You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Umjetnost riječi

Art of Words

Location: Croatia
Author(s): Katica Ćulavkova
Title: Kako razlikovati lirsku pjesmu: pojam odlike
How to Differentiate Lyrical Poetry: The Concept of Basic Characteristic
Issue: 2/1988
Citation Katica Ćulavkova. "Kako razlikovati lirsku pjesmu: pojam odlike". Umjetnost riječi 2:173-184.
style:

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=17814
CEEOL copyright 2021

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

KATICA Ć U L A V K O V A (Skopje - Filozofski fakultet)

KAKO RAZLIKOVATI LIRSKU PJESMU: POJAM ODLIKE

UOK 82 -14.01

Mnoge su pojave u umjetnosti postojale stoljećima prije no

što su dobile svoje ime. S nostalgijom ili čuđenjem, mogli
bismo retorički uskliknuti, dug je put do imena! Empirijski
promatrano, lakše je nešto stvoriti (poieo) negoli odgovoriti
zašto je to nešto stvoreno. Analogno tomu, jednostavnije je
ustrojiti poiezu, no epistemu poieze, poetiku.
Početak razmišljanja o poeziji označen je uviđanjem razlike
kojom se ona diferencira kvalitetno od općeg jezičnog izraza.
Razlika jest drugo lice odlike ili konstitutivne specifike bilo
kojeg izdvojivog sustava, pa u tom kontekstu i lirskoga. Dife-
rencijalna se odlika lirske poruke sastoji u načinu porabe, ko-
ordinaciji i selekciji oznaka. Ona integrira spoznaju, emociju i 173
figuru, čini poruku polisemantičnom i polifunkcionalnom.
1.
Činjenica je da su mnoge pojave u umjetnosti povijesno postojale stoljećima
prije no što su dobile svoje ime. S nostalgijom ili čuđenjem mogli bismo
retorički uskliknuti: Dug je put do imena! Gledano empirijski, lakše je nešto
stvoriti (poićo) nego odgovoriti na pitanje zašto je to nešto stvoreno. Da li je,
analogno tomu, jednostavnije ustrojiti poiezu no epistemu poieze, poetiku?
Budući neumorna i ćudljiva, poieza uvijek iznova iskušava svakoga tko se
njome bavi, tko se o njoj raspituje i tumači je. Postavljena u povijesno
vrijeme, pjesnička je »umjetnost riječi. oblik vremena, prkos vremenu. Ona je
konačnost u beskonačnosti, ona se obraća u ime beskonačnosti čak i tada kad
govori o .konačnim«, .životnim« pitanjima. Zato joj i dolikuje vjerovati u
vječnost!
U jednoj od prvih poetika, u Aristotelovoj, ne postoji utvrđen naziv za
književno stvaralaštvo.! U srednjovjekovlju se nastavlja stanje neprecizne i

! Govoreći o vrstama .oponašanja« tj. stvaranja (mimesisa), Aristotel kaže: .... a ono koje
oponaša samo nevezanim govorom ili recitativnim razmjerima, i to miješajući ove jedne s
drugima ili upotrebljavajući samo jednu vrstu razmjera, sve do sada ostalo je bez imena.
Nikakvim, naime, zajedničkim imenom ne bismo mogli nazvati Sofronove i Ksanarhove mime i
skoratičke dijaloge, isto tako ako bi netko oponašao utrimetrima, elegijskim distisima ili nekim
drugim takvim razmjerima - osim dakako što ljudi povezuju pjesničko stvaralaštvo sa stihom

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć u I a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173- 184)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

sinonimne, uglavnom žanrovske~ označenosti književnosti? Pojam književ-

nosti (franc. litterature) s pravom smatraju pojmom novijeg razdoblja (od
XIX. stoljeća naovamo), barem u smislu u kojemu se on aktualno rabi.
Konvencionalizacija naziva književnosti dug je proces, i to nije slučajno.
Suočena s brojnim, pa i radikalnim promjenama u književnoj praksi, teorija
je uvijek bila postavljena pred složene i protuslovne probleme književnoga
razvitka i sistema. S tim se problemima sučeljuje i poetika xx. stoljeća. Jer,
suglasnost u vezi s nazivom još uvijek ne znači i suglasnost u vezi s njegovom
paradigmom. Značenja su u načelu otvorena, ne samo u povijesnom slijedu,
nego i u sklopu jednog vremena i jedne civilizacije. Kako, svjesni .neiz-
vjesnosti. znanja i .izvjesnosti. umijeća, iskazati što je lirika a ne otuđiti se
od nje i tražiti njezinu bit?
Početak razmišljanja o književnosti označen je uviđanjem razlike, kojom
se ona kvalitativno diferencira od općeg jezičnog izraza. Razlika je drugo lice
odlike ili specifike bilo kojeg izdvojivog sustava. Ona je preduvjet da se
književnost prepozna, uobliči te razvrsta na unutrašnje, subspecifične rodove
i vrste. Ako je razlika produktivan činitelj svekolikog jezičnoumjetničkog (tj.
književnog) izražavanja, tada je svakako ne treba zanemariti ni prilikom
teorijskog promatranja partikularnih književnih vrsta. Od nje, naime, treba
krenuti i u definiranju lirike. Pitanje u čemu se sastoji različno st lirske vrste,
174 dakle, osnovna je idejna smjernica pri istraživanju odlike lirike.
Suvremena znanost o književnosti u svoj je metodološki obzor unijela (i)
postupak funkcionalne razdiobe jezika i književnosti. Taj postupak
determinira diskurzivne razlike na temelju dominantnih funkcija pojedinih
govornih sistema. Semiološki fundiran, taj se postupak čini konzistentnim,
provjedjivim i efikasnim. Njime je, među raznim jezično-semiološkim
funkcijama, književnosti određena estetska, .literarna. ili poetska funkcija
(neki je nazivaju i stilskom tj. retorskom). Uočavanjem poetske funkcije i
njezinim uključivanjem u tročlanu Biihlerovu shemu, Jakobson je pokušao
pronaći specijalni, latentno .poetski. član jezičkog komunikacijskog niza. Taj
je .šesti. član uglavnom nestabilnije i varijabilnije pozicije od ostalih članova,
ali i takav on nije svojstven isključivo poetskim porukama. Jakobson, s jedne
strane, poetsku poruku, kao i svaku drugu, smatra znakovnom i komuni-
kacijskom cjelinom, sustavom verbalnih komponenata (faktora) i njima
odgovarajućih funkcija, no s druge, poetsku funkciju postavlja u vezi s
.porukom. samom, a ne s nekom njezinom komponentom. .Čin se

pa nazivaju jedne pjesnicima elegijskim, druge epskim, pridajući im svojstvo pjesnika ne ako
oponašaju nego ako samo upotrebljavaju odgovarajući stih ... «, Opjesničkom umijeću, 1447 b8 -15,
Zagreb 1983 (Zdeslav Dukat). - O povijesnom razvitku pojma književnosti v. esej Tzvetana
Todorova, La Notion de litterature,. Genres du discours 1978.
2 R. Jakobson, Lingvistika i poetika, u istoimenoj knjizi, Beograd 1966, str. 294.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć u l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173- 184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

verbalnog komuniciranja riječima., prema Jakobsonu, sastoji od šest

osnovnih .činilaca. i .funkcija. jezika. To su pošiljalac, primalac, kontekst,
kod i kontakt poruke, te na koncu, .poruka kao takva«.3 Svakom komu-
nikacijskom faktoru odgovara po jedna izrazita funkcija: emotivna,
konativna, referencijaina (kognitivna), metajezična, fatička i poetska. Ovom je
klasifikacijom Jakobson poetskoj funkciji pronašao perceptibilnu poziciju.
Prema tom je konceptu ona, kao i svaka druga funkcija, odnos ili upućenost
prema jednom konkretnom faktoru. Budući pak da je njezin faktor .poruka.,
tj. znak, može se postaviti jedna principijelna primjedba u vezi s prirpjenom
općeg klasifikacijskog načela ove sheme. Dok su ostale funkcije, naime,
vezane .odista. za stanoviti partikularni dio komunikacijskog niza, poetska se
funkcija veže za jedan faktor koji nije jednake partikularne naravi: za poruku
samu. Samim tim što se poetska funkcija upućuje na .znak., koji se sastoji i
od označitelja i od označenog, kao i od asocijacija na označeni .predmet.,
poetska funkcija nije strogo vezana za samo jedan već za najmanje dva
faktora. Da li to znači da je u pitanju malo metodološko odstupanje, ili pak
poetski .faktor. valja shvatiti izuzetno kao .označiteljski. dio znaka, kao
izraz? Na osnovi takvoga, .formalnog« ishoda Jakobsonove koncepcije,
poetskom se funkcijom potencira mogućnost podvajanja označitelja od
označenoga, riječi od značenja. No najprije treba podrobnije ispitati ove dvije
mogućnosti, te odrediti u čemu se sastoji diferencijalna, konstitutivna 175
karakteristika poetske poruke.
Analizom se može pokazati da poetska poruka naglašuje zanimanje za
znak, ali da time ne isključuje njegovo značenje. Ne postoji .rječita. poruka
izvan .oznake., naravno, ali postoje rječite poruke s različitom pozicijom
oznake i označenoga. Postoje ili rječite poruke s odabranim, skladnim i
punoznačnim oznakama, ili poruke koje se inertno, nezainteresirano,
kaotično, neodgovorno i ružno, koriste oznakama. Razlika dakle nije u
.usmjerenosti« na oznaku kao takvu, u njezinoj prisutnosti ili odsutnosti,
nego u načinu na koji se oznaka postavlja prema označenome. Ta je
postavljenost u lirskim porukama sukladna namjeri da se nešto iskaže ili
označi na estetski način. Odnos se poetske funkcije prema oznaci ne gradi
neovisno o ostalim čimbenicima komunikacijskoga niza. Poetska je funkcija
u biti specijalan, očit i osmišljen odnos prema svim sustavnim dijelovima
poruke. To i otežava primjenu .funkcionalne« metode u analizi poetičnosti.
Aktivirajući status i kvalitetu oznake, pjesnik aktivira rječiti i komunikacijski
kontekst u potpunosti. Ta nas misao upućuje na jednu koncepciju poetičnosti
koja će biti manje partikularna od funkcionalne. Tražeći razliku između lirske
i ne lirskih književnih poruka, došli smo do spoznaje da .lirsku specifičnu
odliku« ne treba posve identificirati s poetskom funkcijom, te ispitivati u

3 Još Aristotel razlikuje pjesničke vrste po sredstvima, predmetu i naćinu, nav. dj.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć II l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173 -184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travapj - lipanj

sklopu opće sheme jezičnih funkcija. Prvo, jer je ta shema općejezična; drugo,
jer se dominantom preciznije objašnjavaju nepoetske negoli poetske poruke.
Svaka poruka, načelno, sadrži sve verbalne faktore, ali svaka poruka ne
razvija na isti način sve verbalne funkcije. I kad dolazi do izražavanja jedne
odnosno više funkcija (dominantnih ili ne), njima se ne objašnjuje kva-
litativna pripadnost dane poruke jednoj ili drugoj vrsti govora. Bit nije u
funkcijama kao takvima nego znatno više u korištenju mogućnosti njihova
integralnog i sublimnog, ili dezintegriranog iskazivanja u verbalnom
kontekstu. U poetskoj poruci, na primjer, integralnost znaka postiže vrhunac.
To se ogleda u činjenici da je za pjesmu i njezinu kvalitetu bitan svaki (njezin)
sustavni i funkcionalni dio. Poetska kvaliteta nije isticanje bitnosti pojedinog
i izoliranog, pa makar i dominantnog faktora, nego je isticanje korelativnosti i
nedjeljivosti svih faktora. I ne samo da u pjesmi faktori funkcioniraju
povezano, oni funkcioniraju u višestrukoj, polivalentnoj sprezi. Ta se
polivalentna sprega verbalnih činitelja projicira i na funkcionalnoj razini.
Poetska je funkcija maksimalno povezana s ostalima, ona ne postoji izvan
mogućnosti integriranja i kvalitativne transpozicije i transformacije ostalih
verbalnih funkcija. Zato je, da bi se izbjegao formalni i autoreferencijalni
pristup lirici, ::pecifičnost lirike svrsishodnije tražiti u kvaliteti svih odnosa u
poruci, a ne u pojedinoj funkciji. Analogno tomu treba ispitati koji su bitni
176 aspekti i razine tih odnosa u povijesno postavljenoj, lirskoj poeziji, te ih
klasificirati za potrebe efikasnosti metode, ukoliko se oni odista očituju u
obliku stanovitih zakonitosti.
Nakon što smo spomenuli maksimalnu integriranost poetskog znaka,
nasuprot minimalnoj integriranosti općejezičnoga znaka, razvidjeti nam je u
čemu se ona sastoji. Tipovi komunikacijskih konteksta, kao što su npr.
ophodni, znanstveni ili žurnalistički, ističu jedan ili više verbalnih činitelja,
na račun potiskivanja ostalih. Neki su konteksti svojim kodom na
raspolaganju većoj dezintegraciji znaka. Jedino je u tim kontekstima
opravdano govoriti o .dominantnim« funkcijama. Takav je primjerice slučaj s
ophodnom komunikacijom, kojom obično dominira .denotativna- ili
.kognitivna« (tj. referencijaina) funkcija: nešto se hoće priopćiti, i to posve
internim putem, bez obzira na .označitelje«. Na pitanje koliko je .sati,
odgovara se, recimo: Točno je 5 popodne. Pri tom se, barem načelno,
isključuju dodatni komunikacijski kanali, kojima bi ova poruka kazivala nešto
više ili nešto drugo, a još manje nešto što bi imalo vrijednost u povijesno
recepcijskom smislu, što bi primatelje dovodilo u nedoumicu u vezi s
njegovim značenjem, ili im pružalo užitak izvan dotična komunikacijskog
trenutka i konteksta. Praktično informativni konteksti vrlo su često
podređeni jednom značenju, ili upućeni nekom utilitarnom i kognitivnom
ishodu. Referencijaine se poruke mogu .realizirati•. Njihov je kontekst
pretvaranje .riječi u djelo., sporazum, prijenos znanja, zapovijed, odluka,
plan, namjera, želja. To ne implicira da te poruke nisu emotivne ili slikovite,
da nikada neće imati dovoljno ili .figurativno« značenje, da neće pružiti

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć u l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173- 184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

užitka u razgovoru. Dapače. Bitno je međutim, i tu je razlika u odnosu na

lirske poruke, da one mogu biti čak isključivo emocionalne, ili izvještajno
stroge, isključivo upravljene na niz .pošiljatelj-primatelj.. Općejezična se
poruka sastavlja u ovisnosti od primatelja, jer je njemu namijenjena, njemu
prilagođena: ona treba djelovati informativno, uvjeravati ili razuvjeravati,
savjetovati, skretati pozornost na drugi .kontekst., propagirati neku ideju,
stvoriti psihološku atmosferu .za. ili .protiv. nečega ili nekoga itd.
Taj tendenciozni i proračunati odnos nije tipičan za lirsku poruku. Ona
aktivira što više svojih komponenata, čime uobličuje (i povećava) vlastiti
kvalitet, .računa. na nepoznate primatelje, na .sve« primatelje, te je u toj
svojoj postavljenosti nužno upućena u odnosu na .estetsku istinu«, a ne u
odnosu na porazdijeljene skupine ili pojedinačne istine iz stanovitih so-
cijalno-egzistencijalnih situacija. Ako ophodna poruka može kakav sadržaj
iskazati na više načina, u neku ruku .svejedno kako., ne vodeći računa o
.oznakama., tj. ovisno o primatelju u recepcijskom okolišu, lirska poruka svoj
.sadržaj« iskazuje samo na određen način, pomoću specijalnog skladnog
sklopa oznaka. Ona je .superiorna., a ne podređena izvanjezičnim ciljevima.
Njezin je način .neponovljiv« i .nepodmitljiv•.
Diferencijalna se .razlika. tj. odlika lirske poruke sastoji prije svega u
načinu upotrebe pri koordinaciji i selekciji oznaka. Ona je oblik stvaranja
originalnih i estetski orijentiranih značenja, predmeta,. i komunikacijskih 177
konteksta. Taj je način određen odnosom pošiljatelja prema predmetu
poruke, (ali u isto vrijeme) i odnosom prema specijalnim .odsutnim.
primateljima, socijalno i povijesno neograničenima. Poetičnost se u sklopu
takve poruke očituje kao sublimacija svih odnosa i činiteija verbalnoga
konteksta. Lirski način ističe značenjske i emotivne mogućnosti lirskih
pjesama, ali to radi .odjednom«, u .isto vrijeme.: on integrira spoznaju,
emociju i užitak, projekciju .predmeta. i njegovu .estetičnost«, ljepotu i
smisao, eros riječi. Lirski način udaljava predmet pjesme od efemernih i
utilitarnih, od biografsko-intimnih ili političko-ideoloških konteksta i njima
odgovarajućih recepcijskih kriterija. I to ne zato da bi isključio bilo kakvu
referenciju na te kontekste, već (zato) da bi spriječio čitati i vrednovati pjesmu
njihovim sustavno drugačijim, dnevnim i praktičkim mjerilima. Time on
pjesmu i njezino značenje, njezin emocionalni, spoznajni i slikovni-as 0-
cijativni kapacitet, uz sve ostale elemente iskazivanja (konstrukcijski po-
stupci, stih, ritam), postavlja u jedan autentičan medij čitanja i vrednovanja,
u sistem estetskog općenja, pamćenja i prosuđivanja.
Poetičnost jest kvalitet relacija u jednom tekstu i kontekstu, a ne izolirani
stav prema oznaci ili prema bilo kojem drugom verbalnom faktoru. Budući
da je ta spoznaja polazni postulat kakve moguće sustavne knjige OdHke lirike,
poetičnost se ne tretira izravno ni parcijalno, već implicitno, eksplik~om
emotivne, figurativne i spoznajne odlike, u kojima se ona projektira te
sustavno .konkretizira•.
Koncepcija odlika ne dopušta parcijalni pristup lirici. Ona opominje da
liričnost ne postoji izvan višeslojnog .predmeta. pjesme ili 1zvan

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć II l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173- 184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

.značenjsko« figurativne dispozicije lirskoga označitelja. Stoga se nijedna

pjesma ne da protumačiti .kompetentno« bez svijesti o minimalnoj este-
tibilnoj .dihotomiji između znaka i predmeta« Oakobson), bez neop-
hodne upućenosti u književnopovijesni i metajezični status lirike, u njezine
tematske, versifikacijske i simboličke, emotivne i međužanrovske koncepcije.
Pjesmu određuje njezin odnos prema kakvoj uhodanoj tradiciji žanra, škole
ili jednog pjesnika posebno. Kritički (negativan) ili nekritički (pozitivan)
(Mukarovsky) stav pjesme prema pjesničkom nasljeđu bitno određuje status
njezina predmeta, bogatstvo njezina značenja, te njezinu primarnu žanrovsku
pripadnost (npr. slučaj s baladom ili s makedonskom lirskom narodnom
pjesmom Devojče bolno i zmija). Lirski se status neke poruke očituje u
postupcima oblikovanja pogleda na svijet i samoga lirskog subjekta, pri čemu
se od pjesme do pjesme, ili od jedne do druge povijesne i stilske epohe, mogu
primijetiti bitne varijacije. One, međutim, ne mogu ukinuti već samo o-
bogatiti lirsko kreativno načelo. Odsutnost povijesno-stilskog varijeteta,
dapače, mogla bi predstavljati i stanovitu opasnost po sam kreativni status
lirskoga načela. Jer, ponavljanje ne samo da ne vodi nikamo, ono vodi
negaciji, ukidanju jednom danih mogućnosti. To još više opravdava me-
todologiju korelativnog i povijesnog ispitivanja lirskih odlika. Varijabil-
nost je, naime, preduvjet a ne antiargument njihovu .konstantnom. položaju
178 u lirici. One ne opstoje zato jer se uspijevaju izolirati od povijesnih mijena,
nego zato što unatoč njima nastavljaju prezentirati konstitutivna jezgra lirske
vrste.
Dakako da ne bi trebalo poricati ni odbacivati analogiju kvalitativne sheme
emotivne, figurativne i spoznajne odlike s funkcionalnom klasifikacijom
emotivne, referencijaine, apelativne, i poetske funkcije. Ali treba ipak imati u
vidu, da je tročlani sustav lirskih odlika zapravo metodološki pokušaj
integralnog i kvalitativnog promatranja svih sustavnih komponenata lirske
poruke, uključujući i funkcije, pa zato nosi i realni rizik i nedostatke svakog
teorijskog uopćavanja i svake klasifikacije. Taj pokušaj ističe korelativnost i
harmoničnost odlika, njihovu .označavajuću« ali i .estetizirajuću. dimenziju,
njihovu predisponiranost da kreiraju zaokružene, čak savršene jezične oblike,
s bogatim značenjskim i komunikacijskim potencijalom, te s velikim
recepcijskim dosegom. Pri tome tom pokušaju odlike, kao zakonitosti lirskog
sustava, pokazuju zavidnu podložnost metajezično-teorijskim generaliza-
cijama.

2.
Pogledajmo sad, uz naglasak na emotivnoj odlici, kako funkcionira semiotički
produktivno i estetsko jedinstvo (triju) lirskih odlika. Emotivna je odlika
konstitutivni dio liričnosti. Stoga ona pjesmu specificira i kvalificira estetski,
a ne samo emocionalno. Emotivna odlika stječe moć estetskoga djelovanja i
kontrastiranja zato jer se realizira u sprezi s figurativnom i spoznajnom
odlikom. Uz to, ona se poziva na kod lirike, te je i sama oblik .okrenutosti.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć II l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173- 184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

prema znaku. No, da vidimo, barem u nekoliko zgusnutih ilustracija, kakav je

.hod« emotivne odlike u povijesti lirike.
Najprije valja reći da su -poetičnost« i kriterij poetičnosti promjenljive
književnopovijesne veličine, a ne ontičke invarijante, te da svaki pomak
pojma poetičnosti u lirskoj praksi prati analogan pomak u teorijskom sustavu
lirskih normi. Ti su pomaci pridruženi i stalnim akomodacijama na razini
lirske i opće jezične emocionalnosti. Povijesnost se emotivne odlike ogleda u
pomacima njezina unutarlirskog statusa, koji su često motivirani socijalnim,
kolektivno psihološkim, egzistencijalnim i ideološkim konvencijama, ljud-
skom sudbinom i slobodom. Tako, u jednom davnom i, može se uvjetno
reći, početnom periodu ustrojavanja umjetničke lirske poezije (od VII. st. pr.
n. e. naovamo, a osobito od IV. st. pr. n. e., kad se uvodi sustav učene,
pismene i povlaštene poezije, dakle od aleksandrijskog razdoblja stare
helenske civilizacije), njezine su norme antipozicija epskim i tragičkim
normama. U cilju isticanja međužanrovskih suprotnosti, lirika je
ustanovljavala i svoje specifike: spontana i racionalizirana ekspresija emocija;
lirske pjesme .subjektiviraju« i .sentimentaliziraju« svoj predmet; dolazi do
konvencionalizacije nekih emotivnih lirskih vrsta (tužbalica, elegija, oda,
anakreontska lirika, epitalamija, ditiramb, poskočnica itd.). One potenciraju
izravnu prisutnost lirskog subjekta • j a«-formom, introvertiraju značenje,
forsiraju ispovijednu intonaciju, grade emocionalne atmosfere - melan- 179
količnu, patetičnu, himničnu, ekstatičnu - prepleću pejzažni i emocio-
nalni rakurs itd.
Stimulansi izvanknjiževnog podrijetla, pronađu li svoj jezično-estetski
rezonator, dovode do konflikta između lirskih i općeknjiževnih normi, pa i
do evolucije samih književnih vrsta.
Pojava lirskog pjesništva, primjerice u staroj klasičnoj Grčkoj (VII - VI. st.
pr. n. e., tj. u aleksandrijskoj Grčkoj u IV - III.) motivirana je širom
socijalnom i idejnom tendencijom prema umjetničkoj prezentaciji .prezent-
nosti«, individualnih i aktualnih tema. Ova se tendencija suprotstavlja već
uvelike monotoniziranoj i .iscrpljenoj« epskoj, rapsodskoj kolektivističko­
-mitološkoj tradiciji. Dok se epika inspirira .legitimnim« javnim emocijama i
težnjama (radost pobjede, čast, herojstvo, stvaranje nacionalnih mitova,
mistifikacija prošlosti), lirika uvodi ovozemaljske emotivne predloške (kult
ljepote, zdravlja i erosa), u njoj ima mjesta i izrugivanju i svakodnevici i
politici. Svojom orijentacijom prema čovjeku .danas« i .ovdje« ona postiže
nov recepcijski odjek. Lirski je medij melodičniji, komorniji i intimniji, a to
se poklapa s demokratičnim življenjem grčkog građanstva i aristokracije (u
klasičnom periodu političke nezavisnosti). S druge strane, starogrčka lirika
povećava razlike između pjesničkih i nepjesničkih modela, kakvi su
prirodoznanstveni, povijesni, retorski i sudski diskurs. Ona to postiže
odabranim postupcima emotivne ekspresije i tematike, specijaliziranim za
pjesničke medije, uvođenjem lokalnih dijalekata za pojedine vrste pjesništva
(npr. jonsko, dorsko i atičko narječje, tako da se elegija piše jonskim
narječjem). Ti se emotivni postupci očituju čak i u versifikacijskoj i

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć u l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173-184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

žanrovskoj praksi: uvodi se npr.•elegijski distih. (pentametar i heksametar),

jamb, lirski metar koji je kraći od epskog heksametra, alkejska i sapfička
strofa, oda itd.
Starogrčki model elegijske, himničke, epigramske i ljubavne lirike bitno je
utjecao na predodžbu budućih vremena i kultura o lirici uopće. On je
utemeljio tzv. .početni. emotivni model lirike. Kasnija se bizantska, la-
tinsko-medievalna, pa i novovjekovna lirska praksa nisu u potpunosti o-
dvojile od helenskih emotivno-estetskih konvencija i predrasuda. Trans-
formacije, zaokreti i stilske revizije do kojih je došlo u povijesti, nisu u
biti narušili početnu živu jezgru lirskog diskursa, jezgru koja opravdava
primarnu klasifikaciju književnih žanrova nasuprot procesima njihova
nadilaženja. Transformacije emotivnog lirskog modela ocrtavaju ukupni
povijesni ritam lirike. Bizantska poezija npr. ima svoje specifične parametre u
prosuđivanju emotivne odlike. Emotivnost poezije ona vidi uglavnom u
krugu simboličko-religioznog i didaktičko-moralizatorskog iskaza. Njezina je
emotivnost idejno predodređena, inspirirana Božjim stvarima i upućena
Bogu, svetoj porodici, Crkvi i Carstvu. Ona se i tematski prilagođuje tim
emotivnim konvencijama, tako da raspolaže brojnim općim .biblijskim«
mjestima. Također, dolazi do svjesnog uvođenja specijalnih, prilično
stereotipiziranih retoričko-ekspresivnih postupaka, sve za potrebe .svetih
180 emocija« (otuda vrste kao što su kondaci, kanoni, himne, molitve i pohvalna
slova). Bizantski je pogled na svijet dogmatičan i obilježen liturgijskom
praksom. Pa ipak se ne mogu poreći i estetske kvalitete bizantske poezije.4
Oni u svom kasnijem povijesnom pohodu doživljuju preporod, svoj (čisto)
estetski prijem, svoju nadgradnju. Na primjeru bizantske poezije može se
vidjeti kako čak i uporaba pjesama i emotivnog govora u praktične svrhe,
kakvom smatraju liturgijsku, dodaje poetskom kontekstu još jednu
dimenziju, ali ne ukida jednom dostignutu estetičnost. Postavljena na takvim
osnovama, emotivna odlika bizantske pa i zapadnoevropske religiozne
poezije u srednjem vijeku nužno poseže sa probranim uzvišenim i patosnim
izrazom. Njezina je motivacija i funkcija u skladu i s formalno-stilskim
postupcima (muzikalnost, ritmičnost, refreni, pojava rime). Ovdje bi se
mogao spomenuti i raskorak na razini emotivnog iskaza, motivacije i funkcije
između pisane i usmene poezije, pjevane na pučkim govorima u

4 Pjesme Ivana Zlatoustog (IV. st.), Romana Meloda ili Slatkopjevea (VI. st.), Grgura
Nazijanskog(IV. st.), Auksencija (VI. st.), Andreja Kretskog (VII- VIII. st.), Teodora Studita
(VIII - IX. st.). Riječ je uglavnom o religioznim kondaeima, himnama i kanonima, kao o
najvažnijim pjesničkim vrstama bizantske književnosti. V. Hans Georg Bek, Putevi vizantijske
književnosti, 1967, Sergej Averineev, Poetika ranovizanttjske književnosti, 1982. V. također i
staromakedonska .pofalna slova., Azbučnu molitvu, Kanon u čast Dimitrija Solunskog, te Slovo za
Konstantina Pilosofa, u Makedonska srednjovekovna književnost (V. Antie/H. Polenaković). Neka
se slova, hvalospjevi i molitve pišu u prozi, ali to u njima ne skriva potpuno pjesnički ritam i
intonaciju.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć II l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173- 184)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

izvancrkvenim medijima. Na jednoj se strani izdvaja religiozno-retorična

emotivnost, jezično-tematski i stilski konvencionalizirana i otuđena od
profanih stvari, a na drugoj poganska, raznovrsna, vulgarna, slobodna i
subjektom nesputana lirska ekspresija s vlastitim, također tradicionaliziranim
postupcima, petrificiranim počecima, inkantacijama iapelacijama, versi-
fikacijskim i motivskim toposima.
Na temelju povijesnog paralelizma i podvojenosti emotivnih lirskih normi
mogao bi se izvesti cijeli niz drugih .paralelnih. konvencija: tematskih,
leksičkih i versifikacijskih. Očito je da, čak i u okvirima jedne civilizacije i
jednog razdoblja, može doći do pojave dvaju ili više nejednakih tipova lirskog
emotivnog izraza. Cijeli je evropski srednji vijek pod utjecajem i obilježjem te
socijalne dihotomije govornih konvencija (imamo npr. na jednoj strani
oficijelne jezike: latinski, grčki, crkveno-slavenski, a na drugoj narodne:
talijanski, francuski, slavenske narodne jezične varijante itd.), za razliku od
starogrčke poezije u kojoj se određeni žanrovi ustrojavaju po načelu po-
sebnog dijalekta.
Dihotomija koja je u osnovi ideološka, socijalna i vjerska, projicira se u
svim oblastima društvenoga života, kulture i umjetnosti, pa u tom sklopu i u
lirskoj poeziji. Stilska varijabilnost i sloboda emotivnog lirskog iskaza -
začeta, bar u južnoslavenskim književnostima, u narodnoj tradiciji i na-
rodnim jezicima - nastavlja se i u novija i moderna vremena. Govor se 181
lirike nadopunjuje minucioznim razvrstavanjem emotivnih postupaka za
potrebe pojedinih lirskih vrsta ili stilova. I danas se npr. očituje bitna razlika
između emotivnog postupka intimne lirike pedesetih godina i .osviještene.
emotivnosti najnovije makedonske lirike. Može se zaključiti da emotivna
odlika u povijesti posjeduje stilski varijabilan status, upravo zbog nejednakog
kvaliteta njezinih suodnosa s ostalim lirskim i izvanlirskim činjenicama,
funkcijama i normama. To međutim ne dovodi u pitanje njezinu danost i ne
ukida njezin status lirske, estetski-tvorbene konstante.

3.
Prihvatiti samo jednu povijesnu mizanscenu lirike, značilo bi reducirati joj
realno višeslojnu paradigmu, limitirati njezino iskustvo, previdjeti njezinu
bit. Lirika se ne iscrpljuje u subjektivnim i intimnim emocionalnim
referencijama; ona nije sentimentalni govor ukrašen figurama i tropima.
Lirske se motivacije ne mogu podvesti pod jedan povijesni i estetski
nazivnik. Lirika nije stjecanje i prenošenje znanja i iskustava, ali ni oblik lišen
emocionalnog potencijala i smisla, ljepote i dostojanstva. Liričnost se ne
da objasniti izoliranim simbolističkim i nadrealističkim postupkom, klasicis-
tičkim ili romantičarskim idealima, antičkim i bizantskim kanonirna. Ona se
u pravom smislu riječi ne oslanja i ne potječe od samo jedne, određene fun-
kcije, komponente i činjenice.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć u I a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173- 184)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

Pokušaj izvođenja lirskih konstanti, kakva je emotivna odlika, upućuje na

sveobuhvatniju metodu, metodu koja će poštivati jedinstvo lirskih osobitosti i
svojstava. Kao što smo vidjeli, nije to samo naknadno izveden teorijski stav,
nego povijesno iskazana potreba, neminovnost lirskog stvaralaštva. Te pak
kreativne, povijesne i imanentne potrebe i smjernice znanost treba uklopiti u
svoj sustav, u svoje metode. I to ne da bi pronašla kompromisno rješenje ili
.pomirila« suprotnosti, već da bi uspostavila kontakt s raskošnim i nježnim
bićem lirike, koje je ne podatljivo racionalnim shematizacijama i klasi-
fikacijama, neprevodivo u jezik znanosti.
Treba podsjetiti i na činjenicu da su za analizu, osim specifičnih odlika,
bitne i opće karakteristike lirke pjesme .• Unutrašnji« i .izvanjski. lirski
kontekst djeluje kvalifikacijski na lingvoestetski disponirani pojam odlike. U
njemu se sazdaje neponovljiva smisaona, a ne samo označena cjelina (pjesma).
Izvan toga konteksta odlike i karakteristike mijenjaju svoju vrijednost i
funkciju. U sklopu jednoga romana ili pripovijetke npr. lirske se karakteristi-
ke promatraju iz kuta nelirske pripovjedne tradicije i njezine razvojne inerci-
je, u ime pripovjedne žanrovske etike. Takav je, podsjetimo se, primjer s Ver-
gilijevom smrti.
Za ilustraciju ove teze navest Ćemo iskustvo sa stihom, koji predstavlja
jednu od veoma važnih lirskih karakteristika. Tijekom književno-povijesnog
182
razvoja stih se specijalizira, veže, i doseže vrhunske oblike u poeziji.
Međutim, početna pa i mnogo kasnija razdoblja u književnoj povijesti
pokazuju veliku fleksibilnost u upotrebi stiha. On je (bio) konstrukcijsko
načelo fikcionalnih, dramskih, znanstvenih, sudskih i obrednih govornih
žanrova. Bilo je razvojnih faza kada je stih u nelirskim žanrovima bio
autentičan oblik izražavanja, ni po čemu posuđenica iz lirike, ni po čemu
njihovo .netipično« svojstvo. Distinktivnom crtom lirske i epske poezije
(danas zamalo isključivo lirske) stih postaje kasno, i to kao rezultat njegovoga
povezivanja s primarnim emotivno-estetskim i figurativnim osobitostima. 5
Stih dakle nije toliko početni, koliko povijesno tipizirani lirski postupak,
specificirani lirski način. On se međutim tijekom jezične prakse počeo
percipirati kao tipična crta lirskoga žanrovskog .prirodnog« prostora.6 To je

5 O pisanju svekolike antičke .književnosti« (mimeze) u stihu govori i Aristotel. Stih nije
samo pjesnički postupak, nego je vrlo rabljen postupak kod .Iiječničkih i prirodno-znanstvenih«
tekstova, kako ističe Aristotel. Ali te tekstove stih ipak ne čini pjesnički ma. Određena se vrst
stiha vezuje čak i za uobičajeni govor. Takav je .jambski« metar, koji se inače rabi u pjesmama za
izrugivanje (čuveni jambovi) i u epigramima. Ep poznaje samo jedan stih, junački ili šesnaesterac,
tj. heksametar. Heksagram se koristi u komediji. Satiričke se pjesme pišu trohejskim
tetrametrom, elegije e1egijskim distihom. Treba tu spomenuti i klasični .aleksandrinac«, kao
dvanaesterac dvostrukog sroka i stih južnoslavenske epske poezije, zatim deseterac i osmerac,
koji se više prilagođuje lirskim pjesmama i baladama.
6 U aristotelovskom smislu rifeči .prirodno.: prirodni žanrovski oblici i postupci koji se
uhodavaju i konvencionaliziraju u književnoj povijesti. Oblik sukladan vrsti jezika.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć II l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173 -184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb • travanj - lipanj

razlog da se danas pjesma stihom čak automatski distancira od svoga

preteksta i utilitarnog konteksta realnosti, te njima svojstvenim komuni-
kacijskim, aksiološkim i moralnim kanonima. Stih se izravno doživljuje kao
nešto što ne pripada običnoj zbilji, kao nešto što odskače od nje, provocira je
i suprotstavlja joj se, što joj izmiče, ali tek toliko da se ne utopi u njezinom
bezmjerju. Zanrovi koji su morali sačuvati očitiju vezu s realnošću napustili
su stih kao neadekvatan način za realizaciju toga svog cilja.
Lirska pjesma nije osjećala potrebu da se definitivno uklopi u zbilju, da s
njom održava linearne odnose poistovjećivanja, vjerodostojnosti i točnosti.
Ona u svojoj povijesti nikada nije posezala za dodatnim oblicima le-
gitimiranja vlastite iskazne autonomije. Ona se nikakvim napomenama
autora nije javno distancirala od konkretnih osobnih i društvenih situacija,
nije aneksima usmjeravala čitanje i tumačenje iskaza. Ona je sama po sebi
bila na distanciji od zbilje. Stih kao da je inkarnirao tu distanciju, te se
savršeno uklopio u pjesnički, emotivni, figurativni i spoznajni način. On
posjeduje moć odvajanja jezičnog od zbiljskog svijeta, lirskog od situacijskog
načela. On nije .autentična. crta zbilje, pa ga s njom i ne treba miješati!
Njemu nasuprot, pripovjedna i dramska praksa pokazuju drugačiji odnos:
njima je ponekad neophodno posebnim se napomenama ograditi od zbilje,
preventivno istaknuti da su svake sličnosti između priče i zbiljskih događaja
slučajne, te da ih ne treba tumačiti i prosuđivati istim kriterijima. Jer, razlika 183
između pripovjednog i uobičajenog .proznog. govora nije tako drastična kao
između stihovnog i uobičajenog. Lirskoj je pjesmi imanentna težnja
razlikovati se od zbilje, čak i od .iluzije« o zbilji. To pokazuje i pjesma
Konstantina Kavafisa Kralj Demetrije, kojoj ni .historijski« Plutarhov moto
ne pomaže da se identificira s povijesnom zbiljom na način na koji bi se
identificirao sam Plutarhov zapis.
Pjesma je stihom ustrojeni i autentični govor o .smrtnim. otvorenim
pitanjima, o pitanjima iskonskim i metafizičkim. Ona je obredni i ritualni
govor životnih žalosti i radosti, ljudskog tragizma, ali i stremljenja prema
lijepom i vječnom, govor ljudske gladi za oblicima, ljudskog nagona (žudnje)
za transcendiranjem, za magičnim raz-govorom živih, društvenim i po-
vijesnim zakonitostima ograničenih i sputanih bića. Postižući vlastitu
jezičnu i umjetničku slobodu, lirika pomiče i odlaže granice ne-slobode i
ljudskog bića. Pjesma postoji na razini misteriozne intimnosti jezika i
općenja s njim. Ona je metafizički .slučaj. koji se, eto, događa .meni«, .ovdje«,
koji je moguće .osjetiti«, .ponoviti., .imati-, .vidjeti. i .upamtiti«.
Pjesma nije znak postavljen izvan života vremena i prostora. To međutim
ne znači da se ona identificira samo s jednom osobom, s jednim eg-
zistencijalnim trenom, samo s određenom socijalnom sredinom. Trans-
pozicija verbalnih odnosa u njoj dovodi do toga da se ona prima kao antro-
pofakt ili nadindividualna tvorevina, koja postiže kvalitet nadvremenosti, ali
koja time ne prestaje biti otisak s individualnom i povijesnom dimenzijom.
Sve to ulazi u područje poetičnosti ili liričnosti, konstituira ga i pomaže mu
da funkcionira bez obzira na unutrašnje pomake. Poetičnost ili kompleks

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

K. Ć u l a v k o v a, Lirska pjesma: pojam odlike (173 -184)

.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj

lirskih odlika predstavlja onu razliku koja liriku čini posebnom vrstom
govora i umjetnosti, posebnim jezično-estetskim kreativnim .načinom«.
Ako se i ne može tvrditi da je lirska pjesma neophodnost u životu svakog
čovjeka, može se slobodno reći da je lirska pjesma kulturna i antropološka
konstanta sveopće ljudske povijesti. Svaki je povijesni trenutak obilježen
neophodnošću stanovitog .idealnog« modela lirskog izražavanja. To se ne
ogleda samo u meduljudskoj komunikaciji, nego i na razini individualnog
ljudskog postojanja, autokomunikacije, na razini čovječanske začudenosti
pred svemirskim, astralnim i lunarnim zagonetkama. Jer lirska pjesma nije
sazdana zato da objasni .tvari« i .dihanije«,7 nego da ih osjeti, doživi, da ih
projicira originalnim i uzbudljivim jezičnim oblicima, da ih preobrati,
čak i kad pjesma odslikava obrise tragike, grotesknosti, apsurdnosti i osam-
ljenosti, obrise besmrtne ljudske patnje.

Summary

184 HOW TO DIFFERENTlATE LYRICAL POETRY: THE IDEA OF BASIC

CHARACTERISTIC

Numerous literary phenomena exist for centuries before they obtain a name.
With nostalgia and wonder we could exclaim rhetorically that the way to the
name is a long one. Viewing it empirically we could say that it is easier to create
something than to explain why it came into being. Analogously, poiesis seems to
be simpIer than its episteme, i. e. poetics.
The beginnings of the reflexion on poetry coincided with the realization of
the qualitative difference between poetry and the common linguistic expression.
This difference is another facet of the quality or of the constitutive features of
every system that can be singled out, which is the lyrical one in our context. The
differentiai quality of the lyrical message consists in the manner, use,
coordination and selection of features. It merges cognition, emotion, and the
figure, making the message polysemantic and polyfunctional.

7 Iz Azbulne molitve, pisane na starom makedonskom govoru, iz IX. stoljeća, au značenju

.stvari. i .bića«.

CEEOL copyright 2021