U spuževoj kučici

Ne nosim drugo u šumu nego sirotinjski štap.

Pa i taj mogah odsjeći od kakve grane;

Onda bih listao , a na njem sjala se rosina kap,

I štap bi imao zelene pripjeve grančica sa strane.

Malo ih dolazi u šumu, I rijetki traže zgodno mjesto

I sakrivaju se od oka ljubavnika i izvidnica.

Putem susreću pod pratnjom četicu robijaša često

Što idu na poljske radove, s očima mrkim od tmica.

U grmlje skinuh plavu bluzu strojara

Što se lašti od trenja, s dv’je tri kapi kapi ulja;

Moj sat je vječno na popravku kod urara ,

Što imam nosim sa sobom , daleko od rulja.

Ima skupova što lože noću vatru u šumi.

Među stablima kruži nejasnih glasova I fantoma.

Sjene hajduka? Glas mrtvih, nepoznatih što šumi

Kao brzojavne žice usred tajanstvenog doma?

I tako sva zgrada lista, od zemlje do krova.

To je najveća kuća što tiho raste u kule vite,

U trenutku , kad zazeleni u osmijeh zemlja nova,

A pragove i vrata cvijećem i biljem kite.

Ovamo , pješaci ! samotari sa stranputice!

Amo, gdje šušte trave pod kretom guštera I zelembaća,

Gdje udišem , nice, pruživši na tle lice.

Kao kaplju pelina, mirluhe koromača.