruku. Aktualizacija je .površina« se-

mionarativne razine aktanata i funkcija koja posreduje izmedu duboke razine
imanentne semantike i sintakse i diskurzivnih značenja, kao što semantička
razina posreduje izmedu virtualnosti i semiološke razine i .realiziranih« efe-
kata značenja pojedinih semema. To odgovara prijelazu od sistema do proce-
sa, a cijelu tu pojavu bi trebao prikazati ovaj dijagram.

generativna putanja
sintaktička komponenta semantička komponenta

semiotičke duboka fundamentalna fundamentalna

i razina sintaksa semantika
narativne površinska površinska nara- narativna
strukture razina tivna sintaksa semantika

diskurzivne diskurzivna sintaksa diskurzivna

strukture semantika
d'j"ifikadi'
la~toria.liza~.ija tematizacija
temporahzacIJa
spacijalizacija figurativizacija
340
Za aktante Greimas kaže da ih možemo zamisliti kao vršioce ili pasivne ob-
jekte nekog čina, a aktorijaina forma je manifestacija (očitovanje) aktanata ili
svojstvo diskurzivnih manifestacija.
Schleifer se pobliže bavi tom problematikom u poglavlju pod naslovom
.Narativna gramatika: klase aktanata«. Kako bi tome primjereno pristupio,
navodi Greimasa kada ovaj ističe da se narativne strukture ponavljaju, da u
tom ponavljanju ima pravilnosti pa se na temelju toga može razmišljati o ot-
krivanju narativne gramatike. A to bi značilo otkrivanje ograničenog broja na-
čela strukturalne organizacije narativnih jedinica, zajedno s kombinacijama i
djelovanjem tih jedinica. Pravilnosti mogu biti zamišljene kao odredene ulo-
ge ili sfere radnji u V. Proppa (koji razlikuje više sfera: sferu nitkova, pomaga-
ča, princeze, pošiljaoca, junaka i lažnog junaka). No Greimas svodi te katego-
rije na:
pošiljaoca naspram primaoca
te
subjekt naspram objekta
pa tome dodaje treću kategoriju, po uzoru na modainu, načinsku kategoriju, a
to je: pomagač naspram protivnika.
O razini na dijagramu kaže da dubinsku razinu sintakse i semantike može-
mo smatrati razinom virtualiteta (mogućnosti), dok diskurzivne strukture
smatramo realizacijom. Zapravo govori o razlici izmedu imanencije dubokih
razina i ma~ltfestacije modalizacije. Modalizacija se odvija na semio-narativnoj
razini koja je u suprotnosti kako prema diskurzivnoj tako i prema dubinskoj.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988).4. Zagreb. listopad - prosinac

Ta je modalizacija vezana sa strukturalizacijom kao što možemo vidjeti kad

aktante prikažemo na semiotičkom četverokutu, gdje dobivamo ovakav ras-
pored:

pošiljalac primalac

objekt subjekt

Za razliku od .prirodnog«, kronološkog, reda, ovdje imamo sistematsku se-

mantičku strukturu. Iz toga vidimo da je modalizacija semantički (značenjski)
ulog aktantskih klasa. Pridajući nekoj radnji značenje sa stajališta nekog agen-
sa, ona modificira tu radnju time što je interpretira. Pri tome valja posvetiti
pažnju položaju objekta koji tu zauzima već navedeno privilegirano četvrto
mjesto radikalne negativnosti. To sugerira da je objekt neka vrst posrednika,
neki zglob ili termin neutralizacije koji zauzima važan položaj u odnosima
raznih pojmova. Greimas je odnose aktanata ovako prikazao (dodajući uz to i
podjelu njihovih funkcija):

1
pošiljalac - - -lobjekt 1- - -- primalac (elio/oški odnos: .znanje«) 341
t ---- (tele%ški odnos: .želja«)
pomagač - - -Isubjekt 1_ _ .... - protivnik (moda/ni ili aspektualni odnos: .moć.)

Valja primijetiti da objekt ima dvostruki odnos, tj. on je objekt znanja (neka
vrst saopćenja) ali takoder i objekt subjektove želje. Osim toga, ako je objekt
analogan sintaktičkom direktnom objektu u odnosu prema subjektu, prima-
lac je neka vrst indirektnog objekta ili dodatni objekt, kao što možemo vidjeti
na ovom četverokutu:

2
subjekt direktni objekt .
(subjekt/pošiljalac) (.objekt«)

modalni modifikatori indirektni (komplementarni)

(pomagač,protivnik) objekt (primalac)

Shema 1 opisuje modainu strukturu ili ono što Greimas zove modainom semi-
otikom, dok shema 2 opisuje moda/nu logiku. Drugim riječima, shema 1 s ele-
mentima znanja, želje i moći opisuje više semantičke nego logičke odnose na
koje nailazimo u shemi 2. U shemi 2 pomagač i protivnik nalaze se na tzv.
privilegiranom položaju te oni (na shematski način) predstavljaju dobroćudne
i zloćudne snage na svijetu.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e c, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

U shemi br. 2 vidimo da je odnos izmedu subjekta i objekta suprotan, dok

je odnos izmedu pošiljaoca i primaoca protuslovan. Suprotnost izmedu sub-
jekta i objekta uključuje potvrdan i negativan odnos, dok je protuslovan od-
nos izmedu pošiljaoca i primaoca odnos tvrdnje, tj. jezika shvaćenog u mo-
dalnom vidu. Protuslovlje je, za razliku od suprotnosti, modalitet diskursa
(načina obrade) utoliko što stvara efekt agensa tvrdnje ili nijekanja. Naposljet-
ku, odnos kategorije pomagača i protivnika (koje Schleifer naziva circumstants
- otprilike: okolni faktori) i subjekta je odnos komplementarnosti, budući
da ti okolni faktori pretpostavljaju i podrazumijevaju subjekt na koji djeluju.
Pomagač ili protivnik bitan su dodatak odnosu subjekta i objekta time što
pružaju mogućnost zapletanja, pospješivanja ili usporavanja fabule.

3.
Da mi je bila namjera prikazati Schleiferovu knjigu o Greimasu s pravom bi
mi se moglo prigovoriti da sam u svojoj recenziji izostavio suviše grade, jer
knjiga sadrži (izmedu ostalog) i glavne utjecaje na Greimasa, kao što su praški
lingvistički krug te osnove Bloomfieldove i Hjelmslevljeve lingvistike. Tu se
(u okviru tih utjecaja) govori npr. o distinktivnim obilježjima, o pojmu sema i
342 klasema, o pojavi označenosti i neutralizacije iz koje proizlazi arhefonem, za-
tim o analogiji izmedu fonologije A. N. Trubeckoja i trima načinima zaključi­
vanja (putem suprotnosti, protuslovlja i implikacije), što Schleifer ilustrira na
temelju pojave lišavanja, postepenosti i ekvipolentnosti. U izvornoj verziji
ovog članka osvrnuo sam se i na tu gradu, no zatim sam je ispustio jer mi se
činilo da prikaz ide suviše u širinu a da pri tome dovoljno ne pridonosi os-
vjetljavanju središnje teme. U tome mi se čini da je i glavni nedostatak Schle-
iferove knjige; nema naime sumnje da je on fenomenu Greimas prišao teme-
ljito i da je proučio svu iole relevantnu gradu, nn nije mu pošlo za rukom da
uvijek objasni čitaocu važnost tog materijala za Greimasovu teoriju. Osnovni
bi zadatak takve knjige trebalo biti posredništvo izmedu Greimasa i čitaoca i
tu mi se čini da Schleifer nije bio potpuno uspješan. Bliži je Greimasu nego
čitaocu, u objašnjenjima je često štur a s ilustracijama koje bi teža pitanja
mogla izvesti na čistac je škrt. Osim toga, u knjizi me iritirao znatno veći broj
tiskarskih grešaka nego što je to inače slučaj s knjigama s anglosaskog pod-
ručja. Još bi bilo manje važno da su posrijedi slučajne tiskarske pogreške, ali
radi se o zabunama koje su karakteristične za one govornike s anglofonskog
područja koji nemaju osjećaj za riječi latinskog porijekla. Tako npr. nailazimo
na complimentary (str. 25) umjesto complementary, izmedu kojih riječi u en-
gleskom izgovoru nema razlike, ali ona postoji u značenju - i, naravno, tre-
balo je complementary ( = dopunski), a ne complimentary, što otprilike znači
laskav, iz učtivosti. Slično je i s riječi corrolate(107 i drugdje) umjesto correla-
te, pa zatim discoursive umjesto discursive (87), a prijevod Greimasova citata
jednom glasi »simultaneously distinctive and significant« (23) a drugi put >si-
multaneously distinctive and signifying. (24). To bi bile samo najgrublje greš-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

ke kojih ima više i teško nam je znati da li se radi o autorovoj nesigurnosti, ili
o pukoj površnosti korektorovoj.
Upravo zato što nam Schleifer ne može mnogo pomoći u pogledu praktič­
ne primjene Greimasove teorije, on nam neće služiti kao predložak u trećem
dijelu ovog članka koji bi trebao pružiti praktičnu ilustraciju kritike na teme-
lju Greimasove semiotike. Više mi je kao uzor u tom dijelu služila knjiga Ni-
cole Everaert Desmedt Sćmiotique du recit (spomenuta na početku ovog napi-
sa) jer obiluje praktičnim primjerima kritike ti la Greimas. Za ilustraciju uz-
mimo Pavličićevu ranu priču .Kroničarev grijeh«:
Jednom, kad je grad tištala strahovlada, započela su hapšenja. Do njih bi do-
lazilo najčešće noću: skupina zakrabuljenih ljudi zakucala bi na vrata, naredila
sneno m domaćinu da se obuče, pa ga tiho odvodila u neki od mnogobrojnih
malih zatvora kojih je bilo svuda po gradu.
Neki put bi oružnici odvodili i cijelu obitelj, zajedno s goluždravom dječi­
com i bakom koja je spavala na peći. Sve je manje ljudi bilo po gradu, vascijele
bi se noći čulo zveckanje sabalja patrola što su odvodile ljude iz svih ulica, iz
mnogobrojnih kuća; zato se mnogi noću nisu ni svlačili, već bi sasvim sprem-
ljeni i sa zavežljajima pod glavom, kao da su na putu, spavali lakim snom, čeka­
jući da budu uhićeni.
Svijet se čudio otkud toliko mjesta u zatvorima; ali u zatvore je pretvarana
jedna po jedna kuća i čovjek bi samo čamio u nekoj drugoj kući u gradu, kući
koja nije njegova: bogati u kućama siromašnih i obrnuto, vojnici u školi, sveće-
nici u vojarni, liječnici i bolesnici u kupleraju, a bludnici u samostanu. 343
Sve je manje bilo radne snage, pa su uznici obavljali većinu poslova. Oni su
bili obučeni kao i običan svijet, pa se i nisu razlikovali od slobodnih građana: to
se čuvalo u tajnosti.
Na koncu se jedva znalo tko je uhapšen a tko nije, pa su zato uznici mogli
biti zaposleni i u hapšenjima: oni su nosili sablje, a bili su zatvorenici.
I sve je više ljudi hapšeno - među prvima je zaglavila strašna Gradska up-
rava - i sve se manje znalo tko je još slobodan. Odvođeni su svećenici, trgovci,
vojni poglavari, straža, činovnici i drugi. Konačno, svi su se pretvorili u uznike,
pa i sami predstavnici vlasti.
Svi su pazili jedni na druge, svi su bili zatvorenici i pazitelji, a nitko nije
znao tko kime upravlja, tko kome izdaje naredbe i nalaže nova hapšenja, svi su
imali dojam da sudjeluju i u upravi i u zatvaranju i u tamnovanju. A budući da
su svi bili podjednako obučeni i imali ista prava - jer svi bijahu utamgičeni -
nastavljali su obavljati svoje poslove kao da se ništa nije ni dogodilo. Zivjeli su
obično, i da ih je netko upitao, rekli bi da su zadovoljni.
A nekoliko godina kasnije oni bi svakome nijekali da je bilo ikakvih hapše-
nja, tvrdeći da je sve to izmišljotina nedovoljno nadziranog, pa zato i zlobnog
ljetopisca.
U našoj analizi počet ćemo razmatranjem aktanata a prvi korak bit će podjela
na (smislene) sekvence. Kriterij za podjelu bit će logička, vremenska i aktori-
jaina razgraničenja. U tom smislu možemo priču podijeliti na osam sekvenci
(kao što je naznačeno u priloženom tekstu).
Na samom početku priče (sekvenca 1) očito je poremećena ravnoteža civili-
ziranog života jer je .grad tištala strahovlada•. Tu .skupinu zakrabuljenih lju-
di. tvori subjekt ( = S) koji ima moć i volju da hapsi ljude (tj. objekt I = OI u
našoj analizi). Ta skupina ljudi je .naredila snenom domaćinu • .. .IiI .odvodila
Igal u neki od mnogobrojnih malih zatvora. i to prvo kucanjem na vrata (dru-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

gi objekt). U tom smislu se priča nastavlja u sekvenci 2, gdje su oružnici S, a

.cijela obitelj« (s dječicom i bakom) objekt. U idućoj rečenici se čuje zvecka-
nje .sabalja« koje ovdje imaju ulogu pomagača .patrola« (novi S) koje su odvo-
dile .ljude iz svih ulica« ( = O). U trećoj sekvenci subjekt je .jedna po jedna ku-
ća« pretvarana u .zatvore« ( = O), nakon čega dolazi do prvog obrata jer se sada
bogati nalaze u kućama siromašnih, vojnici u školi itd. To vodi u sekvencu 4
gdje uznici (znači raniji O) postaju S, obavljajući .većinu poslova« pa čak (u
sekvenci 5) vrše i hapšenja ( = O). Sada zatvorenici nose sablje (uloga pomaga-
ča) i dalje hapse pa čak i .strašna gradska uprava« (sama bit ranijeg S) postaje
žrtvom, tj. O.
Imamo dakle:
gradska uprava/građani zatvorenici
S------------------------- O

zatvorenici vrše sve poslove

bivši S postaje žrtvom, čak i hapšenja, postaju
dakle O - · - - - - - - - - - - - - S

Isti proces se nastavlja u sekvenci 7 tako da se više ne zna tko su bili .zatvore-
nici i pazitelji« i tko kime upravlja, tko kome izdaje naredbe i nalaže nova
344
hapšenja. Sekvenca 8 tvori radikalni preokret, pravu peripetiju u aristotelov-
skom smislu - kao obrat u pravcu obratnom od početnog - jer je ovdje sve
što se ranije događalo proglašeno izmišljotinom .zlobnog ljetopisca«.
Kad bacimo pogled na ovu analizu pada u oči odsutnost protivnika (na
razini aktanata), za razliku od pomagača koji se kao sablja javlja dva puta u
tekstu. Vjerojatno to nije slučajno jer u priči nema pravog sukoba nego je na
djelu neka vrst fatuma, s ponešto andrićevske atmosfere (naročito iz njegove
Proklete avlijt!) i iracionalnosti jednog Borgesa.
Kako bismo s aktantske analize prešli na prikaz u smislu suprotnih polova
semiotičkog četverokuta valja prije svega otkriti semantičku osovinu, dakle
neku vrst osnovne teme, oko koje, ili u okviru koje se odvijaju zbivanja priče.
Na samom početku se spominje .grad«, pa kao semantičku osovinu možemo
uzeti .život u društvu« ili (nešto općenitije) .civilizaciju«. Na toj osovini dobili
bismo ove suprotnosti:
civilizacija
život u društvu
sloboda ~ ne-sloboda/zatvor
'~n'~

nisnines i s i ne s
represija
tiranija

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

što bi služilo kao opća .dubinska struktura« (deep structure) - tj. shema u
okviru koje se priča odvija. Prelazeći s paradigmatskog na sintagmatsko kreta-
nje uviđamo da priča već na samom početku prelazi na ne s - stanje je pore-
mećeno, grad je .tištala strahovlada« - da bi kasnije krenula (u odnosu pre-
ma S) u kontradiktornom/protuslovnom smjeru, jer je svakako protuslovno,
dapače paradoksalno, da i .uznici« vrše razne poslove, pa čak i hapšenja. Tako
dolazi do faze gdje se zapravo ne zna tko je zatvorenik a tko vlast (dakle s i ne
~. Rasplet priče trijumf je .radikalne negativnosti« ili negacije negacije, budu-
ći da je sve što se ranije zbilo proglašeno fikcijom. Kao da je spužvom prebri-
sana ispisana ploča a od sudionika se očekuje da njime ovlada amnezija što
priču čini srodnom Orwellovu svijetu iz 1984. Ako krenemo korak dalje od
same priče do najvišeg zajedničkog nazivnika ili .kape« pod kojom se priča
može nalaziti, otkrit ćemo sukob između prirode i kulture - za koji struktu-
ralisti tvrde da je osnova svega narativa. Priroda je tu shvaćena u smislu težnje
za slobodom od stege i discipline, a s druge je strane .strahovlada« kao krajnja
varijanta suprotnosti, tj .• kulture« u njezinom ekstremnom vidu.
Na kraju bih iznio svoje, vjerojatno ponešto simplificirano, mišljenje da je
Greimasova teorija pobudila velik interes zato što obećaje znanstven pristup,
pružajući kritičaru čvrsta uporišta i slobodu od impresionizma i prepričavanja
djela. U svakom slučaju Greimasova teorija ima svoje daleke preteče još u an-
tici gdje je već Aristotel razradio tezu o četiri osnovna uzroka, tj. o materijalu 345
nasuprot formi, zatim uzrok koji pokreće i konačni cilj. Da uzmemo primjer
iz građevinarstva: građevinski materijal je materija, graditelj je uzrok koji po-
kreće, plan kuće je forma, a gotova kuća je svrha, konačni cilj. Uz male modi-
fikacije tu već imamo Greimasov četverokut s antinomijama koje se javljaju u
oba mislioca. No i pored toga je iluzija da nas znanstvenost Greimasova pri-
stupa oslobađa subjektivnosti. Ako promotrimo podjelu na sekvence Pavliči-
ćeve priče, ne treba mnogo pronicljivosti da zamislimo (barem djelomično)
različita razgraničenja a da pri tome ne možemo dokazati da je naša podjela
bolje utemeljena. Unatoč tim poteškoćama mogli bismo postaviti pitanje je li
na temelju Greimasove teorije moguće obrazložiti specifičan ton ili atmosfe-
ru neke priče. Ali postoji i potpuno praktična poteškoća: zar možemo zamis-
liti .potpunu obradu« (znači osvrt na svaku sekvencu a la Greimas) romana,
kad je njemu samom za takvu obradu Maupassantove novele .Deux amis« (od
šest stranica) trebalo oko 250 stranica! Možda bismo to mogli smatrati ek-
stremnim slučajem pa navesti knjigu Angelike Sparmacher Narrativik und
Semiotik (Frankfurt am Main 1981), gdje autoričina analiza Maupassantove
priče .Le parricide« (6,5 stranica) Greimasovim putem iznosi 24 stranice, ali i
to je oko četiri puta duže od samog obrađenog teksta. Sličan je omjer i u ana-
lizama u knjizi Nicole Everaert Desmedt Semiotique du recit. Koliko bi onda
iznosila obrada te vrsti npr. Dickensovih romana (imam na umu njegovu Su-
mornu kuću ili Malu Dorri~ koji opsegom i strukturom nalikuju komplek-
snim jednadžbama s više raznovrsnih zagrada?
Ostaje jedino da se Greimasom služimo kao što to otprilike radi Fredric
Jameson u knjizi Političko nesvjesno (The Political Unconscious, New York

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

M. B e k e r, Greimasova semiotika (333 - 346)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 4 • Zagreb. listopad - prosinac

1981); Greimas mu je jedan od pogodnih kritičara u obradi Balzacove La vie-

ille Fille i u poglavlju o Josephu Conradu. Jameson navodi Greimasove os-
novne teze, naročito njegov semiotički četverokut kada upozorava na dubin-
sku strukturu djela ili nekog njegova dijela. Tako on uvjerljivo dokazuje kako
je u Conradovu Nostromu fabula zahtijevala, dapače proizvela, pojavu dr. Mo-
nyghama. Naime, jedan pol na četverokutu ostao je prazan, nesebični je idea-
lizam (ženskih likova u romanu) tražio svoju protutežu a ona se ostvarila u ci-
nizmu dr. Monyghama. No budući da se on javlja u romanu razmjerno kasno,
sljedbenici su tzv. savršene fabule - u kojoj bi svi elementi trebali sudjelova-
ti u cijeloj fabuli - to smatrali .mrljom« i nedostatkom romana. Medutim,
imajući u vidu dubinsku strukturu djela, opravdanost pojave dr. Monyghama
je izvan svake sumnje. Čini mi se da nam upravo tim upozoravanje m na os-
novnu dijalektičnost ljudskog mišljenja, kao i poticajima koji proizlaze iz tak-
vog načina mišljenja (medu kojima su i dodirne točke s psihoanalizom u
smislu Jacquesa Lacana), Greimasova teorija može biti od znatne koristi u
shvaćanju i tumačenju književnog djela.

346
Summary
GREIMAS'S CONTRIBUTION TO CONTEMPORARY SEMIOTICS

The author traces the outlines of Greimas's semiotic theory using Ronald
Schleifer's book A. J Greimas and the Nature of Meaning as his guide. He
stresses Greimas's addition of the semantic aspect to the logic of basic
oppositions and he also deal s with actants and their role in narrative structure.
Finally he supplies an analysis cl la Greimas of a short story by the contemporary
Croat writer Pavao Pavličić thus i1lustrating Greimas's theory in critical practice.

CEEOL copyright 2021