You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Umjetnost riječi

Art of Words

Location: Croatia
Author(s): Pavao Pavličić
Title: Manirizam i zbilja
Mannirism and Reality
Issue: 2/1987
Citation Pavao Pavličić. "Manirizam i zbilja". Umjetnost riječi 2:113-129.
style:

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=185230
CEEOL copyright 2021

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2 . Zagreb· travanj - lipanj

Izvorni znanstveni članci

UDK(045)

PA V AO PAV LIČ I Č (Zagreb - Filozofski fakultet)

MANIRIZAM I ZBILJA

UOK 82.015.13.081

Smatrajući da je bavljenje odosom književnosti i zbilje jedno

od glavnih obilježja manirizma, autor ispituje na koji se način
ta relacija u manirističkim knj iževnim tekstovima postavlja i
prikazuje. Književnost se u takvom djelu uvijek uzima kao
nešto što je organizirano, što ima značenje i što je razumljivo;
zbilja se, nasuprot tome, prikazuje kao kaotična, bez jasnog
značenja i nerazumljiva. U onim dijelovima takvog djela koji
treba da predstavljaju literaturu naglašeni su stilski, kom-
pozicijski i drugi postupci koji upućuju na konvencionalnost
teksta; u onim dijelovima koji treba da predstavljaju zbilju
naglašena je realističnost, ili čak i očito odustajanje od kon-
vencija. Glavni cilj takvoga prikazivanja književnosti i zbilje 113
sastoji se u tome da se pokaže kako su zbilja i književnost sli-
čni, kako se često podudaraju, pa čak i miješaju. Iza toga,
naravno, stoje neke prilično dalekosežne poetičke, pa i svje-
tonazorske implikacije; njih autor u članku također prikazuje,
da bi zaključio kako maniristi sučeljavaju književnost i zbilju
počinjući od sumnje u zbiljnost književnosti, da bi završili
zaključkom o literarnosti zbilje.

1.
Maniristička književna djela rado se i često bave odnosom literature i zbilje;! taj
se odnos u njima pojavljuje kao jedan od motiva, a ponekad i kao glavna tema.
Pisci maniristi stvaraju takve likove i situacije u kojima se relacija književnosti i
stvarnosti ukazuje kao nešto problematično, a granice između dviju sfera gube
jasnoću. U Cervantesovu Don Quijoteu glavni je junak čovjek koji je pobrkao zbi-
lju i literaturu: čitajući odviše, on je povjerovao da su viteški romani opis svijeta
koji negdje doista postoji, pa zato pokušava vlastiti život živjeti kao roman i poja-
ve iz svakodnevne stvarnosti tumačiti kao da su pojave iz romana. U Skahespea-

! O načelnoj problematici odnosa književnosti i zbilje pisali su u nas osobito poticajno Mi-
livoj Solar ("Književnost i stvarnost", u knjizi Pitanja poetike, Zagreb 1971. te "Istina književ-
nosti", u knjizi Ideja i pril!a. Zagreb 1974) i Viktor Zmegač (Književnost i zbilja, Zagreb 1982).

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v I i Č i Ć, Manirizam i zbilja (\ \3--129)

. ,Umjetnost riječi" XXXI (1987)· 2 . Zagreb· travanj - lipanj

reovu Hamletu ključnu ulogu u razvoju dramske radnje ima kazališna predstava
u kojoj se teatarskim sredstvima prikazuje ono što se u zbilji već odigralo (uboj-
stvo Hamletova oca). a s ciljem da se opet intervenira u zb~ji, djelujući predsta-
vom na ljude s kojima je Hamlet i inače u sukobu. U Držićevu komadu Venera i
Adon Vlasi iz dubrovačkoga zaleda stižu u kuću u kojoj se, na piru, igra pastorala,
pa promatraju zbivanja na pozornici, doživljavaju ih i komentiraju kao zbiljske
događaje.
Situacija je u takvim manirističkim djelima redovito ovakva: postoji, najprije.
jedna razina teksta za koju se tvrdi da je zbilja; postoji, nadalje. druga razina djela
za koju se kaže da je fikcija, i to literarna fikcija ostvarena umjetničkim sredstvima;
postoji, napokon, usporedba, dodir i miješanje tih dviju razina, iz čega nastaju lite-
rarni učinci osobite vrste. Maniristi, dakle, vide odnos književnosti i zbilje kao pro-
blematičan. ili barem kao potencijalno ispunjen novim značenjima. U tome je, me-
đutim, moguće uočiti stanovit paradoks,jedan od mnogih kadje o manirizmu riječ.
Da bi se, naime, ta relacija mogla prikazati kao problematična, tako se ne smije
prikazati nijedan od rela ta. Da bi, jednostavnije rečeno. odnos literature i zbilje
mogao biti dvojben, ne smiju biti dvojbene ni literatura ni zbilja. I doista, mani-
risti polaze od pretpostavke da znaju što je književnost i što je zbilja, tada kad te
dvije veličine mjere jednu o drugu. Definiciju zbilje i definiciju literature oni, na-
ravno. ne daju, nego je podrazumijevaju. Ta se definicija, s druge strane, ne mora
114 podudarati s piščevim intimnim uvjerenjima, nego može biti puka konvencija.
Ipak, ona redovito postoji i temelj je postupka kojim se ovdje bavimo; sada ćemo
je pokušati eksplicirati.
Za maniriste je bitno obilježje književnosti artificijelnost. Po toj se artificijel-
nosti književnost (i svaka umjetnost) razlikuje od zbilje. Problem nastaje samo
odatle što se uz pomoć umjetničke vještine priroda može tako dobro oponašati,
da se pojavi problem u razlikovanju artificijelnoga i stvarnog, pa dakle i u tome što
zbilja kadikad - zbog stjecaja raznih okolnosti - nalikuje umjetnosti, kao da je i
sama artificijelna. Artificijelnost književnosti ima tri temeljna aspekta.
Kao prvo, književnost je fikcija. To se ponajviše odnosi na sastav onoga svijeta
koji nam ona predočuje. literatura slika takve ljude, bića i pojave kakvih nema u
čitateljevu iskustvu, a ta bića i pojave imaju osobine koje nisu iskustveno provjer-
ljive. U književnom se svijetu pojavljuju vile, satiri, životinje koje govore, divovi i
drugo. Isto se tako mogu pojaviti i bića i osobe za koje se može pretpostavljati da
su nekada postojali, ali se sigurno zna da ih u trenutku kad tekst nastaje više nema;
tako je npr. s lutajućim vitezovima u koje tako čvrsto vjeruje Don Quijote. Dakako,
maniristi dobro znaju da se književna djela ne sastoje isključivo od takvih fiktivnih
bića i pojava, jer su i sami pisali drugačije tekstove, bliže realnosti: Shakespeare i
Držić komedije, Cervantes Uzorite novele. U prilici. medutim, kad žele sučeliti,
usporediti i preplesti književnost i zbilju, oni upravo fiktivnost, različitost od isku-
stva, podvrgnutost osobitim zakonima, uzimaju kao bitna obilježja literature. Ne,
dakako. svake literature, nego one koju u svojim djelima prikazuju.
Druga je njezina osobina konvencionalnos!. To se prije svega odnosi na način
funkcioniranja prikazanoga svijeta. Postojanje toga svijeta nije podvrgnuto nekim

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

p P av IJ Č i Ć. Maninzam i zbilja 013-129)

.. Umjetnost riječi" XXXI (1987) 2· Zagreb· travanj - lipanj

običnim i samorazumljivim razlozima i poticajima koji bi iz samoga svijeta bili

izvodljivi. nego nečemu drugom. što čitalac unaprijed treba da zna i što treba da u
tekst učita. kako bi ponašanje likova postalo smisleno. Ponašanje vila, satira i pasti-
ra u pastoralama nije razumljivo samo po sebi: potrebno je da čitalac (odnosno
gledalac) zna kako konvencija regulira ponašanje takvih bića. jer ono nije podvrgnu-
to zakonima koji vrijede za zbiljski svijet. Sasvim je prirodno. s druge strane. da se u
književnome tekstu dogadaju čuda i čarolije koji su neobični samo ako se proma-
traju sa stajališta zbilje. ali su prirodni sa stajališta konvencije To je. uostalom. ono
što podržava Don Quijoteovu iluziju: njemu je sasvim razumljivo da se divovi odjed-
nom pretvaraju u vjetrenjače. budući da konvencija prema kojoj on pokušava živjeti
tretira takve dogadaje kao nešto uobičajeno.
Treće, književnost ima značenje. Ne samo da se u njoj bića i pojave ponašaju
prema nekoj konvenciji, nego i ishod njihovih akcija. cjelina priče. ima neki zaokru-
žen smisao: iza toga smisla. opet, najčeŠĆe se sluti neki cjelovit sistem vrijednosti, pa
i cjelovit pogled na svijet. Onaj sloj, dakle, koji u manirističkome književnom djelu
treba da predstavlja literaturu, taj svijet drugačiji od našega, ima značenje koje
možemo pojmiti i poslije na drugi način izraziti. Don Quijoteova tragičnost ne
sastoji se. naravno. samo u tome što on nije u stanju razlikovati fikciju od zbilje,
nego još više u tome što vjeruje kako i ovaj naš. zbiljski svijet počiva na istoj hi-
jerarhiji vrijednosti. na istom svjetonazoru i istim stilskim navadama kao i svijet
viteških romana. Koliko god ti romani bili slabi. koliko god ih Cervantes prezirao, 115
oni - onoliko koliko u njegovu djelu treba da predstavljaju literaturu - takav svijet
ipak donose. Literarni se od zbiljskoga svijeta razlikuje time što uvijek znači nešto
više i dublje od onoga što neposredno govori ili pokazuje.
Ako je. dakle, literarni svijet - kako ga maniristi u svojim djelima prikazuju -
artificijelan, tada je artificijelan s nekom svrhom. Ta se svrha može vrednovati. pa
biti ili visoko ocijenjena (kao u slučaju Držićevih pastorala), ili posve odbačena (kao
što biva s viteškim romanima kod Cervantesa). Literatura se. dakle, umanirističkim
djelima, tada kad je suočena sa zbiljom, prikazuje kao svijet ustrojen prema jasnim i
razumljivim nkonima.
Sa zbiljom je, dakako, sve suprotno nego s literaturom. Možda je suvišno pod-
sjećati da to i nije prava zbilja, nego ona razina književnog teksta - također ostva-
rena literarnim sredstvima - koju treba razumjeti kao zbilju; u tome smislu taj nivo
nije ništa manje konvencionalan od onoga nivoa koji treba razumjeti kao književ-
nost. Ipak. on se nastoji predstaviti kao svijet koji je veoma nalik izvanliterarnoj
zbilji. Otuda u manirističkim tekstovima ove vrste - u tekstovima u kojima nala-
zimo sučeljavanje literature i zbilje - često postoje veoma realistički pasaži, kako
s obzirom na književni prosede kojim su ostvareni, tako i s obzirom na sferu života
koja je u tim pasažima prikazana. U Držića, tako, nalazimo "prave", naoko neobra-
đene seljake iz dubrovačkog zaleđa, a u Cervantesa veoma precizne opise španjol-
skog sela i provincije. Ako je, naime, u takvim djelima literatura izrazito literarna
(literarnija nego druga, obična književna djela toga doba, literarnija od ostalih
djela istih onih autora koji se književnoŠĆu i zbiljom poigravaju), tada je i zbilja
izrazito zbiljska, opet zbiljskija od zbilje kakva se u ostalim djelima toga doba
javlja.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v li Č i ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2 . Zagreb· travanj -lipanj

Ako se, dakle, literatura u takvim djelima prikazuje kao izrazito artificijelna, ta-
da se zbilja predstavlja kao izrazito neartificijelna. Ona je sirova, neobrađena, ne-
podVlgnuta nekom zajedničkom principu; zbilja je svijet koji jedva da se pOkorava
ikakvim zakonima, a ako takvi zakoni i postoje, oni nisu očiti, nego je potrebna
muka da ih se spozna. Te se osobine zbilje dobro vide na podlozi onih karakteri-
stika književna;ti koje smo prije opisali.
Kao prvo, ako je književna;t u takvim tekstovima predstavljena kao izrazito
fiktivna. tada će zbilja biti prikazana kao izrazito ne fiktivna. Isto to odnosi se i na
sastav svijeta koji je na toj razini predočen. Taj se svijet uglavnom podudara sa či­
tateljevim iskustvom: nastanjen je običnim likovima, pojavama i stvarima koji u
sebi ne sadrže neke izuzetne osobine, nego samo osobine koje posjeduje i čitalac.
Taj je svijet namjerno. naglašeno, gotovo stilizirano običan, svakodnevan i sirov.
Gotovo bi se moglo kazati da je taj .,zbiljski" svijet koncipiran manje po uzoru na
stvarnu zbilju, a više u opoziciji prema onome sloju teksta koji predstavlja lite-
raturu.
Drugo, taj "zbiljski" svijet funkcionira drugačije nego svijet književnosti. likovi
se, naime, ne vladaju u skladu s literarnom konvencijom, a ako u njihovim postup-
cima i ima neke konvencionalnosti, tada su to konvencionalnosti društvene vrste:
pravila etikecije, odnos ga;podara i sluge, odnos oca i sina, relacije među pripad-
nicima društvenih slojeva, i slično. Uzroci postupaka likova uvijek su sasvim očiti;
116
da bi razumio te postupke, Čitatelju nisu potrebna nikakva osobita predznanja,
budući da likove pokreću sasvim shvatljivi motivi kao što je materijalni interes,
ljubav, ambicija, želja za osvetom ili štogod drugo tome nalik. likovi iz te "zbilje"
vode se istim ili sličnim razlozima kao i čitatelj u svome svakodnevnom životu.
Osim toga, dok u konvencionalnom, literarnom svijetu isti uzrok izaziva uvijek
istu pa;ljedicu, a likovi su zatvoreni u svoj status i ne mogu iz njega izaći, u svijetu
"zbilje" važnu ulogu igraju sreća i slučaj, pa ništa nije predvidljivo, a likovi mogu
doživjeti različite transfonnacije. Svijet zbilje je, dakle, kompleksniji, ali i običniji.
Upravo zato, kao treće, taj je svijet "zbilje" razumljiviji od svijeta književnosti,
ali ga je baš zato - da kažemo maniristički - teško razumjeti. Pravila po kojima
zbilja funkcionira duboko su skrivena. Ono što se s likovima u tom svijetu događa
podvrgnuto je slučaju i hirovima sudbine, pa tako nema nikakva samorazumljivog
smisla; zbivanja u tome svijetu u pravilu se ne mogu uzeti kao parabola ili alegorija,
dakle kao nešto što bi imalo neko dublje značenje koje bi bilo moguće spoznati i
iz njega izvući pouku. Koliko je to važno može se vidjeti ako se podsjetimo kako
stvari stoje na onoj drugoj, literarnoj razini teksta. Npr., premda je Hamletov igro-
kaz tek puko ponavljanje onoga što se u zbilji već dogodilo (pa na pozornici i treba
da djeluje baš zato što se dogodilo i što to svi znaju), tajednostavna priča ipak go-
vori i nešto općenitije o ljubavi, izdaji i zločinu; Hamlet je priču, napokon. i ute-
meljio na pootojećem tekstu koji se igrao u kazalištima. Taj igrokaz govori neke
opće istine zato što je ostvaren umjetničkim sredstvima (on je konvencionalan. sti-
liziran. budući da je pantomima), ali i zato što se za njega tvrdi da je priča a ne
zbilja. da dakle, predstavlja nešto artificijelno; a čim je artificijelan, to odmah

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v li Č i Ć, Manirizam i zbilja (113-129)

,.Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2 . Zagreb travanj - lipanj

znači i da ima neku svrhu, a ta svrha, opet, može biti samo u tome da 'rekne nešto
općenitije i dublje od samoga pripovijedanja događaja.
Zbilja, prema tome, nema neki spoznatljiv smisao, a ako ga i ima. on je čovjeku
skriven. Dakako. to vrijedi za sloj zbilje u manirističkome književnom djelu samo
ako je uzet zasebno; pretpostavlja se uvijek da djelo kao cjelina ima neki dublji
smisao. i to upravo zato što su u njemu sučeljene literatura i zbilja. Kad bi se osta-
lo samo na opisu zbilje, tekst toga dubljeg smisla ne bi mogao imati, budući da se
u literarnom djelu zbilji mora pripisati nekakav smisao, da bi ona uopće mogla
literarno funkcionirati. Onako kako to čine maniristi, zbilja se može opisivati samo
kad je sučeljena s literaturom; upravo zato oni u drugim svojim djelima tretiraju
zbilju drugačije: oni je, naime, nekako interpretiraju, pridaju joj nekakav smisao
(v. već spomenute Držreve i Shakespeareove komedije i Cervantesove Uz.orite no-
vele).
U jednoj se vrsti manirističkih djela. dakle. zbilja i literatura mjere jedna o drugu,
pri čemu je svaka od tih veličina nesumnjiva, a problematičan je samo njihov od-
nos. Problematičnost toga odnosa proizlazi redovito iz teškoća u njihovu razliko-
vanju; to znači da su književnost i zbilja bar ponekad. bar za ponekoga, međusobno
veoma slične. A ako je tako, tada nas, u svjetlu onoga što je dosad rečeno o defini-
ciji tih dviju veličina u manirističkim djelima, moraju zanimati postupci i strate-
gije kojima su ostvarene takva "zbilja" i takva "literatura". Njih bi sada trebalo
ispitati. 117

2.
Ako maniristi u svojim djelima koncipiraju literaturu (ono što znači literaturu) kao
fiktivnu, konvencionalnu i razumljivu, a zbiljU (ono što znači zbilju) kao nefiktivnu,
nekonvencionalnu i nespoznatljivu, tada bi i književni postupci kojima ih krt:iraju
morali biti međusobno različiti. I, doista, jesu. Razina literature i razina zbilje se -
mogli bismo reći - u takvim djelima najviše i razlikuju upravo po postupcima koji
ih ostvaruju. Na "literarnoj" razini ti su postupci izrazito literarni, istaknuti su,
naime. upravo kao književni postupci, dok su na razini zbilje oni prikriveni, ne
iskazujući svoj literarni karakter. Promotrit ćemo ovdje najprije literarnu, a zatim i
zbiljsku razinu takvoga manirističkog teksta.
Na literarnoj razini vrijedi zapaziti aspekt stila. aspekt žanra i aspekt odnosa
prema tradiciji kao bitne Orijentacijske elemente.
Kad je riječ o stilu. treba se prisjetiti da, u doba kad maniristi stvaraju, u svijesti
pisaca, čitalaca i autora poetičkih traktata još živi podjela na visoki. srednji i niski
stiL 2 Tu svijest maniristi koriste tada kad sučeljavaju literaturu i zbilju: razina li-
terature tu se uspostavlja uz kOrištenje nekoga od prepoznatljivih stilova, obično
visokoga ili srednjeg. dok se za razinu zbilje koristi niski stil Već bi i takvo kon-

2 V. o torne: Arnold Hauser. Mannerism. London 1965. i Tibor Klaniczay, La crisi del
rinascimento e il manierismo. Roma 1973.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v li Č i ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2· Zagreb· travanj - lipanj

fronti ranje stilova bilo dovoljno da takva djela obilježi kao maniristička; ali tu se ne
radi samo o konfrontaciji stilova, nego o konfrontaciji literarnog ineliterarnog:
za ono što se donosi visokim stilom redovito se i kaže da je literatura, da je, dakle,
nešto artificijelno. 3 U tome sloju manirističkih djela i inače je uobičajeno gomila-
nje signala koji upućuju na njegovu literarnost. Često se, tako, koristi stih koji je
izrazito obilježen tradicijom, i nasuprot kojemu razina zbilje znade biti u prozi;
takav je slučaj u Shakespearea,4 a gdjegdje i u Držića. Zanimljivo je, također, kako
u takvim dijelovima manirističkih tekstova prolazi težnja za originalnoŠĆu stila, koja
je inače maniristima nasrcu. Najkraće rečeno, originalnost tu neće imati prvoraz-
rednu važnost, nego će se katkad i žrtvovati prepoznatljivosti tih dijelova teksta
kao literarnih, pa će se zato koristiti one stilske vrijednosti što ih je ostavila tra-
dicija. Tako, na primjer, u "literarnim" dijelovima DržiSeva Grižule vile i satiri
upravo upotrebom tradicionalnog stiha i stila upozoravaju na svoje književno, pa
čak i knjiško podrijetlo. s
U renesansnoj koncepciji književnosti - koja u doba manirizma još djeluje kao
snažan regulativ - stil je vezan uz sadržaj, a sadržaj opet uz književnu vrstu. Zbog
toga će "literarni" dijelovi manirističkih književnih djela uvijek naglašavati svoju
žanrovsku pripadnost, pa će se na taj način legitimirati kao dio književnosti i kao
nešto različito od zbilje. Pisci će uporno inzistirati na težnji da one dijelove njiho-
vih djela koji treba da predstavljaju književnost čitalac odmah mogne identificirati
118 kao pripadnika neke poznate i tradicionalne književne vrste. Kod Držića će se zbilji
suprotstaviti likovi, stil i svijet - i sva druga žanrovska obilježja - pastorale. Kod
Cervantesa će se sudariti svijet viteških romana - sa svim do karikature naglašenim
žanrovskim obilježjima - sa svijetom stvarnosti. Kod Shakespearea će se o žanrov-
skim obilježjima scenske igre što je Hamlet priprema i eksp1icitn o govoriti. 6 Ukrat-
ko, budući da su upravo žanrovske karakteristike jedan od najjačih signala pripad-

3 U tom pogledu osobito su karakteristične ljubavne izjave i govor o ljubavi; vidljivo je to

na više mjesta u Don Quijoteu, a također i u Držićevu Grižuli, kad junak uzme bugariti o svojoj
petrarkističkoj strasti, bilo u prozi bilo u stihu.

4 U Snu ivanjske noći to je provedeno dosljedno, pa pripadnici zbiljskoga svijeta, obrtnici,

govore u prozi, a pripadnici konvencionalnoga, literarnoga svijeta, vile i Vilenjaci, i pripadnici
otmjenoga i učenog svijeta Gjudi s atenskoga dvora) koriste stih.
5 U Grižuli pripadnici se literarnoga svijeta prigodom prvoga pojaVljivanja na pozornici
legitimiraju upotrebom stiha, a poslije se služe prozom; upozorio sam na to u članku Razine
upotrebe stiha u Držićevu "Grižuli", ,,Forum", 4-5, Zagreb 1974.
6 U Cervantesovu se djelu na mnogim mjestima javljaju literarne reminiscencije, iz tuđih
se književnih djela citira ili se o njima govori, nerijetko i kao o pripadnicima neke skupine me-
đusobno sličnih tekstova; u Hamletu se, uza sve druge osvrte na književnost i kazalište, pojav-
ljuje i jedno očito ironično mjesto gdje Polonije, hvaleći glumce što dolaze, ističe kako su oni
vješti komediji. tragediji, historiji, pastirskoj igri, pastirskoj komediji, historijsko-pastirskoj igri,
tragičnoj historiji, tragično-komično-historijskoj pastirskoj igri, "bilo s jedinstvom mjesta ili
bez ograničenja"; to poigravanje žanrovskim nazivima svjedoči o autorovu preziru prema
takvim kategorijama, ali i o činjenici da su one postojale kao nešto važno u svijesti pisaca i
publike.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

Po Pavličić, Manirizam i zbilja (113-129)

,.Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2 . Zagreb· travanj - lipanj

nosti nekoga djela književnosti. "literarnim" dijelovima manirističkih tekstova

davat će se i izrazita žanrovska obilježja; jednom će to biti stil, drugi put karakte-
rističnijunaci. tip radnje. alegorijska dimenzija, ili nešto drugo.
Ponekad se znade dogoditi da takvi dijelovi manirističkih tekstova svoju lite-
rarnost ne pokazuju samo stilskim i žanrovskim obilježjima, nego i svojim eksplicit-
nim odnosom prema tradiciji; taj odnos znade kadikad imati i intertekstualni ka-
rakter. 7 Rado će se maniristi pozvati na kakav stariji tekst koji je čitatelju dovoljno
poznat da usmjeri njegove zaključke o karakteru djela u kojem se to zbiva. Tako,
npr. nije nimalo slučajno što Shakespeareovi obrtnici u Snu Ivanjske noći igraju
upravo Pirama i Tizbu. a ne kakav pučki komad: oni, naime, žele dati nešto izrazito
literarno, čime bi mogli impresionirati svoju obrazovanu publiku kojoj je komad na-
mijenjen. Držić svojim vilama i pastirima daje tradicionalna imena, a u prologu Tire-
ne, npr., eksplicitno govori o svojoj vezi sa starijim dubrovačkim piscima i o odluci
da nastavi ono što su oni započeli. 8 U Don Quijoteu sve vrvi od reminiscencija na
junake viteških romana i njihove pustolovine. Sva ta pozivanja na tradiciju, pa ni
intertekstualni zahvati, nemaju, dakako, samostalnu vrijednost; tek zajedno sa stil-
skim i žanrovskim obilježjima. oni mogu pridonijeti stvaranju dojma o literarnoj
prirodi toga dijela teksta.
Jer, to i jest glavni cilj. Svrha postupaka koje smo netom opisali nije, naime, u
tome da te dijelove manirističkih tekstova učine literarnima, nego da ih kao lite-
rarne opišu. Ti pasaži treba. zapravo, da budu napadno literarni. kako bi njihov sraz 119
sa zbiljom bio što jači. A u prikazu zbilje maniristi koriste sasvim drugačija sredstva
nego u prikazu literature. Vidi se to po istim onim aspektima na kojima smo i
dosad zadržali pažnju,
Da li je stil u takvim pasažima nizak, razumije se samo po sebi: budući da se
zbiljska razina prikazuje kao nefikciona1na. nekonvencionalna i ne-smislena, u njoj
se pojavljuju i osobe za koje je prirodno da govore niskim stilom. Takve će osobe -
kao što je već i spomenuto - kadikad koristiti prozu, dok "literarni" likovi govore
u stihovima, kao što biva u Shakespearea. Ali. i kad govore u stihovima, likovi iz
zbilje služit će se niskim stilom; tako npr. u Držićevim pastoralama Vlasi govore
istim onim dvostruko rimovanim dvanaestercem kojim se služe i pastoralni, "lite-
rarni" likovi. ali je njihov govor toliko prošaran izrazima iz svakodnevice i grubim
doskočicama, da će na taj način kontakt dvaju stilova - u istome metričkom me-

7 Što podrazumijevam pod pojmom intertekstualnosti pokušao sam izložiti u članku

Dva tipa intertekstualnosti. "Vidici", 4-5, Beograd 1984.
8° Držićevirn prolozima i. osobito, o prologu Tirene v. Zvonimir Mrkonjić, ,,0 Držićevoj
teatralnosti". u zborniku Marin Držić, ur. Jakša Ravlić, Zagreb 1969; Frano Cale, "Predgovor"
izdanju Marin Držić, Diela, Zagreb 1979, osobito poglavlje "N a marginama prologa iTirene. ,;

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v l i Č i ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987)·2· Zagreb· travanj -lipanj

diju - biti još izrazitiji. 9 Zapravo, možda bi ispravnije bilo reći da se tu radi ne o
kontaktu dvaju stilova, nego o kontaktu stila i ne-stila, književnoga i običnog go-
vora. Upravo zato, naime, što svi likovi koriste isti stihovni medij, razlikovanje me-
đu njima mora biti najizrazitije baš na stilskoj razini. U svakom slučaju, kao što je
.,književni" nivo kričavo literaran, tako je i "zbiljski" nivo kričavo neliteraran, u
njemu ima znatno više niskoga stila nego što bi ga bilo da nema suprotstavljanja
literature i nelitarature. O tome bi mogla dobro svjedočiti usporedba Držićevih
pastorala - gdje takvo sučeljavanje postoji - i komedija, gdje ga nema. Reklo bi
se - uzgred - da to bolje objašnjava grubost Držićevih seljaka i hrapavost njihova
načina izražavanja, nego socijalni momenti o kojima se obično govori (prezir urba-
noga Dubrovnika prema ruralnom zaleđu). Osobit je slučaj u Cervantesa, gdje među
likovima iz "zbilje" ima predstavnika svih društvenih slojeva, pa se zato. kako je
pokazao Auerbach, lO pojavljuje i velik raspon različitih stilova, od niskog do viso-
kog. Na taj način kontrast literature i zbilje biva još ispunjeniji značenjem, budući
da osobe iz "zbilje" kadikad govore višim i literarnijim stilom nego Don Quijote kad
želi zboriti na način vitezova iz svojih omiljenih romana.
Isto je i sa žanrovskom razinom. "Zbiljski" će dijelovi manirističkih tekstova biti
namjerno udaljeni od svake žanrovske obilježenosti, oni će tu obilježenost sustavno
izbjegavati. Budući. naime. da se u tim pasažima nastoji dati stvarnost u izrazitome
vidu, tada se u njima nastoji izbjeći i dojam nekakve organiziranosti, jer bi organizi-
120 ranost najvjerojatnije bila žanrovska. Dobro se to vidi po ponašanju likova: pisci
nastoje stvoriti takve situacije u kojima se od likova očekuje neka "žanrovska"
reakcija (reakcija koja bi prema obrascima vrste bila prirodna), pa ta reakcija zatim
izOstaje, upravo zato da bi se naglasilo kako su ti likovi zbiljski, a ne literarni. i kako
se ne vladaju prema književnoj konvenciji. I l U tom se smislu može kazati da se žan-
rovska pravilnost na toj razini sustavno izbjegava, pa tako Držićevi Vlasi ni po čemu
nisu nalik likovima iz njegovih komedija, a ni likovima iz onih književnih vrsta u

9 Ovako počinje prolog Tirene:

VUCET A: Ti li s'toj, Obrnde, zla kozokrndjice?
Znaš kad mi ukrnde dvije jalovice,
tere čtova njima lupeže družinu,
četr dni pak s kima izleža u vinu?
OBRAD: Družbu sam gostio i još ću gostiti,
er nisam rđa bio ni vedaš kako ti.
Promieni mk dlaku, ali ćud nikada:
prikladan si k rnku ki ide nazada.
at. prema: Djela Marina Držića, za štampu priredio Milan Rešetar, Zagreb 2 1930.
10 U knjizi Mimesis, Beogrnd 1968, poglavlje ,,začarana Dulsineja".
l l Dobro se to vidi u Snu Ivanjske noći, npr. u prvome prizoru trećeg čina: ondje Titanija,
koja se zaljubila u tkalca Vrntila, upoznaje ovoga sa svojim pratilicama, govoreći u stihovima i
povišenim tonom; Vrntilo pak naziva te pratilice "majstorima" (kao što inače titulira svoje ko-
lege), a jednoj od njih, Paučini, obećava da će se njome poslužiti ako mu se dogodi da se poreže,
pa mu zatreba da zaustavi krv.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

p P a v l i Č i Ć. Mamnzam i zbilja (1 \3-129)

.. Umjetnost riječi" XXXI (\987) 2 Zagreb travanj -lipanj

kojima se odvajkada tjera šega sa seljacima: nisu čak nalik ni Stancu iz Novele od
Stanca. Don Quijoteu se. s druge strane. neprestano obija o glavu upravo otpornost
zbilje na žanrovske konvencije viteškog romana. njezino odbijanje da funkcionira po
pravilima književne vrste. Dakako. pravi će obrat nastu piti tada kad se zbilja počne
-- slučajno. ili iz drugih razloga - podvrgavati žanrovskim pravilima. i kad likovi iz
zbilje počnu i razmišljati na žanrovski nahn: kad neki Don Quijoteov pothvat uspi-
je. premda je zasnovan na posve literarnim pretpostavkama.1 2 kad Sancho Panza
počne sebe promatrati kao lik iz književnog djela i kad se Držićevi Vlasi stanu za-
ljubljivati II vile Ali. to je već tem3 koja dolazi II središte nešto kasnijega di.;ela
ovog izlaganja: ovdje je samo važno naglasiti kako je u lIlanirističkim tekstovima
koji nas ovdje zanimaju opis zbilje namjemo očišćen od svega što bi mu moglo dati
žanrovske. što znači literarne karakteristike.
Iz istoga razloga takvi •.. zbiljski" pasaži manirističkih djela stoje II osobitome
odnosu prema tradiciji. Budući. naime. da je oslonac na tradiciju ona karakteristika
koja gotovo najpouzdanije može obilježiti neki tekst kao literaran, tada se takvo
oslanjanje II ovim djelima SU$tavno izbjegava. fo se Izbjegav3nje može detektirati u
načinu na koji je ta razina koncipirana. a tada i u mjestimičnim izrav'lim osvrtima
na tradIcijU koji se na tome nivou javljaju.
Što sc načina izvedbe tiče, njezina se netradicionalnost možda najbolje vidi u
koncepciji likova. Oni su zamišljeni tab da od tradicije potpuno odudaraju, ne toli-
ko po svojoj originalnosti. koliko po neliterarnosti. Sancho Panza, tako. nije samo t 21
predstavnik zbilje. nego je predstavnik tradicijom netaknute zbilje. ili. još bolje.
zbilje koja je podvrgr.uta tradiciji drugačijoj od literarne; l! Sanchovu slučaju to je
tradicija usmenoga pučkog stvaralaštva. pa je zato Don Quijoteov štitonoša tako
pun poslovica i rado ih govori. Isto vrijedi i za Držićeve seljake. koji su takoder kon-
cipirani tako da svaka njihova gesta odudara od onoga što tradicija nalaže.
O toj tradiciji oni. uostalom, ponekad imaju svoje mišljenje, pa zato - kao što
sam drugdje pokušao pokazati 13 .- o njoj ironično govore (kao npr. u Tireni). U
drugim u slučajevima junaci - kao Shakespeareovi obrtnici u Snu Ivanjske noći -
nastojati slijediti literarnu tradiciju, i upravo će se u tome pokušaju pokazati koliko
su oni sami od toga literarnog svijeta različiti i udaljeni. Udaljeni su pak od nje i svo-
jim nepoznavanjem njezinih zasada i činjenicom da njihovim životom upravljaju
neki drugi. a ne literarno-tradicionalni uzroci. Odnos prema tradiciji tako se za
maniriste pokazuje kao vrlo efikasno sredstvo ti koncipiranju likova, a i kao izvor
novih pootupaka u nizu drugih sfera: stilskoj, kompozicijskoj, versifikacijskoj itd.
Dakako, obje su razine - ,,književna" i "zbiljska" - ootvarene literarnim sred-
stvima. i UpldVO to je važno. Inzistirajući na literarnosti "literarnih" dijelova svojih
ostvarenja, fl1aniristi su kumulirali književne postupke i tako zapravo otvorili vrata

12 V. o tome osobito Milivoj Solar, "Smrt Sancha Panze", u istoimenoj knjizi, Zagreb 1981.
l3 Meta tekstualnost u manirističkim književnim tekstovima, UR 4, Zagreb 1984.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v l i Č i Ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987)' 2· Zagreb· travanj - lipanj

onom shvaćanju stila koje će postati dominantno u baroku, shvaćanju prema kojem
baš kumulacija ima presudnu ulogu. Inzistirajući. s druge strane, u svojim tekstovi-
ma na neliterarnosti "zbilje", oni su uspjeli stvoriti nove, dotad nepoznate književ-
ne pa;tupke, osobito u prozi, i time utrti put onome razmahu romana koji će se
zbiti u XVII. a osobito u XVIII. stoljeću. Sve su to, međutim, činili zato da bi mogli
pa;tići svoj temeljni cilj: definirati književnost i zbilju, da bi ih potom u svome
djelu prikazali.

3.
Kad su literaturu i zbilju nekako definirali, i kad su potom jednu i drugu u svome
djelu stvorili uz pomoć osobitih književnih pa;tupaka, maniristi pristupaju njihovu
sučeljavanju. To se sučeljavanje zasniva na jednom paradoksu: premda su se, stva-
rajući razinu literature i razinu zbilje trudili da pokažu, i da naglase, međusobnu raz-
ličitost književnosti i stvarnosti, maniristi postupak njihova sučeljavanja zasnivaju
na tome da pokažu kako su književnost i zbilja slične. Važna književna značenja u
takvim djelima, naime, proizlaze otuda što - iz ovih ili onih razloga - dolazi do
poteškoća u razlikovanju razine literature i razine stvarnosti. Ako te dvije veličine
bivaju sučeljene, uspoređene, izmiješane ili sukobljene, tada je posve jasno da - kao
u kemijskom spoju - nijedna od njih ne izlazi iz toga procesa nepromijenjena. Zato
122 je sad važno ispitati što se u tome procesu zbiva s književno~u i sa zbiljom i kako
to djeluje na cjelinu djela.
Prigodom kontakta literature i zbilje čas se jedna, a čas opet druga razina uzima
kao temeljna i prava, pa se zatim onom drugom razinom u nju intervenira. Iedno-
stavnije rečeno, jedanput će normala teksta biti literatura, pa će povremeni prodori
zbilje u nju otkriti i sličnost i razliku tih dviju sfera; drugi će put normala biti zbi-
lja, pa će u nju povremeno bivati unošena literatura, te će tako opet dolaziti do
a;obitih učinaka. Postupci koje ćemo ovdje sumarno opisati izvedeni su iz toga
temeljnog odna;a.
U jednim se slučajevima događa da se literaturom intervenira u zbilji. Pisac će
stvoriti lik koji zbiljska zbivanja pokušava razumjeti kao literarna, pa povremeno
nalazi i neke indikacije koje podržavaju takav njegov stav. Obično će se tada inzi-
stirati na tome da stvarnost doista može nalikovati literaturi i da među njima doista
može doći do miješanja. Takvu situaciju imamo, naravno, u Don Quijoteu, gdje ju-
nak pokušava zbilji nabaciti odjeću literature, a osim toga, nastoji onim znanjima,
konvencijama i fabulativnim trikovima koje poznaje iz romana djelovati i u zbilji.
Najsnažniji učinci neće se pri tome pojaviti ni tada kad Don Quijote postane tra-
gičan u svojoj komičnosti, pa ni tada kad se Sanson Carrasco preruši u viteza pri-
hvaćajući tako da i sam - makar iz terapeutskih razloga - uzme zbilju kao litera-
turu, nego tada kad Don Quijote, slijedeći svoje literarne obrasce, doista uspije
intervenirati u zbilji (oslobađanje robova)!4 što nikad ne bi uspjelo čovjeku koji

14 Ta se epizoda nalazi u XXll. glavi prvoga dijela romana.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v li Č i ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987)' 2· Zagreb· travanj - lipanj

bi trezveno tazlikovao svakodnevnu stvarnost i književne fantazije. Kod takvogaje

postupka. ako možemo tako reći, točka s koje se radnja promatra smještena u
zbilju, dok se literatura shvaća kao skup bizarnih izmišljotina, na koje zbilja, ipak,
nije uvijek posve otporna. Kod Cervantesa je to još i posve logično, s obzirom da
on prezire onu literaturu koju njegov junak pokušava svesti u zbilju; ima, međutim,
i slučajeva kad se zbilja uspoređuje s posve ozbiljnom literaturom, pa se konstatira
da je sličnost među njima kadikad doista frapantna, a da njezino istraživanje može
dati estetske učinke; takav je slučaj, vjerujem, u Hektorovićevu Ribanju i ribar-
skom prigovaranju, gdje se - kao što sam drugdje pokušao pokazati l5 - zbilja
promatra na podlozi žanra ribarske ekloge te se na taj način doživljaj zbilje oboga-
ćuje, a književnom se tekstu umnožava broj mogućih značenja. Isto se, uostalom.
događa u ovdje već spominjanoj sceni kazališta u kazalištu u Shakespeareovu
Hamletu.
U drugim slučajevima dominira pokušaj da se književnost razumije kao zbilja.
Ako je Don Quijoteova točka gledišta bila smještena u literaturu, a čitateljeva u
zbilju, pa je otuda proizlazila osobita napetost, u ovome se slučaju napetost iza-
ziva na taj način što se Čitateljeva točka gledišta smješta u konvenciju, u literaturu,
dok se točka gledišta nekih likova smješta u zbilju, pa opet nastaje napetost. Ako u
prvome slučaju likovi ne razumiju nefiktivnost. nekonvencionalnost i ne-smisle-
nost zbilje. ovdje ne razumiju fiktivnost, konvencionalnost i smislenost književ-
nosti. Kad Držićevi Vlasi opaze da vile i satiri nešto rade na pozornici. pomislit
J23
će da je to zbilja, pa će osjetiti potrebu da se i sami umiješaju u radnju; njihovi
komentari bit će smiješni zato što čitalac poznaje konvenciju, a Vlasi je ne zna-
jU. 16 Pri tome je važno i to da čitalac (gledalac) tu konvenciju i poštuje, smatra
da je prirodno biti na njezinoj strani, dok je lik promatra kao neku iskrivljenu
zbilju. Točka gledišta je tu, dakle, drugačije smještena, ali su učinci ipak prilično
slični kao i u prvome slučaju. I ovdje, naime, kao i tamo, dolazi do osporavanja
obiju sfera i do labavljenja njihovih granica. Pokazuje se da literarna konvencija
može biti i smiješna ako se promatra sa stanovišta zbilje i zdravog razuma, a može
se dogoditi i to da ta konvencija bude osporena i kao nesumnjiva kulturna vrijed-
nost. Kao što će u onome prvom slučaju, gdje čitalac stoji na stanovištu zbilje.
fikcija barem jedanput pobijediti realnost, tako će i ovdje, gdje je čitalac na stao
novištu literature. zbilja bar jednom uspjeti da razori konvencionalni svijet.
Ima, međutim, i slučajeva kad točka gledišta nije smještena ni u sferu književ·
nosti ni u sferu zbilje; zbilja i književnost tada bivaju prikazane kao dvije posve
ravnopravne i na istu razinu postavljene veličine. I tu su, doduše, jedni likovi po-
stavljeni u sferu fikcije, a drugi u sferu zbilje, pa jedni gledaju literaturu očima

IS Kojoj književnoj vrsti pripada Hektorovićevo "Ribanje i ribarsko prigovaranje". "CroatI

ea", Zagreb 1986.
16 Mislim tu na komad Venera i Adon; podrobnije sam taj aspekt opisao u već spomenutu
članku o rrietatekstua1nosti u manirističkim književnim tekstovima.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v li Č i Ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987)·2· Zagreb· travanj - lipanj

stvarnooti, a drugi stvarnoot očima literature; gledalac se, međutim, tada nalazi
izvan obiju sfera. On, doduše, razumije koja je koja sfera i kako funkcionira, ali
ne dolazi u priliku (barem dok komad traje) da drži stranu bilo jednima bilo dru-
gima. Takav je npr. slučaj u Držićevoj Tireni i u Shakespeareovu Snu Ivanjske noći
Bitno je obilježje tih komada da se u njima književni likovi više ne prikazuju kao
plod nečije mašte, kao konvencionalne literarne tvorevine, nego zadobivaju zbiljsku
egzistenciju. Oni, doduše, funkcioniraju (govore, misle, ponašaju se) po literamim
obrascima, držeći se stilskih i žanrovskih zakona literature, ali se za njih nigdje ne
kaže da su fiktivni, da su iskočili iz neke knjige ili da su prikaze. Kod Cervantesa
se, naprotiv, jasno kaže da je Don Quijote pobrkao ono što je u knjigama' s onim
što je u životu, a u Držićevoj Veneri i Adonu stavlja se do znanja da seljaci stoje
pred pozornicom i da tamo netko glumi vile i pastire. U djelima poput Tirene i
Sna Ivanjske noći granica između književnooti i zbilje se ukida: za fiktivne se likove
više ne tvrdi da su fiktivni, ali se ni za zbiljske odviše odlučno ne kaže da su zbilj-
ski. Litemmi su likovi ušli u zbilju, ili su zbiljski odlutali u predjele književnosti,
pa i jedni i drugi postaju ravnopravni dijelovi iste igre, međusobno se začaravaju,
tuku ili zaljubljuju. Dva su svijeta sad postara jedan, premda se u njima ipak vidi
što je književno a što zbiljsko. Time su, dakako, i književnost i zbilja temeljito
osporeni, jer zapravo nijedno od toga dvoga nije realnije niti istinitije. U prije
spominjanim slučajevima bilo je drugačije, budući da se ondje jedanput tvrdilo
124 za zbilju da je istinita i tako superiorna literaturi (ili samo jednoj vrsti literature),
a drugi se put tvrdilo kako je književnost istinitija od zbilje. Za djela poput Drži-
ćeva i Shakespeareova karakteristično je upravo izbjegavanje da se takvo stajalište
zauzme. Do miješanja dviju sfera tu dolazi zbog nekakva neobičnog slučaja, a po-
slije se one opet međusobno udaljuju. Ali, igra je bila moguća zato što se književ-
nost i zbilja mogu pobrkati i zato što to može biti zanimljivo.
Naravno, sučeljavanje litemture i zbilje, i njihovo miješanje, moguće je zato što
su te dvije sfere djelom nekako definirane i što je stvoren dojam kako su to dva raz-
ličita i odijeljena svijeta, koji, doduše, mogu biti slični, ali se zapravo doista ne
mogu pomiješati. Kad do takva miješanja ipak dođe, oba svijeta dolaze u pitanje;
uvjemvan od samoga početka da znade što je jedan, a što drugi, čitalac odjednom
gubi sigurnost, pa počinje sumnjati i u prirodu prikazane "literature" i u prirodu
prikazane ,,zbilje", te je zato spreman na najveća iznenađenja. Uvučen u igru, on
je prisiljen da vlastito razlikovanje zbiljskog i literarnog dovede u sumnju, i na toj
se sumnji zasniva učinak ovakvih djela. Sumnja pootoji zato što se zbilja pokazuje
kao litemrna (kao u Držića), a literatura kao zbiljska (kao u Cervantesa). Zabluda
o odnoou tih dviju sfem može - kao što pokazuje Don Quijoteov slučaj - postati
temelj nečije egzistencije. Čitanje se tako pokazuje kao opasna avantura, a to zatim
još više izoštruje čitateljev smisao za one značenjske nijanse koje se javljaju u sudaru
zbilje i književnosti.
Literatura tu, naime, znači isto što i fikcija, društveno prihvaćena i~mišljotina.
Otuda ima veoma dalekosežno značenje kad se pokaže da ta fikcija može funkcioni-
rati kao nešto zbiljsko. Ono što je izmišljeno po literarnim konvencijama može ne-
kim ljudima, u nekim situacijama, zamijeniti stvarnost. Pootaje jasno da pisci stva-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

p P a v I i Č i Ć, Manirizam i zbilja (\13-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987)·2· Zagreb· travanj - lipanj

raju neku novu zbilju, da kreiraju bića koja mogu biti realna koliko i bića iz svako-
dnevnog svijeta, pa i realnija od njih (kao u Držića i Shakespearea, gdje vile uprav-
ljaju životom običnih ljudi) S druge strane, pokazuje se da realnost možda nije
mnogo realnija od literature. Ako, naime, ona kadikad funkcionira po literarnim
normama. ako ju je moguće tumačiti tako kao da je i ona književnost. tada je i zbi-
lja možda samo nečija izmišljotina. Život možda doista jest san.
Može se na to primijetiti da je sve to i prirodno, budući da su i ta "literatura" i
ta .,zbilja" zapravo dijelovi istoga književnog djela. ostvareni književnim sredstvima.
pa su tako obje fikcija. I to je zacijelo točno. Treba. medutim, shvatiti da čitalac pri
čitanju ne vidi stvari na taj način. Za njega .,zbilja" djela nije neka uvjetna i umjet-
na. nego prava zbilja. Zato on i može doživjeti njezino prepletanje s književnoocu,
zato mu djelo i jest zanimljivo; kad bi se .,zbilja·' djela tu doživljavala kao laž i li-
terarna igrarija. cijela stvar ne bi imala smisla. Zbilja je. dakle. u takvim djelima
prava zbilja. pa je i literatura prava literatura. A ako je tako. tada iz toga proizlazi
da opisani postupak nije samo igra, nego da maniristi u takvim svojim djelima nešto
i načelno govore o Zbilji, književnosti i njihovu međusobnom odnosu.

4.
Afinitet prema ispitivanju temeljnog odnosa književnosti i zbilje zacijelo je poslje-
dica okolnosti da se u doba kad maniristi stvaraju taj odnos i inače osjeća kao pro-
125
blematičan; tako ga. valjda. ne doživljuju samo pisci. nego i čitaoci. pa ga zato jedni
i mogu ponuditi a drugi prihvatiti kao umjetničku inovaciju. Problematičnost od-
nosa književnosti i zbilje svakako je uvjetovana specifičnim povijesnim položajem
manirizma. Manirizam je. naime, neposredno naslonjen na renesansu. pa je s njom
djelomično i prepleten. te zato prema njezinim poetičkim zasadama gaji dvosmislen
odnos: u jednom ih smislu uzima u obzir. a u drugom odbacuje. Ako bi se na ma-
niriste mogla primijeniti ona slika - i onaj temeljni ugođaj - koja znade dominirati
njihovim djelima _. naime predodžba o suprotstavljenosti srca i uma - tada bi se
moglo reći da maniristi umom prihvaćaju renesansnu poetiku, ali je više ne prihvaća­
ju srcem. 17
Oni se. naime. još uvijek trude da vjeruju kako su književne konvencije doista
prirodni i jedini način da se svijet izrazi, ali su u isto vrijeme sve više svjesni njihove
uvjetnosti: oni jasno osjećaju da se te konvencije mogu samo truditi da ostave dojam
kako su prirodan izraz stvari. ali da to zapravo više nisu. Zbog toga maniristi više
nisu u stanju odoljeti iskušenju da u konvencije malo posumnjaju, da ih suprotstave
svijetu i zbilji. ne bi li pokazali kako su konvencije različite od zbilje. a podudarnost
zbilje i tih konvencija mora djelovati ili kao čudo ili kao komična dosjetka. U tome
smislu miješanje zbilje i književnosti zapravo teži da pokaže kako su literarne kon-

17 Zbog toga Hauser na više mjesta u svojoj već spomenutoj knjizi o manirizmu tvrdi kako
~umaniristi pisci-intelektualci i kako je manirizam. upravo po tome. prvi moderni umjetnički
pokret.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v l i Č i Ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2 . Zagreb· travanj - lipanj

vencije tek puki dogovor. i kako tragično ili komično završavaju svi pokušaji da se
one razumiju kao prirodan i zakonit način da se svijet prikazuje i razumijeva. U to-
me je tada implicitno sadržana kritika one renesansne koncepcije prema kojoj među
stvarima u svijetu postoji jasna hijerarhija, pregledna korespondencija i harmonija,
a literatura treba samo da govori o jednome od nivoa. po poetičkim pravilima, pa
će joj odmah biti zagarantirano da govori i o drugim razinama. Maniristi, namjerno
ili nenamjerno. pokazuju kako književnost ide vlastitim putem, podvrgavajući se
vlastitim zakonima. koji sa zakonima što pokreću zbilju imaju samo posredne veze,
a nekad su im i sasvim suprotni.
Ukratko, suodnos zbilje i književnosti nije više nesumnjiv. Zbile su se neke
važne povijesne promjene i promjene u svjetonazoru koje su tu samorazumljivost
onemogućile. Krenemo li od društvenih mijena prema duhovnima, moći ćemo naj-
prije konstatirati da je upravo od tridesetih godina XVI. stoljeća došlo do silnih
društvenih turbulencija. do privrednih preokreta, bankrota i naglih bogaćenja. do
otkrića novih privrednih područja i do prestrukturiranja cijelih društvenih sloje-
va. 18 A već je to moglo biti dovoljno da u ljude onoga vremena unese osjećaj ne-
postojanosti vlastite egzistencije i uzdrmanosti onoga što je prije izgledalo stame-
no i nepromjenljivo. S druge strane, na duhovnome nivou, jedva da i treba posebno
naglašavati kakve je sve potrese morala izazvati pojava protestantizma: reformacija
je izazvala velike društvene promjene, uzdrmala katoličanstvo i na njemu zasnovani
126 pogled na svijet. a učenjem o predestinaciji unijela silan nespokoj u koncepciju
individuuma i njegova odnosa prema svijetu i prema božanstvu. 19 Više se, dakle,
nije moglo bez ostatka vjerovati kako su mjesto književnosti u svijetu i njezini ka-
rakteristični postupci nešto što je od sanlOga početka zadato u Božjoj koncepciji
svijeta, te da zato književnost medu ostalim ima i zadaću da tu koncepciju izražava
onoliko koliko joj to njezina priroda dopušta. Kad se pojavila reformacija, pojavila
se i misao da je veza književnosti i vjere tek konvencija. a odatle do misli da je kon·
vencionalna svaka veza literature s bilo čime izvan nje, bio je samo jedan korak.
Dilema je. dakle, sada dvostruka. Ne samo što se više ne zna kakav je točno od-
nos književnosti i svijeta, nego se ne zna niti kakav je. niti što je, svaki od tih ele-
menata. Svijet je nejasan, jer se ne zna kako je zapravo načinjen; ako se renesansnim
piscima još činilo da sasvim jasno vide Božju koncepciju i da j.~ ta koncepcija zasno-
vana na pravilima aristotelovske logike i platoničkog idealizma. maniristi su sve više
svjesni kako u toj mašineriji ima veoma mnogo onoga što ne razumiju i što se,
možda, ni ne može razumjeti. Književnost je, s druge strane, nejasna zato što mani-
rizam postaje svjestan tradicije, pa uočava kako se pravila književnoga stvaranja, i
pojam lijepoga i vrijednoga. kroz povijest mijenjaju, te je zato veoma teško povjero-

18 V. o tome u spomenutoj knjizi T. Klaniczaya. osobito u poglavljima "Situazione storica"

i "So(:iologia del manierismo".
19 V. o tome podrobno u spomenutoj Hauserovoj knjizi, osobito u poglavlju ..The Religious
Movement" i odjeljku "The Doctrine ofPredestination".

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P Pavličić. Manirizam izbilja (l13-129)

.. Umjetnost riječi" XXXI (1987)' 2· Zagreb travanj - lipanj

vati da postoje neki vječni i univerzalni zakoni književnoga stvaralaštva. Konven-

cionalnost književnih konvencija sve je očitija, utoliko više što se te konvencije
više ne mogu derivirati iz neke opće koncepcije svijeta i čovjeka. pa se književnost
sve više mora mjeriti sa samom sobom. Ona sad biva lijepa samo tada ako je lijepa po
sebi. a ne u slučaju kad izražava neku dublju istinu. A odnos dviju tako neodređenih
veličina mora, dakako. i sam biti neodređen. budući da ničim nije reguliran. Svjesni
koliko je odnos književnosti i zbilje podvrgnut hirovima njihove povijesne sudbine,
maniristi vide literaturu i stvarnost kao dvije zasebne veličine koje su ipak jedna na
drugu osudene i jedna bez druge ne mogu.
Zato se oni u svojim djelima i pitaju ono što se pitaju, zato i književnost i zbilju
najprije čvrsto definiraju, da bi potom u obje posumnjali. Pitaju se oni, zapravo, ko-
liko književnost može djelovati na zbilju, što je ona u toj zbilji u stanju učiniti;
manirizam. doista. i jest doba kad se po prvi put osviješteno pojavljuje pokušaj ne-
čega što će znatno kasnije dobiti naziv angažirana književnost: pokušaj, naime. da
se književnošću društveno djeluje i da se to djelovanje ugradi II sistem vrednovanja
djela. Tu će tendenciju barok poslije temeljito razraditi. a kod manirista je pitanje
o mogućnosti djelovanja književnosti u zbilji veoma prisutno i nezaobilazno i u
Don Quijoteu i u Shakespeareovim i u Držićevirn djelima. Tražeći, naime. pravi
smisao književnosti, koji im više nije jasan, maniristi se pitaju nije li taj smisao
možda u njezinu društvenom djelovanju, i kakvo to djelovanje treba da bude. Na
to pitanje oni, međutim. nikad ne daju odlučan odgovor. ne zato što ga ne bi imali 127
(barem svaki pisac intimno i za sebe), nego zato što manirizam i nije poetika odgo-
vora, nego poetika pitanja.
Slična je situacija i s pitanjem koliko zbilja utječe na književnost i koliko treba
da na nju utječe. Aktualnosti toga pitanja maniristi su morali biti svjesni već i zato
što su utjecaj zbilje osjećali na vlastitoj koži i na vlastitom peru: zbilja se tada, u
liku države. mecene ili vjerskoga autoriteta. veoma rado upletala u umjetničko
stvaranje. nastojeći mu propisati zakone (to su osobito intenzivno, čini se, osjećali
Dubrovčani. te nije ni čudno što je Mavro Vetranović napisao Pjesancu u pomoć
poetam. u kojoj diže glas upravo protiv upletanja zbilje u literaturu).20 No, to za-
cijelo nije ni izbliza sve, jer se čini kako svi maniristi osjećaju i nekakvu obavezu
prema zbilji. neku potrebu da je puste u svoja djela, da se od nje nikad posve ne
udalje i da baš nju upotrijebe kao oprugu koja će pokrenuti one velike ideje kojih
se kadikad laćaju. Dobro se to vidi npr. u likovnoj umjetnosti. gdje kod manirista
u prikazivanju religioznih prizora izbija jak naturalizam,21 nastojanje da se npr.
scena poklonstva pastira prikaže što više nalik scenama koje i u tadašnjoj zbilji
postoje na svakom koraku, gdje ne izostaju ni ružni ni neugodni dijelovi takvih
ambijenata. Slično je i u književnosti: i pisci rado prikazuju najuzvišenije događaje

20 Taj sam aspekt pjesme nastojao analizirati u pokušaju njezine interpretacije. v... Filologi-
ja" 10. Zagreb 1980/81.
2I V. o tome u Hauserovoj knjizi o manirizmu.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v 1i Č i Ć, Manirizam i zbilja (113-129)

..Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2 . Zagre b . travanj - lipanj

u njihovu svakodnevnom, običnom, posve ljudskom vidu. Svjedoče o tome Vetra-

novićeve nabožne pjesme (s minucioznim opisom štale u kojoj se Isus rodio) koliko
i Shakespeareove tragedije (gdje se npr. govori i o najuzvišenijim, ali i o sasvim pri-
zemnim i svakodnevnim Cezarovim osobinama i poslovima). I tu je, međutim, va-
žna otvorenost pitanja o utjecaju zbilje na književnost, i tu maniristi odbijaju da
dadu decidiran odgovor. jer u otvorenosti pitanja vide njegovu produktivnost.
Oni. vrlo često, zbilju i književnost pokušavaju tumačiti jedno drugim. Budući
da je i jedno i drugo nejasno. i budući da među tim dvama fenomenima postoji
sličnost. maniristi među njima ukidaju hijerarhiju, pa više inzistiraju na njihovu
miješanju nego na strogome razlikovanju. Oni, zapravo. možda je točnije reći, po-
kušavaju da zbilju i književnost jedno uz pomoć drugoga poprave i usavrše. Zbilji
dodaju malo literature. da bude blaža i podnošljivija. literaturi malo zbilje. da bude
gorča i uvjerljivija. Njima. smijemo pretpostaviti. zacijelo i nije drago što njihovo
vrijeme uglavnom ni o čemu nema jedinstvenoga i složnog mišljenja, ali nije im ni
na kraj pameti da se ogluše o izazov upravo takve situacije: oni neće propustiti da
od te tjeskobe načine književnost. kad god im je to moguće. Problem odnosa
književnosti - vlastite književnosti - i zbilje oni osjećaju kao osobni, svakodnevni.
praktični problem, ali i kao načelno, duboko i dalekosežno pitanje. I zato odlučuju
da o tome pitanju progovore u svojim djelima. isto kao što u ta djela unose i druga
poetička i ostala pitanja koja ih muče. Moglo bi se, pomalo maniristički, zaključiti
128 kako je na taj način i književnost stavljena u isti rang sa svim drugim pojavama iz
zbilje: tek kad je opisana u književnosti, onaje postala nešto zbiljsko.
Jer. valja i opet ponoviti, maniristi ne pišu djela s tezom. Oni ne postavljaju pi-
tanje o odnosu književnosti i zbilje zato da bi ga na kraju nekako i riješili, koliko
god bi im to rješenje dobro došlo. Čini se, međutim. da zapravo i ne postoji rješenje
toga odnosa u koje bi oni bili u stanju povjerovati. Upravo zato oni to pitanje i uzi-
o maju za predmet, poigravaju se velikim temama. kad već ne vide i njihovo rješenje.
Možda zato što je u prethodnoj epohi književnost bila u odviše čvrstom zagrljaju
filozofije. teologije, i uopće svjetonazora, pisci sad kao da je nastoje - svjesno ili
nesvjesno - održati slobodnom, pa i uz opasnost da se tako slobodna raspline, i
uza svu tjeskobu koju takva sloboda izaziva. Stavljeni pred dilemu što je književ-
nost zbilji i što je zbilja književnosti. oni su odlučili tvrditi kako je književnost
zbilja i kako je zbilja književnost.

Summary

MANNIRISM AND REALITY

The author, believing that the relationship between literature and reality is one of
the central problems of rnannirism, considers how this is manifested in a text. In
works of this kind literature is always taken to be something that has organization,

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

P. P a v l i Č i ć, Manirizam i zbilja (113-129)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 2 . Zagreb· travanj - lipanj

and meaning and is understandable. Reality on the other hand is supposed to be

chaotic, without clear meaning and not understandable. In the literary works consi-
dered that accent is on style, composition and other conventional aspects of a text:
in consideration of reality the ac cent is on realism. or on obvious departures from
convention. The main aim of this essay is to show to what extent literature and
reality are similar, how they often become intermixed, indeed often overlap. Be-
hind this study there is a poetics of considerable reach and the implications of
world outlook; these are also taken into consideration by the author to conclude
that in mannirist juxtaposition of literature and reality one may begin to doubt
the reality of literature and discover the literariness of reality.

129

CEEOL copyright 2021