MEDITERANSKO USMJERENJE KRETANJA

LJUDI I ROBA IZ SREDNJOVJEKOVNE

BOSNE∗
Marko ŠUNJI

I.

Moram odmah re i da se za Bosnu znalo u svim talijanskim i mediteranskim

srednjovjekovnim državama: ponajviše u Veneciji, Napulju i Rimu, ali i u Firenci,
Milanu i Barceloni. Dramati nim rije ima: "ardet ante oculos opulentissimum
regnum", dužd Christophorus Moro je 14. juna 1463.g. izvijestio Firencu o propasti
bosanskog kraljevstva1 koju su, nakon sedamdesetsedmogodišnjeg podrivanja,
prouzrokovali Turci, tada najmo nija ratna mašinerija na svijetu. Vijesti o tome bile
su "nesrednje vijesti" - infelicia nova, koje nigdje na Zapadu nisu ravnodušno
primane. Potom je Bosna punih 415 godina ostala podjarmljena, a kad su Turci 1878.
ipak morali oti i, Berlinski kongres nije smatrao da može ili treba restaurirati
suverenu i nezavisnu Bosnu, nego ju je stavio pod drugu stranu okupaciju. Ta je
druga (austrougatska) okupacija; po ocjenama mnogih, zna ila istinski progres, ali je
i potrajala srazmjerno kratko, - svega 40 godina.
Poslije kataklizme izazvane Velikim ratom, Bosna je sa Hrvatskom i
Slovenijom (1918.) pridružena kraljevini Srbiji i Crnoj Gori. Iz tog spoja nastala (156)
je svojevrsna višenacionalna, tj. višereligijskadržava koja nije imala. sre e sa svojim
narodima, pa se dva puta u mukama iraspadala: 1941.-45. pod pritiskom izvana, a
1991. pod plebiscitarno, ali olako, izraženom voljom ve jie.
Cijena obnovljene bosanske nezavisnosti poslije 528 godina; bila je previsoka.
Duge etiri godine je cijela zemlja gorjela kao golema loma a; izginulo je preko
200.000 osoba, oko dva i pol miliona ih je protjerano, mnogi su osaka eni, a dugo
stvarana materijalna dobra, me u kojima i neka od nenadoknadive i neponovljive
umjetni ke i kulturne vrijednosti; uništena su.
Razumije se da najve i dio stanovišta nije ubijao, ni mrzio, ni rušio, kao što se ni
o sebi nije pretjerano starao. Štoviše, brojni su, zahva eni fatalizmom i smireno
o ekuju i još gore, pokušavali nešto spašavati ili nešto vrijedno stvoriti. I ja sam, u
opkoljenom Sarajevu, dovršavao knjigu: "Bosna i Venecija - odnosi u 14. i 15. st.", koja
je kod nas objavljena prošle, a nagoviješteno je i talijansko izdanje ove, godine.

II.

∗
Saop enje podneseno 18.IV.1997.g. na 29. studijskoj sjednici Medunarodnog instituta za ekonomsku povijest u
Pratu. (Italija)
1 Macusciev V, Monumenta historica Slavorum meridionalium vicinorumque populorum, II, Beograd, 1882.,

p.532-534.
 S nekoliko rije i osvrnuo bih se i na naše stare veze s RepublikomVenecijom
koje su po ele 1326. kada je bosanski ban, dolaze i iz unutrašnjosti, zagospodario
dijelom morske obale izme u rijeka Cetine i Neretve i postao susjed venecijanskom
dijelu Dalmacije. Prvih desetak godina trajalo je nepovjerenje me u novim susjedima
a potom se, u obostranom interesu, prešlo na suradnju. Ve 1345. odnosi su
prijateljski i puni povjerenja. U jednoj prilici, Venecijanci su (1347.) govorili da
bosanskom banu vjeruju "plus quamaliquo principe vel domino mundi".2
Ugrožavana od Madžara i od Turaka, a sigurna jedino s venecijanske strane, Bosna je
oslon na Veneciju pretvorila u trajan princip svoje vanjske politike. U nekoliko
kriznih momenata bosanski su vladari ili podržavali Republiku ili je s povjerenjem
pozivali da preuzme upravu i nad njihovom zemljom, što je ona izbjegla, ne žele i se
uvla iti u opasne balkanske neprilike. Prijateljstvo, stalno unapre ivano, trajalo je
sve do kraja bosanske državne samostalnosti, pa je inaš posljednji kralj, samo tri
mjeseca pred tragi nu ppgibiju u ratu s Turcima, u svojoj posljednjoj poruci Veneciji,
mogao (kao da se ispovijeda) re i da: "caxa sua esser stada sempre ingrande amicitia
cum Signoria vestra et senza alguna differentia".3
Novi kralj bi redovito izvješ ivao Veneciju o svom usponu i, me u ostalim,
molio da odnos prema Bosancima koji dolaze u njezino podru je ostane dobar kao i
za njegovih prethodnika, a dužd bi najzna ajnijim dužnosnicima u Dalmaciji na to
nare ivao da prijateljski i bez ikakve diskriminacije primaju sve Bosance i da im
pružaju punu zaštitu kao da su i podanici Republike.4 Bosanci su se time obilato
koristili i, esto u velikom broju, poslovno i privatno, bez ustru avanja prelazili
prijateljsku granicu, idu i dalje ak do metropole ili ostalih talijanskih gradova u
kojima su trgovali ili nalazili nekakvo zaposlenje. (157) Služili su na galijama kao i po
ku ama i imanjima mleta kih gra ana i dostojanstvenika u Dalmaciji i njihovih
srodnika i prijatelja u Veneciji, ak i u ku i prokuratora Crkve Sv. Marka. Osim u
Veneciju, njihove su grupe išle na višegodšnji privremeni rad u Anconu, Cataniu,
Clugiu, Fermo, Montesanto, Napoli, Ortonu, Padovu, Portogruaro, Reggio di
Calabriju, Rim, Trani, Tremoli, itd. Bježe i iz zona ugroženih ratom ili gla u, skupine
od po 70, 100 ili više "pauperum bosniensium" su na la ama iz Splita iseljavale u
Marche" Apuliju, Abruzze, kao i u Veneciju.5 Mi, uostalom ne znamo da se u, tako
velikom broju, iz Bosne odlazilo i iseljavalo još negdje osim u Italiju. Ne znamo ni da
su proizvodi zemlje išli u znatnijim koli inama u nekom drugom pravcu.

III.

U razne dijelove Italije i Mediterana desetlje ima je odlazilo mnogo bosanskog

srebra i olova, voska i meda, sira i mesa, žive stoke sitnog i krupnog zuba, divlja i i
krzna - naro ito vjeveri jeg i dabrovog, kao i relativno mnogo crvca (cremexinum)
potrebitogu procesu bojenja tkanina. Istina, taj se promet dugo obavljao isklju ivo
preko Dubrovnika. Nezadovoljni monopolisti kim položajem Dubrov ana, bosanski

2 Ljubi Š., Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (Listine, II), Zagreb, 18, p.429.
3 Ljubi Š., Isto, X, 237-238.
4 Ljubi Š., Isto, IX. 178-179.
5 Šunji M., Prilozi za historiju bosansko-venecijanskih odnosa, 1420-1463., Historijski zbornik, XIV, Zagreb,

1961., p.137.
kraljevi su nastojali privu i i venecijanske trgovce. Kralj Ostoja im je 1404. nudio
izuzetne privilegije, me u kojima i luku na svojoj obali,6 ali se Venecija tada još
uvijek pridržavala odredaba Zadarskog i Torinskog ugovora i izbjegavala
angažiranje na dalmatinskoj obali. Ni njezini trgovci, vezani unosnim poslovima
zadruga tržišta, nisu u ve em broju žurili u Bosnu, gdje je sve što je nosilo veliku
dobit ionako bilo u rukama Dubrov ana. Pravi interes za bosansko tržište javio se u
Veneciji tek poslije zaposjedanja Splita (1420.), kad se i u Dalmaciji, zbog
Sigismundove ekonomske blokade (1417.-35.) jako osjetila oskudica proizvoda iz
balkanske unutrašnjosti. Da to otkloni, Venecija je (1423.) ugovarala vojni savez s
kraljem Tvrtkom II. i smjera1a da zajedni kom ratnom akcijom uklone cetinskog
kneza Ivana Nelipi a,7 koji je, strogo provode i mjere ekonomske blokade,
onemogu avao kretanje roba preko svoga podru ja, na dijelu puta iz Bosne prema
Splitu. Ovakve smetnje e potrajati još godinama, a jedna sudska presuda, izre ena
1435. u Trogiru, donekle ilustrira teško stanje u tom pogledu. Trogirski knez je
presudio da Spli anin Pavao Su i nikad ubudu e ne smije do i u Trogir, a ukoliko
zabranu prekrši pa ipak do e i bude uhva en, trebalo gaje "cum laqueo ad colum"
dovesti pod vješala i objesiti da tako umre. Kriv je jedino što je izišao u pograni no
hrvatsko mjesto Klis i otuda u Split odveo jedan bosanski karavan koji je ina e
mogao oti i i u Trogir. Iako nikad izvršena, a malo kasnije (1437.) u Veneciji i
poništena, presuda ipak pokazuje do kakvog je apsurda dovodila oskudica
bosanskih proizvoda u dalmatinskim gradovima.8 (158)
Ograni avanje prometa, ublaženo od 1435., prestalo je sa Sigismundovom
smr u (1437.), a neometano unosno poslovanje s Bosnom je odmah, pored aktiviranja
doma ih, u Split privuklo i više stranih trgovaca iz Venecije, Sassoferata, Gubbija,
Placentije, Firence i drugih mjesta. Neki od njih podigli su ku e i du ane u Bosni,
tamo su se duže zadržavali, pa i s kraljem sastajali i razgovarali o poslovima.
Po etkom je 1445. g., s udruženim kapitalom dvojice Venecijanaca, osnovana i prva
trgova ka kompanija za poslovanje u zapadnoj Bosni.9 Kralju se i tada inilo kako
velike mogu nosti njegove zemlje još uvijek nisu dovoljno iskorištene. I po etkom je
1446. g; ponavljao kako i dalje samo Dubrov ani izvla e sva bogatstva iz Bosne.
Priželjkivao je konkurenciju, ve i izvoz i više cijene. Bile su mu potrebne velike sume
zlatne monete za pla anje uvoza, i za pla anje danka i raznih otkupnina Turcima.
Žalio se 1457.g. da mu je sultan poslije zaposjedanja Carigrada (za 4 godine) izvukao
ve 160.000 dukata. I herceg Stjepan Kosa a je, samo 1461.g., uplatio Turcima 40.000
dukata.10 Mnogo zlatnog novca je išlo i na uravnoteženje platne bilance s Venecijom,
odakle se uvozilo gotovo sve: od soli, vina, ulja i skupocjenih tkanina do oružja,
vojne opreme i ratnih la a. Stoga su naši kraljevi i najistaknutiji velikaši sudjelovali u
izvoznoj trgovini i starali se o njezinom unapredivanju. Uporno su tražili da
venecijanski trgovci dolaze u sve ve em broju i obe avali im razne olakšice. Dužd je

6 Ljubi Š., Listine V, 22, 36;.38; orovi Vl., Hist.Bosne, Beograd, 1940., 378.
7 Ljubi Š., Isto, VIII, 215-217; orovi Vl., Isto, 429; irkovi S., Istorija srednjovekovne Bosne,
Beograd, 1964.,257.
8 Archivio di stato di Venezia (ASV), Avogaria di comun, Raspe 3648, p.145, Šunji M., Dalmacija u XV st.,

Svjetlost, Sarajevo, 1967., 235.

9 Historijski arhiv Zadar (HAZ), Arhiv Splita, VIII, 23/8,390-391; Šunji M. Bosna i Venecija, Napredak,

Sarajevo, 1996. 333-335.

10 Ljubi Š., Listine, X, 192, irkovi S., Isto, 312, 322; orovi , Isto, 525, 544.
napokon (17.III.1446.) uvjeravao kralja da e tako i biti, da e svojim trgovcima
savjetovati, ak ih inavoditi (suadere et induci facere) da u Bosnu krenu još
odvažnije.11 Na to je i razmjena postajala opsežnija i unosnija, pa ne samo da je 1449.
produžila rad ranije osnovana prva trgova ka kompanija nego je stvorena i druga,
iji je udruženi kapital iznosio 12,000 dukata. Njezini vlasnici - bosanski kralj i Nikola
Trogiranin otvorili su po jedan "stazun" u Splitu, na venecijanskoj, kao i u Jajcu i
Fojnici, na bosanskoj teritoriji.12 Iz dijela srebra koji mu je pripadao kralj je
povremeno slao u Veneciju pošiljke vrijedne i po 30.000 dukata. U dalmatinske su
gradove stizale i bosanske izra evine od srebra. Spominju se npr. "anelli darzento
lavor de Bosina cum pedredentro", "coclearia de argento ad morem bosnensem",
"taze de Bosina idnorade grande e picole". Notar je opisao: "unam taciam magnam...
cum uno flore in medio, cum literis circa dicentibus Gaspar Slik, laboratam opere
Bosne", a Slik je bio kancelar cara Fridriha III. u ije je ime (1442.) dolazio i u Veneciju
na povjerljiv razgovor. U prodaju su stizali i skupocjeni bosanski srebreni pojasevi
(corigia de argento ad morem bosnensem; centura argenti ad modum bosnensem
laborata), nekad teški po 3 i više kg i procjenjivani 20, 30 ili 45 dukata. U splitskoj
zalagaonici je 1438. na ena "una zenutra grande, guarnida de arzento la qual tene
per lo signo de conte Restoe", ija je procijenjena vrijednost ak 230 zlatnih dukata.
Naš Restoje, dobro poznat Papskoj kuriji, Budimu i Veneciji, bio je kancelar dvojice
bosanskih kraljeva. U Dalmaciji je spominjan i poseban model bosanskog štita
(scutum bosniensis), a trgovci su (159) povremeno davali lijepe sume "pro emendo
arcus de nasso in Bosna". Radi isticanja diversifikovanosti bosanskih proizvoda
dospjelih u Dalmaciju, isti em još jedino da se spominju: tella bosgnese ili tella
bosnizia, lenzuoli de tella bosnexe, chamisa da dona a la bosnexe, vestis a dona facta
ad modum Bossine,13 itd.
Kona no, stalno unapre ivan trgova ki je promet doveo do toga da je na
mleta koj teritoriji s povjerenjem priman bosanski (grossi bosnisi... de valor soldi dui
uno), kao što je i u Bosni priman venecijanski novac. I sve je bilo na najboljem putu
kad je osmanski zavojeva nasilno uništio bosansku državu i logiku trgova ke
razmjene jedno vrijeme nadomjestio logikom ratne plja ke, što je i Venecija teško
podnosila.

- Šunji , Marko: ''Mediteransko usmjerenje kretanja ljudi i roba iz srednjovjekovne Bosne'', Hrvatska
misao 3-4, Sarajevo, 1997, 155-159.

11 Ljubi Š., Listine, IX, 235-236.

12 Šunji M.,Bosna i Venecija, 335-337.
13 Šunji M.; Isto,324-328.